odmak

četvrtak, 26.06.2014.

Jadna Hrvatska

Pred par dana na sjednici Gradskog vijeća Split uz vrlo neugodna i neukusna etiketiranja prozvan je Dinko Bogdanić, kojeg je kazališno vijeće pokušalo izabrati za v.d intendanta i članica kazališnog vijeća koja je taj prijedlog ljudi iz kazališta iznijela. Na seksualnoj osnovi i diplomi Bogdanića- na što ću se kasnije vratiti a dr. sc. prof itd iz kazališnog vijeća rečeno je (s gnušanjem i osudom) ultra lijevo liberalna, naravno kao nešto strašno.
Slučajno znam i više od onog što se događalo. I razmišljam. Danas mi je ,usput, bio neki gospodin koji je u nekom projektu gdje se traže sugovornici stariji od pedeset godina. Proveli smo u tom anketiranju skoro 3 sata. Nije mi baš pravo, ali promislila sam da svatko ima neku svoju ulogu i neku malu korist od posla kojeg obavlja. Pristala sam na anketu uz malu nelagodu jer nikad ne znaš jeli to posve u redu i tko je on. Sama sam u stanu, ali ako ću tako misliti pretvorit ću se u starog namčorastog stvora. Bilo bi bolje odmah umrijeti. Jedno od pitanja je bilo, zato toliki uvod, gdje ste na skali od jedan do deset, a jedan bi bilo lijevo, a deset bi bilo desno. Rekla bih negdje po sredini, kazala sam, iako mi je ta podjela posve bespredmetna.
Poznajem članicu kazališnog vijeća. Vrlo dobro. Znam više nego dobro i povijest njene stradalačke obitelji. Ona nikad ne govori o tome. Ima i vrlo dobro objašnjene za taj 'negovor' o sebi i svojima. Kaže: Vjeruj mi sve je to nevažno. Ne želim da me se veže baš uz ništa. Nema tu više ideala. Sve se događa u podzemlju. Nebitno je za to 'podzemlje' kome pripadaš ili ne pripadaš. Oni se lako dogovore. Ja ću tebi ovo ti ćeš meni ono. Kakvo lijevo i desno. To su trice i kučine. Za ovu državu nitko od političara ne radi ništa. Oni samo čuvaju svoje pozicije.
Ne govori mi ništa novo, ali zamislite situaciju u koju će kultura u Hrvatskoj dospjeti. Ubrzo neće se financirati brojni teatri. Već ove godine smanjena im je ukupna godišnja suma s kojom su do sada raspolagali. Bit će izloženi mecenama, a kad pobrojite sve naše privrednike nalazite li ikoga kojeg bi kazalište i kultura zanimale.
Sjećate se Keruma. Još je u igri. Preko sedamdeset službenika raznih njegovih poduzeća visi u zraku. Ne primaju plaću već godinama. Ne mogu se zaposliti. Obećana im je kakva takva isplata, ali još ništa od toga. Ne znam kakvim se trikovima služi, jer moja knjigovotkinja meni kaže ako ne isplatite plaću i doprinose 15 u mjesecu, po dogovoru, odmah slijede kazne i inspekcije.
Jedan tren sam, poslije te sjednice, bila užasno uzrujana, a sad sam već tužna. Znam da bogate i velike zemlje funkcioniraju drugačije. I meceni su drugačiji – iako sve je to počelo na isti način; mafijašenjem i krađama, tzv prvobitna akumulacija. Naši su samo slijedili priču. Dogovarali su se i u ovom prokleto krvavom ratu gdje su ginuli domoljubi i entuzijasti kao i stotinama godina ranije, a izabrana ljudska gamad se bogatila. Sa svih strana.
Split je gradio teatar kad je bilo 30.000 stanovnika. Možda i manje. Možda samo desetak intelektualaca s vizijom i narodom koji je samo imao potrebu za teatrom. Danas kad Split ima više od 200 000 stanovnika ne treba nam teatar. Čemu. Pod hitno obnoviti Brešanovog Hamleta iz Mrduše donje, da vidimo kako se 'predstave u Mrduši donjoj' rade. To nama treba.
Jer, pitam se znaju li ti revni članovi Gradskog vijeća što je teatar. Čak ako se vratimo na vremena kad su kazališne trupe nastupala na kraljevskim dvorima i rugale se i samom kralju i njegovoj sviti. To je umjetnost. Slobodna i upozoravajuća uvijek nova i provokativna. Ničija sluga. Pametna država financira kulturu, ali kod nas je najvažnije platiti brojnu administraciju, političare koji ni dana nisu radili u struci. Čuvaju svoje guzice jer bi inače kopali po kontejnerima. Kako oni mogu znati da je balerinama i baletanima jedina škola njihovo plesanje, vrlo kratko jer imaju skraćeni radni staž. Već im je sa 27 teško plesati, a do kraja staža još imaju dugo. I uspjesi. Međunarodne reference, što gosp. Bogdanić ima.
Bilo je tamo u gradskom vijeću 'intelektualaca' koji su sjedili pognute glave jer ne smiju iskočiti iz okvira svoje stranke. U pauzi se čula riječ sramota, ali kad je trebalo dizati ruke nije ih u zraku bilo dovoljno za.
Treba li išta više reći. S radio stanica trešte zvuci narodnjaka (znam pouzdano da je većina muzičkih urednika sklona mitu- pusti moju pjesmu i padaju eurići- tako je i sa brojnim žutilom- zvjezdicama i poduzetnicima), izdavačka se poduzeća gase ili kubure. Treba li dalje.
A, ipak sam izvjesila zastavu, iako sam se na tren krzmala. Ovo je moja domovina i kad-tad… kad-tad…


Oznake: nekultura

26.06.2014. u 09:14 • 8 KomentaraPrint#

petak, 20.06.2014.

Stid

Ponedjeljak poslijepodne vraćala sam se autobusom iz Zagreba. Umorna, priznajem. Vrlo sam se kratko dužila sa svojim najmlađim unucima. Doslovno sam luda za njima. Otišli smo u Maksimir, Toma kaže Mačukat, i prisustvovali otvaranju novog … dijela za novog lava. Puno roditelja i male dječice. I 'potentnog' Bandića. Bila je takva njegova izjava o novom lavu i dvije mlade lavice i nekakva usporedba s njim osobno. Što se može.
Jutros sam prelistala moj roman Klub izašao 1997. Pisala sam ga najmanje dvije godine, a trebalo mu je još godinu da iziđe na svijetlo dana. Nisam zadovoljna. Danas bih ga pisala drugačije, ali bila sam vidovita što se ljudi koji će vladati i nadolazećeg vremena tiče, pa sam utoliko ponosna na sebe.

U svakom slučaju jedan dio obitelji na okupu na slavljeničkom ručku. Jedan rođendan i jedan imendan.

Kako god u ponedjeljak poslijepodne u autobus za Split ukrcala se i jedna mlada romska obitelj. Tata je bez nekoliko zuba, mama premlada i vrlo zgodna, nekako tiha i dječačić rudlave crne kose izrazito lijep i nemiran.

Neposredno pred put skuhala sam ručak. Nisam neka kuharica, ali potrudila sam se. Činilo se da smo svi uživali. Čak i ovo dvoje malih slatkiša, moje unučadi. Moj sin i ja volimo dobra vina pa sam popila čašu… nisam zapamtila kojeg, ali bilo je dobro.

Veselila sam se spavanju u autobusu. Sjeli smo kako je koga bila volja, autobus je bio poluprazan. Jednog od vozača autobusa je iz nekog razloga neprekidno prigovarao mladoj romskoj obitelji. –Smirite ga. Rastrgat će nam zavjese itd. Nisam vidjela što se događa . Sjedila sam negdje po sredini, a oni negdje otraga. Njegovo mi je prigovaranje smetalo. Svi su šutjeli. U autobusu su hladili, a pala je kiša, pa je dodatno bilo hladno. Obukla sam male čarapice, a vidjela sam da su ljudi obukli i đempere. Već dvije stvari koje su mi smetale uz onu na početku kad je na moj upit može li se u Splitu zaustaviti u toj i toj ulici ( svi to rade )rekao bezobrazno održavši mi lekciju: Ne, ne mogu, a što bi radili taksisti i gradski autobusi. Tu je u pravu, ali nisam se osjećala dobro. Mogao je to nekako i pristojnije reći.

U pauzi, na onoj nesretnoj stanici Macoli (gdje me dodatno rastuže preparirane životinje) zatvorio nam je vrata od autobusa pa smo se smrzavali trčkarajući oko autobusa i čekali da se konačno pojavi i smiluje nam se. Vraćao se s gableca. Dodatno, usput i bezobrazno rekao mladoj romkinji da ne hoda po zemlji jer će mu unijeti blato u autobus, iako svi smo hodali po zemlji, a prigovorio je samo njoj, pa je onda ušao u autobus i unutra pušio, a vrata su još bila zatvorena.

Onako polupospanoj , umornoj i slično digao mi je tlak. Vidjela sam da su se i ostali ( uglavnom mladi ljudi) nervirali. Odlučila sam otići do njega naprijed i reći mu što ga ide, ali nisam. Nisam tip od svađanja. Uvijek me sram od takvih javnih ispada, ali nastavilo je u meni kuhati. Bilo mi je žao te mlade ljude Rome. I tog mališana, koji je kao i sva djeca jednako nemiran. Pitala sam se bili bio jednako bezobrazan i prema nekom drugom djetetu.

Grozno putovanje. A, onda pred Splitom, spustio se pljusak, evo tog šofera-konduktera do mene i kaže mi: Gdje ste ono vi htjeli da vam stanem. Znam pomislit će te da sam mu odgovorila na autobusnoj stanici i poslala ga kvragu gdje mu je i mjesto. Ali nisam. Padala je kiša. Bez kišobrana sam, i bez novca, uvijek potrošim do kraja. Takva sam. Bila sam sretna što će me iskrcati pred kućnim vratima.
Progutala sam knedlu nezadovoljstva. Još je gutam. Mi smo ljudi mali konformistički gadovi. Bar ja.
Ostali možda nisu.
p.s Htjela sam staviti sliku ona svoja dva mališana, ali ne zaslužujem se hvaliti lijepim. Još mislim na onog malog crnog dječačića.

Oznake: putovanje, nereagiranje, konformizam

20.06.2014. u 15:43 • 22 KomentaraPrint#

subota, 07.06.2014.

Dragoj virtulanoj prijatelji Lavici.


Jedno posve virtualno pismo.
Uživam već četvrtu godinu na splitskom filozofsko-teološkom faksu. Najprije u stvarima o kojima učim, razmišljam i proširujem krhko znanje. Iako, vjera je vjera i što više 'znam' sve više shvaćam da um koji toliko teži shvatiti, dokazati, uroniti u tajne svemira ne znaći ništa u usporedbi sa slutnjama i suptilnim osjećajima da nešto, neka beskrajna dobra priča ljuljuška naša postojanja kao blagi vjetrić krkhe barčice. (Ovaj moj humor možda me dođe glave).
Ponekad, vrlo često, iziđem s predavanja kao da lebdim na oblačićima. Nekad i ne. Često se ljutim, ali to dokazuje da sam živa i da se od svoje misli tražim i nađem zakutke neslaganja ( a i vrlo često, možda i neprimjereno, reagiram) ...neslaganja... naročto na okamenjenost, na određenu samodostatnost i vrlo često nemogućnost promijene koja bi bila nužna.
Ti i ja se često sukobljavamo po pitanju Crkve. Pokušat ću nešto pojasniti.
Profesori na faksu su toliko razlićiti da mi se ponekad čini kako ih je nemoguće svih strpati u istu organizaciju. (odmak okani se humora i grubih izraza kao strpati- to se kaže skupiti, složiti, staviti)
Od onih koji vlastitu misao često vrlo teško drže unutar zadanosti Crkvenih učenja ( nikako ne učenja onog koji se zove Bogo-čovjekom i kojeg smo pred dvijetisuće godina ubili mi i Crkva). Ali, to je filozofija i teologija također. Filozofi i teolozi misle, razvijaju misao prema mogućnostima svoga intelekta (a na ovom f. mogućnosti preko svake mjere). To im je i zadaća. Ako to ne rade. ako ne razvijaju misli ostaju na novou interpreta, a to može biti svatko od nas, onda se baš ništa ne događa. Onda se kuhamo u vlastitom gulašu do potpuno zagorenog jela, ako netko tisućljećima ne dodaje malo vodice, što na kraju sve razvodni.
Lete mi misli. Trebalo bi se zadržati na onoj osnovnoj misli radi koje sam i zapoćela pisati pismo baš tebi.
Razlika,della differenza, mene i tebe upravo je onolika kao između pojedinih profesora. Jedan od njih koji kopa po vrlo staroj literaturi napaisanoj na grčkom (aramejski spisi su se davno izgubili - slute se u prevodima jer je misao na jednom jeziku prevedena na drugi jezik ostavila traga u prevodu, ako sam jasna. Ista stvar napisana od grčkog pisca posve drugačije zvući. Ima konotacije grčke misli) Taj profesor, dakle, kojeg bi na kraju predavanja najrađe izljubila, unese se u svaku riječ obaju zavjeta (saveza). Popne se na prstiće, gotovo lebdi, i iz nekih starih bilježnica, jednako tako starih raskupusanih knjiga izvlaći riječ po riječ i pokušava prodrijeti u smisao porijekla riječi do hrvatske da bi nam pokazao što ta riječ zapravo znaći i kako bi je trebalo razumijeti. Prožet tako dubokom vjerom, bez imalo primisli na sumnju da nebom, svemirom i svim ostalim vidljivima i nevidljivim bićima vlada Bog Otac, njegov Sin i Duh sveti.
Divna narav, zavidim mu. Ti mu pomalo slićiš.
A oni drugi, sličniji meni, nije ih puno, dapače, razvijaju misao do apsurda. Idu toliko daleko da vjera naših starih izgleda prapotopni ostatak autoriteta bez pitanja i sumnji koje su vladale prije nego je svoju misao počelo razvijati prosvjetiteljstvo. Iz vremena kad je zemlja bila centar, a sunce i sva ostala nebeska tijela su se vrtila oko tog centra - zemlje.

Koliko daleko mogu, pravilnije bi bilo kazati smiju ići ti mislioci. Neka mi oproste ako ovo pročitaju, ali bojim se ne daleko.(A već su debelo zakoraćili u neposluh) Divni Pierre Teilhard de Chardin (imaš prevedeno- između ostalog i "Hvalospjev svemira" s podnaslovom "Misa nad svijetom") zbog svojih razmišljanja bio je stavljen na led. Nije smio pisati i izdavati posljednjih godina života. Pisao je svejedno. U tajnosti. Poslije je izlazilo. Crkva je stavila šape na svog člana, kojeg to nije odvratilo od Boga i misli. Kasnije je te šape i digla. Razvija se i ona. Ta Crkva. Ne može se to zanjekati, ali stara je i prastara to organizacija. Kombinacija ljudskog djelovanja i djelovanja Božje zamisli. Samog Duha svetoga. Često prevlada čovjek. I sami to priznaju.
Htjela bih da je sve bolja, ali prate se Svijet i Crkva. Kad bi se držali samo Božjeg nauka, možda bi ih Svijet u slasnom zalogaju progutao. Bježi taj svijet i Bogu iako je Bog svemoćan i neizmjerno se trudi.
U nas pogotovo. Ti braniš Crkvu, a ja ... Obje smo vjernice. Ti si možda sličnija onom mom profesoru koji ne sumnja, a ja... Mea culpa... Možda je bolje zaustaviti se.
Papa Franjo pokušava svojim načinom reformita Crkvu i Svijet. Mnogima u obje organizacije nije drag.
Kao će to sve završiti. Bumo videli, rekao bi Bandić, a možda nije lijepo završiti ova razmišljanja s Bandićem.
Ali to je to. To je naš svijet, ali i Svijet općenito.
Stoj mi dobro!

Oznake: razlike

07.06.2014. u 09:42 • 21 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2014 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra