ANTIVIKENDOV ANTITJEDNIK - male price velikih ljudi

- Piši, bre, o meni što više! - rekao bi mi Šćepanović, agitujući za što veći obim knjige, tražeći što više papira za svoje delo. O čemu se radi?

Šćepanović, Šćepa, mršavi žgoljavi mladić se istakao kao iznimka u pravilu - dok su sve inozemne i domaće studije pokazivale da ljudi cene drveće te da ih smiruje njihova blizina, Šćepanović je mrzeo drveće iz dna duše. Hrapava kora, ta degenerična forma, mlohavo lišće, taj prostor kojeg drvo zauzima, taj život kojeg kao da i nema, celi jedan život upotrebljen samo za vitoperenje u gadljivim oblicima i za srkanje vodurine iz zemlje. Šćepanović je smatrao drveće najnižom vrstom života, dapače, nižom i od ne-života jer ne - život barem nije crpeo energiju da bi sebi osigurao tako ništavnu i apsurdnu egzistenciju. "Jedino dobro drvo je mrtvo drvo", govorio je Šćepanović, mada mu ni mrtvo drvo nije bilo milo pošto ga je isuviše podsećalo na svoj prijašnji živi oblik.
Da se Šćepanovića pitalo, posvetio bi ceo svoj život uništavanju drveća, međutim sudba kleta je nemilosrdna i slepa na slučajeve kao što je Šćepanović. Umesto da ga odnese u Amazonu i učini snažnim priglupim drvosečom, fatum ga je smestio u slabašnog, smeđeg polu - intelektualca u Zagrebu - gradu koji je imao dovoljno drveća da Šćepanoviću zagorča život, a nedovoljno da bi njihovo uništenje imalo ikakav značajan udeo u moru drva koje je sisalo život diljem vascele plave i nažalost zelene planete.
Kao da sve to nije dovoljna nevolja, Šćepanović je nalazio problem i u tome što je u svojoj mržnji prema drveću bio usamljen. Na stranu oni bolidi koje je pogled na živi trupac `smirivao`, drveće je imalo dosta pobornika i zbog svoje sposobnosti fotosinteze. Ah, fotosinteza je bila najtužnija ironija Šćepanovićeva života! Zrak kojeg je udisao imao je da zahvali svom mrskom dušmanu, a drveće ga, što je bilo najgore, nije s namerom ni proizvodilo već je praveći sebi škrob usput izbacivalo kiseonik. Usput! Isprdak drveća značio je život Šćepanoviću, i to je samo uvećalo njegovu mržnju. Kao časni, pobeđeni vojnik kojem je ljigavi, neprijateljski oficir poštedio život, Šćepanović se zakleo da će svoju mizernu egzistenciju da posveti osveti onome zbog kojeg je njegov život postao tako bedan.
Šćepanović beše uistinu neobična ličnost, s vizijom koju nitko nije mogao da doživi, ne zato što je njegova vizija bila prenapredna već zato što je bila premarginalna, previše maknuta `sa strane` da bi ju itko svojim uskim vidicima mogao da obuhvati. Omrznut, a opet nepokolebljiv u svojoj misiji, zaslužio je svoju hroniku kao iznimna individua i kao izuzetna ličnost u životu drveća u čije je nepostojeće sećanje tek on sam uspeo da prodre.
- Nek drvo gori zbog mene! - šaptao bi mi Šćepanović dok pišem njegovu historiju. Nažalost, Šćepanović bi zaboravio žalostan fakt da hroniku o njemu pišem putem komputera, gde se drvo nije moralo da preradi u papir već se putem sajber - spejsa žrtvuje nematerijalni bajt radi materijalnog škarta.

Ne bi li kako ukazao na šokantnost i provokativnost svojih činova diljem Zagreba, Šćepanović je privatno zatražio od svog hroničara da piše njegovu hroniku na srpskom jeziku, s nadom da će tako da potakne iracionalnu mržnju u zagrižena, revnosna čitaoca.

Ne bi li ispravili štetu koju im je nanio dojam prvog, neuspješnog gostovanja u Zuhra Light Showu i ne bi li opravdali povjerenje koje im je NOV@TV pružila dajući im još jednu šansu, Belinda Bedeković i njen prateći bend odlučili su u sljedećoj emisiji izvesti dobro uvježbanu točku kakvu hrvatsko gledateljstvo još nije vidjelo ni čulo.
Radilo se o svojevrsnom glazbenom skeču. Limeni puhači započeli bi svirku, stvarajući napetost i najavljujući nadolazeću situaciju na pozornici. Tad bi španjolska gitara i harmonika započeli duhovit dijalog, prenoseći duhovite i mudre poruke isključivo notama. U ulozi deus ex machine pojavila bi se na kraju Belinda koja bi pjevanjem objasnila što se dogodilo u muzičkom pripetavanju prisutnih instrumenata, te bi razrješila situaciju, na sreću instrumenata, svirača te same publike.
Navodi se da su Belinda i njen prateći bend provodili nevjerojatnu količinu sati zatvoreni u salu, vježbajući pred nastup, ali nikad nećemo saznati kako je to vježbanje izgledalo jer sama izvedba nije pružila učinak analogan trudu - naprotiv!
Kao što se uvježban, mladi glumac od treme i previše vježbe zna zbuniti pred kamerama, tako su se i instrumentalisti, debitirajući u glazbenim ulogama, zbunili u samom skeču. Vizija njihove izvedbe bila je toliko napredna za Hrvatsku da je bila previše čak i za njih, čija inače vjerna pluća nisu mogla pratiti titraje kreativne duše. Limeni puhači započeli su u najrazličitijim tonalitetima iznenađujuće tragičnu priču, stvarajući napetost tek zbog groznog zvuka koji je proizveden i najavljući nadolazeću auditivnu katastrofu koja se trebala obigrati.
Mikrofon, kojeg svirač španjolske gitare nije htio staviti pred zvučnu kutiju gitare da ne bi pokvario scenografiju skeča, bio je prijeko potreban. Bez njega, čulo se tek u pauzi zvučnih kontradiktornosti pokoje plonkanje. Harmonika se rastezala lijeno i nesuvislo kroz cijelu glazbenu havariju, poput otpadnih voda kroz napuštena područja Černobila.
Belinda, koja je shvatila da mora nastupiti kao deus ex machina ne samo da spasi likove skeča nego i empirijske svirače, iskočila je na pozornicu i raskinula sve konce koje je kanila imati u rukama. U tim trenucima nije bila ni bog, a ni đavo, već tek siroti objekt pokladne igre koju su izobličeni instrumenti slučajno igrali s njom. Glas je lelujao i patio izazivajući mješavinu oštrog smijeha i žalobne gorčine. Publika zaista nije znala bi li se smijala ili plakala, a današnja publika ne voli kad joj se ne sugerira što treba osjetiti.

Uredništvo je reklamama prekinulo ovaj apstraktni skeč koji je nastao iz nekog drugog, konkretnijeg, a publika nikad nije saznala što se desilo s glazbenim likovima ove melodrame. Govorkalo se da su kroz rascjep loše muzike izašli na pozornicu i zaveli određene dame iz publike, no tu bi se već moglo raspravljati o popularnom pridavanju karakteristika glumaca njihovim likovima, ili obrnuto.

Nije bitan predsjednik nego izasjednici.

Nije Josef K uhićen nego se pregovara o njegovom izručenju nadležnim organima.

Nije Josef K nego Mate Mišo K.