nedjelja, 22.12.2013.

Ja sam glupa plavuša upravo izašla iz picerije, slasno grickam iz omota za van kupljenog proizvoda, a na licu prolaznika čitko piše žudnja da probao bi moju pizzu

… i stvori Svevišnji čovjeka, na sliku božju pa ga rascjepi na dvije pole kao muško i žensko, razdvoji dušu njegovu i reče polovinama: „Plodite se i množite i napućite Zemlju…“
Tumaram svijetom, njegovim djelom koračam nošena rijekom prolaznika u tijelu plavuše, kušam zamisao na ovom i ovakvom svijetu što nam je, ljudima, darovao Svevišnji. Znam dokle su išli narodi i kamo ih je odvelo iskušenje duha. Neki su patili jer su smislili formule, drugi jer su iznjedrili heroje ili pak preobrazili dosadu u vjeru. Svi su trošili bogatstva zbog straha od sablasne praznine. A kad više nisu vjerovali i kad njihov život više nije bio plamičak što baca svjetlost na plodne obmane, prepustili su se užicima sjena smrti, čežnji za uništavanjima svog iscrpljenog duha.
To čemu me je podučila povijest ljudskog roda – silna me znatiželja gonila u meandre promišljanja – tek je ustajala močvara gdje se ogledaju strvine misli.
Tko god okusi poeziju vlastitog sanjarenja, okrutno se uruši u sebe.
Kao preobražaj sna u noćne more.
Na kraju je misaoni napor usamljeniji nego prije, a iz sjene na nj se nevino smiješi privid…
Beskonačnost u stanju nalik je umiranju. Suočena sam s trenutkom stvarnosti. Ne plaši me umor i ne podučavam tajnama ugniježđenim u žamor pitanja naših neznanja.
Svijet je poput kukavičjeg jaja u gnijezdu neke druge ptice iz prizora svijeta oslikanom božjim kistom. Osluškuj ga šuteći i sve ćeš čuti.
Negdje u tebi sakrila se istina, odgovor na sva pitanja koja postavljaš. Sve je u tebi.
U tvojoj nutrini dovoljno je mjesta za kontinente zamisli od snova i jave.
Naša nam podsvijest šapuće da ničeg nije bilo prije nas, nije pored nas niti će nakon nas biti. Osamljenost bića, jednog bića, mog bića – to je osamljenost kakvu osjećaju sva bića.
Bit je potpuno ništavilo. Ništa. Sve što je čovjek spoznao duguje žestini neznanja. Tek kad sve što nauči nestane, – nag i s golotinjom bespuća svijeta u kom živi – počinje razumijevati.
Tamo sam i ja pronašla samu sebe.
U tim večernjim šetnjama, lutanjima gradskim ulicama, dok sama sa svojim mislima u rijeci prolaznika izgovaram solilokvij toliko blizak stihovima u prozi kakve žalopojke pa ih zatim bilježim kad se vratim u svoj bivak u postovima svojim jer kao što bloger-ica 'Zvonka' reče u komentaru mog posta: „Blog ti je bolji od psihijatra. Ja sam to isprobala i izliječila sam se!“ samo ja sam psihijatarski kauč na kome dobivam histerični napadaj zamijenila usudom božje volje kad mi je dao tijelo glupe plavuše. O glupa plavušo koja izazivaš požudu o kojoj bi se uglađeno dvosmisleno trebala reći da ja sam glupa plavuša upravo izašla iz picerije, slasno grickam iz omota za van kupljenog proizvoda, a na licu prolaznika čitko piše žudnja da probao bi moju pizzu. Ali ovdje nije mjesto za uljuđene romantične zamisli dok u njegovom kolcu među nogama izrasta pedalj duga kost, a sva pristojnost i mudrost njegova svede se na žudnju da razmrda svaki kutak moje pizde, napuni me sjemenom. Odbacit ću nestvarnu nježnost muškaraca i glasno izreći prostačka pitanja što im se stvarno motaju glavom dok se nesigurno osvrću kad pored njih prolazim u slow motionu, tako da povjeruje kako sam ja djevojka iz njihovih snova.
I još dugo zatim, u njihovim sanjarenjima, lebde oblaci neizrečenih grubih izravnih pitanja:
„Gdje li je ona tvoja glupa pička, gdje krupna teška bedra, gdje meki nabubreni bokovi…?“
Ta igra odvlači moju požnju. To je ista ona grubost što ju je bloger 'sewen' u komentaru mog prošlog posta izrazio riječima:
„Mene ti ovakvo "bunilo" satare jedno po ure dnevno. Maximalno uru. Onda se polijen vrilon vodom po prstima i onda mislin kako ću prste namazat onom kremom za opekline - i samo to mi je najbitnije bitno! E! Jer, ko će....di će....ma svragu svit....“
Samo ja ne postupam poput 'sewen-a' da si nanosim tjelesnu ozljedu da od jače boli zaboravim slabiju.
Muška grubost, ona je taj melem koji mi odvlači misli! Ta Njihova samouvjerenost da netko drugi možda zna naložiti vatru, ali jedino On zna kako se raspaljuje glupa plavuša, da će od Njihove muškosti glupu plavušu abdomen boljeti, a maternicu će joj On izvrnuti naopako. Kao da samo On gorućim strijelama gađa, mene glupu plavušu čiji su jajnici žeravica. Samo On i nitko drugi, samo za nj sam stvorena ja glupa plavuša. Da osjećam nešto za nj. Da osjećam ostatke njegovog nabreklog kolca na koji me nabija kao vješticu na lomači, da je samo On malo više razmaknuo obale pukotine među mojim bedrima, izglačao zgužvane latice ruže moje ženstvenosti. Da ću nakon Njega moći primati bikove, pastuhe, ovnove, zmajeve, šarplanince s balkanskih gudura, a u rektum nabiti žabe krastače, šišmiše i guštere. Da ću prdjeti u arpeggiato (tal. – glazba u razlomljenom nizu akorda, tona kao na harfi), a ako mi se glupoj plavuši prohtije mogu napeti arpikord (tal. – glazbeni instrument po zvuku sličan harfi, spinet) preko svog pupka.
Samo On, taj oholi muškarac koji uranja u mnoštvu rijeke prolaznosti u svojim bludnim mislima obljubi tako surovo glupu plavušu služi mi: – koristim ga da mi odvuče iz misli okrutnu stvarnost i opako snoviđenje, na moje prazne ruke koje su prigrlile prazninu pa mi se sad već čini da su mi ga otrgli sa njedara. Na neostvarivu želju, na pomisao: „Kad bih ga barem jednom stvarno dotaknula…“ jer kada bih ga odista mogla samo jednom nježno dodirnuti to bi bilo kao kad nađeš odbačeno mače, psa lutalicu… sve dok ga ne podigneš sa zemlje gdje se skutrio pored tvojih nogu, ti nemaš ništa s njim, a čim ga uzmeš u ruke, čim ga prihvatiš i privineš uza se postane tvoj...
Ona strašna bol za koju je bloger-ica 'Valcer' u komentarima posta na mom blog-u rekla:
„Strašno. Sad mi sve postaje jasnije. To je bol koju je teško nadvladati, preboljeti, preživjeti..“
Onu patnju zbog koje je bloger-ica 'križar' u istim komentarima uzdahnula:
„Samo za ovo sam smogla snage: ŽAO MI JE.“
Isto krvarenje moje duše koje je bloger-ica 'nevaljalemisli' vidala govoreći:
„Zaplakala sam. Tvoja je bol nemjerljiva… ali tvoje čedo je dio tebe… bili ste jedno oduvijek, bili ste jedno 9 mjeseci...i sad ste jedno, a uskoro ćete opet biti skupa... osjećaj ga kao radost...zrači kao sunce ljubav za njega... Ti si jaka… jača od cijelog svemira... svaki put kad sklopiš oči ne misli na tugu, bol i razdvojenost, samo ga ljubi u mislima... njegov odlazak gledaj kao boravak u igraonici, tamo gdje mu je super, gdje uživa i čeka kad ćeš doći po njega... ono želi da si sretna i ti...“

- 14:06 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.