< | siječanj, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
19.01.2009., ponedjeljak
|
Nažalost nemam dobrih vijesti. Čini se da se i najpesimističnije prognoze ostvaruju. Jeli se sjećate dana kada je vlada popustila sindikatima i pristala na povećanje plaća državnih službenika unatoč nadolazećoj krizi. Tada sam pomislio, gotovo je, vlada je kapitulirala. Svjesni su da padaju u bankrot pa će to napraviti u velikom stilu, sa glasnim "grooom". Već dva mjeseca plaće državnih službenika stižu doduše na vrijeme ali ipak nešto kasnije nego što je to uobičajeno. Moj grad mi subotom u špici djeluje znatno praznije nego inače, pust. Prodaja novih automobila pala je 20%, o stanovima da ne govorimo. Sve su to nekakve indicije. Da bi se jučer proširila nova vijest: prema internom izvješću Ministarstva financija, država je prikupila 60% manje poreza nego u usporedbi sa istom lanjskim razdobljem. Ne, neradna nedjelja nema tu nikakvog utjecaja, jer ovaj porezni prihod je rezultat poslovanja u studenom kada se nedjeljom još uvijek radilo. Što to znači? Pa to znači da država neće imati novca za plaće svojih službenika, niti za nove investicije. Naravno otpuštanje zaposlenika u velikom, neefikasnom i skupom državnom aparatu su zadnja opcija vlade. Prva opcija je rezanje investicija – u infrastrukturi: to znači da će veliki broj građevinara ostati bez posla: posljedica toga biti će još slabije punjenje proračuna. Koje će u konačnici dovesti i do toga da se i plaće i pozicije državnih službenika uzdrmaju, nešto što naši državni činovnici nisu mogli ni sanjati. Kako naša ekonomija i ekonomije drugih europskih država padaju, tako padaju i iluzije o globalizaciji u velikom stilu. Svi koji su vjerovali da ćemo slobodnom globalnom trgovinom – otvaranjem granica prema državama jeftine radne snage u kojima se ne poštuju radnička prava, kroz dugo vrijeme podići i našu i i njihovu konkurentnost na dobrobit sviju. Gdje ste sada??? Događa se upravo suprotno, upravo onako kako sam zdravo razumski predviđao još početkom davne 2006, prije tri godine: "nepostojanje radničkih prava u Kini nije samo pogubno za njihove radnike, nego i za naše. Jer zahvaljujući trgovinskoj liberalizaciji, naši se radnici sada moraju izravno natjecati sa Kineskim, i snižavati svoje radničke standarde i povećavati produktivnosti. Vrhnje od dodatnog radničkog angažmana neće okusiti niti Kineski radnik, niti naš radnik" (jedan od navoda). Naime, doista i u Kini dolazi do masovnih otpuštanja, unatoč tome što su njihovi radnici “konkurentni”. Govori se o pravoj maloj seobi naroda. To zaslužuje poseban post. Uglavnom moj zaključak je, da je stanje prije svega loše upravo zahvaljujući trgovinskoj globalizaciji i liberalizaciji te zahvaljujući svima onima koji su se zalagali za takvu. |
Dok je zdravi razum govorio da ako ništa ne proizvodiš – tada nećeš ništa ni imati, zadnjih 15 godina su naša ekonomija, ekonomija SAD-a i općenito ekonomije razvijenih i tranzicijskih zemalja uspješno prkosile tom jednostavnom principu. Imamo puno, a proizvodimo malo. Kako smo uspjeli u tome? Pa jednostavno tako da smo proizvodnju prepustili drugima: Kinezima, Tajvancima, Indijcima,... a mi smo njima za uzvrat plaćali na kredit i prodavali im usluge, i tehnologije Tvornice su se selile na istok i tako je sve više ljudi ostajalo bez konkretnog opipljivog posla, stvaralo se plodno tlo za „izmišljanje“ radnih mjesta i zanimanja – izmišljaja su se radna mjesta kao i u doba komunizma no nešto inventivnije, sada to zovemo uslugama: Umjesto lopata počeli smo prodavat osiguranja, kreditne kartice, financijske usluge. Umjesto dosadnog rada na tvorničkoj traci počeli smo dijelit letke, radit telefonske ankete, otvarat "agencije za preprodaju nekretnina", davati financijske savjete, istraživati tržište. Počeli smo trgovati sa "vrijednosnim" papirima, izmislili smo "informacijsko društvo" - informacije su postale zanimanje: davanje podatkovnih usluga, telefonskih, internetskih, softwareskih, imamo na hrpe različitih časopisa i internet portala... Cijela industrija se stvorila oko stvaranja reklama, televizijskih, radijskih, novinskih, web reklamiranja, jako se brinemo za ljepotu, manikiramo ruke, idemo na masaže i wellness, na putovanja u inozemstvo...., A i država je uvijek bila lider u izmišljanju nove i nove administracije - koja za sobom povuče novi val izmišljenih radnih mjesta. Postali smo i društvo "znanja", samo da nam je studirati, doškolovavati se, upisivati tečajeve... Ukratko, sve smo spremni radit samo da ne moramo ništa proizvoditi... proizvodnju nek rade "tamo neki drugi", nama se to ne isplati a nije baš da imamo i potrebni know-how... I jedno vrijeme je sve djelovalo kao da će takva ekonomija bazirana na uslugama i zaduživanju moći dugoročno funkcionirati... No ova kriza pokazuje da ipak nema besplatnog ručka, stvari dolaze na naplatu, a aktualna svjetska ekonomska kriza je izravna posljedica ekonomije prekomjernog zaduživanja - zaduživanja bez pokrića. Sve bi bilo dobro kada bi ovo bio samo jedan neizbježan ciklus razmjene dobrih i loših razdoblja kao što se neki nadaju, a sada smo u lošem razdoblju, pa trebamo samo pustit stvari da se malo protresu, da se financijski baloni ispušu i tako kroz godinu dvije opet da sve sjedne na svoje mjesto i vrati se u normalu i gospodarske aktivnosti opet počnu rasti. No što ako ovaj put nije tako? Što ako ovaj put više nije moguć povrataka u normalu? Što ako je ovo početak trajne krize? Postoje indicije da je normala možda zauvijek izgubljena. Stvar je u tome da većina ljudi, bez obzira na obrazovanje, na tržištu ipak nema ništa drugo za ponudit osim pukog mehaničkoga rada! a cijena mehaničkoga rada je potpuno srušena i devastirana zbog bescarinskog uvoza jeftine robe iz Azije gdje se ne poštuju minimalne plaće i druga radnička prava mehaničkih radnika, tj. zbog globalizacije. Mehanički rad, u to uključujem fizički rad primjerice na tvorničkoj traci, ali i primjerice mehaničko unošenje nekakvih podataka na kompjuteru. Ne zavaravajmo se, diploma nam ništa više ili manje ne govori o tome dali netko može prodati više od mehaničkoga rada na tržištu, rad na kompjuteru se često svodi također na puku mehaniku – unošenje podataka u tablicu. Pazite, ako netko od nas razumije kako funkcionira mikroprocesor to ne znači automatski da je ikome na tržištu to u ovom trenutku interesantno.... Imati neko obrazovanje i neke vještine je jedna stvar, a moći to prodati i implementirati na tržištu potpuno je nešto drugo! To vam govorim zato da ne mislite da nas obrazovanje može spasiti od tog kaleže - teza koja se često provlači u javnosti. Izrazito mehanički poslovi (rad na tvorničkoj traci) selili su se na istok. Trend nestajanja takvih radnih mjesta odvija se već dugi niza godina i do sada smo ih uspješno nadomještali raznim novo-izmišljenim zanimanjima i uslugama (koje sam gore nabrojio), te usluge smo mahom plaćali na kredit i odgodu. Stvari se ne mogu odgađati unedogled, one dolaze na naplatu a nas vraćaju u realnost. Pogledajte sada kobni niz koji bi nas mogao odvesti u trajnu krizu i izbrisat srednji sloj: Postoje tri vrste rada: 1. Mehanički rad: može ga obavljati bilo tko, i automatski strojevi su uvelike takav rad učinili čak i nepotrebnim. 2. Kreativni rad, inovativni rad. Sve je manje tražen. Koliko god to neobično zvučalo, to je živa istina: Problem je u tome što je tehnologija jako napredovala, tako da je vrlo teško jednom prosječnom inovatoru za vijeka jednog života nešto novo „izumiti“ i pokrenuti novu tvornicu. Takvom inovatoru jedino preostaje da uđe u sustav već postojeće velike firme i nastavi unaprjeđivati njihov uhodani tehnološki proces. K tome, baš zahvaljujući globalizaciji i udruživanju, sve je manje preostalih firmi koje su još uvijek konkurentne. Svakim danom svi ti „različiti“ automobili dijele sve više istih dijelova napravljenih u istoj tvornici u primjerice Kini. Sve više računala je sastavljeno od identičnih čipova iz Tajvana. Globalizacija je dovela do monopola, odn. duopola u mnogim tehnološkim granama privrede. Tu nema više pravog natjecanja kao nekad kad je postojalo na stotine različitih računalnih platformi. Danas inovatori moraju biti unutar neke od tih velikih firmi da bi mogli nešto izumiti, a ako su izvan nje tada neće biti nikakve koristi od njihove inventivnosti jer će se onda i oni morati baviti mehaničkim radom ili uslugama kao i svi drugi. 3. Postoje još i usluge. Ti meni uslugu, ja tebi uslugu. i tako ukrug. Problem kod usluga je taj što dok one tako kolaju ukrug, pri svakoj transakciji dogodi se gubitak ukupne vrijednosti imovine. Usluge su neka mješavina prethodne dvije vrste rada, 3/4 Mehaničkog rada i 1/4 Kreativnog rada. Kada primjerice vršite uslugu montiranja klima uređaja ili satelitskih antena: jedina kreativna crta u toj usluzi je gdje ćete provesti kablove, bušiti rupe u zidu i slične strukovne sitnice. Same usluge ništa ne proizvode. One samo implementiraju postojeću proizvodnju. Same po sebi ne stvaraju ništa novo. Možemo se mi svi baviti uslugom trgovine svi ukrug i preprodavati si po štandovima sve i svašta, ali dok netko nešto ne proizvede ti štandovi će ostati prazni. Za jaki srednji sloj, dakle nominalni cilj svake moderne države, potrebno je osigurati takvu tržišnu klimu da svaki od ove vrste poslova bude cijenjen. Potrebno je imati jaki uslužni sektor jer uslužni sektor u današnje tehnološko doba kada su mnoga izrazito mehanička zanimanja zbog automatske proizvodnje postala suvišna, osigurava zapošljavanje tih ljudi koji bi inače bili „višak“. Da bi uslužni sektor mogao biti jak, treba biti cijenjen i onaj mehanički radnik jer je on stvarni pokretač uslužnog sektora: on proizvodi objekte usluga, npr. klima uređaje. Krug prodavanja usluga nemože se zatvoriti ako se te usluge na kraju nemogu prodat i onima koji su na početku tog uslužnog kruga: mehaničkim radnicima. Trenutno se taj krug držao na životu zahvaljujući zaduživanju: mehanički radnici su kupovali usluge na dug i tako su povlačili sa svojim zaduživanjem i procvat uslužne ekonomije koja je onda pak izmišljala zanimanja... No kad ta mnogobrojna skupina ljudi, mehaničkih radnika nema kupovnu moć, tada sve počinje zapinjati. Cijena mehaničkoga rada pada i pada, (ako se zanemare neke uslužne djelatnosti koje nisu toliko podložne globalnoj konkurenciji kao. npr. građevina) Cijene mehaničkoga rada će se čini se uslijed ove krize još dalje rezati. Udruga hrvatskih poslodavaca već zahtjeva da se smanje minimalne plaće. Ovaj put im zahtjev vjerojatno neće proći, no slijedeći put.... Realno dakle, mehanički radnici već duže vremena ne mogu pokretati uslužni sektor jer oni jednostavno nemaju za to dovoljnu kupovnu moć; mehanički radnici se bore sa golim preživljavanjem. Uslužni sektor se svih ovih godina održavao na životu i širio zahvaljujući intenzivnom zaduživanju, države, tvrtki, pojedinaca,.... Takav sistem je kao jedan krhki napuhani balon povjerenja: vjera da će svi uredno vraćati dugove a banke i dalje vjerno posuđivati. Pri tome ukupni iznos duga uopće nije bitan, bitno je samo da novac teče. No taj balon počeo je pucati sa pojavom krize hipotekarnih kredita. Popucalo je jer je netko negdje pretjerao: Banke su pretjerano vjerovale u sustav, te uz želju za što većom zaradom davale kredite čak i onima koji objektivno nisu ni zaposleni, vjerujući da će se svi već nekako snaći. Ipak nisu. Pucanje balona moglo je početi: Mehanički radnici više ne mogu tako lako doći do kredita za stan -> uslužna djelatnost građevina nema više za koga graditi nove stanove pa otpuštaju svoje radnike -> ukupna kupovna moć stanovništva pada pa se manje troši u dućanima -> trgovcima pada promet -> tvornice smanjuju proizvodnju -> radnicima se smanjuju plaće -> banke gube još više povjerenje i tako ukrug. Dolazimo do ključne stvari zbog koje nema više povratka na staro. Naime, jednom kada se dogodi u ovom globaliziranom svijetu da mehaničkim radnicima počnu padati plaće, nema više te sile koja će ih vratiti natrag, jer konkurentni radnik iz neke azijske zemlje je uvijek spreman spustiti svoju plaću još niže nego što bi itko od nas trenutno mogao zamisliti. To je srž problema i početak trajne krize. Objašnjenje zašto su do danas mehanički radnici u Europi imali kakva takva primanja je povijesni razlog, a ne odraz trenutne ponude i potražnje. Ta povijest seže u razdoblje 70-ih godina kada je diljem europe vladala nekakva socijalna državna politika koja je nametala poštivanje radničkih prava. U trenutku kad se dopustilo izrabljivljanje Kineskog radnika za naš jeftini mobitel, tada je ta socijalna politika pala u vodu. Zbog tromosti sustava i kupovanja vremena zaduživanjem, te stvari se tek danas počinju ozbiljno osjećati i kod nas, Europskih radnika. I nažalost povratka više nema dok god je globalizacije. Globalizacija je zapravo ta razlika između današnjih i prijašnjih kriza. Ona će spriječiti da se ikada više oporavimo. Trebalo bi tu još ubrojiti i demografske čimbenike, no onda bi mi analiza otišla previše u širinu. Mislite da pretjerujem, da govorim gluposti! Njemački Der Spiegel kojeg pratim svako malo objavi novu studiju o tome da je Njemački srednji sloj devastiran. Unatoč tome što je Njemačka svjetski prvak u izvozu! „Razlika između visoko i nisko plaćenih raste rekordnim tempom“: "U Njemačkoj raste razlika između bogatih i siromašnih brže neko i u jednoj drugoj zapadnoj državi." „Sve više zaposlenih traži socijalnu pomoć“: “Oni su zaposleni ali ipak siromašni, sve više ljudi u Njemačkoj trebaju socijalnu pomoć, iako su zaposleni... Diljem svijeta proizvođači automobila zatvaraju pogone, smanjuju proizvodnju. U Njemačkoj po konzervativnim prognozama računaju da će se u 2009 u autoindustriji ukinuti 20000 stalnih i još 60000 part-time mjesta. Diljem Europe pada prodaja automobila. Zar to nije znak da srednji sloj slabi i slabi, em nemaju novca za automobile, em dobivaju otkaze.... ali ovaj put povratka nema, osim ako se ne redefinira globalizacija, no za to su male šanse sudeći po svjetonazoru ekonomske elite i lobista jakih država. Iako u nekoliko Njemačkih talk show-ova su neki komentatori čak bili blizu srži problema, no po reakcijama i dalje upornih zagovornika globalizacije shvatio sam da će teško nešto postići. Kako je rekao jedan moj prijatelj, sve mu se čini da sve skupa ipak teži prema onom Biblijskom smaku svijeta. Pa eto uz vjeru u Boga i želju da i u takvom svijetu imamo šansu da živimo svoje živote i zalažemo se za pozitivne promjene, želim vam, sa zakašnjenjem sretan Božić i uspješnu Novu godinu! |