16.02.2010.

Bila si djevojčica. Što li si znala tada o životu? Na tvojem licu očitovale su se crte razigranog djetinjstva i vjerovanje u sanjarski život. Bila si sretna.
Budila si se iz dana u dan nesvjesno, ne razmišljajući da te dani, mjeseci i godine prate u stopu.
Prolazili su svi ti dani djetinjstva i prerastali u odličje jednog mladog života - mladosti koja sa sobom nosi niz odgovornosti.
Probudila si se jednog dana iz svojeg dječjeg sna, zatvorila škrinjicu prepunu igračaka i krenula u svijet odraslih.
Postala si odrasla. Počela si brinuti za tisuću i jednu stvar. Malo što ti je bilo jasno. Još bi se katkad pitala zašto ovo mora biti tako, zašto je to potrebno, čemu ovo. Željela si stvoriti neki svoj način za održavanje ravnoteže svojeg života. A što li si tada znala o životu?
Probudili su te iz sna, skinuli ti ružičaste naočale i pustili te u svijet prepun zlih ljudi i njihovih nemguće praćenih koraka.
Snalazila si se, nekako. Svi su od tebe uvijek očekivali malog borca s puno snage za sve.
To je bila tvoja mana. Uvijek si brinula da ne iznevjeriš druge, ne razmišljajući na svoje vlastito stanje. Uvijek si željela svima udovoljiti, kako se ne bi razočarali u tebe.
Što si učinila od sebe, draga djevojko? Jesi li se izgradila u čvrstu osobu ovih narednih 19 godina?
Priznaj si. Prihvati svoju pogrešku. Ne njima, sebi.
Cijeli tvoj život igran je u igri "Istina/Izazov".
Kada bi došao red na tebe da biraš, uvijek bi odlučno rekla "Izazov."
Djevojčice, voljela si se igrati, od nekada.. Zašto? Jesi li ostala u onom vremenu?
Ili je jednostavno tvoj strah pred istinom bio jači od tebe?
Izazov.
Koliko puta si gubila u životu? Koliko je iza tebe ostalo nedovršenih referata?
Ostavila si ispred sebe četiri papira naslovljena važnim naslovima.
Na prvome stoji "Život", na drugome "San", treći je "Vjera", četvrti "Ljubav".
...
Život? - u zagradama si stavila citat:
"Život treba biti roman koji smo sami stvorili."
Zanimljivo. Podsmjehuje se tvoja druga strana kada to čita. Sjeti se, pisala si to donedavno.
Bila si to ti, djevojko. Lice ti je izdavalo crte straha, ruka je drhtala kada je ispisivala misli o životu, jer ni sama nije vjerovala u to što piše. Tješila se. Htjela je utješiti tebe, djevojku u svijetu odraslih.
Pisala si kako je život lijep, ako ga živjeti znaš.. Još uvijek podržavaš svoju teoriju o životu?
...
Okrenula si list. Pisalo je "San."
Palo ti je na pamet: "Život je san." Sjetila si se lektire iz školskih dana.
Uvijek si imala dva pojma za objašnjenje tog dijela. Prvi bi bio da svoju sudbinu ne možemo izbjeći, ma koliko bježali od nje i drugi da se čovjek svojom upornošću i razboritošću ipak može suprostaviti višim silama.
Ali to je bilo samo objašnjenje djela. Tvoj život ne vjeruje danas u sudbinu. I ne vjeruje da može nadmašiti suprostavljanje svijetu koji ima jaču ruku od tebe.
Tvoja budućnost, samo su tvoji snovi. Tvoja nada samo je tješenje u nešto nemoguće.
Sudbina?-to nazivaš kada na površinu isplivaju tvoje pogreške koje toliko teško priznaješ. Onda vjeruješ u sudbinu. Jer ne želiš priznati da je tvoj strah ponekad jači od tvojih mogućnosti.
Ali i dalje ostaju tvoji snovi na drugom listu papira. Sanjaš bolje dane, njegove korake na svom kućnom pragu, njegovu ruku na tvom ramenu. Sanjaš idelanu harmoniju života i pravednosti među svim ljudima. Ispisuješ snove o sretnoj budućnosti, kao da još netko danas vjeruje u bajke. Sanjaš raj, a nikako na kraj da pristaneš.
Djevojko, probudi se. Nije dobro zanostiti se snovima i zaboraviti živjeti!!
...
Okreni još jedan list. Vjera.
Ostalo je jedino što je vrijedno. Premjestila je sva brda i izgradila čvrstoću u tebi. Jedino čime se možeš ponositi - vjera.
...
Ostaje ti Ljubav. Opet ironija. Podrugivanje. Osjećaš li taj smijeh jačega od tebe?
Vidiš li tu ruku hrabriju od tebe kako ti ispred očiju uzima ono što si zvala svojim?
Stajat ćeš i dalje nepomična poput kipa na glavom trgu, i vjerovati u zlatni prst? Ako ga dotakneš, da zaželiš želju, a ona će ti se ostvariti?
Opet vjeruješ u snove. Opet se tješiš nemogućim.
Ljubav. Čini se da je i taj papir bio ispisan, ali namočile su ga tvoja suze koje su padale po njemu. Sada je ostao samo mokar papir, razmrljen tintom kemijske olovke. Na kraju je samo nacrtano slomljeno srce.
Djevojko, tvoja ljubav bila je u tvojim rukama. Život ti je, kao i obično, stavio par prepreka na putu do sreće. Bile su postavljene da ih prođeš. Ili zaobiđeš. Bez pada.
I što si ti učinila kada si naišla na prvu prepreku?
Okrenula si se i rekla da tim putem ne možeš proći jer je izgrađen preveliki zid.
Znaš, nisi niti pokušala, a donijela si odluku.
Odustala si. Oprosti, lažem, nisi. Rekla si da znaš drugi put koji će te odvest do cilja.
I da, otišla si tim drugim putem. Hoćeš priznati pred svima kuda si došla?
U slijepu ulicu. Da.
Bio je to put koji si sama odabrala. Koraci su se vukli, jedan za drugim, a došla si - nikuda.
Odjednom si se našla u očima koje nisu njegove, osmijehu koji ne sjaji poput njegovog, zagrljaju koji je toliko hladan. Pred tobom je bio onaj strah koji te doveo do zidova koja više nitko nije mogao srušiti, pa ni ti sama.
Pogriješila si. Sama. Bila si slaba. Djevojčice, bila si kukavica.
Trebala si samo smoći malo snage i više volje da prođeš zid. Da pobijediš Nju. Sada ti se smije. Prepustila si joj Nešto na dlanu ruke. Uzela ti je nešto najvrijednije. Igrala se s tobom.
Istu onu igru. Istina/Izazov. Znala je da ćeš ići na izazov. I da, izazvala te. Prihvatila si izazov, kao što si svakog prihvaćala.
Ali ovaj nisi usavršila.
Sada je kasno da se kaješ što si pogriješila.
Sada je kasno da ponovo igraš bocu istine.
Prekasno.
Tvoj svijet se srušio i bit će ti potrebno puno vremena da ponovo izgradiš sve od temelja.
Vjerujem da ćeš uspijeti, ali nakon toga više nikada nećeš biti ista.
Jer, razbile su se tvoje iluzije i lažan sjaj o sretnom životu.
Djevojčice, život je tragedija - uhvati se s njom u koštac i ispuni svoj zadatak.
Ne plači, suze nisu lijek. Digni se tamo gdje si pala i obriši prašinu iza sebe. Da nitko ne vidi trag tvojih poraza, da nitko ne dođe do tvojih odaja.
Sakrij strah jer on će te odat da si nekad bila preslaba da bi branila svoj život.
Osmijehni se, i prihvati borbu koju ti život nudi.
Prihvati moju ruku, govori ti to drugi dio tebe, koji je predugo spavao u tebi.
Možda se prekasno probudio, al uznemirile su ga tvoje suze u očima.
Pred tobom opet dolazi vrijeme lažnih osmjeha, ponovno će se staviti maska na lice.
Ne boj se da te oči ne izdaju. Da ne zaplaču. Znaš da su nekad davno i one znale dobro glumiti.
Ali čini se da su sada izgubile tu vještinu. Ali vratit ćeš je ti. Samo se moraš prisjetiti..
Udahni zrak punim plućima i kreni dalje. Ne dozvoli da te nečiji hirovi unište. Jer tko su oni da ti kroje sudbinu, slamaju tvoje srce? - Nitko.
Jednostavno, ne daj. Iz inata, iz prkosa, ali ne daj.
Govorim ti to ja, ona ista djevojčica, koja je zajedno s tobom padala.





..suza na dlanu..