23.01.2008., srijeda
Put u Indiju, odredište Rikhia ashram, 2. dio
|
Fenomenalno je kako se vozi po Kalkuti (lijevom stranom), totalna džungla na cesti. Na glavnim ulicama trake se stvaraju po potrebi i umjetničkom daru vozača. Ekipa uopće ne gleda u retrovizor već sve funkcionira po principu davanja zvučnih signala, dakle trubljenja. Ako se nekog pretječe bilo s desne bilo s lijeve strane onda se trubi, a trubi se stalno pa vozači trebaju imati dobru percepciju i shvatiti da se baš njemu trubi. A još k tome sam imao sreću da prozor od sobe u hotelu gleda na glavnu ulicu pa sam mogao uživati u raznolikosti milozvuka od/do ranih jutarnjih sati, najjače su mu bile one koje zvuče kao stari telefoni i bez problema te trgnu i iz najdubljeg sna. Kad smo kod telefona primijetio sam da iako vlada siromaštvo ima se para za najnovije modele mobitela sa opakim kamerama. Što se tiče hrane kako ne bi pokupili trbušni tifus ili kakvu drugu boleštinu nismo se hranili na ulici već uglavnom u Hotelu Lyton (visoka kategorija) i zalogajnici (nazovimo to tako) Blue Sky koja je imala i zapadnjačke hrane. Hrana u Lytonu me oduševila, slika u prošlom postu pokazuje mješavinu raznih vegetarijanskih hrana, tko bi zapamtio sva imena. Uglavnom sve je ljuto pa ako netko ne voli ljuto neće mu biti lako, sužava mu se izbor na rižu i chapate u gheeju. Jedna scena iz vlaka, na stanici upada klinac i klečeći po podu skuplja smeće i gura ga prema jednom izlaza i pritom svakog prosi rupije. Igra me podsjetila na lutriju, pitanje je do kuda će mali stići i odustati od guranja smeća prije nego što vlak krene. Sretni dobitnik biva okružen smećem do kraja svog putovanja. A postoji i dodatna šansa da postaneš sretni dobitnik ako se mali namjeri da od tebe dobije nešto rupija, a vjerojatno za to raste sa bojom kože, što svjetlija koža to ti je veća vjerojatnost. U slučaju odbijanja plaćanja poreza na boju kože postaješ sretni vlasnik svih vrećica čipsa koja su se u tom trenutku našle na podu vagona. Naša postaja bila je Deoghar, koji me je totalno šokirao i pozitivno i negativno. Nisam finjak, ali što je previše je previše. Sjećam se da su prekidači u hotelu New Anamika bili smeđi od prljavštine, iako umoran od puta to večer sam radio karma jogu (nesebično služenje), ribao sam prekidače. Dalje što sam primijetio su plahte na krevetu, staviti lice na njih bilo bi ekvivalentno kupanju u Gangi, no domaćini su se stvarno trudili ostaviti dobar dojam i ispunjavali su svaki naš zahtjev, te smo između ostalog dobili nove plahte koje su izgledale malo čišće. Soba nije imala prozor, iako se vidjelo da je nekada imala ali je to sada napola zagrađeno a što se skrivalo u mračnoj strani koja se probijala kroz rupe bojim se i pomisliti. Soba je bila puna žohara, normalne veličine, domaćini su tu i tamo zgazili kojeg kako mi ne bi morali prljati svoje balkanske nožice. No mi smo se odlučili za efikasnije sredstvo, insekticid u obliku spreja je ispunio svoju namjenu, no kako nije bilo prozora teško smo provjetrili sobu. U trenutku odavanja počasti brigadi žohara koja je ostavila živote na bojišnici mučki s leđa prikrao mi se cara nad carevima svih žohara. Sa vrata sam čuo krik kolegice i prst uperen u nešto što se nalazi iza mene. Kad sam se ja okrenuo cijeli hotel se tresao par minuta od mojeg krika, takvo čudovište vidio sam samo u filmovima Indijana Jonesa. To su ona čudovišta koja jedu dušu mumija. Na kraju ja ipak pobijedio. Sad mi je žao, u stvari ja sam čudovište koje je napravilo genocid i ubilo cara ... drugi puta ću pametnije. Pozitivno iskustvo je bilo da sam bio počašćen šalicom čaja od jedne povorke na glavnoj ulici Deoghara. Nakon silne agresivne prošnje i pokušaja da mi se otme što više para u Kalkuti ovakav postupak me stvarno impresionirao. Nisam uspio shvatiti što se slavio, ipak su dečki malo lošije govorili engleski, no svi su bili topli i druželjubivi, puno su nas slikali, bit će da smo izašli u mjesnim novinama. Pretpostavljam da se slavilo dan neovisnosti države Jharkhand ili priznanje države ili tako nešto. Evo jedne scene koju sam snimio pa ju ne treba prepričavati. Vožnja motornom rikshom od Deoghara do Rikhia ashrama. Nastavak slijedi, vidim ovo će se razvući kao meksička sapunica ... |
18.01.2008., petak
Put u Indiju, odredište Rikhia ashram, 1. dio
|
U prosincu 2007, dakle netom, posjetio sam Indiju, kolijevku spiritualizma usmjerenog transcendaciji uma i potrazi za čistim duhom, esencijom našeg bića. Bio sam u grupi od nas desetak, cura, ja i jogini iz Pule. Pozdrav joginima. Letjeli smo preko Frankfurta i let od Frankfurta do Kalkute je trajao 10 sati. Putovali smo po noći, a cura i ja smo imali sreće i sjedili pored izlaza u slučaju nužde i zato imali dosta mjesta za noge. Sjedišta su bila opremljena s malim monitorima te je svatko od putnika mogao izabrati film ili seriju za pogledati ili slušati jedan od 30tak kanala radio stanica. Sve u svemu nije i tako naporno bilo kao što sam očekivao. Malo spavanja, malo filmova, malo muzike, malo klope. Asian vegeterian je bio moj izbor. Jezik, želudac a i sve stanice u organizmu uživale su u carstvu okusa i harmoniji tattwi (po ayurvedi tattwe su suptilni elementi od koji je cijela priroda izgrađena). U Kalkutu smo došli oko 2 ujutro i onda džipovima se vozili do hotela. Dio ekipe je bilo malo šokiran nečistoćom i ljudima koji spavaju na ulici. Osobno sam čuo dosta priče o Indiji pa me to nije pogodilo. Uvalili su nas u Hotel VIP Continental koji je dosta niže po kvaliteti od inicijalno rezerviranog, House3z. Na kraju smo još imali problema oko plaćanja jer to što smo platili unaprijed VIP Continental hotel nije priznavao, a House3z je računao cijenu za 3 dana toliko skuplje koliko smo mi platili avansa, koja koincidencija. No to je Indija, ako si bijelac pretpostavljaju da si multimilijarder i pokušat će smislili sve načine da te oslobode okova materijalizma :) Par dana smo dangubili po Kalkuti. Razlog putovanja je bio posjet Rikhia ashramu i Sat Chandi Mahayajni ritualu tako da mi je sve ostalo izgledalo kao dangubljenje. No obišli smo malo ulice a čak smo posjetili famozni Kali hram. Čisto malo upozorenje prije nego uđete u Kali hram od vodiča saznajte koliko je donacija se očekuje Kali a koliko za Shivu i koliko za njega. Ustvari to je osnovno u Indiji uvijek cijenu dogovorite prije usluge, i to mora biti opako cjenkanje u kojem morate biti čvrsti i ne pokazivati ni zrnce milosti. Cjenjkanjem smo spuštali cijenu na pola od inicijalne a čak i ta cijena je bila tri do pet puta veća koju bi Indijac platio. Jedna stvar koja me uspjela izbaciti iz takta su prosjaci. Agresivno se guraju ispred tebe i potežu za rukav doslovce pola sata kako bi isprosili nešto. A ako mu daš nešto onda 20 drugih skoči na tebe, daj i meni. Ipak nemam toliko novaca da nahranim cijelu Indiju. Pred ulazom u Kali hramu, gdje smo dobili svaki šaku punu latica ruže, vladala je totalna gužva. Inače Kalkuta je dobila ime po božici Kali. Mala digresija o Kali. Božice su se sukobile sa demonom Raktabija kojeg nikako nisu mogle ubiti. Svaki put kad bi kap krvi tog demona pala na zemlju stvorila bi se dodatna replika demona, bojište je bilo puno njegovih replika. Kako se Shiva bio u dubokoj meditaciji otišle su božici Shakti koja uzela oblik Kali, žene crne poput ugljena divljačkog pogleda, sa dugačkim crvenim jezikom, sa sjekirom u jednoj ruci s koje je curila krv, odrubljenom glavom u drugoj ruci i sa vijencem od lubanja oko vrata. Demon je prvi put u svom životu osjetio strah kad ju je vidio. Kali je isplazila svoj jezik i prekrila cijelo područje na kojem se odvijala borba i kad su božice ponovo napadale demona krv nije padala na zemlju nego na Kalin jezik. Demon je ubijen ali je Kali podivljala od demonske i počela juriti univerzumom ubijajući sve pred sobom. Shiva, simbol vrhunske svjesnosti, je zamoljen da je zaustavi. Zaustavio je tako da je legao na zemlju na putu kojim će proći. Kad ga je Kali zagazila pogledala ga je i u tom trenutku shvatila da je pregazila svoju svjesnost i to ju je probudilo iz ubilačke histerije. Unutar hrama bila je polu histerična atmosfera, što je to za jogina koji na sve gleda sa stajališta mirnog svjedoka, i svakom na par sekundi pokazali kip božice Kali koji je bio iza zastora. Sjećam se jedne izjave lika koji nam je pokazivao kip, „Ovdje dajte novac nemojte ništa davati vani!“. Tek mi je kasnije, kad je već bilo kasno, postalo jasno što mi to govori. Nakon kipa su nas doveli do žrtvenika, nisam baš siguran da li se stvarno tu žrtvuju neke životinje ili se samo kokos razbija. Bilo je crvene boje na podu, e sad pitanje je da li je to od krvi ili od latica crvene ruže pomiješanih sa kokosovim mlijekom. Ekipa, slobodno komentirajte i prosvijetlite me ;) Nakon žrtvenika odveli nas do posebne ograđenog mjesta gdje se nalazio bazen prljave vode za koju su tvrdili da je iz rijeke Ganges. Par Hindusa se došlo okupati u tome. Da je itko od nas umočio mali prst u to doživio bi mahasamadhi istog trena, tj. napustio bi svoje tijelo zauvijek. Sljedeća scena je da su svakog od nas pojedinačno vodili do kipa Shive koji je stajao pored bazena. Oko kipa tri muškarca i prvo su odvodili žene iz grupe. Pred kipom smo vršili kvazi ritual, stavljali latice ruže na čelo zaželjeli dobro za svoju obitelj i sebi i na kraju zaželiš si želju, baš kao u spam mailovima, nakon čega zatraže donaciju i to ne malu. Nakon te scene svi smo se osjećali opljačkano. Napravili smo osnovnu pogrešku u koracima, nismo prije usluge dogovorili cijenu. Nastavak slijedi u slijedećem postu a do tada evo malo slikica iz Kalkute...          |