Kič estetika današnjeg društva...

nedjelja, 08.10.2006.

Turbofolk izražava masovnu psihologiju i estetiku našeg vremena. Tu je zastupljen ideal žene kao seksualnog objekta i mačo muškarca koji posjeduje silu i koji je nadređen. Njegovan je kult nasilja i takvi su i glazbeni spotovi, fotografije, kao i prezentacija ženskog tijela. Kič nije samo estetski fenomen. Svi kulturni sadržaji imaju i ideološke podloge i pozadinu...

Prvo moramo napisat nešto o kiču. Kič se kao fenomen definira od kraja 19. stoljeća, pojavljuje se sa razvojem modernog društva, naročito kroz masovne medije koji prožimaju živote mnogih pojedinaca.

Mnogi teoretičari pisali su o povezanosti kič ideologije i kiča kao načina života ljudi. Možemo govoriti da kič postoji kao obrazac ponašanja – kič emocionalnost i sentimentalnost prije svega. Jedan dio stanovništva koji nema razvijenu kritičku svijest uopće, i u obrazovnom i političkom smislu, prenosi to i u polje zabave. Svi mi konzumiramo kič i svi mi činimo dio kič kulture, samo je pitanje u kojoj mjeri.
Postoji klasična ideja da je kulturni nivo povezan sa obrazovanjem.
Naravno da visoko obrazovanje dovodi do većih kulturnih potreba, ali to ne znači da ti ljudi ne konzumiraju kič(sjetite se samo koji ljudi odkaze u Ludnicu, Pashu i Fontanu), niti oni koji mahom konzumiraju kič nemaju nikakvog dodira sa visokom kulturom. To se prožima.

Suviše je idealistički naivno da se kič može mehanički odvojiti od drugih oblika kulture, da promatramo postojanje elitističke kulture koja postoji sa strane i kultura koja je prožeta kičem. U današnje postmoderno doba i visoka umjetnost koristi elemente kiča na ironične načine. Postoji plemeniti kič, postoje primjenjene umjetnosti i stvaralaštvo koje nije umjetnost, ali dodiruje kič, naročito u području masovnih medija.

Kič kultura se javlja u mnogo oblika: kroz vizualnu estetiku, kroz trivijalnu književnost, kič interpretaciju povijestii politike – tabloidni tisak je vid kiča, postoji i kič turizam.

Kič zadovoljava čitav paket psiholoških potreba. Jedna od stvari koju sam ja zaključio je da kič zadovoljava potrebu za eskapizmom – bjegom od svakodnevice i od problema u realnosti, ali isto tako potvrđuje mehanizam odbrane odricanja, potiskivanja. Prema mojim razmišljanima, ovaj proces prihvaćanja uživanja u kiču ide u smjeru olakšavanja osobnoj savjesti, zaluđivanja pojednostavljenim idejama o životu, prihvaćanje nekih pojednostavljenih ideja i rješenja, crno-bijelih stavova i to donosi odušak čovjeku.

Npr. u domenu muško-ženskih odnosa, ljubavi, romanse, zavođenja, što su tipični sadržaji popularne kič (Turbo Folk) kulture, taj sentimentalizam vezan za ovu tematiku je jako prisutan u potrebama ljudi da konzumiraju ovu vrstu kiča. Postoji čitava kategorija tzv. ženske literature, tv serija, sapunskih opera itd, gdje, navodno, samo žene zadovoljavaju svoje kič potrebe. Ustvari, to je potreba za idealizacijom i utjehom da će se pravi partner pojaviti i donijeti rješenje svih problema, što jeste vezano za odgoj djevojčica i dječaka u našem društvu. Ono što ljudi previđaju je da u kiču postoje mnoge opasnosti.

Kič povlađuje svom konzumentu u njegovim nadama, u pojednostavljenim predstavama koje hrane narcizam konzumenta. Ako imamo kič u domenu politike, govorimo o idealizaciji vlastitog naroda, pa i onih ljudi koji su bili umješani u svakakva nedjela. To je pojednostavljena predstava o sebi i drugima u kojoj laskamo sebi, u kojoj izbjegavamo da se suočimo sa osobnim greškama, gubicima, odgovornostima. Svaki kič služi se vrstom manipulacije i čini sigurnim čovjeka u jednoj sferi u kojoj ga dalje može manipulirati.

Pošto se TurboFOlk može odijeliti u 2 povijesna perioda, zanimljiviji je ovaj Post-Turbofolk, datiran od 2000.godine.

Post-turbofolk ima elemente turbofolka, ali na drugi način. To nije samo žanr, nego i ideološka i povijesna odrednica. Turbofolk je bio plasiran kao ''main stream'' kultura koja se odvijala putem institucija, a to su medijske kuće koje su pokrivali ključni ljudi bivšeg režima. To su bile i monopolske kuće, imale su monopol na proizvodnju medijskih sadržaja, pa tako i zabavnih. Imali su izvore prihoda koji su bili vezani za taj režim, a novac koji je ulazio u medijske tokove nije bio čist, to svi znamo. Postoji direktna veza produkcije turbofolka i bivšeg režima koji je koristio masovne medije za svoju hegemoniju. To je neosporno.

Zanimljivije je pitanje koje je značenje stila i sistema vrijednosti koji stoji iza turbofolka i koji sistem osjećajnosti sadržava on sam. Na nivou stila- to je hibridni medijski žanr i glazbeni pravac, ali i cjelokupna medijska estetika – glazbeni spotovi, novinska prezentacija pjevačica i pjevača, reklamni jinglovi tv Pinka, tv show programi. To je bio cijeli paket medijskog žanra, koji je kombinirao prethodno postojeće omladinske žanrove tzv. urbane subkulture, urbane- zato što se događa u gradu i pod utjecajem Zapada – hippy, rock itd. i rave, techno subkulture 90-ih godina, sa novokomponiranom narodnom muzikom. Stoga je turbofolk izrazito urbani fenomen. On je od početka bio omladinska subkultura dizelaša, kriminalaca, ''sponzoruša'', povratnika sa ratišta, koji upražnjava stil ratničkog šika, a on je blizak onom glamuru Versacce stila ili crnih rap izvođača. On je iz kriminalnih gangova sa periferije grada, koji su se uključili u taj sistem 90-ih prešao u masovne medije i postao ''main stream''.

Na kraju- nikada mi neće bit jasni oni koji ovaj užas preuzimaju kao smisao svojeg života.... Uglavnom ih se može vidjeti po gradu- to su žrtve mode, jedne kulture, primitivizacije društva i u pojedinim trenucima, kada se moj altruistički duh probudi- bude mi žao takvih ljudi... koji ne vide što se događa dalje od njihovog nosa, već poput ovaca u stadu slijede trend primitivizacije i balkanizacije ovog našeg jadnog, napaćenog društva...

08.10.2006. u 23:36 • 11 Komentara • • • Podijeli na Facebooku