nedjelja, 25.09.2016.

At last...

....my love has come along, My lonely days are over and life is like a song.

Nažalost, ne, nije stigla, al ova pjesma me uvijek dotuče i koji me vrag tjerao da je danas slušam na repeat. Verzija Ette James je zakon, ali i Joss Stone me dira u dušu, i to previše.

Pa se pitam, kad je pravo vrijeme prestati se nadati? U okolini u kojoj živim to je već s 30, ja sam već dobrano prešla tu granicu. Uskoro ću imati 35, partnera u toj dobi i nije nešto lako naći. A da sam se htjela udati udaje radi, bila bih već odavno. Dakle, vodim se onom, bolje sam nego u lošem društvu, ali i unatoč tome mislila sam da će doći netko tko će mi biti ravnopravan partner u svakom smislu, kao i ja njemu.

Zamišljala sam da će mi pjesma iz naslova svirati na vjenčanju, ono - prvi ples mladenaca (i to prije nego su Bones i Booth to tako bezočno ukrali iz moje mašte!. A sad... mislim da sam se već i prestala nadati. Ima sretnih brakova, mada me ljudi oko mene uporno uvjeravaju da nema i da sve postane rutina, navika i otpor ka promjeni. Živim sama već 6 godina, kod mene bi otpor ka promjeni bio samo u smislu - kako se odreći te komocije? Mislim da bi se isplatilo za pravu osobu. Kako je Carrie rekla: "Nothing less than butterflies."

Uglavnom, nakon 35-og rođendana radim promjene, ma kako lude i glupe nekom bile. Pustit ću sve u kurac i odseliti na Novi Zeland. Ili Australiju. Ili Kanadu. Nešto, negdje. Novi početak. Ili završetak. Zapravo je sasvim svejedno.

Objavljeno u 12:58 • Komentari (1) • Isprintaj#

srijeda, 08.06.2016.

Kad će više to sunceeeee!

Jer, kao, poslije kiše uvijek dolazi, a meni kiši i kiši i kiši... već dugo. No dobro, uvijek i u svemu postoje iznimke, pa sam u ovom slučaju ta iznimka - ja.

Ubiše me zadnji tjedni. Imam osjećaj da pucam po svim šavovima, a nikako da više puknem. Doduše, pukla sam dva put u zadnjih mjesec dana, potpuno neprimjereno i nekontrolirano, ali nije to to. Želim puknuti do kraja, pa onda možda zasja sunce.... neke vrste.
Istovremeno, i paradoksalno, u sebi, u duši, čemu već, sam prazna. Bez emocija, bez suza, bez briga. Ma ono, jebe mi se. Što je dobro, ali i nije dobro, jer ova praznina koju osjećam me ždere.

Ubija me posao. Imam ga preko glave i još malo više, odrađujem ga onako kako mislim i znam da treba, al me se usput optuži da sam nekooperativna i da nisam možda zaslužila te neke bitnije stvari koje sam dobila za raditi. Pitam ja, a što je to kooperativnost? Klimanje glavom, slaganje za svakom idiotarijom koju netko izvali? Rekoh svom šefu, krivu si osobu onda odabrao, jer ja ne klimam glavom i imam svoj stav, a imat ću ga i dalje. Ja sam, naivna budala, mislila da sam zadužena za te bitnije stvari zato jer sam dobar radnik, savjesna i principijelna. Stvarno sam naivna budala.

Zbog ovakvih nezadovoljstava doživjela sam ispad na granici živčanog sloma pred kolegama koji nisu zaslužili da to vide i dožive. I to si ne mogu oprostiti. Više ni sama ne znam što je čemu prethodilo, toliko se toga u meni nakupilo da je moj slom bio i očekivan. Nisam hladna kuja kakva bih htjela biti, društvene vještine i socijalna inteligencija su mi na nuli, ne znam glumiti čak ni kad bi to bilo najpametnije za mene.

No, da ne bi sve bilo baš tako crno, završit ću u malo pozitivnijem tonu. Veliki sam fan SAD-a, iako je popularno po njima pljuvati bez da se išta pametnog pročita o toj fascinatnoj zemlji. I upoznam nekoga tko je živio u NY, imao tamo biznis i tko u potpunosti odiše tim američkim duhom. Fenomenalno nešto. Kratkoročni cilj - otići u SAD na mjesec dana. Dugoročni cilj - preseliti se tamo. Cilj svih ciljeva - promijeniti posao.

Over&out.

Objavljeno u 19:37 • Komentari (2) • Isprintaj#

ponedjeljak, 09.05.2016.

Jedan od onih

Slomio me prošli tjedan.
Stvarno sam vjerovala da će biti drugačiji. Trebao je biti prekretnica, trebao mi je otvoriti neka nova vrata (percepcije). Umjesto toga, opalio me žestoko nogom u dupe i naveo me da preispitujem samu sebe unazad 8 godina.

Ne volim svoj posao. Radim ga za plaću i zbog plaće, zbog kredita i računa, zbog cijene samostalnosti, i da ikako mogu, pobjegla bih od njega glavom bez obzira. No isto tako, dajem puno sebe u njega i nekako sam se, unatoč svemu, smatrala dobrom u tome što radim. Ne smatram se više ni dobrom, ni prosječnom.

Ne želim biti prosječna ni u čemu. Želim biti izvanredna. Znam da ne mogu biti izvanredna pjevačica kad nemam glasa, ali u onome što radim i čega se primim i u onome što jesam želim biti izvanredna. Ne zadovoljava me prosjek, pa automatski nisam zadovoljna ni svojim izgledom, što me opterećuje već dobrih 17 godina (ajme meni).

Imam prosječan stan i iskreno, žao mi je što sam ga kupila. Trebala sam kupiti kuću.

Pupčanih vrpci ima raznih vrsta. Od one glavne i prve, pa do kojekakvih nevidljivih. Prije sam se puno vezala uz ljude, pa patila. I danas se vežem, iako teško, ali onda kad se zavežem, onda je to to. Meni, uglavnom. Jer nisam sigurna da je uzvraćeno, niti na jednom frontu. Pa mi se čini da mi više šteti nego koristi. E, sad, ono što mi ne da spavati jest slijedeće: treba li presjeći tu vrpcu kad shvatiš da ti počinje više štetiti nego koristiti? Treba li se jednostavno okrenuti i otići kad skužiš da radiš neke stvari zbog jebene vrpce a ne zbog toga što osjećaš da je to u redu?

Zapustila sam svoj unutarnji glas, a nekad sam mu jako vjerovala. Zapustila sam ga jer me netko uvjerio da intuicija ne postoji, a ja sam mu, budala, vjerovala. Treba dokazati da NE postoji. Ili vjerovati. Ja odlučujem vjerovati da postoji i da moja intuicija, moje unutarnje ja, ili što već, zna što je najbolje za mene. Ironija je u tome što sam trebala dobiti bolji uvid u sebe, a zapravo sam se totalno udaljila od onoga što stvarno jesam. Ok, ova zadnja rečenica će malo kome imati smisla, ali ja sam u fazi struje svijesti pa sorry.

Uglavnom, presjeći vrpce i vratiti se sama sebi. Da.



Objavljeno u 15:13 • Komentari (12) • Isprintaj#

subota, 13.02.2016.

Zidovi i zidići

U zadnjih par godina porušila sam mnogo zidova, koji su mi se činili ogromni, i bilo je teško rušiti ih, na mahove jako bolno, ali isplatilo se. Itekako se isplatilo.
Sad sam došla pred zid prema kojem se svi oni zidovi prije čine kao mali, sićušni zidići. Jer prije sam nešto vidjela naprijed, iza njih, a sada... ne vidim ništa. Ovaj je zid toliko visok, ogroman i težak da ga se užasavam i jedino što mislim da mogu učiniti jest okrenuti se i pobjeći.

Kod onih zidova prije imala sam pomoć, pomoć koju nikad neću zaboraviti i kojoj sam zahvalna do neba i nazad. Ovaj zid, pak, morala bih rušiti sama ali ne znam kako i nemam snage. Dođe trenutak kad, unatoč svemu, shvatimo da smo ipak potpuno sami. Meni je taj trenutak došao sada i boli me neopisivo i plače mi se i vrištala bih, ali... Ali. Znala sam da će doći prije ili kasnije, no zaskočio me nespremnu. Možda tako i treba biti, baciti se u vodu i naučiti plivati. Skočiti u mrak i dočekati se na noge. Doći do zida i okrenuti se i otići.

Ne znam. Stvarno ne znam.

Objavljeno u 14:28 • Komentari (2) • Isprintaj#

srijeda, 30.12.2015.

Heart of gold

Depresija je gadna stvar.

Onaj tko zna o čemu pričam, shvatit će; onaj tko misli da se sve to može riješiti sa par pozitivnih mantri neće shvatiti nikad, osim ako i njega ne dohvate kandže vječnog crnila. Jer depresija je upravo to - crnilo, praznina, iznutra i izvana, osjećaj očaja koji je toliko snažan da boli, da bih najradije vrištala, a ne mogu. Najčešće ne mogu ispustiti ni glasa. A i onda kada ga ispustim uglavnom fulam ceo fudbal.

Kada bih pretražila ovaj svoj blog i pročitala postove koje sam pisala uoči kraja godine, sigurna sam da sam se u svakome od njih nečemu nadala. Danas... ne nadam se. Ako sam prije par godina bila u malom brložiću depresije, onda sam sada zakopana u zemlju, sa jednom rupicom kroz koju dobivam taman toliko kisika da mogu životariti. Jer ja radim upravo to - životarim. Bez cilja, bez smisla, bez želja. Ma imam čak i neke želje, ali čini mi se besmisleno i željeti ih. Čemu? Ostvariti se neće, pa prema tome...

I da, sve ja znam teoretski, po mnogočemu sam veća sretnica od većine supatnika u ovoj našoj kaotičnoj zemlji, pa i šire. Znam i da je sreća u malim stvarima, znam da treba živjeti sada, ali svo to teoretsko znanje teško je provesti u djelo uz toliko crnila. Uz prazninu koju osjećam u sebi i oko sebe, uz spoznaju da sam potpuno sama na ovome svijetu, a tako je vjerojatno i bolje jer moje crnilo je samo moje. Svatko ima svoje probleme i svoje brige, i svatko ih rješava kako najbolje zna. Što se mene konkretno tiče, sa svojim ću se crnilom nositi sama. Ipak ga ja najbolje znam; ono je dio mene kao i mozak jetra i srce. Koje je, btw, daleko od zlatnoga.

Pa, sretna nam Nova.

Objavljeno u 15:45 • Komentari (0) • Isprintaj#

utorak, 08.12.2015.

Fuck.

Fuck fuck fuck fuck. Itd., itd.

Kad je netko idiot, onda je idiot. Kad netko uspije upropastiti odnos koji je doslovno nemoguće upropastiti, onda bi se taj netko stvarno trebao zavući u mišju rupu iz koje nikad ne bi smio izaći.

Pisah u prošlom postu kako sam se osamila i distancirala i kako mi to paše i treba. Nakon današnjeg dana postalo mi je jasno da ja niti ne smijem drugačije. Ne mogu, ali ni ne smijem. Jer ja za odnose s ljudima - bliske odnose, ne površne - jednostavno nisam predodređena. Obrazac je uvijek isti, bez obzira na vrstu odnosa: period nepovjerenja, opuštanje i otvaranje, a onda ja lupim nešto glupo i sve ode u kurac.

Zajednička konstanta u svim mojim odnosima do sada sam ja. Dakle, problem je u meni. Ja sam ta koja kvari i upropaštava sve, pa i ono što se po defaultu ne može upropastiti.

Odoh se zakopati...negdje.

Objavljeno u 17:21 • Komentari (0) • Isprintaj#

srijeda, 25.11.2015.

Izljev.

Nakon podosta tišine, mira i samodostatnosti, u zadnjih par dana (ili tjedana) nešto se toliko u meni zakuhalo da se jednostavno moralo izliti. I dalje sam ja mirna, i u sebi i na van, ali svrbe me prsti a ima li tome boljeg lijeka od bloga? sretan

Da krenem u sridu - pun mi je kurac. Svega i (skoro) svih. Ironično, međuljudski mi odnosi nikad nisu bili bolji. Osim jednog, al o tome nešto kasnije. Isto tako, radim više nego ikad prije, i što treba i što ne treba, strahovito se ulažem u tu svoju nastavu, a nikad mi više nije išao na živce taj moj posao. Prepuna sam kontradikcija u zadnje vrijeme.
Osamila sam se isto tako više nego ikad prije, ali mi to paše, čak štoviše, potrebno mi je. Postala sam još osjetljivija na svoj intimni prostor pa sam tako sada u njemu ostala potpuno sama. I to mi paše. Sposobna sam razgovarati o bilo čemu, raspravljati, ne slagati se i pritom se ne emocionalno unijeti, a potom jednostavno zatvoriti vrata (i doslovno i metaforički) i pustiti sve to vani.
Težnje za bliskošću postale su mi odbojne. Valjda i godine to nose, bližim se srednjim tridesetima, a i godinama već živim sama, izgradila sam neke svoje navike i nekako mi se čini da sam beskompromisna u mnogočemu. Samostalna sam, neovisna i kujasta, i to me uopće više ne zamara. Trebale su mi godine i godine da shvatim da sam jedina konstanta u svom životu upravo - ja. Svi su ostali tu u prolazu: ljubavnici, simpatije, prijatelji, kolege. Sve se više divim ljudima koji odlučuju imati djecu. E za to je potrebna hrabrost. Ja je, iskreno, nemam.

Prekinula sam odnose sa sestrom. Nakon što su se konačno popravili. Žao mi je, ali zasada ne ronim suze, to je bio njen odabir a ja sam ga prihvatila. Ne mislim se ispričavati nikome, pa ni njoj, zbog toga kakva jesam, a ona ne želi to prihvatiti kao dio moje osobnosti. Okej. Pošteno.

Totalno sam oralno fiksirana. Hrana, cigarete, cuga, a u zadnje vrijeme tone bombona i žvakaća. Sve je to nezdravo, ali bolje paketić žvakaća nego kutija keksa u tri ujutro kao neku noć.

Uh, olakšala sam dušu. Srećom da imam ovaj blog.

Objavljeno u 13:57 • Komentari (1) • Isprintaj#

subota, 02.05.2015.

.....

Pala sam. Preko ruba po kojem sam hodala. Nema nazad. Ne mogu se podići jer sam se razbila u tisuću komada; nijedan nije bitan, a svaki mi život znači.
Bilo je pitanje vremena. Ili možda... je još uvijek pitanje vremena? Možda ovo još niti nije vrhunac, možda ću ga tek dočekati, ovdje, na podu. Jer boli još uvijek.
Zašto još uvijek boli?

Rekla sam ti toliko toga o sebi, a ti si uzeo moje riječi i bacio mi ih nazad u lice. Sada se smiju dok ležim ovdje. Smiju se meni, jer više nisu moje. A ja se ne mogu pomaknuti, ne mogu pobjeći, ne mogu se sakriti. Pronaći će me, one, i ti, i odvratan smijeh.
Proganjat će me zauvijek to što sam rekla. Mir... ta jedna jedina stvar koju sam tražila...a umjesto nje našla komade sebe u kaosu i rasulu.

Nema mira. Tko će mi oprostiti sve one riječi koje sam rekla? Tko će mi oprostiti sve one misli, svu onu ljutnju i svu onu oholost, zlobu i nadmoć koja me obuzimala? Tko će mi oprostiti, kad nikog više nema? Tko će me naći razbijenu na podu i tko će me prepoznati, kada ni mene više nema? Komadić po komadić, otkidala sam se i bacala, misleći da ću naći mir. Olako sam se davala, previše olako. Svi ti komadići, sve te riječi i misli... ne mogu se više složiti. Jer sam pala konačno preko tog ruba. Ali već sam bila razbijena. Riječi i misli držale su me zaljepljenom, i barem prividno cijelom.
Možda sam i mogla naći mir. Ali više nema tog možda.

I zato... još uvijek boli.

Objavljeno u 11:15 • Komentari (1) • Isprintaj#

petak, 24.04.2015.

You don't get to call me a whore

Nekad sam se puno lakše i češće ljutila. Lakše sam planula, zamjerala sam svašta nebitnim ljudima, brinula se što će nebitni ljudi misliti, reći, govoriti. Danas sam to prerasla, i to zahvaljujući isključivo troipolgodišnjem radu na sebi (uz stručnu pomoć, naravno); radu koji je uglavnom bio težak i bolan, i samo rijetko jednostavan.

Nakon te tri i pol godine mogu reći da sam puno bolja u svom poslu, sposobna sam izbaciti sve iz glave i posvetiti se u potpunosti djeci kojoj predajem. Shvatila sam da i u dane kad mi se ne da ujutro iz kreveta, a ipak se na kraju natjeram, ta mi djeca - mladi ljudi, točnije - uvijek poprave raspoloženje i oni su zapravo i jedini razlog zašto radim to što radim.

Osim toga, nakon te tri i pol godine konačno sam uspostavila odnos sa sestrom kakav nikad prije nisam s njom imala, i iako se rijetko vidimo, sada se poprilično dobro kužimo.

Tri i pol godine trebalo mi je da se prestanem smatrati najvećim gaborom koji postoji i da se prestanem iz dna duše mrziti.

Tri i pol godine trebalo mi je da svom psihijatru ispričam o traumi koju sam doživjela u djetinjstvu i da priznam i sebi i njemu da mrzim svoju mamu. I nakon tog priznanja... prestala sam je mrziti. Nisam je još prihvatila, ali na na dobrom sam putu.


I onda, nakon svega toga, naiđe netko tko mi želi dobro i tko se voli igrati mog psihijatra (iako sam mu izričito rekla da prestane to raditi) i optuži me da sam emocionalno na razini tinejdžerice, da nemam empatije, da nisam sposobna razmisliti o tuđim osjećajima. I, da - da patim od zaljubljivanja. Smatra da moj psihijatar ne radi dobro svoj posao jer je moj problem, eto, očito u tome što sam sa 33 godine zapravo još tinejdžerica i moram se zaljubljivati i moram biti u centru pažnje.

Slušaj me sad dobro. U cijelom svom životu istinski sam bila bliska jedino sa svojom S., koja zna 99% stvari o meni, koja je bila sa mnom u najgorim trenucima i za koju bih ja napravila što god bi trebalo; sa I. koja ne zna toliko puno ali je moj alter ego i kuži me strahovito dobro, i sa D., koji zna 100%. On zna i ono što ja ne znam. Ne procjenjuj me po toj godini dana koliko me ti poznaješ i ne igraj se psihoanalitičara. Za takve bih se stvari itekako mogla naljutiti. You don't get to call me a whore. In any sense of the word.

Objavljeno u 15:14 • Komentari (4) • Isprintaj#

nedjelja, 19.04.2015.

Sjene i demoni

I proživjeh ja tako onaj uskrsni vikend, sa nekoliko divnih trenutaka i ljudi koje nisam dugo vidjela i sa puno više trenutaka praznine koju sam osjećala kao neprestani grč duboko unutra. Jebena praznina. Moja sjena. Osjećaj koji pamtim gotovo koliko i sebe. Mrzim je. Mrzim je strahovito, iako sam joj ovog puta pogledala u lice. Ružna je. Ali je moja. I vrijeme je da uhvatim demona koji stoji iza nje.
I ostale demone koji me prate. Stalna i očajnička potraga za načinom da ispunim prazninu uzaludna je, ako se ne obračunam s demonima. Jer, svidjelo mi se to ili ne, i oni su moji, dio mene, u dobru i zlu.
Obračunavam se ja sa tim svojim demonima već nekoliko godina, ali tek u zadnje vrijeme osjećam da ih prepoznajem i da ne bježim više od njih. Utjecali su na većinu stvari koja mi se izdešavala u životu, a tada nisam to znala. Sada znam i ta je spoznaja oslobađajuća. Jer - hej! - pa nisam ja kriva baš za apsolutno sve. Za nešto svakako jesam; rezultat krive prosudbe i bla, slične stvari - životne stvari, kako bi rekao trenutno najbitniji muškarac u mom životu (D., prepoznat ćeš se valjda wink).
Od života se ionako ne može pobjeći. Mislim, može, ali izbacimo tu opciju. Ne može se pobjeći ni od kojekakvih sranja koja svi mi doživljavamo i koja ćemo i dalje doživljavati. Sranja su dio života. Lijepi trenuci su isto tako dio života. Ali uvijek je to negdje u balansu: malo sranja, malo dobrog.

Da, htjela bih konačno biti voljena i voljeti, imati partnera koji će me prihvatiti sa svim manama i demonima i koji neće pobjeći na prvi moj impulzivni ispad. Ali se neću zato zadovoljiti bilo s kime, jer sam samostalna, slobodna i neovisna, i radije ću ostati sama nego prihvatiti bilo što.

P.S. Gospodin iz prošlog posta je budala. I to je sve što imam reći o tome.


Objavljeno u 12:03 • Komentari (0) • Isprintaj#

Opis bloga

Razmišljanja, promišljanja, zaključci i povremene depresije jedne an(t)onimke


Sve nemoralne ponude primam tu

antonimka@gmail.com


Biseri

"I am depressed because of the state of my life at the moment. I've got this horrible feeling that if there is such a thing as reincarnation, knowing my luck I'll come back as me!"
Rodney

"Develop interest in life as you see it; in people, things, literature, music - the world is so rich, simply throbbing with rich treasures, beautiful souls and interesting people. Forget yourself."
Henry Miller

"If only God would give me some clear sign! Like making a large deposit in my name in a Swiss bank."
Woody Allen

"It's amazing that the amount of news that happens in the world every day always just exactly fits the newspaper."
Jerry Seinfeld

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se