31.01.2006., utorak
U Zagrebu 2005. najmanje brakova u zadnjih 6 godina
Mladi se danas teško odlučuju na brak, tj. na obaveze koje sa brakom dolaze. Najčešći razlog odgađanja je nerješeno stambeno pitanje, nemogućnost zaposlenja, imovinsko stanje. U usporedbi sa vremenima naših djedova, kad su se ljudi uglavnom bavili poljoprivredom, samo preko zime jeli meso, spavali u sobama bez grijanja, tekuća voda i vešmašine se nisu ni nazirali, možemo zaključit da koliko god danas ljudi kukali, mora se priznati da je standard života danas, neusporedivo veći nego prije. Unatoč neimaštini u kojoj su živjeli, mladi ljudi su tada rado prihvačali dodatne obaveze osnivajući svoje obitelji. Pa se postavlja pitanja kakva su to onda imovinska pitanja koja su mladima danas nepremostiva prepreka?
Imati stan spreman za useljenje u trenutku sklapanka braka? To je ionako moguće samo u američkim filmovima?
Posjedovanje dobrog automobila, po mogučnosti dva - jedan za muža, drugi za suprugu? Također samo poznato u časopisima i reklamama.
Imati posao menedžera ili nogometaša, sa iznadprosječnim primanjima? I ovo samo možemo vidjeti u TV serijama.
Od silnog bombardiranja sa svih strana iz svih medija, ljudima se iskrivljuje percepcija stvarnosti. Stvarnost postaje ona iz američkih filmova i časopisa. Neuspjeh je ako u vratima do živi svekrva (svekriva). Neuspjeh je ako stan nije opremljen sobom za djecu, a dijete još nije krenulo niti u školu. Neuspjeh je ako dijetetu ne možete priuštit neku marku odjeće neke od multinacionalnih kompanija.
A svijet u kojem je to moguće, to nije naš svijet, preko medija dobivamo svijet iz američkih bajki, a onda nam to u svakodnevnici postaje i životni cilj, biti kao "oni", nit vodilja. Živjeti rakošni, posjedovati puno "stvari", koje nam uglavnom nisu ni potrebne.
Kome je u interesu da od nas radi robove multinacionalnih kompanije? Postajemo strojevi za kupovanje "stvari"? Ni do ženidbe&udaje nam više nije.
|
- 10:53 - Komentari
(2) - Isprintaj
- #
28.01.2006., subota
Alternativne unije
Hrvatski premijer Sanader je danas odlučno odbio ideju o stvaranju carinske unije zapadnog balkana. Također dobar dio puka odbija podržati pristupanje Hrvatske u Europsku uniju. Dali nam takve unije uopće trebaju? Kažem: naravno da nam trebaju, ali samo ako je načelo da se carinski udružujemo sa narodima i državama koje imaju slično podnevlje i radne navike kao mi. To nam neće donijeti ništa loše, dapače dolazit će do razmjene raznolikih proizvoda i usluga, koje će činit život raznolikijim. Nažalost ako realno pogledamo stvari, europska unija, ali niti hipotetska unija zapadnog balkana nisu takve unije. Jer obje unije će biti članice svijetske trgovinske organizacije (WTO-a), i samim time omogučavat uvoz robe iz država gdje tvornički radnici rade u neljudskim uvijetima sa plačama daleko, daleko ispod našeg prosjeka. Tj. posredno se ujedninjavamo i sa državama gdje su radne navike potpuno nepojmljive kod nas, pa time je takva unija u kontradikciji sa osnovnim načelom pri ujedinjavanju.
Naravno, uvoz iz takvih država djeluje primamljivo, jer za male novce dobijete raskošne proizvode, ali stvari treba sagledati trezveno. Otvaranjem granica prema Kini, Tajvanu i drugim državama gdje ne postoje radnička prava, stvaljamo se u otvoreno natjecanje sa Kinezima da proizvedemo nešto cijenom konkurentno njihovoj. To naravno uz naše plaće koliko god se nama činile male, neće biti moguće, jer realno gledajući, i te naše male plaće su i dalje daleko "prenapuhane" u odnosu na Kineske. Tek kada snizimo naša radnička prava dovoljno nisko, onda ćemo biti sposobni ravnopravno se natjecati sa Kineskim tvorničkim radnicima. Da dobro ste pročitali: tek kad smanjimo naša radniča prava, dakle smjena 16 sati, subota radna, satnica ne usuđujem se ni izgovorit: kuna do dvije.
|
- 19:31 - Komentari
(1) - Isprintaj
- #
18.01.2006., srijeda
Riječ-dvije o neradnoj nedjelji
Opet je netko na news grupi pokrenuo pitanje neradne nedjelje. Opet se u prvi red stavlja činjenica da je to nešto što crkva želi, da je to nešto što sindikati žele. Kao iz nekog revolte ljudi žele kontrirati crkvi i svemu što ona zagovara. Ajmo udovoljit tome. Stavimo u priči o neradnoj nedjelji crkvu sa strane. Također stavimo sa strane i prodavače i njihove male plaće i njihove loše uvijete rada.
Rad nedjeljom je pitanje načina života. Dali si potpuno pokleknuo potrošačkom društvu ili si ostavio barem malo prostora za čovjeka. Nedjeljom nas trgovački centar zove da dođemo u šoping, obečajući nam da ćemo biti sretniji kada se vratimo kući sa gomilom stvari koje nam vjerojatno nisu ni potrebne. Umjesto da se družimo sa drugim ljudima, prijateljima, familijom ili vrijeme provedemo u svojem osobnom miru.
Što je lakše za organizirati: odlazak u trgovački centar ili organizirat obiteljsko okupljanje. Naravno da je lakše otići u šoping i biti nedostupan ljudima koji bi se možda htjeli družit s tobom. U životu je uvijek tako da se za sve što vrijedi treba malo i potruditi, kao npr okupljanje sa prijateljima. Pozivima u šoping smo svakodnevno bombardirani iz svih medija, obećajući nam iznimnu sreću ako kupimo određeni proizvod. Postajemo robovi multinacionalnih kompanija, strojevi za proizvodnju profita. U šoping centru gotovo zorno to možemo vidjeti kada stojimo u dugom redu za blagajnu. Dali vas to podsjeća na pokretnu traku u tvornici?
Neradna nedjelja nije stvar računice, profita, radničkih prava, kao što to mnogi žele prikazat. To je način življenja, jedna od rijetkih crta obrane ispred potrošačke manije i konzumerizma koja nam još ostaje na raspolaganju.
|
- 21:47 - Komentari
(0) - Isprintaj
- #
|