odmak

petak, 30.10.2015.

Sentimenti

U četvrtak, petak, a možda i subotu trebala sam biti na predavanjima, seminaru ili što god to bilo na Bogosloviji. Veselila sam se tome. Tema je bila Stid. Dolazili su predavači izvana.
Nisam otišla. Sestra me nazvala : Idemo sutra J., (njen suprug) i ja u Zadar. Hoćeš li s nama. Hoću, rekla sam. Nisam oklijevala. U Zadru imamo rodbinu. Zapravo se sursest ćemo se s sestričnom ( Eto kako djeluju česti odlasci u Zagreb, Zagreb - Amerika u malom) po našku rodicom. Kćerkom mamine najmlađe sestre.

Tri su sestrice. Mama i najmlađa sestra su pokojne. Srednja se bliži devedesetoj. Sve tri svoje, osebujne i još puno toga. Nama su ostavile traume. Svatko se od nas s prošlošću nosi na svoj način.
Pročitala sam da je Simone de Beauvoir , družica Jean-Paul Sartra, rekla da ona i njene sestre (također tri, fatalan broj i za Čehova), nisu imale djecu da ne bi bila ženska djeca kako se ne bi ponovio odnos koje su imale sa svojom majkom.

Moja draga rodica koju nisam čula ni vidjela mali milion godina.
I ona se veseli susretu. U Zadru ima svoju i suprugovu obitelj s kojom se odlično slaže, ali mi joj nedostajemo. Nedostaje i ona nama.

Velika smo obitelj. U mladosti smo se neprekidno družili kako to biva kad su sestre u pitanju. Ništa nije bilo zapreka. Ni udaljenosti mjesta gdje smo stanovali. Putovalo se, smijalo, pomagalo.

Svatko sa svom sudbinom, nekad je izgledalo da jadu nema kraja, ali obitelj je uvijek bila tu.

Mi nismo, jer je moj otac bio u zatvoru, mama nije radila, imali socijalno osiguranje. Moja sestra je imala strabizam i veliku dioptriju pa je kod liječnika odlazila sa knjižicom (osiguranja) upravo od te Zadarske rodice. Ona je pak imala česte glavobolje pa je liječnik kod pregleda rekao: Nije čudo za glavobolje, vaša kćerka ima visoki dioptriju. Njena mama je, iznenađano, a zaboravila je pri tom da knjižicu koristi moja mama za mlađu kćer , rekla: Moja kćerka odlično vidi. Nikad nije imala problema s vidom rekla je.
Liječnik je upozorio na bezbrojne pregleda oba oka začudivši se da ona to ne zna.

Srećom je bio rječnik (ostavit ću ovaj lapsus. Normalno bi bilo: Liječnik) bio poznanik pa nije pravio probleme.


Bila su to vesela vremena mnogi od vas se toga ne sjećaju ili nisu imali slična iskustva.
Razgovarale smo upadajući jedna drugoj u riječ. Gledali smo fotografije I smijeha i suza (nije ih bilo, ali...) vremena nikad dosta.

U radnoj sobi njenog muža nalazi se 5 tomova hrvatske enciklopedije.
Nedostaje, kaže ona..., a ja joj upadam u riječ: Ne nedostaje. Nije izišlo više od pet.
Ova mladost ništa ne zna,dodala sam.




SPOMENAR. Sve je u njemu pisano po nekoj špranci. Evo nekoliko slikica iz njenog Spomenara:
ovi je napisala moja mama. Ne znam iz čega je. Možda iz nekog drugog spomenara. Tako se to radilo.



njen tata


Druga rodica. Ako ne vidite piše: Ova ruka putuje da se s tobom rukuje.


Ovo poslije ručka u Bagetu mmmm, mislim da se tako zvao. Ja sam iza fotoaparata, a u sredini su moja rodica i njen muž. Već su baka i dida, ali zgodni su.
Nisu nam dali sudjelovati u računu. Izmislili su neki razlog za slavlje.



Lijepi dan, a opet nije mi dala mira njena rečenica: Ne sjećam se iz mladosti ničega lijepog.
Nemoguće, rekla sam.
Uvijek se sjećam samo nekih neprilika i razloga za plač.
Ne može biti, rekla sam.

Onda smo ubrzo iz njenog luksuzno uređenog stana izišli vani. Došle su druge teme. O tome tko su Zadrani. Tko je prosječan stanovnik Zadra. Moja sestra je sociolog. Počela je točku po točku tumaćiti... Zbjeg Talijana iza drugog rata, a možda i u toku, pa naseljavanje iz Zadarskog zaleđa, pa useljavanje u Zadar s otoka i okolnih mjesta. Potom veliki broj vojnika iz jugoslavenske vojske koji su se priženili,pa njihova djeca.., i tako redom. Nekako je malo autohtonih Zadrana.

Znam nekoliko obitelji Arbanasa, kažem. Tuže se kako su oni u Zadru uvijek kao neka druga Republika. Nisu posve u krivu, kaže moja sestra.





A evo malo Zadarskih vizura.













30.10.2015. u 15:37 • 17 KomentaraPrint#

utorak, 20.10.2015.

Izlet u nepoznato

Privučena naslovom, na nagovor moje prijateljice Radojke, odlučila sam poći na taj dvodnevni obilazak... već nečeg.

Grupa "turista", povelika - dva puna autobusa u organizaciji turističke agencije "Putokazi" nagađa, smije se, očekuje iznenađenja. Stari putnici, godinama putuju zajedno. Uglavnom žene od mladih do starih. Ima i nešto muževa, ali i samaca.

Jedna poznanica komentira: Gerijatrija, još ćemo morati mijenjati pelene. Poznanica skoro bih mogla reći dobra poznanica ajde de prijateljica na neki način.

Pred određeni broj godina bila sam zatvorena, uglavnom mrzovoljna. Nerado sam putovala u nepoznatim društvima. Činio mi se ogroman gubitak vremena ako su društva, onako ... s predispozicijama sindikalnih druženja, Dan žena i slično. Ne znam pjevati. ne mogu se utopiti u tom općem veselju. Pjevanju i plesanju – iako sam volila plesati, ali sve mi je to uvijek malo izgledalo previše površno, malko raspojasano- nisam nikakva čistunica, ne zamjeram, ali veći dio života provodim kao promatrač. Stvari i zbivanja su mi izgledala prepoznatljiva, kao da sam već živjela i ta površinska priča života bila mi je banalna. Nemoj sad. Uvijek filozofiraš, pusti da se sad veselimo, često su mi govorili.

Kako bilo nisam se previše promijenila. Još sam uvijek bez sluha i glasa, ali znam se isključiti. Što je najvažnije sve manje zamjeram. Žalim i volim ljude. Žalim ih jer smo kod stvaranja zeznuti. Bog je u svojoj svemoći znao kakve nas stvara. Ne može se vaditi, kako bi mi to rekli, na SLOBODU koju nam je ugradio. NA NAŠ IZBOR. Držao je FIGU U ĐEPU. Dobro je znao kud ćemo iz mogućnosti slobode krenuti. Navodno sad pati. I treba. Sam je kriv. Ali, patimo i mi. Svatko na svoj način. Pametni biraju seks, ples, pjevanje. Ja se utapam u istraživanjima mučenika.
Kao da me njihove kosti bodu s dna jama u koje su bačeni. Iz grobova. Iz života koji trenutno žive ili su živjeli.

Patim i kajem se i zbog nekih vlastitih doživljaja.
Bih li što mijenjala da se ponovo rodim?
Ne znam ni sama?

Prošlost se neda gumicom izbrisati. Ni tipkom Delete. Ta povijest kao i energija ne može nestati. Iz povijesti se može samo učiti. Žalosno je da čovjek/čica najviše nauči iz vlastite povijesti. Ako se ne zatvorimo u 'svoje' male 'istine' i od stabla ne vidimo šumu. I obrnuto, naravno.

A kud sam sad u pisanju krenula?

Zapravo sam htjela reći da je izlet uistinu bio iznenađenje.
Otok Rab, na kojem nisam bila, iako smo jedrilicom oplovili njegove obale.

I onda, nećete vjerovati; Sv. Grgur i Goli otok, nazvan Hrvatski Alcatraz.


Sv. Grgur na kojem su bile zatvorenice



Još uvijek Sv. Grgur


A tek bunkeri. Protiv onih koji su ih dolazili osloboditi? Moš' mislit'!!? Ribari u barčicama. (Ta tvoja barka mala što pušta na sve strane/ ja sam je brodom zvala.../ a jedva u nju stanem.Ali, nije se lijepo šaliti) Ali pogledajte tu boju mora. I čistoću. Turisti se kupaju. Ne mogu niti zamisliti da bih se tu okupala. Kao da bi zaplesala veselo na nečijem grobu. Brr.


Evo jednog svjedočanstva
Vera Winter, rođena Zagrepčanka i golootočka ( u početku, iliu nekom periodu na Golom du bile žene imuškarci, ali sve su žene kasnije premještene na Grgur p.p.) zatočenica od 1949. do 1952. svjedoči:

Onaj tko je tukao jače, brže je izlazio van. Oni koji su se odupirali, ostajali su dulje, ali svi smo tučeni i svi smo mi tukli druge. Svi smo mi tamo spušteni na razinu egzekutora. Svi smo mi tamo napravili kompromis sa svojom savješću. Zato je užasno teško o tome govoriti i zato smo se godinama nakon izlaska stidjeli. I nakon izlaska smo se bojali. Što god ste učinili, moglo se izroditi u nešto loše po vas.


A evo ga i Goli



Naše iskrcavanje. Na sreću nema špalira koji tuče novopridošle..


A, evo još nekoliko snimaka







I ovo je more oko Golog prelijepo, ali... br...


Čini mi se da je tu bila Žica. Tako se naime zvao ograđeni prostor iza kojeg su se nalazile barake, ili što god je to bilo, zatvorenika.



Nismo se smijali. Lijepa gospođa razgovara s prijateljicom. Na trenutak je zaboravila gdje se nalazi. Bezbroj je trenutaka u našim životima. Ovakvih i onakvih. Dobro došli, piše na ploči. Kakva ironija. Zovem prijatelja. Pogodi gdje sam. Otac mu je proveo tri godine na Golom. Izišao iz gimnazije s Bogosloviji. Nikad više nije htio govoriti o tom periodu života. Završio fakultet i onda otišao u partizane. Nije bio infombirovac. Bio je antifašist. Politika ga nije zanimala. Imao je peh da je upoznao i zaljubio se u djevojku koja je bila ljubavnica nekog visokog komunističkog funkcionera. I što?! Hop s njim na Goli otok.
Hoćeš da ti nešto donesem s Golog, pitam.
Niti govora, kaže.


Ali, život ide dalje. Pogledajte ovo nebo iznad Golog. Što je hranilo i održalo na životu one koji su se u ovom lijepom kutku Domovine osjećali izdani od svojih dojučerašnjih drugova?


Čitam knjigu: Goli otoci Jova Kapičića. Napisala Tamara Nikčević - Samostalna profesionalna novinarka. Lijepa cura. Crnogorka.

Neobično je da su na Golom otoku kao zatvorenici bili brojni Crnogorci, a Jovo Kapičić također Crnogorac ga je , praktični, oformio.
Bila je tu neka priča s Augustinčićem koji je rekao Krleži da tamo ima mermera, pa je Krleža, navodno rekao Titu: mogli biste tamo poslati vaše inf...., a onda je Jovo Kapičić po nalogu otišao na Goli. Vodio je nekog profesor s Beogradskog univerziteta. Goli je bio malo, kamenito, pusto ostrvo, puno zmija. Profesor je ustanovio da da je kamenje eruptivna masa koja nije bila za upotrebu -kaže Jovo K..

Nije valjda da ste Goli otok obilazili da biste ustanovili kvalitet mermera? - pita ga novinarka.

Ne, to je bilo sporedno, odgovara Jovo Kapičić. Cilj je bio da nađemo mjesto na koje ćemo smjestiti ljude koji su, izjasnivši se za Staljina, bili u zatvorima širom Jugoslavije.

Eto ti mene i izleta u nepoznato. Pa mi sad recite da to nije moja karma.

20.10.2015. u 10:48 • 18 KomentaraPrint#

petak, 16.10.2015.

Izazvana poplavom obiteljskih i inih priča ili Oba moja grada

Započet ću s Mtk-em

Moj dragi djed kojeg sam smatrala drugim ocem.



moja ljubljena baka.



i moja teta Marta, često citirana. Živjela je s bakom i djedom. Trebala se udati za djedovog brata, ali on je umro od španjolice na kraju prvog rata u kojem je sudjelovao.



Moja mama, Sonja, Nataša i još nekako, mislim Nikica, ali to je duga priča u koju su umiješani moj djed, baka. Tolstojev roman: Rat i mir i mjesni župnik i sve to u vrijeme tzv "Bivše ili prve Jugoslavije".
Ovdje na slici sa svojom sestrom Sekom, zapravo Borislavom na stepenicama obiteljske kuće u Mtk-uuu za vrijeme države koja se zvala tzv...

zv

Ne mogu odoliti pa prilažem još jednu Sonjinu sliku.




Ne znam jesam li u vrijeme gornje slike već bila rođena , ali ovdje sam ja i moja teta Seka - Borislava na terasi iste te kuće u Mtku
a

A ovo su mama i tata na vjenčanju:


E, sad ovo samo radi usporedbe glamura mojih roditelja u njihovo vrijeme i mene i mog muža u vrijeme socijalizma. ( moda kratkih haljina!!! U kući mog djeda)



A ovo je Mtk iz nekog doba:
Crkva dominira kako se i spada.
Mtk, najstariji dio. danas izgleda posve drugačije, ali nekad... mjesto je raslo na brdašcu (gledajući od ušća na desnoj strani rijeke) zbog rijeke Neretve koja je redovito na jesen plavila. Skroz gore na vrhu je mjesno groblje. Mjesto se kasnije proširilo. Imalo je nekad oznake gradića. Još pamtim amatersko kazalište i kino koje se u međuvremenu ugasilo.

.


Još malo mene u tzv... (Što mogu rodila sam se u to vrijeme ) na Šloserovim stubama u Zagrebu na putu za Bleiburg - u prevodu Olovni grad, ali moja pametna mama nije htjela ići. Bilo joj je dosta zbjega, gladi i kukurikavca. Ostali smo u Zagrebu i spasili živote, kasnije i mom ocu koji je prošao križni put do Zagreba- o tome sam već pisala, više neću.




A ovo je napisao VELIKI Ivan Slamnig. Pogledajte te ljupke stihove koji govore baš o toj granici dviju država Hrvatske i Herceg Bosne:


Evo vam još ugođaja:




Lovac u trupici drži crnu rodu ( vrlo je rijetka):




A ovo je Split:
Moja none koju nažalost nisam upoznala. Vrlo mlada je umrla.



A na ovoj slici u Kotoru je:moj nono (drugi s desna) i moj tata (u prvom redu prvi s desna) Još je Austrougarska. Kotor je tada pripadao Austrougarskoj.




Moj tata (prvi s lijeva) - 1930 Pogledajte ta sretna lica. Pokušala sam doznati tko su ostali. Naravno kasno. Mama i tata su već bili mrtvi. Ostala rodbina je bila mlađa od ovih cura i mladića sa slike. Nitko više nije poznavao nikoga.

.


Moj tata sjedi na trećoj stepenici. Pogledajte mjesto i datum sa slike.



Ima još puno toga, možda neki drugi put.
Veseli i zdravi bili!

16.10.2015. u 17:32 • 17 KomentaraPrint#

Izazvana poplavom obiteljskih i inih priča ili Oba moja grada

Započet ću s Mtk-em

Moj dragi djed kojeg sam smatrala drugim ocem.



moja ljubljena baka.



i moja teta Marta, često citirana. Živjela je s bakom i djedom. Trebala se udati za djedovog brata, ali on je umro od španjolice na kraju prvog rata u kojem je sudjelovao.



Moja mama, Sonja, Nataša i još nekako, mislim Nikica, ali to je duga priča u koju su umiješani moj djed, baka. Tolstojev roman: Rat i mir i mjesni župnik i sve to u vrijeme tzv "Bivše ili prve Jugoslavije".
Ovdje na slici sa svojom sestrom Sekom, zapravo Borislavom na stepenicama obiteljske kuće u Mtk-uuu za vrijeme države koja se zvala tzv...

zv

Ne mogu odoliti pa prilažem još jednu Sonjinu sliku.




Ne znam jesam li u vrijeme gornje slike već bila rođena , ali ovdje sam ja i moja teta Seka - Borislava na terasi iste te kuće u Mtku
a

A ovo su mama i tata na vjenčanju:


E, sad ovo samo radi usporedbe glamura mojih roditelja u njihovo vrijeme i mene i mog muža u vrijeme socijalizma. ( moda kratkih haljina!!! U kući mog djeda)



A ovo je Mtk iz nekog doba:
Crkva dominira kako se i spada.
Mtk, najstariji dio. danas izgleda posve drugačije, ali nekad... mjesto je raslo na brdašcu (gledajući od ušća na desnoj strani rijeke) zbog rijeke Neretve koja je redovito na jesen plavila. Skroz gore na vrhu je mjesno groblje. Mjesto se kasnije proširilo. Imalo je nekad oznake gradića. Još pamtim amatersko kazalište i kino koje se u međuvremenu ugasilo.

.


Još malo mene u tzv... (Što mogu rodila sam se u to vrijeme ) na Šloserovim stubama u Zagrebu na putu za Bleiburg - u prevodu Olovni grad, ali moja pametna mama nije htjela ići. Bilo joj je dosta zbjega, gladi i kukurikavca. Ostali smo u Zagrebu i spasili živote, kasnije i mom ocu koji je prošao križni put do Zagreba- o tome sam već pisala, više neću.




A ovo je napisao VELIKI Ivan Slamnig. Pogledajte te ljupke stihove koji govore baš o toj granici dviju država Hrvatske i Herceg Bosne:


Evo vam još ugođaja:




Lovac u trupici drži crnu rodu ( vrlo je rijetka):




A ovo je Split:
Moja none koju nažalost nisam upoznala. Vrlo mlada je umrla.



A na ovoj slici u Kotoru je:moj nono (drugi s desna) i moj tata (u prvom redu prvi s desna) Još je Austrougarska. Kotor je tada pripadao Austrougarskoj.




Moj tata (prvi s lijeva) - 1930 Pogledajte ta sretna lica. Pokušala sam doznati tko su ostali. Naravno kasno. Mama i tata su već bili mrtvi. Ostala rodbina je bila mlađa od ovih cura i mladića sa slike. Nitko više nije poznavao nikoga.

.


Moj tata sjedi na trećoj stepenici. Pogledajte mjesto i datum sa slike.



Ima još puno toga, možda neki drugi put.
Veseli i zdravi bili!

16.10.2015. u 12:24 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 07.10.2015.

Puno radosti i malo sunca nakon kiše

Da, da prolaze dani. Nakupilo se godina i iskustva, ali srce koje voli je uvijek mlado. Tako nekako ide jedna talijanska poslovica :

"Il cuore che ama e sempre giovane."

O srcu drugi put ili nikad. Nekako ga je malo za onu ljubav koja nas čini mladima, na koju obično mislimo, ali za djecu, unučad,prijatelje ima ga preko mjere.

U ovo kišno splitsko jutro evo malo radosti:


sličicu.

Obitelj mog najmlađeg sina




Fridulinac



Moj srednji sin i moja prijateljica u Švedskoj






Moja Švedska snaha - desno, njena prijateljica- u sredini i moja prijateljica Radojka kod prošlogodišmje posjete Švedskoj


I kad smo već kod Švedske



Švedsko more i tri hrabra plivača




Anica i Frida



Bruno i malena Frida




jedno od mogućih zanimanja uključujući ninđa kornjaću



Anamarija i Pavo



Mali Bruno i Katarina



Petra i njen tata




Petra, kišobran i medo



još malo obitelji ( Talijanska strana) nona, kčer i unuka




i praunuk na krštenju.

A sad malo prijatelja:



Mirko



Desno moja draga prijateljica Ljilja (nažalost preminula pred godinu dana)



Tanja i Nadica


Ima još puno drage unučadi, obitelji i prijatelja, ali umorila sam se, a vani je zasjalo sunce i Lara čeka za šetnju.
Do drugog puta u vedrom tonu.

07.10.2015. u 10:37 • 16 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra