subota, 13.02.2016.
Zidovi i zidići
U zadnjih par godina porušila sam mnogo zidova, koji su mi se činili ogromni, i bilo je teško rušiti ih, na mahove jako bolno, ali isplatilo se. Itekako se isplatilo.
Sad sam došla pred zid prema kojem se svi oni zidovi prije čine kao mali, sićušni zidići. Jer prije sam nešto vidjela naprijed, iza njih, a sada... ne vidim ništa. Ovaj je zid toliko visok, ogroman i težak da ga se užasavam i jedino što mislim da mogu učiniti jest okrenuti se i pobjeći.
Kod onih zidova prije imala sam pomoć, pomoć koju nikad neću zaboraviti i kojoj sam zahvalna do neba i nazad. Ovaj zid, pak, morala bih rušiti sama ali ne znam kako i nemam snage. Dođe trenutak kad, unatoč svemu, shvatimo da smo ipak potpuno sami. Meni je taj trenutak došao sada i boli me neopisivo i plače mi se i vrištala bih, ali... Ali. Znala sam da će doći prije ili kasnije, no zaskočio me nespremnu. Možda tako i treba biti, baciti se u vodu i naučiti plivati. Skočiti u mrak i dočekati se na noge. Doći do zida i okrenuti se i otići.
Ne znam. Stvarno ne znam.
Objavljeno u 14:28 • Komentari (2) • Isprintaj • #