odmak
subota, 08.11.2014.
Biti drugačiji 2
Oklijevam... Neću govoriti o grozotama rata kad više nitko nikome nije ni otac ni brat, ni sin … Lako je izazvati zvijer u nama.
Logori, mjesta gdje se gubilo svako dostojanstvo čovjeka, umiralo, nestajalo… o drugom ratu i zločincima iz tog vremena znamo gotovo sve.
A, nakon rata.
Presedan za one koje su potaknuli rat i sudjelovali aktivno – počinjenim zločinima ili kao nalogodavci u tom ratu:
Nürnberški proces , sudski proces održan od 20. XI. 1945. do 1. X. 1946. u Nürnbergu, na kojem su za zločine protiv mira i čovječnosti (uključujući genocid) te za agresiju i ratne zločine osuđeni vodeći dužnosnici njemačkog nacističkoga režima i njegove organizacije. Proces je vodio Međunarodni vojni sud (’ MEĐUNARODNI VOJNI SUD U NÜRNBERGU). Prije početka procesa, u listopadu 1945. u zatvoru se ubio optuženi Robert Ley. Zbog počinjenih zločina na smrt su bili osuđeni Hans Frank, Wilhelm Frick, Hermann Göring, Alfred Jodl, Ernst Kaltenbrunner, Wilhelm Keitel, Joachim von Ribbentrop, Alfred Rosenberg, Fritz Sauckel, Artur Seyss-Inquart, Julius Streicher i (u odsutnosti) Martin Bormann (za koga se vjerovalo da je pobjegao nakon pada Berlina, ali je poslije utvrđeno da je tada već bio mrtav). Na doživotni zatvor bili su osuđeni Walter Funk, Rudolf Hess i Erich Raeder. Zatvorske kazne dobili su Baldur von Schirach i Albert Speer (20 god.), Konstantin von Neurath (15 god.) i Karl Dönitz (10 godina). Od optužbe su bili oslobođeni Hans Fritzsche, Franz von Papen i Hjalmar Schacht (naknadno su osuđeni pred drugim sudom). Osuđenici na smrt bili su obješeni 16. X. 1946 (osim H. Göringa, koji se uoči izvršenja presude otrovao), te kremirani (njihov pepeo razasut je tajno). Sudskom presudom zločinačkim organizacijama proglašeni su vodstvo Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke, Gestapo, organizacija Schutzstaffel (SS) i dr. Predstavnik SSSR-a u Međunarodnom vojnom sudu protivio se pojedinim oslobađajućim i blažim kaznama. Na Nürnberškom procesu prvi je put jedna međunarodna institucija osudila napadački rat kao zločin, osudivši njegove pokretače i izvršitelje. Načela sadržana u Statutu Međunarodnoga vojnog suda i u njegovoj presudi (tzv. Nürnberški principi), potvrđena su kao dio međunarodnog prava rezolucijom Opće skupštine UN-a (1. XII. 1946). Kada je okončan Nürnberški proces, američki vojni sud poduzeo je u Nürnbergu druga suđenja (odnosila su se na niže nacističke dužnosnike, pojedine liječnike u koncentracijskim logorima i dr.), koja su okončana 1949.
Pazite riječ je o sudu i suđenjima. I osudama dakako. Zapamtite riječ SUD.
O tome se uistinu sve zna. Malo je toga nepoznato.
A, što se događalo u ovoj nesretnoj zemljici garsonijeri ( garsonijera je riječ Igora Mandića – genijalno nema što ) Hrvatskoj.
Naime.., pokušavam kratko i koncizno, ali prave istrage o tim vremenima kao da nema. Nema osuđenih. Ima „nekakvih“ ispitivanja. Sumnji, autentičnih svjedočenja kojima se ne vjeruje. Raznih serija koje su osporavane s umjetničkog, ali i s faktografskog gledišta. Uzalud kosti razbacane od onog nesretnog mjesta u Austriji ,ali i iz Dravograda. Itd, itd.
I kasnije otkrivanje raznih jama i zatvora. Sa svake strane. Ili recimo idilični Goli otok i onaj malo manji za žene.
Politički logor Goli otok ( ali i nešto manji Grgur- ne znam govorilo se za žene, ali istražujući nije bilo tako. Bilo je žena i na Golom i muškaraca na Sv. Grguru) je zloglasni logor na istoimenim otoku za jugoslavenske političke zatvorenike osnovan je 1949. po nalogu rukovodstva komunističke partije i države. Izabran zbog nenaseljenosti i praktičke nemogućnosti bijega.
U logor su slani uglavnom komunisti osumnjičeni za sklonost da surađuju sa Sovjetskim savezom nakon sukoba Tita i Staljina 1948. godine[1], to jest - kako se tada govorilo - "za suradnju s Informbiroom". Civili su na "preodgoj" u pravilu slani bez suđenja, administrativnom odlukom, dok se vojnim osobama sudilo na insceniranim procesima na kojima su osuđivani na najmanje tri, pa sve do dvadeset godina strogog zatvora.
Tretman koji su jugoslavenski komunisti organizirali svojim partijskim kolegama i suborcima 1940.-ih i 1950.-ih godina bio je ne samo brutalan, nego i moralno degradirajući.
Svjedočanstvo jedne zatvorenice:
Onaj tko je tukao jače, brže je izlazio van. Oni koji su se odupirali, ostajali su dulje, ali svi smo tučeni i svi smo mi tukli druge. Svi smo mi tamo spušteni na razinu egzekutora. Svi smo mi tamo napravili kompromis sa svojom savješću. Zato je užasno teško o tome govoriti i zato smo se godinama nakon izlaska stidjeli. I nakon izlaska smo se bojali. Što god ste učinili, moglo se izroditi u nešto loše po vas.[
Većina je zatočenika otpuštena sa Golog otoka 1955. godine, nakon što su se u Beogradu svečano sastali i pomirili Tito i Nikita Hruščov, Staljinov nasljednik na mjestu Generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog saveza. Većina vojnih osoba ostala je ipak zatočena u logoru još dvije godine. Dio zatočenika ostao je u logoru čak do 1960. godine. Kaznionica je na Golom otoku djelovala i nakon toga, te je ukinuta 1986. godine.
Tc, tc, tc, razni unutarnji neprijatelji koji su usput nestajali što mrtvi, što živi. Nerado se govori o njima.
Mislila sam se šaliti. Ima blogerica i blogera koje to odlično rade. Da pokušam, ali kako… mislite li da bi išlo.
Kratko i koncizno nikako neće ići. Ne može biti zadovoljavajuće konkluzije.
Zaključak ili konkluzija nekog argumenta posjeduje karakteristiku valjanosti. Ako je zaključak valjan, tada nužno slijedi iz, prethodno navedenih, premisa. Ako zaključak nije valjan, tada on nije nužna posljedica premisa, odnosno, ne slijedi nužno iz istih. O njegovoj valjanosti ovisi valjanost cijelog argumenta.
O, miša mu mišjega. Stvar postaje vrlo komplicirana. Pogledajte taj niz nerazumljivih riječi.
Napr: premisa: Sud iz kojeg se izvodi zaključak.
Opla evo nas ponovo na riječci sud.
Pokolj na Daksi, (“Daksa 1944./45.") označava pokolj kojeg su počinili partizani u listopadu 1944. tijekom Drugog svjetskog rata na otočiću Daksi.
Nakon ulaska partizanskih postrojbi u Dubrovnik, partizani su na otoku Daksi likvidirali 53 istaknuta građanina, civila Hrvata, bez ikakvog suđenja. Ekshumacijom i DNK analizom utvrđen je identitet 18 osoba, dok je 35 ostalo nepoznato, a također je utvrđen i pravi broj žrtava jer se do ekshumacije sigurno znalo za 35 žrtava. Dana 19. lipnja 2010.godine žrtve sa otočića Dakse napokon su dostojno pokopane. Među mučki ubijenima bio je poznati svećenik Petar Perica ("padre Perica", zvali su ga Dubrovčani), autor pjesama Zdravo Djevo Kraljice Hrvata i Do nebesa nek' se ori.
Na okolnosti pokolja na Daksi baca svjetlo izvještaj tadašnjeg civilnog upravitelja "narodne vlasti" u Dubrovniku Ante Jurjevića Baje (1913. - 2001., 1953. god. odlikovan ordenom Narodnog heroja) od 25. listopada 1944. god.: riječ je o vrlo vrijednom arhivskom materijalu, koji baca svjetlo na okolnosti u kojima je moguće vršiti ovakve masovne ratne zločine nad civilnim stanovništvom.[6]
… bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se kriju trebat će učinit sve da ih se uhvati"
Sud: mišljenje o kome ili čemu. Ima još objašnjena, ali na kraju je osuda za onog (one) kojima se sudi.
U ovom slučaju i u mnogima drugima nije se sudilo. Čemu gubiti vrijeme. …bilo kako bilo ubit ih se mora…
Znam, znam ostala sam dužna objašnjenje tko su bili partizani ili N O V koja se borila u N O B eu. Jesu li ono bili antifašisti.
Naravno da jesu. Bili su antifašisti jer su se borili protiv fašizma. N O B je bila Narodna Oslobodilačka Borba. U to nema ikakve sumnje. U njoj su sudjelovali svi narodi i narodnosti kasnije SFRJ.
Jesu li svi bili komunisti?
E, pa sad… Neću se više igrati s brojkama. Nezahvalan je to posao.
Ali, zasluge su bez ikakve sumnje preuzeli komunisti. Bilo je u samom početku određenih koketiranja sa izbjegličkom Vladom u Londonu.
Šubašićem koji je kao lutak doveden u Hrvatsko ili Jugoslaviju i naravno izigran.
Pokušaja da se katolička Crkva preko Stepinca proglasi Crkvom u Hrvata i tako odcijepi od Rima. Po uzoru na pravoslavne Crkve.
Ali, sad je dosta. Umorna sam. Boli me srce jetra, želudac. Idem na zrak.
Odgovor pogled izvana: Nemaš pojma kakve zbunjoze i kriva mišljenja vladaju danas među mladima. Zato nacistički i ustaški znakovi po glavama, zidovima i transparentima.
U nas još traje drugi svjetski rat. Domovinski rat je prema njemu mačji kašalj, a i taj rat gubi značenje i pretvara se u produženu ruku ustaškog djelovanja.
S druge strane komunizam u svojim lošim stranama nije prepoznat. Naravno, da se u ovom malom prostoru ne može sve reći, ali eto.., možda uzaludno pokušavam.
Glavna prepreka i nemogućnost izlaska iz krize, secondo me, je prošlost koja nas djeli i naravno novac, ali o tome neki drugi put.
Nastavak slijedi, ako ozdravim od ovog pisanja ( i čitanja).
Zdravi i veseli bili.
Oznake: povijest, sadašnjost
nedjelja, 02.11.2014.
Biti drugačiji
Pitam se zašto u ovo prekrasno jutro ovako ozbiljna tema?
Baš zato, mislim.
Fašizam je naziv za ideologije i pokrete koji smatraju kako je država temelj ljudskog društva, odnosno institucija koja treba u potpunosti nadzirati svaki aspekt društvenog života.
Fašizam je ime dobio po pokretu koga je u Italiji osnovao Benito Mussolini i koji je bio na vlasti od 1922. do 1943. godine.
Etimološki ime dolazi od italijanske riječi fascio, koja doslovno znači "snop", a u prenesenom smislu "savez". Ta riječ potječe od latinske riječi fasces, koja je u Starom Rimu označavala snop pruća sa sjekirom koga su liktori koristili za izvršenje tjelesnih kazni za prijestupnike, odnosno kao simbol državne vlasti. Fašisti su preuzeli tu simboliku, naglašavajući nadmoć države nad pojedincem,..
Nacizam je blizak fašizmu i često se uspoređuje s njim, djelomično i zbog vojno-političke alijanse između fašističke Italije (1923-1943.) i nacističke Njemačke prije i tokom Drugog svjetskog rata. Međutim, te dvije ideologije se razlikuju i trebale bi se posmatrati kao srodne, ali sa dovoljno razlika da bi bile posebni faktori. Jedna od najvažnijih razlika između te dvije ideologije je ta da je italijanski fašizam kao osnovu imao državu na prvom mjestu, dok je kod nacista to bio njemački narod, definiran svojom rasnom dimenzijom. Njemačka rasa je po njihovom uvjerenju superiorna drugim rasama i kao takva bi se trebala širiti na štetu ostalih!
Naročito Židova koji su stradali u Holokaustu.
Izvorno, riječ holokaust označava žrtvu paljenicu, pri kojoj se spaljuje cijela životinja. Danas je međutim u cijelom svijetu ta riječ uobičajeno ime za genocid nad Židovima (hebrejski: éŐĐÔ/šoa), te u širem značenju i sustavno istrebljivanje drugih grupa (prvenstveno Romi) za vrijeme nacističkog režima u Njemačkoj.
Nacistička ideologija je specifična (Židovi se proganjaju na temelju rase, a ne vjere), ta mržnja i osuda imaju duboke korijene u kršćanskoj civilizaciji (antisemitizam).
Iznose se teze da Holokaust ne bi bio moguć, barem ne u tako masovnom opsegu, da nacisti nisu uživali prešutnu ili otvorenu podršku nežidovskog stanovništva, čak i u okupiranim zemljama poput Poljske, motiviranu pohlepom i otvorenim ili latentnim antisemitizmom.
Holokaust je iza sebe ostavio trajne posljedice. Računa se da je u njemu ubijeno 5.29 do 6 milijuna [1] Židova, odnosno trećina svih Židova koji su prije rata živjeli u svijetu. Demografska slika u Europi se bitno promijenila, pogotovo u Istočnoj i Srednjoj Europi, gdje su židovske zajednice prestale postojati. Najveći dio preživjelih je odlučio emigrirati u SAD, odnosno u Palestinu, gdje je stvorena židovska nacionalna država Izrael.
Sve ovo sam uglavnom sam našla na wikipediji.
Sad dolazimo do pojma antifašizam.
Antifažizam na hrvatskom ne postoji na wikipediji. Zapravo hrvatska wikipedija, žao mije to reći, preblaga je i pristrana prema fažizmu u Hrvatskoj.
Antifažizam je borba protiv fažizma. Kratko i jasno.
Antifažizam je najbolje što se moglo dogoditi čovječanstvu dvadesetog stoljeća. Bez antifažizma bi svijet, ne samo Europe, postao mračno i tužno mjesto bez slobode i nade. Zavladala bi pošast koja bi nas ljude uništavala gore nego kuga i kolera. Pitanje koliko bi vremena trebalo da se čovječanstvo izvuče iz tog stanja i dali bi se uopće izvuklo.
Ali, sada dolazimo do pojmova kao što su komunizam, demokracija i slično.
Pokušat ću biti potpuno nepristrana. Što se u vrijeme fažizma događalo u Hrvatskoj?
Ima to stanje svoju prošlost koja se zvala Jugoslavija u koju se Hrvatska našla nakon završetka prvog rata i pada Austrougarske monarhije. Malo svojom voljom- ne zaboravite da su Jugoslavenskom odboru sjedili Trumbić. Supilo, Meštrović i drugi Hrvati uz Srbe i kasnije pridružene Slovence., malo bez svoje volje, a malo i na silu. Hrvatska je bila u sastavu Austrougarske i doslovno je kao takva izgubila rat. Tako je i tretirana u prvoj Jugoslaviji.
Politički su se Hrvati pokušali koliko toliko osamostaliti. Nije baš išlo. Prvi put u dugoj hrvatskoj povijesti ukinut je hrvatski sabor. Hrvatska niti formalno više ništa nije odlučivali o sebi samoj. Radić je govorio o guskama u magli koje su odletjele Beograd.
20. lipnja 1928. u beogradskoj skupštini radikal Puniša Račić ubio zastupnike HSS-a Đuru Basaričeka i Pavla Radića, a ranio Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića, koji je ubrzo umro od posljedica atentata. Odmah po pristizanju vijesti o atentatu na hrvatske zastupnike, u Zagrebu je došlo do spontanih demonstracija na kojima je postavljen zahtjev za uspostavom republike.
Bilo je dovoljno nepravdi i nesporazuma ( ne mogu u jednom postu sve opisati, ali onaj koji traga za istinom, iskreno traga, sve podatke može naći u bezbroj publikacija, knjiga, a i na samom Internetu koju sam, mislim na istinu i sama tražila) pa su Hrvati željeli osamostaljene.
Nažalost osamostaljenje su dobili za vrijeme drugog svjetskog rata uz pomoć mračnih slila fažizma i nacionalsocijalizma koji je vladao u zemljama Italije i Njemačke.
Jedna mala digresija. Moj omiljeni pisac Jorge Luis Borges napisao je samo nešto malo o nacističkoj Njemačkoj – neku vrst karmičke, sudbinske priče Njemačkog naroda u tom periodu. Skoro bih rekla da je mislio filozofski ili bolje rečeno transcendentalno što bi se i moglo misliti da se drugi svjetski rat nije događao u suvremenosti, praktično traje i danas.
Vratimo se na Hrvatske prilike.
Iz emigracije se vratio Ante Pavelić koji je bio najradikalniji u zahtjevima za samostalnost.
Pavelić je primao podršku od talijanskog fašističkog režima Benita Mussolinija, koji ih je vidio kao sredstvo za rušenje Jugoslavije i proširenje talijanske države na jadransku obalu. Mussolini je dopustio Paveliću da živi u Rimu i obučava ustaške paravojne jedinice koje su se spremale za rat s Jugoslavijom. Kasnije se velik broj Hrvata pridružuje ustašama zbog razočaranja srpskom politikom vođenom u Jugoslaviji.
Dana 6. travnja 1941. Treći Reich izvršio je invaziju na Jugoslaviju. Nijemci su mislili da će slom Jugoslavije olakšati, ako stupe u vezu s Hrvatima i drugim neprijateljima kraljevskog režima (neš' ti sile.da umreš od smjeha. baš im je trebala naša podrška. pregazili su nas i cijelu jugoslaviju kao istrulo voće palo po podu. vlada je pobjegla u emigraciju. o tome bi se imalo što reći). Kako je većina Hrvata podržavala Seljačku stranku, Nijemci su htjeli dati vodstvo nezavisne Hrvatske predsjedniku Seljačke stranke, Vladku Mačeku, što im se činilo bolje nego podržati ustaše, jer su Nijemci imali mišljenje da je Pavelić talijanski štićenik. Kada je Maček odbio njemačku ponudu, Adolf Hitler prihvatio je talijanski prijedlog i Ante Pavelić je postavljen na čelo novonastale hrvatske države. Dana 10. travnja 1941., doglavnik Slavko Kvaternik proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku u ime poglavnika dr. Ante Pavelića.[20] Dana 13. travnja 1941. Pavelić je stigao u Hrvatsku, a noć na 15. travnja 1941. provodi sa svojom ustaškom emigrantskom pratnjom u Zagrebu.
Da bi dobila podršku svojih saveznika, NDH uvodi jednostranački sustav po uzoru na Njemačku i Italiju. Sve političke stranke su raspuštene. Mnogi Hrvati koji su htjeli pomoći u razvoju nove hrvatske države, zbog svojih političkih stavova su zatvoreni, među njima i Vladko Maček, koji je u početku bio zatvorenik Sabirnog logora Jasenovac, da bi kasnije bio u kućnom pritvoru, takva je situacija bila u NDH sve do završetka rata. Kako je Pavelić bio poglavnik i Ustaškog pokreta i Hrvatske, imao je apsolutnu moć. Kao dio kulta osobnosti kojeg je stvorio, Pavelić je predstavljan kao druga najvažnija osoba u hrvatskoj povijesti, istican je zajedno uz Antu Starčevića kao osloboditelj hrvatskog naroda. Razni pjesnici pišu pjesme posvećene njemu, nastaju slike i skulpture, najpoznatije su skulptura Antuna Augustinčića i portret koji je naslikao Ante Kaštelančić.[16]
Pavelićevu unutarnju politiku nije prihvaćao veliki broj Hrvata zbog njegovog zatvaranja političkih neprijatelja i Židova, koji su bili prihvaćeni u hrvatskom društvu. Njemački utjecaj na Hrvatsku vodio je do donošenja zakona o zatvaranju Židova što je u narodu dočekano s nevjericom obzirom da su veliki broj visokopozicioniranih časnika NDH činili Židovi, kao što su i supruge nekih ministara bile Židovke. Josip Frank, poznati pravaški političar i čovjek u čijoj je stranci bio i sam Pavelić, također je bio Židov do svoje 18 godine kada je prešao na katoličku vjeru.
E, sad ti nesretni prelasci na katoličku vjeru. Kasnije će se tvrditi (Crkva) da su se tako spašavani životi. Moguće..!? Čak vjerujem je da je u puno slučajeva bilo tako. Ali, vjerujem da je negdje bilo i prisile ili uvjerenja u Crkvi da se to radilo o promjeni svijesti i svjetonazora. Kako god neki su životi i spašeni. Puno njih nije. KAKAV JE TO ŽIVOT MORAO BITI. Te kolone ŽIVIH, A VEĆ MRTVIH. Muškarci, žene djeca. Bez suda i osude. Zato jer si drugačije narodnosti i vjere.
Čini se nezamislivo, ali događa se i danas.
Što zovemo segregacijom?
Segregacija jest prisilno i sustavno razdvajanje osoba po nekoj od osnova zabrane diskriminacije - članak 5. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Najdrastičniji oblik segregacije je rasna diskriminacija kojom se izdvajaju pripadnici određenih rasa, naroda, etničkih skupina, vjera ili spola i onemogućuje ih se ili u znatnoj mjeri ograničava u ostvarivanju temeljnih prava. Institucionalni oblik segregacije jest apartheid. Primjer apartheida nalazimo u Južnoj Africi 20. stoljeća gdje je državni sustav vladajuće bijele manjine uskraćivao političku i gospodarsku jednakost crnačkom dijelu populacije. Sustavna segregacija bila je propisana i zakonima pa je tako 1950. godine donesen zakon po kojem je bijela osoba kazneno odgovarala u slučaju seksualnih odnosa s osobnom rase druge boje kože. Na izborima su samo bijelci imali pravo glasa. Strahote apartheida i spoznaje o neprihvatljivosti rasne segregacije velikim su dijelom potakle razvoj međunarodnog antidiskriminacijskog prava.
Dvadesetiosmog kolovoza 1963. 250 000 ljudi skupilo se u podnožju spomenika predsjedniku Lincolnu u Washingtonu. Četiri od pet sudionika bili su crnci. Martin Luther King Jr. održao je svoj slavni “I Have a Dream” govor.
Dok su vladu predsjednika Kennedya hvalili zbog truda u donošenju novih, učinkovitijih zakona o građanskim pravima koji bi štitili pravo glasa i učinili segregaciju nezakonitom također su ju i kritizirali zbog nereagiranja na kršenja građanskih prava crnaca na Jugu. To je bio bitan faktor koji je utjecao na donošenje zakona o Građanskim pravima iz 1964. i Zakona o pravu glasa iz 1965.
Građanska prava za vrijeme Kennedya!!!!
Da se smrzneš, a i danas je sve to, ta prava, upitno.
Pogledajte kod nas drastični primjer Roma! Ajde iskreno zavirite u svoja srca.
Što mislite o Romima?
Mi koji smo prošli kasniji teror u komunizmu vrlo dobro znamo što je strah. Nije to obično koketiranje s zgodnom inačicom „ministarstvo straha“ To je pravi nepatvoreni strah kad kroz kuću, u rane jutarnje sate, još je noć, a ti si dijete i skrivaš se iza majčinih skuta. I plačeš. Svi su na nogama. Djed, baka, teta, majka,ne pitajte za oca on je, naravno, u zatvoru, a ljudi koji nikoga ne gledaju u oči bacaju knjige, prevrću njihove stranice, paraju još tople krevete itd.
(I onda se to uplakano dijete, nakon kasnijih, onda već velika tovarica, malobrojnih godina vrati iz Njemačke jer želi da djeca pohađaju školu u Hrvatskoj (tada Jugoslaviji) i sama željna Domovine.
I što…? Moj mali unuk Toma jedno vrijeme je govorio; Leben ti majku i ti si glupača. To sam trebala ispisati po svoj garderobi. Nositi kao beđ.)
Toliko od mene i drugih izvora. Ako vas zanima, ali iako vas ne zanima nastavak će slijediti.
Oznake: prošlost, sadašnjost
