odmak

ponedjeljak, 13.02.2017.

Revolucija jede svoju vlastitu djecu

Na ručku, a ako mi netko kaže da je jelo i piće u estetskom i etičkom ( Kierkegaard) okružju potpuno suvišno, nek se friga jer ne razumije baš ništa. Loša estetika je loša i etika I tu nema sumnje, iako sumnje uvijek ima, jer... Ako nema sumnje onda je sve riješeno. Našli smo put kojim trebamo putovati i sve što nam je zapreka na putu rušimo, mrvimo, ubijamo, kako to inače revolucije rade u što se uklapa krilatica . Revolucija jede svoju vlastitu djecu. Pri tom nećemo spominjati ostalu vanrevoluconarnu djecu, tzv kopilad koja su smetnja sama po sebi.

Što da kažem. Ručak itekakav. Kuhar mmmm tu se nema što dodati i oduzeti.. Predjelo školjke, razne na bijelo – možda se zove buzara- bijelo vino, sol, papar, luk i petrusimul, maslinovo ulje. Miris na more. Ne znam u čemu je vic, ali rijetko osjetim more u toj kombinaciji. Možda zbog previše nekih od dodataka. Potom manistra s plodovima mora. A plodovi mora. Lupari i volci- izvađeni negdje s nekih hridi i čistog pijeska, pa škampi et cetera. Za lizat prste. Kruh koji je napravio domaćin, da domaćin, jer je domaćica potpuna analfabeta što se tiče kuhanja. Salatu na kraju kolač, kava, a u međuvremenu se pilo bijelo vino, zaboravila koje, rado bih ga reklamirala.

Domaćin nakon ručka rado baci pižolot, pa smo nas troje ostali u razgovoru ugodnom naroda slovinskoga
Različitih godina, najmlađi od mene mlađi 20 godina.
Oboje vrhunski stručnjaci- usudim se reći svjetski. Mogla bih zatvoriti oči i uživati u rapsodiji umova i znanja. Ne znam zašto vole moje društvo. Pada mi na pamet samo moja čista i predana vjera koja se još traži. Možda tolerancija? Ne znam, ne znam.., možda i bezrazložno.
Svega pomalo. Zadovoljstva i nezadovoljstva radom naše djece- automatski stanjem u društvu. Pitanjima zašto i kako generacije raznih godina biraju različite putove. Padanje pod utjecaje. Površnost. Nepoznavanje uzroka, paušalna promišljanja i mediji. Naročito mediji. Njihov utjecaj i utjecaj na njih same kroz gazde i stranke. Stranački utjecaji i gdje se sve kriju opasnosti, a mi ih ne prepoznajemo.
Reći ćete gdje je tu pamet i znanje. U svakoj se poštenoj i nepoštenoj kući, kafićima i drugim sijelima razgovara se o svemu tome.

Jes, razgovara se, ali rekla bih, ovdje je u pitanju analiza kroz prošlost, sadašnjost i moguće predviđanje budućnosti.
I drugi to rade reći ćete. Istina, ali iza mojih sugovornika stoje studije, napisana djela i nepotkupljivost. Ne pripadaju nikakvoj stranci, nikakvim krugovima. Izborili su se za taj status upravo kroz demokraciju ( kakvu takvu) i ulazak u Europsku zajednicu. Otvorene su im mogućnosti za šira komuniciranja po raznim kontinentima. Prisustvovanje nečemu što su sami zaslužili i birali a ne kojekakva događanja iz vremena jednoumlja u kojima je naša vrla znanstvena zajednica ( naravno ne svi, ali tragovi se debelo vuku) napredovala uz pomoć podobnosti, razne.
Tko je uopće mogao putovati i učiti po Amerikama i Europama u vrijeme Jugoslavije.

Ili meknimo na primjer slučaj korčulanske ljetne škole i praksisovaca.

-------------
Korčulansku ljetnu školu osnovali su ugledni filozofi ljevičari sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Gajo Petrović, Milan Kangrga, Predrag Vranicki i Rudi Supek, pridružili su im se kolege iz Beograda i Sarajeva, a na otok su dolazili neki od najvećih kritičkih mislioca tog doba, od Herberta Marcusea do Ericha Fromma. Pridružili su im se i Danko Grlić, Vanja Sutlić, Ivan Kuvačić i drugi, te mlađi kolege, studenti, postdiplomanti ili asistenti - Žarko Puhovski, Nadežda Čačinović, Božo Kovačević, Lino Veljak, Eduard Miler, Rajko Grlić, Sead Alić i drugi.

Pokupila s članka na internetu

Stvar je lustracije. Tako mislim. I to što se danas događa s znanstvenom zajednicom i prepisivanjem. Kad bi se otvorili razni papiri svašta bi se dokazalo i doznalo. Sve se pokušava zataškati jer mnogi imaju putra na glavi. I još su moćni.

Ali,tko je bez grijeha neka prvi baci kamen.

13.02.2017. u 19:09 • 13 KomentaraPrint#

petak, 03.02.2017.

Cambalache

Argentinski Tango Cambalache napisan 1934 za film 'harmonikaševa duša'.

autor: Enrique Santos Discepelo


Da svijet je bio i da će biti
prava svinjarija, to već znam
Tisuću petstotina i šeste
kao i dvije tisućite.
Znam da je uvijek bilo lopova,
prepredenjaka i varalica.
Zadovoljnih i razočaranih,
poštenih i prevaranata.
A to da je XX. Stoljeće pravo
leglo zlobe i pakosti,
nema toga koji bi to zanijekao.
Živimo u metežu brloga,
svi manipulirani u istom glibu.

Danas ti dođe na isto
biti lojalan ili izdajica,
neznalica, učen ili snalažljiv,
pošten ili lopov...
Sve je isto!
Nema boljeg!
Isto je biti magarac
ili dobar profesor.
Nema nazadovanja niti napredovanja,
Ako je čovjek oklevetan,
a drugi krade
dođe na isto bio pop,
tapetar, Kralj štapova,
bitanga ili protuha.
Kakvo li je nepoštivanje
zavladalo ovim svijetom!
Bilo tko može biti gospodin,
bilo tko može biti lopov...
U isti koš idu Stavsky,
Don Bosco i La Mignon,
DonChico i Napoleon,
Carnera i sv. Martin...

Život se izmiješao
kao na nepriličnoj vitrini
nekog buvljaka
i vidiš Bibliju,
ranjenu rasklimanom sabljom,
kako plače ponad kotla.

Dvadeseto stoljeće,
uskomešani i problematični buvljak...
Tko ne plače taj i ne sisa,
Tko ne krade taj je bena.
Ma pusti ...!
Pusti to k vragu...!
Već ćemo se sresti u Paklu.
Ne razmišljaj više; ostani tamo gdje jesi,
nikoga ne zanima jesi li rođen pošten...
Isto je: onaj koji tegli
danju i noću kao konj,
onaj koji živi na tuđi račun,
onaj koji ubija, onaj koji bježi
ili onaj koji je izvan zakona...


Ima objašnjena tko je tko u tekstu, ali prenijet ću samo ovo. Početkom XX. Stoljeća rijetke kupaonice sastojale su se samo od zahoda i kotlića s vodom. Rijetke su imale umivaonik- Neki su držali Bibliju obješenu za žici iznad kotla i njene stranice zbog mekoće papira, upotrebljavali umjesto higijenskog papira. Zato ta asocijacija na Bibliju ranjenu rasklimanom sabljom.
Cambalache je buvljak.
Ajde dobro i kralj štapova je najjača tarot karta.
Sve to i puno dobrih članaka možete naći u Europskom glasniku br. 21.

E sad...,kad bismo mogli zamisliti tango, onaj zvuk... i ples kojeg su u to vrijeme, bar mislim da su još, plesali dva muškarca jer je takav ples žene i muškarca bio previše senzualan. Čovječanstvo još nije bilo spremno.

Ali današnji buvljak života, bojim se, traži još više ironije.

03.02.2017. u 17:00 • 13 KomentaraPrint#

utorak, 31.01.2017.

Tužna zemlja

Dobila sam na mail članak, nepoznatog autora- naglašavam ovo nepoznatog jer bi ipak trebalo provjeriti istinitost navoda, baš zbog anonimnosti.
Anonimnost se nikome ne sviđa. Ona govori da može biti kleveta,što najčešće jest, ali može biti i strah autora, jer se pokaže da zviždači izvuku deblji ili tanji kraj – nikad ne znam što je s tim krajem ono pravo. Ja ću izbrisati imena i ostavit ću činjenice navedene u članku i naravno skratit ću članak, da ga ipak neki pročitaju. Ja, naime, ako već pišem volim da se i to pročita.

Ne znam što je istina pa ne želim širiti eventualnu klevetu, a opet sama povijest događanja govori o tome u kakvom svijetu živimo.



XY JE rođen je 1949. godine u ... Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1975. filozofiju i latinski jezik. Godine 1976. završio je postdiplomski tečaj “Ethik und Gesellschaftstheorie” (voditelji tečaja: Jürgen Habermas i Gajo Petrović) na Interuniverzitetskom centru za postdiplomske studije u Dubrovniku.

Doktorsku disertaciju obranio je 1989. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1976. je zaposlen na Katedri za etiku u Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2005. izabran je u zvanje redovitog profesora. Od 1993. godine predstojnik je Katedre za etiku, a od 2010. pročelnik Odsjeka za filozofiju. Od osnivanja (2006.) voditelj je Referalnog centra za bioetiku u jugoistočnoj Europi.

Akademske godine 1989./1990. boravio je na Sveučilištu u Augsburgu kao stipendist zaklade Alexander von Humboldt. Potporom iste zaklade bio je 1999. na studijskom boravku u Međufakultetskom centru za etiku u prirodnim znanostima Sveučilišta u Tübingenu, a odmah zatim koristio je dvomjesečnu istraživačku stipendiju na Institutu za teologiju i društvo (Sveučilište Bundeswehra) u Münchenu.
Bio je voditelj triju znanstveno-istraživačkih projekata, koje je financiralo Ministarstvo znanosti i tehnologije Republike Hrvatske: 1. “Problem svijeta u filozofiji – uloga filozofije u svijetu” (1991.–1996.);  2. “Povijesni sklop i povijesni slom komunizma – problem naslijeđa i uspostava demokratskog društva” (1992.–1996.); 3. “Bioetika i filozofija” (1999.–2006.). Od 2007. je voditelj projekta “Zasnivanje integrativne bioetike”, kao i istraživačkog programa “Bioetika – od pluralizma perspektiva do integrativnog mišljenja”, koji objedinjuje tri bioetička projekta, a izvodi se uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske.

To piše na službenim stranicama XYona. Pri tom treba napomenuti jednu činjenicu da je XYona na filozofski fakultet doveo Milivoj Kangrga kod kojeg je doktorirao s temom: "Marksizam kao filozofija svijeta"
Milan Kangrga u svojoj knjizi "Šverceri vlastitog života" o tome piše kako su on i kolega Gajo Petrović 1976. konačno dobili priliku za zapošljavanje dvaju asistenata, V. I XYona Uzeo sam XYona za asistenta, pomogao mu da doktorira i da bude unaprijeđen u docenta, piše Kangrga. I što da sad kažem? Bio je to opet proleterski promašaj s moje strane, koji se naravno pokazao
ujedno i ljudskim promašajem, pa sam od tog XYona kao čovjeka doživljavao nevjerojatne akrobacije dok me je trebao doslovno
do toga roka ; i djelomično prepisivao, bilo je sve u redu, a onda
je sve bilo popunjeno i doktorat i docentura! A što treba
dalje? Sve je već na najbolji način urađeno i postignuto, pa mu Kangrga više nije trebao! Dva ili tri mjeseca prije nego što sam imao biti umirovljen, XY me više nije ni pozdravljao!


Kangrga je umirovljen 1993., a tada su već vladale bitno različite
političke okolnosti od onih u kojima su doktorandi branili marksističke teze. Njegov štićenik XY je bio prilagodljiv i u novoj je, Tuđmanovoj Hrvatskoj, iza sebe već imao mandat ministra znanosti od 1991.do 1992., kada je postao i voditelj znanstveno-istraživačkih projekata koje je financiralo isto ministarstvo. Jedan od tih projekata, započet samo tri godine nakon što je doktorirao na temu marksizma, nosio je naziv "Povijesni sklop i povijesni slom komunizma¨"

Istovremeno s XYonovim usponom započinje uspon njegovog deset godina mlađeg kolege, nazovimo ga osoba C. C. je doktorirao 1989. u Augsburgu, gdje je XY tada boravio kao stipendist zaklade Alexander von Humboldt.

Ono što je tu indikativno je da su sticali zvanja u Jugoslaviji i vrlo brzo prelazili na pravu stranu. U spomenutom članku se isprepliću se imena, veze i poznanstva. Nova je Hrvatska plodno tlo za ljude koji su znali prepoznati vrijeme i vremenu se prilagoditi.

Postoji i prijava protiv Xyona. Prijavitelji tvrde da je XY dvaput napredovao u zvanju na temelju istih radova. Oni navode da su XY, kao pristupnik, te dr. V. i dr.D., kao članovi stručnog povjerenstva za njegov izbor u redovitog profesora, iznijeli lažne podatke o XYonovim znanstvenim radovima, tj. prikrili su činjenicu da je većina XYovih radova na temelju kojih je izabran za redovitog profesora 2005. već bila vrednovana prilikom njegova izbora za izvanrednog profesora 1999., dok se neke njegove novije radove vrednovalo dva puta u okviru istog postupka 2005.; XY je , naime, prilikom izbora za redovitog profesora trebao priložiti nove radove, nastale nakon onih koje je 1999. već iskoristio radi izbora za izvanrednog profesora. XY je 2005. godine kao svoj središnji rad priložio knjigu Etika i bioetika, objavljenu 2004., a uz nju još četiri znanstvena članka......

Falsifikata na sve strane. Ne treba zaboraviti ni na novce koje primaju za svoje brojne projekte.
Tu ću se zaustaviti.
Pitala sam neke iz tih krugova što se da učiniti. Odgovorili su mi : baš ništa.
Kao da sam pokušala iglicom ubosti Donalda Trumpa.

Umreženost, važnost, nedodirljivost; tko to može rasplesti.
Stvar je u tome da, hoću to vjerovati, da je tamo poštenih i ispravnih ljudi- čak mislim da su u većini koji su sve postigli regularnim putom.

Uvučeni su u priču, možda ine razmišljaju. Teškom mukom i s puno truda dospjeli su tamo gdje po pravu jesu. I kad znaju opasno je biti zviždač. Svi koji su, do sada, u ovom slučaju nešto pokušali reći izgorili su.

Tragedija Hrvatske je istovremena promjena političkog sustava, rat i predugo življenje u javašluku. Jednoumlju koje je imalo samo jedan kriterij: Ili si s nama ili protiv nas.

Mene osobno ne smeta što netko dijametralno suprotno od mene shvaća ovaj svijet. Demokracija uključuje razliku mišljenja i uljudbu razgovora i odnosa, ali me beskrajno pogađa kad se položaji stječu na račun lažnih diploma i prevara ili po rođačkim i političkim vezama sa pokrićem ili bez.
Ali, to je tema za neki drugi post.

31.01.2017. u 10:37 • 14 KomentaraPrint#

nedjelja, 15.01.2017.

"Jer noć je tamna i pun užasa."

"Jer noć je tamna i pun užasa."

Uopće nije tako, ali ajde.
Naime, moja prijateljica i ja, trenutno zbog zimice i recesije stanujemo zajedno. Kad je nema padam u depresiju. Neda mi se kuhati, jesti i brzo izlazim na zimu s kapom, naočalama zabundana da me nitko ne prepozna mene moj jad i moju tugicu u noći tamnoj i punoj užasa.

Naravno, da lažem i mažem. Na duboko i naširoko i sve tako uživam u mirovini.

No, ne lezi vraže. A, vrag je prisutan. Pročitajte: Udio đavla od Denis de Rougemonta. Ne, zbog toga što on 'pokušava' dokazati da vraga ima, nego da malo promislimo o nama samima. Istina, sve je više manje u našim glavama, ali...

Vidite, koliko god godina imam, ja sam u sebi sačuvala sumnju u vlastitost i u postupke svih drugih, iako sam ja vrlo benevolentno biće koje vjeruje u u ljudsku dobrotu. U ljudsku dobru volju da plemenitost prevlada. Druga je stvar je kako svatko od nas shvaća plemenitost. I naravno koliko se zavarava.

Jutros me zove sestrična (rodica po našku) Živi u Zagrebu. Neudana je, relativno situirana. Nešto nasljeđe, ali nešto i njena vrijednost. Mama joj je umrla pred par mjeseci. Uža rodbina, koje nije malo, bila je na sprovodu. O životu njene mame bi se dao napisati roman, ali o čijem sve životu ne bi.

Duhovita, ta njena mama, imala je u obitelji nekako privilegirani položaj, jer se u strogo katoličkom okruženju obitelji i situacija, njoj opraštalo i prepričavalo uz dobro raspoloženje i smjeh ono što se ni u snu nije drugima opraštalo.

Evo samo jedne zgode. U drugom svjetskom ratu bila je u Mostaru kod časnih sestara u učiteljskoj školi. Uvijek nestašna ljutila je časne pa su iz Metkovića ( ne zaboravite Dolina Neretve je uvijek bila Misir) dolazili paketi hrane. Voća povrća i inog.
Jednom prigodom je uvjerila majku nadstojnicu da u kinu igra jedan izrazito kršćanski film. Časna je cijeli njen razred odvela u kino Kad su počeli prvi poljupci na platnu ( vjerojatno vrlo bezazleni, ali takvo je to vrijeme) časna je, zaprepaštena, raskrilila ruke i svima spustila glavu uz riječi: Ah, dobri moj Isuse.
Izbacili su je iz škole. Uzalud je delegacija iz Metkovića došla s molbom da joj oproste i punim kofama darova.
Gotovo, nema više milosti!

Kako god, ostarila je i odjednom više nije bila vicmaher. Nakon smrti supruga ostala je u Splitu sama. Djeca su zbog prirode posla davno otišla na dva kraja Hrvatske. Pomalo dementna, pomalo prkosne naravi izlazila je kad ne bi trebala, počele su se događati i razne druge nezgode koje idu uz starost, djeca su je iz raznih razloga: zaposlenosti i da ne tumačim dalje odlučila smjestiti u dom na Zenti. Uz puno nagovaranja, priprema itd pristala je. U Splitu je imala nas dvije nećakinje, puno prijatelja i druge rodbine, pa se činilo najprikladnije da je tamo. Još je izlazila. Često skoro svakodnevno je netko posjećivao. Uvijek bi se tip-top obukla i tražila da idemo s njom u bilo koji kafić uz more. Sunce, more ljepota Splita, naši razgovori, podsjećanje na mlade dane i bogate događaje naših života uvijek su nas veselili. Ali.., nije joj se sviđalo u domu ( rekla bih pristojnom). Imala je svoju sobu, banju sa namještajem koji je više pripadao njoj, ali... Tužila se sve više. Moja je rodica skori svaki vikend dolazila iz Zagreba, ali sve je bilo uzalud.

Uznemireni poziv iz Zagreba:- Mama je na psihijatriji. Pokušala je samoubojstvo. Sestra i ja odmah smo pošli k njoj. Teta nas je dočekala dobre volje. Pomiješala je neke tablete za tlak. Čemu panika.
Sjedile smo s njom i pričale. Čekale smo rodicu koja je brzinom munje ( Automobilom, vozila je) stigla iz Zagreba.
-Mama, što si to učinila.
-Ništa. Pobrkala tablete.
-Ali, napisala si...
-Ajde, koliki napišu da će se ubiti pa se ne ubiju.

Smijali smo se. Ostalo je humora u njoj, ali njena ju je kćerka odvela sa sobom u Zagreb. Živjela je još 8 godina uz njenu veliku požrtvovnost i brigu. Žrtvovala se debelo. Majka je više nije prepoznavala. Govorila je da je lupežica, da je ukrala dokumente njene kćerke i tu se uselila i još koješta. Lupala bi po vratima i vikala upomoć, upomoć policija. Radila je sve ono što dementni ljudi već rade. Moja rodica izdržala je sve to. Malo je okupnula, ali o majci sve najbolje. I sad kaže: Moje siroče, misleći na majku.
I tako jutros me zove.

Jadamo se jedna drugoj. Ne baš previše, ali pitanja su samoće. Život u stanu. Ona je nedavno otišla u mirovinu, moje je siroče umrlo, kaže, kakva god bila, bila je sa mnom. Brinula sam. Stan je uvijek bio uredan, a sad ništa mi se neda, ništa ne stižem i ne osjećam se psihički baš dobro.

Copypaste mojim osjećanjima, kažem. Sreća za moju prijateljicu.
Nisam joj ispričala noćašnji san.
A san je:
S malim djetetom, ne znam točno čijim (san je), mogao bi biti i moj mali sin, i moj velika obitelj odlazim na more. (Ogoljavam sve u snu, jer pratim glavnu misao).
Uglavnom ostavljaju me samu s tim djetetom, na moj nagovor idu na zgodniju plažu ja ću već doći za njima.
Ali plaža po plaža čak je neke nemoguće proći kopnom moram morem. Duboko je, daleko je, sunce peče, dijete je izloženo svim mogućim nedaćama. Uglavnom, nakon dugog vremena naletim na sestru i društvo. Optužujem ih da su me ostavili, ali oni tvrde da sam sama kriva. Ne vide da su išta loše napravili. Tražili su samo gdje će biti ljepše i bolje. Sve se više osjećam napuštena. Ništa ne razumiju, a koliko sam napravila da sve dovedem u red.

Budim se vrlo uznemirena.

San mi se ponavlja i to često u boji. Na razne načine. More je čisto i boje.., najbolje boje od svih boja. Sike su pune prilijepaka i nanara. Morski konjići su čarobno prozirni.

Ali i moja borba da prođem kroz život je tu. Ali nikoga nije briga. Svi oko mene trude se naći bolje more i bolju plažu za sebe. Baš ih briga za moje muke.

Iole pametnom jasna je moja staračka paranoja. I meni je, Bogu hvala, JOŠ JASNA. Naglašavam još jasna.
Brišem mučninu i tamnu noć punu užasa.

Ali, krenulo je.

Razmišljam hoće li me starački dom u Zenti zadovoljiti.


Moja mama- dolje i moja teta kad su od života puno očekivale. Moja teta majka moje rodice iz Zagreba.

15.01.2017. u 10:04 • 27 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.01.2017.

Odgovor Jelenu

Već duže razmišljam zašto nije uspjela zajednica Južnih Slavena. Proučavam povijest kao što i ti. Što bi bilo kad bi bilo?
Uopće koliko je nas Slavena to bi bilo nešto. Od krajnih granica Rusije do mediterana i drugih mora.
Jasno ti je da ne mislim na neku vojnu silu. Mislim prvenstveno na umjetnost, umjetnike i duhovnost.
Znaš kako su uspjeli južno američki pisci. Baš pod tom egidom: južnoamerički pisci.

Ali, problem je u kratkoći života i po meni to što puno ljudi bježi i bira kratkotrajnost, bira vremensko, ograničeno ne razumijevajući potrebu za vječnim u kojem god obliku ona bila. Podižemo zidove- možda sad i Amerika pod onim ekscentrikom podigne zid prema Meksiku.
Bila sam na kineskom Zidu. Koliko utrošenih godina, novca i ljudskih života. Glinena vojska pronađena u prošlom stoljeću. Svako lice drugačije. Uniforme, cipele do nevjerojatnih detalja. Mrtvi car i mrtva vojska u nekoj nadi da će konji zaarzati i krenuti sa svima njima u nove bitke u drugi,treći ili već koji život.

(Vojska terakota je kolekcija od preko 7,000 figura terakota vojnika i konja u Mauzoleju prvog kineskog cara.
Sve figure su u prirodnoj veličini. Kolekcija figura se nalazila u grobnici i bila zakopana zajedno s prvim kineskim carem (Qin Shi Huangdi), koji je ujedinio Kinu 221. pr. Kr.. Vojska terakota otkrivena je u ožujku 1974. Iskopavanja su započela ubrzo nakon otkrića. Vojska terakota se nalazi u blizini grada Sian (Xi'an), kineska provincija Shensi (Shaanxi).
Vojska terakota je pokopana oko 1,5 km istočno od groba Shi Huangdija, i na 3 razine. Lokacija je oko 33 km istočno od Siana. Prvo su iskopane figure ukoje su se nalazile na dubini 4 do 8 metara, a muzej zvan Muzej prvog cara dinastije Qin postavljen je na ruševinama i otvoren za javnost 1979. Cijeli muzej je kompletiran 1994.
U vrijeme kad je Shi Huangdi umro i bio pokopan, figure su pokopane zajedno s njim jer se vjerovalo da će tako i nakon smrti car imati vojsku kojom će zapovijedati. Figure su okrenute na istok i nalaze se u borbenoj formaciji. Svaka od figura je jedinstvena, tako da ne postoje dvije identične. Figure su naoružane strijelama, kopljima, mačevima i dr. Naoružanje je u vrijeme otkrića bilo još uvijek veoma oštro.
1980 su otkrivene dvije obojene brončane kočije 20 metara zapadno od carevog groba. Svaka se sastojala od 3,000 raznih dijelova i pokretali su je 4 konja.)
Izvor Wikipedija


Kolika je čovjekova potreba da sudjeluje događanjima kroz vječnost!?
Ne zbog toga što smatra da je važan, baš ovakav kakav jest. S kožom, s materijalnim koji nas okružuje i štiti od svega vanjskog, a unutra kuca nešto neko srce, ako ga ne doživljavamo samo kao pumpu koja distribuira pogonski materijal- krv kroz ostale organe. Nadam se da nismo samo biološki roboti. Nadam se da nam je u ovaj kratkotrajni životni vijek utisnut pečat vječnosti u obliku savjesti, morala, etike kako god to nazvali. Ali i suosjećanja, sućuti za one koji još ne razumiju.
Dragi mladi virtualni prijatelju. Ti više od mene širiš dobrotu. Ja znam gunđati, ali to je moja mediteranska grintava crta koja se sa starošću pojačava.
Ono što me veseli je gubljenje potrebe da budem 'priznata'.
Ogromni trud sam uložila u svoju malu osobu. Od škola do neformalne izobrazbe. Proučavanja, pisanja. Trudila sam se biti s ljudima, još i danas, koji me imaju čemu naučiti. Sad razmišljam upisati, kao slušač Povijest umjetnosti. Znanje me privlači, ali privlači me i 'mistika'. Stavljam je u navodnike. I znanje ponekad vodi u mistiku, čini se da su fizika i matematika još najbliži tome. Žudim za onim nečim nejasnim nedodirljivim što se samo sluti- nekim blaženstvom, titrajem čistog duha, susreta sa nesebičnim sa bratstvom ( i jedinstvom, zašto ne. Cijelog svijeta ne samo Slavena, cijelog 'Božjeg' Svemira).
Skupljam oko sebe ljude dobre volje i ljude od raznih znanja ne bili od svega prešlo nešto i na mene.
Ne volim, loš je izraz trebalo bi reći izbjegavam egoizam i egoistične ljude. Oni su još duboko u tmini. Čeka ih još puno muke. Želim im brže sazrijevanje, ali meni preostaje premalo vremena i ne želim se prepuštati gušenju njihovih spletki koji kao ljepljiva trava i vir mutne rijeke me vračaju u moje stadije odrastanja.

Ja moram naprijed. Ne želim se više vraćati. To je, ono, što se kaže: trebaš ostaviti i majku i oca i sve što si stekao i poći za mnom, pa što god što te zove iznad ljestvice ovovjekog, to bilo. Naravno, ograđujući se od zla i nakon izvršenih dužnosti ovog života. Nadam se da se zlom neću odazvati.
Nadam se da kužiš, a nekako znam da kužiš.

Meni je utoliko teže što sam odgajana u katolicizmu koji je nakon Isusa sudjelovao u velikom broju zlih djela, ali mi Bogo čovjek govori: ustraj i ja sam bio okružen slabićima, izdajicama pa im opet pomažem. Samo su ljudi. S ljudskim slabostima. Ja ne odustajem od čovjeka i čovječanstva. I ti me moraš slijediti. Nigdje gdje je čovjek nije ništa bolje. Tu si gdje si. Slabost je bježati . Pokušaj mijenjati.
Volim kao misliš i djeluješ.

Želim ti u ovoj godini još rasta i dobrote!

05.01.2017. u 09:45 • 19 KomentaraPrint#

utorak, 27.12.2016.

Razmišljanja

Kupila sam kartu tri dana ranije, jer sam očekivala gužvu u ovo pred Božićno vrijeme, ali autobus je bio poluprazan.
Na mom je mjestu je već netko sjedio. To je u posljednje vrijeme neka nova moda. Nekad bude i male pobune, ali uglavnom sjedne svatko gdje ga je volja.

U djetinjstvu, a i kasnije vožnja mi je jako škodila, a onda mi je prestala ta grozota. Sad sjednem otraga i čitam i za divno čudo mi ne škodi. Jedan momak sjedio je na zadnjim sjedištima već spreman za spavanje. Jedan stariji čovjek mu je, stojeći na nogama, govorio: Ti si još mlad. Shvatit ćeš kad budeš imao svoju djecu.

Progurala sam se na predzadnja mjesta.
-Sad se mislim jesam li pogriješio, ali kad smo žena i ja vidjeli one jadne momke u onom kombiju koji su se skoro ugušili, rekli smo: Moramo to napraviti. Neka je bar živ. Jeste li vi to vidjeli gospođo? Obratio se meni. -Ne, rekla sam. U posljednje vrijeme niti ne gledam vijesti. Opet sve to negdje čuješ, a ni ne nervira mi se. Upala sam u neko stanje 'odreknuća' kako bi rekao Kierekgaard.
Vidim. Čujem, ali cilj mi je nešto drugo. Je li to svojevrstan rast? Ne usuđujem se reći rast prema vječnosti jer mi je tijelo, a i duh još prikovano gravitacijom ili tek zaljubljenosti u život tu i sad. Tu sam svim plućima, ali kao da je to samo predfaza za skok u ideju, u čistu vjeru, ako ikako budem mogla, jer mi mozak neda mira. Nosim 'Strah i drhtanje' sa sobom u Zgb.
Spremam ga se, po ne znam koji put čitati, u autobusu. Ali, uhvaćena sam vlastitim odgovorom.
Stariji čovjek vidi se u muci, obraća se sad i meni. -Evo sam u Splitu već dva dana. Jeste li vi Splićanka? I sve tako do žalosnog objašnjenja o sinu koji već 14 godina izbiva negdje po svijetu kao beskućnik i ne želi se vratiti kući. On je sad prodao 20 janjadi i zato dobio nešto preko pet tisuća. Sinu odnio 4000, a ostalo za put. Mala mirovina njegova i ženina ostala je tako nedirnuta.

Traje taj put do Zagreba. S rijetkim pauzama i uz povremeni kratki plač ispričao mi je svu svoju i ženinu muku. To je moje tijelo, govorio je, za sina. Majka ga je lani tri dana po Splitu tražila. Htjela se sutradan vratiti kući, negdje u Slavoniji- nisam zapamtila točno gdje, ja sam joj rekao da sam tu noć sanjao gdje će ga čekati i točno se tako dogodilo.
Put ne traje kratko. Povremeno sam i čitala. Kierkegaard u Strahu idrhtanju govori o Abrahamovoj spremnosti da žrtvuje sina, kojeg je tako dugo čekao, kojeg mu je Bog obećao da će ga dobiti, a sad taj isti Bog traži od njega da tog sina ubije kao žrtvu za Njega.

Priča o Abrahamu toliko je današnjom , ali i ondašnjom čovjeku nerazumljiva, iako su se u to davno doba po nekim izvorima, osim životinjskih prinosile i ljudske žrtve. Shakespeare koji je pisao o svakom ljudskom činu o Abrahamu nije napisao ni riječi.
Poznata je, ali za one koji nešto manje znaju iz starog je zavjeta. Abrahamu je Bog obećao da će postati otac naroda, ali godine su prolazile, a on i Sara su starili, već oboje vrlo stari, Sara već nesposobna roditi, a onda su dobili sina Izaka. (Abraham je sa Hagarom, sluškinjom koju mu je Sara dala, takav je bio običaj, dobio sina Išmaila ili Ismaila, ali protjerani su i od njega su se razvila pustinjska plemena- muslimani)Tako tri velike monoteističke religije: judaizam, kršćanstvo i islam smatraju Abrahama ocem svojeg naroda. Mi kršćani u duhovnom smislu, jer je Isus bio Židov, ali i prvi kršćanin.
Dosta o Abrahamu, ali taj nesretni stari čovjek govorio je i o Abrahamu. Nekako se sve skupa poklopilo, iako sam mislila da će biti davež preplavila me samilost i razmišljanje.
-Mi smo znate adventisti, kaže. Ne pijemo, ne pušimo...
Očevi i sinovi?
Spominjao se i razmetni sin, jer njihov drugi sin živi urednim životom oženjenog čovjeka i oca. Ljubomoran je, jer se više pomaže mlađem.
Koliko god se čuvam uvijek mi se netko povjerava i izaziva mi muku. Razmišljam kasnije. Molim za njih, u nadi da će molitva pomoći.

Davno mi je neki mladić rekao: Ja svaku večer molim za vas. Nisam ga poznavala. Začudila sam , a kasnije i posramila. -Kako i zašto, pitala sam.
Molim za cijeli svijet u kojem ste i vi, rekao je.

Dani su od molitve i zahvaljivanja.
Kad bi svaki čovjek na kugli zemaljskoj, slijedom takvog razmišljanja, svaki mjesec dao samo jednu kunu na dan, na svijetu ne bi bilo siromaštva.
A molitve toliko silnog broja ljudi možda bi nas svih učinile boljima.

Sretno vam bilo!

27.12.2016. u 10:38 • 21 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.12.2016.

U ove dane

Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.

Nije lako čitati Bibliju. Jezik, vrijeme kad se sve događa toliko su anakronični da današnjeg čovjeka, čovječicu, ako baš ne uđe dobro u misao, čini u najmanju ruku nervoznim/nom. Sve te silne ovčice i pastiri, a sve su asocijacije i prispodobe vezane uz žetve gospodare i sluge i ono nešto učenih farizeja i seduceja, koji svojim strogim , cementiranima zakonima i običajima samo ljute i unose zabunu u današnje vrijeme 'slobodnih individua' koji su zavladali ovim smrtnim ( ili možda umirućim svijetom), a mnogi misle da će vječno živjeti.

Što je potaklo obične ribare sa Galilejskog jezera da pođu za Isusom i mjesto riba love ljude ( ribari ljudskih duša – tako su nazvani)?

........................................................................................................................
... otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: 15"Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!" 16I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. 17I reče im Isus: "Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!" 18Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. 19Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. 20Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.
........................................................................................................................
(Promislite kako je bilo ocu Zebedeju kad je ostao bez sinova i njihove pomoći pod stare dane vi očevi muške djece, a i majke. Nije vam lako vući drva iz podruma do kuhinje i paliti peći po ovoj zimi. Ili plinske boce . A, treba i struju plaititi.)

Ulovio je i mene. Nisam bila nešto poslušna, ali nisu bili ni Oni.

Svaki tren mog života posvečen je Velikoj Misteriji Boga i milosrđa. Oduvijek. Nikad sa mnom nije bilo lako. Od najranije mladosti do mojih sad već navršenih 73. godine, a uplovila sam i u 74. Plovim već lagano prema onoj strani i može se činiti čudno, ali radujem se.

Ne govorim zato jer tražim suosjećanje. Uostalom zdrava sam ko' dren i može mi samo sekirće doći života. Radi se, prosto rečeno, o znatiželji. Običnoj ljudskoj ove čovječice koja bi konačno htjela znati je li Bog onakav kakvim ga ona želi. Ima li ga, Bože prosti na ovoj herezi?
A želi ga milosrdnog.
Milosrdan Bog!?
Bog koji prašta naše slabosti, mržnje bratoubojstva, razmimoilaženja, laži, prevare et cetera, pa čak i one grozomorne kučice iz kojih se čuje loša glazba i smrdi najgora vrsta ulja, vina i mesa posijane u svim ljudskim obitavalištima u ovo adventsko vrijeme razmišljanja i introspekcije, a to bi od njega bilo uistinu velikodušno.

Eto uvjerena sam da će oprostiti, a ja ne mogu.

I to je razlika između Boga i nas, ako razumijete što hoću reći.

08.12.2016. u 09:46 • 31 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.12.2016.

Za Jelena koji se brine

I sad sam učila.

Mladi Obrad prošao je Domovinski rat.

Kroz njegovu priču više sam razumjela oca.

Razmišljam o nijansama. O trenucima, kao trenutnom blijesku, zabilježena fotografija u stanicama mozga.
Moj otac, već ostario, pognut, prelazi cestu ispred kuće odlazi kupiti mlijeko kruh, Slobodnu i još ponešto za doručak meni. Sebi bi skuhao kavu. Popio bi je uz cigaretu i čekao da se ja probudim.

Slika mi je uvijek izazivala bol u srcu.

Jednom prigodom vidjela sam ga kako se spušta Mažuranićevom. Teško je hodao. Imala sam potrebu nekako parkirati na trotoaru. Zaustaviti se i pozvati ga. Odvesti ga tamo gdje je krenuo.
Sekunde su odlučivale, a onda sam prošla pokraj njega. Nisam se zaustavila. Pravdala sam se da je bilo nezgodno, uostalom posve nepropisno stati, ali u duši sam znala da sam ga izbjegla. Peklo me kao izdaja. Nekad sam prema njemu postupala kao da mi nije otac. Neki tuđinac u kući moje majke, a nisam bila u pravu. Bio mi je dobar otac, bez obzira iz kojih se razloga oženio mojom majkom i i pokušao zavladati kućom koja mu to na kraju nije dozvolila.
Ali, ja mu jesam bila kći. Štitio me i pokušavao mi ugoditi.
Možda sam bila jedino biće koje je iskreno volio. Krv njegove krvi. Istina, štitio je svoju ženu, ali ja nikako ne mogu izbiti iz glave način na koji je ušao u ovu kuću.

Dodijeljen iza rata, kako se to već radilo, jer je sve te borce negdje trebalo smjestiti, a moja je majka ostala sama. Ogromna kuća koja je mogla podnijeti i veću obitelj sa puno djece. Moj je otac zauzimao veliki položaj u tadašnjoj komunističkoj partiji.
Moralo je biti neke namjere kad su ga smjestili samog. Njena dva brata pobjegla su 1945 u Ameriku. Jedan profesor međunarodnog prava, drugi liječnik.
Ne znam kakve su dužnosti i što su radili u NDH-a. Možda baš ništa, ali zemljica Jugoslavija je bila oprezna.

Tako je to. Koliko god bio moj otac u ovoj je kući bio stranac. Svi smo to znali; moja izgubljena majka, on, ja i Kuća.

Možda, ali uistinu postojala je samo mala mogućnost da sam sad pomagala Obradu i vraćala dug vlastitom ocu. Može se činiti nategnuto, ali naše misli i djela pokreću često nerazumljivi razlozi.
Kao da se nešto gura iz mase nečeg nedefiniranog kao vrutak vulkana... pučkanje iz čega izleti misao, djelo koje je nespojivo s onim što jesmo, ili bar mislimo da jesmo.

Sve više okrenuta kući zbog stanja, a i godina gledam češće TV. Filmove koji su sve manje bajkoviti na starinski način i sve više ispunjeni čudovišnim licima. Prikazama koji izlaze iz glave redatelja, scenarista, pisaca.

Što je to? Tko su ta čudovišna lica? Unutrašnjost čovjeka/čice koja prekrivena kožom, ugodnim licem i zgodnim tijelima potpomognuta oblaćenjem, šminkom, mirisima vreba unutar nas na nas same, ali i druge?

Jesu li umjetnici vizionari i proroci?

Je li ovom biću čovjeku i družici mu dan ugodan izgled ne bi li vanjsko prevladalo jad, bijedu i zločestoće unutrašnjosti.
Počevši od nas samih.

01.12.2016. u 13:54 • 13 KomentaraPrint#

utorak, 11.10.2016.

Biti

Nedavno, na večeri kod mene, većina dragih prijatelja/ica uz dobro jelo, a rado ću nabrojiti što smo papali i naravno pili, ugodno smo razgovarali.

Ovo 'ugodno smo razgovarali', traži malo objašnjenje. Naime, kod takvih skupova nikad čovjek/čica e zna kako će razgovor krenuti. Nekad se svađamo, nekad slažemo, a nekad nešto i naučimo. Volim skupljati prijatelje/ice na ručkove, večere i za razne druge prigode. Nađe se tu i netko novi. Netko nekoga dovede ili i ja sama pozovem nekoga iz drugog društva. Ponekad su novi čisti promašaj, ali dogodi se da postanu i stalni članovi društva.

Svi se volimo nalaziti jedni kod drugih.
Recimo slijedeći tjedan samo pozvani kod prijatelja na otok. Tri dana, tri dana, ali se veselimo. Ako bude sunčano ja ću se sigurno kupati. A, jedan od prijatelja zove nas na drugi otok. Ne možeš svugdje stići.

Više-manje smo umirovljenici, ali ima i puno mlađih radnih pa i s njihovim manjkom vremena treba računati. I s novcima sad treba računati. Nije lako, ali kome je danas lako.

Naravno skrenula sam s puta, a put je bio upravo posljednja večer gdje se lijepo blagovalo i pričalo.

Uz razne teme netko se sjetio upitati jednog od velikih stručnjaka za to područje, a nije političar, kakva je posljedica ako uistinu broj imigranata bude kritično veći nego to Europa može podnijeti.

O promjeni identiteta do mogućnosti raznih totalitarizma do scenarija iz futurističkih apokaliptičnih filmova. Ba, bla bla, Sve smo to već čuli prerađeno na razne načine.

Sve više prevladava mišljenje da ih više ne bi trebali primati.

Ja tako ne mislim. Ionako, podizali mi razne žice i kineske zidove ništa neće spriječiti ljude koji bježe da ih razbijaju i preskaču. Mislim da je nemoguće obraniti granicu.

A onda, rekla sam čovječanstvo konačno mora pokazati humanost i zajedništvo kolikogod ga to koštalo.
Izrečeno je: I Europa se borila na svom teritoriju, krvarila i još povremeno krvari. Uz uspone i padove izgradila je kakvu takvu demokraciju.

Sve je istina, ali uporna sam. Ljudska je dužnost, koliko god to ludo zvučalo i skoro nemoguće bilo postupati čovječno. Pokazati čovječnost i učiti čovječnosti. Najprije sebe, a onda i drugoga.

Ostaviti malo konformizam po strani. Ugode i te stvari.

Jedan od prisutnih mi je rekao, a to već u nekolikonavrata ponavlja: Ti si uistinu kršćanka. Ne treba zaboraviti da je on dvadeset godina mlađi od mene i ateist. Dapače katoličku Crkvu u Hrvata smatra ustrojenu po pravoslavnom sustavu crkava. Nacionalnom jer se, po njemu, baš tako ponaša.
Kako god. Čitam , pa prekidam, knjigu Hansa Kunga 'Biti kršćanin'.
I sam se pita što to znači kad i ostali ljudi ateisti i teisti imaju određene moralne vrijednosti koje mi kršćani rado pripisujemo sebi.

Hans Kung kaže: "Kršćanstvo hoće ljubav, pravednost, životni smisao, dobrotu i dobročinstvo, čovječnost... No neće li to i nekršćani?
....danas se nameće pitanje: zar e kršćanstvo u usporedbi sa svjetskim religijama i modernim humanizmima – nešto bitno drugačoje, zaista nešto osobito?"

U 862 str teksta Hans Kung odgovara na to pitanje.





stol koji čeka

11.10.2016. u 17:44 • 20 KomentaraPrint#

nedjelja, 18.09.2016.

Jedan stari post, još aktualan

Fizika Anđela

Knjigu 'Fizika Anđela' dvojice autora Matthewu Foxa i Ruperta Shedrakea pročitala sam kroz ovaj vikend. Osamljena uvala, malo zvjezdica, malo i više na noćnom na nebu, čisto more Lara i ja i još poneko.
Znanost i duh.
Fox je episkopalni svećenik- neću nabrajati što sve jest, ako vas zanima čitat će te. A drugi autor je biolog koji je napisao: 'Nova znanost o životu' i 'Sedam pokusa koji mogu promijeniti svijet'- piše u pogovoru da je tim dvjema knjigama postigao revolucionarni uspjeh, no dobro, to su te vrste knjiga koje mogu slagati i uspoređivati ovo i ono, čak sa malo predznanja čini se i logično. Dobre usporedbe i određene činjenice koje poznajem i sama. Nije sve samo mašta.
Uglavnom pokušavaju dovesti u vezu anđele i određene fizičke pojave. Anđeli i fotoni na pr. Čestice svijetla koje se jednako kreću kao i anđeli.

Ali što su anđeli i što oni rade?

Toma Akvinski kaže: Bog upravlja cijelim nebom kroz anđele.
Uglavnom, gdje god se u svetom pismu pojave anđeli prva rečenica im je : Ne boj se. (Nije li to rekao i papa)

Čitala sam dijelove Kurana i Muhamedov život. Tamo anđeo doslovno drži Muhameda koji se opire ustrašen i govori mu Božju poruku.

Znači li to da nam donose poruke kojih se uistinu trebamo bojati?

O anđelima se puno pisalo. Nebo je sve do prosvjetiteljstva bilo napučeno božicama, bogovima, anđelima i raznim drugim bićima, a onda je svemir postao VELIKI STROJ u kojem se šeću matematičke formule i druga rješenja sa puno vanzemaljaca i raznih projektila, svemirskih letjelica. Od tamo su istjerani anđeli- to je teza autora, s kojom se i sama slažem.

Istjerali smo i Boga. Ali tko je Bog i čemu on služi?

Tišina oko mene, osim Larinog lajanja na sve što se miće. Uvala je njena i nema majci mrdanja nikome bez njene dozvole.
Uranjam u plavu prozirnost. Proradile su mi škrge. Odoh ja u blaženstvo. Apsolutno.

Ali jedno mi pitanje neda mira: Može li sve ovo biti samo slučaj?
Nije važno kako se zove Bog. Koje je boje i kakvih uvjerenja. Pitanje je samo postoji li vrhovnik, sveum (to je iz knjiga o Dini, ali to se odnosi na stroj, bez ono malo duše) neki konzilij ili Sila, Jehova, Buda, Alah, Manitu - kako god nazvali to vrhovno Dobro u koje uporno hoću vjerovati. Obavezno Dobro. Nema tu lijevog ni desnog predznaka, ni narodnosti ni boje. U toj'veseloj knjizi' obojica autora dolaze do zaključka da su i planeti živi, svaki kamen, cvijet, životinja, živi i neživi što nas približava svjetonazoru istoka. Svim religijama, šamanima i drugim duhovnim ljudima.

Čujem poviku: To je new age. Ali, ja ne mislim na new age način. Ne uzimam iz svake religije ono što mi sviđa i nije moja vlastita savjest ono zadnje po čemu se ravnam.
Zašto je meni potreban Vrhovnik?
Ali, zar u svijetu nije sve postavljeno kao kastinsko društvo koliko god mi šutjeli o tome? Ili zanemarivali. Pravili se slobodni, izmišljali liberalizam i vjerovali da u najnaprednijim društvima čovjek ima najviše slobode.
Sloboda od ili sloboda za.
Ta žuđena sloboda bez nekoga moćnog i jakog tko upravlja s nama ili nas je stvorio. Kao da smo sakati i nemoćni živjeti sami. Tako sam do nedavno mislila koprcajući se kao najsitnija muhica ( vinska-ha, ha) u paukovoj mreži.

Sad ronim. Utopljena u ljubavi. U plodnoj vodi nečeg nedokučivog i prepuštam se do slijedeće odluke. U tome je stvar, kažu autori, mi ljudi moramo odlučivati svakodnevno. Do smrti. Dobro ili zlo!? Danas sutra, preksutra do smrtnog kraja.
Anđeli ne moraju, zapravo, odlučuju samo jedanput. Slijedit će Lucifera, nekad najdražeg i najpametnijeg, jednog od prvih. Lučonoša dao mu je ime i pristat će na tamnu stranu ili će slijediti Mihaela i njegove čete i vjerovat će Istini. I Dobru!

Devet je anđeoskih zborova- razina, a mi imamo posla sa našim anđelima čuvarima koji nam baš ne sjede na ramenu, ali tu su negdje, kao i oni drugi mali zli upravo kao u onoj glupavoj reklami gdje smo nagovarani: jesti ne jesti, ili tako nekako.
Na jednom ramenu dobri anđeo, na drugom onaj zli. Povremeno.
Posvuda su. Ima ih beskrajno puno. Svaki narod ima svog anđela čuvara. Na pr. Britanija ima anđela čuvara Britaniju koji se još nalazi na papirnatim novčanicama.
Baš me zanima tko čuva Hrvatsku. Sjedi li joj na ramenu ili je dao petama vjetra.
Ili da joj , njoj mojoj ljubljenoj, poklonim baš ja moja tri čuvara na čiji sam dan rođena: Mihaela, Gabrijela, Rafaela.

Ako je hoće!?
A onda naletim na podatak od kojeg pucam od sreće i ponosa. Puno me je more Jadransko. Rugala se ne rugala 29. rujna je njihov dan, moj rođendan i ujedno dan kad se moli svim anđelima da nam pomognu i oni to uistinu rade.

Ja ne vidim drugog načina da preživimo zimu do slijedećeg ljeta i kupanja. Pračakanja sa našim vrlim vrhovnicima s kojima djelimo svemir i ovu zemlju.

Kažu autori da su Einsteina, pred kraj života pitali koje mu je najvažnije, životno pitanje, a on je odgovorio: 'Je li svemir prijateljsko mjesto ili nije?'

U prvom stoljeću pitanje broj jedan bilo je: Jesu li anđeli naši prijetelji ili neprijatelji?

U dvadeset i prvom stoljeću pitanje broj jedan bi bilo: Jesu li oni koji vode ovu zemlju naši prijatelji ili neprijatelji?

A na kraju baš me briga. Imam škrge i Laru i tko mi što može.

18.09.2016. u 21:29 • 19 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.09.2016.

Poslije mene potop

Ovaj tren sam na KINOTV odgledala ruski film Levijatan. Odlično snimljen.
Strašno je u kakvom svijetu živimo. Ruska situacija nije ništa ni bolja i gora nego naša.
Sve su strukture umiješane. I nitko nema pravo reći da nije kriv. Od nas malih ljudi koji možda nemamo preveliki utjecaj, ali šutimo i pristajemo da ispaštaju oni koji i malo pokažu građansku hrabrost.

Tu se na blogu preseravamo i kitimo malim sivim stvarima mi mali sitni ljudi. Pristajemo biti ušutkani i puštamo da stradaju oni koji pokušavaju biti hrabri.- predlažem da pogledate dokumentarac Saše Kosanovića o Vesni Balenović i ostalim zviždaćima. I..? Puštamo da nam se u glavi slaže priča o tome da su ti ljudi 'pukli'. Da su pretjerali i tko im je kriv. Ako su izgubili busalu zar je to čudno!?

Previše mi je godina da se opterećujem ozbiljnoćama.
A opet, mogu ja bježati po planinama gore i dolje i u milijun malih velikih i veselih prilika, ali ovako u bijelim noćima koji me već dugo prate ne mogu pobjeći susretu sa stvarnošću koji se ne tiče samo mene.

Pitanje je odgovornosti svih nas za ovaj mali plavi planet. Za budućnost naše djece. Ili smo sam prihvatili onog Luja već nekog po redu koji je govorio: Poslije mene i potop.

Levijatan
2014. ' Dramski film/Obiteljski film ' 2 h 22 m
Početak prikazivanja: 13. studenoga 2014. (Rusija)
Redatelj: Andrey Zvyagintsev
Nagrade: Zlatni globus za najbolji film na stranom jeziku, više…
Nominacije: Oscar za najbolji strani film, više…
Producenti: Alexander Rodnyansky, Sergey Melkumov


Mnogi se nakon dokumentarnoga filma HRT Saše Kosanovića pitaju da li je moguće da je Vesna Balenović sve ovo doživjela pored pravnog sustava RH. Građani se zgražaju i kao da su tek nakon 14 godina čuli za životnu agoniju Balenovićke. Neki i jesu. Smrti, strahovi, zračenja, dijagnoze, prijetnje djeci. Dok sustav ne definira slučaj Balenović, Hrvatska nema pravni sustav. Paralelno je posjećivala kemoterapije  i sudske parnice sa Linićem i Dragičevićem a suci su gradili karijere na njenom bolu.

Luj XV
"Poslije mene potop!"

01.09.2016. u 00:45 • 12 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 29.08.2016.

Velebit

Otišla sam na Zavižan s Ljubicom, jer mi je trebala promjena. Ako netko ima iskustvo i moje godine razumjeti će. Ostali.., mlađi.. sumnjam.

Smetaju me sitnice. Kad se potrudim dovoljno odmaknuti znam da su to gluposti, ali... Ljubica kaže to se događa pametnim dobricama. spominje pri tom očekivanja onih koji pomažu, a kasnije im se, u principu, ne vraća. Što ja znam. ne smatram se previše dobra- rekla bi da mi je određena 'darežljivost' i sjećanje na zle događaje i ljude na neki način ublaženo,takoreći u naravi,ili Bogom dano. Eto ne stavljam te riječi niti u navodnike da se ne narugam sama sebi, ali da mi ni eventualnim čitaocima ne dam mogućnost na određeni cinizam ili je možda bolje reći laku sumnju prema meni i vlastitim osjećajima.

Dobro, mogla sam bar ovo pametnim staviti u navodnike, ali čemu.

Uvijek mislim da mi ne treba nikakva pomoć. E, ali itd postoji razum i postoje osjećaji. Sumnje, dileme i nemogućnosti propadajućeg organizma u kojeg svakako treba uključiti mozak da razumu damo prednost. Razum govori jedno, a osjećaji drugo.

Kako god planina na vrhu svijeta učinila je svoje osim što sam izgubila pola od pisanoga. Vjerojatno svojom krivnjom. Nešto je bilo s tipkom save na pci-ju i još je.
Napravit ću ja bolji i ljepši Dubrovnik, ne smeta mi ni 'velika' pamet.

Ali evo Velebita:

Nas dvije blizu vrha.



Oni i Konj



Jeli vam čudno što se turisti upute u japankama?



Zalaz



Crkvica sv. Ante. Možda kapelica?



A ovo?



Ne mogu odoliti.



Dva su otoka (desno).



Dolje je botanički vrt i velebitska degenija koja raste samo na Velebitu. Nigdje drugdje u svijetu.
Vidjela sam je. Bez cvijeta, jer cvate negdje u petom mjesecu. Ima žuti cvijet. Mislila sam da sam je snimila, ali fotografiju ne pronalazim.



Snimila sam ovog hrabroga mališu.



A ovaj cvjetak?





Pogledajte ga.



Radost. Tako bih nazvala ovu fotografiju.



Tu je čovjek bez riječi.



Pogodite kome se sunce ovdje smiješi.



E, to je staza.



Oproštaj sa Zavižanom. Nas dvije pisice i 'Velike planinarke' U sredini pater familias Ante Vukušić . Muž,otac i djeda brojne i dobre obitelji koja brine o vremenu, meteorološkoj stanici i planinarima, okolišu, konjima, vukovima. medama, kozama a Bog i bogme i o zmijama (brrr). Na sreću nismo sreli ni jednu.




Bilo nam je jako dobro. Upisujemo se u planinare/ke. Svladat ću sve što se svladati, od mene da, pa makar i ovu stazu. 250m dolje - 250 metra gore , zapravo obrnuto. Činilo nam se da smo došli na vrh Mont Everesta.
Smijte se samo se smijte. Svrha ovog života trebala bi biti radost i smjeh.



Živi i veseli bili pa što god nam sudba u budućnosti nosi.

29.08.2016. u 17:54 • 15 KomentaraPrint#

četvrtak, 25.08.2016.

Velebit Premužić

Čuang Ce
"Spavam i sanjam da sam leptir
koji spava i sanja da je čovjek
koji spava i sanja da je leptir. "






Leptir
nam pokazuje
put
Možda je
Čuang Ce




/div>

25.08.2016. u 18:43 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.08.2016.

Potpisujem svaku riječ.

Piše: Višnja STAREŠINA



Prvi izvor srama je DORH, za koji Udbine likvidacije nisu vrijedne kaznenog progona, drugi akademska zajednica koja čuva i njeguje komunističku dogmu, a treći mediji koji o tome šute
Nakon münchenske presude Perkoviću i Mustaču, koju bi u hrvatskom javnom prostoru najradije zaboravili, pravni zastupnik gospođe Gizele Đureković u tom postupku Siniša Pavlović podsjetio me je na jedan fenomen koji sam već gotovo zaboravila.

To je: sram zbog drugih. Nije to sram zbog bilo čijih riječi ili djela. Jer za tuđe riječi i djela ne odgovaramo. To je sram zbog nekih pojava koje nadilaze razinu individualnih riječi i djela, a koja su toliko izvan civilizacijskih standarda, da zagađaju cijeli prostor s kojeg dolazimo pa i na nas bacaju ljagu. Jer mi smo, eto – odatle.

Milanovićev otpust

I zbog njih nas je sram što dijelimo isti prostor, istu državu. Ma koliko drukčiji pa i suprotstavljeni bili – ne želimo čak niti da naši protivnici budu toliko ispod civilizacijske razine. Gospodin Pavlović je spomenuo taj sram zbog drugih, povezano s akrobacijama koje je Perkovićeva obrana izvodila pred münchenskim sudom.

Čini mi se da prilično dobro poznajem, još iz haaške sudnice iz predmeta Blaškić, kakve je sve akrobacije odvjetnik Anto Nobilo spreman izvesti u sudnici ne bi li spasio svoga klijenta, ili „svoju stvar“, što je u njegovu slučaju nerijetko isti cilj.

Može mu se prigovoriti svašta, ali mu se ne može osporiti inteligencija i predanost u bitci za klijenta, osobito ako se bore za „zajedničku stvar“, što je to u münchenskom suđenju agentima udbe Perkoviću i Mustaču, izvjesno bio slučaj.

Ostavljam odvjetniku Pavloviću, da jednog dana, bude li to želio, objavi zbog čega je za vrijeme suđenja, u münchenskoj sudnici osjećao taj univerzalni, dubinski sram, zbog određenih postupaka Perkovićeve obrane. Nakon što su se slegli dojmovi i očekivano kontrolirane, usmjeravane i prigušene reakcije na presudu, mogu reći zbog čega sam ja osjetila taj sram zbog drugih...

Ne potječe u ovom slučaju taj dubinski sram ni od okrivljenika, niti od njihova djela ili njihovih doživotnih kazni (prvostupanjski presuđenih). U svijetu ima toliko sudionika u okrutnim ubojstvima, u povijesti ima toliko totalitarnih režima koji su imali državni stroj za ubijanje političkih protivnika i nepodobnika vladajućoj nomenklaturi, ima toliko dobrovoljaca spremnih da zbog karijere, moći, novca postanu kotačić u tom stroju za represiju i ubijanje, da nema mjesta čuđenju.

Zato nema razloga sramiti se njihovih osobnih izbora u zadanom sustavu. Na neki način čak osjećam sažaljenje pa i neku vrstu nepravde prema Josipu Perkoviću, glavnome simbolu münchenskog procesa – toliko sudionika u zločinu u ime režima, a samo on je prikazan kao krivac.

To me toliko podsjeća na Slobodana Miloševića u Haagu, koji je jedini ostao u sudskoj areni kao simbol zla, a iza njega se sakrio i od osude je amnestiran cijeli ratni velikosrpski stroj, u kojem je Milošević bio samo kotačić, baš kao i Perković u udbaškim likvidacijama.

Doduše, Milošević je bio više pozicionirani kotačić, ali ipak samo dio sustava i dio projekta.

I onda se na kraju, ne bi li spasio sebe, Perkovića odriče i Zoran Milanović, koji bi ga sad osudio i jače nego njemački sudac Dauster. Više od doživotnog, što valjda znači troživotno.

Sve je po starome

A prije tri godine bio je spreman dovesti Hrvatsku pod EU sankcije i vratiti je u regiju, da bi spriječio Perkovićevo izručenje u München i rasvjetljavanje državnog terorizma komunističke Jugoslavije.

Sram zbog drugih potječe od spoznaje da živim u sredini koja se četvrt stoljeća nakon formalnog pada komunizma nije promijenila, u državi koja se deklarira kao pravna, a to nije. Koja se deklarira kao demokratska, a to nije. Koja je formalno integrirana u EU i NATO, a počiva i dalje na starim zasadima komunističkog totalitarnog režima. Tri su točke s čitanja presude koje potiču na taj institucionalni sram.

Prvo, konstatacija Sudskog vijeća Bavarskoga pokrajinskog suda u Münchenu da su oni sudili u ovom procesu jer hrvatsko državno odvjetništvo 25 godina nakon pada komunizma nije našlo elemenata kaznenog djela ni za ovaj, niti za bilo koji drugi slučaj državnog terorizma iz razdoblja komunističke Jugoslavije, niti za jedno od ubojstava Hrvata - političkih protivnika bivšeg režima, koje je Udba, kao tajna partijska policija, izvela u Hrvatskoj i u zapadnoj Europi.

Samo u Njemačkoj trenutačno se vode istrage 22 takva slučaja, više je istraga u poodmakloj fazi u Austriji (likvidacija studenta teologije Stjepana Crnogorca), Italiji (likvidacija obitelji Ševo uključujući i devetogodišnju djevojčicu Rosemarie). Koliko je likvidacija političkih protivnika u ime režima počinjeno unutar hrvatskih granica, nije čak niti utvrđeno.

DORH ne samo da nije našao elemenata za kazneni progon niti za jednu, već je svojim postupcima opstruirao kazneni progon protiv Perkovića i Mustača, kojeg je vodilo njemačko pravosuđe. Što će reći da institucija koja je ultimativni zaštitnik pravnog poretka Republike Hrvatske, svojim djelovanjem, štiti poredak prethodnog totalitarnog sustava, komunističke Jugoslavije, a na štetu zaštite pravnog poretka Republike Hrvatske.

Drugi je izvor srama konstatacija suca Daustera da u Hrvatskoj sud nije mogao pronaći vjerodostojnog povjesničara koji bi za potrebe procesa napravio elaborat o povijesnom kontekstu zbivanja pa je angažirao jednoga danskog i jednog njemačkog povjesničara.

To govori koliko duboko je hrvatska akademska zajednica pod kontrolom starih komunističkih struktura i koliko je znanstvena spoznaja o jugoslavenskom i hrvatskom komunističkom režimu zatvorena u kanone starog agitpropa na kojem odrastaju nove generacije.

DORH, kad će ostavke?

Treći je izvor srama poruka suca Daustera da njemački sud neće propitivati zbog čega hrvatsko državno odvjetništvo nije pokrenulo ovaj i slične procese. To implicira poruku da se u hrvatskom javnom mnijenju propita pozadina tog propusta. Hrvatsko javno mnijenje, hrvatski mediji, čine sve da se ta pitanja ne postavljaju, da se jugoslavenski državni terorizam minorizira, da se sve zaboravi, da se osuđeni Perković i Mustač što prije smjeste u Lepoglavu.

Prvi i najlakši častan potez prema izlazu iz ovog začaranog kruga srama bio bi: da čelni ljudi DORH-a, glavni državni odvjetnik i njegovi zamjenici u kaznenom odjelu podnesu ostavke. Jer, nisu obavili zadaću zaštite pravnog poretka.

No nemam iluzija da bi oni to mogli učiniti. Nije to njihov standard odgovornog postupanja. Ali valja se podsjetiti: i Josip Perković je, kako se pisalo, imao njemačku ponudu da prizna djela, razobliči sustav, pokaje se i nagodi za kaznu od tri godine, koju bi služio u Hrvatskoj.

Ponuda je odbačena s indignacijom. Njemački sud je i bez njega, dublje i preciznije no što se od njega tražilo, rekonstruirao proceduru Udbinih likvidacija, uključujući i likvidaciju Stjepana Đurekovića. Danas Josip Perković može biti sretan bude li pravomoćna presuda donesena nakon samo tri godine pritvora u Njemačkoj, nakon čega ga čeka doživotni zatvor u Hrvatskoj.

A poslije male ljetne stanke Hrvatsku očekuju nove epizode nezaustavljivog serijala. U vidu novih uhidbenih naloga.

______________________________________________________________________________________________



Puno se puta spominjala lustracija. Osobno sam bila protiv lustracije, ali zbivanja u 25 godina hrvatske samostalnosti ukazuju na djelovanje bivših moćnika u svakom pogledu. Od politike do ekonomije. Počevši od INE.
Je li itko odgovarao za zločine počinjene u Jugoslaviji. U Hrvatskoj prvi put Perković i onaj drugi kojem Milanović ne zna ime. I nisu suđeni u Hrvatskoj nego u Njemačkoj na čijem su tlu zločini počinjeni.

Gospođo Starešina sramim se jednako kao i vi.

14.08.2016. u 19:35 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 21.07.2016.

Vrag nikad ne spava.

Čitam, istovremeno, "Izvori totalitarizma" Hannah Arendt i neke djelove Europskog Glasnika. Članak od Fouad A. Ajami : "Kako su postali stranci – Muslimani, Židovi i drugo lice 1492. godine.

"O Hannah Arendt ne treba ništa govoriti., jer bi se moglo reći puno, a ostalo bi još puno toga neizgovoreno.
Evo samo kratko. Izvor wikipedija:

Odrasta u socijaldemokratskoj asimiliranoj židovskoj obitelji u Königsbergu. Od 1924. do 1929. studira filozofiju, teologiju i grčki jezik kod Martina Heideggera iRudolfa Butmanna u Marburgu, kod Edmunda Husserla u Freiburgu i kod Karla Jaspersa u Heidelbergu. Promovirana je 1928. kod Jaspersa na temu Pojam ljubavi kod Augustina.
1929. seli u Berlin, gdje se udaje za publicista Günthera Sterna, koji kasnije stječe slavu kao filozof pod pseudonimom Günther Anders. Razvodi se 1937. Gestapoje uhićuje 1933., a Arendt bježi u Francusku. Do 1940. godine djeluje kao socijalna radnica u raznim židovskim organizacijama. Članica je World Zionist Organization (do 1943.). Započinje prijateljstvo s Walterom Benjaminom. 1940. se udaje za Heinricha Blüchera, s kojim 1941. emigrira u SAD, gdje se uključuje u rad izbjegličkih organizacija i glasila.
Od 1953. godine drži predavanja na Princetonu, Harvardu, na New School, Brooklyn College u New Yorku i na University of California, Berkeley. Od 1961. izvještava sa suđenja Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu. Od 1963. je profesor na University of Chicago, profesor na New School for Social Research u New Yorku, "Gifford Lectures" na University of Aberdeen. Umire 4. prosinca 1975. u svom stanu u New Yorku.
Sve ostalo možete naći iz bezbroj članaka o njoj, njenih eseja i knjiga."

Fouad A. Ajami (1945-2014) rođen je u šijitskoj obitelji u Libanonu.
Doktorirao je na Washingtonskom sveučlištu, a na Sveučilištu John Hopkins bio je pročelnik katedre za blisko-istočne studije. Poznat po analizama previranja unutar arapskih društava suočenih s krizama i izazovima suvremenog doba.

Stavljam namjerno i ovaj slijedeći članak, jer mislim da bi mogao pomoći u razumijevanju svijeta o kojem znamo malo ili nimalo, a bilo bi vrijedno znati jer ćemo vrlo brzo izgubiti identitet i naći se pomiješani ( možda je bogatstvo, a možda je i nešto drugo- ovisi o tome koliko ćemo imati snage ostati ono što jesmo) .


"Razlika između sunita i šijita
Suniti i šijiti su dvije najveće podjele unutar muslimanske zajednice. Suniti čine oko 85% muslimana, a šijiti do 15%. Šijiti su prisutni u Iranu, Iraku, Bahreinu i Libanonu. Te dvije skupine nastala su iz neslaganja oko pitanja Muhamedova nasljednika.
U ranoj muslimanskoj zajednici, Muhamed je izravno odgovarao na sva pitanja. Nakon njegove smrti 632. godine zajednica je bila teško pogođena, jer je ostala bez Poslanikovog vodstva, ali i bez izravne Božje objave. Poslanikovi drugovi su nastojali učvrstiti zajednicu i njene članove sačuvati u vjeri.
Većina muslimana, koji su se počeli nazivati sunitima (sljedbenicima sunneta, Poslanikova primjera), vjerovali su da Muhamed prije svoje smrti nije ustanovio sustav za izbor nasljednika ili određivanje zamjenika. Zato su starije medinske starješine izabrale Abu Bakra za kalifa jer je bio Muhademov blizak prijatelj, pouzdani savjetnik i poštovan u zajednici zbog svoje mudrosti i pobožnosti. Suniti su vjerovali da vodstvo treba prijeći na najprikladniju osobu, a ne biti naslijeđeno po krvnom srodstvu.
Manjinska muslimanska zajednica šijita se suprotstavila izboru Abu Bakra za kalifa, vjerujući da nasljeđivanje treba biti nasljedno, po obiteljskom srodstvu. Budući da Muhamed nije ostavio za sobom živih sinova, šijiti su vjerovali da vodstvo treba prijeći na Muhamedovu kćer Fatimu i njena muža Alija, koji je tako bio Muhamedov nasljednik i najbliži živi muški srodnik. Šijiti su bili nezadovoljni što je Alija bio triput zaobiđen u izboru kalifa i da je svoje pravo mjesto dobio nakon 35 godina. Nakon nekoliko godina je ubijen u atentatu. Njegov karizmatični sin Husein je ubijen sa svojim sljedbenicima nakon neuspjele pobune protiv kalifa Yazida.
Muslimani ističu da se razlika između sunita i šijita ne odnosi na doktrinarno učenje već je ona političke naravi i odnosi se na voditelja muslimanske zajednice. Unatoč zajedničkom vjerovanju i praksi razvili su različito tumačenje svoje zajedničke prošlosti.
Kroz povijest suniti su uglavnom vladali šijitima. Budući da su šijiti bili potlačena manjina, svoje stanje su razumjeli kao kušnju čuvanja ispravnosti zajednice u borbi za uspostavom Božje vladavine na zemlji. Dok je sunitska prošlost puna pobjeda kroz vodstvo četvorice kalifa i potom razvoju islamskog carstva pod umajadima, abasidima i otomanima, šijitska prošlost je borba potlačenih.
U 20. stoljeću šijitska povijest je bila protumačena kao paradigma koja nadahnjuje na borbu protiv nepravde. To je tumačenje imalo snažan utjecaj na šijite u Libanonu koji su se borili za bolje društvene, obrazovne, ekonomske mogućnosti. Ajatolah Homeini je uspoređivan s Huseinom za vrijeme Islamske revolucije (1978. – 79.).
Podjele među šijitima
Unutar šijita razvile su se tri glavne podjele. Podjele proistječu iz neslaganja oko broja imama koji su naslijedili Muhameda: zejdije koji priznaju pet imama, ismailiti koji priznaju sedam imama i ithna’ ashariyya koji priznaju dvanaest imama. Zejdije su se razišle od ostalih šijita priznajući Huseinova unuka Zayda kao petog imama. Oni su vjerovali da bilo koji Alijev potomak koji je želio javno dokazati svoje pravo na imamat i da se bori za njega, može i postati imamom.. Zejdije su bila prva šijitska grupacija koja je postigla nezavisnost. Utemeljili su dinastiju Taberistanu na Kaspijskom moru 864. godine. Druga zejdijska država je osnovana u Jemenu 803. i trajala do 1963. godine.
Podjela među ismailitima i ithna ‘ashariyyama se pojavila u 8. stoljeću oko pitanja tko je naslijedio šestog imama, Ja’far al- Sadiqa, koji je umro 765. godine. Ismailiti priznaju sedam imama, završavajući s Ja’far al- Sadiqovim sinom Ismailom koji je bio određen da postane sedmim imamom, ali je umro prije svog oca i nije ostavio sina koji bi ga naslijedio. Osnovali su revolucionarni pokret protiv sunitskog hilafeta kao i fatimijsku dinastiju čije se carstvo od 10. – 12. stoljeća prostiralo od Egipta i Sjeverne Afrike do indijske provincije Sind.
Ismailitski ogranak, Nizari ismailiti, bili su posebno siloviti u suprotstavljanju sunitskoj abasidskoj upravi. Njihov teror i način na koji su ga provodili im je dao naziv atentatora. Upravo je Nizari vođa, koji je pobjegao u Indiju, utemeljio novu liniju imama poznatu po počasnom naslovu Agha Khan. Ti imami su stvorili oblik nenasilne glavne šijitske težnje koja u današnje vrijeme okuplja uspješne zajednice u Kanadi, Britaniji, Istočnoj Africi i Južnoj Aziji. Sadašnji Agha Khan je obrazovan na Harvardu, nadzire kulturni i društveni život svojih sljedbenika.
Treća i najpopularnija šijitska zajednica ithna’ ashariyya priznaje 12 zakonitih Muhamedovih nasljednika. Danas su oni većina u Iranu, Iraku, Bahreinu. Dvanaesti imam, Muhamad al-Muntazar (Muhamed koji se iščekuje») «nestao» je 874. godine kao dijete, ne ostavivši sinove stvorivši tako dilemu po pitanju nasljedstva. Šijitska teologija je razriješila dilemu učenjem o Skrivenom imamu koji tvrdi da dvanaesti imam nije umro, nego da je iščezao i da je skriven ili «mističan» za neodređeno vrijeme. Povratak tog mesijanskog poslanika očekuje se kao božanski ispravno vođeni Mahdi na kraju vremena koji će obraniti svoje sljedbenike, iznova uspostaviti njihovu vjernu zajednicu i uvesti ih u savršeno društvo pravde i istine. U međuvremenu šijite predvode mudžtehidi (mujtahidun, onaj koji je sposoban neovisno tumačiti islamski zakon). Razvili su klerikalnu hijerarhiju na čelu vjerskim velikodostojnicima koje njihovi sljedbenici priznaju kao ajatolahe (znakove Božje), i poštuju ih zbog njihova ugleda, učenosti i pobožnosti."
Autor: Jagoda Radojčić

Ne znam je li se itko uspio posve izvući iz osnova, a pri tom mislim na odgoj, na učenja u ranom djetinjstvu. Zadanih normi. Ovako se sjedi. Ovako se jede. Ruke priljubljene uz tijelo. "Znaš li", govorio je moj tata, "kako se mali Englezi uče jesti. Stave knjige pod ruke" Ali dida, rekao je, moj sin. Ja nisam Englez, ja sam Hrvat.
Potrebe da očaraš roditelje. "Mama vidi me, Mama vidi me." Razni skokovi na glavu i razni drugi pokušaji. Dobre ocjene. Sve za ljubav roditelja. Pa čak i u onom periodu kad se buniš i sve radiš obrnuto. Baš to obrnuto jest najveće traženje pozornosti. Gledajte me, slušajte me.
I u Crkvi moraš paziti uz koga ćeš kleknut, govorila je baka.
A, tek vjera ili nevjera. Ne kaže se uzalud ; jabuka ne pada daleko od stabla.
To je odgoj. Od jutra do sutra. Tako svi mi, cijelo čovječanstvo ne samo Hrvati. Tako uče male Židove i male muslimane i razne druge teiste i ateiste.
To smo svi mi. Djeca naših roditelja, ako se baš nismo odgajali u domu, ali i dom ostavi traga. Itekakvog.
A vrag vreba. On ne voli kad su ljudi sretni, siti i zadovoljni
Čim se tako nešto dogodi na bilo kojem djelu čovjeka/čice, svijeta, čovječanstva on krene u akciju. E neš', nećete. Zna biti vrlo umiljat. Bezazlen. Samo dobre namjere.
To doživljavamo u svakodnevnom životu.
A tek veliki svijet!!

Proputovala sam istok uzduž i popreko. Od Kine do Turske. Moj prijatelj M. Kaže: Istok me ne zanima. Brrr. Nikad ne bih išao tamo. Sve ga odbija, Od načina života do svjetonazora. Pogledaj samo odnos prema ženama. On je pak proputovao Zapad (nije da ja nisam).
Koliko god se može puno toga zamjeriti Zapadu ipak je Europa je najdalje dogurala u obrani ljudskih prava. Amerika više deklarativno, ali Europa uglavnom ne laže sebe. Nećemo govoriti o sporadičnim slučajevima i političkim igrama.

A, istok..? Primjer Turske. Nekoliko puta sam bila u Turskoj. Na proputovanju, ali na nekim destinacijama i namjerno. Prije osvajača s istoka mala Azija, a i dio Europe tamo je vrvilo idejama. A onda je prihajao daleki istok. Prošlost i kultura osmanlija dodirnula je i naše krajeve. I ostavila posljedice, kao što je i naš način života ostavio posljedice i na njih. Bar one koji su ostali živjeti na Balkanu. Rekla bih na dobro njih i nas. Ne bih željela da me se shvati kao propagndisticu iz vremena Jugoslavije u kojoj se govorili o različitosti kultura i bogatstvu kultura, ali svaka je ponaosob bila gušena. Nije poslije 45 godina zajedništva eksplodiralo bez razloga.
A, opet jasno mi je da do zacrtanih ciljeva nije lako doći u demokraciji. Građenje demokracije traži vremena i godina. Desetljeća, stoljeća. Revolucije naprave nagli skok, ali uslijedi diktatura i totalitarizam koji nas vrati natrag.
 Kad bih svojoj sestri sociologinji rekla kako je Turska stabilna i bogata zemlja. Kako se brinu o svakom djelu društva ona bi se uzrujala i rekla: Mir i blagostanje u diktaturi. Što ti je to je autokracija i totalitarizam.
Sad vidimo i sami da je to istina.
Neki dan je Hassan Haidar Diab novinar na Otvorenom jedini bio iskren.
Ostalo je bila diplomacija ili potpuno nepoznavanje tog društva.
Ataturk je učinio čudo s tom zemljom.

Evo malo podataka o Ataturku sa Wikipedije:

"Rođen je kao Mustafa 1881. godine u Solunu, otac mu je bio dočasnik koji je postao trgovac drvima. S 12 godina upisao se u vojnu školu u Solunu, centru grčkog i slavenskog nacionalizma. Tu je od nastavnika dobio nadimak Kemal ("savršen"). Od godine 1896. pohađao je vojnu akademiju u Bitoli, a od 1899. u Istanbulu, završivši je u siječnju 1905. godine. Zbog njegovih aktivnosti u tajnom pokretu Mladoturaka koji se borio protiv autokratskog režima Otomanskog Carstva, čiji je Turska bila dio, Atatürk je dobio izmještaj u Siriju. Tu u Damasku osniva revolucionarnu organizacijuVatan ve hürriyet (Domovina i sloboda).
Atatürk je utemeljio modernu i građansku tursku državu, koristeći svoj veliki ugled i karizmu kako bi sproveo obiman program reformi. Izvršio je progresivne reforme koje su iz korijena promijenile lik zemlje i pretvorile je u modernu državu. Između ostalog: proklamirana je jednakost svih građana; provedena je agrarna reforma; ukinut je kalifat (1924.); stvoreno je moderno građansko zakonodavstvo i kazneno zakonodavstvo (1926.); izvršena je reforma kalendara, jezika i pravopisa - uvedena je latinica umjesto arapskog pisma (1928.); odvojena je vjera od države tako što je 1928. uklonio iz ustava dio koji je islam deklarirao kao državnu religiju; zabranjeno je nošenje zara, fesa i feredže; dana je ravnopravnost i izborno pravo ženama (1934.) i dr. Reforme su nailazile na otpor, ali je Kemal energično suzbijao svaki pokušaj vraćanja na staro.
I danas u Turskoj postoji kult osobe Atatürka: njegovi portreti se nalaze u javnim zgradama i po trgovima; po njemu su nazvani npr. istanbulska zračna luka, jedan od mostova preko Zlatnog roga (Haliç) i mnoge ulice, a njegovi kipovi krase mnoge trgove."

Sadašnji predsjednik je po mom mišljenju zakuhao puč. Napravljen je tako traljavo da je nemoguće da su ga organizirali ozbiljni ljudi. I sad je uslijedila čistka. Napravljeno je da se protivnici razotkriju i da Turska potone u fundamentalizam.
Recep Tayyip Erdoan  je odgojen u vjerničkoj obitelji. Ne mora značiti ništa, ali u ambijentu Turske koja je nakon Ataturka sekularna zemlja, može značiti puno. Ako zakoni vjere prevladaju i postanu obavezni za sve Turska će se ponovo naći u dubokom islamu. Možemo mi imati dobre odnose s Iranom, Irakom i drugim zemljama islamske provenijencije, ali to su zemlje u kojima ne biste zbog načina života i odnosa prema ženama, bez obzira na ljepotu i kulturu, rado živjeli.
A sve to se kroz imigrante prelijeva u Europu.
Ne treba zaboraviti da je iz male Azije od Sirije, sjevera Afrike nestalo kršćanstvo, bježeći pred osvajanjima osmanlijama. Tamo je stvoreno, ali od tamo se posve izgubilo.

Ne zagovaram kršćanstvo. Pobjeglo je ono i iz Europe. Nema ga u preambuli europskog ustava. Kao da ga se sramimo. Nestalo je u južnu Ameriku gdje se svećenici identificiraju s patnjama svog naroda. Zato papa Franjo mnogim Europljanima nije drag.

Otvorila sam bezbroj tema, najprije u svoj glavi. A, moja je glava ovih ljetnih dana i protoka ( istina dragih) kroz stan posve zbrkana.

Ali evo malo mojih milih lišca (je li ovo neka nova kovanica? Hoću li je patentirati?).


Na ovom istom mjestu sam snimila njihovog oca kad je bio u dobi od četri godine.


Moja srednja po redu unuka (tebe najviše volim, govorila sam joj dok je još bila vrlo mala, a ona bi mi rekla: Ti tako svima kažeš. I sad joj to kažem pa se smijemo.)i dvoje najmlađih.



Što može biti slađe!

A sve crne slutnje daleko od mene.


Sutivan zalaz sunca

21.07.2016. u 10:43 • 14 KomentaraPrint#

petak, 15.07.2016.

Replika replikine replike

Mislila sam ovo staviti kao komentar na post samo nebo zna, ali ne bi bilo pravedno prema blogerici pa stavljam kao svoj post. Kao svojevrsno upozorenje određenoj blogerici, jer mi se ne da uzrujavati nepotrebno. Niti isprićavati u godinama u kojim jesam.

FreshCaYg piše crnohumorno. Stara teta je dobro ostalo rekla. Naravno da pišemo kako bi nas se čitalo. Nije to nikakav tajni dnevnik za ladicu. Uostalom nova je ovo vrst komunikacije. Mišljenja s interneta nekad nisu zanemarljiva. Često nisu ni bezazlena. Igraju se tu razne igre. Doživjela sam neugodnosti nakon što sam zamolila ( možda u žaru pisanja na neprikladan način) poznanicu da više ne dolazi na moj blog, ali vidim da ga čita jer je zajedničkoj prijateljici predbacila određene stvari koje je mogla saznati samo na mom blogu. To je moju i njenu prijateljicu prilično uzdrmalo. Nije mi bilo drago jer sam i sama dobila jezikovu juhu. Posve nepotrebno. Ništa loše nije pisalo na blogu, ali u poznanici (koja prenosi događaje s određenim predbacivanjem s mog bloga) je pokrenulo... ne znam ni sama što. Možda ljubomoru. Na taj način je i bilo predočeno i na neki način predbačeno zajedničkoj prijateljici. Kao vi se družite, a mene nitko... Gadim se sama sebi što komentiram i pišem ovakve stvari. Ako ovo pročita molim je da ne spominje više ništa našoj zajedničkoj prijateljici jer je nije potrebno uznemiravati. Nije to zaslužila.
Ne samo da je molim nego joj strogo zabranjujem da bilo što što se nađe na mom blogu prenosi zajedničkoj prijateljici. Upozoravam je, dapače.
Jer je u u svim godinama našeg poznanstva prema meni pokazivala veliku netrpeljivost koja se mogla fizički opipati. Radi mira društva, u kojem smo se kretale, ugibala sam se i pokušavala biti manja od makova zrna. Ako je ostalo društvo volilo njene hirovite postupke meni nisu odgovarali. Dapače, umarali su me.
Tu j kraj priče.
Nadam se i njene, jer je i ovdje na blogu koketirala i tražila utjehu radi mog postupka. Dapaće tužila se da sam joj uništila život na blogu u kojeg je uložila preveliki trud.., te prestat će pisati... itd, ali ništa se spektakularno nije dogodilo. Nastavila je pisati.
A, s druge strane tako je sve skupa tu nevažno da ne znam i ne razumijem napuhivanje i važnost.
Toliko o bezazlenosti bloga.
I zvijezdama bloga.., potpuno se slažem s FreshCaYg. Ima tu krasnih ljudi čije je postove zadovoljstvo čitati. Ima i posve bezazlenih ljudi, ali ima i...

Zdravi i veseli bili, a htjela sam pisati posve nešto drugo, a onda me post blogerice samo nebo zna sjetio svih tih neugodnosti.

15.07.2016. u 17:28 • 13 KomentaraPrint#

četvrtak, 07.07.2016.

Moj lijepi i vrući Split

Malo fotografija ovih dana.







Noćni Peristil



Sutradan, najranije hladnom stranom ulice odlazim obaviti par zadataka. Pješke. A joj! Već je vrlo rano sparina nemoguća. Uglavnom, Split još spava. I brodovi spavaju.







Tko kaže da Atlantida ne postoji!



legendarni Fife



A ova ulica? legenda je da potječemo od tamo. Istraživati ću u Arhivu Zadar ( to je malo duža priča) čim prođe ljeto.









Konoba Varoš



Hvaranin



I ovaj mali biser. Split je pun restoranćića, konoba i betula. Sve je slađi.



Sv. Frane



Marmontova




Riva







Voćni trg





Zvonimirova kula. Postoji priča. Možda netko zna. Ja znam.





Hotel Slavija. Ima i tu priča.
Hotel Slavija. Ima i tu priča.





Ulica Pusti me proć.



I maca



Prazan Peristil





Pazar. Bogat, prebogat, ali vukla sam se kao zadnja krepalina. Prevruće je. Sve sam kupila u kvartovskom dućanu. Skupom i preskupom.




07.07.2016. u 16:15 • 27 KomentaraPrint#

srijeda, 06.07.2016.

Srebrenica

Želim spokoj i mir svim žrtvama Srebrenice i onima koji su ostali iza strašne smrti svojih pokojnika.

06.07.2016. u 12:51 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 28.06.2016.

Prdac gromoglasni

-"Zaboravljanje me dovodi do ludila. Jutros se posebno ne osjećam dobro. Gornja usna mi je narasla od herpesa. U kući mije neprekidno nered. Od manjka prostora i viška stvari Pokušavam sve to nekako baciti ili svrstati, složiti. Čini mi se da bih prodisala."

Sjedim preko puta prijateljice i slušam je.
U zadnje se vrijeme nekoliko nas intenzivno družimo.

-"Šuma duše.."

To je naslov mog najnovijeg romana, rekla sam. Gotovo sam pri kraju, ali nisam zadovoljna.

-"Govorila si mi o tome. Zato spominjem. Odjednom nikom nisam potrebna i nitko ne računa na mene. Nekako sam pase. U struci.., tu su već neke posve nove ideje... važan je samo novac i neka površnost."

Meni govoriš!? Stomatolozi ugrađuju u lice... u usnice... prestručno je da ti govorim, ali ima neke logike i čini se da nema štetnih posljedica, a to je najvažnije.
Ja se tim ne bih bavila. Liječnik sam starog kova. Liječila sam i prevenirala... da , da svijet se mijenja. Mi smo prošlost.

­-"Tebe ne rastužuje?"

Itekako. Rekla sam. Hvatam se za svaku slamku.

Pa kako se hvatam. Kad bih sve nabrojila odustala bih od borbe, ali neću joj ništa reći. Starija je od mene. Ne puno, ali dovoljno da ja u problemima koje ima kaskam za njom. Uvijek govorim kad me uhvate da se sjetim što mi je ona govorila. Kao da je slijedim u stopu. U problemima, mislim.

-"Smijat ćeš se. Obećaj mi da se nećeš smijati."

Neću se smijati.

Ali, smijala se ona. -"Ja...", zagrcnula se od smijeha.

Hoćeš čašu vode?

Ima ona te prelaze. U najgoroj mogućoj situaciju odjednom izvuče nešto duhovito. Sva ozbiljnoća padne u vodu iz nje iskoče takve duhovitosti da sve postaje relativno.

Napila se vode.

-Moram ti reći.., puknut ću: Događa mi se u zadnje vrijeme, a onda opet smjeh.., ha-ha-ha, događa mi se da , a onda je izgovorila, -"prduckam. Prdim.

Gledam je u čudu. .

-"Jednostavno... Odjednom...cijeli rafal. Nemoguće je da nitko ne čuje. Ponekad me netko iznenađeno pogleda... Ja se pravim da ništa ne čujem. Šute."

Daj, kažem. Ne znam što ću reći.

-"Nekad i smrdi"

Odjednom se i ja počnem smijati. Nezaustavljivo.

-"haha-ha-ha.., sve češće", kaže.

Smijemo se ko dvi lude. Frcaju suze na sve strane, a još jučer smo kupovali kupaće kostime, vrlo, vrlo skupe – k vrapcu od ove bjedne mirovine, pokušavajući skriti celulit.
Ali što je celulit prema prema prdcu (ili prdacu) gromoglasnom.

28.06.2016. u 17:49 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 22.06.2016.

Metković

Vječna moja inspiracija.
Kako objasniti.
Ako gledate serije ili filmove po romanima Jane Austen možda ste primjetili da su glumci u nekom stanju iznad realnosti. Od glume: čuđenja, razgovora, uzdaha itd do načina hoda, pogleda.. Sve malo kao da su same ideje likova koje glume. Obratite pozornost na njih i shvatit ćete kako ja doživljavam Metković. Onako malo viktorijanski. U ideji. Vrijeme mog dalekog djetinjstva. S plavljenjima i močvarama. S vodama svugdje oko sebe. Ja sam dijete iz vode. VELIKE VODE.
Pozvana sam da promoviram posljednju knjigu.

Mali broj ljudi, što se može. Pozivnice su poslane. Plakati su bili po gradu. Došli su uistinu zainteresirani, neki su bili spriječeni, nazvali su.
Pitali su me zašto se nisam više angažirala. Ratko Krstičević tajnik i predsjednik Matice Božidar Lovrić i previše su se angažirali. U posljednje vrijeme ja to ne radim. Tko je želio doći, došao je.
Sve se odvijalo u ozračju dobre volje. O knjizi su, a i o meni su govorili s toliko benevolentnosti da sam se skoro rasplakala.
Pisala sam taj roman preko 12 godina. Proučavala, razgovarala s relevantnim ljudima. Svjedocima, povjesničarima i ostalima. Sa svih strana. Čitala razne memoare. Uvjetno rečeno s lijeve i desne strane i od ljudi različitih narodnosti. Htjela sam svih čuti i biti posve objektivna. Jesam li u tom uspjela?

Kažem roman,ali nisam sigurna što je to. Neka vrst pisanog patchworka, možda. Nisam sigurna niti da je dobro napisan. Ne smatram da trud treba biti dokaz kvalitete.
Kako god ja sam to vrijeme provodila u istraživanju. Učila sam i to mi je ispunjalo srce i dušu.
U pogovoru ostavila sam razgovor s Željkom, sad već pokojnim i Darkom Mardešićem.

Završila sam sam taj pogovor slijedećim riječima:

Razgovori su se nastavljali. Sjedili bismo u kavani Bellevue. Uglavnom tu umirovljenici bistre politiku. Vlada mješavina komunizma i novih-starih mišljenja. Jednako je i s konobarima. Ženski dio osoblja nosi borosana ortopedske cipele, a borosana cipele iz Borova, na krajnjem istoku Lijepe naše za umorne i proširenih vena noge socijalističkih konobarica, cijeli su jedan svjetonazor. Ali nema trešteće glazbe kao u kafićima gdje se okuplja mladež pa čovjek bar čuje sugovornika.

Sjediš između dviju enciklopedija, netko mi je dobacio. Zato i sjedim,odgovorila sam, ali mala knjiška moljica u meni se lecnula. Možda mi knjige uistinu neće sve otkriti, pomislila sam pa sam dodavala i više kapljica života.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Kapljice života. Pjesnički rečeno, ali život zna biti sve osim poezije.
Ljudske sudbine kojima sam se bavila, živući ljudi koje sam pretvarala u likove pekli su me kao hodanje po žeravici, a nemam znanje ni sposobnosti fakira.

Eto ga. Tako ide vrijeme i mi smo proslavili 55 godišnjicu mature.. Dva gimnazijska razreda 14-etero je umrlo.
Dvije moje drage prijateljice koje su za pedeset godišnjicu bile žive.

Ali neću na taj način.
Pogledajte ovu fotografiju.





Neka od godišnjica. Bilo je neko natjecanje u plesu pa su kolegica i kolega zaplesali grčko-rimskim stilom. I pobijedili naravno.

Dobra smo mi ekipa. Samo sve se više upliće politika.
Pred četiri godine pridružili su nam se Bošnjaci, muslimani. Odazvali su se poslije određene stanke Svojevremeno smo se dobro slagali. Izgledalo je da će nestati antagonizmi, ali u jednom je trenu jedna od njih počela pričati sudbinu iz Domovinskog rata. Imala je vikendicu negdje oko Neuma. Kad su došli naši prepala se i u noći je plivala prema Pelješcu. Netko je dobacio: A zašto si napravila vikendicu na moru.
Nastao je muk. Nismo se još dobro ni snašli kolega koji je u vrijeme Jugoslavije bio nekakav politički komesar u školi skočio je na noge i na sva usta počeo hvaliti Jugoslaviju,Tita i komunizam. A onda se netko javio i spomenuo Bleiburg.

Nas nekolicina govorili smo glasno neka se svi smire. Ipak je to susret nas iz razreda. Proveli smo četiri godine zajedno. Nekako smo se i u onom krućom vremenu međusobno čuvali, a i sad nije nikome do svađe. Mi nećemo riješiti ono što su važniji i jači od nas rješavali ili bar pokušali razbistriti događaje.
Ali kakvi. Poklopili smo se ušima mi pomirljiviji, a zabava je odjednom prestala biti zabavna.

Bilo nas je u razredu raznih nacionalnosti. Moja prijateljica Židovka, odlična osoba mudra, kakve već one znaju biti, kao da je pokupila one pametne gene svojih predkinja. I ovaj put je ušutkivala ekstremne. Potom bila je i jedna pravoslavna djevojka. Tako smo zvali , danas bih rekla, Srbe. Ne znam zašto. Kako god bio je običaj. Čula sam da se odmah nakon gimnazije udala za pravoslavnog svećenika i odselila. Zvali su i nju, ali nikad se nije javila.

Ove godine nisu došli Bošnjakinje ni Bošnjaci. Nije došao ni bivši komesar.

Ove se godine nije ni plesalo.


U svakom slučaju kao prava agitprop pledirala sam da se glasa za Most.
Čudno je kako se svi bune na nekoliko mjeseci pa čak i cijelu godina nekakvoga nefunkcioniranja države. Kao da smo dosad Bog zna kako funkcionirali. Više je bilo krađa i još kojekakvih nereda nego zadovoljstva slobodnom Domovinom.

Jednog dana kad me prođe.., ne znam ni sama što- možda samilost prema patnicima, kad ta sućut otupi pisat ću s više humora.

E da je znati napraviti 'Alo, 'Alo -čak mi se čini da bih znala, ali ajde usudi se kažem sama sebi.

A pak, evo nas:



22.06.2016. u 16:09 • 9 KomentaraPrint#

utorak, 14.06.2016.

Humoreska koja to nije

Odlučila sam se ne nervirati. Nije prvi pokušaj, ali sve sam bliže stanju odmaka.
Ispričat ću jednu zgodu.
Dobar, vrlo dobar prijatelj, kojeg u posljednje vrijeme rijetko viđam, zamoljen za određenu uslugu, nazvao me i dogovorili smo se naći kod mene.
Oko ručka, nije uključivalo ručak, ali ja sam ga napravila.

Ušao je s kišobranom. Molim te da ga ne zaboravim, jer je nije moj. I sama gubim kišobrane. Vrtili smo se tražeći upečatljivo mjesto za kišobran i ja sam ga naslonila kod ulaznih vrata.
Ne znam kako me doživljava, ali naši su razgovori uvijek mali biseri. Zanima nas onaj dio duhovnog u nama. Svojevremeno smo mislili pisati zajedno knjigu o tome, moguće da je ideja bila moja, ali njega je život odvukao u velike zadatke. Vremena je sve manje, ali ništa nije isključeno.
Kako si?
Znao sam da ćeš me to pitati, nismo se dugo vidjeli pa sam i sam razmišljao kako sam. Imam strahovito puno posla, novog za mene, ali me ispunja puno više nego sam mislio. Dobro sam, uglavnom.
To uglavnom odnosi se na njegovo fizičko zdravlje, ali na koje jako veliki utjecaj ima njegovo duševno stanje.

Ista je stvar kod mene. Moguće da smo to prepoznali i tako se nakon kraćeg upoznavanja, svojevremno, nastavali povremeno dužiti i razgovarati.
Pišem od romana do pripovijetki i još koječega. Ne smatram se klasičnom pisicom. Nazvala bih sebe kroničarom/kom. Više da zabilježim vrijeme koje prolazi, jer mu se inače u raznim interpretacijima, raznih 'istina' može staviti soli na rep.
Da sam pripadnik velike nacije moji bi romani bile zgodne serije. Tako je kako je. Našla sam ravnotežu u samoj sebi i nadam se nekom svom budućem romanu s kojim ću biti zadovoljna.

I tako jedemo i pričamo. Još nismo došli do onog radi čega smo se našli.
Što ti misliš..?
Što ti misliš..?
Ne slažemo se posve u svemu, ali tu smo negdje. On je po godinama između moja dva starija sina. Sa srednjim se vrlo dobro slaže. Pisanim uradcima jer moj sin U Švedskoj i nema ga već tri godine kući.
Kad ćeš nam doći, piše mi na fejsu. (O, ti novi uređaji, linije i razni operateri. Uvijek iznova nove riječi.)
Imam bolnu potrebu vidjeti mog sina i snahu. Možda je i ostvarim. Trebam, želim i hoću.

Eto, kako se za tren izgubim od središnjice.
Uglavnom moj mladi prijatelj i ja pričamo. Zvoni na vratima stana (im raznih zvona). Sklanjam Laru jer laje ko luda. Otvaram a na vratima prijateljica , sretna, u rukama kolači, boca vina i boca koka kole, kosica leti na sve strane. Gledam je začuđeno.
Došla si na ručak koji je sutra, kažem, ali uđi uđi, naći će se i danas nešto za pojesti.
Tko je kriv zabuni. Moguće ja. Za sutradan sam pozvala pet prijateljica, ženskica.
Oprosti, kaže. Upoznajem je s prijateljem. I ona ima nekih fizičkih smetnji i vrlo ograničen jelovnik, ali nešto uspijem složiti.
Ne mogu rekonstruirati kako smo došli na lijeve i desne intelektualce – Desni su pametniji, kaže ona. Prijatelj i ja skočimo. Lijevo mišljenje nekako ide uz umjetnike, pisce i slobodno misleće ljude. Ono pomiče granice, tako mislim. Umjetnici su stvoreni da pomiču granice. To je ono što privlači i draška one koji ih čitaju, gledaju i dive se njihovim djelima. Desna priča je uvijek malo sputana , ako je tako promatramo, iako je nas, onih koji nismo ni ovamo ni onamo sve više. O tome neki drugi put.
Ali, ipak:

STARA PJESMA
O, ta uska varoš, o ti uski ljudi, 
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva, 
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, 
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva! 
Čemu iskren razum koji zdravo sudi, 
Čemu polet duše i srce koje sniva, 
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, 
Usred kukavica čemu krepost diva? 
Među narodima mi Hrvati sada 
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti, 
Osuđeni pasti i propasti bez časti. 
Domovino moja, tvoje sunce pada, 
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema, 
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

Morala sam izvući ovu Staru pjesmu našeg velikana Matoša.

Moja prijateljica, koja je nepredviđeno upala na ručak dan ranije, ostavljena je od supruga nakon 25 godina braka za curu preko trideset godina mlađu od njega. Niz je tu komplikacija. Ona se još odlično s tim nosi, ali izbile se neke druge stvari, uvjerenja koja je vraćaju u klasično, u ono što joj daje sigurnost da život ima smisla.

Sutradan sam napravila ručak. I upravo sam, u mediteranskoj razigranosti svog doma, napravila klasični malograđanski ugođaj naših obitelji.





Moje i njene, ali i ostalih. Šest sati smo se prisjećali našeg odrastanja, naših baka i majki. Očeva djedova. Njihovih borbi za Domovinu na svim stranama. Njen sin joj je rekao: priča moja prijateljica, kad bih se bavio politikom izvukli bi mi iz prošlosti bakinu sestru Anku Berus, ali njenog brata koji je branio Stepinca. Svakako bih za nešto bio kriv.

Usput pogledajte dobrohodni podsmjeh mog unuka. Ovako se smiju i moji sinovi kod naših okupljanja. Drago im je ali oni su oni koji su otišli u svijet. Tavaja ( stoljnjak) je njima anakronizam, ali kad budu mojih godina, a promatrat ću ih s nebeskih visina, kako mene moji stari promatraju, bit će i na njihovu stolu. Usto nikad ne stavljam papirnate tavajole. Mrzim neuredno i na brzinu jelo, podcjenjeno znanje naši predkinja kuharica koje su odrastale kao drugorazredni ljudi pa su određena kućna umijeća dovele do savršenstva. Moji su ručkovi homage njihovu postojanju.

Panorame gradova

Ima malih gradića što su dio slike
prirode: mora i brijega, dio mjesnoga gaja.
a katkada se upiru o sike
i o njih sitne more bije, val bez kraja.

Rodna su mjesta razglednice čitke,
s grobljem, crkvom, zdencem, gradskom česmom,
sa nekom starom dveri, s dvije-tri kule vitke,
pod zvonikom i zvonikovom pjesmom.

Ta mjesta stoje. Ne rastu godinama.
Školji vremena, trajni kao rijeke
ispružene u starim podinama
i svojom sviješću starinske, daleke.

Da se tu umire, ja bih jedva reko,
no život je tih i teče po kalendaru.
Na tijesan prostor živalj tu se steko
i vedro žive uz najmanju paru.

I sama stabla nose pečat ljeta,
a mrki kamen stoljeća se troši.
Oči su starica međa ovog svijeta,
a dječarci svi su redom loši.

I sve tu spava, bašte i dućani.
I ljetopisi pišu se na usta.
I svi su divno jednolični dani,
osim za dernek ulica je pusta.

Imaju mačke, i svoje pse čuvare,
i čemprese, čuvare zaborava.
I spomen čuva prag i klupe stare,
i po sezoni seže divlja trava.

Tako je prisno graditeljstvo malo,
i kućni bršljan ima dušu kuća.
I sve je naskroz u tišinu palo,
i s vatrom čovjek žali svježanj pruća.

Takvi gradići zrcaju kao dobra djeca
u uspomeni, naši, no za nas samo mijena
s pobožnošću se pred njin okvir kleca,
no oni traju isti, lik, i san, i sjena.

I dobro ih je vidjeti tek časak:
sada maleni, nekad tako dugi
za dječji korak; no naš je život prasak,
i vidjevši ih znamo: mi smo drugi.

Mi smo od onih koji u svijet idu.

Tin Ujević

Moja djeca, unučad, moj mladi prijatelj s ručka dan prije (na priču ću se vratiti) . I ja, i mnogi iz generacije mojih i prije mene: Mi smo od onih koji u svijet idu.
A, moja prijateljica u ovim nesretnim trenucima svog života bježi u sigurnost desnog, nažalost, često zacimentiranog razmišljanja. Ovo je pravi put, zna se što je dobro, a što zlo itd.

Kad je u jednom trenutku rekla: Ne znam zašto su mnogi protiv ministra kulture Hasanbegovića, moj je prijatelj skoćio na noge uz uzvik: Ja ovo više ne mogu slušati ... Za tili tren je bio na izlaznim vratima. Poletila sam za njim: Kišobran.., evo ga natrag. Uzima kišobran. Moram popiti tabletu za smirenje, kaže.
Vraćam se prijateljici. Obješenih ušiju do poda kaže: što sam rekla, pa ja nisam mislila ništa...
Nije ostalo dugo. Idem, oprosti pokvarila sam ti dan.

Hoću li se smijati ili plakati.

Poslije malo vremena nazovem prijtelja: Halo.., kaže smrtnim glasom. Popio sam tabletu za smirenje. Oprosti mi,ali nisam mogao... Smirujem ga.
Nazovem prijateljicu: halo.., kaže smrtnim glasom. Popila sam tabletu za smirenje. Oprosti mi nisam htjela... Smirujem je.

Sutradan je bio drugi dan. Ručali smo. Ispričavala se, smijali smo se zgodi.
Mladi prijatelj me nazvao: Oprosti. Grozno sam reagirao, Ali, takla me u samu srž itd, itd.

Zadovoljna sam. Život mi je pun stresa ali zabavan.

Usput kišobran je bio crvene boje.

14.06.2016. u 09:22 • 23 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.06.2016.

Ne mogu odoliti

Evo još fotografija. Komiža mirita. Jastožera.



Gospa Gusarica



A, ovaj brod?



rat mačaka



i mačke




Sultan. Jedan od poslijednjih. Potomak onog iz Amarcorda.



A, ovaj krasni brod?

naše svijetlo. Koliko god sam se trudila okrenuti fotografiju nisam uspjela. Ne ide pa ne ide.



detalji







Bard.



Brudet



Pozorno se sluša balada o Čoviku i Medvidu



R. plače.

I smije se.


09.06.2016. u 20:16 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 07.06.2016.

Čudesna Komiža

I tako; vrti se grupa nas prijatelja koji osmišljavamo dane i život. Pozvani smo u Komižu. Prijateljica je ostavila za vikend praznu kuću radi nas. Inaće je iznajmljuje, a sezona je već počela.
Ne damo se baš nagovoriti iz prve ni druge. Dosadni , nepokretni stari ljudi. Najslađe je doma, ali ima nas i pokretnih. Idemo, idemo - ne damo mira i evo nas. ne svi. Neki uistinu ne mogu.


I evo nas. Divotica! Dvije ljepotice i pas.




Dva ljuda i drugi pas.








detalji za koje ne trebaju riječi






biseri









kukičanje na djelu



naši domaćini



Ukroćena goropadnica na podu ( od silnih obaveza i posla oko nas izletnika uhvatio ju je išijas)



zlato more







u konobi Joška Božanića



Priča o Greti Garbo.
Treba poznavati Joška Božanića. On ima poslanje. Otok koji je centar. Falkušu kojom promovira Hrvatsku kao zemlju Mediteana, zemlju svijeta. Čitajte ga, isplati se.

Prošli vikend smo se (veliko društvo nas) družili u dva navrata. Matija, njegova sestra napravila je za večeru ribu i sutradan za ručak ribu. Lešo i brudet. Neću se praviti da znam komiški pa ću pisati kako ja izgovaram.
Joško izdaje novu knjigu.
I tu je priča o Greti Garbo i njenom boravku u Komiži. Joško ju je isprićao. Smijali smo se do suza. Igre ljudi iz malog mjesta i najljepša guza na njihovom pjesku. Pjesak je saćuvan i pokazivan u određenim prigodama.
Joško je renesanski univerzalni čovjek. Bilo je to vrhunsko uživanje.











jastožera



07.06.2016. u 09:53 • 18 KomentaraPrint#

četvrtak, 02.06.2016.

Ja sam osoba C



Mislim se mislim i onda mi sine (vrli profesor Baltazar.)
Kog vraga sam ovdje anonimna? Mislim li ja drugačije od onog što pišem?
Eto ja sam osoba C. Moje je ime Tonča Anković i stojim iza svega što pišem i kažem. Mogu biti od same sebe prevarena, i od drugih, zašto ne. Neki su ljudi vrlo uvjerljivi, ne znači da je njihova slatkorječivost, blagoglagoljivost ili namjera dobra. Povjeravala sam nekad ljudima koji toga nisu bili vrijedni. Kako god to je moje ime i prezime. Ja sam ta osoba C.
Recite što vas volja. Pitajte. Odgovorit ću, ako imam što, donekle, pametno reći da ne povrijedim druge, ali i sebe.

Ove dane sam intenzivno prisustvovala nekim skupovima i naslušala se raznih razmišljanja.
Ozbiljnih i dobronamjernih ljudi i onih koji tu nisu. Tih nedobronamjernih bilo je u manjoj mjeri. Ipak sam ja jedna 'mudra' glavica. Kad hoću prokužim ja ljude i njihove namjere. I izbjegavam ih.

Eto! Napravila sam to. Već me dugo mući ta glupa anonimnost. Možda me sad uhvati sram i strah pa više ne napišem ni riječi, ali sad mi je tako došlo.

02.06.2016. u 22:58 • 13 KomentaraPrint#

petak, 27.05.2016.

Splitska sinagoga

Židovski sakralni objekt, sinagoga u Splitu, smještena unutar Dioklecijanove palače, smatra se jednom od tri najstarije aktivne sinagoge u Europi. Sinagoga je smještena u dijelu palače koja je bila židovski geto i datirana je na početak 16. stoljeća. Sadašnji izgled u baroknom stilu je nastao 1728. godine prilikom preuređenja tog sakralnog objekta. U zapadni zid palače ugrađen je aron hakodeš, najsvetiji dio hrama izrađen od crnog i bijelog mramora i okrenut Jeruzalemu. Uz sinagogu su smještene i prostorije Židovske općine i to su, uz židovsko groblje na padinama Marjana dokazi stoljetne prisutnosti te zajednice u Splitu. Smatra se da je zajednica izbjegla, skupa sa ranim kršćanima i ostalim stanovnicima spaljene Salone u Dioklecijanovu palaču. Danas je sinagoga, iako lokalna zajednica broji oko stotinjak članova aktivna. U Splitu nema rabina, pa ponekad gostuje rabin iz Zagreba. Objekt posjećuju mnogi turisti, a u općini nam ističu da gosti pristigli primjerice iz Izraela ili iz New Yorka redovito posjećuju sinagogu. Svi su oni impresionirani i pozitivno reagiraju na priču o povijesti te male zajednice. U općini su tokom jutra uvijek prisutni ljubazni domaćini spremni da gostima, ali i sugrađanima približe taj značajni sakralni spomenik, uz dubrovačku sinagogu jedinu sačuvanu na istočnoj obali Jadrana. Leo Nikolić Izvor: theDalmatia.com
Autor: admin


Bila sam pozvana ovo proljeće na Pesah. Nikakva posebna zasluga. Prijateljica je u braku sa Židovom.
Gospođa, Židovka s mladim rabinom vodila je neku vrst molitvenih običaja za taj dan. Rabin i njegova izrazito tamna pratilja ( prijateljica mi je prišapnula da je potomak Židova iz Afrike. Doveli su ih avionom, šaptala je) molili su na engleskom. U prostoriji je bilo dvadesetak ljudi. Neke sam poznavala iz viđenja.
Splitski Židovi su, čini mi se, najprije Splićani. A, Splićani su jedna posebna vrsta ljudi.
Malo zafrkanti, malo odmaknuti, naizgled nedodirljivi, zatvoreni u svoja prijateljstva i druženja. Pridošlice kažu da je teško prodrijeti u splitska društva. Govorimo o splićanima i splićanistici.
Ni splitski Židovi u tom smislu nisu ništa drugačiji. Više manje su agnostici, poženjeni ženama koje nisu Židovke. Uglavnom. Gospođa koja predsjedava trudi se održati pažnju na vjerski dio, ali većina ih je nedisciplinirana. Pričaju međusobno, kao da je prisutna mala neugoda među njima, neka vrst otuđenosti.

Poznato mi je to. Na neformalnim skupovima i među nama katolicima uz svećenika, nakon što smo dobili Hrvatsku, nađu se slične atmosfere. Agnostici, ateisti, pa čak i oni koji to nisu, ali iz nekih razloga nisu upražnjavali kršćanstvo ponašaju se potpuno isto kao te večeri mala židovska zajednica.

Tu mi se večer dogodilo nešto vrlo neobično. Sjedila sam preko puta čovjeka s židovskom kapicom na glavi, koji je pokazao veliku pažnju prijateljici,ali meni. Tumačio mije što bi u svakom trenutku trebalo napraviti. Kad se jede kad se pije. Sve one sitnice ali i važne stvari kod tih obreda.
Osobno me sva vjerska okupljanja, bez obzira o kojoj se vjeri radi dovedu do neke vrsti zanosa i ganuća.
Zaboravljam razlike ( po meni ih ni nema), pokušavam ući u struju zajedništva. Čovjek preko puta mene i moje prijateljice nakon nekog vremena odlazi po novu flašu vina. Pitam prijateljicu: Tko je ovaj gospodin. Ona me gleda zaprepašteno:To je moj suprug.
Skoro sam pala sa stolice.

Pokušavam naći objašnjenje zašto ga nisam prepoznala.
Uvijek mi je djelovao malčice u nekom odmaku od društva. Znam da je radi prirode posla puno putovao. Nije puno pričao. Tu i tamo. Mislila sam da ga interesira samo njegov posao.

Tu večer u njegovim očima i na njegovom licu lebdila je duhovnost. Bilo je neke dirljive potrebe da mi ispriča povijest tog blagdana.
Znaš, rekao je, bilo mi je svejedno, da je I. htjela mogao sam biti kršćanin. U našoj se kući vjera ionako nije prakticirala. I. mi je rekla, ako imaš potrebu za tim pogledaj u svojoj zajednici. Iz razloga bogate povijesti vlastitog naroda. Osjećao sam laganu potrebu, ali me primilo. Drago mi je da me nagovorila. I. je katolkinja, ali rekla bi da nije praktična. Više onako. Samo pripada nečemu, ako i to.

I tako 'preko veze', iako uopće nije potrebna, jer neprekidno zvone pojedinci i grupe koje dolaze na razgledanje, A.A. nam je ispričao povijest splitske sinagoge, ali i još puno toga. O putu vlastite obitelji, koja poslije drugog rata više nije vjerovala u Boga.
Ja sam koji jesam, rekao je, ali nije pomogao svom izabranom narodu. Pustio je da nestane šest miliona Židova. Među njima i većina splitskih Židova koji su izgubili živote u drugom ratu. Iako, dok Italija nije kapitulirala bili su relativno zaštićeni.
U tom klaustofobičnom prostoru splitske sinagoge sve se to osjeća.
Neobično je vidjeti prostor za žene zatvoren rešetkastom pregradom.
Smije se. Pustimo ih ipak dolje među nas, inače je zabranjeno. Žene dekoncentriraju u molitvi, smije se dok govori.

Sekularizirali smo se do kraja. Svi mi.

Smetaju nam stare zapovijedi. Ne damo mi našu 'slobodicu-divoticu' posve nesvjesni toga što ta sloboda znači.

Ali u tom prostoru stare sinagoge u kojoj su molili toliki vjernici osjeća se povijest naroda. Vjere jedinom izabranom Bogu koji je i sam taj narod birao obećavajući mu brda i doline i evo do kuda ih je doveo.

Gdje griješimo, ako griješimo, jer to je i naš Bog.
Daje nam zapovijedi, savjete. Sklapa ugovore, nije da se ne trudi, ali mi svako malo skrenemo s tog Božjeg puta. Osoba u mom liku jednako ili više nego drugi. Ne poričem. Dapače.
Možda mu je uzaludna borba za naše duše i tijela. Možda je pogriješio u stvaranju. Preračunao se. Pobjegli smo ispod njegove zaštitničke ruke. Gušila nas je. Još nas guši.

O dajte, dajte mi slobodu!

Eto vam je. Dao sam vam je.

Tolika pitanja, a samosvijest je sve manja i zgrbljenija.












27.05.2016. u 10:04 • 23 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.05.2016.

Kakav prekrasan dan. Hvala ti Bože na njemu.

Zove me prijatelj, trgne me iz sna. Mobitel ti je ugašen,kaže. Zove me na telefon, kojeg na sreću još nisam ukinula, ali morat ću. Idu crni umirovljenički dani.
Iza 9 ću biti ispod štandarca na pjaci. Prođi pa me pokupi.
Krivo čujem umjesto pjaca – pazar.
Uvijek tako, nije mi prvi put. Načekala sam se na krivim mjestima. Kao da se moja psiha igra s riječima.
Štandarac, pitam, gdje je to.
Tamo gdje su uklesani stihovi Petrasov Marevića.
Tonči Petrasov Marević, nemam pojma. Padam s Marsa- Otkada, pitam.
A, crna ćeri, što ti je. Sjedit ću tamo u kafiću.
Na pjaci, sine mi.
Uklesano je:
Ne treba nikamo ići 
nigdje drugdje tražiti 
što jest i tu je

Izvedem Laru u šetnju oko 9 i 30 prođem pokraj štandarca. Vidim njegovo društvo. Njega nema. Prođem pokraj. Na glavi mi je šešir i naočale za sunce. Tko će me prepoznati.

E sad. Ima tu malo igre. Moj je prijatelj, prijatelj iz djetinjstva. Već tri godine udovac. Sastaje se skoro svakodnevno sa svojim muškim društvom na kavi. To je nekako splitski đir. Žene na jednu
stranu i Oni na svoju stranu.

Prdiludimo, kaže moj prijatelj.
Obično o politici. Ali kako su različitih političkih struja dođe i do povišenih tonova. Sve je to roba preko sedamdeset koja uistinu prdi ludih, ali dijele svijet i sudbinu Hrvatske na puno mudrih načina, samo ih nitko ne sluša.
A Split za lijepog vremena je jedno veliko dvorište koje još uvijek pripada svojim građanima, ne zna se do kada će sve postati privatno vlasništvo, nadamo se da neće.
Obavim nekoliko stvari okolo i ponovo prošećem pokraj kafića ( i štandarca). Ne vidim ga. Sjednem za stol s namjerom da ga pričekam . Odjednom mi se ne da. Izvučem se vani. Na drugoj strani u Centrala ugledam drugog prijatelja na kojeg mislim već mjesecima, a nikako da mu se javim.

Skinem šešir i naočale. Tko bi me prepoznao ovako maskiranu. Obradovao mi se. Napustio je društvo. Sjeli smo za drugi stol. Naručim kapućino.
Ne izgleda baš dobro fizički. Oronuo je, smršavio. Koža isušena. Da mi nije neugodno brinula bih se o njemu, ali kako to izvesti u ovom svijetu punom predrasuda, ogovaranja i prezrivih nagađanja.
Tih strašnih ograda na svaki način.
Fizički nije baš najbolje, nešto ga i boli i neprekidno pije tablete protiv bolova, ali um je bistar, brz, znatiželjan. Razmjenjujemo misli. Čak ni riječi gdje su drugdje prepreka ovdje nemaju ogradu. Ne znam kako vi, ali meni se često događa da s nekim ljudima, mojim prijateljicama, prijateljima, piscima nekih djela, slikarima, koje ne poznajem, glazbenicima čija djela slušam kliknem na prvu. Proveli smo debela dva sata u izmjeni misli, sjećanju na njegova pok brata blizanca s kojim sam isto tako razgovarala. Spominjala sam ga onomad. Kao da plivamo u nekom futurističkom filmu i dotičemo se ticalima.
U srijedu ću napraviti večeru i pozvati ga uz ostale.
Kući, mobitel ostavljen na punjenu, gori od poziva.
Čekala sam te kod štandarca, ali tebe nije bilo, govorim drugom prijatelju. A, zašto nisi imala mobitel uza se. Imao je svoje razloge. Netko mu se tu iz njegova društva nije svidio, pa nije sjeo s nima.. Zvao me je nekoliko puta. Nema mi pomoći s tobom, kaže.
Ajde, doći će po mene.
Sjedili smo na prvoj vidilici. Nevjerojatan pogled i mir. Razgovarali neobvezno. Veže nas djetinjstvo i puno zajedničkih doživljaja i ljudi. Mnogi su otišli na drugu stranu. Ne dohvaćamo ih više, ali lebde oko nas. Tu su. Ne mogu biti daleko. Ne bi bilo pravedno.
Ovaj je moj prijatelj pred par godina bio u komi dan i pol.
Uvijek ga iznova pitam sjeća li se čega. Bijele svjetlosti, bilo čega, a on mi svaki put kaže baš ničega.
Baš si neki, ogovorim mu nezadovoljna. Šalim se.
Sve su samo slutnje. Istina je, nažalost, daleko. Daleka.
A, opet sam sretna što sam živa i što stanujem u ovom lijepom Splitu.

22.05.2016. u 21:35 • 17 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.05.2016.

Lamentacije

Nikad nisam čitala postove 'onog čije ime se ne smije spominjati'.
Čak sam mislila da piše samo komentare, a onda sam prestala razmišljati. Žao mi ga je na puno načina. Ali, njegova su vrijeđanja uistinu zadnje vrste. On vrijeđa tim groznim prostaklukom do srži onoga što svatko od nas bez obzira kojoj struji pripadao misli o sebi kao čovjeku/ čici/ čanstvu.
Mi, bez obzira, kako mislimo da smo nastali Božjom voljom ili svemirskim hirom tepamo sami sebi da smo zgodna, pametna, pogotovu na blogu iz anonimnosti naših mišjih rupa, puno pametna ljudska bića.
A, da malo promislimo shvatili i da smo toliko pametni našle bi se naše umotvorine na drugim medijima. U društvu književnika ili veće negdje drugdje. Možda ima i takvih među nama, ne želim vrijeđati nikoga. Samo hoću reći da nam malo skromnosti ne bi škodilo.
Draga mi je primjedba da se služim argumentima kod rasprave. Priznajem da to nastojim. Pokušavam, a sama sam sebi nekad vrlo bezlična, razumjeti tuđe stanovište, ali moji postovi i moji komentari bez obzira na trud, ograničeni su na moju narav, ograničeni su i utjecajima obiteljske prošlosti i još mnogo čim čega nisam svjesna. Ali, trudim se.
Jedna blogerica mi je rekla da izigravam žrtvu. Krivo! Ne osjećam se tako. Baš te obiteljske okolnosti odvele su me u velika istraživanja. U istraživanja kako i zašto se čovjeku kroz njegovih u prosjeku sedamdesetak godina mogu dogodi užasne stvari. Ili dobre stvari. Kakve odluke odlučuju o vlastitoj sudbine. Odluke tuđe i naše.
Istraživanja o prirodi ljudskih bića. O razlozima postupka ovakvih ili onakvih. Loših ili dobrih.
I nažalost, do sada, našla sam puno razloga da žalim čovjeka, čovječicu, čovječanstvo.
Tu smo na zemlji, iako je filozof Gorgija govorio da je sve samo privid, a puno velikih filozofa od francuskoga filozofa René Descartesa Mislim, dakle jesam - Cogito ergo sum, a i prije i poslije njega dokazivalo da postoji stvarnost u kojem živimo i borilo se u svojim djelima, kao i umjetnički, povijesni i ostali svijet dokazivati da smo vrijedni postojanja.

Odoh ja u širinu, ali sam zapravo htjela ostaviti komentar kod semper contra, ali sam kao i on počela pisati post.

Post kuc kuc u vlastitu unutrašnjost. Kuc kuc u smisao.
U zašto i kako!?

Ako zaključimo da uistinu jesmo, što nas pokreće.
Uvijek i uvijek iznova da se rađamo, da rađamo- svi ti silni hormoni unutar nas. Mirisi koje lučimo da bi u fertilnoj dobi mamili jedni druge. Pogledajmo te djevojčice i dječake. Tu borbu: biti zamijećen. Koliko tu uopće ostaje mjesta za razum?
A, onda kad je sve gotovo i dalje se kočoperimo. Ta strašna potreba za sviđanjem. Za uvažavanjem. Za ljubavlju.
Pod svaku cijenu.

A, kolika je cijena istine?

Cijena istine!?
Od kada ja pamtim. Od razgovora s mojim starima. I prijateljima i njihovim starcima. Sa svih strana. Uhvatila sam sve u svemu i treće stoljeće.
O našim i njihovim životima. O vremenu u kojem su živjeli. O mrtvima. Sudbinama. Nema tu ništa crno- bijelo. Više je od pedeset nijansi sive. Nema tu decidirano: Ja sam u pravu. Moji su u pravu. Daleko je sve to od svake pravice. Kratak je život i puno je u njemu pokušaja da ga se ispravno živi. Na svim stranama.

Ponekad zagucam pa odem na stranice onih koji se čvrsto drže svoje linije. Vjeruju u vjeru svojih otaca. Pokušavam.., ne znam što ni sama.
Volila bih kad bi se manje bavili politikom, a više otvarali mogućnosti zdravom radu. Ljepotama.
Ova se zemlja a i mi s njom iscrpljujemo bespotrebno. Prošle bitke su upravo prošle. Daleka povijest. Treba živjeti tu i sad. Da bi ova lijepa zemlja ostala djeci bez popudbine koja sad ne izgleda dobro.

I da žao mi je, a možda ubuduće ću reći popu pop i bobu bob.

19.05.2016. u 21:27 • 28 KomentaraPrint#

srijeda, 18.05.2016.

Ja sam spam

shadow-of-soul,
svaka mu je biser.

FreshCaYg,
kad ne vidimo gredu u svom oku.
Iako, ništa nije rečeno u mržnji, a gredu iz svog oka također pokušavamo iščupati. Nije lako.

jelen,
Znaš da se u puno toga s tobom slažem, osim što sam jako vezana za nauku Isusu Kristu Božjem i ljudskom sinu i o kršćanskom Bogu. Ne isključujem niti ostala vjerovanja, ali razumijem i sumnju u takvog Boga.
Jest nije lako Petru M. Um je jako veliki , rekla bi vražji zavodnik, ali.., imamo ga. Tko više tko manje. Petar M. je jako dugi broj godina, od njegove srednje škole, obiteljski prijatelj. Ima on srca. Voli nas jer mi zadovoljavamo puno njegovih kriterija, ali i naljuti se, naročito na mene jer me moja maštovitost često odvede daleko od logike i zdravorazumskog razmišljanja. Uvrijedi me debelo u takvim trenucima, ali ja sam ga takvog prihvatila. Naš je.

NF,
ja se uvijek pitam zašto nitko ne spominje pok. Cipru. Kad ga ja spomenem onda kažu: on je poludio. Ja bih rado bila luda da sam kao on.
Ali i ta njegova ludost!?
Ide anegdota; kad se vratio iz bolnice netko od prof. na filozofiji ga je upitao: Možeš li ti s tom dijagnozom uopće predavati studentima. A on odgovorio, ne citiram, ali po prilici: Kolega ja jedini imam atest da sam sada zdrav, a imate li ga vi!

Helada,
niti govora. Budi ti što jesi. Pametna i dobra cura. I slobodna.

mcmlx,
cjelinu je teško dohvatiti. skoro nemoguće.

Mirče,
molim te, ako ne želiš da te posve izbrišem onda argumentiraj i bez prostota na račun bilo kojeg komentatora.


Dinaja,
previše si širokogrudna prema meni. U ovom slučaju. A, možda te tvoje,uvijek iznova začudne riječi, jesu tvoja Božanska iskra.

semper contra,
Samo su dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost. Za svemir nisam baš siguran.
Albert Einstein



Ovo je moj odgovor na komentare iz prošlog posta. Stavljam ih kao novi post jer ne mogu kao komentar. piše mi da sam prijavljena kao spam. Ne mogu doći niti do Admina.možda je moja nesposobnost, a možda nešto drugo. Molim savjet.

18.05.2016. u 05:02 • 12 KomentaraPrint#

petak, 13.05.2016.

Splendid isolation


Postoje prostori u nama koje dodirujemo. koji ne podliježu zakonima znanosti. Nemaju ogradu znanosti, a, ograda nam je potrebna. Bez nje bi bio kaos, a taj kaos čovjek ovako ograničen ne bi bio kadar svladati.
No, svejedno postoje ljudi, rijetki, možda i ne tako rijetki ali ima ih. Umjetnici, neki Božji ljudi, filozofi, ljudi nekad jednostavni bez ikakvoga znanja koji ljube. Nekad, posve neočekivano, u prolazu , zabljesnu te takvi ljudi. Bljesak!' Posve nedostatna riječ. Ali, koja to riječ nije. Svrbi me koža, kao ograničenje. Sve ima granicu. Od riječi do shvaćanja. Kad počneš sumnjati u takvo što.. Slutiti bezgraničnost, težiti ukinuti svaku granicu kraj je tvog života ovdje na zemlji. Jer, bezgranično se ne može vidjeti u ograničenom. U smrtnom. A, ipak ga ima. U svemu.
U poljskom cvijeću ali i u onom ljudskom rukom stvorenom. I u umu.
Kako ukinuti granicu, a ostati 'normalan' u ljudskim mjerilima. Nema odgovor na to pitanje istražujući samo umom. Ali, to čovjek/čica može shvatiti tek onda kad um iskoristi do granice kad više nema odgovora. Kad dotakneš zid i znaš, slutiš da iza tog zida uma postoje stvari koje se ne daju objasniti.
Stvari neobjašnjive, bez pravog znanstvenog dokaza, ali su tu.
Pred par dana, vraćajući se s jednog savršenog ručka, dobrog jela i pića i pametnih ljudi koji je potrajao do kasno navečer, prijatelj svećenik, nastavljajući razmišljanja i raspravu kaže: M. Ima, usudio bih se reći, prokletstvo uma i znanja.

Moj prijatelj, dajmo mu ime Petar M., je prof. na faksu. Neženja, svoj, vrlo kritičan. Smatra da u Hrvatskoj nema niti jednog dobrog filozofa. Jedan jedini koji bi mogao zadovoljiti njegov kriterij je filozof teolog. Teologija za Petra M., koji bi se mogao nazvati agnostik nema što raditi u svjetovnoj filozofiji. Po njemu ona se ne da mjeriti ni izračunati. Nema načina da se znanstveno dokaže. I tu je za njega kraj svakog razmišljanja. On vide te duhovne ljude, ako baš sa oltara ne govore politiku i ne bave se politikom u smislu lobiranja za političare i slično, kao neku vrst zanesenjaka koji sa stvarnošću nemaju ništa. Za mog prijatelja svećenika Petar M. kaže: On je u svom svijetu čim ne vidi koliko Crkva ima utjecaja.


U prvom redu mi smo iznikli iz vrlo konzervativnoga ruralnoga društva. Poslije pada Austrije svaku inteligenciju lijevu i desnu ( pod inteligencijom u ovom slučaju ubrajam one koji slobodno misle. Nisu vezani ni uz desne ni uz lijeve. Mogu biti jedno ili drugo, ali nisu poslušnici države ili stranke.) uništili smo natječući se tko će više uništavati. Tuk na utuk.
Narod se koprcao u siromaštvu i raznim drugim nevoljama.

Budimo iskreni dvjestotinjak intelektualaca (molim nikakve asocijacije) nezavisnih dobronamjernih prema državi u kojoj žive, bilo bi dovoljno, kad bi ih pustili da rade. Kad ukinemo razne glave šećera, (e, baš svašta pamtim) razne korupcije, krađe, mita, zapošljavanja iz rođačkog i prijateljskog kruga i pustili ljude da rade gdje bi nam bio kraj. Pa i utjecaj Žene na razne načine. I kad je seks u pitanju. Davno je rečeno Cherchez la femme.



Čitam razne forume, facebook, ovdje na blogu i čime se mi bavimo. Kao guske u magli hvatamo se za razne gluposti izgovorene s raznih oltara (pa i saborskog). Gluposti, ali i nesporazum. Naravno da će katolička crkva šititi i propagirati seksualnu suzdržanost. Smanjiti te odnose na najmanju moguću mjeru. To im je u prirodi posla.
Je li primjereno tako se izraziti. Mislim da nije. To govori o njegovom mentalnom sklopu. U vremenu u kojem je ostao, ali je li i promiskuitet, ono što se danas u zapadnom svijetu događa... da je seks više pornografija, a manje ljubav potpuno normalan.
Nisam nikakav čistunac. Mislim da je u tom smislu žena u svom izboru jednaka muškarcu. Seksualnost je puno više utkana u čovjeka/čicu nego se o tome mislilo.
Nije baš s oltara ugodno čuti izraz štraca, ali "Bili ruža isto mirisala da se drugačije zove?"

Nešto u ovoj usporedbi nije u redu. Rečenica i misao je "Velikiog pjesnika Mevlana Dželaludina Rumia. Bio je perzijski i islamski filozof, teolog, pravnik, pjesnik i sufi mistik iz 13. vijeka. Smatra se jednim od najvećih mističkih pjesnika Islama i njegova poezija je utjecajna i dan-danas".

Bijedna i nesuvisla Odmak, kako ga se usuđuješ spominjati u ovom kontekstu.
E, sad sam već ljuta na samu sebe pa ću prestati pisati, a imala sam o određenoj ženi i muškarcu još nešto reći, ali, nadam se da ćemo to čuti u ponedjeljak u Otvorenom. Ako.., i u ponedjeljak dok se ne konsolidiraju.


13.05.2016. u 19:44 • 12 KomentaraPrint#

petak, 06.05.2016.

Sinoć

Sticajem okolnosti, ne bez svoje volje, sinoć sam se našla najednom neobičnom skupu.
Ljudi su se grlili i dugo ostajali zagrljeni. Mnoga su tu lica bila na granici neke izgubljenosti, ali i nade. Mladi čovjek koji je vodio skup govorio je uvjerljivo , u potpunom je slaganju s mojim razmišljanjima, osim jedne, po njemu bitne stvari. Naime govoreći o odnosu čovjeka i Boga spominjao je sudbinu koju NE MOŽEMO IZBJEĆI – e to ne vjerujem, a on smatra da nam je zadana, ali prepuštajući našu volju, izbor, slobodnom voljom u Božje ruke imamo šansu da se nađemo na Božjem PUTU i na kraju u njegovu krilu.

To je jedan vid života na zemlji. U mukama, bez svake sumnje, jer te muke dotaknu svakoga od nas, manje ili više. Propadljivi smo.
Svatko svojom slobodnom voljom Bira. Netko materjalno - svakodnevno iz minute u minutu ili Božju ruku, Božji put koji će ga na kraju odvesti u Božje okrilje- tu također imam svoje mišljenje, ali o tome kasnije.

Htjela sam vidjeti o čemu se radi na tim predavanjima, jer jedan član obitelji nam neprekidno govori o tome, a mi ga na neki način ismijavamo. To je sekta kaže moja sestra, koja nota bene nije vjernik, ako nekad i posumnja da nešto ima odbija je djelovanje Crkve. Znanstvenica je i vjeruje samo u statistike, brojeve, ankete.
Sinoć sam joj, nadahnuto što nije moja karakteristika, rekla par stvari o razlici naših putova i naravi. Ja se mučim i preispitujem, uvijek s osjećajem krivnje, a ona ima sreću od početka života ispravnog djelovanja, na dobro ljudi. Kao da je izabrana. Male greške se ne računaju. Čovjek nije savršen. Ovakvi joj skupovi ne trebaju. Ne trebaju ni meni, jer sam intuitivno, ali i učeći – iako mozak često zavara, ali imamo ga i ne možemo daleko pobjeći od njega, ali kažem godinama se mučeći došla sam do istog zaključka kako je na tom predavanju sinoć govorio taj mladi čovjek.
I tko je publika. Izgubljene djevojčice i dječaci, da ne tumačim dalje. Ljudi kojima je "pomogao" Polaganjem ruku izliječio.
Skeptična sam, ali možda ne vidim. Ili mi europski mozak čvrsto drži u svojim željeznim šapama.
Kako god ne govori ništa loše. Nema opasnosti po člana naše obitelji, osim...

E, sad ovo osim.
Prvo: ne vjerujem da nam je sudbina određena. Dugo me mučilo Božje znanje o našoj sudbini. Kao da nam je sudbina cementirana, ali samim tim što imamo slobodu izbora možemo je mijenjati, a njegove znanje o nama spada u njegovu krakteristiku sveznajućeg.
Drugo: Način na koji je govorio o Božjem okrilju podsjetio me je malo na nirvanu. Stanje koje se spominje u hinduizmu i istoćnim religijama. Malo daje na panteizam, iako se tu spominje kršćanstvo i jedan Bog.

Treće:Ono što možda privlači mnoge je mogućnost kad se nađeš na Božjem putu stekneš mogućnost da snagom Božje milosti možeš mijenjati naravne zakone. Popratio je to mnogim citatima iz Biblije.
Starog i Novog zavjeta.
Mogućnost da liječiš. Oživljušeš ono što je već mrtvo. Itd.
Vjerujem da se to može događati, ali ako pretpostavimo da možeš biti i zaveden od zla, koji je te dobrim djelima može zavarati, do kuda bi to moglo doći. Tumačio je on tu razliku dobra djela iz zla, jer još nisi svoju odluku, svoju volju podčinio Božjoj volji. Shvatila sam. Vjerujem i drugi koji su slušali, ali kako ikada čovjek može biti siguran tko ga pokreće. Sposobnosti koje možeš steći mogu laskati i odvesti te posve krivim putom. Čovjek je nesavršen. Rijetki su Sveci. Zato je i Crkva kod tih stvari oprezna.

I mi trebamo biti oprezni da nas ne zavedu mogućnosti, koji vjerujem da posjedujemo

Hoću li ponovo otići. Ne znam, iako mislim da neću. Dobro je čuti, kao i pogledati film ili pročitati knjigu s kojem se naša razmišljanja slažu, ali ja više nemam vremena za ponavljanje.
Potrebno je živjeti u svakom trenutku. Ne mučiti se previše prošlošću niti očekivati nešto u budućnosti.
Život je ovdje i sad.

06.05.2016. u 10:17 • 22 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se