Važno je zvati se Ante

Jebem te živote.

To jedino imam za reć.

Čak ne znam jel i to još mislim, a mislila sam. Rezignirana sam i prazna.
Tupa ko motika.
U zadnjih mjesec dana naužila sam se straha i natrpila bolova. I glupih komentara.
Imam dvije infekcije. Ešerihiju u urinarnom traktu, podmuklo zlobno govno koje neodređeno i šetajuće boli, al me nije tjeralo pišat svaki čas nit me kaj peklo, i gospodičnu pilori u želucu. I tak su se njih dvije udružile kontra mene da mi malo sinhrono sjebu zdravlje i godišnji, a da o živcima i ne govorim.
Jerbo inače sam ono non-stop zdrava i jedra pa je malo došlo i meni vrijeme.
Cijeli moj jebeni život tak izgleda, od dana kad sam ispala iz mamine pipice na ekstra drama kvin način, pa do dana današnjeg. Ja ne mogu nabrat valjda jedan dobar mjesec u tridest i kusur godina da me neš nije bolilo, il da nisam imala prehladu, alergiju, infekciju,temperaturu ili kraljicu majku mojeg života-migrenu.
I uglavnom se ne žalim preveć...ja sam se "dogovorila" s Bogecom, ak već mora biti "ravnoteža u srcu svemira" ok, rađe uzmem Jeremijin križ nego da mi je neš drugo u životu u banani.
I godinama ja kišem, idem u školu/poso s temperaturom/bolovima, jedem te fakin tablete za migrenu i sve drugo, al jebeno funkcioniram i ne radim oko tog veliku misu.
Al već sam se umorila...
Umorila sam se od trpljenja, od preležanih novih godina u mraku i bolovima, od straha za svoj mozgić kad odluči jednu sezonu bolit stalno, nenormalno i atipično, pa završim u suzama na magnetskoj rezonanci.
Umorna sam od dijagnoza i savjeta zdravih, uvijek spremnih da tuđim kurcem po gloginju mašu.
Umorna sam od predrasuda i etiketa koje ti lijepe, od podsmjeha onih koji se mogu vozit satima s klimom na 17 i niš im nije.
Umorna sam od straha. Straha od života i straha od smrti.