Vapaj uspaljenog diletanta
11.07.2009., subota
Tuga s juga: Zona sumraka ovi izbori, čovječe...
|
Čet, 15/11/2007 - 17:09 — Drugi film Netko mora da je ugasio svjetlo. I poremetio kompase. Jer na vrhuncu jedne od najnapetijih predizbornih kampanja moderne Hrvatske većina političkih stranaka nemaju puno veze s onim što utvaraju da jesu, s onim što rade i s onim kako se zovu / Možda naša demokracija nema bogatu povijest, a naša moderna politika nije nešto pretjerano senzacionalna, ali ono što sto posto imamo – to je nedosljednost jer naša prosječna politička stranka ne može svjetonazor zadržati ni tijekom jednog jebenog mandata / Sto milijuna kuna za cirkus koji se ponavlja svake četiri godine, uglavnom s istim glumcima bez previše novih imena, jer nove face opasno prijete da sjebu cirkus / Kako uopće reagirati na TV pojavu blijedog i ispijena lika na amaterskoj video snimci slabe rezolucije i s lošom rasvjetom; dok govori pred zastavom u kadru tipičnim za Bin Ladenova javljanja iz pećine; i šalje gledatelju nekakve nesuvisle poruke koje su pretjerane čak i za smušeni hrvatski politički cirkus na ovim izborima? Da izbori nisu tako ozbiljan proces, biranje kandidata za Sabor bila bi jedna sjajna komedija. Zapravo, komedija su i neovisno o ozbiljnosti i važnosti procesa koji kroji budućnost mlade nam nacije. Pokušao sam gledati ove specijalne izborne emisije i par puta se dobro nasmijao. Nije da možeš baš dugo to gledati jer nakon cereka najčešće slijedi «rigoleto», ali zna biti stvarno veselo. Baš nedavno, taman u prvim danima službene kampanje, naletio tako ja na TV prilog sa predizbornog skupa žuto zelene koalicije. Epizoda iz braka seljaka i liberala (to je sprdačina već samo po sebi; a zamisli, ima nastavak!). Dakle, neodoljivo logična koalicija, neprincipijelna, kako političari to vole zvati (hm, kao da je ikakva drukčija koalicija uopće moguća, hm…). Bijeg od korijena Uglavnom, da konačno povežem misao, nespojivi po zdravoj logici, o politici i da ne govorim, sjedili su u nekakvoj ružnoj hali za dva bezvezna okrugla stola sa kockastim šahovnica uzorkom stolnjacima Đurđa Adlešić i Josip Friščić. Sjedili su na čelu, natiskani s još po nekoliko glavešina iz oba tabora, moćno odijeljeni od publike: a oko njih neki previše obični ljudi, upadljivo skromni, jeftino odjeveni, iz aviona se vidi da su mahom u zrelim godinama, da ne kažem matori jer pojedinačno je svaki od njih mogao biti barem vršnjak Broja 1 iz Alan Forda. Ako ne i stariji. Ambijent još nekako i logičan za HSS, ali Đurđa… o Đurđa, koga vraga ti radiš usred slavonske poljoprivredne zadruge s ljudima koji vjerojatno pojma nemaju što to znači «liberalno»? Stranka koja se temelji na pojedincu i njegovoj slobodi koju želi do jaja uživati dok god ne graniči sa slobodom drugoga i s tim se ponosi, koalira u poljoprivrednoj zadruzi s kukuruzima. Jedino što im je zajedničko je žuta boja. I tu svaka sličnost prestaje. Osim u zoni sumraka hrvatskog predizborja… Netko mora da je ugasio svjetlo. I poremetio kompase. Jer na vrhuncu jedne od najnapetijih predizbornih kampanja moderne Hrvatske većina političkih stranaka nemaju puno veze s onim što utvaraju da jesu, s onim što rade i s onim kako se zovu. Ako sam dobro zapamtio, na kampanju su stranke spičkale ovaj put nekakvih 100 milijuna kuna. A na što? Da plakatima, spotovima i svim ostalim reklamama naciji pokažu koliko su se odmakle ne samo od sebe samih nego i od svake logike. Što bi, uzmimo za primjer, Ante Starčević da se nekim SF slučajem u Zona sumraka maniri pojavi danas bilo gdje u Hrvatskoj i što bi rekao kad bi vidio u što se pretvorila njegova stranka? «vidi što su mi uradili od stranke mama…» Onda? Bi li zagrlio Đapića? Ili, da se pojavi Stjepan Radić, Maček, da Joso Broz malo i pozove Zokija na raport, da pokojni Franjo ljutito izvuče Sanadera za uši… Danas kad je Hrvatska ujedinjena i cijela, bez Austrije i monarhije nad glavom, Ante Starčević mogao bi se potpuno posvetiti sebi i biti odvažni narodnjački buntovnik koji bi i 150 godina poslije imao jednaki motiv za kritiziranje klera (majko mila, jesmo napredni!) jer čini se kako Crkva jednako kao i onda kulturno unazađuje narod što je «Oca Domovine» posebno u svoje vrijeme nerviralo. Da on danas ne bi ni pogledao Đapića, a kamoli se učlanio u njegov HSP govori i to da su u svoje vrijeme Starčevića podržavali građanski slojevi društva, intelektualci pa čak i imućniji seljaci, dakle, svi oni koji veze nemaju s onim u što se pravaška stranka pretvorila. S obzirom na takvu dosljednost hrvatske politike nije onda ni za zamjeriti Đurđi što ovih tjedana obilazi hrvatska sela i jedva obrazovanom puku priča o, stvarno ne znam čemu, ali znam da s liberalnom idejom to veze nema i da se ona svaki put kad ugazi u prirodno gnojivo po kokošinjcima pita – što je meni ovo trebalo? Kako su krenule ostat će nam samo dvije stranke Možda naša demokracija nema bogatu povijest, a naša moderna politika nije nešto pretjerano senzacionalna, ali ono što sto posto imamo – to je nedosljednost jer naša prosječna politička stranka ne može svjetonazor zadržati ni tijekom jednog jebenog mandata. Ni četiri šugave godine te face ne mogu biti dosljedne, a kako onda očekivati od najstarijih stranaka da će biti na tragu politike svojih utemeljitelja, da neće skrenuti s puta!? Ne bi htio da ispadne da se posebno žestoko obrušavam samo na HSLS jer su gotovo svi podjednako apsurdni, liberali su upravo zbog onoga što jesu (što bi trebali biti) definitivno najapsurdniji. Još otkako je Budiša rasturio koaliciju svojim pretjeranim desničarenjem, kad je plovio desnije nego što je Đapić ikad mogao sanjati. Jer liberalna ideja umrla je s Vladom Gotovcem onoga trenutka kad je ostao bez stranke. Budimo realni, kako bi rekao Kazo iz «Bitangi i princeza» i odjebimo na trenutak veliku filozofiju pa si na trenutak dopustimo luksuz totalne jednostavnosti, pa kaže: liberali bi se danas u predizbornoj kampanji trebali pojavljivati uglavnom po urbanim područjima, i to po kazalištima, muzejskim foajeima i uglednim klubovima gdje bi u modernim odijelima sa žutim kravatama objašnjavali zašto onih desetak posto građana s homoseksualnim sklonostima, među kojima je i negdje između četvrtine i petine ljudi s liste HSLS-a (karikiram), trebaju imati prava koja potražuju… otvoreno govoriti o potrebi legalizacije prostitucije i argumentirano kritizirati svu ludost radikalno represivnog HDZ-ovog zakona o drogama kojim se regrutiraju kriminalci iz najnaprednijih slojeva društva, a zbog samovolje bahatih i neupućenih, neobrazovanih, djeca primaju poruku da su sve droge iste pa nakon relativno bezazlene marihuane posežu za heroinom koji je po HDZ-u isto što i trava, pa kad je trava ovakav bauk – misle djeca – što se ne bi počeli rokati žutim? No, HSLS sa seljacima putuje po blatnim dijelovima Hrvatske gdje Đurđi principijelni koalicijski partner Jambo pomaže da se ne zakači (umoči) negdje s visokom petom štikle. Ionako, pa to je svima jasno, većina tih bezličnih hrvatskih stranaka osnovano je samo kako bi se zadovoljila taština likova izbačenih iz većih stranaka. Mnogi od njih neće postojati već početkom 2008. godine, a kamoli za pet ili deset godina. I upravo zahvaljujući njima, njihovoj gluposti, nedosljednosti i samoljublju pojedinaca kao jedinom razlogu stranačkog postojanja, za 20 godina u Hrvatskoj će postojati samo dvije stranke. HNS, HSS i HSP samo zbog tradicije, koliko god je devastirana, još koliko, toliko plivaju uz ona dva poznata morska psa iz Titova i Tuđmanova nasljeđa, koliko god da su pritom odmaknuti od temelja jer od tog trija jedino je Savka danas ostala svoja na svom. Sve one ostale bezbrojne stranke su uglavnom isprdci nastali kao produkt taštine gubitnika i upravo poput svakog prdca, odjeknut će, zasmrditi i nestati. Neka kao «glasnić», druga kao «tihomir», od neke će zapeći oči, druga se neće ni ćuti, ali sve je to tako tužno trenutačno, na kratke staze, onoliko koliko prosječni prdac uopće traje. Sudbina im je svima ista jer na svakim sljedećim izborima sve slabije stoje. Oni kvalitetni ljudi među njima, radi njih samih, ali i za Hrvatsku, za narod, bilo bi najbolje da se pridruže nekome od velikih. Sto milijuna da bismo gledali binladenovske kadrove A oni Pašalići i razni pušioničari, najbolje neka odu iz politike. I zbog njih samih, i zbog nas, zbog Hrvatske. Jer čovjek više ne zna bi li ih žalio ili im se smijao. Kako uopće reagirati na TV pojavu blijedog i ispijena lika na amaterskoj video snimci slabe rezolucije i s lošom rasvjetom; dok govori pred zastavom u kadru tipičnim za Bin Ladenova javljanja iz pećine; i šalje gledatelju nekakve nesuvisle poruke koje su pretjerane čak i za smušeni hrvatski politički cirkus na ovim izborima? Kako reagirati kad to postaje toliko tragično da prerasta u najcrnju komediju, u grotesku. Samo mu fali još AK – 47 uz noge pa da nacija odluči od muke počiniti kolektivno samoubojstvo. Od muke! Sto milijuna kuna za cirkus koji se ponavlja svake četiri godine, uglavnom s istim glumcima, bez previše novih imena jer nove face opasno prijete da sjebu cirkus. Sve to da bi odabrali klaunove koji će nas voditi u (ne)izvjesnu budućnost, neizvjesnu samo za one naivne jer naša je mala kifla odavno uklopljena u globalnom selu tuđih interesa, neovisno o izborima i sličnom demokratskom folkloru. Preskupi sport za ovako siromašne igrače, preskup s obzirom koliko malo zabave nudi ovaj cirkus. Nekako, sve mi se čini da većih promjena biti neće, mada ne znam jel za moj pesimizam krivo tmurno vrijeme i kiša što se razlijeva po prozoru ili to što me nesreća natjerala da zaboravim kako se to čovjek zabavi….što god bilo, ovo je hrvatska realnost. Koja se ponavlja. I da, da ne zaboravim, za razliku od Ante Starčevića koji bi se prije svega vjerojatno mogao samo rasplakati da ga izbace u predizbornu hrvatsku Zonu sumraka AD 2007, sto posto sam siguran da bi Zagorac Broz u svom SF putovanju vremenom nonšalantno uhvatio doktora juniora pod ruku i učlanio se u njegovu modernu partiju. Zapalio bi kubanku iz osobne Castrove zalihe i rekao: Ostvareno - Idemo dalje! |
