odmak

petak, 09.01.2015.

Mogući novi...

Turbulentan dan.
A, svakako moram spomenuti da se cijeli tjedan „razvlačim“ po raznim susretima ovo razvlačim pod navodnicima jer sam u susretima uživala, ali i pod navodnicima jer su na fakultetu započela predavanja, a ja sam bila uvjerena da se početak nastave poklapa sa srednjoškolskom pauzom mog unuka. Babuška i Lolek i Bolek u mojoj osobi, ali nitko me na ništa ne tjera i nemam nikakvog osjećaja krivnje osim odnosa s pokojnom kraljicom majkom, pa sjedim i dalje i uživam. Kraljica majka koja je mrtva već dvadeset godina, ali nadgleda me sa oba moja ramena i glave kaže mi kriva si po svim točkama koje jesi ili nisi napravila, ali i za misli i maštanja svoja i moje vlastite snove. Moje vlastite snove, kaže kraljica majka , koja bi tako sanjala nešto o meni i desetak dana ne bi sa mnom razgovarala jer sam u njenim snovima napravila nepopravljive stvari što se ćudorednosti i morala dotikava.
I tako jutros, dok traje nastava, a ja pojma nemam i mirno sjedim s prijateljicom iz Amerike koja je, nakratko, uslijed obiteljskog razloga tu. Razgovaramo o svemu i svačemu. Najviše o majkama. Priča mi kako je jednom prigodom, imala je svega pet godina, netko sjeo na motor bicikl i ona je naslonila nogu na auspuh i spalila taj dio noge. Skrila se iza žbunja. Bolilo je, ali još više se plašila majke i njene reakcije. Majka ju je zvala, a ona je dugo šutjela. Bila spremna ostati spavati u žbunju samo da ne snosi posljedice, a računala je najmanje na batine. Iziđi neću ti ništa, govorila je majka. Zakuni se na kraju je odgovarala moja prijateljica. Kunem se rekla je majka. Ne vjerujem ti, rekla je moja prijateljica. Zakuni se na svoju mamu. I tek kad se zaklela na svoju majku, moja je, tada mala, prijateljica izišla iz skloništa. Majka je istina nije istukla ali je vikala da je sama kriva jer je glupo sjela na motor bicikl. Curica od pet godina „glupo“ je sjela na motor bicikl. Da, takav je to odgoj bio.
Mračno dvadeseto stoljeće u kojem smo svi živjeli dobro. Imali poslove i stanove. Svega je bilo. Slobode najviše.
A, ja ulazim u samo srce tame. Istraživat ću. Moguće me ubiju kao i onog nesretnog kontroverznog novinara Ivu Pukanića.
A sve je započelo… E sad uzmite to kao priču. Zašto ne bismo o tome pisali.., rekao mi je G.M. Pa sam se mislila. Nekako me i strah. Puno toga ne razumijem. Moje su reakcije uvijek nekako na „ispravno“ . A, onda mi je pala na pamet zgoda iz vremena kad smo prijateljica i ja imale 16 godina. U mračnom prošlom vijeku bile su to jako male godine. Tretirale su nas kao djecu.., ali kako se pokazalo baš i ne svi…
Njen je otac bio ugledni odvjetnik sad već pok. Majka joj je još živa, a naši su odnosi nekako zahladnjeli.
Naime, ja sam u to vrijeme živjela u provinciji i povremeno, na praznike moji su me puštali kod nje. Roditelji su nam bili prijatelji. Njeni su kroz jutro radili, a nas smo dvije nakon malih zadataka, koje su nam davali da nismo besposlene i tako nas učile radnim navikama,odlazile na kupanje ljeti ili zimi na neka druge igre i druženja.
Jedno jutro dok sam miješala nešto u teći, prijateljica je trebalo pripremiti ručak, odlično je već tada kuhala, ja sam pak bila analfabeta onda kao i danas, ušao je u stan njen otac. Došao je do mene otraga. Uhvatio me s obje ruke za prsi i rekao: Miješaj ti miješaj. Samo ti miješaj.
Smrzla sam se. Dugo sam bila djetinjasta, ali ipak mi je bilo jasno da to nije u redu. Ali, išlo mi je kroz glavu: To je otac moje prijateljice. U svakom slučaju autoritet. Nekako sam se iskobeljala iz tog položaja i potrčala potražiti prijateljicu koja je bila negdje po stanu.
Vidjevši me onako crvenu, zajapurenu sjećam se, značajno me pogledala i počela se smijati. Ovo sam njeno ponašanje tek kasnije rekonstruirala kad mi je pokazivala neke stvari… pričala, ali i pokazivala kroz ključanicu spavaće sobe oca u nekom položaju, a ja sam bila sigurna da otac zna da ga gledamo.
Da ne ponavljam sva ta sjećanja, koja sam dugo potiskivala, htjela sam samo reći da je njena majka sumnjala, a kasnije i znala da ona ima seksualne odnose sa vlastitim ocem, ali što me uvijek čudilo, čak je s njom (svojom kćeri) o tome razgovarala… Sve čudnije i čudnije ludo je voljela tu kćer , ali i svoga muža. U svakom slučaju on je u međuvremenu umro, a njih su dvije ostale dobre majka i kćer, skoro pa najbolje prijateljice. Mislit ćete da izmišljam. Naše je prijateljstvo zahladnilo, ali naši su roditelji ostali i dalje prijatelji, a ja sam živjela s tom tajnom praveći se kao da je to bio samo san. Mojoj kraljici majci nikad to nisam ispričala. Nije to bilo moguće. Ne bi mi vjerovali ili bi okrivila mene za njegovo ponašanje. Rekla sam to svom momku koji mi je kasnije postao suprug, ali on me gledao u čudu. Ni on mi nije vjerovao. Kao da sam mu pričala da me je u rijeci Nil pokušao pojesti krokodil, a ja sam ipak uspjela pobjeći. Ta bi mu priča bila vjerodostojnija. Bio je preklasično odgojeni provincijski momak s čvrstom vjerom u Boga i ispravnostima kojima su ga učili. Nije mogao ni slutiti da se takve stvari mogu dogoditi.
Puno je još tu nijansi u razlikama između mog pok. muža i mene, ali ovo je dovoljno. U svakom slučaju odjednom mi je kroz sjećanja na ovu davnu zgodu, postalo jasno da je 'srce tame' koje sam s 'G. M.' mislila istraživati daleko manje zlo baš zato jer se evidentno zlo, kako bi se reklo, nalazi u ustavu, a ovakva obiteljska, društvena zla koja su u ovom novom „prosvijećenom“ vijeku istina našla svoje mjesto u kaznenom zakonu, ipak se provlače između kapi građanskog odgoja u onoj sivoj zoni : Ne talasaj. Ne diraj. To su stupovi društva. Ne diraj u njih, a ako dirneš svi će graknuti; Ti si kriva i pojela si zeca.
Do slijedećeg puta.
Uvijek to možete uzeti kao fikciju.

Oznake: Srce tame

09.01.2015. u 15:04 • 21 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra