nedjelja, 15.12.2013.
Zar nešto može biti problem ako se to ne može dokučiti jer mozga nemaš pa nemaš s čim?
Polako tonem u sanjarenje. Život kao zajedničko svojstvo svih bića. Čovjek se približava sudbini trakavice. Ta od čovjeka puno naprednija crijevna nametnica odlično se hrani i žive kao bubreg u loju, a mozga nema. Uostalom mozak im ničemu ne bi koristio jer on služi za rješavanje problema kojih, da mozga nema, ne bi ni bilo. S druge strane čovjek ima probleme: kako se domoći dobre i zdrave hrane, kako se učinkovito i prikladno razmnožavati i kako pronaći užitak i smisao svog života.
O da barem nemamo taj besmisleni raskošni i suvišni organ koji nas samo opterećuje glupavim mislima. Zar ne bi bolje da ga nemamo i ništa ne možemo dokučiti jer ako si bez mozga nemaš čime rješavati životne zavrzlame? (To, naravno prosuđujem po uzoritim političarima kojim je, dakako, mozak isto tako suvišan kao i trakavici, crijevnoj nametnici, najvećoj i najvažnijoj od svih uzora lagodnoga života kakav provode)
Eto, upravo povodom navedenih uzora na sreću ja sam rekla:
„Dragi moj mozgu, odj... UPS?!“
Na sreću? Da na sreću sam se ugrizla za jezik i nisam izrekla prostakluk i nisam tu nepristojnost iskoristila za naslov ovog zapisa. Promislite samo što je i čemu uopće služi pamet, – taj umišljeni, ograničeni i bezvrijedni ljudski razum? Uzgred rečeno, vrijednost mu je precijenjena, a uostalom, to je već odavno zaključio starogrčki mudrac Sokrat govoreći za sebe da što više spoznaje to manje zna.
Ljudski um, kao i sve ljudsko, opstaje od jela i pića. Znanje i spoznavanje su hranjenje i napajanje mozga. Ako je gladan ili žedan trabunjaš. Odvajkada do današnjeg dana pamet se nije još nijedanput do sita najela na ovozemaljskim gozbama što, nažalost, nisu okupljanja mudrih promišljanja nego terevenke neznalica.
Kažu da se znanje uči u školama mada obrazovanje nije uvjet za razboritost što svjedoči legija glupana koji sebe nazivaju "intelektualci", a gomila je tustih šišmiša koji vise po stropovima sveučilišta i uče nas da su odrpani krvavi ratnici naš primjer, naše ogledalo, naši korijeni bez kojih bi usahli, naša povijest, naša tradicija. Što se može razabrati iz nabrajanja ratova, datuma, mržnje, kraljeva, krvi, osvete i svih gluposti koje nazivamo povijest?
U povijesti ne ostaje trag o ljudi kojima skidaju glavu ljudi koji to čine da bi sačuvali svoje na ramenima i o kojima povijest govori veličajući njihov hod preko lešina. Srednjovjekovno shvaćanje "ovo je naša kuća i tu imamo raditi što nas je volja" nažalost još prevladava na toj blatnoj globalnoj kugli. Golema ljudska energija i znanja usmjeravaju se na pravljenje sredstava i ostvarivanje načina ubijanja i pogroma bližnjih kao da tamani kukce.
Osim jedno tog više puta i stalno uvijek drugačijeg ponavljanja nikad u ljudskoj povijesti ničega novoga nema: čovjek je životinja u mjeri koliko mu nedostaje čovječnosti, a osim njega ne postoji nijedno drugo biće koji tako uporno, bezrazložno i besmisleno ubija pripadnike vlastite vrste. Ustvari ne treba niti promišljati da se zaključi kako ljude obučavaju graditelji mržnje svih kategorija i usmjerenja, menadžeri straha, službeni dileri domoljublja, krvoloci s bijelim okovratnicima, visoki svećenici najveće religije svemira njenog veličanstva božice gluposti (a zovu je još i dobit). I uzalud je pitati: „LJUDI, koliko primjera hladnoće i okrutnosti našeg svijeta nam treba da se osvijestimo i promijenimo se?“ ili postavljati pitanje: „Pa LJUDI, jesmo li mi uopće normalni?“ ili zazivati razum riječima: „Zaboga LJUDI, iznad naših glava se širi ozonska šahta a mi se klanjamo lešinama koji gomilaju novac na račun profita.“
Čovjek se približio sudbini skakavca: da opstane sve pustoši.
Opstaju samo najsposobniji u stjecanju imutka. Novac je svjedodžba.
„Daj da vidim tvoj bankovni račun, molim lijepo, da ocijenim tvoju uspješnost i znanje,“ pita vas svakojaka zvjerka jer kako, zaboga, možeš biti vješt ako si nitko i ništa, ako nemaš novca?
I tek kada ljudi obore zadnje drvo, zatruju zadnji izvor i upecaju zadnju ribu spoznat će da se NOVAC ne može ni jesti ni piti.
I tu mi grozne snove u kojima ljudi mijenjaju oblike i poprimaju izglede svakojakih bića odjednom prekida jedna cura poput plahe srne ostavlja komentar na blog-u: „Kundera i iznajmljena soba za nekoliko sati?! Ne idu nikako zajedno. Ako je istinita priča savjetujem ti da se što prije vratiš Kunderi, a ispravi ako pišeš iz glave…“
Ispraviti? Da, svakako trebam promijeniti sanjarenja „…odviše bliske ili nedovoljno bliske krajnosti ljubavnih susreta bez 'nepodnošljive lakoće postojanja' koju zaziva Milan Kundera, a za kojom i ja toliko žudim i htjela bih je okusiti…“ što mi izviru iz glave bez mozga kao da htjenje i ostvarenje nisu različite, gotovo nespojive suprotnosti i ne djeluju na način što povezuje genijalnost i ludilo ili pamet i glupost ili znanje i neukost, a da ne nabrajam i ostale proturječnosti kakvima nas stvarnost snabdijeva ističući kakvoću onog drugog.
Kao da ne zna da su sanjarenja nestvarna ili nemoguća?!
Kao da ne zna da nespojivost potiče čežnju i strast?!
Kao da ne osjeća blagi podsmjeh i jetkost upućene na vlastitu adresu zbog nemoći?!
Uostalom ne želim se kititi tuđim perjem ni prešutjeti svoju žudnju za me toliko nedostižnom aromom sladunjavosti što ju je s autorskim pravom nazvao „nepodnošljive lakoće postojanja“ i točka!
- 04:36 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
