Saga o nastanku TurboFolka (Dio 3.)
petak, 30.06.2006.
Dolazi do pravog natjecanja među folk mutantima, tko će obući šareniju košulju, kraći minjak, veći prsten, sat i zlatni lanac, bjelje čarape, tko će voziti skuplji automobil...
Počinju se iskopavati i prerađivati nezaboravni hitovi Bajazitovih dvorskih dama, a sve to biva upakirano pod etiketom "100% srpski melos" u kome dominira čest usklik u sevdalinkama i koji je propraćen zvukovima zurli i talambasa, urlikanjem i širokim dijapazonom nazalno-grlenih akrobacija.
Bring the noise! Skrnavljenje srpske muzičke tradicije nastavlja se udarničkom aktivnošću sve većeg broja frajera sa mini valom i razgolićenih teta, koji nas, pogrešno eksploatirajući nacionalnu simboliku, uče historiji, vjeri i tradiciji. Isti nam pjevaju o svom tužnom i teškom životu kojeg provode brojeći pare, uživajući u balončićima jakuzija i blagodetima trule države.
Nastupa doba mraka, neznanja i progresivnog kretanja ka najprosperitetnijem periodu srpske imperije, 13. vijeku. Dok u ušima odzvanja turbo hitić jedne od mnogobrojnih zvjezdica sa folk neba, steže se sablja i puni musketa za hrabri juriš u prošlost. Krvarimo, ali nema veze, tu su turbo nadimci da pjesmom ublaže bol.
U turbo folku dominiraju, pored orijentalnih temelja, i suvremena elektronska dostignuća, a ključna riječ u pjesmama je sudbina, koja obično zvuči kao "s'binaaaa". U ovom modernom periodu folk muzike, došlo je i do razvoja brojnih podpravaca, kakvi su tehno folk, hard'n'heavy folk, glam folk, punk folk, folk'n'fol i drugi, a jedan od najzanimljivijih, svakako je krajiški oi! folk, gdje se javlja želja za povratkom na izvore ili češće pominjano ostavljeno ognjište.
Ovdje se pjeva o različitim stvarima sa izvora: o multipliciranju curetaka iz rodnog kraja do beskonačnosti (otišla, vratila se, kupila Stojadina, stavila silikone, itd.) ili o apelima kojekakvih rodoljubaca koji iz komfora beogradskih apartmana, šuškajući novčanicama, pozivaju sunarodnike da se bore do zadnjeg, a oni će se truditi da im na vrijeme isporučuju svoje najnovije hitove.
Jedna od modernijih verzija pop muzike, tzv. etno pop, nije ništa drugo, već pokušaj izjednačavanja i utapanja "zabavne" muzike u globalne glazbene trendove već uveliko popularne po diskotekama u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i drugim, nikad svrstanim zemljama.
Bilo kako bilo, narodna, folk ili kako vam drago, glazba je nepobitna realnost, svakodnevna pojava i fenomen koji se ne može poricati i koji je zanimljiv, kako po nastanku tako i po svakodnevnoj upotrebi.
On je tu kad upalimo radio, kad šetamo gradom, dok pijemo kavu i ožderavamo se po svadbama i slavama, on odzvanja nemilosrdno i jako u ušima dok se prave piruete na stolovima restorana i odzvanjaće sve dok ima stakla da se razbija....
-== KRAJ PRIČE =--
Saga o nastanku TurboFolka (DIO 2.)
srijeda, 28.06.2006.
Uporedo sa kasnijom fazom mainstreama, razvija se i drugi pravac folk muzike, tzv. underground ili garažni folk, koji je potpuno baziran na orijentalnom zvuku iz nekadašnjih turskih okupacijskih zona ili koji je naknadno donijet "vjetrom s juga" (iz Irana, Afganistana, i sl.).
Atmosfera u underground pjesmama neodoljivo podsjeća na pijačni dan u Teheranu ili na nama nešto bliži 16. vijek i u njemu musafirhanu, zadimljenu od čibuka i umirisanu kahvom, usred koje pleše djevojka mameći trbuhom poglede gostiju, čije oči i pored umora od puta, poigravaju kao na ulju, prateći igru od jednog kraja sobe ka drugom, gdje sjedi svirač iz čijeg se tužnog glasa i terzijana, sluti čežnja za Stambolom...
S obzirom na to da se u to vrijeme istim žarom svirala šargija i mastio kolac, imamo pravo da se ne oduševljavamo ovom tekovinom. Ali, ali, i opet ali- upravo je underground taj koji redovito puni hale i daleko je ispred mainstreama, što se tiče konzumiranja na privatnim tulumima, a imajući u vidu da nikad nije imao naklonost medija i većih diskografskih kuća, s pravom se može govoriti o superfenomenu undergrounda unutar samog fenomena folk muzike.
Jedan od pionira underground zvuka jeste Sinan Sakić. U trenutku kad ovaj pionir, okružen dimom, izvodi jednu od svojih pjesmuljaka, planet Zemlja stane i samo se u glavi prosječnog konzumenta sve zavrti, a on pogođen u živac, steže vilice i diže ruke, oči mu bljesnu i zatvore se, trnci prolaze kičmom, znoj i suze liju, dok on grabi krhotinu i pušta sebi krv, gubeći se u vrtlogu ekstaze. Slatko, zar ne?
Ono što ni Stonesima ne bi pošlo za rukom, Sinanu uspijeva, a to je da bez problema može napuniti bilo koji stadion u srpskim zemljama i napraviti atmosferu, na kojoj bi mu i Massive Attack pozavidjeli.
Da li se odgovor krije u stalnom prizivanju proklete sudbine, u žalu za domom, mamom, babom i ostalom rodbinom, hektolitrima ispijene rakije brlje zbog nekih očiju crnih, smeđih, zelenih i plavih ili u nečemu sto dvadeset i osmom, to imponira našem kafanskom mentalitetu, željnom bilo kakvog povoda za sevdah i analizu teškog života na dnu boce i lavora.
Kad se pomene termin turbo folk, mnogi pomisle da se radi o folku koji se sluša u bolidima na stazi u Monci, Indijanapolisu ili Mahovljanima. Međutim, priča ide ovako.
Poslije havarije u Černobilu, došlo je do naglih promjena, tzv. mutacija, u srpskom kulturnom tkivu, što se odrazilo i na već poodraslu, samosvjesnu folk muziku, koja napokon shvaća da para ne leži ni u slamarici ni u banci, već u dobrostojećem underground bratu gastarbajteru. Pod intenzivnim uticajem radioaktivnog zračenja, dolazi do njihovog stapanja u stravičnu, monstruoznu kreaturu, pred kojom bi i Marry Sheely vrisnula od zavisti.
Kreatura je prozvana turbo folk, a vremenom dolazi do njenog multipliciranja na tisuće mutanata, koji su se razmilili svuda po zemlji, hraneći se ljudima i namećući pogrešne statusne simbole i ideale. Dobro su se zezali, plasirajući svoje obrasce i viđenje (ne)kulture. Turbo folk postaje najjači nacionalni proizvod, potukavši čak i šljivu u svim kategorijama...
-== nastavit će se =--
Saga o nastanku TurboFolka (DIO 1.)
utorak, 27.06.2006.
Pokojni Charles Darwin, zatvarajući korice svoje upravo završene knjige "Porijeklo vrsta", srknuo je gutljaj čaja i potapšavši se po trbuhu, samozadovoljno se nasmiješio i utonuo u san, udobno zavaljen u omiljenoj fotelji. Ali, ovaj! Jadnik ni slutio nije kakav je propust napravio, ne pomenuvši u svom djelu najstariju čovjekoliku vrstu, kojoj evolucija i do danas nije oduzela mnogo od prvobitnog izgleda-vrstu Homo skikus orientalis (Primitivus TurboFolkus).
Postoji više teorija i legendi o nastanku ove vrste. Po vlastitom tumačenju, nastali su od prašine sa zvijezda, ali je vjerojatnija ona teorija o sudaru asteroida i broda koji je prevozio zamrznute fetuse nove eksperimentalne vrste, proizvedene na Uranu, koja je trebala biti korištena u interplanetarnim ratovima, kao izuzetno prilagodljiva vrsta predatora koji ubijaju glasom.
I tako su fetusi skikusi dospjeli na Zemlju, u plodno tlo močvara, gdje su se uspjeli razviti.
Po razviću, mladi skikusi su odmah počeli ispuštati gromovite glasove od kojih se zemlja tresla, a dinosaurusi nenavikli na ovakvu buku, umirali su u agoniji, i upravo je pojava Homo skikus orientalis (Primitivus TurboFolkusa) utjecala na nestanak ovih ogromnih gmizavaca. Daljnjom evolucijom, skikusi gube smrtonosni učinak glasa, koje se transformira u dva blaža oblika. Prvi oblik je svojevrstan zanos, ekstaza, trans u kome se javlja želja za povrijeđivanjem sebe i drugih, dok se drugi oblik ispoljava u vidu nekoliko simptoma: mučnina u stomaku, bol u ušima, proširene zjenice, uznemirenost, aritmija i dr.
Sami primjerci skikusa su se uspravili, a evolucija im je podarila izrasline u vidu zlatnih lanaca, izblajhanih vlasi, minimiziranih odjevnih predmeta sa maksimiziranim džepovima, mrežastih materijala za pokrivanje svojih ekstremiteta za lov na mužjake i sl. Svojoj djeci običavali su pričati priče pred spavanje, od kojih jedna, antologijska, ide ovako...
Jednom davno, u jednoj zemlji sa puno brda i malo industrije, bez asfalta i struje, živio je jedan sretni pastir sa svojim stadom. Čuvajući ovce na proplanku, pastir je pred sobom imao svo slobodno vrijeme svijeta, koje bi često provodio sa društvom u brojnim igrama (klisa, janjine, ćorabake, rizika) ili bi usamljen djeljao neko drvo i stvarao različite predmete, među kojima i frulicu. Još ako je pastir bio i nadaren pritom, a u nas je čest slučaj da se percipiranjem okoline u pastirskoj dokolici, um razvije do neslućenih razmjera, onda bi iz frulice prvo stidljivo i neuko piskali i kenjkali tonovi, a kasnije bi sve slobodnije i uvjerljivije, menueti i etide odzvanjali dolinama i dopirali do roditeljske kuće, odakle bi ljutiti otac (tata, babo, ćaća) silazio u polje i davao pastiru Johanu par puta preko leđa, jer u stvaralačkom zanosu zapostavlja stado. No, to nije pokolebalo našeg Johana, da sve bolje i sve sigurnije usavršava svoj talenat, te da ga predstavlja sve širem auditoriju, u kome su čučali i pažljivo gutali tonove iz frule, neke buduće stvarateljke i stvaraoci, koji će od gologuzih derišta postati eminentni kantautori i tvorci prepoznatljivih pjesmuljaka današnjice.
Od tog prvog zvuka na fruli, do današnjeg zvižduckanja za volanom kamiona ili pjevušenja na pijaci ili pod tušem, prošla su stoljeća u kojima je muzika prolazila kroz brojne faze nadgradnje, ali i degradacije i kvarenja, pri čemu je došlo i do potpunog uništenja onoga što se naziva balkanskom muzičkom tradicijom i naslijeđem. Sve više se vulgariziraju tekstovi i glazba, a prelaz izvorne tradicionalne narodne glazbe u komercijalnu narodnu muziku je spor, postepen i stravično bolan.
Vremenom se razvijaju dva pravca, prvi koji crpi tekovine već postojeće izvorne glazbe i tekstove bazira na nekoliko tipskih riječi: izvor, putić, jelek, opanak i sl, te drugi pravac u kome je ključna riječ i vječita inspiracija, ukratko sve i sva: kafana. Manji broj autora se zadržao na pristojnijoj varijanti, krštenoj kao starogradska muzika (Starogradski Biseri), gdje je atmosfera u pjesmama bila nekad tugaljiva, nekad zašuškana u sigurno društvance prijatelja/ ica koji se zajedno relaksiraju uz špricer, pivo, lozu ili ponekad razigrana kao upregnuti konji u kasu, sve u svemu pozitivna.
Međutim, druga varijanta koja je povukla mnogo veći broj autora i koja će ostaviti neizbrisiv trag u budućnosti, kafanu predstavlja kao svetu instituciju i utočište za neurozu deprimiranih ljudi pritisnutih brojnim globalnim problemima. Ovdje se nude plitki tekstovi, koji u pozadini imaju izuzetno mračnu atmosferu, gdje se pominju riječi kao što su krv, lomljava, nevjerstvo, itd. Glavno piće je slaba rakija od koje ključa krv, a pogled zamagli i traži nešto da slomi, da bi se umirio isfrustrirani ego jer je žena opet kod komšije, jer je teško u tuđini, itd.
Kako biva u svakoj vrsti glazbe, tako se i u folk muzici vremenom izdvajalo bezbroj pravaca, ali najznačajnija je podjela po komercijalnosti, na mainstream i underground. Sam mainstream se razvija u tri specifične faze: baby, djetinjstvo i pubertet. U prvoj fazi, narodna muzika(još se ne koristi termin folk) je prava dobroćudna debela beba, koja pjeva o obrazima rumenim k'o jabuke, živopisnom pejsažu rodne grude, tuzi za prvom ljubavi koja se udala/ oženio u gradu i sl. Ali, već se tada naslućuje težnja ka kafani, kao ključnoj odrednici srpskog kulturnog identiteta. U ovom periodu je i iskonstruiran generični, robusni termin narodna muzika, kao glazba koju sluša narod.
Ali, narod je u to vrijeme slušao i druge vrste glazbe, od kojih su neke, opet generiki-robusno, nazvane zabavna muzika. Tako nazvana narodna muzika, izlazi iz pelena, polako odrasta, postajući sve radoznalija za svijet koji je okružuje.U tom periodu se javlja zvijezda, ili možda bolje rečeno- rijeka vodilja budućim generacijama, kako treba praviti glazbu i o čemu pjevati. Slično Mississipiu u Americi, gdje se razvila specifična muzika crnačkog Juga na kojoj se temelji cjelokupna r'n'r kultura, tako se i u srpskim zemljama javlja glazbeni kult rijeke Morave, na kojem počiva kultura nebeskog naroda.
Naime, ovdje se javlja specifičan zvuk, koji neodoljivo podsjeća na kretanje rijeke (slično je i na Misisipiju), tj. muzika se polagano valja, puže i meandrira, na momente postajući razdragana, kao Morava kad izlije iz korita i nosi sve pred sobom. Ovdje se javlja biserni niz starih asova koji pjevaju o livadama, šljivicima, cvijeću, sijenu i tarabama, i to postaju osnovni postulati kojih će se držati budući (b)luzeri s Moravu (jel' se sjeća netko starog banda - Rokeri s Moravu ??) i iz komšiluka. U pjesmama obično dominira nostalgija (čest motiv u folk muzici) za pomenutim livadama i šljivicima gdje su se pogledi prvi put sreli, gdje je lola prvi put mladu štipnuo za dupe i/ili sise, nostalgija za prvom ljubavi i prvim pipkanjem u sijenu. Drugi motiv koji se pominje su prepreke za ostvarivanjem veze, u vidu fizičkih i pravnih osoba(mama, tata, nana) ili taraba na kojima su, prilikom bijega od pomenutih osoba, gaće ostale bezbroj puta. Sve je to bila svojevrsna najava burnih događaja koji slijede. ...
Zatamnjenjem sjaja sazviježđa Orion, analogno je došlo do pojave tajanstvenih naprslina na zidovima piramida i neobjašnjivog ispadanja zuba Tutankamonove mumije, a narodna muzika u tom periodu ekspresno ulazi u pubertet. Prva promjena vezana je za ime. Naime, nezadovoljna dotadašnjim atributom- narodna, a živeći u vremenu kad je djeci bilo moderno davati gastarbajterska imena, ona mijenja ime u folk muzika (njem. Volk- narod), ali ostaje i nadimak kao kompromis-novokomponovana.
Nastavlja se tamo gdje su stare snage stale, tj. nastavlja se sa pominjanjem nekretnina, anatomije i sličnih tema, a folk dobija na svježini uvođenjem seksualnosti, koja se ranije tek stidljivo nazirala, a pojavom novokomponovanih misionarki, bljesnula je u punom sjaju oslobođena iz dekoltea, minjaka, mrežastih materijala za lov na slične sebi preko svojih ekstremiteta i slične odjeće. Tekstovi su takođe dobili na oštrini, pa se počelo pjevušiti o spaljivanju i razvaljivanju, pokazivanju najbitnijeg, vratolomijama u žbunju, šumarku i šašu, itd. Općepoznato je da su pubertetlije poprilično tvrdoglave i da su u ratu sa svima koji ne razmišljaju kao oni, što znači sa čitavim svijetom, i da su u tom periodu podložni lošim uticajima brojnih "dobronamjernih" osoba. Tako je i folk muzika, manirom pravog pubertetlije, zacrtala pravac i cilj, koga se gluho i slijepo držala, a koji je neminovno vodio srozavanju i uništenju svega iole vrijednog u tradicijskoj muzičkoj zaostavštini, zahvaljujući brojnim dušebrižnim menadžerima, koje je sretala usput...
-== nastavit će se ==-
slika vs. riječ
srijeda, 21.06.2006.
Čitajuci brojne kolumne, teme, prateći emisije i reportaže o posasti turbo folka, neminovno je konstatirati da se ova potkultura tumaci iskljucivo kao vid zabave, a samim tim stvaraju se odnosi „pro et contra“, ali se bezrezervno zanemaruje njen postanak kao subkulture.
Kada sam napisao da je to najvece zlo poslije rata na tlu ex-Jugoslavije zaboravio sam naglasiti da je to zlo upravo pupcanom rupcom vezano za njega. Turbo folk nije samo produkt rata, vec je zajedno sa kriminaliziranjem drustva, sivom ekonomijom kako podrzavao raspad moralnih normi jednog drustva, vec je kao vazna komponenta instaliran u novi sustav vrijednosti zajedno sa ratnim profiterstvom, kultom kriminala, sile, nasilja, korumpiranosti i negacije svih gradjanskih i ljudskih vrijednosti.
Milosevicevska rezimska strategija nije se zadovoljila samo manipulacijama i obezvrjedjivanjem ljudskih zivota, vec je gebelsovskom metodom kontrole medija izvrsila udar i na svijest covjeka nametnuvsi mu idealizirani seljacki (papanski) nacin zivljenja. Turbo folk je kao muzicki kic namijenjen bio prvenstveno jedinoj ratnoj dividendi (ratnom profiterstvu), novoj kasti balkanskih biznismena i „novokomponovanih“ bogatasa, koji ne samo da su ga dozivljavali kao muzicki konzument, vec su veliku novcanu masu (zaradjenu na nesreci naroda) investirali u njega obezbijedivsi mu jednu nezapamcenu medijsku prezentaciju, zato, ne treba ni cuditi sto je ta muzika, jos u postanku, bila odraz agresivnosti sa sadistickim i pornografski erotiziranojj ikonografiji.
Turbo folk, u stvari, nastao je kao bolan krik (pjesme su upravo takve) jednog neuspjelog prilagodjavanja seljaka urbanom nacinu zivljenja, ali seljaka koji su raspolagali milionima maraka. Urbanizacija sela i ruralizacija gradskih jezgra upravo su najjasnije simbolizirani u ovom muzickom smecu-turbo folku. Turbo folk postao je surogat za izvornu narodnu muziku, jer je preuzeo samo neke njene elemente, ali je u biti, nadopunjen erotikom, cak pornografijom nosio jednu sasvim drugu muzicku poruku od one koju ima prava narodna muzika.
Kic estetika (vidjeti spotove) turbo folka zasnovana je na vrijednostima novca, kriminala, ekskluzivne garderobe i glamura; sinteza je estrade, mafije i politike. Dakle, ovaj destruktivni, ali lagan za konzumiranje napitak, svoj opstanak gradi na svima nama, ali ponajvise na onim naivnim a inteligentnim ljudima koji vjeruju da je u zabavi nezamjenjiv i da ga kao takvog i treba konzumirati.
Balkanski tečaj kulture moze se poistovjetiti sa modom, jer ih odredjuju dva primarna svojstva - nekonzistentnost i potpuna ravnodušnost prema dimenziji trajanja proizvoda. Medjutim, kada se jednom nacini obavezna povjesna bilanca, ukazat ce se jedino golo lice barbarstva. Kao simbol takvog golog lica bez dvojbe je pjevaljka Ceca Raznjatovic, zasticena najkrvavijim mafijaskim lobijem, koja je zabludjelo stado trebala (i uspjela) uvuci u blato populisticke kulture, jednog osobenog kica na sirim prostorima, a s ciljem da se vise uopće ne zapaza stvarnost kao stvarnost, vec da se kultura prepoznaje u slikama, koje su bez ikakve dvojbe samo jedna odurna fikcija.
S druge strane radilo se na unistavanju rock-a, jer je njegova marginalizacija povezana sa njegovim mondijalistickim odredjenjem. Turbo folk je survao citave narode u nacionalisticki kulturni ponor, gdje je cijelo drustvo kroz to neofolk smece na neki nacin etnomobilizirano. Stoga ce lik Rabma Amadeusa ostati tako upecatljiv, jer je ispoljio najvise smjelosti da se suprostavi jednoj masovnoj primitivizaciji, kako muzike tako i kulture općenito.
Upravo taj bapski, nana-empirizam i to valjanje po blatu i dovelo nas je tu gdje jesmo. Cak i to valjanje u blatu nije toliko pogubno koliko istina da se iz njega bas nikada i necemo izvuci, jer bitno je ispoštivati filozofiju stada da bi zivjelo u normali. Nebulozna izjava da se sa turbo-folk deponije moze pronaci i komadic ljepote (a kamoli njena univerzalna vrijednost) potencira i novu determinantu koju je plasirao kic da bi se odrzalo- rusenje etnitetskih granica i spajanje masa.
Turbo-folk moze jedino da rusi istinske vrijednosti koje etniteti posjeduju a spajati, svojim vašarskim karakterom, samo primitivizme.
Sve to, na zalost, znaci da je stvoren sirok front lobotomirane publike kojoj tesko da ima pomoci a samim tim onima koji zive u takvoj kulturoloski kontaminiranoj atmosferi moze jedino da se povecava imunost na sund i krvni tlak zbog nemogucnosti da se to zlo zaustavi
Nije rijec samo o vristanju na sceni kojekavih razgolicenih seljanki vec ugradnja pseudomuzickog cipa u mentalni sklop koji poslije prouzrokuje ostale kursluse s dalekoseznijim posljedicama. S druge strane slusajuci Mostar sevdah reunion, album A secret gate, shvati se ne samo koliko je nas etno prostor bogat u svjetskim muzickim razmjerama, vec kako je ovaj turbo folk sebe drsko uvrstio u milje narodne muzike. Narodna muzika, muzika orijenta, grcka i dance muzika samo su zloupotrijebljeni da bi se stvorio jedan sund-mutant koji ocito metastazira i na ljudskim mozgovima.
CECA....
četvrtak, 15.06.2006.
Za razliku od svojih "pesama" koje se mogu doživjeti na sasvim subjektivan način, ONA se, kao realna osoba, bitno razlikuje od one kakva se eksplicira u stvarnosti. Ta stvarnost koja je opisana ovim postom je naš život. Njene pjesme su samo paravan za neke crne stvari kojima se bavi... ovo je priča o njoj. Gola, čista, bez začina. Baš onakva kakva jeste. Svetlana Ceca Ražnatović, rođ. Veličković....
U njezinome glasu čuje se srbijanska kafana, iz koje je potekla kao svojevrsno čudo od djeteta, u sedamnaestoj godini postala lokalna zvijezda, kasnije pjevačica po jugoslavenskim klubovima u Švicarskoj i navodna ljubavnica nekog bosanskog probisvijeta, da bi se na kraju, sredinom devedesetih, pretvorila u naše zajedničko čudo, princezu kriminalne tranzicije i nevjestu genocida.
Njezin je čovjek harao po Vukovaru i istočnoj Slavoniji, organizirao logor za obuku ubojica u Erdutu, i usput se slikao, na dar pripadnicima nježnijega spola, s mladunčetom tigra. Nakon što je počelo u Bosni, on je bio prvi kada se čistila Bijeljina i Semberija, ali pravi smisao strahota koje je počinila njegova jedinica nije bio u osvajanju teritorija, niti u masovnim likvidacijama.
Arkanu je bila namijenjena uloga prethodnika apokalipse, onoga koji će ljudima utjerati strah u kosti i navesti ih da sami od sebe napuštaju svoje domove. I to ne samo tamo gdje njegova noga kroči, nego u svakom kutku Bosne do kojega dopre vijest o njemu i njegovim ljudima.
Početkom maja 1992. tako se Sarajevom širila glasina da je Arkan stigao na Grbavicu. Nije važno ako je bila lažna, jer je odigrala svoju ulogu. Arkan je bio neobičan ratnik, prisutan i tamo gdje ga nije bilo. A ona ga je, u skladu s epskim narodnim vjerovanjima, vjerno čekala.
U Beogradu on je bio pop zvijezda među ubojicama i kriminalcima. U Zagrebu su se ispotiha prepričavale terevenke koje je organizirao u jednom kafiću u Tkalčićevoj ulici, kada bi dolazio u posjete prijateljima. Takvi ljudi imaju puno prijatelja, pa ih to na kraju košta glave. Njezina slava je u poharanim i poklanim zemljama narastala na njegovome ugledu.
Teško je, naime, vjerovati da su 1995., i nekoliko narednih godina, sarajevski taksisti i zagrebački šverceri, utjerivači dugova i patrioti s kriminalnim dosjeima, u svojim autima slušali pjesme Cece Ražnatović samo zato što im se sviđala pjevačica. Ne, nipošto! Bilo je tu itekakvoga strahopoštovanja prema njezinom čovjeku. Bivši samoupravljači i Titovi omladinci, radnička klasa i uzdanice partijskih ćelija u mjesnim zajednicama boljih gradskih četvrti, u ratnoj su tranziciji postali iskreni štovatelji karijernih kriminalaca. Kao što su se bespogovorno klanjali najneznatijem članu Centralnoga komiteta, tako su sad poštovali i najsitnijega bandita. A Željko Ražnatović Arkan bio je Ivo Lola Ribar među jugoslavenskim kriminalcima. Čak je relativizirana i njegova uloga u genocidu - govorilo se da on ubija usput, zbog novaca i dragocjenosti, a ne kao svi ti mladići i karadžići, zbog Slobe Miloševića i Velike Srbije.
Cecin muzički put metafora je te i takve tranzicije. Krenula je od Južnog vetra i turbo folka, zvuka niže socijalne klase, loše ugođenog sintisajzera i dugmetare, da bi došla do globalnoga balkanskog popa, muzike koja djeluje skupo poput svježe opljačkane Zlatarne Celje, i zahtjeva dress code koji je sasvim netipičan za novokomponovanu narodnu muziku. Dizajnerska odjeća, cipele Manolo Blahnik, njemačke limuzine koje su zamijenile modu američkih i japanskih terenaca, mirisi, boje i običaji bogatoga i, naravno, multikulturalnog zapadnog svijeta. Ceca Veličković je, i to bez ikakve ironije, naša postjugoslavenska Amerika, bogato predgrađe Los Angelesa, kult koji ujedinjuje niske i visoke estetske registre, kriminalce, ubojice iz ratnih vremena, umjetnike i pokojeg intelektualca koji će s ushitom na Cecinom primjeru isfurati tezu o moralnoj indiferentnosti kao imperativu postmoderne.
Uostalom, ta je srpska udovica i moguća feministička ikona. Vlasnica nogometnoga kluba koji se zove Obilić! Pa zar i to nije zgodna metafora: najmuškijim imenom i simbolom u srpskoj historiji upravlja samosvjesno žensko!
Okolina moja zna, okolina će ti reći, da za tobom provereno, vene neću seći. U tim je stihovima Marine Tucaković najtočnije određen fenomen postarkanovske i postnarodnjačke Cece. Na njezinim albumima danas surađuju najbolji beogradski studijski muzičari, producenti i programeri, dok u glazbenoj postprodukciji sudjeluju i neki od likova koji su početkom osamdesetih stvarali alternativnu slovensku muzičku scenu, uključujući i ponekog laibachovca.
Činjenica je, međutim, da svega toga ne bi bilo da nije bilo Vukovara i Bijeljine, da neki miran svijet, s heklanim prekrivačem na televizoru i gipsanom bistom druga Tita u kuhinjskome kredencu, nije istjeran iz svojih kuća, da bi u kućnim papučama bio ustrijeljen u obližnjem kukuruzištu. Ceca Ražnatović za to, vjerojatno, nije odgovorna, jer snahe u našoj junačkoj povijesti i ne mogu nizašto biti odgovorne osim za nevjeru, ali smisao ostaje isti. Ne samo da je zločin pogodovao njezinoj karijeri, nego je i njezina integralna estetska sastavnica.
Ali davno smo se već prestali pitati zašto sarajevski taksisti slušaju Cecu i zašto je Ceca dio hrvatskoga domoljubnog repertoara, nego, melankolični od viška povijesti, stavljamo njezin novi album u kućni uređaj i hvalimo slučaj što nas je poštedio od vukovarske i bijeljinske sudbine. Estetiku novoga vremena ne stvaraju žrtve nego ju stvaraju ubojice. To je naprosto tako. Kao što su, vrlo vjerojatno, srebrenički ubojice, odmarajući se poslije izvršenog zločina, uz rakiju i mezu s kasetofona slušali pjevače muslimanskih imena i prezimena. I u genocidu neraskidivo je bratstvo&jedinstvo naših naroda i narodnosti.
Uvod u osnove Turbo Folka
utorak, 13.06.2006.
(ili - kratak sadrzaj, opisan poprečnim presjekom....)
Što god mi mislili o njemu, sviđao nam se ili ne – turbo-folk je živ i u odličnoj je fizičkoj i poetičkoj kondiciji. Kako vrijeme prolazi, ide mu sve bolje.
Ozbiljna privredna grana u kojoj se okreću milijuni. Uspješno su preuzeti poslovno-poetski principi američke filmske industrije. Principi su jasni – prouči, upamti, beskonačno variraj. Isto kao što u prosječnoj akciji ima više tuča, ubojstava, automobilskih trka i helikopterskih potjera nego što ih obični život može podnijeti, tako i TurboFolk rabi formulu hiperboliziranog preljuba i njegove adekvatne konzekvence – uvećane patnje. Sva relevantna istraživanja pokazuju da je preljubu sklono između 20 i 35 posto stanovništva, ali u narodnjacima to je stopostotni blud(!). Nema čista i nevina čeljadeta. Do lakata smo u krvi. Ili bi točnije bilo reći u – spermi i vaginalnim sekretima.
Sastojci su strogo izmjereni i propisani:
jedna žena,
dva muškarca ( i obrnuto),
prazna čaša (svi tugu utapaju u vinu, nitko u pivu, koje se bolje prodaje, ali nema tu poetsku dimenziju),
tiha patnja (ja sam investirao u tebe, a ti tako),
potoci suza i nesreće (prelaz iz tihe patnje u gubitak dostojanstva, tj. u ridanje i proklinanje, nekad je suptilan, a nekad grub).
Ljubav je svedena na imovinsko-pravne odnose. Ti si moje vlasništvo. Odlazeći njemu/njoj, povrijeđena su mi imovinska prava i ja satisfakciju sada tražim putem pjesme, dirljivog stiha i čaše. Nevjerovatna je količina žena koje u TurboFolku, za razliku od stvarnog života, sjede u kafani, opijaju se i oplakuju nesretnu ljubav. Goca Tržan se rasturi, iznesoše je bez svjesti, oblekala se od pive, a prokletniku na kraju poručuje: "Ja ne zaslužujem to!" Kao, vidi šta uradi, nesrećo. On je, ako je vjerovati autoru teksta, otišao s drugom, a ona, eto, sjedi u kafani, nekontrolirano konzumira alkoholna isparenja i eksplicira nam razmjere i okvire svog bola.
TurboFolk ne priznaje život. On proizvodi svoju realnost. U kojoj je sve moguće. Evo jednog potresnog stiha, koji nećete naći u životu, ali hoćete na TV Pink. Izvodi ga Ana Nikolić. Anica liči na JLO i samo što se ne skine gola, kaže:
Hoću da te gledam dok se ljubiš sa njom,
Da shvatim što ti fali u kreveti mom...
Ove riječi zaslužuju pažnju. Prkoseći drugim narikačama i naricateljima iz branše, koji se slomiše objašnjavajući nam kako ih najviše boli pogled na preljubnike, Ana je napravila ontološko-spoznajni korak bez premca – ona hoće da ga gleda dok se ljubi s njom. S kim s njom? Pa to je valjda neka s kojom je ovaj hahar prevario Anu i zbog kojeg mi sad i slušamo pjesmu. Ana, svaka čast! To nije mazohizam, kako zlobnici i denuncijanti svih boja tvrde, nego autentični heroizam. Gledati ga dok se ljubi s njom. A zašto?
Slijedi antički nastavak: Da shvatim šta ti fali u krevetu mom. Ova spoznajna namjera upućuje na bit problema. Pjesnik koristi originalne metode (on nije rekao da vidim šta ti fali, nego se oslanja na dublji proces, na sintezu zapažanja i promišljanja-"SHVAĆANJA" dakle), a uz to nam nudi i efikasno rješenje: eliminiranje ljubavnog bola. Kad nas neko ostavi, to je, naravno, zato što smo bili loši (ili samo nedovoljno dobri) u krevetu. Ako unaprijedimo tehnike kunilingusa (muškarci) ili felacija (žene), ako one prouče brzinu, intenzitet i pravovremenu promjenu smjera tokom predorgazmičkog miješanja karlicom, a ako oni operu noge prije i poprave kut penetracije tokom koitusa, količina nesreće u ovom sumornom svijetu, u ovoj dolini plača, bitno će se smanjiti.
Beskrupulozno preuzimajući i banalizirajući izraze iz drugih glazbenih pravaca, TurboFolk ide novom kreativnom prtinom. Danas već imamo hard-folk, zatim simfo-folk (to je ono kada u Šabana Šaulića zacvili, ničim izazvana, simulacija simfonijskog orkestra), rock and folk, rave-folk (Jelena Karleuša), stadionski folk (Ceca). Industrija. Ozbiljna i skoro pa respektabilna industrija. Pomalo odgovorna za rat, strahovito odgovorna za kič, ali neuništiva i samoodrživa. Pa Jelena Karleuša o sebi najozbiljnije priča kao o umjetnici. Njena artistička samosvijest jača je nego u nekih pisaca. Ona je naša Madona. A Svetlana Ražnatović, žena ratnog zločinca Arkana i omiljena pjevačica većeg dijela boraca HV-a, već se uključila u legalnu borbu za elminiranje crnog tržišta. Njeni tjelohranitelji s bejzbol palicama obilaze CD-štandove po Srbiji i uništavaju nelegalno spržene Cecine radove.
Amerika i Europa spiskale su milijarde dolara pokušavajući preko politike obnoviti bivšu Jugoslaviju. Nije uspjelo. Pa su probali s ekonomijom. Crna ekonomija je prihvatila izazov i bez njihovih smiješnih projekata i okruglih stolova, a bijela se raspada. Sport će prije izazvati novi bratoubilački rat, nego što će bilo koga ujediniti. Dosadašnji pokušaji revitalizacije nisu uspjeli. A tu, pod nosom, dešava nam se proces kojeg svi ignoriraju: još dok je trajao rat, dok smo pucali jedni na druge, mi smo slušali Draganu, a oni Ninu Badrić. Najprodavanija ilegalna kaseta u Hrvatskoj je Cecin Zaboravljeni grad. Ali je zato omiljena pjesma Slobodana i Mire Marković – Ginem splitske grupe Magazin. Neko će prigovoriti da to nije folk. I nije. Ali jeste turbo; turbo-pop.
Dakle, postoji vitalan i konzistentan faktor oko kojeg se bivša Jugoslavija ujedinjuje. To je danas respektabilno tržište od 25 miliona stanovnika. Turbo-folk je nekad bio pokriće za klanja i protjerivanja. Danas, nećete vjerovat, miri i zbližava ljude. E, kad je tako, završimo ovaj post jednim dramatičnom stihom….
Ostale su suze, da peku i da bole,
Jer nemaju ni one koga sad da vole.
I još malko odgovora....
@Morph, ovo zvuči kao jedan dorbo obrađeni letak :) svaka čast!
@fem, da ti opet odgovorim:
4. ) - Onaj tko je "dovoljno razvijen, inteligentan i svjestan svega sto mu se dogadja oko njega te, usudila bih se reci, psihicki stabilan" zasigurno neće pasti pod utjecaj nečega što je trenutno "IN", te ako se nadovežem na stavak br. 6.) " Glazba je plesna, znam rijeci i uzivam uz nju. Meni je to glazba za po van", kako si navela - a definitivno po svim kriterijima glazbene kritike, RIJEČI ovih pjesama su tako jednostavne i monotonične, sa glazbom koja je najobičniji kič, može se vrlo lako doći do zaključka kako je ono uz što uživaš obični šund. Nadalje, glazba uz koju se netko opušta može biti pokazatelj stanja psihičke svijesti konzumenta te glazbe. Što implicira na to da se stanje svijesti pojedinca koji se može opustiti i doslovno uživjeti uz taj "šund" nimalo ne razlikuje od stanja "masovne svijesti", odnosno - kritične populacijske grupe o kojoj govorim; iz čega se konačno može zaključiti da osoba koja je dovoljno razvijena, inteligenta i svesna SVEGA(!) što se događa oko nje, te psihički stabilna nikako se ne svrstava, bilo kao pojedinac ili dio te mase, IZVAN kritične populacijske grupe, koju je zahvatio Istočni Val Primitivizma, nažalost.
8. a) - "Jel to znaci da si ti vecinu narodnjackih pjesama preslusao" - naravno. Ne mogu reći da mi je glupo nešto što nikada nisam čuo. Zapravo, ponekad kada se u neki birc uvali TF ekipa, pa na jukebox počnu drndati sa tim smećem, dobro izoštrim uši i naglas se toliko smijem glupim stihovima, da ti klinci doslovno pocrvene. Pogotovo ako sam još sa par frendova..
8. b) - " Znaci mogli bi tvoj blog i tvoj nacin razmisljanja shvatiti ovako: Tebe ne smeta turbofolk kao glazba, vec kao masovna kultura" - Itekako mi smeta. Pošto su sve, ali SVE pjesme tog tipa toliko jednostavne, primitivne i, nadasve- glupe, te su napisane na vrlo malenom intelektualnom nivou(kako bi ih najbolje razumjeli oni sa približno jednakim IQ-em); izlaganje moje visoke inteligencije njima uzrokuje zagrijavanje mojih sivih stanica, što rezultira nervozom, pojačanim znojenjem, tjeskobom... Smeta mi.. Još Kako.. A to da je Tfolk kao masovna kultura poražavajuća za društvo, ne svjedočim samo ja, nego još prilično intelektualaca, koji su ovih dana eksponirani u medijima; kako kulturna zbivanja, tako čak i djelovi komada kazališnih predstava koje sam pratio u zadnje vrijeme (Kerempuh)...
9.) "Ovaj svijet slijedi ono sto je in, narodnjaci su in" - Koji svijet? Jedino onak u kojem se ja ne nalazim. Moji istomišljenici i ja živimo po tome u srugom svijetu. Svejedno mislim da je taj "naš svijet" daleko kutlurniji, obrazovaniji i urbaniji, te nadasve - širih svjetonazora od onog u kojem su narodnjaci IN. Takav svijet (u kojem su narodnjaci IN), nikako nije boravište onih "dovoljno razvijenih, inteligentnih i svjesnih svega sto se dogadja oko njih te, psihicki stabilnih". Takav svijet je na nivou daleko ispod onoga sa višim sferama interesa i svjetonazora onih ljudi kojima "ženski reproduktivni organi", ples na šankovima i stolovima, lopte te automobili nisu na prvom mjestu kao smisao života i cilj uspjeha....
par pitanja na koja moram odgovoriti....
petak, 09.06.2006.
2. mislim da shvacas sve to malo preozbiljno i paranoicno (nema bas nekog tako jezivog cudovista,,,)
- ima, ima.. to se zove Hobotnica s Istoka. I nije moj naziv. Zapravo je to naziv iz jedne knjige Karla Marxa. Jednom sam davno pisao post (da me redovito pratiš, znala bi o čemu pričam...) - pogledaj link - ..iz arhive.. Zapravo, radi se o povijesti i migraciji kulture Slavenskog naroda. Malo je tematika duboka, ali kada pročitaš dovoljno knjiga, znat ćeš što je to Fundamentalizam Istočne kulture. Ukratko, možda ne izgleda na prvi pogled tako strašno, ali kada pogledaš malo po generacijama - najgore su "TurboFOlk" generacije. Danas oni odrastaju na takvim mjestima koja pogađaju one njihovog godišta. Treba misliti malo par godina unaprijed da bi se shvatilo što se može dogoditi s njima i koje posljedice nosi nasljeđivanje stavova donijetih s TurboFolk pjesmama i kulturom općenito. E to je ta "Hobotnica s Istoka" o kojoj govorim. Nisam je ja izmislio.. Samo pišem o Njoj.
3. mislim da ima dosta primjera koji potvrdjuju tvoju teoriju,a i onih koji ju negiraju
- Dovoljna su barem 3 primjera koji potvrđuju ono što pišem, da bi značilo da to o čemu pišem nije piskaranje nego argumentiranje. Čak i Einsteinova Teorija Relativnosti ima par oponentnih teorija koje je mogu pobiti. Zašto ni moja ne bi imala, kada sam ja 100 manje pametniji od Einsteina? Znaš li da po svim zakonima fizike bumbar ne može letjeti? A leti....
4. mislim da odredjena glazba ne moze zatupiti nekoga (mozda samo probuditi njegovu zatupljenost) ?
- Pokušaj crnu boju izbrisati sa crne podloge. Ili bijelom bojom napisati nešto na bijeloj podlozi.
Što je po definiciji zatupljenost?
Što je negacija za zatupljenost?
Ako pamet negira zatupljenost, tada ništa ne bi moglo pobuditi zatupljenost u osobi koja ima pamet. Stvar je osobnog stava. Ne možeš utjecati na konsekvence onoga Nečega što te povuče kada upadneš u takvo okruženje. A stvari koje se direktno impliciraju iz toga poznate su samo Bogu, sudbini i vremenu.
5. svidja mi se jer argumentiras svoje stavove, a nikako mi se ne svidja to sto si hakirao onaj blog
- Hvala. Mislim da se ne bih u puštao u neke stvari za koje nemam direktne ili indirektne argumente. Bez argumenata ne možeš braniti svoje mišljenje. Možeš sa fingiranim argumentima, ali je to mnogo kompleksnije i nikako obećavajuće. Stoga se u svakom trenutku držim čvrstih argumenata, utemeljenih na znanstvenim istraživanjima i iznošenjem dokazanih činjenica, te subjektivnim opažanjima uspoređenim s objektivnim argumentima ostalih i kao takve iznosim kao produkt onoga o čemu pišem. Ni meni se ne sviđa to sa blogom, ali što je - tu je. Također mi se nije sviđalo na tom blogu brisanje onih komentara kojima sam argumentirano branio svoj stav, da bi oni komentari, od kojih sam taj stav branio ostali takvi kakvi su i bili napisani. Pružila mi se prilika - iskoristio sam je.
6. sto je s nama koji slusamo sve vrste glazbe pa medju njima i narodnjake?
- Takvima nije posvećen ovaj blog. Na ovome blogu opisujem u globalu TurboFolk kulturu. To što netko uputno sluša narodnjake, može se uzeti kao primjer masovnog "IN"-a. Prestat ćete kada ne bude više "IN". Ili kada shvatite koje su gluposti to što je trenutno "masovna gorznica". Na takve se ne osvrćem, jer nisu ozbiljno zagazili u vode "hobotnice s Istoka".
8. za nekoga tko ne slusa narodnjake, znas poprilican broj izvodjaca i pjesama
- Konačno mi je drago da netko shvati da dosta dobro poznajem TurboFolk scenu u Srbiji. Ali mi je također žao što još jednom, unatoč tvojim tvrdnjama, vidim da ipak ne čitaš ove postove redovno -pogledaj link - (Upoznati neprijatelja). Pisao sam o onoj teoriji da se "neprijatelj dobro mora upoznati, prije nego se njime ovlada". Ovo pitanje ti je kontradiktorno sa pitanjem broj 5. Da ne poznajem jako dobro taj teren, ne bih imao čvrste argumente. A sigurno nisam od onih koji pišu nešto protiv nečega što nikada u životu nisu vidjeli niti čuli, ali su čuli od nekoga tko zna za to, pa preuzima njegovo mišljenje radi toga jer nema adekvatnog svojeg mišljenja kojim bi mogao izraziti to što misli o navedenome. Ne želim se ponavljati. Bilo bi dobro da pročitaš, ali u svakom slučaju ću ti reći da sam živio u svim glavnim gradovima (u centru, da ne bi bilo neke zabune), svih država exYU osim Slovenie. Ono što se negdje događalo i što je prošlo, događa se ovdje i obrnuto. Makro regije su različite. A to ne može shvatiti netko tko cijeli život živi u jednom kvartu, jednog grada/sela, koji ide u jednu osnovnu, jednu srednju i završi jedan faks u gradu/selu u kojem živi. Nekome je život darovao novac. Ja sam, eto, dobio to da imam savršeno dobru viziju svih država exYu. U kojima sam i sam proživio dosta toga (i bio u mnogim razredima što osnovne, što srednje diljem tih država). Ne kao turist, već kao stanovnik te države, što bitno mijenja kontekst boravka u toj državi. Nadalje, kada pišem o određenom izvođaču (pevaljki/pevaču - op. a.), potrudim se putem Interneta ili bilo kakvog drugog izvora informacija (ekipa i to) saznati neke činjenice preko kojih mogu definirati određeni stav. Glupo mi je citirati strofe neke pjesme, nekog TF izvođača koju/kojeg ne poznajem. Ne bi imalo smisla, pogotovo ne ako uzmemo u obzir 5. pitanje koje si postavila.
9. nadam se da ces odgovoriti...
- Volim ovakva pitanja, na koje rado odgovaram.
Ispovjest jedne "narodnjakuše"....
srijeda, 07.06.2006.
Tužna je istina da sve više mladih ljudi pada pod utjecaj Istočne kulture i balkanski začinjenog stiha. Lakih nota i "plesačica" u tangicama po podiju...
U prilog tome, ide sljedeća ispovjest jedne cure, koja je odlučila početi slušat ovaj šund od muzike i posvetiti se kulturi koju donosi Istok...
Uletila TV ekipa u kafanu gdje se slušaju narodnjaci u Zgb-u i poče anketa: "Zašto slušate narodnjake".
Jedan zbog ovog, jedan zbog onog, a jedna reče: "Zato što imaju dušu. Zato što pričaju o nečemu što nam se svima može dogoditi, zato što jednostavno se mogu poistovjetiti sa riječima".
Ona mi je to nekako najbolje to objasnila, iako još tada nisam osjetila svoju narodnjačku dušu. NIsam ni znala da je imam.
Ja baš nisam voljela narodnjake. Mogla sam poslušati na dernecima koje poznate pjesme, ali koje se ne svrstavaju u turbo folk. Mama kući sluša sevdalinke, pa i od toga nešto znam, ali samo one poznate i one znaju parati dušu.
Stare pjesme znam, nove apsolutno ne znam, ili bolje rečeno - nisam znala.
Jednostavno me tuga i želja povuče tim pjesmama....Ž donosi uvijek neke CD-e, pa hajde mi sprži ovaj narodnjak, pa ondaj. NIsu to oni u kojima ljudi zavijaju, niti gdje ništa nema smisla, ali ja ih jednostavno nisam voljela.
Eh, donese on i "grand paratu narodnjaka" - na samo ime mi se smijalo, a sada se smješkam kada ubacim CD i pojačavam ton. Vino i pjesmice koje zaljevaju to vino su UH!
Čak sam i riječi naučila... hahhahaha...
I planira da idemo na narodnjake. Ići ćemo, ali mislim da još nisam došla u tu fazu narodnjaštva ili???
Najbolja pjesma mi je trenutno, i to kada sam u fazi skupljanja svoje ljubavi, samopouzdanja i pokušavanja otresti se osjećaja nevoljenosti:
Osman Hadzic
Ti mene ne volis
Ja tebe volim, volim ko boga
al srece nemam, nemam zbog toga
jer ti mene, ti mene ne volis
Od ove tuge lijeka mi nema
puklo bi srce i da je stijena
jer ti mene, ti mene ne volis
Odem li uvenut cu
ostanem li poludjet cu
al sve mi je jedno
zbog tebe svejedno umrijet cu
Zbog tebe letim, zbog tebe padam
i ne znam cemu jos da se nadam
jer ti mene, ti mene ne volis
Srece mi nema pod nebom sivim
u svijetu bola strah me da zivim
jer ti mene, ti mene ne volis
Možda se tako i ne osjećam, je li, BAŠ tako strašno, ali eto...najbliža je onome što nekada osjećam kada "padnem". I tako, pjevušim pjesmicu tu i onu..."Lopov, loooopppoooov...." hahahahaha....JA??? MICKA???? A joooj, eto gdje je ovaj svijet došao.
Micka se otkida na narodnjake....
Ovih dana često spominjem kako je tužna istina.
Mnogo ljudi će se naći sada, koji će pametovati - pusti curu na miru, odabrala je muziku koja joj se sviđa, svak ima pravo slušati što želi ovo je demokratska država. Kao prvo- demokratska država je koliko je aktualan lanjski snijeg...
Nadalje, možda se cura i jeste samo opustila muzici, ali ispod, u samom dnu te "muzike", skriva se nešto. Sa četiri para očiju, oštrim zubima poput britve i dugim, ljigavim pipcima.. Čudovište koje proždire dušu, ispunjavajući te dražesnošću, pogotovo pod utjecajem alkohola, tjerajući te na još, još, još.... Jednostavno ne prestaješ slušati to, tvom mozgu pašu tako jednostavni srceparajuću ritmovi i stihovi...
Dobro došli u fazu zatupljivanja....
Naredna faza nakon zatupljivanja je promjena osobnog stava. Potaješ jednak kao svi oni. Upadaš u tu ekipu, koja ti uguši bilo kakav osjećaj za moralom, kulturom.. Postaješ lutka marioneta jednog fundamentalističkog Istočnog juriša na tvoja razmišljanja, na tvoje stavove. Sve češće si u prividnoj depresiji, koju "Liječiš" narodnjacima, alkoholom.
Treća faza je sučeljavanje sa ostalim kokošima. Minjacima, štiklicama (na narodnjake nećeš sigurno doći u trapkama i VANSICAMA). Upadaš u gnijezdo primitivzma, u štale Balkanskog dreka. Oko tebe frajeri, našpricani AXE dezodoransom, poludignutih pimpeka i metalnim ljubimcima. Vrebaju te, čekaju... I onda padneš. Alkohol učini svoje... Gledaš ostale kokoši... I nema te.. pojeo te mrak.. Mrak Balkanskog gnoja.
Četvrta faza je liječenje uz opuštajuće melodije Sinana Sakića, Bešlića koji pali sve gradove, Cecu koja proklinje "kukavice", pričaš kako su svi muškarci u qurcu, kako su svi isti, kako te svi žele iskoristiti.... I postaneš ista kao i sve one. One koje se furaju na narodnjake.
Zbilja želiš to?
Osvijesti se.....
Daleko je Europa....
utorak, 06.06.2006.
Bio sam službeno jučer u Sloveniji. Ljubljana-Maribor.
Prošle godine sam bio u Beču.
Slovenija je jako blizu Austrije. Iz nekog pogleda na držanje i oblačenje ljudi tamo.
Za razliku od nas, i u jednoj i u drugoj državi se vidi da ekipa uopće nije opterećena modnim trendovima, ne furaju neku univerzalnu obleku. Kod nas, ako pogledamo na ženski dio stanovništva, sve na svaku sliče. Sve su iste. Jednake. Kako se obuče neka trend-setterica, nakon par dana sve su cure obučene manje ili više jednako kao ona.
Sve žele biti popularne. Pjevačice. Manekenke. TV voditeljice. Sve furaju isti stil. Odvratno....
Kao da se izgubila osobnost, moda i trendovi su postali broj 1 u eksponiranju u javnosti.
Vidio sam "tamo" 25 ljudi na jednom mjestu. Svi različito obučenih.
Ako netko dođe na Trg Bana Jelačića, i vidi 100 ljudi, 85 njih će biti slično obučeni.
Sjećam se zime. Gotovo da je bilo nemoguće vidjeti neku curu koja nije imala čizmice, s trapericama i hlačama uvučenima u njih.
Zimi sam bio u Beču. Samo sam jednu vidio tako obučenu... Govorila je Hrvatski... Plavi pramenovi. Kao pokisle kokoši. Sve iste. Jednake.
Slušao sam putem SI radio i još par stanica na "slovenščini". 80% Rock. 10% pop. 5% dance. 5% ostalo.
Kada sam se vraćao - nekako mi se opet nakačio na BTM Narodni RadiJo. 100% narodno.
Kada sam stigao u Maribor, u jednom trgovačkom centru na razglasu je bio također on air program s njihovog nekog radija. Bajaga, Riblja Čorba, Balašević, Partibrejkersi....
Kada bi se to dogodilo kod nas, mislim, kada bi se kod nas u nekom slučaju dogodilo da je svirala ta muzika, vjerojatno bi se našao neki veliki Hrvat, koji bi otišao u Upravu TC-a i tražio da se prebaci na Narodni RadiJo. Nakon umoljvanja (i prijetnji), popustili bi mu. Tada bi sretan otišao doma, ušao u svoj auto i vozio se doma slušajući Cecu ili Šaulića.
Sve to govorio o jednoj tužnoj istini. Ma koliko se mi trudili težiti ka "zapadu" mnogobrojnim stvarima, naši korijeni su na Balkanu. Slovenija nikada nije bila "balkanska". Ne kažem da ni tamo nema primitivizma, ima. Ali je mnogo manji utjecaj. U trgovačkim centrima se PRODAJU cedeovi tipa: Ceca, Karleuša, Šaulić, Matović... Istina je. Ali za razliku kao kod nas, iako se mogu "legalno" naći, malo se prodaju. Očito neki naši zemljaci mislie da se tamo može zaraditi grdna lova kao kod nas. Aha, moš' mislit'....
Ne govorim sada o tome kako u Sloveniji cvjetaju ruže. Ali budući da je njih znatno manje nego nas, "velikih aka Hrvata", imaju dobru furku. Gledajući mlade. Naravno. Kod nas i maldi i stare odlaze u ralje balkanskog smrada. Čak i Srbija, koja je kolijevka svega ovoga što nas prati u javnosti predmet je ismijavanja onih koji tu muziku, kulturu i život prakticiraju.
Kod narodnjačkih tema, 90% je pjesama tipa osobnih ljubavnih problema. Kod rocka, ili hip-hopa je nešto sasvim drukčije.
Uzmimo na primjer stih od Majki:
"povrati u rijeku, pasji skote,
pojedi novac i reci: hvala ti živote..."
I jedan od kod nas jako popularnog i nadasve, velikog i veličanstvenog Halida Bešlića:
"Zadnju paru potrosit cu
potrosit cu i popit cu
srce rode moj, srce rode moj
Zapalit cu sve gradove
i prokleti te svatove
vise nisam tvoj, vise nisam tvoj"
U par riječi od Majki se vidi tolika dubina teksta, toliko metafore i isitne...
A u ovoj drugoj se nazire sebični strah, proklinjanje, alkoholiziranje....
I sada, kada razmislimo o ovome... To je ono što nam donosi TurboFOlk... Opijanje, proklinjanje, paljenje gradova.. Ne zanm samo koji će to grad zapalit. Možda one neke zaseoke balkanskih brđana može paliti. NAŠE gradove neće.
I dobrodošao je samo onoj ekipi iz "pregrađa". Kada bi taj zakoračio u urbanu sredinu, izgorio bi. Izvršio ni nesvjesno samozapaljenje.
U idućoj temi ćete čitati ispovijest jedne cure koja se navukla na narodnje 
Komentari da/ne?
Naslovnica Bloga
Latinica- TurboFolk
