Gdje je nestala pismena kultura? ili 'kultura pismenog izražavanja'....

četvrtak, 26.10.2006.

U prošloj temi pisao sam o imbecilnosti TurboFolk tekstova..
Danas ću natuknuti par stvari o pismenom izražavanju autora/ica ovih basnoslovno bogatih Laži koje naša slušalačka rulja već decenijama pije s velikim guštom, bez obzira na spol, vjeru i naciju. No to je i razlog i za optimizam: narodi koji uživaju u ovakvim stihovima sigurno ne pate od viška kulture već od viška nekultivirane biološke snage, stoga se ne treba bojati njihove brze degeneracije, ni pomišljati da su kazali svoju posljednju riječ u bližoj povijesti ili budućnosti...

Ako zanemarim po koju, i to vrlo rijetku iskru nečeg što sliči poeziji (Dok ti u kafani piješ, druže / iznad tvoje muke vrane kruže), ti tekstovi ne pružaju ni jedan dokaz da se u njima mislilo bilo šta osim najtupljih ili najovještalijih polumisli ili primisli, ni da se bilo što osjećalo, osim najplićih ili najbanalnijih poluemocija, a i prvo i potonje saopćeno je jezikom preuzetim sa smetljišta. No možda je moja reakcija neprimjerena: moguće je da samo meni ti tekstovi djeluju skandalozno, a da u njima nema ništa ni neuobičajeno ni neredovno kad ih se gleda očima onih koji ih pjevuše na ulici, u kupatilu, u kafani, na izletu. Očima onih koji žive s njima.

Upitao sam se: u toj hrpi nevjerovatnih drljotina u kojima se bezobzirno ponižava kako jezik tako i ljudski srce i um, koji su stihovi najjadniji i najnepismeniji?
-refren iz pjesme Plavokosa (Kemal Malovčić): Vjerovala ne bih / da ti se zakunem / lagati bih htjeo / lagati ne umem. Zašto?
Zbog genijalne deklinacije: ja bih, ti bih... i zbog još genijalnije kombinacije htjeo i umem....

U pjesmi Dokaz (Cana) kaže se: Imam dokaz da si bio sa mnom / imam dokaz na ljubavni čin, / imam dokaz nosim ga u sebi / on se zove nerođeni sin.
Ni ovom tekstopiscu pismenost nije jača strana, bar ako je suditi po jeziku drugog stiha ("dokaz na čin"), mada jezik ne bi bio manje jadan da je rečeno: "imam dokaz za ljubavni čin", ali, ako odustanem od jezičkog cjepidlačenja, ostaje mi da pohvalim upotrebu riječi "dokaz" čije ponavljanje signalizira da draga dragom priređuje, pred općinstvom, sudski proces, pretvarajući slušaoce u porotu, ali i da ukažem na skriveni smisao sintagme "nerođeni sin": uz ginekološku potvrdu o trudnoći, stavljen nam je na uvid i rezultat pretraga na ultrazvuku, gdje je ustanovljeno da se radi o muškom djetetu....
Nadalje, zanimljivo kako autor/ica zna prve noći nakon "ljubavnog čina" (Ako zaboravis ovu noc / ako zaboravis i mene i grad / poslacu ti nekog da te seti / sve sto si mi ucinio tad) da će:
1. zanijeti
2. dijete će biti muško
3. kako će se to dijete zvati
4. čije je :))

Zapravo, i to je jedna velika obmana, jer je stih jednostavno napisan kako bi se rimovali "grad" i "tad"...

I nakon svega, ostaje nam gorka primisao - koliko će ionako nepismenih ljudi biti pismeno, ako ovo smeće i tekstovi koji su skupljeni sa smetljišta postanu "mainstream" i ovladaju našom kulturom?!

26.10.2006. u 18:31 • 3 KomentaraPrintabilna verzijaID postaPodijeli na Facebooku

Najimbecilniji tekst svih vremena....

četvrtak, 19.10.2006.

koji je tekst TurboFolka najimbecilniji? Nema dvoumljenja- to je svakako pjesma o mobilnom telefonu(!). U njoj vlasnik pomenutog uređaja daje na znanje čovječanstvu: „ja ga imam, ljudi“. Ima ga zato da mu „širi grudi“, jer tako hoće (i 'vuče') rima: čim kažete „ljudi“, odmah pomislite na „grudi“, i obratno. Čime mu „širi grudi“ – radošću, nadom, nečim trećim, ne kaže, a nije ni važno, glavno je da mobitel čini vlasnika širokogrudim, i da bez njega čak „više ne može da se smeje“. Aristotel veli da je čovjek jedina životinja koja se smije... Ukratko: ako mu oduzmete mobitel, postaće uskogrud, i lišićete ga najljudskije od svih osobina: smijeha.

Potom dođe ljubavna izjava: Ja ga više volim / od Ramba i rata / hoću da ga uzmem / za rođenog brata, i, mada drugi stih sadrži hiperbolu lišenu pokrića, jer je teško vjerovati da bi današnji pravilno orijentirani Srbin mogao bilo što voljeti više od rata, četvrti stih sadrži iznenađenje: mobitel je unaprijeđen u nešto što mu je rodila majka, zapravo ne u nešto, to je zamjenica za stvari, već u nekog, jer mobitel „mazi lice moje“, a takvu sposobnost predmeti ne posjeduju. Potom se kaže: po njemu me znaju / zbog njega me se boje. Prvo je jasno: mobitel je neotuđiv sastojak vlasnikovog identiteta, i lijepo možemo zamisliti da ga njegovi bližnji zovu Onaj Sa Mobitelom, čak je možda taj aparat unesen u njegovu osobnu iskaznicu kao osobeni znak, ali teško je reći: što ga se okolina boji? Vide li u osobi s mobitelom mafijaša? Suradnika policije? Ili je mobitel dokaz moći kao takve, a treba se bojati moćnih? Ili ga se „boje“ da bi bilo rime sa „moje“?

Sljedeća strofa izaziva nedoumicu: Mobilni telefon / s njim sam k'o u braku / mobilni telefon / mi daje curu svaku. Ne zna se je li vlasniku mobitela isto ko da je u braku, a poznato je da jedino kad si u braku možeš imati curu svaku, suvremeni brak vam je takva institucija, ili je autor doslovno sklopio brak s mobitelom? Ako jeste, tko je muško a tko žensko, ili, ako se radi o homoseksualnom braku, gdje ga mobitel stavlja vlasniku, a gdje vlasnik mobitelu? Uz to, ako se sjetimo tekstopiščeve izjave da mu je mobitel „rođeni brat“, nije li riječ o incestu? Ili se sve ovo treba shvatiti kao napad rimovanog blejanja na nivou učenika škole za ometene u razvoju?

Na kraju, moram upozoriti na jedan paradoks: mobitel je oličenje najsuvremenije tehnike, a pjesma o njemu izašla je iz pera, ili kompjutera, osobe koja se nalazi na prijelazu iz divljaštva u varvarstvo....

također, ima smisla, pogotovo kada vidimo iz kojih sve prevoznih sredstava (osobnih) dopiru ovi 'mili šumovi', buka i dreka, da sličnosti sa mobitelom iz teksta usporedimo sa automobilom, naravno... Samo sa jednom malom iznimkom- automobilu možeš čak i metati-- u auspuh... A ako se radi o nazivu automobila s imenicom ženskog roda, onda je pola dileme riješeno...
Možda će dragi autor ove jedinstvene gluposti, jednog od najimbecilnijih tekstova današnjice na drugom albumu napisati pjesmu o svojem automobilu...

Do tada...
Čitamo se :)

Btw, evo pjesme :)

Laser Topalovic Brka
Mobilni telefon


Mobilni telefon
kad zora zarudi
mobilni telefon
on me pesmom budi

Mobilni telefon
siri moje grudi
mobilni telefon
ja ga imam ljudi

Ja ga volim vise
nego 'leba da jedem
ja bez njega vise ne mogu
da se smejem

Ja ga vise volim
od Ramba i rata
hocu da ga uzmem
za rdjenog brata

Ja sa njime pricam
ja sa njim se setam
u bioskopu zvonim
u pozoristu smetam

Ja ga vise volim
od najlepsih serija
Kasandra, Marisol
i Esmeralda su igra decija

Mobilni telefon
u mraku mi sija
mobilni telefon
on mi mnogo prija

Mobilni telefon
mazi lice moje
po njemu me znaju
zbog njega me se boje

Mobilni telefon
s njim sam k'o u braku
mobilni telefon
mi daje curu svaku

Mobilni telefon
sa njime se dicim
pusticu antenu
da na njega licim

19.10.2006. u 16:16 • 24 KomentaraPrintabilna verzijaID postaPodijeli na Facebooku

Kič estetika današnjeg društva...

nedjelja, 08.10.2006.

Turbofolk izražava masovnu psihologiju i estetiku našeg vremena. Tu je zastupljen ideal žene kao seksualnog objekta i mačo muškarca koji posjeduje silu i koji je nadređen. Njegovan je kult nasilja i takvi su i glazbeni spotovi, fotografije, kao i prezentacija ženskog tijela. Kič nije samo estetski fenomen. Svi kulturni sadržaji imaju i ideološke podloge i pozadinu...

Prvo moramo napisat nešto o kiču. Kič se kao fenomen definira od kraja 19. stoljeća, pojavljuje se sa razvojem modernog društva, naročito kroz masovne medije koji prožimaju živote mnogih pojedinaca.

Mnogi teoretičari pisali su o povezanosti kič ideologije i kiča kao načina života ljudi. Možemo govoriti da kič postoji kao obrazac ponašanja – kič emocionalnost i sentimentalnost prije svega. Jedan dio stanovništva koji nema razvijenu kritičku svijest uopće, i u obrazovnom i političkom smislu, prenosi to i u polje zabave. Svi mi konzumiramo kič i svi mi činimo dio kič kulture, samo je pitanje u kojoj mjeri.
Postoji klasična ideja da je kulturni nivo povezan sa obrazovanjem.
Naravno da visoko obrazovanje dovodi do većih kulturnih potreba, ali to ne znači da ti ljudi ne konzumiraju kič(sjetite se samo koji ljudi odkaze u Ludnicu, Pashu i Fontanu), niti oni koji mahom konzumiraju kič nemaju nikakvog dodira sa visokom kulturom. To se prožima.

Suviše je idealistički naivno da se kič može mehanički odvojiti od drugih oblika kulture, da promatramo postojanje elitističke kulture koja postoji sa strane i kultura koja je prožeta kičem. U današnje postmoderno doba i visoka umjetnost koristi elemente kiča na ironične načine. Postoji plemeniti kič, postoje primjenjene umjetnosti i stvaralaštvo koje nije umjetnost, ali dodiruje kič, naročito u području masovnih medija.

Kič kultura se javlja u mnogo oblika: kroz vizualnu estetiku, kroz trivijalnu književnost, kič interpretaciju povijestii politike – tabloidni tisak je vid kiča, postoji i kič turizam.

Kič zadovoljava čitav paket psiholoških potreba. Jedna od stvari koju sam ja zaključio je da kič zadovoljava potrebu za eskapizmom – bjegom od svakodnevice i od problema u realnosti, ali isto tako potvrđuje mehanizam odbrane odricanja, potiskivanja. Prema mojim razmišljanima, ovaj proces prihvaćanja uživanja u kiču ide u smjeru olakšavanja osobnoj savjesti, zaluđivanja pojednostavljenim idejama o životu, prihvaćanje nekih pojednostavljenih ideja i rješenja, crno-bijelih stavova i to donosi odušak čovjeku.

Npr. u domenu muško-ženskih odnosa, ljubavi, romanse, zavođenja, što su tipični sadržaji popularne kič (Turbo Folk) kulture, taj sentimentalizam vezan za ovu tematiku je jako prisutan u potrebama ljudi da konzumiraju ovu vrstu kiča. Postoji čitava kategorija tzv. ženske literature, tv serija, sapunskih opera itd, gdje, navodno, samo žene zadovoljavaju svoje kič potrebe. Ustvari, to je potreba za idealizacijom i utjehom da će se pravi partner pojaviti i donijeti rješenje svih problema, što jeste vezano za odgoj djevojčica i dječaka u našem društvu. Ono što ljudi previđaju je da u kiču postoje mnoge opasnosti.

Kič povlađuje svom konzumentu u njegovim nadama, u pojednostavljenim predstavama koje hrane narcizam konzumenta. Ako imamo kič u domenu politike, govorimo o idealizaciji vlastitog naroda, pa i onih ljudi koji su bili umješani u svakakva nedjela. To je pojednostavljena predstava o sebi i drugima u kojoj laskamo sebi, u kojoj izbjegavamo da se suočimo sa osobnim greškama, gubicima, odgovornostima. Svaki kič služi se vrstom manipulacije i čini sigurnim čovjeka u jednoj sferi u kojoj ga dalje može manipulirati.

Pošto se TurboFOlk može odijeliti u 2 povijesna perioda, zanimljiviji je ovaj Post-Turbofolk, datiran od 2000.godine.

Post-turbofolk ima elemente turbofolka, ali na drugi način. To nije samo žanr, nego i ideološka i povijesna odrednica. Turbofolk je bio plasiran kao ''main stream'' kultura koja se odvijala putem institucija, a to su medijske kuće koje su pokrivali ključni ljudi bivšeg režima. To su bile i monopolske kuće, imale su monopol na proizvodnju medijskih sadržaja, pa tako i zabavnih. Imali su izvore prihoda koji su bili vezani za taj režim, a novac koji je ulazio u medijske tokove nije bio čist, to svi znamo. Postoji direktna veza produkcije turbofolka i bivšeg režima koji je koristio masovne medije za svoju hegemoniju. To je neosporno.

Zanimljivije je pitanje koje je značenje stila i sistema vrijednosti koji stoji iza turbofolka i koji sistem osjećajnosti sadržava on sam. Na nivou stila- to je hibridni medijski žanr i glazbeni pravac, ali i cjelokupna medijska estetika – glazbeni spotovi, novinska prezentacija pjevačica i pjevača, reklamni jinglovi tv Pinka, tv show programi. To je bio cijeli paket medijskog žanra, koji je kombinirao prethodno postojeće omladinske žanrove tzv. urbane subkulture, urbane- zato što se događa u gradu i pod utjecajem Zapada – hippy, rock itd. i rave, techno subkulture 90-ih godina, sa novokomponiranom narodnom muzikom. Stoga je turbofolk izrazito urbani fenomen. On je od početka bio omladinska subkultura dizelaša, kriminalaca, ''sponzoruša'', povratnika sa ratišta, koji upražnjava stil ratničkog šika, a on je blizak onom glamuru Versacce stila ili crnih rap izvođača. On je iz kriminalnih gangova sa periferije grada, koji su se uključili u taj sistem 90-ih prešao u masovne medije i postao ''main stream''.

Na kraju- nikada mi neće bit jasni oni koji ovaj užas preuzimaju kao smisao svojeg života.... Uglavnom ih se može vidjeti po gradu- to su žrtve mode, jedne kulture, primitivizacije društva i u pojedinim trenucima, kada se moj altruistički duh probudi- bude mi žao takvih ljudi... koji ne vide što se događa dalje od njihovog nosa, već poput ovaca u stadu slijede trend primitivizacije i balkanizacije ovog našeg jadnog, napaćenog društva...

08.10.2006. u 23:36 • 11 KomentaraPrintabilna verzijaID postaPodijeli na Facebooku

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

© 2006 nETsOLDIER. Validacija CSS & XHTML. design by nETsOLDIER

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se