Svijest
„Znanstvenici su u vrlo neobičnom položaju
jer su svaki dan suočeni s neosporivom činjenicom
postojanja vlastite svijesti,
ali je ne mogu nikako objasniti.“
(Christian de Quencey)
Peter Rusell:
Svijest se ne sastoji od tvari. A tvar, kako pretpostavljamo, ne posjeduje svijest.
Iako nismo sposobni objasniti svijest, činjenica da smo svjesni jedino je u što smo sigurni.
Rene Descartes tragao je za apsolutnom istinom. Zbog toga je osmislio svoju metodu sumnje. Tvrdio je da sve ono u što je moguće posumnjati ne može biti apsolutna istina.
Descartes je ustanovio da se može posumnjati u svaku teoriju ili filozofiju. Mogao je posumnjati u bilo čije riječi. Mogao je posumnjati u ono što su mu njegove oči otkrivale o svijetu. Mogao je posumnjati u vlastite misli i osjećaje. Mogao je posumnjati čak i u to da posjeduje tijelo. Ali, jedino u što nije mogao posumnjati bila je sama sumnja. Tako je došao do jedne izvjesnosti: razmišljao je. Ako je razmišljao, morao je biti doživljajno biće.... To je izrazio riječima: „Mislim, dakle postojim.“
Kao prvo, svijest nije moguće promatrati onako kako se promatraju fizički predmeti: nije ju moguće izvagati, izmjeriti ili odrediti na neki drugi način. Kao drugo, znanstvenici su nastojali otkriti univerzalne objektivne istine neovisne o stajalištu ili raspoloženju promatrača. Zbog toga su namjerno izbjegavali subjektivna razmatranja. I treće, smatrali su da nema potrebe; ustrojstvo univerzuma moguće je objasniti i bez istraživanja tako teškog pitanja kao što je svijest. No, razvoj na nekoliko područja dokazao je da pitanje svijesti nije moguće tako lako zanemariti. Primjerice, kvantna fizika tvrdi da, na razini atoma, čin promatranja utječe na stvarnost promatranog. Na području medicine stanje čovjekova uma može znatno utjecati na sposobnost tijela da iscjeli samo sebe.
Zbog tih i drugih napredaka, sve veći broj znanstvenika i filozofa nastoji objasniti postojanje svijesti.
Pa ipak, koja god se zamisao izdvoji, jedno teško pitanje ostaje neodgovoreno: kako je moguće da je nešto tako nematerijalno kao svijest proizašlo iz nečega tako nesvjesnog kao što je materija?
Budući da takvi pristupi nisu donijeli značajnije pomake, mogli bismo zaključiti da su svi na pogrešnom putu. Svi se oni temelje na pretpostavci da svijest proizlazi iz materijalnog svijeta prostora, vremena i tvari ili da je o njemu ovisna.
Umjesto da svijest pokušavamo objasniti u kontekstu materijalnog svijeta, vjerujem da bismo trebali razviti nov svjetonazor u kojemu će svijest biti temeljna značajka stvarnosti.
Svojstvo svjesnosti nije ograničeno na ljudska bića. Pas (ili bilo koje drugo živo biće) možda nije svjestan svega onoga čega je svjestan čovjek. Pas ne razmišlja i ne zaključuje kao čovjek i vjerojatno ne posjeduje isti stupanj samosvijesti, ali to ne znači da ne posjeduje unutarnji iskustveni svijet.
Gdje povući granicu?
Nemoguće je povući granicu između svjesnih i nesvjesnih entiteta; koliko god neznatan, trag iskustva opažen je u virusima, molekulama, atomima i čak u elementarnim česticama.
Svijest nam je svima zajednička, ali se znatno razlikuje ono što se događa u našoj svijesti, oblici koje svijest poprima. To je naša osobna stvarnost, stvarnost koju svatko od nas spoznaje i doživljava. Osobnu stvarnost neizostavno poistovjećujemo s fizičkom stvarnošću vjerujući da smo u izravnom dodiru s „vanjskim svijetom“. No, boje i zvukovi koje doživljavamo zapravo nisu u „vanjskom svijetu“: sve su to predodžbe u umu, slike stvarnosti koje smo sami stvorili. Ta činjenica dovodi do radikalne promjene stajališta o odnosu svijesti i stvarnosti.
Zamisao da materijalan svijet ne doživljavamo izravno, zaokupila je mnoge filozofe.
Immanuel Kant iznio je zamisao da je um aktivan sudionik u tom procesu te da neprestano oblikuje naše doživljavanje svijeta. Smatrao je da svatko oblikuje svoju stvarnost.
Kant nije tvrdio da je ta stvarnost jedina stvarnost. Kant je tvrdio da temeljna stvarnost postoji, ali je nikada izravno ne spoznajemo. Spoznati možemo samo njezin odraz u svojem umu. Danas znamo mnogo više o tome kako mozak stvara svoju predodžbu stvarnosti.
Sve što opažam – sve što vidim, čujem, okusim, dodirnem i pomirišem – rekonstruirano je iz podataka primljenih putem osjetila. Uvjeren sam da opažam svijet oko sebe, ali sam izravno svjestan samo boja, oblika, zvukova i mirisa koji se pojavljuju u umu.