subota, 11.01.2014.

trideset i drugi dan

Sjećanje na zatočeništvo: užas, tjeskoba, grozno snoviđenje djeteta otrgnutog s njedara, slika pogroma i nadolazeće smrti – kobna opčinjenost očajem koji isijava u blještavilu sadašnjeg svijeta iznenada se opet javi kad mi se jednog dana, u odrazu izloga, pričinio uzničarev lik.
Uspomene na najsitniju i najoštriju bol, najpouzdanije su ludilo kojim je zaraženo moje biće.
Zloduh iz strave i užasa još uvijek je prisutan u stvarnom svijetu, skriva se u rijeci prolaznika.
I sva uznositost i ovozemaljska ljepota iščezava pred zanosom muke boli i patnje.
Od kad sam, sred gluhe i gromke tišine kojom je klopotala rijeka prolaznika, ugledala u izlogu odraz mog uzničara, moja čuvstva, a s njima i čitav svijet, izdigli su se nad stvarnost, a ja uronila u nelagodu i očaj kao da mogu pronaći to čega nema.
Tako me je okrutno razdiralo novo stanje zbog kog pogledom pretražujem gomilu.
Bila sam obuzeta nekim neprepoznatljivim i neobjašnjivim dojmom.
Neutješena, bespomoćna i prazna kako je samo ružnoća bezoblična.
I glavom mi topoću pitanja i riječi što bih mu rekla, što ga upitala da ga sretnem.
Tajnu svog okrutnog srca nemoj zadržati za se, moj uzničaru. Kaži mi je krišom, meni kaži. Ti što si tako ljubazno hinio osmjeh dok tvoje pohotne ruke grabe moje tijelo, šapni tiho, moje će srce čuti što ne čuju moje uši.
I brada brže raste nego ono muško kad očekuješ seks pa isto je tako i s ispunjavanjem naših želja kad je sudbina u pitanju.
Gluha je noć, a u postelji moj voljeni spava dok u sebi vodim taj zamišljeni razgovor:
Nije lako ni naporan biti. Nije lako postavljati ta pitanja u sebi.
Povjeri mi tajnu svog okrutnog srca uzničaru i kaži kroz suzdržane suze koje su preplavile moje srce, kroz drhtavi osmjeh i tobožnji stid i pokajanje, reci mi gdje je moje dijete za koga ne znam ni je li sin ili kći…
Čar privida ugrožava spoznaja.
Veće su muke od svakog pakla što ga osmisli tajenje.
Iz svijeta me nisu otjerale paklene strahote – prečesto su mi obećavali raj zemaljski.
Ipak, moja su se osjećanja sjedinila s nesrećom.
Zašto su me savršenstva posvemašne buduće sreće novoga života o kom govore vođe novog poretka obdarile mrmorom prolaznosti okrutnih promjena u ovo naše suvremeno doba?
Popijem čašu vode i šokiram tijelo pijano od boli, tuge i patnje odgovorom na to pitanje u sebi:
Jer čovječanstvo se sastoji od ljudi i Judi (nepostojano 'L' u glasu 'lj' kao ljubav, kao dokaz da nemaju ljubav ti Judi jer su je prodali za nekoliko 'škudi') zato je Milton Friedman je naučio ih iskorištavati šokove ili kriza velikih razmjera. I još je i osmislio kako ih umjetno stvarati. Neki ljudi su stvarno vrsta pred izumiranjem. Oni divni.
O da, koliko sada žudim za onim nekim zagrljajima koji su čarolija. Posle njih je čitav svijet očaravajuće lijep. O da, znanstveno je dokazano da na nekoga čarolije zagrljaja djeluju tako…
Već sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Milton Friedman, kao savjetnik generala August-a Pinochet-a, predlaže brzu preobrazbu gospodarstva – rezanje poreznih stopa bogatih i naplaćivanje poreza na dodatnu vrijednost od siromašnih, slobodnu trgovinu, privatiziranje, rezanje javne potrošnje i izazivanje nereda. Divno je čovječe ako nemaš pameti. Onda ti ništa ne nedostaje jer drugi brine i skroji tvoj život, kako ćeš opstati.
Namjera je što veća pomutnja javnosti, kaos i zbrku u glavama onih koji se bore za koricu kruha radeći to za što su nadareni i tako ostvare pravo na život. Postupak treba olakšati 'lov u mutnom', a 'lijeku za bogaćenje pohlepnika' naziva: gospodarstvena »šok terapija«.
A i ja sam naivno vjerovala da čovječnost je svojstvo čovjeka, a ne zvijeri!!

- 07:38 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.