srijeda, 18.12.2013.

Kad moreplovac uplovi u bračnu luku tek tad shvati da se nasukao

Moja dob? Tu se ne može govoriti ni o sreći ni o nesreći već, prije svega, mogla bih reći da je moje prokletstvo jer mada ostavljam dojam da nemam više od dvadeset i sedam godina ipak mi već polako otkucava biološki sat te se odista nisam nadala da bi mi se moglo ponovno dogoditi da naslutim novo biće u sebi, a zatim se ponovno pojavio to snoviđenja ta vizija prošlosti što ju pokušavam zaboraviti. Zaboraviti?! Kao da je to moguće, kao gašenje televizora ili računala, pritisneš gumb i nestane.
Ta sanjarenja, odlutati u mislima kao promjena programa ako se pojave dosadne reklame.
Ali čini mi se da ih ne mogu izbjeći, izgleda da će zauvijek potrajati taj prikaz, naglo prekinuto snoviđenje što mi se uvuklo u misli.
Bol. Tugu. Sliku ljudske gadosti. Zašto se pojavljuje?
Ne želim ga! Ne želim ga! Ne želim ga! Ne želim ponavljanje. Ni zaborav od života ni to slatko ništavilo što uranja u smrt – zvuk u tišini, ton u noti partiture glazbe kakvom odjekuje samoća iz utrobe u potrazi za nepostojećim i nedokučivim.
Iz dana u dan. Svakodnevno.
Zašto ga moja podsvijest uporno opetuje?
Uvijek postoji neki razlog.
Upravo tako.
Svake noći. Redovito. Točno kao sat.
Rođeno dijete uvlači se u san.
Postavila sam između nas budna stanja u odlaska i dolaska u postelju pored svog voljenog koji sniva neke sasvim druge snove.
Tumaram ulicama. Samotno lutam rijekom prolaznika.
Nalazim utjehu u drugačijim mislima.
Nametnula sam ih sebi. Služe mi za bijeg. Na drugi mi način ispunjavaju prazninu stvarnosti.
Ipak…
Sadašnjost u kojoj iz dana u dan zapisujem iskrice života kao kad astronomi crtaju kartu zvjezdanog nebeskog svoda da mi možda jednom pomognu u nekom budućem istraživanju.
Nesavršen svijet ljudi lebdi u zrakopraznom prostoru gdje društvene veze nisu uspostavljene po vrijednostima čovječnosti, a uljudba je zajednica za ostvarivanje lagode na planetu koji kruži svemirom, a ljubav je tek privid samotnih bića koja brode izvan vremena i prostora u kojem boravi čovječanstvo.
Ipak… ipak se prikaz uvlači stalno i snoviđenje ponovno javi. U mislima. Uvijek.
Kao i u svim tim prethodnim godinama moje šutnje.
A onda sam se jednog dana ipak odlučila izjadati vama ovako na blog-u...
Kao moreplovka na jedrenjaku što su olujni valovi i vjetrovi odnijeli daleko na pučinu i više nikada neće uploviti u mirnu luku jer kapetan ne vidi zvijezdu vodilju na nebu. Kao žena koja se kroz oluju vraća iz šutnje na jedrenjaku i, prolazeći olujnim morem svijeta, želi za sobom ostaviti častan trag – lišena mogućnosti svakog uspjeha, tražim opravdanje, pružam dokaze o onom što nikad neću ni posjedovati ni ostvariti ni imati, a kamoli shvatiti…
Osjećam se umorno, iznemoglo i zbunjeno zbog užitka tuge koju sam sebi nesvjesno priuštila i mrzim izopačeni rad svog mozga koja započinje svake večeri čim napustim postelju u kojoj sniva voljeni moj bez mogućnosti da mi, poput drugih oženjenih ljudi, kaže o nama, recimo, šaljivu rečenicu što predstavlja blagi zaključak našeg zajedničkog nazovi obiteljskog života:
„Kad moreplovac uplovi u bračnu luku tek tad shvati da se nasukao!“

- 10:00 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.