odmak

utorak, 28.06.2016.

Prdac gromoglasni

-"Zaboravljanje me dovodi do ludila. Jutros se posebno ne osjećam dobro. Gornja usna mi je narasla od herpesa. U kući mije neprekidno nered. Od manjka prostora i viška stvari Pokušavam sve to nekako baciti ili svrstati, složiti. Čini mi se da bih prodisala."

Sjedim preko puta prijateljice i slušam je.
U zadnje se vrijeme nekoliko nas intenzivno družimo.

-"Šuma duše.."

To je naslov mog najnovijeg romana, rekla sam. Gotovo sam pri kraju, ali nisam zadovoljna.

-"Govorila si mi o tome. Zato spominjem. Odjednom nikom nisam potrebna i nitko ne računa na mene. Nekako sam pase. U struci.., tu su već neke posve nove ideje... važan je samo novac i neka površnost."

Meni govoriš!? Stomatolozi ugrađuju u lice... u usnice... prestručno je da ti govorim, ali ima neke logike i čini se da nema štetnih posljedica, a to je najvažnije.
Ja se tim ne bih bavila. Liječnik sam starog kova. Liječila sam i prevenirala... da , da svijet se mijenja. Mi smo prošlost.

­-"Tebe ne rastužuje?"

Itekako. Rekla sam. Hvatam se za svaku slamku.

Pa kako se hvatam. Kad bih sve nabrojila odustala bih od borbe, ali neću joj ništa reći. Starija je od mene. Ne puno, ali dovoljno da ja u problemima koje ima kaskam za njom. Uvijek govorim kad me uhvate da se sjetim što mi je ona govorila. Kao da je slijedim u stopu. U problemima, mislim.

-"Smijat ćeš se. Obećaj mi da se nećeš smijati."

Neću se smijati.

Ali, smijala se ona. -"Ja...", zagrcnula se od smijeha.

Hoćeš čašu vode?

Ima ona te prelaze. U najgoroj mogućoj situaciju odjednom izvuče nešto duhovito. Sva ozbiljnoća padne u vodu iz nje iskoče takve duhovitosti da sve postaje relativno.

Napila se vode.

-Moram ti reći.., puknut ću: Događa mi se u zadnje vrijeme, a onda opet smjeh.., ha-ha-ha, događa mi se da , a onda je izgovorila, -"prduckam. Prdim.

Gledam je u čudu. .

-"Jednostavno... Odjednom...cijeli rafal. Nemoguće je da nitko ne čuje. Ponekad me netko iznenađeno pogleda... Ja se pravim da ništa ne čujem. Šute."

Daj, kažem. Ne znam što ću reći.

-"Nekad i smrdi"

Odjednom se i ja počnem smijati. Nezaustavljivo.

-"haha-ha-ha.., sve češće", kaže.

Smijemo se ko dvi lude. Frcaju suze na sve strane, a još jučer smo kupovali kupaće kostime, vrlo, vrlo skupe – k vrapcu od ove bjedne mirovine, pokušavajući skriti celulit.
Ali što je celulit prema prema prdcu (ili prdacu) gromoglasnom.

28.06.2016. u 17:49 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 22.06.2016.

Metković

Vječna moja inspiracija.
Kako objasniti.
Ako gledate serije ili filmove po romanima Jane Austen možda ste primjetili da su glumci u nekom stanju iznad realnosti. Od glume: čuđenja, razgovora, uzdaha itd do načina hoda, pogleda.. Sve malo kao da su same ideje likova koje glume. Obratite pozornost na njih i shvatit ćete kako ja doživljavam Metković. Onako malo viktorijanski. U ideji. Vrijeme mog dalekog djetinjstva. S plavljenjima i močvarama. S vodama svugdje oko sebe. Ja sam dijete iz vode. VELIKE VODE.
Pozvana sam da promoviram posljednju knjigu.

Mali broj ljudi, što se može. Pozivnice su poslane. Plakati su bili po gradu. Došli su uistinu zainteresirani, neki su bili spriječeni, nazvali su.
Pitali su me zašto se nisam više angažirala. Ratko Krstičević tajnik i predsjednik Matice Božidar Lovrić i previše su se angažirali. U posljednje vrijeme ja to ne radim. Tko je želio doći, došao je.
Sve se odvijalo u ozračju dobre volje. O knjizi su, a i o meni su govorili s toliko benevolentnosti da sam se skoro rasplakala.
Pisala sam taj roman preko 12 godina. Proučavala, razgovarala s relevantnim ljudima. Svjedocima, povjesničarima i ostalima. Sa svih strana. Čitala razne memoare. Uvjetno rečeno s lijeve i desne strane i od ljudi različitih narodnosti. Htjela sam svih čuti i biti posve objektivna. Jesam li u tom uspjela?

Kažem roman,ali nisam sigurna što je to. Neka vrst pisanog patchworka, možda. Nisam sigurna niti da je dobro napisan. Ne smatram da trud treba biti dokaz kvalitete.
Kako god ja sam to vrijeme provodila u istraživanju. Učila sam i to mi je ispunjalo srce i dušu.
U pogovoru ostavila sam razgovor s Željkom, sad već pokojnim i Darkom Mardešićem.

Završila sam sam taj pogovor slijedećim riječima:

Razgovori su se nastavljali. Sjedili bismo u kavani Bellevue. Uglavnom tu umirovljenici bistre politiku. Vlada mješavina komunizma i novih-starih mišljenja. Jednako je i s konobarima. Ženski dio osoblja nosi borosana ortopedske cipele, a borosana cipele iz Borova, na krajnjem istoku Lijepe naše za umorne i proširenih vena noge socijalističkih konobarica, cijeli su jedan svjetonazor. Ali nema trešteće glazbe kao u kafićima gdje se okuplja mladež pa čovjek bar čuje sugovornika.

Sjediš između dviju enciklopedija, netko mi je dobacio. Zato i sjedim,odgovorila sam, ali mala knjiška moljica u meni se lecnula. Možda mi knjige uistinu neće sve otkriti, pomislila sam pa sam dodavala i više kapljica života.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Kapljice života. Pjesnički rečeno, ali život zna biti sve osim poezije.
Ljudske sudbine kojima sam se bavila, živući ljudi koje sam pretvarala u likove pekli su me kao hodanje po žeravici, a nemam znanje ni sposobnosti fakira.

Eto ga. Tako ide vrijeme i mi smo proslavili 55 godišnjicu mature.. Dva gimnazijska razreda 14-etero je umrlo.
Dvije moje drage prijateljice koje su za pedeset godišnjicu bile žive.

Ali neću na taj način.
Pogledajte ovu fotografiju.





Neka od godišnjica. Bilo je neko natjecanje u plesu pa su kolegica i kolega zaplesali grčko-rimskim stilom. I pobijedili naravno.

Dobra smo mi ekipa. Samo sve se više upliće politika.
Pred četiri godine pridružili su nam se Bošnjaci, muslimani. Odazvali su se poslije određene stanke Svojevremeno smo se dobro slagali. Izgledalo je da će nestati antagonizmi, ali u jednom je trenu jedna od njih počela pričati sudbinu iz Domovinskog rata. Imala je vikendicu negdje oko Neuma. Kad su došli naši prepala se i u noći je plivala prema Pelješcu. Netko je dobacio: A zašto si napravila vikendicu na moru.
Nastao je muk. Nismo se još dobro ni snašli kolega koji je u vrijeme Jugoslavije bio nekakav politički komesar u školi skočio je na noge i na sva usta počeo hvaliti Jugoslaviju,Tita i komunizam. A onda se netko javio i spomenuo Bleiburg.

Nas nekolicina govorili smo glasno neka se svi smire. Ipak je to susret nas iz razreda. Proveli smo četiri godine zajedno. Nekako smo se i u onom krućom vremenu međusobno čuvali, a i sad nije nikome do svađe. Mi nećemo riješiti ono što su važniji i jači od nas rješavali ili bar pokušali razbistriti događaje.
Ali kakvi. Poklopili smo se ušima mi pomirljiviji, a zabava je odjednom prestala biti zabavna.

Bilo nas je u razredu raznih nacionalnosti. Moja prijateljica Židovka, odlična osoba mudra, kakve već one znaju biti, kao da je pokupila one pametne gene svojih predkinja. I ovaj put je ušutkivala ekstremne. Potom bila je i jedna pravoslavna djevojka. Tako smo zvali , danas bih rekla, Srbe. Ne znam zašto. Kako god bio je običaj. Čula sam da se odmah nakon gimnazije udala za pravoslavnog svećenika i odselila. Zvali su i nju, ali nikad se nije javila.

Ove godine nisu došli Bošnjakinje ni Bošnjaci. Nije došao ni bivši komesar.

Ove se godine nije ni plesalo.


U svakom slučaju kao prava agitprop pledirala sam da se glasa za Most.
Čudno je kako se svi bune na nekoliko mjeseci pa čak i cijelu godina nekakvoga nefunkcioniranja države. Kao da smo dosad Bog zna kako funkcionirali. Više je bilo krađa i još kojekakvih nereda nego zadovoljstva slobodnom Domovinom.

Jednog dana kad me prođe.., ne znam ni sama što- možda samilost prema patnicima, kad ta sućut otupi pisat ću s više humora.

E da je znati napraviti 'Alo, 'Alo -čak mi se čini da bih znala, ali ajde usudi se kažem sama sebi.

A pak, evo nas:



22.06.2016. u 16:09 • 9 KomentaraPrint#

utorak, 14.06.2016.

Humoreska koja to nije

Odlučila sam se ne nervirati. Nije prvi pokušaj, ali sve sam bliže stanju odmaka.
Ispričat ću jednu zgodu.
Dobar, vrlo dobar prijatelj, kojeg u posljednje vrijeme rijetko viđam, zamoljen za određenu uslugu, nazvao me i dogovorili smo se naći kod mene.
Oko ručka, nije uključivalo ručak, ali ja sam ga napravila.

Ušao je s kišobranom. Molim te da ga ne zaboravim, jer je nije moj. I sama gubim kišobrane. Vrtili smo se tražeći upečatljivo mjesto za kišobran i ja sam ga naslonila kod ulaznih vrata.
Ne znam kako me doživljava, ali naši su razgovori uvijek mali biseri. Zanima nas onaj dio duhovnog u nama. Svojevremeno smo mislili pisati zajedno knjigu o tome, moguće da je ideja bila moja, ali njega je život odvukao u velike zadatke. Vremena je sve manje, ali ništa nije isključeno.
Kako si?
Znao sam da ćeš me to pitati, nismo se dugo vidjeli pa sam i sam razmišljao kako sam. Imam strahovito puno posla, novog za mene, ali me ispunja puno više nego sam mislio. Dobro sam, uglavnom.
To uglavnom odnosi se na njegovo fizičko zdravlje, ali na koje jako veliki utjecaj ima njegovo duševno stanje.

Ista je stvar kod mene. Moguće da smo to prepoznali i tako se nakon kraćeg upoznavanja, svojevremno, nastavali povremeno dužiti i razgovarati.
Pišem od romana do pripovijetki i još koječega. Ne smatram se klasičnom pisicom. Nazvala bih sebe kroničarom/kom. Više da zabilježim vrijeme koje prolazi, jer mu se inače u raznim interpretacijima, raznih 'istina' može staviti soli na rep.
Da sam pripadnik velike nacije moji bi romani bile zgodne serije. Tako je kako je. Našla sam ravnotežu u samoj sebi i nadam se nekom svom budućem romanu s kojim ću biti zadovoljna.

I tako jedemo i pričamo. Još nismo došli do onog radi čega smo se našli.
Što ti misliš..?
Što ti misliš..?
Ne slažemo se posve u svemu, ali tu smo negdje. On je po godinama između moja dva starija sina. Sa srednjim se vrlo dobro slaže. Pisanim uradcima jer moj sin U Švedskoj i nema ga već tri godine kući.
Kad ćeš nam doći, piše mi na fejsu. (O, ti novi uređaji, linije i razni operateri. Uvijek iznova nove riječi.)
Imam bolnu potrebu vidjeti mog sina i snahu. Možda je i ostvarim. Trebam, želim i hoću.

Eto, kako se za tren izgubim od središnjice.
Uglavnom moj mladi prijatelj i ja pričamo. Zvoni na vratima stana (im raznih zvona). Sklanjam Laru jer laje ko luda. Otvaram a na vratima prijateljica , sretna, u rukama kolači, boca vina i boca koka kole, kosica leti na sve strane. Gledam je začuđeno.
Došla si na ručak koji je sutra, kažem, ali uđi uđi, naći će se i danas nešto za pojesti.
Tko je kriv zabuni. Moguće ja. Za sutradan sam pozvala pet prijateljica, ženskica.
Oprosti, kaže. Upoznajem je s prijateljem. I ona ima nekih fizičkih smetnji i vrlo ograničen jelovnik, ali nešto uspijem složiti.
Ne mogu rekonstruirati kako smo došli na lijeve i desne intelektualce – Desni su pametniji, kaže ona. Prijatelj i ja skočimo. Lijevo mišljenje nekako ide uz umjetnike, pisce i slobodno misleće ljude. Ono pomiče granice, tako mislim. Umjetnici su stvoreni da pomiču granice. To je ono što privlači i draška one koji ih čitaju, gledaju i dive se njihovim djelima. Desna priča je uvijek malo sputana , ako je tako promatramo, iako je nas, onih koji nismo ni ovamo ni onamo sve više. O tome neki drugi put.
Ali, ipak:

STARA PJESMA
O, ta uska varoš, o ti uski ljudi, 
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva, 
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, 
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva! 
Čemu iskren razum koji zdravo sudi, 
Čemu polet duše i srce koje sniva, 
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, 
Usred kukavica čemu krepost diva? 
Među narodima mi Hrvati sada 
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti, 
Osuđeni pasti i propasti bez časti. 
Domovino moja, tvoje sunce pada, 
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema, 
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

Morala sam izvući ovu Staru pjesmu našeg velikana Matoša.

Moja prijateljica, koja je nepredviđeno upala na ručak dan ranije, ostavljena je od supruga nakon 25 godina braka za curu preko trideset godina mlađu od njega. Niz je tu komplikacija. Ona se još odlično s tim nosi, ali izbile se neke druge stvari, uvjerenja koja je vraćaju u klasično, u ono što joj daje sigurnost da život ima smisla.

Sutradan sam napravila ručak. I upravo sam, u mediteranskoj razigranosti svog doma, napravila klasični malograđanski ugođaj naših obitelji.





Moje i njene, ali i ostalih. Šest sati smo se prisjećali našeg odrastanja, naših baka i majki. Očeva djedova. Njihovih borbi za Domovinu na svim stranama. Njen sin joj je rekao: priča moja prijateljica, kad bih se bavio politikom izvukli bi mi iz prošlosti bakinu sestru Anku Berus, ali njenog brata koji je branio Stepinca. Svakako bih za nešto bio kriv.

Usput pogledajte dobrohodni podsmjeh mog unuka. Ovako se smiju i moji sinovi kod naših okupljanja. Drago im je ali oni su oni koji su otišli u svijet. Tavaja ( stoljnjak) je njima anakronizam, ali kad budu mojih godina, a promatrat ću ih s nebeskih visina, kako mene moji stari promatraju, bit će i na njihovu stolu. Usto nikad ne stavljam papirnate tavajole. Mrzim neuredno i na brzinu jelo, podcjenjeno znanje naši predkinja kuharica koje su odrastale kao drugorazredni ljudi pa su određena kućna umijeća dovele do savršenstva. Moji su ručkovi homage njihovu postojanju.

Panorame gradova

Ima malih gradića što su dio slike
prirode: mora i brijega, dio mjesnoga gaja.
a katkada se upiru o sike
i o njih sitne more bije, val bez kraja.

Rodna su mjesta razglednice čitke,
s grobljem, crkvom, zdencem, gradskom česmom,
sa nekom starom dveri, s dvije-tri kule vitke,
pod zvonikom i zvonikovom pjesmom.

Ta mjesta stoje. Ne rastu godinama.
Školji vremena, trajni kao rijeke
ispružene u starim podinama
i svojom sviješću starinske, daleke.

Da se tu umire, ja bih jedva reko,
no život je tih i teče po kalendaru.
Na tijesan prostor živalj tu se steko
i vedro žive uz najmanju paru.

I sama stabla nose pečat ljeta,
a mrki kamen stoljeća se troši.
Oči su starica međa ovog svijeta,
a dječarci svi su redom loši.

I sve tu spava, bašte i dućani.
I ljetopisi pišu se na usta.
I svi su divno jednolični dani,
osim za dernek ulica je pusta.

Imaju mačke, i svoje pse čuvare,
i čemprese, čuvare zaborava.
I spomen čuva prag i klupe stare,
i po sezoni seže divlja trava.

Tako je prisno graditeljstvo malo,
i kućni bršljan ima dušu kuća.
I sve je naskroz u tišinu palo,
i s vatrom čovjek žali svježanj pruća.

Takvi gradići zrcaju kao dobra djeca
u uspomeni, naši, no za nas samo mijena
s pobožnošću se pred njin okvir kleca,
no oni traju isti, lik, i san, i sjena.

I dobro ih je vidjeti tek časak:
sada maleni, nekad tako dugi
za dječji korak; no naš je život prasak,
i vidjevši ih znamo: mi smo drugi.

Mi smo od onih koji u svijet idu.

Tin Ujević

Moja djeca, unučad, moj mladi prijatelj s ručka dan prije (na priču ću se vratiti) . I ja, i mnogi iz generacije mojih i prije mene: Mi smo od onih koji u svijet idu.
A, moja prijateljica u ovim nesretnim trenucima svog života bježi u sigurnost desnog, nažalost, često zacimentiranog razmišljanja. Ovo je pravi put, zna se što je dobro, a što zlo itd.

Kad je u jednom trenutku rekla: Ne znam zašto su mnogi protiv ministra kulture Hasanbegovića, moj je prijatelj skoćio na noge uz uzvik: Ja ovo više ne mogu slušati ... Za tili tren je bio na izlaznim vratima. Poletila sam za njim: Kišobran.., evo ga natrag. Uzima kišobran. Moram popiti tabletu za smirenje, kaže.
Vraćam se prijateljici. Obješenih ušiju do poda kaže: što sam rekla, pa ja nisam mislila ništa...
Nije ostalo dugo. Idem, oprosti pokvarila sam ti dan.

Hoću li se smijati ili plakati.

Poslije malo vremena nazovem prijtelja: Halo.., kaže smrtnim glasom. Popio sam tabletu za smirenje. Oprosti mi,ali nisam mogao... Smirujem ga.
Nazovem prijateljicu: halo.., kaže smrtnim glasom. Popila sam tabletu za smirenje. Oprosti mi nisam htjela... Smirujem je.

Sutradan je bio drugi dan. Ručali smo. Ispričavala se, smijali smo se zgodi.
Mladi prijatelj me nazvao: Oprosti. Grozno sam reagirao, Ali, takla me u samu srž itd, itd.

Zadovoljna sam. Život mi je pun stresa ali zabavan.

Usput kišobran je bio crvene boje.

14.06.2016. u 09:22 • 23 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.06.2016.

Ne mogu odoliti

Evo još fotografija. Komiža mirita. Jastožera.



Gospa Gusarica



A, ovaj brod?



rat mačaka



i mačke




Sultan. Jedan od poslijednjih. Potomak onog iz Amarcorda.



A, ovaj krasni brod?

naše svijetlo. Koliko god sam se trudila okrenuti fotografiju nisam uspjela. Ne ide pa ne ide.



detalji







Bard.



Brudet



Pozorno se sluša balada o Čoviku i Medvidu



R. plače.

I smije se.


09.06.2016. u 20:16 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 07.06.2016.

Čudesna Komiža

I tako; vrti se grupa nas prijatelja koji osmišljavamo dane i život. Pozvani smo u Komižu. Prijateljica je ostavila za vikend praznu kuću radi nas. Inaće je iznajmljuje, a sezona je već počela.
Ne damo se baš nagovoriti iz prve ni druge. Dosadni , nepokretni stari ljudi. Najslađe je doma, ali ima nas i pokretnih. Idemo, idemo - ne damo mira i evo nas. ne svi. Neki uistinu ne mogu.


I evo nas. Divotica! Dvije ljepotice i pas.




Dva ljuda i drugi pas.








detalji za koje ne trebaju riječi






biseri









kukičanje na djelu



naši domaćini



Ukroćena goropadnica na podu ( od silnih obaveza i posla oko nas izletnika uhvatio ju je išijas)



zlato more







u konobi Joška Božanića



Priča o Greti Garbo.
Treba poznavati Joška Božanića. On ima poslanje. Otok koji je centar. Falkušu kojom promovira Hrvatsku kao zemlju Mediteana, zemlju svijeta. Čitajte ga, isplati se.

Prošli vikend smo se (veliko društvo nas) družili u dva navrata. Matija, njegova sestra napravila je za večeru ribu i sutradan za ručak ribu. Lešo i brudet. Neću se praviti da znam komiški pa ću pisati kako ja izgovaram.
Joško izdaje novu knjigu.
I tu je priča o Greti Garbo i njenom boravku u Komiži. Joško ju je isprićao. Smijali smo se do suza. Igre ljudi iz malog mjesta i najljepša guza na njihovom pjesku. Pjesak je saćuvan i pokazivan u određenim prigodama.
Joško je renesanski univerzalni čovjek. Bilo je to vrhunsko uživanje.











jastožera



07.06.2016. u 09:53 • 18 KomentaraPrint#

četvrtak, 02.06.2016.

Ja sam osoba C



Mislim se mislim i onda mi sine (vrli profesor Baltazar.)
Kog vraga sam ovdje anonimna? Mislim li ja drugačije od onog što pišem?
Eto ja sam osoba C. Moje je ime Tonča Anković i stojim iza svega što pišem i kažem. Mogu biti od same sebe prevarena, i od drugih, zašto ne. Neki su ljudi vrlo uvjerljivi, ne znači da je njihova slatkorječivost, blagoglagoljivost ili namjera dobra. Povjeravala sam nekad ljudima koji toga nisu bili vrijedni. Kako god to je moje ime i prezime. Ja sam ta osoba C.
Recite što vas volja. Pitajte. Odgovorit ću, ako imam što, donekle, pametno reći da ne povrijedim druge, ali i sebe.

Ove dane sam intenzivno prisustvovala nekim skupovima i naslušala se raznih razmišljanja.
Ozbiljnih i dobronamjernih ljudi i onih koji tu nisu. Tih nedobronamjernih bilo je u manjoj mjeri. Ipak sam ja jedna 'mudra' glavica. Kad hoću prokužim ja ljude i njihove namjere. I izbjegavam ih.

Eto! Napravila sam to. Već me dugo mući ta glupa anonimnost. Možda me sad uhvati sram i strah pa više ne napišem ni riječi, ali sad mi je tako došlo.

02.06.2016. u 22:58 • 13 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2016 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra