ponedjeljak, 06.01.2014.
I tu se ta iznenadna pomisao prekida zbog jednog odraza što sam samo načas opazila kad su nečije oči zastale za trenutak u odrazu pogleda iza mojih leđa, pogledale me preko stakla u kom se ogleda naš neočekivani susret pa nestaje u rijeci prolaznika
Kako god bilo da bilo, čim se vratim sa večernjih izlazaka i legnem u postelju pored svog voljenog, možemo se samo otisnuti na pučinu bez volje za sidrenjem.
Nije li smisao stalnog kretanja da se osvoji svijet?
Neka nijedan val ne nadživi plutanje brodolomaca na splavi bez jedara. Bez vjetra u jedrima.
(Iznenadna pomisao na žudnja za morskim prostranstvom navire iz pročitanog oglasa u izlogu turističke agencije što poziva tulumariti na godišnjem odmoru. Odmoru od smrtne dosade onih koji ne umiru u bolu i patnji…) i tu se ta iznenadna pomisao prekida zbog jednog odraza što sam samo načas opazila kad su nečije oči zastale za trenutak u odrazu pogleda iza mojih leđa, pogledale me preko stakla u kom se ogleda naš neočekivani susret pa nestaje u rijeci prolaznika.
Kad sjećanje na život brzim koracima mine pored mene, dotakne rub halje taman od njegova daha, a s nepoznatog otoka u nesmiljenom srcu iznenada zapuhne neumoljiv dašak privida.
Glavinjanje jednog kratkotrajnog dodira odjekne u nutrini mog tijela i izgubi se u slutnji moje utrobe kao otrgnuti list s grane koju goni vjetar kroz jesenje magle.
Na moje srce pada sjenka kao uzdah koji dopire iz prošlosti i mog srca.
Što sačuvati od sveg proživljenog?
Bezimene radosti ili patnje kojima smo ipak nadjenuli ime?
Život se zbiva kao ustreptalost između međuvremena spoznaje. Bez tog je treptaja tek prašina.
Uzdignimo to što vidimo na razinu otkrivenja, a svoje zamisli u poeziju – jer ništa ne postoji po sebi. Svijet sačinjava zadrhtalost našeg srca. Odmor našeg čuvstva njegove su stanke.
Kako bi se iskobeljali iz mulja ništavila da ih ne uobličimo u: to što nije?
Tako postaje stvarnost. Svakodnevno se materijalizira privid. Ako smrt ili ne protjecanje vremena, zahvaljujući božjoj milošti, postaje vječnost tada život opstaje zahvaljujući nagonu.
U ovim se jednolikim danima jedan poput drugog iza kojih slijede uvijek isti izlasci na ulicu i moja smucanja ističe samo još jedna večer za sjećanje – večer što prethodi »apistia-ji«, blog-u koji čitate. Rijetka večer, kada se duh dobrog vojaka Švejka pomalo natreskao i pomalo gnušao zbog toga što plešem pijani stiskavac srodnih pjesničkih duša sa svakim gospodinom boemom u kavani. To govorim svima što prate izlaganja u mom dnevničkom štivu kao poglavlja čija je stvarnost jedna epizoda iz mog života. To govorim i gospodinu 'anonimcu Engel-u' koji u mom komentaru veli:
„Slušaj ti APISTIA, ja te u komentarima branim od onih koji te napadaju a ti moj komentare brišeš. Zašto si izbrisala moj komentar u postu pred ovim gdje sam se obratio na ANNABONI? Iz kog razloga nisi obrisala i njeno. Svejedno mi, time mi nećeš ništa nauditi ali to je nečovičanski od tebe. Piši i dalje samo pazi da se ne umoriš. Ja mislim da bi žena prije isplela ručno pulover nego ti post napišeš, toliko ti vrimena triba za jedno ništa.“
I dok mu ja odgovaram:
„ (reći ću samo toliko)
ne radim ja to, ja ne brišem ničiji, ama baš ničiji komentar,
tek slutim, makar ne znam tko to čini i iz kakvih razloga?!!“
(već tražim izvor njegove žaoke što sam i sama iskusila pa poslala kap žući u otrovnom pismu ocu Mihovilu.) Pronalazim komentar blogerice 'annaboni':
„Počela sam, a nisam završila čitanje! Ne ljuti se - između tvojih riječi i stvarnosti izaberem ovo drugo,“
a zatim nešto kasnije opet slijede drugiput u komentaru riječi blogerice 'annaboni':
„Reci mi, zašto se ponavljaš u komentarima blogova koje posjećuješ? Koji ti je to štos? Ako nemaš ništa reći vezano za tekst, napiši samo: …pozdrav! “
(što su se odnosile na nešto posve drugo, kad ja posjetim post svojih dragih prijatelja bloger-a pa im ostavim svoje riječi u komentaru).
I onda tu dodajem taj izbrisani komentar 'anonimca Engel-a':
„annaboni, otkuda tebi pravo da autorici blog-a i postaviš takvo pitanje. Ajde, ti meni reci, zašto si antihrvatski nastrojena ili nastrojen? I ne znam koji si đava: muški ili ženski?“
A dok to ovo navodim vraćam se u događanje 'večeri za sjećanja', jesen uvečer kanda oblikovanog u mom proročanskom komentaru štono sam ostavila na blog-u 'moj pinklec':
"gole grane prijete oblacima
to su bajunete ratnika-(osvetnika
pravednika
na izdisaju dana u ranama
okrvavljenog) Sunca u suton ..."
A dok se ja tako spremam za večernji izlazak netko pozvoni na vrata mog podrumskog stana. Na vratima Pišo. U ruci mu boca crvenog vina i pita me želim li s njim popiti. Puštam ga u stan i donosim čaše. Sjeo je za stol u kuhinji. Imala sam osjećaj da će mi ta prispodoba ubrzo pokušati ugurati novac u grudnjak. Slušala sam njegovo naklapanje da vjeruje svakoj mojoj riječi u kojoj sam mu sinoć otvorila dušu pričajući kao što i vama kazujem kako se već neki puta čovjek izjada neznancu s kim se zatekao u kupeu istog vlaka. Neka vrst generalne probe moje izvedbe kakvoj svjedočite. Iznenada se osmjelio pa me iznova upitao ako bi prihvatila njegovu pomoć da sve to objavim. Možda bi moj prvi nastup trebao biti blog. Po čemu je to zaključio? Pa, po tome kako razgovaram sama sa sobom solilokvij, po tome kako u razgovor ubacujem 'modernu gospodu boeme' u kavani na isti način koji se može prikladno primijeniti i na komentatore blog-a, po iskrenošću – po sitnicama što ih je teško nabrajati, po dojmu tankoćutnosti što izbija iz brbljanja.
„A ti?“ prekidam ga, „Čime se ti baviš?“
Pišo učini kretnju kao da se ispričava, kao da kaže: „Ja uopće nisam važan u čitavoj toj priči.“
„Nekoć sam bio slikar, ali loš. Sada ništa ne radim. Tu i tamo koketiram s umjetničkim izričajima i nastojim se zabavljati.“
Te su mi njegove riječi dale krila. Riječi su potekle iz mene kao bujica. Ispričala sam mu koliko želim sačuvati sjećanja na usputne žrtve na tronu bogaćenja gramzljivih pohlepnika, koliko nitko ne želi objaviti moj vrisak i žalopojke, ali kako ipak napredujem, kakve planove imam i iskoristim ljudske slabosti pa unatoč svemu uspijem, kakva je stvarnost u okruženju gdje sada živim i samo ako se uspijem prilagoditi, srediti, staložiti, zavesti… Pomalo sam mu i lagala. Nisam mogla priznati, koji se pojavio iznebuha da me spasi, da sam samo slaba žena, jalova patnica koja ni u čemu ne uspijeva.
Što sam napisala do sada?
Pa ovaj, nekoliko bilježnica zabilješki iz dana u dan, sijaset žalopojki, pregršt stihova u prozi mog jadanja u tugovankama. Naklapala sam dalje bez predaha da me ne bi uhvatio u laži kakvim beznačajnim pitanjem o činjenicama. O zamisli o blog-u što sam namjeravala voditi poput dnevničkog zapisa nadahnuta svim onim kavanskim razgovorima gospode boema. U njoj se pojavljuje više od pedeset glasova kakvim bruje svakidašnja događanja. Ne ću ga sad uvoditi u spavaću sobu gdje na krevetu sanjari moj voljeni u zna već kakvom groznom stanju da bi mu pokazala veliki zemljovid svog svijeta na stropu, neke vrste mog plana kako ću izvršiti nijemi zavjet što sam ga dala samoj sebi da ću pustiti iz boce duh patnica što su stradale u genocidu nedužne žrtve stvaranja suvremenog svijeta izrabljivanja mnoštva da malo njih odveć zgrne, ne kao uklesana im imena i prezimena na nadgrobne spomenike znanih i neznanih grobova pukim nabrajanjem koje ne bi ni u knjizi jednog odebljeg telefonskog imenika moglo nabrojiti – makar ću mu možda jednom pokazati tu mapu koja vodi do blaga za moje srce, zavjeta što sam ga samoj sebi obećala da ću učiniti ako osvane dan kada ću opet ležati u postelji pored svog voljeni i njegovo tijelo grliti zagrljajem što govori:
„Nemoj me više napustiti, nemoj više otići nikud bez mene.“
Sjeća li se šamana? Recimo ruskog gatara Grigorija Rasputina koji je onomad na ruskome dvoru u tadašnjoj ruskoj prijestolnici Sankt Peterburg, kao sveti čovjek sa iscjediteljskim i vidovnjačkim moćima, hipnotičkim moćima svog plesa zaustavljao krvarenje carevića Alekseja, a zbog čega ga je pod svoju zaštitu uzela carica Aleksandra Fedorovna! Tako, navlas isto i ja činim. Prvo mrmljam jadanje, žalopojku ili tugovanku svoju kao udaranje ritma plesa u kome užarenim kliještama čupam rečenicu sadržaja vlastite prošlosti što je oblikovala stvarnost u kojoj živimo i prizivam u život iz međusvijeta gdje borave zaboravljene žrtve genocida duša – iz mjesta između neba i zemlje sadašnjosti u kakvoj opstajemo – neka se vrate. A zatim – i ja koja sam patila sa njima – i ja se vračam u karnevalskoj povorci neke posve lude svježe maske. Potrebno mi je sve više vremena da se valjam po travi u potok, gurajući kotač alegorijskih karnevalskih kola što tako uspješno uranja u glib predočavanja svagdašnjeg. Imam puna usta 'trave zaborava' koju žvačem. Češam se kao Kujica beskućnica štono sam je onomad dovela kući pa se posrala na novi linoleum kad sam ga promijenila u podrumskom stanu. Iz sveg glasa opisujem istinite prizore stvarnosti u okruženju. Prevrćem se preko glave u pirueti i čak kleknem i molim, ne zbog toga jer nešto tražim nego iz zahvalnosti, zahvalnosti što smo živi ja i voljeni moj, što se volimo, što udišemo zrak… nije li divno i samo udisanje ljubavi?
Nastavila sam pričati o sitnim životnim nevoljama života u progonstvu u vlastitoj domovini: o lupežima s kakvim se susrećem, patološkim lažljivcima, nastranim tipovima, o živčanim klipanima koji čame na svakom uglu, o ljigavim i dvoličnim službenicima dobrotvornih ustanova, o bolestima sirotinje, o odbjegloj djeci poniženoj i uvrijeđenoj izrabljivanjem u ime nestanka sa lica zemlje, o kurvama (politika je kurva, zar ne?) koji svodnici nastoje ugurati u uredske zgrade i tu poslovati, o luđacima, padavičarima, siročadi, PTSP-u, braniteljima, bivšim i sadašnjim zatvorenicima i nimfomankama…
Usne su mu se osušile, a oči zamalo ispale iz duplji, ležišta u glavi – bio je baš kao neka dobroćudna žaba krastača koju je netko udario kamenom dok je Kiselim Krastavcem vodila ljubav sa dinjom.
„Hoćeš li da ti natočim još jednu čašu crvenog vina?“ upita me.
Jasno! Gdje sam ono stala? Ah, da… Usred svojih zapisa ću prasnuti. Zašto ne? Ima mnoštvo pjesnikinja koji guraju do kraja, a da nikada ne ispuste uzde svog života iz ruku. Ovom je vremenu potrebna pjesnikinja kao što sam ja, na primjer, kojoj se živo jebe za tekovine suvremenog tehnološkog doba i trpanje profita u bilo čiji džep. Socijalistički pokreti obje krajnosti kako ni razjedinjene tako ni pomirene u zajedništvo ne mogu ostvariti ni socijalni mir ni pravednost što omogućava život. Ja sam pobornik običnog ćaskanja. Čovjek treba predahnuti. Ljudima je preko glave dramatike i uvažavanje dramatičnosti uvažene političke elite. Njihov uradak ne omogućava život. Život nije bolja budućnost: život je sad ovdje., čim izustiš tu riječ i kad god ga opisuješ. Život nije šesto šezdeset i šest konja motora u bolidu formule 1 kojim upravlja jedan magarac.
Tu me Piš presječe u riječi.
„Bogme, moram priznati da mi izgleda da svakako imaš ono nešto… Rado bi pročitao nešto tvoje…“
„Pročitat ćete,“ odgovorila sam ponesena unutrašnjim zanosom, „uskoro jer su mi gospoda boemi u kavani ubacili bubu u uho, nadahnuli da provedem u djelo pisanje blog-a, svakako čim nabavim računalo i netko mi pokaže…“
Netko pokuca na vrata. još maloprije, dok sam govorila o životu i prije nego me je prekinuo, Piš je izvadio mobitel iz džepa, skrenuo pogled tek da utipka pozivni broj, ali nije mobitel stavio na uho nego ga isključio i spremio. Sada, dok sam ustajala da otvorim posjetiocu, makar nikoga nisam očekivala, tajanstveno se smijuljio i promrmljao nešto u stilu neka se ne uzbuđujem jer to je valjda samo jedna njegova dražesna prijateljica…
Više nisam čula. Pošla sam otvoriti vrata.
Na vratima je stajala veličanstvena ljepotica. Rekla bih da je Talijanka. Možda dama koju bi ponekad spomenuo u svojim kavanskim pričama, ali koja nikada nije ni sa njim ni bez njega tamo navračala pa sam držala da je plod njegove mašte. Iza sebe začuh korake 'dobrog vojaka Švejka'. Došuljao se za mnom da nas upozna.
„Apis,“ reče Piš, „šteta što nisi došla maloprije. Upravo sam slušao prekrasno kazivanje. Ova je mlada dama pjesnikinja. Htio bih te upoznati s njom.“
Ona mi priđe i srdačno me zagrli.
„Sigurna sam da ste jako dobra pjesnikinja,“ rekla je. „Puno ste propatili, to se vidi na Vama.“
„Ona ima strašno neobičan život Apis. Meni se čini, slušajući nju, da ja još nisam ni počeo živjeti. A što misliš kako se hrani?“
Ona se okrene ka meni kao da bi to radije čula iz mojih usta. Bila sam zbunjena. Nisam se nadala da ću susresti takvo izvanredno stvorenje, toliko samopouzdano, toliko staloženo, samozatajno i prirodno. Htjela sam stati pred nju i držati je za ruke sa svakom jedno njenom rukom u jednom mom dlanu, gledati je u oči i reći nešto vrlo jednostavno, vrlo iskreno kao žena ženi. Oči su joj bile baršunaste i vlažne – tamne, okrugle oči koje iskre sućut i toplinu. Zar je moguće da je ona zaljubljena u ovu smiješnu pojavu toliko starijeg od nje? Sa kojeg je oblaka i iz kojeg svijeta ona pali anđeo u naš svijet? Prije nego kažem ijednu riječ, osjetila sam da moram barem nešto saznati o njoj. Inače bih mogla počiniti kakvu kobnu grešku.
Čini se da je naslutila kakva se dvojba odigrava u meni dok smo pošli prema kuhinji.
„Hoće li mi netko ponuditi piće?“ upita čim smo ušli pa pogleda najprije Pišu, a onda mene. „Popila bih čašu porta,“ nadoda zadržavši pogled na meni.
„Ali ti nikada ne piješ,“ reče Piš i ustane dajući mi licem do znanja neka mu pokažem gdje držim čaše da ju posluži. Stajali smo svi troje blizu jedno drugom. Apis je prihvatila praznu čašu.
„Jako mi je drago što je ovako ispalo,“ reče Piš točeći vino u čašu Apis. „Nisam mogao spojiti dvije žene koje se u svemu više razlikuju od vas dvije, a opet… Siguran sam da ćete se dobro složiti.“
Meni se zavrtjelo u glavi kad je ona prinijela čašu ustima. Znala sam da je to uvod u neku čudnu bajku. Naslutila sam da će Piš izmisliti neki izgovor i ostaviti nas nasamo pa će mi ona bez riječi pasti u zagrljaj. Slutila sam isto tako da nakon toga više nikada neću vidjeti ni nju ni njega. I doista se dogodilo baš kako sam predvidjela. Nije proteklo ni pet minuta nakon njenog dolaska, a Piš je rekao da mora nešto važno obaviti noćas u gradu i zamolio nas da ga ispričamo. Izlaz može naći bez moje pomoći. Tek što su se zatvorila vrata za njim ona mi priđe i ugura na stolicu pokraj mene, govoreći:
„On se večeras ne namjerava vratiti po mene. Sad možemo slobodno razgovarati.“
Mene su te riječi više prestrašile nego iznenadile. Kojekakve su mi misli prostrujale glavom. Još sam se više smela kad je nakon kraće stanke dodala:
„A što misliš o meni anđele? Da li sam samo zgodna žena i, možda, njegova ljubavnica? Što misliš kakav je moj život?“
„Ja mislim da si jako opasna,“ odgovorim iskreno i bez razmišljanja. „Ne bi me čudilo da si neka čuvena špijunka…“
„Imaš jako razvijenu intuiciju,“ reče ona, „ali ja ne radim za nikakvu tajnu službu mada ne mogu poreći da poneki puta volim zaviriti u tuđi život.“
„E, pa sasvim sigurno da sam i pogodila ne bi priznala. Porekla bi, ali to i nije važno. Zbilja ne želim saznati o tvom životu koji sigurno niti je bezazlen niti bezopasan. Znati li što me zapravo zanima? Zanima me što stvarno želiš od mene? Osjećam se kao da sam uhvaćena u stupicu.“
„To nije lijepo od tebe – te smutnje, uobrazilje i dojam od slika tvoje mašte. Kad bi zaista željela od tebe to o čemu razmišljaš morala bih te bolje poznavati, nije li tako?“ zatim nastane kratkotrajna šutnja u kojoj sam osjećala dodir njezinog tijela uz svoje i onda mi iznenada šapne na uho neočekivano pitanje: „Da li si sigurna da želiš samo pisati…?“
„Kako to misliš?“ odgovorim brže-bolje pitanjem na pitanje.
„Onako kako si rekla. Ja znam da želiš i zbog čega želiš pisati… ali bi bila uspješna i u koječemu drugome. Ti si žena koja može učiniti što god hoće, nije li tako?“
„Bojim se da niste u pravu,“ odgovorila sam. „Život me je poučio da se doduše mogu dokopati poneke sitnice koristeći slabosti drugih, ali ako je riječ o sudbini onda je to jad, bijeda, tuga i patnja. Nisam čak sigurna ako mogu napisati štivo što bi kakav izdavač objavio u obliku knjige.“
Ona ustane, sjedne preko puta mene, postavi svoju čašu pred sebe, bocu između nas pa se nalakti na stol, podupre glavu gledajući me i reče:
„Ti naprosto ne možeš ne uspjeti,“ reče nakon trenutnog oklijevanja za koji se činilo kako se sprema nešto mi važno reći. „Tvoja patnja,“ reče nastavljajući lagano i odmjereno, „je u tom što nikad nisi postavila zadatak dostojan tvoje prave sposobnosti. Tebi su potrebni veliki problemi i silovite patnje. Ti ne živiš dok se na tebe ne obruše teške lavine. Ja odista ne znam čime si zaslužila zlokobne rane na duši, ali sam uvjerenja da je na neki način tvoja patnja hrana za ljubav koja gori u tvom srcu. Ti si stvorena da patiš. Ti možeš podnijeti puno više od drugih zato što… pa ovaj, vjerujem da si to spoznala i ne trebam to objašnjavati… zato jer si zaštićena.“
„Zaštićena? Ne razumijem te čime sam ja to zaštićena,“ lanuh.
„Razumiješ ti mene i te kako dobro,“ reče ona šapatom. „Čitav si život zaštićena. Razmisli samo malo… Zar nisi već toliko puta gledala smrt u oči… Zar se uvijek nije našao netko tko bi ti pomogao, obično neki neznanac baš čim si pomislila da je sve propalo? Zar nisi počinila gruba nasilja i zavodila ljude zlorabeći njihovu slabost kao netko ogrezao u zločin, zločin i prijevare za koje nitko ne bi pomislio da bi ih ti mogla učiniti? Zar nisi upravo sat strasno zaokupljena opasnom požudom, žudiš za nečim što bi dane ispunilo sadržajem koji će uskratiti nježne trenutke i ljubav tvom voljenom i koja bi mogla završiti katastrofalno ako on samo povjeruje da ti nije potreban, da ti smeta pa upotrijebi pištolj ako vaša ljubav nije rođena pod sretnom zvijezdom? Znam koliko ga voliš. Znam da si sve spremna učiniti samo da vas život više nikada ne rastavi… gledaš me tako čudno… Čudi te odakle sve to znam. Ja nisam osobito obdarena – osim što imam sposobnost prozreti ljude od prve pogotovo ako se prije toga izjadaju Pišu, a on drži uključen mobitel u džepu baš kao špijunka iz tvog prvog dojma. Prije nekoliko trenutka željno si očekivala dodir mog tijela, topli zagrljaj, da ti se približim, priđem blizu čim on izađe. I prišla sam, nježno zagrlila, ali ti si se ukočila. – rekla bi da si se malčice uplašila. Ali zbog čega? Što bi ja to mogla učiniti protiv ljubavi kakvu osjećaš u sebi? Ti nemaš ni moć ni utjecaj ni novac. Što očekuješ da mi možeš pružiti?“ tu zastane gledajući me izravno u oči pa kako ništa nisam odgovorila nadoda: „Želiš li da ti kažem potpunu istinu?“
Nemoćno klimnem potvrdno glavom.
„Uplašila si se kao stvarno od tebe zatražim neku neprimjerenu protuuslugu, da učiniš nešto za mene pa mi to nećeš moći odbiti. Bila si smetena zato jer ti istinski voliš čovjeka kojega nazivaš moj voljeni, a naslutila si da bi mogla postati žrtva srodne ženske duše. Tebi ne treba ni druga ni drugačije ljubavi od one što se događa kada se iz šetnje i lutanja gradskim ulicama vratiš i uvučeš u postelju pored svog voljenog – tebi treba sredstvo da se oslobodiš okova te i takve tvoje ljubavi. Ti žudiš za pustolovnijim životom. Ne želiš biti sputana. Ma tko bio muškarac kome si poklonila svoje srce ja ga žalim. Tebi se samo čini da je on jači od tebe, ali to je samo privid zato jer sumnjaš u samu sebe. Ti si jača. Ti ćeš uvijek biti jača – zato jer si sposobna uzdići se visoko iznad zlokobnog svijeta u kom živimo. Da si samo zeru jača bojala bi se za tebe. Mogla bi biti opasan fanatik. Ali tebi to nije suđeno. Suviše si duševno i tjelesno zdrava. Voliš život više od sebe same. Zbunjena si, ma komu ili ma čemu se predala to ti nije dovoljno, zar ne? Ništa te ne može zauvijek očarati: neprestano se propituješ, uvijek tražiš nešto izvan ljubavi kojoj se pokušavaš predati svim srcem, plod tvoje ljubavi.. Tražiš nešto što nećeš nikada naći.“
Protrnula sam: PLOD MOJE LJUBAVI… nećeš naći… Slušala sam i…
„Morat ćeš potražiti rješenje duboko u samoj sebi ako se ikada kaniš izbaviti patnje. Lako sklapaš prijateljstva, uvjerena sam. Pa ipak nemaš nikoga koga bi uistinu mogla zvati prijateljem. Ti si sama. Uvijek ćeš biti sama. Previše tražiš, više no što život može dati…“
„Čekaj malo,“ upadnem joj u riječ. „Zašto mi sve to govoriš?“
Nije mi odgovorila odmah. Kao da se dvoumila bi li mi otvoreno rekla.
„Čini mi se da mi je to palo napamet kao jedan dio odgovora na pitanje što si mi ga postavila“ reče ona. „Noćas trebam i ja donijeti jednu važnu odluku: ujutro odlazim na dalek put. Kad mi te je Piš spomenuo, a ja te poželjela upoznati rekla sam samoj sebi: možda je to žena koja će mi pomoći. Ali sam se prevarila. Ja nemam što od tebe tražiti. Slobodno možeš doći na ovu stranu stola, sjesti mi u krilo i zagrliti… ako se ne bojiš…“
Ja joj priđem i učinim što mi je rekla, stisnem je čvrsto uza se i poljubim pa odvojim usne od njenih, pogledam u oči svejednako je obgrlivši oko struka.
„Što vidiš?“ upita izvlačeći se nježno iz mog zagrljaja.
Ja ustanem, odmaknem se od nje i prije nego odgovorim pozorno sam je promatrala nekoliko trenutaka.
„Što vidim? Ništa. Baš ništa. Gledati u tvoje oči isto je kao buljiti u tamu ili prazno duplje mog voljenog dok kroz prozor noću u sobu dopire blaga svjetlost ulične rasvjete.“
„Uznemirena si. Što ti je?“
„To što si rekla o meni: to me plaši… Ja ti ništa ne mogu dati niti bilo kako pomoći, zar ne?“
„Pomogla si mi donekle,“ odgovori ona. „Ti svakom pomogneš usput. Ti zračiš silovitom ljubavi, a to je puno. Daješ se bezuvjetno onome koga zavoliš. Ljudi se nekako oslone na te makar ti ne znaš zašto. Čak ih zbog toga zamrziš mada postupaš kao da imaš dobro i meko srce. Kad sam večeras ušla ovamo bila sam malo potresena – izgubila sam onu zeru samopouzdanja koju inače imam. Pogledala sam te i vidjela… što misliš koga?“
„Pa valjda jedna crna ženu koja gleda kao odraz u ogledalu glupu plavušu?“
„Vidjela sam fatalnu ženu. Vamp zavodnicu. Osjetila sam da me možeš progutati u jednom zalogaju ako to dopustim. Samo hip prvog trena žudnje da se prepustim strasti. Tvoja pojava obara s nogu bez razlike na spol i seksualnu opredijeljenost. Ali tebe ne to ne zanima zar ne? I ti si u meni prepoznala nešto što do sada nisi opazila u nijednoj drugoj ženi. Vidjela si odraz vlastitih maski“ ona ušuti na trenutak. „Ti se ne usuđuješ pokazati svoje pravo Ja, a ne usuđujem se ni ja. To nam je zajedničko. Ja živim opasno, ne zato jer sam jaka nego stoga što znam iskoristiti tuđu snagu, a ti patiš makar plamtiš u silovitoj ljubavi i iskorištavaš tuđe slabosti. Ja se bojim prestati činiti što radim da ne propadnem. Ti nisi ništa vidjela u mojim očima zato jer se u njima nema što vidjeti. One su dokaz da se u očima ogleda duša jer ja sam bezdušna. Ni ja tebi nemam što dati. Ja tražim samo plijen ravan meni, jednako bezdušna stvorenja. To je pravedna osveta mojeg slučaja. Jest', vjerojatno je najbolje da budeš spisateljica. Ako bi drugačije ostvarila svoje zamisli vjerojatno bi učinila sve što je u tvojoj moći da opstojnost svijeta nastavi bez ostvarenja čovjeka koji se dići najnižim stupnjem razbora što se zove lukavost. U životu stalno naiđemo na neku novu raskrsnicu gdje možemo birati između dva puta koji vode na suprotne strane. Ti ne krećeš stranputicom nego nagonski činiš odabireš samopouzdanje. Ne znaš zbog čega odustaneš od izvrsnog plana da ti bude bolje. Vjeruješ da je to slabost, glupost, strah, ali nije tako. Imaš životinjski nagon: strasno žudiš za životom. Ne bi se skanjivala čak ni odnosa žene sa ženom čak i kad bi bila svjesna zamka u požudi. Ne plašite mamac žene koju određuje takva požuda nego one druge udice koja bi te iščupala iz mora ljubavi tvog svijeta. I imaš pravo.“ reče, ponovno ušuti nekoliko časaka pa nastavi: „Da, učinila si mi veliku uslugu. Da te nisam večeras susrela podlegla bih vlastitim sumnjama.“
„Onda se, dakle, spremaš na nešto jako opasno?“ izustim više kao tvrdnju nego neko radoznalo pitanje što traži odgovor.
Ona slegne ramenima i nastavi:
„Opasno, tko zna što je opasno? Nevjerica, apistia, sumnja to je opasno. Ti ćeš živjeti u puno većim opasnostima od mene. I nanijet ćeš puno više zla drugim slabim dušama braneći se od osobnih strahova i apistije, nevjerice, sumnje. Ti čak nisi na čisto hoćeš li se svake noći moći vratiti svom voljenom i uvući pod pokrivač grleći ga nježno. Ja sam ti zatrovala srce. Ti bi ga laka srca napustila ako bi bila sigurna da on može nastaviti živjeti bez tebe. Ti ne možeš podnijeti smrt ni pomisao da uzme pištolj i počini samoubojstvo i zato ga hrabriš svojom ljubavlju. Uvijek se služiš tim izgovorom.“
„E, tu si se prevarila,“ ubacim joj se u riječ, „nas povezuje iskrena i istinska ljubav još iz djetinjstva.“
„Ti sebe tako obmanjuješ. Ljubav je neprestano uzimanje i davanje, a što ti on više može dati? Budući da tebi tvoj voljeni ne može dati ono za čim žudiš ti patiš. Žene žele darivanja u ljubavi za koja tvoj voljeni više nije sposoban. Da iskreno uroniš do srži otkrila bi da te tvoja sanjarenja priječe da postaneš čudovište, ali pretočiti sanjarenja pa čak i ako su nalik noćnoj mori u nešto korisno, u štivo to mogu samo plemenite duše. Jest' svakako trebaš pisati. Umjetnost može ružno preobraziti u ljepotu. Bolje je čudovišna knjiga nego čudovišan život. Umjetnost je mučna i dosadna ali razblažuje okrutnu stvarnost. Ako ne pogineš u tom pokušaju možda ćeš nadahnuti neko milosrdnu dušu koja pati da se osjeti manje napuštenom i samom. Ti ne spadaš među velikane koje opija slava, to znam. Nadam se, ako poživiš dovoljno da postoji još sadržaja izvan onoga što sad nazivaš cilj svog života. Možda ćeš doživjeti to da živiš za druge. To ovisi o tome kako ćeš iskoristiti svoju mudrost.“ napeto smo se gledale. „jer ipak nisi toliko mudra kao što vjeruješ. To je tvoja slabost, ta uobražena oholost da sve možeš dokučiti zahvaljujući vlastitoj razboritosti. Ako se isključivo na nj osloniš bit ćeš poražena. Imaš sve vrline čovječnosti, ali se stidiš to priznati. Vjeruješ u savršenstvo sa natruhom podvojenosti. Nemoj se izrugivanjem sebe same vabiti sretne osmjehe. Ljude se ne može obmanuti krinkom i kreveljenjima. Ljudi, čak ukoliko nemaju visoku naobrazbu prepoznaju iskrenost. Ljudi mogu biti slabići i ovisnici, lopovi i zločinci, a ipak znaju što je ispravno. Tebi će biti teže nego drugome jer ti nije stalo do toga što drugi misle. Ti ćeš se uvijek rukovoditi svojim prosuđivanjem; ljubav je samo glazbalo na kom vježbaš…“
Odjednom prekine i izvuče mobitel iz torbice koji je vibrirao.
„Ah zbilja, nisam ni primijetila kako vrijeme brzo prolazi. Vrijeme je tako brzo proletjelo. Piš me zamolio da ti ovo dam i objasnim kako se služiti. Ostalo mi je jedva toliko da to učinim.“
zatim je, iz poveće torbe koju je odložila na slobodnu stolicu pored kuhinjskog stola, izvadila malo prenosio računalo kojim se, kako je objasnila, ona služila.
„Koji će biti tvoj 'nick'?“
„Nick?“
„Pseudonim, nadimak, naziv umjesto pravog… Ili želiš obznaniti…?“
„Ne, ne bih voljela…“
„Onda dobro. Zasad se koristi mojim. Tako je brže, a kad se priučiš moći ćeš napraviti štogod ti srce želi.“ reče, zapiše mi lozinke, uputi me kako se otvara blog i još žurno neke sitnice. Tako sam preuzela njeno ime: Apis Mortelo, njenu gmail adresu, FB stranicu i isto tako na portalu »Očaravanje« i lozinke. Rekla je da se slobodno njime koristim ako ne želim otkrivati svoje ni izmišljati lažne podatke. Dala mi je još poneki savjet kako se otvara i piše blog pa u pogledu objasnila ostvarivanje Internetskog povezivanje. Sve sam primjere s lozinkama pažljivo zapisala kaneći postupati po njima dok se ne potkujem u računalnim vještinama.
„Sada bježim, bježim, bježim moram bježati,“ poviče prava Apis Mortelo iznenada, zgrabi stvari i izjuri iz mog podrumskog stana, mog života i tko zna kamo odjuri, a ja sam odjednom postala ona i dobila njeno ime. Ja sam postala Apis Mortelo.
Bila sam potpuno smućena. Nisam znala zašto sam prihvatila ovo i nisam sve lijepo frknula u kontejner i ne prihvatiti novu pokladnu masku. Bila sam uvučena u taj meni novi svijet nekog čudesnog ushita čiji mi se uzrok sad čini stran i nevažan. Ta je večer postala prekretnica, došla sam na raskrsnicu i krenula tim putem ni sama ne znam zašto? Odjednom sam postala punopravni član gospode boema u kavani gdje sam stjecala znanstvenu naobrazbu baratanja računalom uz krivudave savjete u povjerenju i tako sve do petnaest dana pred Božić kad sam objavila prvo štivo na blog-u – što sam ga pomalo u znak zahvalnosti prema ženi čiji sam osobne podatke preuzela, a s druge strane i zbog prikladnosti u odnosu što objavljenim sadržajem 'pjesnikinja želi reći' – nazvala »apistia«.
- 21:00 -
