Blog jednog joga praktikanta

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Listopad 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Veljača 2008 (4)
Siječanj 2008 (2)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (1)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Hari Om svim duhovnim tragačima, moje spiritualno ime je Anubhuti. Dobio sam ga prilikom inicijacije u jignasu sannyasu, 28. svibnja 2006. godine u Ankaranu od strane svog Gurua, Paramahamsajija Niranjananande Saraswati. Ovaj blog će biti neka vrsta spiritualnog dnevnika, putopis kroz moje misli i osjećaje u potrazi za atmanom (sanskrt: individualni duh).

Linkovi
Bihar Yoga
Mandala Yoga Centar, Pula
Tara Yoga Centar, Ljubljana
Satyananda Yoga, Australia
Yoga Magazin

Blogovi
Brbela
Mirisi, zlato i začini
Yogiyatra blog
Babakin blog

Multimedija kutak
Deva Premal - Om Mani Padme Hum

Deva Premal - Gayatri Mantra

Deva Premal - Vasudeva mantra


kismanasz Radio Blog

23.01.2008., srijeda

Put u Indiju, odredište Rikhia ashram, 2. dio

Fenomenalno je kako se vozi po Kalkuti (lijevom stranom), totalna džungla na cesti. Na glavnim ulicama trake se stvaraju po potrebi i umjetničkom daru vozača. Ekipa uopće ne gleda u retrovizor već sve funkcionira po principu davanja zvučnih signala, dakle trubljenja. Ako se nekog pretječe bilo s desne bilo s lijeve strane onda se trubi, a trubi se stalno pa vozači trebaju imati dobru percepciju i shvatiti da se baš njemu trubi. A još k tome sam imao sreću da prozor od sobe u hotelu gleda na glavnu ulicu pa sam mogao uživati u raznolikosti milozvuka od/do ranih jutarnjih sati, najjače su mu bile one koje zvuče kao stari telefoni i bez problema te trgnu i iz najdubljeg sna. Kad smo kod telefona primijetio sam da iako vlada siromaštvo ima se para za najnovije modele mobitela sa opakim kamerama.

Što se tiče hrane kako ne bi pokupili trbušni tifus ili kakvu drugu boleštinu nismo se hranili na ulici već uglavnom u Hotelu Lyton (visoka kategorija) i zalogajnici (nazovimo to tako) Blue Sky koja je imala i zapadnjačke hrane. Hrana u Lytonu me oduševila, slika u prošlom postu pokazuje mješavinu raznih vegetarijanskih hrana, tko bi zapamtio sva imena. Uglavnom sve je ljuto pa ako netko ne voli ljuto neće mu biti lako, sužava mu se izbor na rižu i chapate u gheeju.

Jedna scena iz vlaka, na stanici upada klinac i klečeći po podu skuplja smeće i gura ga prema jednom izlaza i pritom svakog prosi rupije. Igra me podsjetila na lutriju, pitanje je do kuda će mali stići i odustati od guranja smeća prije nego što vlak krene. Sretni dobitnik biva okružen smećem do kraja svog putovanja. A postoji i dodatna šansa da postaneš sretni dobitnik ako se mali namjeri da od tebe dobije nešto rupija, a vjerojatno za to raste sa bojom kože, što svjetlija koža to ti je veća vjerojatnost. U slučaju odbijanja plaćanja poreza na boju kože postaješ sretni vlasnik svih vrećica čipsa koja su se u tom trenutku našle na podu vagona.

Naša postaja bila je Deoghar, koji me je totalno šokirao i pozitivno i negativno. Nisam finjak, ali što je previše je previše. Sjećam se da su prekidači u hotelu New Anamika bili smeđi od prljavštine, iako umoran od puta to večer sam radio karma jogu (nesebično služenje), ribao sam prekidače. Dalje što sam primijetio su plahte na krevetu, staviti lice na njih bilo bi ekvivalentno kupanju u Gangi, no domaćini su se stvarno trudili ostaviti dobar dojam i ispunjavali su svaki naš zahtjev, te smo između ostalog dobili nove plahte koje su izgledale malo čišće. Soba nije imala prozor, iako se vidjelo da je nekada imala ali je to sada napola zagrađeno a što se skrivalo u mračnoj strani koja se probijala kroz rupe bojim se i pomisliti. Soba je bila puna žohara, normalne veličine, domaćini su tu i tamo zgazili kojeg kako mi ne bi morali prljati svoje balkanske nožice. No mi smo se odlučili za efikasnije sredstvo, insekticid u obliku spreja je ispunio svoju namjenu, no kako nije bilo prozora teško smo provjetrili sobu. U trenutku odavanja počasti brigadi žohara koja je ostavila živote na bojišnici mučki s leđa prikrao mi se cara nad carevima svih žohara. Sa vrata sam čuo krik kolegice i prst uperen u nešto što se nalazi iza mene. Kad sam se ja okrenuo cijeli hotel se tresao par minuta od mojeg krika, takvo čudovište vidio sam samo u filmovima Indijana Jonesa. To su ona čudovišta koja jedu dušu mumija. Na kraju ja ipak pobijedio. Sad mi je žao, u stvari ja sam čudovište koje je napravilo genocid i ubilo cara ... drugi puta ću pametnije.

Pozitivno iskustvo je bilo da sam bio počašćen šalicom čaja od jedne povorke na glavnoj ulici Deoghara. Nakon silne agresivne prošnje i pokušaja da mi se otme što više para u Kalkuti ovakav postupak me stvarno impresionirao. Nisam uspio shvatiti što se slavio, ipak su dečki malo lošije govorili engleski, no svi su bili topli i druželjubivi, puno su nas slikali, bit će da smo izašli u mjesnim novinama. Pretpostavljam da se slavilo dan neovisnosti države Jharkhand ili priznanje države ili tako nešto.

Evo jedne scene koju sam snimio pa ju ne treba prepričavati. Vožnja motornom rikshom od Deoghara do Rikhia ashrama.



Nastavak slijedi, vidim ovo će se razvući kao meksička sapunica ...

- 15:40 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>