nedjelja, 05.01.2014.
Istog dana kad su mog voljenog odveli u zatočeništvo tog je dana pada Vukovara ista zla kob zauvijek žigosala njegovo i moje srce. Stradanja su nas zbližila, a ljubavna bol povezala
Jedne se večeri javi pitanje krače od slutnje u kojoj bljesne slika neljudskih nakana, a ipak protječe rijekom prolaznosti. Na njenim obalama izmjenjuju se očaj i naricanje – i toliko patnje da je nježno odnose valovi…
Kraće od slutnje vječnog opetovanja prolaznosti u kojoj tama boji zrak i suspreže moje jecaje. Zahvalno ću čuvati sliku neljudske okrutnosti i uništavanja kad obamrlost zaravna valove noćne more u koritu kojim protječe rijeka Vremena. Odlazim na konak s mislima o svijetu bez sadržaja: istinskom odrazu nestvarnog.
Dok se uvlačim u krevet voljenom svom – to nestvarno – opire se i ustrajava u opstojnosti.
Nije li zamisao života: prepuštanje sudbini? Neka ništa neminovno ne nadživi pustolovinu srca. Silinu ljubavi. Žudnju koja navire iz istog izvora.
Odnosi u nepoznatom i nedokučivom smjeru o kojem tek slutim pitanja:
Što me privlači da ulazim i izlazim iz postelje gdje se isprepliće klupko naših tijela i duša?
Štogod htjeli ne možemo se oduprijeti brzacu koji nas odnosi. Bez želje za sidrenjem kad utučena legnem pored njega i oči svoje prikujem na njegova prazna duplja.
Kad ne znam zbog čega mu usnama dotičem usne ili svoj jezik uvučem mu u šupljinu usta gdje više nema njegovog. Ne znam da li da mu šapućem na uho ili šutim? Što li me to još uvijek privlači u postelju pored njega?
Mrak je gluhoj sobi s prozorom zatvorenih kapaka i navučena zavjesa kao zid za vrevu grada. Tu, u grobnici gdje boravi smrt prije smrti, jednolike su noći.
Mi smo ljubavnici koje je ljubav obdarila istim darovima patnje.
Istog dana kad su mog voljenog odveli u zatočeništvo gdje su mu žlicom iskopali oči, odrezali jezik i nogama u vojničkim cokulama šutirali tijelo da mu izlome sve kosti i mene su zarobili. Tog je dana pada Vukovara ista zla kob zauvijek žigosala njegovo i moje srce. Stradanja su nas zbližila, a ljubavna bol povezala. Ipak ne znam odgovor na pitanje: Što li me to još uvijek privlači u postelju pored njega?
Da dragi moj bloger-u 'Plastik' kad u komentaru kažeš:
„Pročitao sam tvoj tekst. Zaslužila si to svojom upornošću (nikako neugodnom, već simpatičnom) komentiranja na mom blogu. Pročitao sam i na kraju sam umoran. Umoran od težine i pritiska tvojih riječi. Vidim da znaš složiti riječi, ali slažeš ih u jedan tako težak niz, pretežak za ove naše teške dane. Sumoran i beznadan. Prava tugovanka.
Iskoristi to svoje znanje i talent nizanja riječi i napiši nešto pozitivno, nešto što će čitatelja pozvati da ti se opet vrati, da ponovno pročita te tvoje nov, veseo, lagan, obećavajući niz.“
Da, u pravu si, moje tugovanke nemaju prave veze sa čarolijom života. Ni Svevišnji nije stvorio ljepote svijeta da služi hiru pohlepnika i grabežljivih, da ga zlorabe za vlastito zadovoljstvo i užitak kako god im se svidi. I da, svi žudimo za svježim, vedrim ushitom zbog umora sumorne i beznadne teške stvarnosti radi naše nepromišljenosti. Uporno pokušavam potaći razumijevanje da smo si sami krivi dozvolivši da nam zavedu razum. Težnja za dokoličarenjem slabost je svih ljudi. Jedni, manji broj je ostvari sanjareći u oblacima ispod staklenog zvona, a drugi, više njih ljenčareći 's mozgom na paši' iskorištavajući djedovinu ili prekapajući kontejnere. Kud god se okreneš parola je: 'zabava i samo zabava'. Meni je, eto, zabavno kad pomislim da se zvanja u lijepoj našoj domovini stječu na filozofskom fakultetu. Pomisli da se na hrvatskim jezikom zove 'učilište mudrog promišljanja' pa se prisjeti nekih učitelja iz osnovne škole, profesora iz srednje i doktora i magistara za katedrom sveučilišta i poveži ta predavanja s mudrim promišljanjem o… to što zbore umišljeni tobožnji mudraci (kvaziintelektualaci), laži prikrivene krinkom izraza, a njihovim naklapanjima daje privid znanstvene zamisli, a ja to pokušavam začiniti, ponavljam (o da dragi blogeru 'sewen' dvaput je dvaput): „Prečac što povezuje mozak i srce je njen najkraći ali i najteži put spoznavanja. Ako se glupi uče na svojim greškama, a pametni na tuđim to znači da mudri uče od glupih plavuša!? Ako su pitanja postavljena unaprijed, a odgovori daju unazad, nazadni su, a ne napredni! Ako se iznosi prava istina – ako odista postoji – onda dosljedna istina neće proturječiti samoj sebi. Ipak to ne znači da je laž neistinita pojava u međuljudskim odnosima.“
No ne 'sole nam mozak' samo pojedini predavači 'naduvena burad sala' proizvedenih u Kini kao pouka: 'Debelim ljudima raste trbuh od slasti zalogaja prikrivene želje da progutaju čitav svijet!' Tu je još i sijaset političara i mnoštva sa diplomama i titulama upitne vjerodostojnosti, a kojima bi se moji seoski huncuti grohotom smijali kao meni uzornoj curici, – »anđeliću« kad sam sipala psovke kao kočijaš…
I nije baš neprestano da ne izviri zraka sunca kroz oblake. Poslije kiše dolazi sunčan vedar dan štono je davno Ivan Gundulić ispjevao:
"Okreće se kolo sreće,
vrteći se ne pristaje,
tko bi gori sad je doli,
a tko doli ka gori se kreće"
To je bilo još ujesen, sada već mogu reći prošle godine kad se pokrenulo. Susrela sam staru gospođu pjesnikinju štono sam je upoznala dok sam bila srednjoškolka. Na ulici, bez dugačkog pozdravljanja uzela me ispod ruke i povela bez objašnjenja. Ušle smo u kavanu. Za šankom gospoda boemi, piju, zaviruju u display mobitela ili manje prijenosno računalo i bučno raspravljaju. Ništa mi nije bilo jasno i za opis stanja u kom sam najprikladnije je navesti izjavu bloger-a 'sve je riječ' iz komentara:
„Kad pročitam tvoj post, nalazim se u svijetu u kome je sve drugačije i ne mogu da se snađem ... Usprkos tome dobro je ponekada odlutati ...“
Sada već mogu objasniti. Raspredaju o sadržaju štono je nekom upao u oči sa bilo koje adrese na Internetu. Svatko na svom uređaju površno, podrobno, usputno ili uz podsmjeh baci pogled i kaže ili prešuti svoj zaključak, govori samo o tome ili iskoristi za iznošenje drugačijeg stava, zamisli pa ako sa tim nema nikakve veze. Stara gospođa pjesnikinja se raskalašeno smije uvlačeći me na slobodno mjesto – njušim zaplet smrdi u zraku. Ali sad su se oči prisutnih zapiljile u mene. Onaj što je netom vodio riječ ušuti, promotri me od glave do pete pa nastavi. Glas mu je grub, hrapav, bučan, teško tupo oruđe što se probija kroz meso, kost i tkivo.
Stara gospođa pjesnikinja štono me je u kratkoj stanci predstavila kao nadarenu mladu nadu, izvor na kom žubore riječi, pita me na uho ako ću crno ili bijelo vino. Barmen odmah stavlja naručeno pred nas pa trlja ruke kao kakav mešetar. Gospoda boemi razgovaraju o nekoj priči što ju je napisao netko između njih o dinji i Kiselom Krastavcu.
„Ali ja sam mislio da je Alberto Sompis slikar pa će poput Giuseppe-a Arcimboldo-a slikati njegovih fantastičnih iluzija iz 16. vijeka oslikati lascivne teme dinje i Kiselog Krastavca.“
„Svakako,“ veli stara gospođa pjesnikinja i namiguje u mom pravcu, „ali zimi piše. A piše dobro… Izvanredno dobro. I odlučio je pisati blog.“
Razgovor luta u meni nepoznate vode, ali pritom, pijuckajući polako širim vidike. Vjeruj i pokušaj razumjeti druge ljude, pokušaj ih razumjeti i prihvatiti ih kakvi su. Do još pred koji trenutak 'špansko selo' koje opisuje već ima grubi obris. Slutim nažvrljan zemljovid pa se sramežljivo upuštam u raspravljanje. Pokušavam otkriti koliko iz svega mogu izvući te kako je najbolje uči na primjeru pokušavam navesti gospodina Alberto-a Sompis-a da kaže što će pisati, bilo što, neka govori dinji i Kiselom Krastavcu ako je potrebno. Ali gospodin Sompis je potpuno nejasan. Dok pokušava nešto ispričati o onim dugim mučnim mjesecima u kojim osmišljava i bilježi to što želi reći, postaje gotovo neshvatljiv. Provodi, frflja, mjesece i mjesece prije nego zapiše ijednu riječ koju zapiše i spremi na svom računalu. (A zima ima samo tri mjeseca) O čemu razmišlja sve te silne zimske mjesece i mjesece? Tako mi Bog pomogao, nikako ne uspijevam u njemu vidjeti pisca. Ali stara gospođa pjesnikinja kaže da onda kada se on dade na posao iz njega n-a-p-r-o-s-t-o l-i-j-e-v-a.
Razgovor luta. Puno lijepih (po)grešnih misli u mojoj ludoj glavi.
Teško mi je slijediti misli gospodina Sompis-a jer u njegovim se riječima ne nazire nikakav smisao. O-n m-i-s-l-i u-s-p-u-t kako to kaže stara gospođa pjesnikinja. Stara gospođa pjesnikinja opisuje sve o gospodinu Sompis-u najdražesnijem osvjetljenju. Teško je nekome vjerovati i pred njim otvoriti srce i dušu. Ali ako imaš nekoga tko te sasluša i kome vjeruješ onda je to najljepše prijateljstvo…
„On tek namjerava pisati blog. Misli usput pričati o sebi prepričavajući otrcane šale tako da su dinja i Kiseli Krastavac glavni junaci – vrlo posebno, upravno privlačno izvorno, odista,“ tako je to pojasnila stara gospođa pjesnikinja, ali zapravo jadno, posebno onda kada to pokušava pripovjedač kome je među nogama Kiseli Krastavac i to garantirano nimalo dulji od sedam centimetara koliko propisuje kao najveću moguću dopustivu duljinu kiselih krastavaca na policama supermarketa u EU obitelji kojoj je u tom trenutku već malko više od tri mjeseca i pripadala lijepa naša domovina.
Domovina? Otkud ta riječ u mojim mislima? Ah da, Kiseli Krastavac je upravo rekao:
„Dragi Vi, želim vas upoznati sa najnovijim znanstvenim istraživanjima koja dokazuju zašto i kada je EU prihvatila 'lijepu našu' u punopravno članstvo. Zato i čim su ustanovili da muški živalj kad se 'Kiseli Krastavac skocka u rasolu teglice od dinje' ne prelazi mjeru, nije veći od najveće dopuštene veličine u EU – sedam centimetara.“
Boli me svaka misao i uzdah. Isključujem mozak i prepuštam se osjećajima. Kada sam te večeri izašla iz kavane bila sam već lagano nacvrckana. Hodajući ulicom već sam sanjarila iako se još nisam zavukla u postelju pored voljenog. Bit će da sam već u tim trenucima slutila da ću pisati blog. Nije grijeh žene ako odlazi ljubavniku koga voli, već ako se daje onome koga ne voli, pa makar to bio i njen muž.
Znam točno da sam odmah čim sam shvatila mogućnosti pisanja i objavljivanja zaključila da ću izaći iz sjene. Ali ne treba puno ljudi za osjećaj sreće, dovoljno je nekoliko pravih iskrenih prijatelja. A isto tako ako ne prepoznaš trenutak, izgubiš se u njemu. Ne vjerujem u slučajnost, vrijeme uvijek pokaže da postoji neki razlog.
Ponekad ako jednostavno poželiš nastati, biti neprimjetan, ustvari... sve što želiš je da te netko pronađe.
Možda nedostaje samo još jedna kockica da se čarobni mozaik sklopi.....ili zauvijek izgubi?!
Bilo je to ono ozračje što sam pronašla tamo u onoj kavani među gospodom boemima gdje sam na neki način bila u svom prirodnom stanju: na grobljima se smijem, na vjenčanjima plačem, mada to možda i nije u skladu sa situacijom i ja sam bila u braku s voljenim svojim. Mi ne ustajemo rano da bismo imali više vremena za svađu.
Ah ti ljudi što ih susrećem po ulici, zaboga, prestanite oblačiti psiće kao ljude! Koliko je novca uloženo u pedigre i stil svih modnih detalja u šetnji na uzici mogli su meni dati da odem na Tahiti, a još bi i ostalo. Tko u vrevi gradskih ulica i događanja koještarija ne poludi taj nije normalan. U tom i takvom nenormalnom sanjarenju prošao mi je povratak.
Zapravo lažem. (Pazite što lažete, možda vam neko i povjeruje!)
Dok sam hodala ulicom stvar se počela kuhati: veličanstven govor u meni koji grgolji kao raskalašeni smijeh stare gospođe pjesnikinje kad baci pogled na gospodina Sompis-a. Čini mi se da se i ona malo nacvrckala. Zinut će od čuda ova gospoda boemi kad pretražujući Internet nabasaju na moj blog. Nazdravljat će me i te kako to veselo društvo. Opijat će se raskalašeno i tečno mojim riječima i vinom. Moram počastiti staru gospođu pjesnikinju koju nisam vidjela već više od dvadeset godina, a opet se nastavilo kao da smo jučer i svakog dana skupa…
Ne treba se svaka želja ostvariti. Za pojedine je želje dovoljno lijepo samo željeti…
Noću kad zadrhtiš i imaš još mnoštvo zamisli za koje sad mogu reći samo da sam izvan svake moći i mogućnosti da ih izrazim. Još uvijek nisam naučila izvještačeno se smješkati. Kod mene skočiš iz aviona i odmah znaš na čemu si. Ako pokušaš na lijep način, pa nježno pričaš i pričaš blagim tonom uglavnom te shvate tek kad kreneš da ugrizeš. Postoji ta čudna vrsta ljudi koja ne prihvaća činjenicu da nismo svi isti i nemamo jednak pogled na život. Da vas ne čine niti "boljim" niti "gorim" drugačiji ljudi nego su oni samo vaši izgovori da opravdate sebi zašto ste se promijenili, izdali sebe zbog drugih ljudi.
Savršeno podcijenjeni stvarnost, zar ne?
Dođe mi neka silovito jaka želja da pokvarimo ovu tišinu umjesto odgovora. Šaputanje među nogama. Osjećam se kao pokretna ljekarna na kotačima. Slabo pokretna, slabo snabdjevena lijekovima i kotačima koji se ne slabo okreću. Poput vijuga u mom nepostojećem mozgu.
Nepostojano ja: glupa plavuša. Mogu još samo reći da sam nakon što sam povečerala i uvukla se u postelju pored voljenog da još malo sanjarim prije nego se tuširam i obučem spavačicu zaspala sam i probudila se odjevena slijedeći dan u ranu zoru oko sedam sati.
I unatoč tome što nije važno sa kim spavaš, već zbog koga nemaš sna noć mi je opet ispisala uvertiru nepostojećeg uratka. Svijet sa ljudima, onim važnim koji se trude zbog nas i oni važnijim zbog kojih se mi trudimo. Mjesto gdje zastaneš na tren i zaustaviš vječnost.
Pitate se kako to izgleda? I ja to pitanje postavljam svaki put kad stanem ispred ogledala, pogledam u ogledalo izravno u svoje oči – oči su ogledalo duše – pa nijemo vrisnem:
„Dovraga, kako to izgledaš?!“
Tišina nije lijepa s ovim vrištanjem iznutra, zar ne?
Strah, osjećaj koji se graniči sa ludilom...
Odmorit ću prste od stalnog gledanja kroz njih i zaboraviti da mi toliko lijepo pristaje spavačica da ne izlazim iz nje čitav dan koji provedem u krevetu.
A sve mi dobro stoji, čak i ono što nosim na savjesti.
Osjetiti gorčinu života, a ne postati ogorčen, veliko je umijeće, zar ne?
Ali ipak nekad je jednostavno bolje što manje znati. Pristojna žena je ona koja zna što ne smije znati...iako to zna. Neke se žene nikad ne mijenjaju i to je tužno Idem oribati kupaonicu, jer mi sirotinja nemamo poslugu. Svi oni koji se diče prkoseći sudbini moraju da znati da inat nije osobina žena, već magarca, a proizvod je nemoći. A za promatrače koji samo šute jer zna da se spozna samo to što se preko svoje kože pamti. I ne ponavlja se.
Ne mogu provariti osobe s kojima moraš voditi računa što i kako ćeš reći i kojim tonom, da im titraš i ideš za njima, ma da ne bi?! Znam da su takvi zapravo presretni što netko kao ja postoji i umišljaju si da jedino oni mogu dokučiti vrijednost onog što pišem. Sad imate očito dobar razlog da neuvažavanje ovakvih nakaradnih razmišljanja. Čitaju moje zapise ali ne i to što moja pjesnička duša želi reći. Znaju da navlačim masku za alegorijska kola u karnevalskoj povorci ali ne kroz što sam sve prošla pa ni kad pročitaju samo naslov. Ipak prosuđuju. Čude se. Nekim stvarima bih se i ja čudila, kad bi me samo dovoljno zanimale.
Žena podnese sve lako osim samu sebe. Najviše NE trpimo osobe koje podsjećaju na NAS. To je paradoks jer ruku na srce, svatko ipak sebe najviše voli. Zato ja i volim džentlmene – te koji ženu obasipaju pažnjom. Ne novcem. Znam da to baš i nije u modi, ali što mogu, staromodna sam a džentlmeni su izumrla vrsta. Poput dinosaurusa. Ali ja ne očajavam zbog toga. Ništa nije nemoguće za ženu koja zna pustiti suzu u pravo vrijeme i pred pravim čovjekom. Pa čak i ako promašiš plan, pronaći ćeš život.
Ako progutaš što želiš reći, ili ugušiš osjećaje ili osjećaji uguše tebe, kad duša boli, a srce na dva djela pukne,
Dođi da pokvarimo ovu tišinu. Pravi je trenutak za izmaštaj kao svesvjetski začin za sve:
Žene imaju prevelika očekivanja nakon romantičnog filma. Isto kao muškarci posle pornića.
Treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer ćeš ih već sutra možda morati da pojesti.
Ali nije moj put na kome se ostvaruju očekivanja. To je samo vaš doživljaj staze u krajoliku naslikanom na platnu uma onoga tko čita moje štivo.
Ako je prošlost prazna, sadašnjost umorena i nedorečena, kakvoj da se budućnosti nadaš?
Zar ne, to je upravo kao onaj osjećaj zaljubljenosti kada se prsti isprepletu i drhte. Ne znaju što bi sa sobom. Znaju samo što NE bi. Da baš to me je prožimalo. Bila sam svježa, čista u srcu i opsjednuta jednom mišlju – da pošto poto trebam otvoriti svoje pjesničko srce.
Odlazeći na tržnicu razmišljala sam kakav buket cvijeća odnijeti u kavanu staroj gospođi pjesnikinji. Ona mi je otvorila vrata posve novog života ako budem imala hrabrosti stavim sve na kocku i otvorim svoju dušu. Zapravo nisam imala što staviti na kocku, bila sam na dnu društvene ljestvice, patnica u pravom smislu te riječi
I uskoro ću diplomirati na temu "Mirenje sa sudbinom".
Očaravajuće u svojoj destrukciji mog cijeloživotnog obrazovanja je da sam ostala mlada, obrazovana, žena koja sve zna i zamišlja da sve može shvatiti.
Bio je to isti onakav dan kao i svaki drugi. Meni su svi dani isti. Ja šećem uvečer praznim ulicama dok se sretne obitelji okupljaju oko stola i spremaju gledati televizor. Da će se dogoditi prekretnica i javiti da opišem svoj ljubavni život žuborom riječi gotovo poput stihova pjesme u prozi što proljeće brzacima kroz kanjone i možda u nekom dalekom budućem vremenu smiri tok kroz ravnicu. Nisam se nadala da će mi se ikada dogoditi. Samo sam znala da bi osvanuti vedar i bez oblačka. Učiniti sudbonosni korak i poslati sve dovraga samo po sebi je obećavajuće: pomisao na moguće posljedice uopće mi ne padaju napamet. Predati se potpuno i bezuvjetno radosti stvaranja osjećajući život koji struji i buja u tebi znači osloboditi se svih osoba osim okova ljubavi i želje da svoj život udahneš u bića kojih više nema ili još žive, ali su već mrtvi što je najgori od svih okova.
Čitav sam dan bila strašno nemirna Gotovo sam se tresla od nestrpljenja. Čekati večer da opet posjetim kavanu sa gospodom boemima bila je prava muka. Nisam opažala ništa oko sebe. Iz sobe gdje leži moj voljeni dopirala je glazba. To je u meni probudilo uspomene na djetinjstvo, mladost, očekivanja, čežnje i žaljenje zbog neostvarenih snova. Nešto se plaho i strastveno pobunilo u mojim žilama. Pomislila sam na neke veličanstvene dame koje su u mojim godina postigle sve u životu. Ono malo slavoljublja što još možda imam zatomila sam. Željela sam tek ispričati patnje koje su prošle žene koje su bile zatočene u istom logoru sa mnom i kojih više nema. Htjela sam govoriti o istoj kobi mog voljenog. Najviše sam od svega
Htjela oživjeti osakaćene pa zgromljene duše, željela da se čuje njihov šapat, da ih se ne zaboravi. Da ispunim obećanje što sam ga dala samoj sebi kao zavjet ako preživimo ja i moj voljeni i opet jednog dana budemo zajedno. Da mogu svakodnevno tek samo jednu rečenicu sjećanja, to i ništa više bilo je najviše čemu sam se usudila nadati. I neću spominjati imena kao da ih klešem u nadgrobni kamen
Kada sam slijedeću večer opet pošla u kavanu gdje se okupljaju gospoda boemi nalik na drogiranu ženu. Sve mi se činilo poznato, ali besmisleno; trebalo je vremena i vremena da se priberem, a onda sam opet ušla. Barmen opet trlja ruke. Gospoda boemi opet časte sve u šesnaest. Gospodin Sompis opet zamuckuje i pijucka. Ja zanosna glupa plavuša sjedim u središtu pozornosti sa bocom šampanjca koju stišće između nogu i uvrće vadičep u čep duboko utisnut u grlić. Gospoda boemi drže otvorena usta u očekivanju. Šampanjac pljuska po mojim obnaženim butinama, sijalica ulične lampe pljuska blijedu svjetlost kroz izlog kavane u kojoj su ugasili rasvjetu, a u mojim žilama muzira i pljuska tisuću ludih mjehurića koji počinju izvirati iz mene bez glave i repa. Govorim sve što mi padne napamet, sve što je u meni bilo čvrsto zakopčano, a što je dobro raspoloženje i smijeh gospode boema sa elektronskim napravama nekako oslobodio. S tom bocom šampanjca što je čvrsto stišćem između koljena, pogašenim svjetlom u kavane i u pljusku sjaja ulične rasvjete koja prodire kroz izlog ja opet proživljavam raskoš srednjoškolskih dana kada sam zbunjena, vječno mlada i nadarena opsjedala poput kakve sablasti na gozbi večeri gdje su gostovali pjesnici pa sam tako upoznala i ovu staru gospođu pjesnikinju. Sjećanje mi se vraća kao kakav vodopad – zahodi koji ne rade, neki princ na bijelom konju koji mi liže cipele i vozi me na vespi pred školu mog voljenog gdje stižem u zadnji trenutak kad već zvoni školsko zvono završetak zadnjeg sata, odlazak u kino i ljubljenje u zadnjem redu partera. Ali neću više uranjati u ta daleka sjećanja.
Jedne od slijedećih večeri zatekla sam samog za šankom gospodina Alberto-a Sompis-a. Alberto Sompis je nizak vatren čovjek koji želi postati pisac. Ima lice poput oblutka. Kada ga jednom vidite više ga ne zaboravite. Kada govorite uvijek je to mucanje pa blebetanje; riječi doslovno kao da povraća.. Ne samo da se rasprsnu kao vatromet nego bali i slinavi u isto vrijeme. Njegov izgovor, izgovor Mediteranca je grozan. Ali smijeh mu je zlatan. Obrazi okamenjenog jaja dinosaurusa dobiju izgled tikve sa izrezbarenim značajkama ljudskog lica u kojoj gori svijeća. Nikada ga nisam susrela u bilo kakvom drugačijom stanju. Uvijek bi upravo otkrio nešto divno, nešto čudesno na prenosnom računalu u kojem je bio uboden 'stick' mobitelnog operatera – čini mi se da je to ispravan opis slučaja u kome još uvijek nisam savladala abecedu – ali gdje sam ono zastala. Ah da, gospodin dinja i Kiseli Krastavac. Kad govori uvijek vas tušira badava. Onaj fini škropac koji ispušta kroz otvor umjesto prednjih zubi jednako je poticajno topli tuš. Pod tušem barem osjetite nježni miris šampona kojim sapunate tijelo.
Od ispod ruke iščupao mi je bilježnicu u koju bilježim zamisli, ako mi štogod sine.
„Što pišeš? Ah, vodiš dnevnik. Fino! Fino! Neostvarena spisateljica.“
Nepristojna pojava. Nije me još ni pozdravio. Drznik. A opet ima nešto u vezi takvog zaključka, ali neću o tome. To je sve.
„Sjedni ovamo i popij nešto. Častim. Trebali bi porazgovarati curo. Hej, kamo bježiš? Da li si večerala? Mogu li te pozvati na večeru?“
Zar ta prispodoba stvarno očekuje da suze i smijeh, sreću i strahove podijelim sa njim?
„Oprostite,“ rekla sam, „ali trebala bih na zahod.“
Ostavila sam ga neko vrijeme samog, a onda zauzela svoje mjesto kraj šanka i šutke pila, a onda sam iznenada osjetila tešku ruku gospodina Alberto-a Sompis-a na ramenu. Oči su mu poigravale, usta bila okružena slinom. Iskrzani polucilindar koji kao da je dolutao iz Krležijanskog doba spustio mu se preko očiju dajući mu smiješan i gotovo luđački izgled.
„Idemo li?“ pitao je pa onda ponovio:„Idemo li, idemo?“
Blenula sam u njega.
„Nećeš mi praviti društvo?“ pitao je.
„O čemu govoriš?“ upitam ljubazno.
„O svom pozivu da večeramo. Zvao sam te, zar se ne sjećaš?“
„Mislim da si rekao da me častiš?“
„Da, častim.“
„A gdje je ostatak društva?“ upitala sam. „Zar večeras nitko ne dolazi?“
„Večeras reprezentacija igra nogometnu utakmicu.“
„A ti ne voliš nogomet?“
„Odrasli ljudi trče za loptom, šutnu je i opet i opet, a gomila odraslih ljudi urliče“ nasmije se. Savršeno podcijenjena stvarnost, zar ne? O nije da ne voli nogomet nego je znao da ću ja doći i da će sa mnom biti nasamo. Čitam mu to u očima. Slučajnosti ne postoje. Svemir je previše lijen za uraditi bilo što besmisleno.
„Nisam ti ja za takve stvari. To je ništa. Za pojest, popit, popričati s društvom, ako i glupe razgovore, to… Slušaj da ti objasnim…“ zastao je, iskapio čašu i podigao polucilindar s očiju „Ne bolje je ne objašnjavati ništa. A zašto ti ne čučiš u trosjedu pored svog voljenog i ne buljite u televiziju?“ upitao je smiješeći se široko rastvorivši krezuba usta na svoj uobičajeni način i obod mu je opet pao preko očiju.
Onda sam mu u kratkim crtama ispričala. Slušao je naćuljenih ušiju i na koncu dobio histerični napad sažaljivog izgleda. Bez uvoda je počeo nešto govoriti, ovaj put tiho, ali čak u razumljivom sadržaju koji uopće nisam slušala. Barmen mi je opet natočio vina i ja sam otpila dugi gutljaj. Kada sam mu konačno rekla da ga uopće nisam slušala što mi je govorio ponašao se kao da je smrtno uvrijeđen.
„Ali sve sam sve jasno izložio.“
„Ali ja nisam slušala. Odlutala sam nekamo za svojim mislima.“
„Nije važno,“ odgovorio je odmahnuvši rukom. „Mogu ja sve lijepo ponoviti.“
„Baš o tome razmišljam.“
„O čemu?“
„Pa o tome: ako nije važno čemu da se mučite ponavljajući čitavu priču?“
„Nisam baš siguran da te razumijem,“ rekao je. „Možda bi ipak mogla imati kakve koristi od toga ako saslušaš i prihvatiš.“
„Što? Poziv za večeru?“
„Pa ali zbog čega bi trebala biti jedna dobro ugojena glupa plavuša?“
„Pa naprosto zato jer voliš jesti, ali možemo još malo pričati, a poslije otići na večeru kada se dogovorimo, ali prvo…“
„Prvo trebaš znati,“ prekinula sam ga, „da jedem sirovu hranu.“
„Sirovo?“
„Da, hranu koja nije termički obrađena.“
„Pa znam jedno mjesto gdje se jede dobar tartar, ali prvo me saslušaj. Imaš li telefon.“
„Nemaš telefonsku liniju u kući?“
„Ne!“
„A mobitel, dopire li signal u taj tvoj podrumski stan?“
„Imam, ali ne dajem svoj broj neznancima.“
„Ma nije uopće o tome riječ,“ reče odmahujući rukom. „Htio sam napraviti jedno dobro djelo, pokloniti ti računalo i priključak na Internet.“
„Ne trebate se truditi gospodine Sampis,“ rekla sam odjednom toliko ganuta da sam se zbunila, zamalo počela zamuckivati i odjednom sam mu počela govoriti Vi.
„Možeš me zvati Piš, svi me tako zovu prema posljednjem slogu.“
„Molim?“
„Piš, slobodno me možeš zvati Piš!, kao pi-pi, pišo, znaš ono među nogama…“
„Ah to.“
„Onda dogovoreno: daj mi adresu da ti isporučim.“
„Što?“
„Pa računalo na poklon sa pristupom Internetu.. Gdje želiš da ti ga dosu? Napiši mi adresu?“
Govoreći to Piš je ustao i otišao od barmena tražiti komad papira iz bloka i olovku.
„Ne volim davati adresu neznancu. Znate mama mi je rekla…“
„Znam,“ prekine me Piš. „Zbog toga plavuše vode ljubav bez riječi.“
„Oteo si mi riječ iz usta Pišu.“ rekla sam osmjehnuvši se.
Piš mahne barmenu i naruči da donese kockicu leda, uzme jednu u šaku i sačeka da se otopi pa otvori mokar dlan s ostatcima kocke govoreći:
„Sad kada se led otopio adresu molim.“
„Čekaj malo,“ prekinula sam ga. „Moraš znati da ne postoje ni najmanji izgledi…“
„Zar si luda? Ja uopće nemam takvih namjera., a da i ne spominjem da mi boja tvoje kose ne odgovara ukusu. Zar uvijek misliš da se iza svega krije hopa-cupa u krevetu. Priznajem da si ti izuzetno lijepa i privlačna žena, ali ni nakraj pameti mi nije uvlačiti se u tvoju postelju. Nisam ja od te sorte. Ja volim svoju žensku i ona mi je sasvim dovoljna za čitav život… reci mi jedno… kako si uopće došla na takvu pomisao… Mislim: da sam takva odvratna stjenica?“
Gledala sam ga, žmirkala u njegovom pravcu i ostala bez teksta.
„O curo moja, trebala bi naučiti da na ovom svijetu ima osoba koji bi nešto od srca dali ne tražeći ništa zauzvrat.“
„Ima govno,“ odgovorila sam „kad god bi pomislila da bi netko mogao dati nešto što se ne odnosi na seks da je to pogrešno.“
„Samo zato jer si uvijek sretala pogrešne ljude.“
„Pogreške se na mene lijepe kao muhe na govno.“
Nasmijao se kiselo. Prije nego je uspio progovoriti rekla sam:
„Ovdje mi je lijepo i divno se osjenčam među gospodom boemima i ne bi htjela sklapati poznanstva što vode u nepoznatom i neželjenom smjeru, a i bez toga se dobro snalazim da dobijem to što želim koristeći ljudske slabosti.“
„Čekaj malo,“ rekao je dignuvši ruku da me zaustavi „da li si ti uspostavila neki odnos sa bilo kim u kome ti je od srca darovao nešto, a da pritom nema nikakvu primisao i ništa ne traži zauzvrat? Odgovori mi na to pitanje!“
Šutjela sam. Ne utučena, ali zbunjena jer u današnje vrijeme jednostavno se više ne događaju takve bajke. I znala sam da u stvarnosti nijedan matičar nije video toliko iskrenih poljubaca i sretnih suza koliko jedna željeznička postaja sa svim onim silnim odlascima i vračanjima….
„Znaš li što tebi treba?“ nastavio je„Usisavač!“
Gledala sam ga pogledom u kom je prepoznao da ga uopće nisam razumjela na što misli.
Uopće ne znam tko je ta pojava i o čemu misli taj Kiseli Krastavac?!
„Usisavač,“ rekao je, „koji modernim vješticama služi kao staromodnim metla pa da sjedneš na nj i odletiš dovraga. Tamo ti je mjesto, tamo među zlonamjernim, proračunatim i uvijek spremnim na neku psinu.“
„Da,“ rekla sam ne trepnuvši okom, „a ti si sigurno jedan od onih dobrotvora koji žele zaslužiti svoje mjesto među anđelima u raju. Znaš, ako i živim skromno to ne znači da uzimam poklone od svakog. Ja biram ljude od kojih prihvaćam darove jer ako ništa drugo u životu sam naučila da nikad ne znaš kakve su nečije namjere. Kakva će si prava zbog 'dobročinstva' prisvojiti, na kakav način uplitati se u život?“
Popravio je polucilindar na glavi, ustao, napravio nekoliko koraka prema vratima, iznenada se okrenu i došetao natrag do mene, skinuo polucilindar i držeći ga objema rukama rekao:
„Oprosti, ali volio bi da mi pružiš još jednu priliku. Hoćeš li? Jako me dojmilo kako govoriš, tvoje riječi, ono kako opisuješ svoju sudbinu i promišljaš o svemu što ti se dogodilo. Smatram da je to zavrijedilo da se čuje. Mislim da bi bilo jako dobro za početak da imaš blog na kome ćeš sve to objaviti kao neka vrsta dnevnika…“
„Slušaj Pišu,“ rekla sam naginjući se prema njemu. „Znaš li da mi se počinješ sviđati. Dat ću ti jednu priliku, ali jednu jedinu. Kad mi loše krene u nekim pogrešnim danima samo budi tu.
Ne zaboravi to. Ali neću ti dati ni adresu ni broj mobitela niti ću uzeti tvoj broj.“
„Dobro,“ rekao je promatrajući me izravno u oči. „Sada ću platiti i otići. Ti još možeš ostati i popiti što želiš na moj račun. Barmenu sam rekao da ću sutra ja podmiriti, Pozdrav!“
Čim je to rekao naklonio se, stavio polucilindar na glavu, okrenuo se i izišao gegavim korakom dobrog vojaka Švejka.
- 21:04 -
