Kao da dio mene nestaje... Svaki put kad vidim curu sa savršenim oblinama, sve kile na pravom mjestu i pomislim "wow. obline su STVARNO in, ima li što ljepše od ženskog tijela s oblinama?"... No, jednak dio mene nestaje i kada vidim prekrasnu mršavu curu, na kojoj tako lijepo stoji svilena haljina, osjetljiva i na najmanju oblinu, koja čeka da njeni rubovi dodirnu kosti, ne debelo dupe.
I onda se gubim... Znam da obline imam, a TAKO želim da ih nemam... Jer, ne. To nisu obline "sve na pravom mjestu". To je nešto što bode moje oči kada se pogledam u ogledalo...
O sebi ne želim reći ništa... Još. Bila sam među leptiricama jedno vrijeme, ali sam odlepršala. Prebrzo? Možda. Možda ne.
Sve što zasada možete znati je da se vraćam... Još odlučnija nego prije. Ljeto je za 3 mjeseca... Vrijeme je da se dovedem u red.
|