utorak, 31.12.2013.

U postelji me čeka voljeni kojeg su nekoć davno, još početkom Domovinskog rata zarobili i koji je gotovo čitav Domovinski rat proveo u logoru, a zatim, kad je završio još i dulje od toga zatočen tamo…

Ljudi pate radi budućnosti za koju je jedino izvjesno da ih u njoj očekuje smrt pa odbacuju sadašnjost i bježe u prošlost. Traže… Što traže?
Imaju samo jedan cilj: živjeti, – a to je uzaludnije od prekapanja kontejnera sa smećem.
U njima ne postoji ni to što jest ni to što nije.
Gdje smo ako na stazi kojom idemo postanemo žrtve ljudskog otpada?
Ne postajemo li tako otpadnici čovječanstva?
Svakako da među prolaznicima koje srećem na ulicama grada u večernjim šetnjama postoje beskućnici koji pronalaze pljesnivu koricu kruha svog svagdašnjeg na smetlištu. Bude misao da je jedini izlaz iz krize ove tužne države ako uvede porez na siromaštvo, bolest, servilnost, slomljena srca i sav nadjev jada i bijede.
Moraju nešto poduzeti, nešto doseći, zadovoljiti potrebu, a ne uživati u sirotinji iako ju je Bog utisnuo u njihove dlanove 'smisao života' kao milostinju koji je ustvari delirij u patnji i bolu.
Ništa ne boli kao njihove oči.
Lakome su i prazne iako u sadrže samu golemu prazninu.
Znaju da postoji hip, samo jedan trenutak tu i sad što se proteže kroz čitavo postojanje.
Zato ja ne želim, ne tražim i ne prosjačim više.
Zato se samo smucam u večerima. U tami i mraku.
Crnom mraku što predočava dno svijeta ljudi u koji uronim svaku večer nijemo propitkujući sama sebe: kako li ću spoznati jesam li ili nisam?
Može li se uopće biti ili ne biti?
Uhvaćena sam u maglovitu spoznaju, izgubljena u sjećanjima i oslobođena života.
Kako uopće mogu nalikovati na sebi slične?
I zašto utjehu i zaborav tražim među njima?
"Ali, kako otkriti jednostavnost te tajne i ne biti očaran i opijen njenom boli i patnjom?" pitam se, jer napamet mi padnu neke davne noći i dani, a zatim okrenem i vratim u podrumski stan gdje u postelji me čeka voljeni kojeg su nekoć davno, još početkom Domovinskog rata zarobili i koji je gotovo čitav Domovinski rat proveo u logoru, a zatim, kad je završio još i dulje od toga zatočen tamo…
Štuca mi se. Netko me spominje. Zavirujem u komentare na svom blog-u. Bloger-ica 'Nisa' kaže:
„Čitam...i kad šutim čitam te
Tvoji tekstovi iziskuju promišljanje, želju da ostaviš nešto lijepo i ohrabrujuće ispod, neku životnu floskulu kojima često nisam sklona i u koje ponajmanje vjerujem. Moj multiplosklerozni mozak ponekad nije u stanju ostaviti artikulirani zvuk, ponekad tek samo duboko uzdahnem i zatvorim te, a i dalje mislim na tebe.“
Draga moja bloger-ico 'Niso', ONI koji pamte srcem i dušom nikad NE zaboravljaju! Možeš se grijati čajem, kavom, kuhanim vinom, alkoholom ... ipak najbolje grije osjećaj da trebaš nekom, da postoji netko u tvojoj blizini tko misli na tebe, ali isto tako ne treba mi nitko čiju naklonost ću imati dovijeka uzimajući mu slobodu odluke po svojoj slobodnoj volji da me svakoga danu iznova sam poželi. Ali neizmjerno je lijepo i pronaći poruka za dobro jutro, znak da neko misli na tebe čim oči otvoriš kao ja jutros te tvoje opojne riječi. Ponekad se uhvatiš za nečiju riječ da ne bi pao.
Zatim bloger-ica 'golden age' kaže:
„Nije me sram reći kako čitam svaki tvoj post više puta i svaki put je razlog tome neka druga iskustvena poveznica, semantička rezolucija ili nešto treće, četvrto... ... ali jedino što je pri tome konstantno, bez obzira koliko ja polako iščitavao, zanese me "svjetlosna brzina" tvoje logičke misaone ekvilibristike.. “.
Draga moja bloger-ico 'golden age', da možemo da se udaljimo od sebe shvatili bi da nismo ni bolji ni lošiji ni važniji ni nevažniji od drugih i da ako ne pamtiš ni najmanja ludost na koju te navela ljubav – nikad nisi ljubio, da je svaki dan lijep i bogat ako probaš nešto novo, saznaš nešto i iskusiš nešto prvi put, – a ja, kao svaka žena, isprobavam 'muke-up', stavljam šminku, maskaru navlačim drugačiju krinku i sanjarim jer snovi su uvijek ljepši od stvarnosti. Mislim, isto tako da je vrlo teško voljeti izuzetno lijepu ženu. To je kao da blago koje svi žele, a i ona je stalno u iskušenju. Ne može odoljeti čavrljanju kao uz šalicu crne kave u kavani, kao što upravo ja činim sa bloger-ima i bloger-icama u 'komentarima'. Ah što se tu može kad pametan skriva svoje vrline u srcu, glupa plavuša ih klepeće i prevrće jezikom…
Pa bloger-ica 'nečmenjanka' kaže:
„Svaki tvoj post ima svoju pouku ... životnu ... Svako ti dobro želim u Novoj , tebi i onima koji te vole .... “
Draga moja bloger-ico 'nečmenjanka' treba bit zadovoljan životom ako on pruži priliku da volite, radite, da se igrate, gledate zvijezde…. A što dođe iza trotočke? Od Nove godine NE očekujem išta promijeniti. Očekujem od sebe da ću se ja promijeniti nabolje. Eh, da mogu kucnuti crvenim cipelicama pa da stvoriti za neki tren u nekoj drugoj bajci pa makar i onoj kada Pepeljuga sam bila, novi linoleum u hodniku podrumskog stana koji je Kujica uneredila oribala…
Te bloger-ica 'Olakšani Pristup' prethodno citirajući rečenicu iz mog posta 'sve povijesti: lijeve ili desne, idealističke ili materijalističke, pristrane ili objektivne opisuju žudnju pojedinca za ozračjem svog okruženja,' kaže:
„Sjećam se da je netko nekad spomenuo kako književno djelo može postati književnim djelom tek 50 godina (ako se ne varam) nakon objave. u većini slučajeva tada je autor već mrtav. Mrtve su i njegove aktualne emocije prema društvu, državi ili svijetu u kojem je živio. također je mrtvo i njegovo okruženje. Ostaju li primijećeni oni koji su pisali o svojoj sadašnjosti ili oni koji su sanjarili o budućnosti? definiramo li mi (kao društvo) vrijednost književnih djela iz prošlosti ili je njihova vrijednost definirana neovisno o vremenu? Razmišljam na glas, muče me takve stvari dok počnem razmišljati o književnosti. inače, stvarno se lijepo izražavaš, užitak je čitati taj odabir riječi “
Draga moja bloger-ico 'Olakšani Pristup', ne treba gubiti vrijeme pokušavajući nešto dokazati. Ništa ne treba dokazati. Na kraju SVE dođe na svoje. Izbor se ne može učiniti zauvijek. Na svakoj novoj raskrsnici treba birati nov smjer, a što se razumijevanja tiče: teško se sporazume osobe koje različito misle, a lako ako samo razmisle da su svi ljudi 99,9% slični, ali nema dva 100% ista čovjeka.
Ima samo jedna jedina stvar što me sad životno zanima, a to je zabilježiti sve što se u knjigama izostavlja. Nitko se, koliko primjećujem, ne koristi onom lepetanje krila leptira negdje na nekoj livadi doline Anda što pokreče strujanje u zraku i postane oluja, silovitost koja daje smjer i navodi naš život. Samo nasilnici i ubojice, čini se, crpe od života to što žrtvuju životu. Ovo vrijeme zahtjeva bešćutnost, ali postižemo samo promašene promijene. Prevrati se zatiru u začetku ili opet prebrzo uspiju. Silina odmah jenja. Ljudi se vrate svojim ukorijenjenim zamislima i zabludama. Ne propovijeda se ništa što ima rok trajanja dulji od dvadeset i četiri sata. Živi se milijardu života samo u jednom jedinom životu.
Dolazi Nova godina. Oduševljenje Novom godinom i novogodišnjim okupljanjem je nemjerljiva radost! Smijemo se, veselimo pravimo kolače, pečemo odojka, trošimo novac, jedemo kolače i puno fine hrane te na kraju i nešto dobijemo: koji kilogram
Malo motivacije da budeš bolji nikad nije naodmet.
Pitali smo se po čemu će pamtiti 2013. godinu?
Mislim da je to sve u stvari bio samo malo ružan malo divan san. Moj spisak odluka ZA 2014.-u: 1. Radi Ono sto ti prija. Kraj spiska.
Napravite ŽIVOT po mjeri. Svima NE možete ugoditi ali sebi uvijek možete. Da mogu odabrati odabrano društvo, družila bih se s djecom. Samo sa djecom. SVA druženja bi trebalo biti takva: divno spontano jednostavno nasmijana…
Neki se snovi nikad ne zaborave, pogotovo ne dječji…
Sat mi je stao Pokvario se. Kazaljka na kazaljci .kao da je Nova godina. Netko misli na mene. Dugo, jako dugo, sve dok ne popravim sat.
A onda budilica: zvono na ulaznim vratima podrumskog stana prekinulo je ovu misa što je ionako ne bih nikada bila u stanju završiti. Poštarica mi je donijela novogodišnju čestitku u obliku 'socijalne pomoći' – slamka za lagano odumiranje, nježna eutanazija ' bez vlastitog razloga socijalno ugrožene vrste'.


PS

Ah da, i sretna Nova 2014. godina svima!!!

- 11:02 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.