subota, 31.12.2011.

Mrak pred očima projekcija raskoši u HD rezoluciji, mjesec je lažne sigurnosti, i darivanja. tko je ugasio svjetlo? kao da male bube ruju, milijarde kukaca preživaju… i mirisi opori, žuč… nema melodije oštre, precizne eksplozije, nadahnuća, što liječi kad poremeti se tik tak. čujem li jedini ja to? nepodnošljivu buku ticala, tiskanje krila kukaca lešinara… priželjkujem eksploziju biblijskih razmjera. u destrukciji je spas.

Balkanski Maje bezbroj kilometara, i još toliko. bezbroj mjera nečega. hladna i daleka, nepristupačna, euforična od kemije, grč u želucu se širi, u čir će stasati. rituali rulje i miris baruta, prezirem običaje i stišćem zube, radi koristoljublja. neću sjebati, do kraja dosljedan, neću im dati izgovor za prokletstvo. u godini Majanskoga kraja.

četvrtak, 29.12.2011.

Mogu jedino urlati na mjesec apsolutno prepijan za stihove u dva ujutro. previše očit da bi muljao. nema sumnje, previše je očigledna u meni sjeta. i previše sam razblažen, emotivno spičkan, da bi birao riječi. previše zbunjen da bi shvatio da je mjesec, da to može mjesec. treba mi to, jebeno mi sad treba; kao cigareta osuđeniku na smrt. treba mi, treba svaka scena, iz tajne predstave; trebam svaki detalj iz te bajke, da me održava, fiksa mi dušu, rajca srce. jebeno je na kauču. stol je leden, nema gledanja… a ja isto leden kao pijana krepalina, bazdim po vinu i mrzim bespomoćnost.

Sve, odmah, sada! patetika poput čira ružnoga nasred face, razorit ću ga do gnoja, pa neka štrica, grezo i ljigavo! neka ide sve u pičku materinu, nek se druži s partizanima psovka u šumi. želim sve, sada, odmah. želim sve. skromnost me danas ne jebe.

Prazno, jebeno prazno izjebani blagdani bez kurca, prazna pička i lažna menstruacija. napaljeno sljepilo čežnja, žudnja, glad životinjska… hoću dublje nego ikad, očima ti vaditi mast. misionarski… transformirati se u nježnog pervertita.

Jebo sklad dođi, ubrzaj… ili nemoj. svrati, povrati po stolu, porazbijaj namještaj. uzurpiraj, uguši se od moje slobode. ogladni od lijenosti dug je put do frižidera. gasi se, pali se, pala je u ekstazi. raznesena polovica šake jedva drži pimpek. zgnječena glava cirkulira, ne otpada. dođi ili nemoj, sklad mi je u kurcu.

ponedjeljak, 26.12.2011.

Skužajte mi ( patetičan sam za popizditi …. kome nije do ljige, nek skrola, arhiva je krcata crnilom… nemoš lipo živit i pisat, dobro isti i piti i bit stihovit ... za poeziju valja crkavat, bit zombi…. a opet, ko vas jebe. dobro mi je)

Fališ Fališ brutalno. Neću ni zamišljati što bi bilo da nedostaješ trajno. Da ne znam da si tu ne bi me više bilo. Prestao bi, ugasio se. Samo bi stao, otkucao bi svoje. Fališ. Ti me upotpunjavaš. Ti si motiv mojih ljubavnih žudnji, mojih luđačkih nasrtaja i mojih ludiranja. Ti si mi inspiracija za traženje novih načina da te volim, iznad svih razumnih zaljubljivanja, i iromantičnih gesta. Fališ mi. Nedostaje mi da te nasmijavam i rušim granice, svih tvojih zadovoljstava.

Respect Nisu ti dali da si zagrliš dušu, i poljubiš vlastito srce. Nisu ti dali priliku da budeš ti. Od površnosti nisu vidjeli dijamant. Upoznajem drevnu tebe, dosad potpuno skrivenu od ovoga života. Nalazim neizmjernu ljepotu, netaknutu esenciju ljubavi. Ne bih pogriješio, da te nazovem eliksirom moga života. .

Baš voliš Kad smo goli i razmaženi, naša je spontanost igra. Nema tu pravila, ni velike mudrosti. Nema tu, nikakvih misterija. Osim fascinantne činjenice da je nevjerojatno, što uopće postojimo, I da smo opet skupa. Prostruji ta misao kroz mene, čim te taknem. Pa te diram stalno, a ti mi uzvraćaš. I voliš me, iznad svih mojih poimanja veličine ljubavi.

Znaš me Mogao bih se opet voljeti. Ne mislim to na ciničan način, pa da uživam u nevremenu, i nevoljom hranim mračnu ćud. Nego baš iz srca. Mogao bih se naviknuti baviti ljubavlju. Hraniti je zorom, I grijati je ispred crvene pećice noću. Ti dođeš i tamo gdje ni ja nisam nikad bio, u meni. Snalaziš se u labirintu mojih slutnji, prepoznaješ svaka vrata i lako obiješ svaku bravu. Prvi put ne ostavljam zamke. I prvi put, ostavljam upaljeno svjetlo.

Moje sunce Množiš se i zahvaćaš najudaljeniji svemir moga razuma. Napreduješ progresivno. To crno, prekrasno sunce koje grije čitavu galaksiju, rodni je planet moga spokoja, i izvor moje nježne perverzije. Na svim mojim svjetovima nitko više nije gladan. I sva bića mojih pogleda simfonija su sklada, otkad svira tvoja muzika.

Deset Sve sjeda na mjesto, posebno nepopravljiva, komplicirana geometrijska tijela. U ovom nepoetičnom prizoru, čak i stožac ulazi u kocku. Nikad nisam razumio matematiku. Nisam se ni trudio. Moje su strasti previše životne, i apstraktno opipljive, da bi se gubio u brojevima. Meni je danas sasvim dovoljno brojiti do deset.

Miriše siječanj Povratak korijenima na dan kad je rođen njihov kralj. Očekivao sam manje. Previše alkohola i loše glazbe, sarkazam je lijek za glupost. Smijem se. Previše se smijem ovih dana. Kako i ne bi, kad blizu su, prvi dani siječnja.

srijeda, 21.12.2011.

Muka mi je šta te nema totalno ispunjenje. neću se ni truditi naći bolje riči. ono kad se sve uklopi, u ovo malo stana naštela se i namisti, da boli glava. svaki minut je dragocjen, tilo postane mirno, sve pizdarije smišne postanu, a sranja ko da nema. namistimo svoj đir i zajebajemo se, pa se jebajemo. pa red spize čokoladnog mlika red glupiranja pa opet tvoja pička. i onda sve ispočetka. praznik je kad smo skupa, i zato mi je sad pun kurac muka, jer te nema.

Ta noć u prosincu zimski solsticij prilika za izravnavanje računa. tko će prvi, vampiri ili vještice? Dioniz je mrtav žene već glođu mu meso svađaju se i reže. hladno je, prosinac ne oprašta nikome. moj pogled nije večeras blag, životinjski želim glodati to meso. polako micati vratom iživljavati se. potpuno usporen, razjaren, igram se truplom odugovlačim, oblizujem se. diši duboko… odgađaj vrhunac, do ludila. prodiri puninom u grotlo, sruči se u vruću, mokru nutrinu. noć je stvarna, ova noć destruira.

utorak, 20.12.2011.

Ogledalo žućkasti decilitri i jesenski duhan, grlo uživa. na pola smo života, druže, tko bi rekao, tako dugo. bio sam i vidio, previše puta gubio, a svaki put pobijedio. (narav poganu) hedonizam konstantni palež! najbolji znaju, ubijati se sa stilom… sjedim na tronu sadašnjosti na vrhu dugačke hale, odmoran… prokleto siguran. gledam, lijeno promatram, nepoznate ljude i njihove dosadne žene. dobro mi je. tu sam gdje jesam, u ogledalu.

nedjelja, 18.12.2011.

All mine gledam omamljeno kako mi ruješ po prsima. nonšalantno mi kopaš po duši kao da je tvoja. sjedim i pušim, udobno mi je. slušam spori ritam i psihodeličnu Beth Gibbons. vidim otvorenu rupu na prsima, i svoje nezaštićeno srce kako kuca… ne brinem. uvlačim dim i samo te gledam, povremeno poljubim ti leđa, i kažem da mi dodaš pepeljaru. šterika se gasi, tonemo u san. a ona još pjeva: all mine ….

Minijatura čujem u glavi je. stalno je. svira… sad se smije. izluđuje me koliko se smije, blesava. nije normalna. hvala nebesima, što nije. ne bulji me, plesnit ću te… to bi baš htjela? znam. blesiram se, pa se ispričavam, duboko u tebi. ljubim ti desnu, pa obrvu pa iza uha. …. znam.. i ja tebe. puno.

Glad konstanta je ubojica kažu, treba uzimati kontrolirano, po malo. meni to ne igra. ja bi sad i odmah. sve. gladan sam te. svaki put sve više. izluđuje me čekanje, kao da gubim vrijeme. bez tebe dišem u prosječnosti, nepotpun. jedino sam praznine sit … a biti prazan tebe, draga, to boli brutalno.

subota, 17.12.2011.

U njenoj kosi strateški je raspoređena, a razbarušena, između dva jastuka u rupi između dva štramca. mrzi se češljati, i mrzi se buditi. teški joj je horor u glavi jer nije ni blizu 12 sati sna, odvalila u komadu. opet me izgurala na rub moje strane, i opet mumlja u snu. brojala je sinoć opet ure na prste, odlučila je otkinuti od sna jedan slatki zornjak. vodili smo prvo ljubav, a onda se poševili. u njenoj kosi mirisalo je jutro.

Miran malo kad u životu se živi. previše ugađamo tuđim poimanjima. prepuštamo se glupljoj većini, da nam kažu kako i zašto. ja nisam. gotovo nikad nisam, niti mi je trebalo. sve što nude je konsenzus oko lažnih vrijednosti, upakirano u tradiciju i puno licemjerja. ja nisam. niti ću pristati, makar i dalje boljelo. moj je želudac osjetljivi stroj. moje srce traži najviše. sve ili ništa, tu nema kompromisa. a jutros uistinu ja imam sve.

Špica Mogu li ti srce uzeti šakom? Gledaš me… Držiš u ruci cigaretu, sa zvučnika čuje se aplauz. - Sviđaju mi se moji crveni nokti na tvojoj bijeloj koži – kažeš mi. Pjevaš pričaš nešto o mome pupku. Tko si ti ženo? Što radiš večeras gola na mom crvenom kauču? Pogledaj me još jednom da ne zaboravim. Želim da me voliš. Reci mi jesi li to zaista ti, moja bezuvjetna ljubavi…

Djevojčica, maca i balon ( Ti(i)jA ) Popela se na stolicu, pa još jednom na prste. Pogledala je djevojčica, kroz šareni prozorčić raja. Viri, pa se nevino smije. Baš kao ona koju volim. Mahala je djetinje, dok se s anđelima i klaunima igrala na žmire. Trčala je cijelo jutro, lovila jedan veliki crveni balon. Sva se bila zapuhala, ta mala miljenica Bogova. Smijala se,zadovoljno. Čula je da je lijepa žena izgovorila njezino ime. Djevojčica je namigivala suncu, i naopako se smijala. Zube je stiskala, i žmirkala zbog neugode, dok je onaj smiješni tip ljubio lijepu ženu. Virila je još par minuta iz dvorca za male princeze, djevojčica zamazana od čokolade. Razdragana i zaigrana, za rep je zločesto ulovila neku crnu macu. Kiša je i dalje padala, dolje u svijetu nesvjesnom nevinih virenja i čarobnog pogleda, malene popišanke odozgo. Jedino je lijepa žena znala. Ona je oduvijek znala. Ponekad, u djeliću sekunde kao da ju je mogla vidjeti. Zaklela bi se, da je krajičkom oka ubrala posve nevjerojatno kako joj maše curica, iz tog bajkovitog, ishodišta života. I rekla mu je, rekla mu je tad za nju. U jednom magičnom trenutku, svi paralelni svemiri opet su se sastali, na jednome mjestu. I sve je najednom postalo tako jednostavno, prekrasno i moguće. U jednom neznatnom trenutku vremena, bajka, život i čista ljubav, susreli su se u pogledu lijepe žene i smiješnog muškarca. Klauna, koji je te noći uskrsnuo, na njezinim grudima. …jednom, nekad, negdje, tamo gdje vrijeme miruje, crnooka djevojčica kupa se u zjenici oka moje ljubavi….

3,14 čka Svirao sam sinoć klavir po njezinoj vagini. Ona ju, doduše, hladno zove - pička. Ne šljivi malograđanska preseravanja macice, picice tipa. Jednostavno ne troši svoju vrhunsku ženstvenost na gluposti. Ima više stila i ukusa, od jedanaest tisuća umišljenih fufica. Sofisticirana je, puna je duše. Graciozna, jebeno seksi, ona je djevojčica i kurva. Može biti što god poželi. (…) Uzbuđuje me njezin mozak, njeno srce pumpa moju krv. U jednom tijelu i umu stopljena muza bezbroj filmova, romana, ta božanska muza sad spava u mome krevetu. I dalje neodlučan između njezine pičke i srca, na sreću, ne moram birati jer i dušu mi je svoju dala.

Utorak Kako se to odjednom dogodi spontano i nestvarno, da te trnci prolaze intenzivno kad se sjetiš. Mogao je biti bilo koji dan, a poklopio se utorak. Dopustio je ipak petku, da pobere svu slavu. Objektivno i iskreno, tko bi se usudio vjerovati da može. Netko je pokopao vjeru, Netko raskrstio s happy end žanrom. Previše prijeđenih kilometara, puno vjere i nade za ništa. Pomiriš se sa sudbinom, živiš dan po dan. Muškarci bulje u TV, žene strahuju od strašnog scenarija, u najgorem slučaju završit će u penziji solo i s gomilom mačaka. Roman na polovici, priče koja nema kraja, uvodi nove likove, detaljno opisuje njihov background. Djeluju nestvarno, baš poput likova iz mašte. Gomila je kostura u ormarima, iritiraju ih prgavi duhovi prošlosti. Tko bi ti vjerovao, da život piše romane, tko bi ti vjerovao, da to nije fikcija? U tri dana, pa onda u sedam, prođe i desetak dana, pa odjednom gotovo 18… Mozak u dealu sa djevicom rezerviran kao i obično, sugerira da nije logično ni po Bibliji niti po Cosmopolitanu. Duše rasplesane, tijela željna, na tsunamiju surfa kemija. Srca otekla pumpaju kao luda, oči se cakle, pogledi šibaju, bičuju. (…. Ponekad dok piša priča s onima gore, tražila je da je pregazi nešto razorno i moćno…. U svojim pregovorima, on je potajno licitirao dušom, ali nije mu na pamet palo da je proda, radije bi je poklonio tamo gdje pripada….) Kako se to tako dogodi? Bonaci beznađa ljubav bahato opali pljusku, a dobrota isplati svaku suzu i muku. Neovisno o jučer, unatoč sutra, danas ima smisao više nego ikad. Svakim dahom, svakim otkucajem srca, sve smo sigurniji da putujemo pravim vlakom. I mi smo valjda samo obični ljudi, al izgleda da vibriramo drukčije. Kad smo sami vibriramo isto, jer isti smo, ego jebemo mi, a ne ego nas.

srijeda, 14.12.2011.

Dok dolaziš možda postoje neka viša bića možda čak i bogovi. možda svijet nije treptaj pokvarenog demona. u ovom trenutku svejedno je. posežem za zrakom rukom glumim, ništavilo diram, od zraka stvaram poznatu sliku, tražim te u odrazu monitora… jesu li ovi dani jednako nepodnošljivi i tebi? je li ti noć preduga, sati mučni i neprobavljivi dok bliži se trenutak velikih dodira? jesi li uvijek tako lijepa, duša ti boje jutra ljeti kad sve se vidi i sve miriše? jesi li moja da te imam dok dišem, do kraja ove opsjene lišene ljubavi svijeta gdje vole samo one iskonske, stare duše, jesi li moja, ti, koju oduvijek sanjam, da te učinim Venerom, ljubavi moja…

utorak, 13.12.2011.

Kad bude svijet hoće li biti dosta, kad budemo na mostu vagali kompromise… hoće li te grijati ova gorko slatka bol u želucu, hoćeš li se sjećati sinoćnjih munja i gromova… uzgajamo krhku biljku mi nespretni, divlji i svadljivi. igramo se opasnim osjećajima. zagrebali smo tamo gdje ljudi rijetko idu. hoće li izdržati ljubavni trzaji, kad nastupi prosječnost, običnog, pokvarenog svijeta…

utorak, 06.12.2011.

Ožujak i na ... Sjebano je, draga. Rodili smo se u krivo vrijeme. (baš kao i onda) I uopće nije bitno, ženo, je li to bila Španjolska ili istočnjačka karavana. Svijet je uvijek protiv nas. (i svaki život) Ne znam što smo napravili, kakva karma nas jebe. Do jučer nisam znao ni da postojiš. Moji su koraci bili nespretni tri desetljeća purgatorija. (nisam ni htio da se rodim) Ovaj svijet prezire ljubav ne razumije naše igre, naše bolesne promjene sistema. Kao onda kad te ljubim, pa te naglo uhvatim za kosu i divljački puknem. Tradicija će reći da si kurva, raspuštenica. Licemjerni šminkeri ti tepati mila djevojčice. Ne mogu ti oprostiti. Posebno ti mene neće oprostiti.

Tko si ti? Lako mi je sklapati stihove, na jednostavni karakter. Prepustiti se kanalizaciji s viših sfera postojanja, dati drugima da tipkaju za mene. Kad dođe u knap da napišem pjesmu o tebi sve pjesničke fore su istrošene…. Nema slova, nema muljanja. Nema starih trikova. Spoznaja da stvarno moram nadmašiti sebe barem upola koliko ti nadmašuješ život i svemir nepojmljivo je gotovo iracionalno… Tko si ti? Kad me tako izbacuješ iz takta, mene neizbacivoga, neprobavljivoga, mene foliranta ustrtarenoga bez maski.

Čim te uzmem Ja sam najveća ljudska ruina, sve mane na jednom nimalo popunjenom mjestu. Avet i strah svih punica. Ja sam ono čime plaše malu djecu. Čujem šaputanja na leđima licemjere kako upiru prstom, kukavičji osmijeh… Ja ti nemam ništa od ostalih ljudi. Nemam ništa od onoga što je ovom sjebanom svijetu ostalo. Samo sebe išibanoga… I svejedno, morbidno i ludo, čim te uzmem nastupa metamorfoza. Spontano hvatam uzde i držim planet među nogama, pa ga šutam bezobrazno. Jer s tobom je sve lako.

Jer te volim Mogao bi tipkati danima. Mogao bi ti pričati. Mogao bi te samo gledati. Mogao bi noćas napraviti sranje biblijskih razmjera. Mogao bi urlati jutro dočekati u sobi sa zidovima od strunjače. Mogao bi se sad preseravati do preksutra… Boli me živo kurac je li to prema njihovim šugavim pravilima kad te volim.

Povratak Spuštam se niz cestu i jedino o čemu mislim je koliko mrzim taj mali grad. Čak i smetlara koji me mrko gleda, dok hodam sporo, bezvoljno. Ne zna se kome je gore, njemu u govnima fine gospode, ili meni dok prilazim kući u kojoj sam rođen.

Jack the Kostur Kako je odvratna ova tekućina. Svaki strani, najbolji whiskey jednako je otrovan kao domaća rakija prozorača. Boca, odabrana još u Tennesseeju, pa u Konzumu, u crnoj ženskoj torbi mućkala se, za sve ili ništa. Nije ju razblažio moj led, narajcali su je moji pogledi… Zašto, dovraga sad pijem sam?

četvrtak, 01.12.2011.

Psihička penetracija Koji me kurac vučeš za pimpek, ti kurvin sine? Obilje mi nudiš Sad kad sam na koljenima… Gdje si bila, kurvo sudbino, Gdje si sve ovo vrijeme bila, ti droljo!? Psihička penetracija, (s Olimpa) Dobro si to rekla. Bogovi pišaju po meni u snažnim mlazovima … Pitam se samo Zašto svoju ljubomoru i po tebi prosipaju? Imam 14 kuna. Dva deca pića i 30 grama duhana. U stanu mi je rusvaj, u ustima groblje. Jebe me samopouzdanje, u tijelu mi fali force, duša mi smrdi poput krepaline. Jedino što želim je raspakovati vražji poklon i zabiti se u nju snažno, luđački. Odjebati loše dane i spržiti zimu slatkim sokovima. Sada, odmah, kad bi mogao…