Digao je mnoge utege
držeći ih s krive strane
do grča
utege prazne i porozne
duge i pozlaćene
usprkosan i ambidekstran
zaboravio je kako dići pero

On je mogao biti otrovna zmija
(ali se sklonio i od dana i od noći
ne samo podnevne žege)
njegove vježbe bile su krive
(kad voziš u krivom smjeru
naravno da ne vidiš znakove)

Tvoji su pokreti brzi i jaki
i rijetki kao pomrčina sunca
(nespretnost koju svi vide)
opasni i oštri:
onakvi kakvima ne možeš vjerovati

Namjerio si se na pero
i već ga po hiljaditi put
dižeš u mislima
(uzimam ga, dižem, spuštam, ostavljam)
ali ga teško primaš;
tvoje su ruke izlivene u čeliku
i primaju (kao kliješta) razne latinizme
(uzimam ga, dižem, spuštam, ostavljam)

Gledam ga i mislim:
možda je pero okićeno trnjem
(uzimam ga, boli)
minute nemilosrdno prolaze
(uzimam ga, dižem, spuštam, ostavljam)
trnje, struja, možda gori kao plamen
(uzimam ga i peče)
možda će mi ga iz ruke oteti
čeljust nekog nepoznatog vjetra
i odnijeti do nekog dalekog otoka
odakle ga više ne mogu vratiti
(uzimam ga i leti dalje)

Čovjek može umrijeti i kad mijenja žarulju

( )

Čuju se samo naši koraci
(i pokoji auto koji nanosi zvuk
kao što plima donosi smeće na obalu)

Uzimam ga, dižem, spuštam, ostavljam

( )

Sreća, pa spoznaja;
postoje još lakše stvari od pera.