ponedjeljak, 16.11.2009.
SVETA ELIZABETA UGARSKA
17. studenoga – zaštitnica onih koji imaju problema s rodbinom, zaštitnica pekara, siromaha, humanitarnih djelatnika i Trećega franjevačkoga reda
Ako je itko imao problema sa svojoj, odnosno, muževljevom rodbinom, onda je to Ona, sv. Elizabeta Ugarska. Poslije smrti muža čak joj uzimaju i troje djece, a nju zatvaraju u dvorac. U jedanaestoj godini su je zaručili, u petnaestoj udali, u šesnaestoj rađa prvo dijete, a u 24-oj ostaje udovica. Ona se posvećuje kao Franjevačka trećeredica siromasima i tako pokazuje u svemu svome jadu i nevoljama svoju svetost i privrženost Kristu i Crkvi.
Zato, tko ima problema s rodbinom utječe se njenom moćnom zagovoru. Njoj su osporili i nasljedstvo braka, ismijali njenu vjeru i čak kada je bila izolirana, ali Bog ima svoje planove. Zato danas pomaže onima koji su ugroženi od svoje rodbine i ukućana.
U njezinu životu svijetli jedinstvenim sjajem krepost milosrđa. »Njezin se život sastojao samo od djela ljubavi i djela milosrđa koja je činila«. Njezina osoba je pjesma ljubavi koju tvore služenje i samoodricanje s namjerom sijanja dobra.
Odlučila je živjeti evanđelje na jednostavan način, u svakom pogledu, duhovnom i materijalnom. Brojni događaji iz njezina života mogu se razumjeti samo polazeći od doslovnoga shvaćanje evanđelja. Prevela je u stvarnost životni program što ga je Isus ponudio u evanđelju.
- Tko želi spasiti svoj život, izgubit će ga; i tko ga izgubi poradi mene i poradi evanđelja, spasit će ga (Lk 17,33; Mk 8,35).
- Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom (Mk 8,34-35).
- Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom (Mt 19, 21).
- Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan (Mt 10,37).
Trajna svijest o Gospodinovoj prisutnosti bila je izvor njezine snage, njezine radosti, njezina zauzimanja za siromašne. Ali i susreti s Isusom Kristom u siromasima budili su njezinu vjeru i njezinu molitvu.
Njezino hodočašće prema Bogu obilježeno je odlučnim činima nutarnjeg otklona sve do potpuna izvlaštenja, poput Krista na križu.
Elizabeta je ižarivala radost i mirnoću. Dubina njezine duše bila je kraljevstvo mira. Istinski je živjela savršenu radost o kojoj je govorio i naučavao Franjo, u mukama, u samoći, u boli. «Trebamo usrećivati druge» govorila je sluškinjama-sestrama.
Učinila je da svjetlo zasja u srcima tolikih duša. Donijela je radost ojađenim srcima. Nitko ne može prebrojati suze koje je osušila, rane koje je previla, ljubavi koje je pobudila.
Njezina je svetost bila novost bogata nijansama i uzvišenim krepostima. Odsada se na oltar nisu uzdizale samo mučenice i djevice, nego također i supruge, majke i udovice.
Elizabeta je prošla put kršćanske ljubavi kao svjetovnjakinja, u ulozi supruge i majke. Ali nakon drugog zavjetovanja, postala je žena posve posvećena Bogu i uzdizanju ljudske bijede.
I dok se sjećamo njezine jedinstvene osobnosti i osjećajnosti, činimo to zato da po znanju i divljenju i mi postanemo oruđe mira i naučimo izlijevati balzam na rane odbačenih svoga vremena, učinimo čovječnim svoju sredinu i osušimo barem koju suzu. Razlijmo dobrotu srca tamo gdje nedostaje Očevo milosrđe. Neka Elizabetino nesebično zauzimanje ohrabri i naše zalaganje.
Njezin primjer i njezin zagovor osvijetlit će naš put prema Ocu, izvoru svake ljubavi: Dobru, svakom Dobru, najvećem Dobru, Miru i Radosti.
- 15:18 -
