aparatczykovi zapisi

Ne znam ništa o ekonomiji, posebice o monetarnoj politici, ali stvar je to koja se tiče nas svih.
Iako sam iskreno solidaran sa svima koje znam a čije su rate kredita postale enormne i gotovo neplative zbog promjene naviše tečaja švicarskog franka, pala mi je danas na pamet blasfemična misao.
Možda oni na neki način plaćaju dugove prethodnih generacija, čije je kredite u jugodinarima pojela inflacija, pa su se domogli vrijednih pokretnina i nekretnina za skoro pa simbolične svote. Ovu generaciju je pogodila valutna klauzula i na njihove kredite inflacija ima sasvim drugi učinak, pretvara ih u jaram čija veličina raste geometrijskom progresijom. Kao kugla koju vučete na lancu koja postaje sve teža i teža....
Sjećam se tih ljudi i tih priča, uglavnom iz osamdesetih godina. Mnogi su se upravo hvalili kako su dobro prošli, kako im rata kredita iznosi vrijednost kutije šibica, a otplaćuju vikendicu na moru. Neki su tako osigurali svoju djecu sa stanovima, sebi još poneku nekretninu negdje. Mnogi od tih kasnije su se prikazivali uzornim i pravim Hrvatima, glasačima stranke koja je i sada na vlasti, koji su, eto, patili u komunizmu. Patili što skoro za džabalescu došli do imetka. Tako se sjećam jednog momka iz srednje koji se upravo hvalio kako su njegovi starci bili pametni pa digli silne kredite i pokupovali silne nekretnine, a da nisu vratili skoro ništa kredita. Naravno, kasnije su postali uzorni Arvati hadezeovci, zdušno negirajući ostavštinu sustava za vrijeme kojega su stekli imovinu.
Kao da ova sadašnja generacija koja nije kredite dizala da bi gradila vikendice i slične pizdarije, nego da bi riješli svoje stambeno pitanje kad im već starci u tim prijašnjim vremenima nisu osigurali nikakve extra nekretnine, kao da ova generacija plaća dugove tih generacija koje su sve dobile na džemdo. Kao da se zatvara neki opaki krug, kao da neki dugovi dolaze na naplatu onima koji ih nisu napravili, već samo pokušavaju živjeti s nasljeđem koje su im prethodne generacije ostavile.
Moji starci su se uvijek bojali kredita, pa ih tako niti u ta vremena nisu željeli dizati. Devalvacija dinara im je pomogla da kupe Ladu Samaru, najgori auto ikada napravljen, kojeg smo kasnije prodali za cca soma maraka. Jedino što smo kupili na otplatu bila je kožna garnitura (trosjed i dve fotelje), i rate za taj komad namještaja koji je još u upotrebi s inflatornim kretanjima postale su smješno niske. Tako su moji roditelji propustili priliku da nešto steknu, ali su me naučili jednu stvar: ne diži sine, kredite, ne valja to. Nauči da ti malo toga zapravo treba. Radi i prvo zaradi neku lovu, pa onda razmišljaj na što ćeš lovu trošiti. Ne troši lovu koju nemaš. Zahvalan sam roditeljima na tome, iako se sve teže držim tih principa. Istina, stambeno pitanje mi je riješeno, drugih zahtjeva baš i nemam, vozim stari automobil, imam prastari televizor, ne palim se na skupe gadgete po kući.
I dalje se solidariziram sa svima koji svoju ratu kredita nose poput križa, da bi rješili svoje stambeno pitanje. Nisu oni krivi što su u ovoj situaciji, nisu imali drugog izbora. Jer živjeti se mora.....