petak, 13.12.2013.

U svijetu gdje razboritost nema mirno utočište ludost ima siguran krov

O čemu ja to govorim? Ovo nisu ni sanjarenja ni ružičasti snovi. Ovo je opanjkivanje, obeščašćivanje, optužba same sebe. Ovo nisu ljubavni jadi kakvi se više-manje ovako ili onako ipak riješi ako ikad privedu izopačenog ljubavnika koji kaže:
„Gospodine viši istražitelju, nisam je silovao. Ona je htjela.“
„Kako htjela, kad je govorila: neću, neću…“
„A ja 'kontao' da govori da ne želi ostati nevina?!“
Ne, ovo je nešto što se nije smjelo dogoditi, pljuvanje u lice čovječnosti, noga u stražnjicu razboritosti, dobroti, plemenitosti uljuđenom ponašanju, ljubavi bližnjeg svog… čemu god pripisivali da je pečat ljudskog srca. Ja ću zaplesati na glazbu zvučnu kulise što dopire iz mojih snoviđenja, možda malko nezgrapno, ali plesat ću vam. Plesat ću vam poput cura oko šipke u ozloglašenom noćnom lokalu, plesat ću pred vašim razrogačenim pohotljivim očima dok vam iz kutova polu razjapljenih usana cijedi slina…
Da bi plesali prvo morate pokrenuti tijelo. Morate se izvijati i pritom pomalo slijediti glazbu. Ne treba znati plesne ili baletne korake.
Važno je željeti plesati.
Prema tome uvijanje oko šipke je isto tako ljubavni ples. Ja sam plesačica kao balerina koja na kazališnim daskama predočava ljubavni zov u baletu „Labuđe jezero“.
Ja u svojim mislima zamišljam kako plešem za svog voljenog. Voljela bi kada bih plesala pred njim. Bilo bi mi drago i da bolje i skladnije plešem, ali onda možda prsti nesuđenih ljubavnika ne bi uzdrhtali od požude da me dotaknu i osjete silovitu strast vatre što je treba ugasiti pa mi ne bi u grudnjak ugurali novac.
O da, to je način na koji dolazim do sredstava za život: potičem ljubavna sanjarenja mada ne mogu poreći zanosne trenutke jave u kojim sam obnažena u zagrljaju golog ljubavnika plesala usporenim ritmom novogodišnjeg plesa u Beču na otužnu glazbu uličnih svirača što dopire kroz zatvorene kapke prozora sobe iznajmljene za jednu noć nakon kojih slijed dugi razgovor u krevetu kao ljubav što prikladnije opisuje naziv 'platonska ljubav'.
O da, doživjela sam ili odviše bliske ili nedovoljno bliske krajnosti ljubavnih susreta bez 'nepodnošljive lakoće postojanja' koju zaziva Milan Kundera, a za kojom i ja toliko žudim i htjela bih je okusiti jer… jer pohlepni, grabežljivi i nezasitni ljudi koje ne može zadovoljiti obilno zgrtanje su bolesnici baš kao i oni koji se odriču svega i gladuju!

- 11:30 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.