odmak

ponedjeljak, 29.07.2013.

Švedska

Vratila sam se iz Švedske.
Lijepo, prelijepo.
Evo vam fotografije:

29.07.2013. u 18:59 • 13 KomentaraPrint#

četvrtak, 18.07.2013.

Sinovi



Rabinov sin Zev u tridesetoj godini odluči promijeniti vjeru. Nakon dugog premišljanja saopći ocu: Preći ću na kršćanstvo.


Rabin se uhvati za glavu. Jaukao je i plakao, ali nije mogao promijeniti sinovu odluku.

Sav nesretan sve tako plačući i hvatajući se za glavu ode u sinagogu požaliti se Bogu.

-Teško meni Gospodine. Vidiš li ti kako patim. Molim te pomozi mi da ga odvratim od te odluke.

Bog ga sasluša. Zavrti glavom i tužno reče: Djeca, djeca!? Zaboravio si da je to isto napravio meni i moj sin. I ništa nisam mogao napraviti.

18.07.2013. u 18:42 • 9 KomentaraPrint#

srijeda, 10.07.2013.

Tako govori Mirjana Karanović




MIRJANA KARANOVIĆ: Ukinuti smo kao ljudi
ritn by: Ivor Car


"I to je kapljica dobra na ovom svetu"
„Devedesetih godina ljudi su se ubijali, umirali, oružje se potezalo, vlast nas je povela u krvavi rat sa komšijama, braćom, rat je pocepao porodice, mnoge fizički i materijalno potpuno uništio. Sada nema rata, ali se nekad čini da je ovo 'tiho' uništavanje mnogo strašnije… Na delu je stvaranje beskrupuloznog društva, društva u kojem su jedini kriterijumi lični i materijalni interesi, u kojem ima mesta samo za velike – a mi smo sitna riba. Kao kad ajkule i kitovi otvore usta i prolete kroz jato, pa ko živ, ko mrtav!“, kazuje Mirjana Karanović, glumačka ikona, koja u vrlo zanimljivom toku misli zaključuje da se danas može odrediti samo prema vlastitom životu
Govori: Mirjana Karanović


Čini mi se da mnogi od nas više ne vide način na koji bi moglo da bude bolje – mislim da smo izgubili ideje za budućnost, život nam se sveo na preživljavanje, duhovno i materijalno, na pitanje kako sebe još uvek smatrati osobom koja postoji. Nekako osećamo da smo, zapravo, ukinuti kao ljudi. A teško je govoriti o sopstvenoj mizeriji bez svesti kako iz te mizerije može da se izađe. I onda je bolje da ništa ne govoriš, da ćutiš, i da se nadaš nekom čudu. Što je prilično depresivno.
Mnogi su devedesetih ćutali iz straha, a sada mnogi ćute jer prosto nemaju šta da kažu. Tada, kada sam bila jedna od onih koji su pričali nešto što se nije “smelo”, nije bilo poželjno pričati, imali smo, zapravo, emociju, strast, nekako smo postojali kao ljudi. Tada se vlast nije kritikovala, barem ne javno, a danas se vlast kritikuje na sve strane, a od toga nema nikakvog efekta. Beznadežnost je prisutna zbog toga što mnogi ljudi ne vide opciju, ideju za koju bi mogli da se vežu. To je za mene poražavajuće – da je jedna demokratska ideja uništena ili da polako trune zato što oni koji su je preuzeli nisu znali šta s njom da rade. I sada nam demokratija ostavlja modrice i na duši, i na našim telima.
Bojim se da rezultat toga može biti da jednog dana odustanemo od demokratije, što bi bilo poražavajuće, kao da je to bio nečiji plan – da nam se demokratija zgadi, i da ponovo poželimo nekog diktatora da nas „spasi“, nekog novog Tita ili Staljina. To je naše stanje i ne vidim da će se išta promeniti. Ne znam da li smo sami sebe doveli do tog stanja, ili su nam ga nametnuli. O tome više ne mogu da razmišljam – moji prioriteti, moja usmerenja, moj fokus, pomeraju se sa društvenog plana na nešto što je lično, intimno, neka druga sfera života. Niti više želim, niti se smatram sposobnom da se bavim velikim pitanjima kao što su socijalne ili političke teme. To je uzalud, i zato sam i ja jedna od onih koji odustaju.
Nekad stvari prosto morate da pustite, jer nešto mora da umre. To je teško, ali morate da pustite niz vodu nešto čega se grčevito držite, jer je istrulilo. Otvorite frižider, pa pobacate sve što se usmrdelo, i morate da očistite da biste nešto novo i sveže mogli da stavite. Mislim da treba da „počistimo“ svoje lične živote, i da svaki čovek odredi šta su mu prioriteti, jer teško da politika može da bude bilo čiji prioritet. Ako je to bio nečiji cilj, onda je uspeo. Ljudi devedesetih nisu imali nikakvu viziju, i nikakve ciljeve, veoma mali broj ljudi imao je neku ideju. Velika većina je, zapravo, ćutala i trpela. Pravila se kao da se ništa ne dešava, a digla se kada je dogorelo do nokata, kada je sve postalo strašno. Tako će biti i sada.
Devedesetih godina ljudi su se ubijali, umirali, oružje se potezalo, vlast nas je povela u krvavi rat sa komšijama, braćom, rat je pocepao porodice, mnoge fizički i materijalno potpuno uništio. Sada nema rata, ali se nekad čini da je ovo „tiho“ uništavanje mnogo strašnije… Tako da ne mogu više da se bavim velikim temama. Nije to izolacija, jednostavno moraš nekako da budeš u svom balansu – ako si stalno u onome što se dešava oko tebe, a svoj život zapostavljaš, onda si na velikom gubitku.
Lično, nikada nisam pristala da budem zastrašena, da mi život prođe u izbegavanju – zašto da ćutim, zašto da ne reagujem, zašto da prođem pored nekih stvari kao da me se ne tiču. Ali, više nemam vremena da bih ga gubila, a jedino je važno svoj život ne protraćiti – ako već drugi traće naš život, nekako bih volela da ga ja ne protraćim, da se ne pridružim onima koji me, zapravo, nipodaštavaju. Jer, kad te nipodaštavaju sa svih strana, nemoj i ti sam sebe uništavati lošim mislima i navikama, pesimizmom koji nam se svakodnevno nudi kao jedina izvesna „opcija“. Na sceni nije negativna, nego partijska selekcija, selekcija moćnika, onih koji su na mestima sa kojih mogu sve. U takvoj selekciji ponekad ima i sposobnih ljudi, ali, generalno, to znači da nema prostora za ljude koji su van krugova moći, i van stranaka.


Nezavisni, ničiji, nemaju veliku šansu – za funkcije i velike karijere biraju se pripadnici moćnih klanova. Tako je ovde, tako je i u Bosni, ne znam kako je u Hrvatskoj, ali to ohrabruje mlade, darovite i obrazovane koji žele da odu iz ove zemlje. Da sada imam 20-22 godine, pakovala bih kofere. Naravno, ukoliko bih bila osrednja, ušla bih u neki „tim“, učlanila bih se u neku partiju, time bi moja karijera bila garantovana. To je naša sudbina. Mi ne volimo darovite ljude, ovde se daroviti ruše. Jer, kako da se porediš sa darovitima, a da stalno gledaš koliko si nedarovit. To je toliko prosto. Niko nam neće ništa sa strane doneti, nikakve partije, vlasti, vođe.
Moje jedine reči ohrabrenja danas bi mogle da budu – ulažite u svoju decu. Volite svoju decu, vaspitavajte ih da budu dobri ljudi. Sumnjam da su deca koja se bodu noževima, ubijaju i prebijaju svoje vršnjake, pale i lome po ulicama, voljena, i da su to deca kojoj su roditelji posvećivali pažnju. Ne, to su ispuštene generacije. Prestanite da pušite, vodite računa o svom zdravlju, jer ako se razbolite vi ste nagrabusili! Bolesni ste, a nemate para za skupe lekove, privatne klinike, analize… Krećite se – dok si pokretan bolje se osećaš. Prestanite da čitate tabloidne novine i da gledate prostačke, vulgarne TV programe – isključite televizor makar na jedan dan, čitajte knjige, dobra knjiga podiže duh, čini da se bolje osećaš. Oni koji se nadaju da će im bilo koja partija na vlasti, bilo nova, bilo da ostane ova stara, poboljšati život – imaju iluziju.
Ljudi imaju potrebu, i, hvala Bogu, osobinu, da najgore stvari zaboravljaju, tako da ono što je prošlo, pošto je prošlo, možda i nije bilo toliko strašno. I onda mislimo da je ono što nam se trenutno dešava mnogo strašnije. Ali, nisam sigurna u to – devedesete su bile godine mobilizacije, izvlačenja ljudi iz kuća i prepadanja na spavanju, nestajanja ljudi, strašne bede, velike nestašice, otvorenih ponižavanja, redova za hleb, za ulje, brašno, godine kada sam majci donela deset kila brašna koje mi je sindikat dao… I tada su gotovo svi bili spremni na sve.
Ne kažem da ovo danas nije ponižavajuće, ali, nije to ništa gore, niti je nekad bilo bolje. Na delu je stvaranje beskrupuloznog društva, društva u kojem su jedini kriterijumi lični i materijalni interesi, u kojem ima mesta samo za velike – a mi smo sitna riba. Kao kad ajkule i kitovi otvore usta i prolete kroz jato, pa ko živ, ko mrtav! Tako smo i mi danas – ko živ, ko mrtav. Ko će da otplati kredite, ko neće, kome će da uzmu stan, ko će da ostane bez posla, ko će da završi na ulici… Ne zna se šta će biti! Sada država ima užasno veliku moć, i jedino što možete jeste da budete anarhista, ali to ne vodi ničemu.
Moglo je biti drugačije i to mi je, u stvari, najviše žao. Proći će i sve ovo jednog dana, pa, sad, nisam pametna šta treba – ovo o čemu govorim samo je moj pokušaj da u nekom mraku, magli, pronađem put, intuicijom. Ne znam šta je s druge strane, ni šta će biti sutra, ni da li ću doživeti da se nekako završi. A završiće se, u istoriji je prosto tako. Sve ima svoje faze, svoje „gore i dole“, samo što kod nas to dugo traje. Pretpostavljam da je, na primer, u nekoj ruskoj provinciji mnogo gore, i da će se ljudi tamo teže izvući nego mi. Ali, istorija ne mari za dane, mesece, godine, istorija mari za vekove, milenijume. Šta je briga!
Nedavno sam se vratila iz Rima, videla građevine civilizacije koja se meri milenijumima. I tada su živeli neki ljudi, i sad žive neki ljudi, i slične stvari su se dešavale i tada, kao i sada. Vidiš da se istorija ne meri našim malim životima. To može da uznemiri – kao, ti sad, zapravo, nisi bitan, osećaš se kao zrnce peska na velikoj plaži, i onda ne znaš kako da se ponašaš. Pogledajmo na primer kako su završili moćnici iz devedesetih. Vrlo bedno, a mislili su da su veoma moćni, bitni, večiti, da nikada neće otići. A svi odu jednog dana, pitanje je samo kako – neki bedno, drugi dostojanstveno.
Danas se može odrediti samo prema sopstvenom životu, da u njemu pronađe smisao. To nije ni malo, ni beznačajno – ukoliko vaspitaš pošteno, plemenito i pametno dete, ili ako ostaviš trag u ljudima kada, recimo, dođu u bioskop i pozorište, pa im ulepšaš veče. Ili, kad neko spase kuče sa ulice, i to je kapljica dobra na ovom svetu. Meni to mnogo znači. Svako treba najbolje da radi ono što ume da radi. Glumica sam, profesor glume, to je najbolje što umem da radim, sve ostalo mi je nametnuto, sav ovaj društveni angažman je silom prilika. Ne uživam u tome da mitingujemo, protestujemo. Ali, to te sretne, spopadne, ne možeš da izbegneš i moraš da obaviš. A volela bih da toga nema, volela bih da živim u društvu u kojem nema potrebe da se stalno sudaramo.

------------------------------------------------------------------------

Imala sam potrebu ovo staviti na svoj blog. Priču jedne odlične glumice i dobre osobe.


10.07.2013. u 08:03 • 8 KomentaraPrint#

utorak, 02.07.2013.

Gumica

Bila je jedna doskočica: Najvažnije je poštenje, ali iznad svega zdravlje.

Gumica mi je uvijek pri ruci.Otvorim češće lubanju i obrišem sve što znam.
Gospodin Vukov Colić (prvi put ga vidim - istina na ekranu) obnovio mi je sjećanje (u smokve suhe, a bila sam sve obrisala) na godine približavanje i udaljavanja od Europe,
Parada. Igre. Dapače kruha i igara. A palo je nešto i glava. Što živih što mrtvih. U međuvremenu, ali i prije. Samo su te od prije glave pale u zaborav. Lex Perković se za sve pobrinuo. Nije vrag da će sve (s)pasti na/sa njegova/ih krhka/ih leđa.

Nisu li četiri godine NDH pročešljane uzduž i popreko. S pravom što se zloćina tiče. Pa onda domovinski rat. Češljamo li češljamo. Ali i tu s pravom. Zločin se ne može ničim opravdati.A, točno se zna što je zloćin. Ili možda ne!?

Postoje istina razne vrste zločina. Ne samo ubojstva krivih i nevinih. Ima li smo privatizaciju i marčapiju svake vrste. Samo se neki ljudovi takve vrste istražuju. Puno njih će proći lišo.

A mi hopa cupa- veseli tanci, zastavice i mahanje, kročimo vedro u Europu. Žao mi je da sam iz mozga izbrisala sovjetske filmove sa djevuškom s pletenicama i dječakom sa pramičkom kose i harmonikom na čelu kolone kako veselo pjevajući i igrajući ulaze u budućnost, naravno svijetlu.

Ili dočeke druga Tita? Zastavice i te stvari. Što mi sve pada na možđane? Ljubičica bijela! Dan mladosti, štafeta i razni Perkovići.
Brijuni. Tako smo ih zvali sa belosvetkim zvijezdama, pudlicama et cetera.

I Goli otok.

Brzo, brzo gumicu i brišem li brišem.

Period od 1945. - 1990. ionako je izbrisan iz kolektivnog sjećanja.

Možda ga nije ni bilo.

Mora biti da stanovnici Hrvatske šeću sa gumicom u đepu i brišu svoje mozgove.

Znate li kako se branio Eichmann na suđenju u Izraelu?

-Ja nisam ubio ni jednog Židova.

Tako je rekao. I to je istina. Nije nikog ubio. To što je osmislio smrt šest miliona ljudi, nije kriv, kaže on. -Ja sam , kaže on, bio samo dobar i vjeran činovnik, a takva su bila vremena.

Mi nismo ni imali nikakav protok vremena u periodu od '45 do '90. To je bilo zamrznuto vrijeme. Takva su bila ta vremena. Mahanje zastavicama i rođendani ljubičice bijele. Sve u staklenoj kugli i kad protreseš sniježi. Sniježak bijeli u bijelom odjelu metalca.
Zaboravljeno vrijeme.

Ostali su samo nesretni Perković i njegov Rex. Vau,vau.

Ja ga ne bih izručila iako će na kraju biti izručen. Pametno kaže gospodin Vukov Colić. Europa ne zaboravlja.

A mi se možda bojimo što će biti ako se otvori Pandorina kutija.

Europa ne drži gumicu u đepiću, ali i njima je najvažnije zdravlje. Ovisimo o politici, a mislili smo da više nećemo ovisiti o politici.

Gumica brisalica ima i drugih značenja, ali nećemo dalje.

Najvažnije je poštenje, ali iznad svega zdravlje.

Oznake: pamćenje

02.07.2013. u 07:15 • 6 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2013 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra