odmak
četvrtak, 30.05.2013.
Dražesni upitnici svibanjski
Pokušavam uhvatiti nedohvatljivo.
Razloge ratovima.
Razloge bolestima.
Razloge smrti.
Možda smo samo nevažni organizmi, samo igračke, samo biološki roboti koji smo u nekom trenu nekim klikom unutar nas ili Božjom voljom postali oni koji misle, koji rade, koji izazivaju ratove, mržnje, ljubavi, smrti. Nekad i stvaraoci.
Rađamo djecu sličnu ili bolju od nas. Možda i goru. Pišemo knjige, donosimo zakone. Uvijek naknadno kad se događaj već zbio. Pa ga slušamo(taj zakon) ili ne slušamo. Tražimo rupe u tom istom zakonu. Provlačimo se kroz njih. Rijetki zapnu i završe na sudu, a još rijeđe ispaštaju za to,u ovoj zemlji rijetko).
Pokušavam okrenuti kožu naopako ( nisam ni slučajno prva. Žalosti čovječicu šablona u kojoj se neprekidno kreće). Pokušavam doznati, shvatiti: zašto?
Zašto je 'mladić drag', tek je počeo živjeti opsjednut, za mene posve ljudskom pričom- seksualnošću, zbog te iste seksualnosti, po njemu posve neprirodne jer ga privlači i muči toliko u dilemi i mukama?
Zašto poznanik iz davnih dana već nekoliko puta u slučajnim i namjernim susretima pri kavi načinje temu homoseksualizma i pri tom se silno uzrujava i govori o neprirodnosti čina crtajući ga riječima i naznakama kao da smo oboje prisutni tom istom činu? (Izbjegavam ga, jasno je i zašto)
Nije li ta pretjerana buna pokazatelj nečeg, nekih nagnuća koje ne želi sebi priznati? Ova se dama previše buni' pisao je Shakespeare
Zašto ne želim glasati za nikoga od kandidata? Povući ću dijagonalno crtu i napisati: Nosite se!
A nebo je ovaj tren plavo. Malo je bijelih oblačića kao na onim slikama naivaca. Ili samo Croate. Rabuzina, mislim.
Lani sam bila, ove godine neću, u paradi.
Mislim, ne mislim. Jel' mi drago što sam živjela punim životom i još živim?
Što znači život?
Tko je u pravu? Općenito, mislim. Od silnih prijepora čovječica više ne vidi bitno.
Jeli ovo uistinu samo velika pozornica?
Jeli vrijeme i mi u vremenu samo Šala (da ne spominjem velikog Kunderu i njegove slutnje)?
„Vrijeme je po Aristotelu i Tomi Akvinskom mjera kozmičkog, svemirskog događanja kojemu je sve podloženo osim Vječnog.“
Spadamo li mi u Vječnost?
Ima li ičeg smislenog?
Dražesni upitnici svibanjski!
Što s njima u jeseni života, što kažem jeseni već je debelo zima, a i nebo se naoblačilo.
subota, 18.05.2013.
Izlet u Mostar
Evo izbrisala sam onu javu i dodajem dio koji mi je na tajanstven način ispao iz posta:
Vrijeme bježi takvom brzinom da ova čovječica ništa ne stiže.
Kad je prof. A. Antić rekao da ćemo imati 'studijski' dan na terenu, a teren bi bio Mostar, čovječica je rekla: da i ona želi ići.
Zaboravna zbog godina, posla i naravi morala sam osloboditi taj dan od naručenih pacijenata i staviti u ruksak po običaju suvišne promjene za kišu i vrlo vrući dan nešto za zagristi, flašu vode (darovanu od djece; Flašku koja čuva i dodaje kvalitete vode, ovaj put splitske iz Jadra i temperaturu , suputnici/ce su rekli da se radi o alkoholu. Dali su mi ideju za ubuduće, hvala im.)
U Mostaru nisam bila preko 40 godina. Pamtim ga kao grad pun zelenila i atmosfere orijenta oko Starog mosta. Čak mi se čini da je bila neka predstava u mostarskom kazalištu. Nekako su tu bili upleteni pok. Marin Carić (njegova nagla i vrlo brza smrt dobrog prijatelja nas je zaprepastila i zabolila - mislim na družbu- društvo koje se družilo i to je druženje bilo vrlo inspirativno.) S nama je na toj predstavi bio i V. Bavčević, također pokojni (predugo živim a još imam volju). Je li to bio neki komad koji je napisao Brešan- otac, i on je bio kasnije na zajedničkoj večeri negdje u Mostaru. Više se ne sjećam predstave, ali to je bio moj poslijednji boravak u Mostaru.
Grupa od 9 studenata (uključujući i mene) i profesora A. Ančića uputila se rano ujutro autoputem do Vrgorca pa onda preko Prologa velikog ili malog dalje kroz Hercegovinu (čini mi se kroz Posušje- kojeg pamtim iz vremena nakon posljednjeg rata. Imali smo neko stručno zbivanje. Potražila sam tada knjižaru- to uvijek potražim kad se prvi put nađem u nekom novom okružju. Nije bilo - u tri pronađene knjižare ni jedne knjige, istina nešto malo dječje literature i ogromno puno uredskog materijala.)
U Mostar smo ušli sa neke gornje, pretpostavljam sjeverne strane. Mjesto je duboko dole u Dolini. Ne da se izbjeći pomisao na 'zgodno' granatiranje s tih visina.
No kako god predmet je 'Crkva Kristova' Nisam znala što ćemo točno raditi u Mostaru, ali dan je bio dobro osmišljen. Susret sa biskupom. Posjet Katedrali i posjet Caritasu.
Išlo je ovim redom: Karitas (ili Caritas), Biskup, Katedrala.
Mislila sam da ćemo u Karitasu naići na gomilu, uglavnom suvišne i loše robe koje se ljudi rješavaju, ali ostala sam posve iznenađena, a sad odmah dodajem i ostale utiske; zaprepaštena, duboko dirnuta onim što smo vidjeli.
Nekoliko kučica, ili samo dvije, nisam posve sigurna pod naslovom:
Sveta Obitelj, a radi se o rehabilitacijskom centru za osobe za posebnim potrebama.
Vrlo lijepo uređeni prostori, nekoliko radionica, na vrhu sa nepokretnim psihičkim i drugim nevoljama napadnuti nepomični djeca i odrasli. Svi smo potreseni. Naš vodič objašnjava nam čemu služe prostori koje obilazimo. Sobama za učenje, fizičku rehabilitaciju. Objašnjava mehanizam nastanka takve vrste Caritasa. Radom donatora iz Njemačke, Italije itd. O tome kako sve to još funkcionira na donacijama i kako se plaše što će biti kad te donacije presuše.
"Ali Bog se uvijek nekako pobrine i još smo tu", kaže.
Donatori od početka Njemci, Talijani
Talijani su opremili stomatološku ordinaciju i povremeno dođe tim koji uz opću anesteziju popravi i povadi, čini mi se čak i stavlja zube. Pod općom anesteziju jer je takvim bolesnicima teško raditi dok su budni.
Ima neka reklama o teti Violeti kod nas na TV-eu. Gospođa Violeta veliki je donator. Odlučila sam od sada kupovati samo njene proizvode.
Sve je tako uredno i dobro osmišljeno. Med. sestra nam objašnjava puno toga. Nisam zapamtila broj ležećih , ali me jako obradovalo kad sam čula da nitko nema dekubitusa, iako su posve nepokretni.
Kaže: Govore nam: Brinete se o nepokretnima (Slijepi, gluhi, svakakvi. Održavaju ih uz veliki trud godinama na životu), a ne mislite na nezaposlene, ali svima nam je jasno da se zdravi mogu i sami snaći, a za ove izgubljene moramo se mi zdravi pobrinuti.
Svašta smo pitali: O volontiranju, načinu zapošljavanja i slično.
Ja sam pitala: Zbrinjavate li i bolesnike ostalih konfesija i srce mi je bilo puno kad su rekli da pružaju pomoć,ako imaju mjesta, svakome tko im se obrati.
Svi su tu muslimani, pravoslavne vjere i katolici. O svima se brinu s jednakim entuzijazmom i ljubavi.
Eto, mislila sam. Tu smo na izvorima kršćanstava.
Nameće mi se pitanje: Zašto je u nas takva vrst rada zamrla. Jesmo li mi kršćanstvo pretvorili u politiku ili je katolička Crkva kod nas u Hrvatskoj postala meta, objekt u kojoj sredstva javnog informiranja traže /a nažalost i nađu) samo negativnosti, a pozitivne primjere pomoći fizičke i duhovne ne žele naći.
O susretu sa Biskupom Perićem i posjetu katedrali neću govoriti. Nemam snage više pisati. Znam samo da postoje teškoće na svaki način. Još uvijek manjkava i nikakva komunikacija sa ostalim konfesijama, iako se trude. (valjda sa svih strana)
Još se govori o stradanjima. Još se puno toga obnavlja. Po gradu se vide ostaci stradanja.
Stradanja fizičkih, a od onih unutarnjih, duhovnih ožiljaka žrtava rata u Mostaru doznali smo nešto od biskupa i župnika.
Imam prijatelje muslimane iz Mostara. Njihova su sjećanja također tragična.
Sve je još svježe. Želim im svima što brži zaborav nedaća i zajednički rad na podizanju novih generacija koja će znati živjeti u okružju različitosti. Poštivanju istih.
Bilo je takvih vremenskih perioda, ali stare obitelji koje su se još nekako uvažavale, sa svake strane, su se iselile, a došli su neki drugi ljudi puni nestrpljivosti i bijesa.
To je moj dojam. Volila bih da me vara.
Imam i fotografije. Pokušat ću ih ove dane staviti na blog.
nedjelja, 05.05.2013.
Krotak je onaj tko zna podnositi bližnjega i sama sebe
Jutros kao inače, zapravo ne uvijek, ali nastojim (kao moto dana), otvorim knjižicu vjerskog sadržaja.
Sv. Ivan od Križa piše: Dvanaest zvijezda za dosezanje do najviše savršenosti: Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, posluh, siromaštvo, čistoća, služba u koru, pokora, poniznost, mrtvljenje, molitva, tišina, mir.
Ne znam na što se odnosi: 'služba u koru', ali po meni trebalo bi biti nekakvo zajedništvo- djelovanje u dobru za društvo.
Ostavimo malo po strani njegove misli (tako se zove knjižica u kojoj sam našla tu misao), ali možda zbog nekih od tih karakteristika ili vrijednosti kojima težim - daleko sam od toga, ali bar težim, posjetila sam obitelj vrlo dragog prijatelja bolesnog od karcinoma- grube forme i velikih bolova.
Prijatelj, jedan od onih prijateljica i prijatelja s kojima se isprepleće moja duša još od godina djetinjstva. Druženja, razgovora, djelovanja- prožeti pitanjima o smislu, ženidbama, rađanjima djece, raznim smrtima i još mnogim drugim događanjima vidljivim i nevidljivima prožetostima da smo svi skupa znali šutjeti i razumjeti se bez riječi.
Prijateljstvo koje se bez obzira na udaljenosti vremenske, topografske, pa i duhovne nikad nije prekidalo.
Jedan od mnoštva prijatelja koji odlazi.
Tresem se od neke unutarnje vrućice. Nemoći da pomognem na bilo koji način.
Mala asistentica je došla na poziv jer se neka nesretna kanila začepila, već po treći put, pa spasonosna tekućina- u osnovi morfij - ne teče i ne spašava izmućeni organizam od bola.
Stišavam kucanje svog nesretnog srca. Pokušavam ne uzeti tbl. za smirenje. Hoću da moje tijelo osjeća duhovnu bol gubitaka svih mojih dragih koji su nestali iz meni jednog jedinog poznatog svijeta.
Gdje su oni? Gdje su svi naši susreti, zajedničke misli, zajednički doživljaji? Je li moguće da nema Boga i da je sve to otišlo u ništavilo. Ne u nirvanu. Nirvana je, kako se zna, nešto drugo, a ništavilo, nula niente, nada, ništa- ništavilo - nema više, zbogom zauvijek, to je ništavilo.
Umrtvljujem se.
Ne plači srce.
četvrtak, 02.05.2013.
Zamor materije
'Kraljica od Sabe' hara mojim prostorom i ja pokušavam utišati sebe. Nevažno je govorim. Učim samu sebe godinama. Navlačim masku, ali maska guta. Amorfna sam masa, sada već neprepoznatljiva. Posve bezlična. Nije jednostavno, a nije ni bezazleno. Prazne ladice su naprosto prazne ladice. Sve ispari.
Ali, vratila sam se iz Istanbula, Troje, Efeza et cetera. Grci i Rimljani!
Napisala sam Grad. Bavila sam se Rimljanima jako dugo. Učili su nas ovo i ono. Učili su nas razlozima nestajanja nacije, ali priznajem da mi nije jasan njihov nestanak. Do jezika kojeg danas zovu mrtvim jezikom.
Znam nestajale su i druge nacije, ali ova nam je najbliža.
Znate li da se more koje je nekada zapljuskivalo zidine Troje povuklo 6 kilo-lijepih-metara. Šest kilometara. Dubok je bunar prošlosti (nije moje). Mi smo uistinu mala kap.
A Turska? Sve osvajačke nacije rade. RADE!!! Mi smo nula prema njima.
p.s. Kraljica od Sabe je žena mog najstarijeg.
