subota, 21.12.2013.

Ali nije lako uzdići se, a još manje lebdjeti putem ka zvjezdanom nebu iznad svijeta

Najžešći zagovornici ravnopravnosti ušutkavaju drugačije različito mišljenje, pravednici nanose nepravde, borci za mir zazivaju sveti rat, a sve u blagoslovu svilenastog promišljanja razborite uljuđenosti magličastog sumraka u mračnom zahodu gdje se preobraća prikrivena nakana dodjele Nobelove nagrade za mir pri imenovanju nekoć davno početkom trećeg milenija tada tek ustoličenom šefu 'policijske postaje', ili slikovitije rečeno države 'Svjetski policajac', kad je stupio na dužnost prikupljanja dokaza od 'perzijskog mačića' da po svaku cijenu prizna da je tigar pa ako se pritom treba poslužiti batinanjem i još ga groznije uvjeravati…
Jučer mi je dragi moj dušobrižnik 'spasonosno' zamjerio jer nisam 'kuharica koja PUNO mudro zbori, a ne pazi da joj ručak ne zagori' – jedem sirovu hranu. Blogera 'Edu' trese groznica od drugačijeg razmišljanja. Nije isključiv kao 'spasonosno'. 'Edo' je zagriženi borac za ravnopravnost različitih svjetonazora pa mi je zato opet zabranio komentiranje njegovih uradaka. 'Edo' na svom najnovijem uratku ismijava isključiv ili netrpeljiv svjetonazor nepomirljivih socijalizama: kozmopolitsocijalizma i nacionalsocijalizma. Nacrtao je dvije propovjedaonice u istome hramu socijalizma za dva isključiva svećenika: za punašnog ministra financija koji je bio na vlasti, a kojega je naslijedio punašniji ministar financija koji je sada na vlasti, – pojave kakve objašnjava kineska poslovica: „Punašnije osbve su punašne jer se pune sebe odnosno oni su proždrljivci koji podsvjesno žele 'napuniti sebe', čitav svijet progutati i strpati u svoju trbušinu.“ A baš, u komentaru ispod navedenog uratka, – obzirom da, zbog punašnosti debelih ministra financija bivšeg i sadašnjeg oni nisu stali na sliku – htjela sam mu reći da je mogao naslikati mene: brbljavu olinjalu plavušu uvijek gladnu svačije pažnje koja izgleda mladoliko i neuhranjeno jer jede sirovu hranu koja u tom socijalističkom hramu vegetarijanaca moli:
„Ajde što su nam upropastili državu, raspalili nacionalizam, osiromašili nas, ali zašto Jo Šimunić, ZAŠTO?“
Ali ne, nisam ja ni kivna ni ljuta na dva oprečno isključiva i nepomirljiva spomenuta, inače meni dragih blogera. A kako bih i mogla? Zar se može srditi na pjetlića zato jer ne laje, psa jer ne mijauče ili mačku kad ne kukurikne. Ne može, naravno da ne jer niti pjetlić zna lajati niti pas mijaukati, a još manje mačka kukurikati. Doduše jedna šala spominje mačku koja je lovila miša, miš utekao u rupu, mačka ispred mišje rupe zalajala, miš pomislio da je pogriješio, da je za njim trčao pas koji ne jede miševe nego se želi igrati pa je izvirio iz rupe i popapala ga maca misleći pritom: „Dobro ti dođe nekad, ako znaš strane jezike.“
I prolazi tako dan za danom kao karavana za kojom psi laju dok prolazi podzemljem mojih svakodnevnih postova, u komentarima tračerskog sjela kakve obožavam. Beskrajno uživam kad se nepomirljivi neprijatelji nadmeću riječima. Očituje se svijet u malom: delirij, vatra pucketa u ognjištu, žeton ruleta, krvavo crveni sag i meka bedra, a onda je trenutak da se upitam: „Koliko je sati“i primijetim da preostaje još malo vremena za déjŕ vu (franc."već viđeno") pa bloger-u 'NF' tek kratko ponavljam da ja glupa plavuša ni nisam u stanju biti izvorna, domišljata, izmišljati toplu vodu i nije mi do toga stalo ako već postoji: déjŕ vu. Uostalom, zar te otrcane i sto puta prepričane dosjetke govore laži o stvarnosti kakvu neću nikad poželjeti ni najgorem dušmaninu pa makar mu ime blistalo u crvenim reklamama obasjavajući svjetlima od sto tisuća svijeća. Više me zanima moja patnja, ništavilo u koje sam uronila. Opisat ću ga: zurim u nj tumarajući stranputicama iznad svijeta.
I listajući partituru zamisli svoje duše od nekoć dok sam bila pjesnikinja eto, bilježim svakodnevicu. Moj se svijet sklupčao u njoj. Osluškujem ga. Šutke.
I sve čujem. Sve svoje jadne, iskrzane, male misli u kojima ne postoji ni istina ni grijeh ni stvarnost ni izmaštaj. Slušam žubor riječi koji čuči negdje duboko u meni i zapisujem ga iako nema potrebe da sve to kažem. Ništa se neće i ne može promijeniti zbog mojih riječi. Sve u meni samo su razvaline duše koja je nekoć pripadala pjesnikinji, a sad je usamljena.
Odjednom se u mojim očima zapalio svemir. Iz njegovih se plamsaja dižu jutarnje zvijezde.
Oganj moje duše pripojio se nebu i nekim čudom žuri u hladnoću svemira.
Kako to da još uspijevam toliko sebe unositi u prostor koji je krletka mojoj sadašnjosti i toliko nalik prošlosti na nekom drugom mjestu?
Vrijeme i prostor protegnuli su se na čitavo moje postojanje i proširili su se na sve, a znamenje sveg zaodjenulo me svojom težinom. Više se nemam za što uhvatiti u svijetu beskraja. Sama sam bila – sama ću i ostati. Zauvijek.
Je li to blagoslov ili prokletstvo?
Nije važno. Mojim osjetilima gmiže neshvaćenost, a mojim krvotokom ne kruži vedrina života niti teku slatke rijeke postojanja. Moja se ljubav crnim slovima upisala na pločice sudbine: ni uz kakvog smrtnika ne mogu zaboraviti beskraj.
„Uživaj u neprijateljstvu i nesreći pjesnikinjo tugovanki,“ kažem sama sebi. „Opjevaj tugu i budi nesmiljena u jadanjima zbog vlastite svakodnevice. Nijedan ti ključ neće otvoriti vrata raja. Nedaća je anđeo koji bdije nad vječnim plamenom tvojih nedaća. Iskopaj sebi grob u prvotnom ognju vlastite ljubavi i živa se u nju zakopaj. Držeći se za ruke i hodajući usporedo sa sudbinom nećeš utonuti ni u kakav privid pod kapom nebeskom. Ljubav te može samo još dublje zagnjuriti u živo blato. Ljubav je najveća strahota zlokobnosti…“
I zatim vrludam ulicama nošena rijekom prolaznika i u mislima lutam bespućem ništavila.
Da je barem samoća mogla postati luka za plovidbu mojih misli!
Ali nije lako uzdići se, a još manje lebdjeti putem ka zvjezdanom nebu iznad svijeta.

- 15:50 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.