preplanule puti, srihtana od glave do pete, odjeca,natikace i nakit uskladene boje, friska frizura....
lazan osmijeh i naocale da se sakrije tuga u mojim ocima...
hodam gradom, svaki izlog je moj (ali ne da bih gledala razne krpice nego odraz svojeg odvratnog tijela)...
zasto ne mogu izaci iz kuce i osjecati se normalno, prirodno..imam feeling da kad prodem da svi usute i komentiraju moje grozno tijelo...zasto to tako mora biti...
dok povracam, pitam se sta mi to treba ali odgovor ne nalazim..kad ne jedem danima opet trazim neki smisao ali jednostavno ga nema...
ali ja za drugo ne znam...to je moj nacin zivota..znam da nikad necu sjesti za stol, rucati, uzivati u hrani i kasnije to ne povracati...
ja ili ne jedem ili jedem pa povracam..samo za to znam
cijeli zivot je patnja, a sreca je plod prestanka patnje..sreca je samo onaj mali trenutak kada se bol smanji...
|
toliko puta sam odlucila okrenuti novu stranicu u svom zivotu i izto toliko puta to mi nije uspjelo...
ali ovaj put je drukcije, ovaj put moram uspjeti jer ovo sta ja radim jednostavno nema smisla
vise od godinu dana povracam...jucer recimo sam u 8 ujutro povracala, i naravno nastavila sam tokom dana...
i onda dok mi je glava nad wc skoljkom pitam se sta mi je to trebalo...interesantno je da uopce nisam svjesna sta radim,kao da je to netko drugi...
bulimija? sta je to? ja to nemam....jednostavno nisam svjesna koliko sam duboko u svemu..zapravo cim to govorim znaci da jesam svjesna ali ne zelim priznati jer kao da to nije dio mene...
do sada nisam povracala i znam da necu..ne treba mi to...
moram se vratiti u ona vremena kad sam jela 100-400 kcal dnevno i kad sam bila sretna jer mi je zeludac bio prazan..moram se vratiti u ona vremena kada jos nisam znala sta znaci povracanje...
i danas je taj dan..taj dan kada ce se moj zivot poceti mijenjati...
ja moram uspjeti jer to mi je zadnja nada
|