nedjelja, 29.12.2013.

Nikad ne bih upala u duboku provaliju očaja da nisam udana za čovjeka u kog sam zaljubljena, on zaljubljen u mene, a ja u zatočeništvu rodila plod naše ljubavi: – dijete otrgnuto mi s njedara

Mrtva sam makar još nisam umrla.
Više nisam među živima iako niti me je smrt pokosila niti strpala u torbu moju dušu i odnijela je s ovog svijeta – grubog i bespoštednog mjesta.
Večeras pokušavam dokučiti nepostojeći odgovor na pitanje: zašto imam dojam da bez obzira što činim – sve je besmisleno?
Besmisleno je ako se krećeš u određenom smjeru bez cilja i pridaješ važnost onom čega nema.
Besmisleno je ako je jedino smrt neizbježna.
Besmisleno je ako, unatoč toga što radite ili ste uradili, ne živite nego ste već u smrti.
I večeras su me, dakle, obuzele teške sumnje dok tumaram kroz gužvu gradskih ulica.
U rijeci prolaznika se utapam sa svojom boli. Uronjena u tugaljiv solilokvij nalik stihovima jadikovke mada… mada se želim zaraziti virusom života i dobiti neizlječivu bolest.
Život na kraju neizbježno ima smrt kao tragičnu posljedicu, zar ne?
Ali naravno, opet, opet i opet sve je bezuspješno. Ja ne mogu oživjeti. Čak ni jedan jedini sićušni tren ne osjećati se živom. Sve je beznadno, a štoviše ni ljubav nije presudna.
"Kako čovjek postaje imun na život pa ništa ne osjeća ma štogod uradio ili ne?" pitam se.
Ali, zar je to važno? Nikad ne bih upala u duboku provaliju očaja da nisam udana za čovjeka u kog sam zaljubljena, on zaljubljen u mene, a ja u zatočeništvu rodila plod naše ljubavi, dijete otrgnuto mi s njedara... pa sad, puno godina poslije, žudim za smrću, a protiv mog htjenja neprestano se diže i bori ljubav.
Ah da mi je… o kako zaboraviti voljenog svog?
Takvi smo, kakvi smo i… i ne bih se nikad voljenom koji čeka da se vratim kao duh utopljenice-samoubojice koja izranja iz rijeke prolaznika u sramežljivim večerima i dolazi mu u postelji iz koje se nikad ne diže i najviše od svega boji da kad ponovno ustanem iz kreveta, izađem iz sobe – da nikad u životu više neću osjetiti to što sam osjećala prema njemu
Pregledavala sam svoj rukopis, stranice bilježnice naškrabane ispravcima. Stranice što ih zamišljam da ću jednog dana objaviti u knjizi. To me malo zastrašuje. Zavirujem u komentare ispod postova 'barem' znam ne samo jedan zanimljiviji način da zaboravim na činjenice iz stvarnog života koji živim i može poslužiti za dobiti upalu mišića od šetanja po blogu!
Pronalazim riječi bloger-ice 'golden age':
„Uživam ovo čitati, dok slijedim starca Saturna... “
pa bloger-ice 'Andrea-Bosak':
„Uživam u svakoj tvojoj ispisanoj riječi.“
Kad nabrajaš izgovore, zaustavi se na drugom. Sve veće od tog broja je pretjerano. Recimo neizostavna bloger-ica 'brigita3'. (Ima žena koje bi od života pravile tursku sapunicu. Bjež'te od njih, ali ja neću odustati: sjetite se posljednjih riječi Isusa Krista:
„Bože oprosti im, oni ne znaju što rade!“ pa da odgovorim na njen komentar koji glasi:)
„Puna si neizrečenih misli, a osvrćeš se na komentare onih koji ti svrate i pročitaju tvoj post jer si ti prethodno bila kod njih. Ja rado čitam. Tvoje izražajne postove ali ovaj me razočarao jer si se upustila u nešto što nema kraja (ni dobrog ni lošeg). Molim te piši... piši... i ne osvrći se sine! “
I ne osvrćem se, ne osvrćem se na činjenice svoje osobne povijesti što su uvjetovale stvarnost mog svakodnevnog života, ali da bi spoznali moju patnju moram ih podastrijeti i pred vas pa makar rečenice sažetog opisa vlastite prošlosti čupala iz svoje utrobe užarenim kliještama.
A zatim uranjam u sanjarenja. Sanjarenja su mnogolika i krinke za maskenbal. Prolazim u karnevalskoj povorci različite uloge – pjesnikinja, glupa plavuša, patnica, bloger-ica čiji je životni san postati spisateljica, mudra sova koja promišlja o stvarnosti i nikada ne odustaje od svojih svakodnevnih sanjarenja. Možeš čitav dan spavati, ako ti je sreća budna. Zato sam i čvrsto odlučila svoj razbibrigu pretvoriti u zanimanje. Ali tebe je to razočaralo. Bezuspješno je kriti istinu. To je kao kad se dijete skriva žmireći. Jer u toj igri skrivača toliko si slična 'kameleonu čednomorcu' – bez ikakve sumnje je da si i sebe prepoznala u mome opisu, samo ti nisi 'kameleonu čednomorcu' već antipod. Ne moriš, ne zatireš čednost nego prikrivaš u srcu antonim: razvrat, porok, blud. Više ti se dopada kad se iskrivim u omiljenu pozu glupe plavuše, kad sam naguzna mina koja bi sa tobom razgovarala u komentarima:
Apis Mortelo: „Što si dobila za Novu godinu?“
bloger-ica 'brigita3': „Kilograme. A ti?“
Apis Mortelo: „Mislim da sam emotivno vezana za svoj višak kilograma.“
Ali ne mogu ti ugoditi. Tko bi mogao ugoditi svima. I tvojim prvobitnom stavu: 'nema kruha bez motike' i moj preobražaj u serijskog ulizicu koji pretražuje blog-sferu i pronalazi 'muzičku želju' bloger-ice 'brigita3' u napisu: "ŠTO JE TROSTRUKI ORGAZAM?"
Ne trebam čitati. Već znam odgovor da je to nešto što nikad neću doživjeti. A ti, draga moja bloger-ice 'brigita3' ako misliš da tvoj život težak, zamisli da si drvo koje raste više od dvadeset godina da bi na kraju postalo knjiga Apis Mortelo u koji se pretače blog »apistia«.
To je kao kada ženska s ulice dovede kakvo štene-beskućnika u krevet da s njom spava. Povremeno taj odbačeni pas lutalica zacvili u krevetu i zagrebe te šapom. Tad ga pomiluješ i prigrliš. Ne možeš ga izbaciti iz postelje ili mu zavrnuti vratom. I ja sam u tih više od dvadeset godina 'prognaničkog' života jednom usvojila kujicu. I zvala sam je jednostavno Kujica. Jednom sam i u podrumskom stanu što je dodijeljen meni i mom suprugu mijenjala linoleum u hodniku. Kujici se nije svidio taj novi. Čim sam ga postavila odmah ga je posrala. Ali jako je puno vremena prošlo od tada i Kujica već odavno laje i maše repom na nekom drugom svijetu. Svako od nas ima onaj jedan takav trenutak kad shvati da će mu neko zauvijek ostati u srcu, ali ne u životu. Odlazi tako i draga bloger-ica 'brigita3' iz mojih misli, odlazi i ne mogu to preboljeti mada znam: vratit će se s komentarom najkasnije nakon tri posta. O gdje su sada i što rade svi oni bivši koji "neću nikad više nikog voljeti kao TEBE"? Da li jedu govna i dalje? Ta su me pitanja načas odvukla u zanosna sanjarenja zbog kojih sam se radosno nasmijala makar puno osmjeha postoji da sakrije tugu, a ne da radost otkriva.
Moje oči to govore zamuckujući. Trepću.
Izvana čuju se svatovi. Dvaput sam okrenula ključ u bravi i zaključala se u kuhinji i navukla tešku zavjesu na prozor za svaki slučaj.
Živimo u državi gdje se stanovnici najbolje osjećaju tamo gdje nema građana i malograđana.
Premotavam filma u glavi i ponavljam se: „Nikada ne odustaje od svojih svakodnevnih sanjarenja. Možeš čitav dan spavati, ako ti je sreća budna.“
Uživam u užitku bloger-ica 'golden age' i 'Andrea-Bosak' Taj užitak, međutim, proizveo je neočekivan učinak. Te večeri nisam izjurila iz kuće, kao obično, nego sam do dugo u noć prepravljala post što se bloger-ici 'brigita3' nije dopao. Ne zato jer sam serijska ulizica pa joj se ulagujem. Iskreno ni meni se nije dopalo ni ozračje ni miris koji je prevladao. To je kao da u autobus uđe skockan momak i sve cure u autobusu padnu u nesvijest. Ne, nije to zato jer je frajer zgodan već se oko njega širi neki gadan smrad. E, taj mi je smrad ogadio raspoloženje i pokvario užitak pa sam čitavu noć nabacivala šminku. Nisam mogla dopustiti da zauvijek na blog-u takav zapis. Riječ "zauvijek" ja uvijek asocira na umjetno cvijeće: ne može uvenuti, ali ni ne miriše i stavlja se u vaze na grobovima. No skratit ću. Preporučam: ponovno pročitajte prethodni post.
Spisateljica mami čitatelje jednako bestidno kao bilo koja politikantica u kozmetici glupe plavuše ili obmanjivačica. Voli opipavati veliko bilo, propisivati lijekove uz nuspojave 'viagre light', zauzimati počasno mjesto na 'crvenom tepihu', biti uvažena 'zvijezda', primiti ovacije pa ako i sa zakašnjenjem od tisuću godina. Ona ne želi novi svjetski poredak koji bi se čarobnim štapićem odmah stvorio jer zna da joj taj svijet ne bi nikada odgovarao. Ona želi nemoguć svijet u kom bi ona bila neokrunjena kraljica Barbika, lutka na koncu kojom upravljaju strastvene silovitosti izvan njene moći. Glupa plavuša svjesna da mudre vladarice vladaju sobom pa je zato zadovoljava vladavina iz prikrajka – utjecati samo na one koji primijete ako je nema poput bloger-ice 'uzorita' kad veli.
„Zanimljiv blog, odlično pišeš i drago mi je što imam priliku čitati te nadalje. Zahvaljujem što si ostavila trag kod mene, obožavam ta virtualna otkrivanja plemenitih duša i usput - sretan ti Božić!“
Dakle ta neka zamišljena spisateljica u izmaštaju svijeta koja sam ja u svom sanjarenju plaši i sama pomisao na dodir grubih i nemilosrdnih činjenica stvarnosti. (Nastavit ću govoriti u trećem licu.) Spisateljica, doduše, dublje shvaća stvarnost nego drugi, ali se ne trudi nametati vlastiti svjetonazor silovitošću vlastitog primjera. Njoj je dovoljno pripovijedati. Vući se tragom zlokobnih stradanja. Zloguka je proročica uvijek nečasna, uvijek kamenovana. Nje se uvijek klone, ma koliko nesposobni da to čine, oni koji preuzimaju odgovornost za zadaće od presudne važnosti za opstojnost uljudbe i svijeta. Doista velika spisateljica ne stvara zbog slave, ona žudi za svijetom u kojem može živjeti životom sanjara.
Da postoji samo jedan melem za ranu moje zbilje, onog što sam proživjela bilo bi mi lakše. Ali postoji više njih i zato su se moji snovi razbježali nebom poput oblaka, a ja sam nošena vjetrom slijedila užitak dvije već spomenute bloger-ice. Zašto ne? Sanjarenje o tome da budem spisateljica, baca me, od samog početka, u beznadnu kaljužu zbrke. Ja želim očarati, a ne podvrgavati; želim bolji, bogatiji život, ali ne na račun drugih; želim osloboditi maštu svih jer bez slobode različitih i oprečnih snova, sanjarenje postaje porok.
Ja ne poštujem pisanje radi sebe, kao što ni moji solilokviji nisu isključivo razgovori samo mene sa sobom. Nitko, nikakva postavka i nikakva zamisao ne vrijede ni popišanog zrna graha sama po sebi. Vrijedi samo ono što uvide, što i drugi ljudi mogu zajednički spoznati. Zbog toga u mom solilokviju su uključeni razgovori s komentarima bloger-a.
Ljudi uvijek žude za izuzetnim. Ja ne marim za izuzetne. Izuzetni brinu o izuzetnom. Mene su privlačniji nestašni nikogovići, osobe koje se kriju u sjeni, ljudi toliko obični i prosječni da ih čak ni ne primjećujete. Netko izuzetan ne nadahnjuje drugog izuzetnog. Izuzetni su zaljubljeni sami u sebi. Za njih je ljubav onanija. Svi izuzetni su paraziti, trakavice poput elitnih političara, da tako kažem. Oni se napajaju sišući nam krv – poput uši. Najvažnije za izuzetne je da postanu bezvrijedni, da prestanu biti uzor koji pili granu na kojoj sjedi, uništava ovaj planet, da žive u skladu sa okruženjem, a ne da osmišljavaju apokalipse, uništavanje i istrebljenje. Jedina korist osim zaboravljanja na činjenice što su obilježile moju osobnu patnju bila je da uklonim razlike od patnje što je zabodena poput trna u srcu bližnjega. Nipošto nisam žudila postati slavna kao nešto izuzetno, velebno i izvan života. Ja sam bila za zaljubljenost koja će se napričati gluposti, dok će ljubav samo šutjeti.
Ono što objavljujem na ovom blog-u je stvaranje, a ne rađanje. Ne bilježim svakodnevna promišljanja da bi ih odbacila jer su izašla iz mode – neki naum, neka zamisao ili zaključak ne gubi vrijednost kao što se ni uspomena ili spoznaja ili svjetonazor ne bace kao grančica u bujicu. Riječi, rečenice, zamisli, – ma koliko istančane i vješto osmišljene. Ludi stihovi, šaljiva sanjarenja, maštovite obmane – tek su slikovite predodžbe jadikovka i žalopojki radi tuge koju ne mogu podnijeti, a slika vam se, mic po mic sve više i jasnije stvara čim pročitate naslov. Da su ljudi istinski razborita bića i da živimo u istinski obzirnom svijetu ne bi bilo pametno zabilježiti takva čudesna zbivanja. Zapravo bilo bi nestvarno, plod bolesne mašte.
Upravo sam primijetila da mi je bloger-ica 'magle dolaze' ostavila komentar.
„Hm... popapao mi je komentar ovaj u blogu. A bio je baš lijep.“
Hm… magla se spustila, a ja lutam kao guska u magli toliko gustoj da se, ovaj, ne vidi ČVRST pred nosom niti jedan jedini ukrućeni muški organ.
'Ovaj' je riječ koja bloger-ici 'magle dolaze' obilježava pojavu 'kameleona čednomorca', a meni je poštapalica radi goleme ljubavi prema neželjenim pojavama o kojima sam maloprije govorila. ,Ovaj' je moja poštapalica što znači: ako voliš nekog i pustiš ga, ako ti se stalno vraća, nitko drugi ga ne želi pa, sjetivši se da sam dok sam prekjučer šetala opazila na stablu u drvoredu okačenu cedulju: "Pobjegao mi je jutros mačak, manjeg rasta, IMA 6 mjeseci" na koju sam dopisala neku vrst utjehe: "Vratit će se. Znaš već kakvi su pubertetlije." isto tako pokušavam bloger-icu 'magle dolaze' tješiti. Pa zato jer živimo u zemlji gdje se ljudi najbolje osjećaju tamo gdje nema ljudi odgovorim joj:
„Ako ti "mačkovi" popapaju jezik sjeti se da je Isus Krist kada su ga razapinjali kao posljednju želju izrekao:
"Oprosti im Bože. Oni ne znaju što rade!"
Za mene to znači isto što i "neka prvi baci kamen onaj tko..."
I onda se suzdržim da ne bacim gromaču niti ga odbacim u kontejner jer zbog čega bi ništa krivo smeće trpjelo? Jednostavno začepim nosić i ne šutnem otpadak... bilo bi lijepo kada bi na ovome svijetu svi mi različiti imali jednaka prava da živimo vlastite živote. Zato pokušavam poštivati tu posljednju volju božjeg sina i unatoč svemu. I zato te molim da se usprkos toga ne suzdržavaš reći nadasve lijepo, ali možeš slobodno i ružno mišljenje. Ja nikome ne zamjeram pa zato nemam što ni oprostiti zato jer je svatko od nas onakav kakav jest po vlastitoj odluci i izboru slobodne volje štono mu je Bog podario.
Lijep pozdrav.“
Premotavanje filma u glavi i ponavljam se: Uvijek onaj koga uopće ne želim pojavi se kad mi nije ni na kraj pameti. Da je to samo jedna osoba i da se radi samo u obliku sanjarenja u nekoj začudno uzbudljivom opisu melodramatskih scena bilo bi lakše. Ali postoje iste takve verzije i u stvarnom životu koje čak ni ne spominjem.
Kakva utjehu mogu naći u vjeri? To se ne može shvatiti – to se samo prihvati ili odbaci. Ako prihvatimo, okrijepimo se; – ako odbacimo, izgubimo nešto od samog sebe. To nije ništa od onog što se čini da jest: uvijek je to nešto više o čemu neće nikada biti izrečena posljednja riječ. To je sukus žudnje za onim što poričemo svakodnevno, čitav život.
Kada bi jednakim žarom prihvatila iskreno sebe čitav svijet umjetničkog stvaralaštva izumro bi od neishranjenosti.
Žena ako je mirna, tiha i ne traži pažnju, vjerojatno jede kolače!
Ima, dakle jedan svijet u meni posve različit od bilo kojeg koji poznajem. Ne umišljam da je isključivo moja svojina, – samo kut gledanja, – a kako dva različita tijela ne mogu istodobno biti na istom mjestu, zato je jedinstven. Ako govorim jezikom svog jedinstvenog gledanja, nitko me ne razumije. Može se izgraditi najveličanstvenije zdanje, a da ipak ostane nevidljivo. Kakva korist od nevidljivog hrama s oltarom od mramora gdje okružen zlatnim relikvijama svećenik priča o štetnosti potrošačkog društva?
Nosi me struja – čistog užitka. Takvi me osjećaji obuzmu čim se javi spoznaja da netko prati to što pišem. Svaki božji čovjek kreće se bez nogu barem nekoliko sati na dan dok su mu oči zatvorene i leži u postelji. Umjetnost sanjarenja u budnom stanju jednog će dana postati svojstveno svakog čovjeka. Puno prije toga nestat će knjiga, jer kada budni ljudi sanjara njihova moć međusobnog razumijevanja i razgovaranja (jednog s drugim i s duhom koji pokreće sve ljude) bit će tako silovita da će pisanje izgledati kao hrapavo i promuklo kriještanja neuračunljivog.
Ako pomislite da ste izgubili osmjeh, niste. Ispod nosa vam je

- 22:28 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.