odmak

utorak, 27.12.2016.

Razmišljanja

Kupila sam kartu tri dana ranije, jer sam očekivala gužvu u ovo pred Božićno vrijeme, ali autobus je bio poluprazan.
Na mom je mjestu je već netko sjedio. To je u posljednje vrijeme neka nova moda. Nekad bude i male pobune, ali uglavnom sjedne svatko gdje ga je volja.

U djetinjstvu, a i kasnije vožnja mi je jako škodila, a onda mi je prestala ta grozota. Sad sjednem otraga i čitam i za divno čudo mi ne škodi. Jedan momak sjedio je na zadnjim sjedištima već spreman za spavanje. Jedan stariji čovjek mu je, stojeći na nogama, govorio: Ti si još mlad. Shvatit ćeš kad budeš imao svoju djecu.

Progurala sam se na predzadnja mjesta.
-Sad se mislim jesam li pogriješio, ali kad smo žena i ja vidjeli one jadne momke u onom kombiju koji su se skoro ugušili, rekli smo: Moramo to napraviti. Neka je bar živ. Jeste li vi to vidjeli gospođo? Obratio se meni. -Ne, rekla sam. U posljednje vrijeme niti ne gledam vijesti. Opet sve to negdje čuješ, a ni ne nervira mi se. Upala sam u neko stanje 'odreknuća' kako bi rekao Kierekgaard.
Vidim. Čujem, ali cilj mi je nešto drugo. Je li to svojevrstan rast? Ne usuđujem se reći rast prema vječnosti jer mi je tijelo, a i duh još prikovano gravitacijom ili tek zaljubljenosti u život tu i sad. Tu sam svim plućima, ali kao da je to samo predfaza za skok u ideju, u čistu vjeru, ako ikako budem mogla, jer mi mozak neda mira. Nosim 'Strah i drhtanje' sa sobom u Zgb.
Spremam ga se, po ne znam koji put čitati, u autobusu. Ali, uhvaćena sam vlastitim odgovorom.
Stariji čovjek vidi se u muci, obraća se sad i meni. -Evo sam u Splitu već dva dana. Jeste li vi Splićanka? I sve tako do žalosnog objašnjenja o sinu koji već 14 godina izbiva negdje po svijetu kao beskućnik i ne želi se vratiti kući. On je sad prodao 20 janjadi i zato dobio nešto preko pet tisuća. Sinu odnio 4000, a ostalo za put. Mala mirovina njegova i ženina ostala je tako nedirnuta.

Traje taj put do Zagreba. S rijetkim pauzama i uz povremeni kratki plač ispričao mi je svu svoju i ženinu muku. To je moje tijelo, govorio je, za sina. Majka ga je lani tri dana po Splitu tražila. Htjela se sutradan vratiti kući, negdje u Slavoniji- nisam zapamtila točno gdje, ja sam joj rekao da sam tu noć sanjao gdje će ga čekati i točno se tako dogodilo.
Put ne traje kratko. Povremeno sam i čitala. Kierkegaard u Strahu idrhtanju govori o Abrahamovoj spremnosti da žrtvuje sina, kojeg je tako dugo čekao, kojeg mu je Bog obećao da će ga dobiti, a sad taj isti Bog traži od njega da tog sina ubije kao žrtvu za Njega.

Priča o Abrahamu toliko je današnjom , ali i ondašnjom čovjeku nerazumljiva, iako su se u to davno doba po nekim izvorima, osim životinjskih prinosile i ljudske žrtve. Shakespeare koji je pisao o svakom ljudskom činu o Abrahamu nije napisao ni riječi.
Poznata je, ali za one koji nešto manje znaju iz starog je zavjeta. Abrahamu je Bog obećao da će postati otac naroda, ali godine su prolazile, a on i Sara su starili, već oboje vrlo stari, Sara već nesposobna roditi, a onda su dobili sina Izaka. (Abraham je sa Hagarom, sluškinjom koju mu je Sara dala, takav je bio običaj, dobio sina Išmaila ili Ismaila, ali protjerani su i od njega su se razvila pustinjska plemena- muslimani)Tako tri velike monoteističke religije: judaizam, kršćanstvo i islam smatraju Abrahama ocem svojeg naroda. Mi kršćani u duhovnom smislu, jer je Isus bio Židov, ali i prvi kršćanin.
Dosta o Abrahamu, ali taj nesretni stari čovjek govorio je i o Abrahamu. Nekako se sve skupa poklopilo, iako sam mislila da će biti davež preplavila me samilost i razmišljanje.
-Mi smo znate adventisti, kaže. Ne pijemo, ne pušimo...
Očevi i sinovi?
Spominjao se i razmetni sin, jer njihov drugi sin živi urednim životom oženjenog čovjeka i oca. Ljubomoran je, jer se više pomaže mlađem.
Koliko god se čuvam uvijek mi se netko povjerava i izaziva mi muku. Razmišljam kasnije. Molim za njih, u nadi da će molitva pomoći.

Davno mi je neki mladić rekao: Ja svaku večer molim za vas. Nisam ga poznavala. Začudila sam , a kasnije i posramila. -Kako i zašto, pitala sam.
Molim za cijeli svijet u kojem ste i vi, rekao je.

Dani su od molitve i zahvaljivanja.
Kad bi svaki čovjek na kugli zemaljskoj, slijedom takvog razmišljanja, svaki mjesec dao samo jednu kunu na dan, na svijetu ne bi bilo siromaštva.
A molitve toliko silnog broja ljudi možda bi nas svih učinile boljima.

Sretno vam bilo!

27.12.2016. u 10:38 • 21 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.12.2016.

U ove dane

Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.

Nije lako čitati Bibliju. Jezik, vrijeme kad se sve događa toliko su anakronični da današnjeg čovjeka, čovječicu, ako baš ne uđe dobro u misao, čini u najmanju ruku nervoznim/nom. Sve te silne ovčice i pastiri, a sve su asocijacije i prispodobe vezane uz žetve gospodare i sluge i ono nešto učenih farizeja i seduceja, koji svojim strogim , cementiranima zakonima i običajima samo ljute i unose zabunu u današnje vrijeme 'slobodnih individua' koji su zavladali ovim smrtnim ( ili možda umirućim svijetom), a mnogi misle da će vječno živjeti.

Što je potaklo obične ribare sa Galilejskog jezera da pođu za Isusom i mjesto riba love ljude ( ribari ljudskih duša – tako su nazvani)?

........................................................................................................................
... otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: 15"Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!" 16I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. 17I reče im Isus: "Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!" 18Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. 19Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. 20Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.
........................................................................................................................
(Promislite kako je bilo ocu Zebedeju kad je ostao bez sinova i njihove pomoći pod stare dane vi očevi muške djece, a i majke. Nije vam lako vući drva iz podruma do kuhinje i paliti peći po ovoj zimi. Ili plinske boce . A, treba i struju plaititi.)

Ulovio je i mene. Nisam bila nešto poslušna, ali nisu bili ni Oni.

Svaki tren mog života posvečen je Velikoj Misteriji Boga i milosrđa. Oduvijek. Nikad sa mnom nije bilo lako. Od najranije mladosti do mojih sad već navršenih 73. godine, a uplovila sam i u 74. Plovim već lagano prema onoj strani i može se činiti čudno, ali radujem se.

Ne govorim zato jer tražim suosjećanje. Uostalom zdrava sam ko' dren i može mi samo sekirće doći života. Radi se, prosto rečeno, o znatiželji. Običnoj ljudskoj ove čovječice koja bi konačno htjela znati je li Bog onakav kakvim ga ona želi. Ima li ga, Bože prosti na ovoj herezi?
A želi ga milosrdnog.
Milosrdan Bog!?
Bog koji prašta naše slabosti, mržnje bratoubojstva, razmimoilaženja, laži, prevare et cetera, pa čak i one grozomorne kučice iz kojih se čuje loša glazba i smrdi najgora vrsta ulja, vina i mesa posijane u svim ljudskim obitavalištima u ovo adventsko vrijeme razmišljanja i introspekcije, a to bi od njega bilo uistinu velikodušno.

Eto uvjerena sam da će oprostiti, a ja ne mogu.

I to je razlika između Boga i nas, ako razumijete što hoću reći.

08.12.2016. u 09:46 • 31 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.12.2016.

Za Jelena koji se brine

I sad sam učila.

Mladi Obrad prošao je Domovinski rat.

Kroz njegovu priču više sam razumjela oca.

Razmišljam o nijansama. O trenucima, kao trenutnom blijesku, zabilježena fotografija u stanicama mozga.
Moj otac, već ostario, pognut, prelazi cestu ispred kuće odlazi kupiti mlijeko kruh, Slobodnu i još ponešto za doručak meni. Sebi bi skuhao kavu. Popio bi je uz cigaretu i čekao da se ja probudim.

Slika mi je uvijek izazivala bol u srcu.

Jednom prigodom vidjela sam ga kako se spušta Mažuranićevom. Teško je hodao. Imala sam potrebu nekako parkirati na trotoaru. Zaustaviti se i pozvati ga. Odvesti ga tamo gdje je krenuo.
Sekunde su odlučivale, a onda sam prošla pokraj njega. Nisam se zaustavila. Pravdala sam se da je bilo nezgodno, uostalom posve nepropisno stati, ali u duši sam znala da sam ga izbjegla. Peklo me kao izdaja. Nekad sam prema njemu postupala kao da mi nije otac. Neki tuđinac u kući moje majke, a nisam bila u pravu. Bio mi je dobar otac, bez obzira iz kojih se razloga oženio mojom majkom i i pokušao zavladati kućom koja mu to na kraju nije dozvolila.
Ali, ja mu jesam bila kći. Štitio me i pokušavao mi ugoditi.
Možda sam bila jedino biće koje je iskreno volio. Krv njegove krvi. Istina, štitio je svoju ženu, ali ja nikako ne mogu izbiti iz glave način na koji je ušao u ovu kuću.

Dodijeljen iza rata, kako se to već radilo, jer je sve te borce negdje trebalo smjestiti, a moja je majka ostala sama. Ogromna kuća koja je mogla podnijeti i veću obitelj sa puno djece. Moj je otac zauzimao veliki položaj u tadašnjoj komunističkoj partiji.
Moralo je biti neke namjere kad su ga smjestili samog. Njena dva brata pobjegla su 1945 u Ameriku. Jedan profesor međunarodnog prava, drugi liječnik.
Ne znam kakve su dužnosti i što su radili u NDH-a. Možda baš ništa, ali zemljica Jugoslavija je bila oprezna.

Tako je to. Koliko god bio moj otac u ovoj je kući bio stranac. Svi smo to znali; moja izgubljena majka, on, ja i Kuća.

Možda, ali uistinu postojala je samo mala mogućnost da sam sad pomagala Obradu i vraćala dug vlastitom ocu. Može se činiti nategnuto, ali naše misli i djela pokreću često nerazumljivi razlozi.
Kao da se nešto gura iz mase nečeg nedefiniranog kao vrutak vulkana... pučkanje iz čega izleti misao, djelo koje je nespojivo s onim što jesmo, ili bar mislimo da jesmo.

Sve više okrenuta kući zbog stanja, a i godina gledam češće TV. Filmove koji su sve manje bajkoviti na starinski način i sve više ispunjeni čudovišnim licima. Prikazama koji izlaze iz glave redatelja, scenarista, pisaca.

Što je to? Tko su ta čudovišna lica? Unutrašnjost čovjeka/čice koja prekrivena kožom, ugodnim licem i zgodnim tijelima potpomognuta oblaćenjem, šminkom, mirisima vreba unutar nas na nas same, ali i druge?

Jesu li umjetnici vizionari i proroci?

Je li ovom biću čovjeku i družici mu dan ugodan izgled ne bi li vanjsko prevladalo jad, bijedu i zločestoće unutrašnjosti.
Počevši od nas samih.

01.12.2016. u 13:54 • 13 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2016 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra