nedjelja, 12.01.2014.

trideset i treći dan

Trideset i treći dan mog pisanja. Nedjelja poput uskršnje nedjelje. Trideset i tri je godine Isus Krist imao kad je razapet na križ.
Stavljanje na muku je 'siva eminencija' križarskog pohoda kapitalizma katastrofe. Istiskuje iz mene život kao tubu paste za zube kad je pri kraju. Mučenje što ga trpim služi za izazivanja izgubljenosti i šoka. Prvo se nasilno kida veza žrtve da spozna svijet oko sebe (kapuljačama, okovima, potpunim izdvajanjem iz sredine…), a zatim razara silovitim podražajima (svijetlost, jaka glazba, premlaćivanje, elektrošokovi…)
Želim zamijeniti svoj život mučenice za najgori obični u kom žene češće izgovaraju zamjenice od svojih muževa i postaju zamjenice za služavke u kućanstvu ravnopravne podjele bračnih obaveza i dužnosti, a muškarci pak jedino zamjenice za 'bračne obaveze i dužnosti' svoje žene češće koriste.
Radije bih doživjeti vrhunac običnog ludila u braku kada suprug dođe kući sa ljubavnicom mrtav pijan i kaže svojoj supruzi: "pssst...pravi se da si mi sestra"
'Omekšavanje' mučenjima »šok terapijom« izaziva oluju u razumu. Podvrgnuti takvom djelovanju prestaju razborito promišljati. A jednako kao pojedinac tako ludi i mnoštvo.
Uništavaju nas s neba, s njiva, vodom, cjepivom, lijekovima, izgladnjivanjem...još da podjele besplatne konopce da se objesimo. Tko više haje o pučanstvu?
Razaranje 'svijeta u kom živimo' (prevratom, nasiljem, recimo dvanaestogodišnjak uhićen zbog otmice školskog autobusa što je vozača prisilio da učenike odveze u Disneyland uperivši mu u glavu dječji pištolj potpuno jednakog izgleda kao pravi… pa zatim slijede još načina kojima se unosi nemir: slom tržišta, gubitak radnih mjesta, rat, prirodne nepogode…).
Hoće li me jednog dana netko zagrliti toliko čvrsto da će se svi moji slomljeni dijelovi ponovo spojiti?
Društvo je bačeno u očaj, nesnalaženje i otvara mogućnost provedbe onog što bi inače branili do posljednjeg daha ne prihvaćajući 'slike svijeta' Milton-a Friedman-a.
Ljudi su jedina bića na svijetu koja isjeku drveće, učine od njega papir pa zatim na njemu napišu: "Čuvajte šume"!
Upravo u trenutku kad ljudi potpuno rastrojeni, a duša im krvari – tada 'slikar' Milton Friedman. pljuje u šake i otpočinje svoju preobrazbu svijeta, svjetonazora po kome se ljudi trebaju odreći vlastitog prava na život dostojan čovjeka.
Što više domaće zadaće dobiju učenici to su veće njihove šanse za malodušnost. Malodušnost sije tugu. Mogu li cvjetovi tuge oploditi radost ? Ovaj svijet više nije plodno tlo za sreću.
Mistično tkivo plodova što izrastaju u posvemašnom podjarmljivanju ljepote radi koje smisao postojanja tek je privid zbog kog želimo umrijeti. Vrijeme u kojem sada živimo ište drugačiji sok, drugačiji mrmor, a tijelo i duša ište drugačije obmane.
Kada žena onemoća, slomi se, osjeti i ili nedostaje joj netko, tada ona zaspi grleći jastuk. Ali neću više o tome. Napisala bi sada neke kratke rečenice što bi moj voljeni ispisao, a ja prepisivala u bilježnicu da ih možda jednom objavim kao kap po kap iscijeđene krvi proze o užasu. Govorila bih o njima. Skupljala sam ih, ali nema ih puno. Više od toliko malo teksta i nisam mogla bilježiti. Iz tih sam SMS-a saznala da su tamničari u logoru bili dugogodišnji osuđenici za teške zločine koje su za tu priliku promijenili ulogu zbog poremećenosti.
A nije tajna da je nastranost i nasilje sastojak osobnosti robijaša.
Manje je poznato da su psihopate homoseksualnih sklonosti postavili za čuvare jer je njihova sadistička narav dobila pravi značaj, imala vrijedan, savršen smisao da se postigne cilj: ponizi i dotuče samopoštovanje porobljenih i potlačenih.
Opraštam zlo učinjeno meni...ali, imam li pravo da oprostim i zlo učinjeno drugima.
A zlo se uvijek događa, a nadasve: u ratovima. Osvajač uvijek koristi najokrutnije dostupne metode, ali ne želim više govoriti o tom. Samo ću navesti kako izgleda taj naš razgovor:
„Reći ću kako to izgleda,“ kaže SMS-om moj voljeni.
„Reći ćeš mi kako je bilo u logoru“ pitam ga šaptom na uho čim pročitam na displeju što je napisao jer mi ne može govoriti.
On učini potvrdni izraz lica, nekako usporeno zbog jačeg dojma, ali zapravo zbog bolnog sjećanja koje bi radije zaboravio i s naporom napiše:
„Prvo pretuku, a onda… onda na smjenu me siluju…“
I tako otpoče noćna mora.
„Čovječe o čemu to govoriš?“ pitam zaprepašteno
„Da su me svi stražari silovali u guzicu“ piše, a prsti ruke mu se grče dok traži i utiskuje slovo po slovo, a ja gledam rečenicu što se javlja.
„Bože moj,“ kažem i počinjem se ljuljati naprijed natrag kao da zapadam u trans. „Bože moj.“
A onda tišina. Tišina je kad je jedini zvuk - zvuk naših srca.
„Grupno siluju. Žele me pretvoriti u pedera.“
„Pedera?“ pitam umirivši se.
„Zar ne znaš što je peder?“ upisuje najbrže što može.
„Znam što je peder, ali ne znam zašto, zašto?“
„Da jebem Hrvate,“ napiše pa zastane, a onda posve polako kažiprstom otisne slovo po slovo:
„Da ne ljubim Ružu hrvatsku.“
Buđenje slijedećeg jutra bilo je "povreda na spavanju" – boli duša i mozak i tijelo i kosa… Nema što ne boli!!

- 08:45 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.