srijeda, 30.12.2015.
Heart of gold
Depresija je gadna stvar.
Onaj tko zna o čemu pričam, shvatit će; onaj tko misli da se sve to može riješiti sa par pozitivnih mantri neće shvatiti nikad, osim ako i njega ne dohvate kandže vječnog crnila. Jer depresija je upravo to - crnilo, praznina, iznutra i izvana, osjećaj očaja koji je toliko snažan da boli, da bih najradije vrištala, a ne mogu. Najčešće ne mogu ispustiti ni glasa. A i onda kada ga ispustim uglavnom fulam ceo fudbal.
Kada bih pretražila ovaj svoj blog i pročitala postove koje sam pisala uoči kraja godine, sigurna sam da sam se u svakome od njih nečemu nadala. Danas... ne nadam se. Ako sam prije par godina bila u malom brložiću depresije, onda sam sada zakopana u zemlju, sa jednom rupicom kroz koju dobivam taman toliko kisika da mogu životariti. Jer ja radim upravo to - životarim. Bez cilja, bez smisla, bez želja. Ma imam čak i neke želje, ali čini mi se besmisleno i željeti ih. Čemu? Ostvariti se neće, pa prema tome...
I da, sve ja znam teoretski, po mnogočemu sam veća sretnica od većine supatnika u ovoj našoj kaotičnoj zemlji, pa i šire. Znam i da je sreća u malim stvarima, znam da treba živjeti sada, ali svo to teoretsko znanje teško je provesti u djelo uz toliko crnila. Uz prazninu koju osjećam u sebi i oko sebe, uz spoznaju da sam potpuno sama na ovome svijetu, a tako je vjerojatno i bolje jer moje crnilo je samo moje. Svatko ima svoje probleme i svoje brige, i svatko ih rješava kako najbolje zna. Što se mene konkretno tiče, sa svojim ću se crnilom nositi sama. Ipak ga ja najbolje znam; ono je dio mene kao i mozak jetra i srce. Koje je, btw, daleko od zlatnoga.
Pa, sretna nam Nova.
Objavljeno u 15:45 • Komentari (0) • Isprintaj • #