Blog jednog joga praktikanta

Dvije ptice smjestile su se na drvu. Bile su prijatelji. Jedna je sjedila na nižoj grani a druga na vrhu stabla. Ptica na nižoj grani kljucala je voćke. Svaki put kad bi kljucnula voćku ispljunula bi ju jer je imala gorak okus. Kad je završila sa jednim drvo preselila se na drugo drvo i tamo nastavila kljucati druge voćke. Druga ptica selila se sa drva na drvo zajedno sa prvom pticom. Priča se nastavljala kroz stoljeća. Ptica na gornji grani samo je pratila pticu sa donje grane. Jednog dana ptica sa donje grane umorila se i izfrustrirala. Pogledala je gore u svoju prijateljicu i pitala "Hej, zašto i ti ne jedeš?" Druga ptica je odgovorila "Pa, ti pokušavaš jesti ali baš i ne uspijevaš." Prva ptica je rekla "Ali, pokušavam naći slađu voćku". Prijateljica joj je odgovorila "Kad uspiješ naći jednu, javi mi. Koliko stabla si već prešla i koliko puta si isprobala i pogriješila? Ja samo čekam. U trenutku kad nađeš slatku voćku, ja ću se priključiti." Seljenje sa drva na drvo je nastavljeno. Jedna ptica se selila sa frustracijom i nezadovoljstvom i sa eskalirajućom željom i strašću; druga ptica se selila bez ikakvih očekivanja, samo da bi pratila svoju prijateljicu.

Napokon, ptica na nižoj grani se otrijeznila. Pogledala je gore i pitala "Što da učinim?" Ptica na gornjoj grani je rekla "Samo sjedi mirno. Zaustavi svoju potragu, sve svoje strasti. Ne postoji slatka voćka. Jedina stvar koju možeš napraviti je da ostaneš svjedok svemu što se zbiva bez da uključuješ svoj ego u to." Nakon što je čula to, ptica na nižoj grani postala je tiha i mirna. Postala je jivanmukta (onaj tko je oslobođen za vrijeme života).

Na isti način duša vas prati iz života u život. Ona nema nikakve veze sa onim što vi radite; ona nije ta koja doživljava iskustvo boli ili užitka. Ne dijeli vašu radost i ne sudjeluje u vašim idiosinkrazijama, ekscentričnostima. Ona je tihi promatrač besmislenog životnog putovanja.

Swami Satyananda Saraswati, Ganga Darshan, siječanj 1982

Mouna ili tišina jedan je od važnijih aspekta na putu joge. Kroz mounu moguće je dostići i iskusiti pravu prirodu duha. Tišina predstavlja stanje unutarnje harmonije i jedinstva. Govor ili vokalizacija je fizička aktivnost koja eksternalizira našu svjesnost i osjetila. Zaustavljajući tu aktivnost, postepeno internaliziramo glavno osjetilno polje koje se koristi da bi izrazili sebe u materijalnom svijetu, i koje ometa i sprječava um da postane svjestan sebe. To je prvi aspekt moune.

Drugi aspekt moune je da shvatimo da ako ne možemo kontrolirati nemirnost jezika u eksternom životu, kako ćemo kontrolirati nemirnost uma? To je nešto eksterno što bi trebali moći kontrolirati i zaboraviti na to. Ako ne možemo, i postoji velika potreba da kažemo, tada kako bi ispunili tu potrebu kreiramo nužnost i kažemo «O, ovo je jako važno i to moram reći». Um može kreirati više sličnih isprika i nastaviti brbljati. Brbljajući um nikad ne upozna mir.

Svrha moune, koja se može prevesti kako unutarnja harmonizirajuća tišina, je dvostruka. Prvo kontrolira indrya ili organ govora i eksternalizaciju uma. Drugo, pomaže smiriti mentalne i emocionalne agitacije i time sprječava nepotrebno rasipanje energije. Uravnotežujući pranično, emotivno i intelektualno polje, mouna pruža uravnoteženu ličnost.

Swami Niranjanananda Saraswati