subota, 21.12.2013.
Ali nije lako uzdići se, a još manje lebdjeti putem ka zvjezdanom nebu iznad svijeta
Najžešći zagovornici ravnopravnosti ušutkavaju drugačije različito mišljenje, pravednici nanose nepravde, borci za mir zazivaju sveti rat, a sve u blagoslovu svilenastog promišljanja razborite uljuđenosti magličastog sumraka u mračnom zahodu gdje se preobraća prikrivena nakana dodjele Nobelove nagrade za mir pri imenovanju nekoć davno početkom trećeg milenija tada tek ustoličenom šefu 'policijske postaje', ili slikovitije rečeno države 'Svjetski policajac', kad je stupio na dužnost prikupljanja dokaza od 'perzijskog mačića' da po svaku cijenu prizna da je tigar pa ako se pritom treba poslužiti batinanjem i još ga groznije uvjeravati…
Jučer mi je dragi moj dušobrižnik 'spasonosno' zamjerio jer nisam 'kuharica koja PUNO mudro zbori, a ne pazi da joj ručak ne zagori' – jedem sirovu hranu. Blogera 'Edu' trese groznica od drugačijeg razmišljanja. Nije isključiv kao 'spasonosno'. 'Edo' je zagriženi borac za ravnopravnost različitih svjetonazora pa mi je zato opet zabranio komentiranje njegovih uradaka. 'Edo' na svom najnovijem uratku ismijava isključiv ili netrpeljiv svjetonazor nepomirljivih socijalizama: kozmopolitsocijalizma i nacionalsocijalizma. Nacrtao je dvije propovjedaonice u istome hramu socijalizma za dva isključiva svećenika: za punašnog ministra financija koji je bio na vlasti, a kojega je naslijedio punašniji ministar financija koji je sada na vlasti, – pojave kakve objašnjava kineska poslovica: „Punašnije osbve su punašne jer se pune sebe odnosno oni su proždrljivci koji podsvjesno žele 'napuniti sebe', čitav svijet progutati i strpati u svoju trbušinu.“ A baš, u komentaru ispod navedenog uratka, – obzirom da, zbog punašnosti debelih ministra financija bivšeg i sadašnjeg oni nisu stali na sliku – htjela sam mu reći da je mogao naslikati mene: brbljavu olinjalu plavušu uvijek gladnu svačije pažnje koja izgleda mladoliko i neuhranjeno jer jede sirovu hranu koja u tom socijalističkom hramu vegetarijanaca moli:
„Ajde što su nam upropastili državu, raspalili nacionalizam, osiromašili nas, ali zašto Jo Šimunić, ZAŠTO?“
Ali ne, nisam ja ni kivna ni ljuta na dva oprečno isključiva i nepomirljiva spomenuta, inače meni dragih blogera. A kako bih i mogla? Zar se može srditi na pjetlića zato jer ne laje, psa jer ne mijauče ili mačku kad ne kukurikne. Ne može, naravno da ne jer niti pjetlić zna lajati niti pas mijaukati, a još manje mačka kukurikati. Doduše jedna šala spominje mačku koja je lovila miša, miš utekao u rupu, mačka ispred mišje rupe zalajala, miš pomislio da je pogriješio, da je za njim trčao pas koji ne jede miševe nego se želi igrati pa je izvirio iz rupe i popapala ga maca misleći pritom: „Dobro ti dođe nekad, ako znaš strane jezike.“
I prolazi tako dan za danom kao karavana za kojom psi laju dok prolazi podzemljem mojih svakodnevnih postova, u komentarima tračerskog sjela kakve obožavam. Beskrajno uživam kad se nepomirljivi neprijatelji nadmeću riječima. Očituje se svijet u malom: delirij, vatra pucketa u ognjištu, žeton ruleta, krvavo crveni sag i meka bedra, a onda je trenutak da se upitam: „Koliko je sati“i primijetim da preostaje još malo vremena za déjŕ vu (franc."već viđeno") pa bloger-u 'NF' tek kratko ponavljam da ja glupa plavuša ni nisam u stanju biti izvorna, domišljata, izmišljati toplu vodu i nije mi do toga stalo ako već postoji: déjŕ vu. Uostalom, zar te otrcane i sto puta prepričane dosjetke govore laži o stvarnosti kakvu neću nikad poželjeti ni najgorem dušmaninu pa makar mu ime blistalo u crvenim reklamama obasjavajući svjetlima od sto tisuća svijeća. Više me zanima moja patnja, ništavilo u koje sam uronila. Opisat ću ga: zurim u nj tumarajući stranputicama iznad svijeta.
I listajući partituru zamisli svoje duše od nekoć dok sam bila pjesnikinja eto, bilježim svakodnevicu. Moj se svijet sklupčao u njoj. Osluškujem ga. Šutke.
I sve čujem. Sve svoje jadne, iskrzane, male misli u kojima ne postoji ni istina ni grijeh ni stvarnost ni izmaštaj. Slušam žubor riječi koji čuči negdje duboko u meni i zapisujem ga iako nema potrebe da sve to kažem. Ništa se neće i ne može promijeniti zbog mojih riječi. Sve u meni samo su razvaline duše koja je nekoć pripadala pjesnikinji, a sad je usamljena.
Odjednom se u mojim očima zapalio svemir. Iz njegovih se plamsaja dižu jutarnje zvijezde.
Oganj moje duše pripojio se nebu i nekim čudom žuri u hladnoću svemira.
Kako to da još uspijevam toliko sebe unositi u prostor koji je krletka mojoj sadašnjosti i toliko nalik prošlosti na nekom drugom mjestu?
Vrijeme i prostor protegnuli su se na čitavo moje postojanje i proširili su se na sve, a znamenje sveg zaodjenulo me svojom težinom. Više se nemam za što uhvatiti u svijetu beskraja. Sama sam bila – sama ću i ostati. Zauvijek.
Je li to blagoslov ili prokletstvo?
Nije važno. Mojim osjetilima gmiže neshvaćenost, a mojim krvotokom ne kruži vedrina života niti teku slatke rijeke postojanja. Moja se ljubav crnim slovima upisala na pločice sudbine: ni uz kakvog smrtnika ne mogu zaboraviti beskraj.
„Uživaj u neprijateljstvu i nesreći pjesnikinjo tugovanki,“ kažem sama sebi. „Opjevaj tugu i budi nesmiljena u jadanjima zbog vlastite svakodnevice. Nijedan ti ključ neće otvoriti vrata raja. Nedaća je anđeo koji bdije nad vječnim plamenom tvojih nedaća. Iskopaj sebi grob u prvotnom ognju vlastite ljubavi i živa se u nju zakopaj. Držeći se za ruke i hodajući usporedo sa sudbinom nećeš utonuti ni u kakav privid pod kapom nebeskom. Ljubav te može samo još dublje zagnjuriti u živo blato. Ljubav je najveća strahota zlokobnosti…“
I zatim vrludam ulicama nošena rijekom prolaznika i u mislima lutam bespućem ništavila.
Da je barem samoća mogla postati luka za plovidbu mojih misli!
Ali nije lako uzdići se, a još manje lebdjeti putem ka zvjezdanom nebu iznad svijeta.
- 15:50 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
