Djevojčica, maca i balon ( Ti(i)jA )

Popela se na stolicu,
pa još jednom na prste.
Pogledala je djevojčica,
kroz šareni prozorčić raja.

Viri,
pa se nevino smije.
Baš kao ona koju volim.

Mahala je djetinje,
dok se s anđelima i klaunima
igrala na žmire.

Trčala je cijelo jutro,
lovila jedan veliki crveni balon.
Sva se bila zapuhala,
ta mala miljenica Bogova.
Smijala se,zadovoljno.
Čula je da je lijepa žena
izgovorila njezino ime.

Djevojčica je namigivala suncu,
i naopako se smijala.
Zube je stiskala,
i žmirkala zbog neugode,
dok je onaj smiješni tip
ljubio lijepu ženu.

Virila je još par minuta
iz dvorca za male princeze,
djevojčica zamazana od čokolade.
Razdragana i zaigrana,
za rep je zločesto
ulovila neku crnu macu.

Kiša je i dalje padala,
dolje u svijetu nesvjesnom nevinih virenja
i čarobnog pogleda,
malene popišanke odozgo.

Jedino je lijepa žena znala.
Ona je oduvijek znala.
Ponekad,
u djeliću sekunde
kao da ju je mogla vidjeti.
Zaklela bi se,
da je krajičkom oka
ubrala posve nevjerojatno
kako joj maše curica,
iz tog bajkovitog,
ishodišta života.
I rekla mu je,
rekla mu je tad za nju.

U jednom magičnom trenutku,
svi paralelni svemiri
opet su se sastali,
na jednome mjestu.
I sve je najednom postalo
tako jednostavno, prekrasno i moguće.
U jednom neznatnom trenutku vremena,
bajka, život i čista ljubav,
susreli su se
u pogledu lijepe žene
i smiješnog muškarca.
Klauna,
koji je te noći uskrsnuo,
na njezinim grudima.

…jednom, nekad, negdje,
tamo gdje vrijeme miruje,
crnooka djevojčica kupa se
u zjenici oka moje ljubavi….