ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA



NEKOLIKO UPUTA
Na ovom blogu najlakše ćete se snaći pomoću SADRŽAJA na lijevoj strani stranice ili pak PRETRAŽIVAČA BLOGA na vrhu stranice, budući da postovi nisu pisani nekim određenim redoslijedom već prema trenutnoj inspiraciji i biometeorološkim prilikama. ;)

Dobrodošli!

PRETRAŽIVANJE BLOGA

INFORMACIJE KOJE NISTE PRONAŠLI OVDJE - POTRAŽITE NA FORUMU!
Na Forumu ćete pronaći mnoštvo članaka na temu mentalnog zdravlja a možete mu pristupiti klikom na OVAJ LINK. S obzirom na veliki broj upita na
ovom blogu, vjerujem da ćete se odazvati ovom pozivu na suradnju u velikom broju i pokušati jedni drugima pomoći jer ovo je u prvom redu FORUM
ZA EDUKACIJU I SAMOPOMOĆ čija je osnovna svrha INFORMIRANJE i SPOZNAJA o raznim poteškoćama i liječenju, RAZMJENA ISKUSTAVA i
SKIDANJE STIGME s tzv. "F" dijagnoze.

petak, 27.02.2009.

Diskriminacija ljudi koji boluju od depresije i anksioznosti


Simpatični i antipatični pacijenti

Osobe s kronično sniženim raspoloženjem često ne mogu računati ni na temeljno razumijevanje i podršku, katkad ni od bližnjih

Riječ "simpatija" dolazi od grčkog korijena "pathos", što označava osjećaje ili osjete, te od prefiksa "syn", koji označava zajedništvo ili bliskost.
Dakle, simpatija znači afinitet, privrženost, pozitivan osjećaj prema nekome. Antipatija je, pak, nesklonost, odbojnost, averzija.
Simpatičnost je moć izazivanja pozitivnih emocija kod druge osobe, ali bez buđenja seksualne želje. Iako simpatična osoba može biti i seksualno poželjna, to je druga, nepovezana značajka. Simpatična osoba ima brojne prednosti u društvu, jer je sposobna navoditi druge da joj budu pri ruci, da se s njome druže, da joj izađu u susret i pruže neki ustupak ili pogodnost.
A tko je antipatičan? Svakako onaj koji namjerno maltretira druge uvredama, ismijavanjem, ponižavanjem ili nekim drugim načinom nanošenja bola. Antipatičan je i onaj tko se razmeće svojom imovinom ili moći, pa i onaj tko je vrlo uspješan i zavidimo mu. No, jeste li ikad pomislili da antipatičnima doživljavamo i ljude koji nikome ne čine ništa nažao, ali su nam odbojni jer nas svojom prisutnošću opterećuju, umjesto da nas zabavljaju?

Tužan si? Zdravo, žurim.

Nisu zločesti moćnici ili razmetljivi bogataši ti koje okolina najčešće odbija i zanemaruje, jer pred takvima imamo interesa glumiti da nam se sviđaju. Obrnuto, najčešće odbijamo ljude koji su tužni, tjeskobni, zabrinuti ili uzrujani. Tko je često u takvom stanju, ima izvrsnih izgleda redovito biti odbijan te stoga izoliran i usamljen. S takvim ljudima malo tko se želi družiti, osim nakratko iz pristojnosti, do prve prilike da im kažemo: "Oprosti, žurim".
Ovo je priča o diskriminaciji ljudi koji boluju od depresije i anksioznosti. Dok čak i psihotični (sumanuti) bolesnici uživaju neko razumijevanje od prosječna čovjeka, osobe s kronično sniženim raspoloženjem često ne mogu računati ni na temeljno razumijevanje i podršku, katkad ni od bližnjih. Naime, osobe koje su namrštene, zabrinute, uzrujane i stidljive prosječnom su čovjeku odbojne i on će njihovo društvo izbjegavati, bez obzira na to kakvu će im bol takvim ophođenjem nanijeti.

"Ne volim se družiti s M., jer je iskompleksirana i frustrirana. Ne smiješ joj spominjati seksualne teme, jer se ona nema čime pohvaliti. Lako se vrijeđa i katkad se rasplače. Draža mi je V., jer je vesela, priča viceve, brije, ide na plesnjake i općenito je jako pozitivna."

"Jučer sam sreo J. u gradu i jedva ga se riješio. Pričao mi je o bolesnoj ženi, o svojoj artrozi i o otkazu koji mu prijeti. Što ću mu ja? Sva sreća, poslije je naišao Z., pa smo otišli na cugu i brijali o curama, nogometu i autima. Z. je fakat cool, s njim je uvijek zabavno i ne baca me u bed kao D"

tipični su načini na koje pred sobom opravdavamo diskriminaciju osoba koje nam nisu zabavne.

Bi li se išta promijenilo u vašem stavu prema "napornima" kad bismo vam rekli da su te osobe takve zbog toga što su bolesno nesretne? Kako biste s njima postupali kad biste znali da njihova tužna ili zabrinuta lica potječu upravo od tuge ili briga koje ih more? Da se mršte, jadikuju ili plaču zato što su pojačano osjetljive na stres i da im bezobzirnim ponašanjem nanosimo dodatnu bol?

Budimo obzirni

Osoba koja je trajno loše raspoložena takva je zato što boluje od depresije ili anksioznosti, stanja na koji ne može utjecati snagom volje. Ljudi koji izbjegavaju ili na drugi način šikaniraju depresivne ili anksiozne čine jednak grijeh kao kad bi u autobusu odbili ustupiti mjesto invalidu te ga prepustili nekom zgodnom i zdravom. Najlakše je osjetljive, tužne i pesimistične ljude kvalificirati kao teške i naporne te ih izbjegavati da nas ne opterećuju. No, riječ je o ljudima koji imaju ozbiljnih zdravstvenih problema i kojima je neobično važno da ih drugi prihvaćaju i saslušaju, da im ponude podršku i utjehu.
Simpatičnost, pak, proizlazi iz dobrog raspoloženja, pozitivnih emocija i visoke otpornosti na stres. Simpatičnima doživljavamo ljude koji nas razonode, zabavljaju i rasterećuju, a to su redovito oni koje su i sami veseli i neopterećeni. Ne govore o patnjama izgladnjelih u Darfuru, o zatočenicima u Guantanamu, o silovanim, ucviljenim i osamljenim. Oni pričaju o vedrim detaljima iz svakodnevice. Zašto baš o tome? Zato što ih upravo to i zanima. Kad bi im na umu bili mučniji aspekti života, tada bi o tome i razgovarali, a na licu im ne bi bio bezbrižan smiješak, nego zabrinutost i gorčina. Dakako, tada ne bi bili dobro raspoloženi, "pozitivni" i neopterećeni. I ne bi bili simpatični.

Nužne društvene vještine

Nesretni ljudi mogu biti previše šutljivi ili previše pričati o svojim problemima. To je razumljivo, kao što je razumljivo zašto oboljeli od šećerne bolesti izbjegava šećer. Nažalost, ni šutljivost ni jadanje nisu privlačni prosječnom čovjeku. Nesigurnošću, osjetljivošću, pesimizmom, jadikovanjem i bespomoćnošću nesretni ljudi okolini idu na živce te ih se nastoji što prije riješiti. Nema dvojbe, to je vrlo nehumano i nepošteno, ali je i realnost koju valja prepoznati. S druge strane, mnoge depresivno-anksiozne osobe zapravo žude za društvom. Proturječje je upravo strašno: ljudi kojima jako treba društvo najčešće bivaju odbijani i zapostavljani!
Istraživanje je pokazalo da je podrška drugih ljudi ljekovita za depresivne i anksiozne te da smanjuje izglede za nastanak tih bolesti u budućnosti (Bennett i Bates, 1995.). No, kako doći do bolje društvene podrške, to jest do brojnijih i prisnijih prijateljskih odnosa? Osim što je nužno podvrgnuti se liječenju depresije i anksioznosti, potrebno je usvojiti nekoliko korisnih spoznaja i vještina radi uspješnijeg snalaženja u društvu.
1.
Kad se s nekim upoznajete, pokušajte se pokazati u zabavnom i neopterećenom svjetlu. To nije lako ako ste u depresiji, ali ćete tako lakše uspostaviti trajniji i dublji odnos, koji će, pak, imati blagotvorna utjecaja na vaše zdravstveno stanje.
2.
Naučite ležerno i neobvezno razgovarati o površnim temama. Tako se razbija led i otvara put mogućem prisnijem odnosu.
3.
Nemojte prebrzo otkrivati podatke o sebi, osobito ne svoje slabosti.
4.
Ne navodite razgovor na teške i turobne teme iz svijeta i društvene nepravde. Mnogi su ljudi površni, bešćutni i nezainteresirani za tuđe patnje.
5.
Nemojte u razgovoru biti nametljivi. Ne ulazite u svađe radi dokazivanja svoje točke gledišta. Depresivni ljudi mogu biti vrlo realni i izrazito u pravu u pogledu životnih istina, ali im to ne donosi mnogo simpatija.

Tražimo li od vas da glumite? Da, ali ta je gluma na vašu korist jer vam pomaže da se umrežite s ljudima, makar oni ne bili idealni za vas. Možda nećete brzo naći nekog tko vas u potpunosti razumije i kome nije nimalo teško slušati o vašim problemima, ali je bolje imati i relativno površnog prijatelja i sugovornika nego nikoga.

Tko je depresivan, ne budi mu prijatelj?

Depresija i anksioznost biološke su bolesti koje se odvijaju u središnjem živčanom sustavu, ponajprije mozgu, a posredno negativno utječu na funkcioniranje drugih organa, uključujući srce, krvne žile i probavne organe.
Od depresije (potištenost, tuga, očaj, beznađe) boluje oko 200.000 ljudi u Hrvatskoj, a od nekog oblika anksioznosti (tjeskoba, strah, zabrinutost, uzrujanost) dodatnih 200.000 ljudi. Te su bolesti u zamaskiranom obliku prisutne i kod mnogih oblika ovisnosti, uključujući ovisnost o alkoholu i duhanu. Oko dvije trećine svih samoubojstava uzrokovano je depresijom.
Te bolesti mogu se liječiti psihofarmacima, psihoterapijom ili kombinacijom tih metoda, no većini oboljelih nikad se ne postavi ispravna dijagnoza, a kamoli da se ispravno i dovoljno dugo liječe.
Osobe koje boluju od depresije i anksioznosti karakterizira povećana osjetljivost, duševne boli, umanjena životna radost, oslabljena koncentracija i tjelesna izdržljivost, no okolina pred njih postavlja jednake obveze i očekivanja kao da su zdravi. Kad se takve osobe pokažu nesposobne udovoljiti kriterijima i očekivanjima okoline, ona ih odbacuje, ismijava, omalovažava, vrijeđa, ignorira ili na drugi način šikanira. Takvim okrutnim postupcima izvrgava ih dodatnim stresnim podražajima, koji redovito pogoršavaju njihovo zdravstveno stanje i tjeraju ih na dublje povlačenje iz društva.
Dok postoji izvjestan senzibilitet prema ljudima s uočljivim hendikepom poput sljepoće, gluhoće, oduzetosti, depresivni i anksiozni bolesnici najčešće ne mogu računati ni na minimum humanog odnosa. Mogu biti tretirani kao simulanti ili optuživani da su sami krivi za svoje stanje, tobože zato što se "dovoljno ne trude" ili zato što nisu donijeli "ispravne životne odluke."
Oni, međutim, zaslužuju tretman minimalno ekvivalentan tretmanu uobičajenom za ljude s drugim teškim i kroničnim bolestima koje uzrokuju patnju i ograničenja u normalnom obavljanju svakodnevnih poslova i dužnosti, socijalizaciji i ljubavnom životu.

Kad su uloge izvrnute

Kao što se nitko ne smije ružno ponašati prema nekome tko je depresivan ili anksiozan, tako nitko tko boluje od ovih bolesti ne smije maltretirati druge da bi mu bilo lakše. Onima koji druge zlostavljaju vlastita depresija ne može biti opravdanje te zaslužuju da im se uskrati društvo.

Autor: Ozren Podnar, prof.
Izvor: www.oktal-pharma.hr

O čemu dalje želite čitati?

...

- 18:29 - Komentiraj/Vidi komentare (2) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

četvrtak, 26.02.2009.

FORUM JE AKTIVAN!


INFORMACIJE KOJE NISTE PRONAŠLI OVDJE - POTRAŽITE NA FORUMU!


Dragi posjetitelji,

S velikim uzbuđenjem obavještavam Vas o pokretanju FORUMA na temu psihijatrije, mentalnog zdravlja, ovisnosti, bolesti i poremećaja, njihovog liječenja i vezane problematike. U ovom trenutku na forumu je objavljeno preko 500 postova/članaka, a teme će se i dalje otvarati i dopunjavati, ovisno već prema potrebama i interesima.
Stoga Vas pozivam da se REGISTRIRATE kako biste mogli postavljati pitanja, dati pokoji savjet i, općenito, sudjelovati u razmjeni informacija i podjeli svojih iskustava s drugima.

Forumu možete pristupiti klikom na donju sliku:


Postupak REGISTRACIJE je vrlo jednostavan:

1. kliknete na gumb Register
2. kliknete na opciju "Slažem se" (s Općim uvjetima)
3. unesete željeno korisničko ime, lozinku i valjanu e-mail adresu
4. provjerite svoj Inbox i u pristigloj poruci kliknete na link za aktivaciju
5. vratite se na stranicu http://psihijatrija.forumhr.com i logirate sa svojim podacima
6. DOBRODOŠLI!
S obzirom na veliki broj upita na ovom blogu, vjerujem da ćete se odazvati u velikom broju i pokušati jedni drugima pomoći jer ovo je u prvom redu FORUM ZA EDUKACIJU I SAMOPOMOĆ čija je osnovna svrha INFORMIRANJE i SPOZNAJA o poteškoćama koje možda nećete moći doznati od liječnika, a također i SKIDANJE STIGME s tzv. "F" dijagnoze.

Unaprijed HVALA na odazivu i suradnji i vidimo se na Forumu!

Vaša Renči

O čemu dalje želite čitati?

...

- 15:10 - Komentiraj/Vidi komentare (1) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

srijeda, 25.02.2009.

Savjeti za obitelj: Živjeti s psihijatrijskim bolesnikom


ŠTO NAM JE ČINITI KADA SAZNAMO DA JE ČLAN NAŠE OBITELJI BOLESTAN

Teško je živjeti sa psihijatrijskim bolesnikom jer mnogi ljudi ne shvaćaju da je doista posrijedi bolest.
Zapamtite, bolesniku ne možete pomoći ako krivite njega ili sebe za njegovu bolest. Umjesto toga pokušajte što više saznati o bolesti i kako se ona liječi, i tada ćete moći pomoći bolesniku i cijeloj obitelji da se osjeća bolje i da vam život bude kvalitetniji.
Dobar početak za to jest i čitanje ovih savjeta.

ŠTO UZROKUJE DUŠEVNU BOLEST

Brojni su čimbenici, uključujući biokemijske procese u mozgu, genetske faktore i okolinske utjecaje, koji mogu doprinijeti razvoju duševne bolesti. Narušava se ravnoteža između pojedinih kemijskih spojeva u mozgu (neurotransmitori) i to je odgovorno za promjenu ponašanja koju ste opazili.

Jedno je uvijek sigurno - problem je velik i zahtijeva medicinsku pomoć. Mogućnosti za liječenje uvelike su se poboljšale tijekom prethodnih nekoliko desetljeća. Otkriće novih lijekova i načina liječenja mnogima su omogućili povratak u normalan život.

Uz vašu pomoć mnogo toga postaje moguće.

ŠTO TREBAM UČINITI KAKO BIH POMOGAO DUŠEVNOM BOLESNIKU?

Prirodno je da se u početku osjećate zbunjeno i nespretno, no pokušajte zamisliti da ste na bolesnikovu mjestu. Kako biste vi željeli da se drugi odnose prema vama? Ponašajte se i razgovarajte onako kako biste to i inače činili, i nemojte se bojati da ćete pogriješiti.

Ako ste s bolesnikom bili jako bliski prije pojave bolesti, nemojte se bojati i dalje biti s njim takvi. Ako je obitelj ranije bila suzdržana, nemojte ga odjednom opteretiti s njemu nepoznatom navalom osjećaja i brige. To bi ga moglo zbuniti i moglo bi mu biti neugodno. Budite samo ono što jeste i tako ćete bolesniku najbolje pomoći da ponovno osjeti sebe.

KAKO RIJEŠITI NESPORAZUME

Nesporazumi se događaju u svim obiteljima. Suočenje s nesuglasicama, ali strpljivo i s razumijevanjem, pomoći će u pronalaženju rješenja prije negoli problemi izmaknu kontroli. Duševna bolest u obitelji dodatni je stres, pa je potreban i dodatni napor da se napetost umanji.

Jedanput tjedno svi se zajedno sastanite i neka svatko kaže što ga muči. Pokušajte uvidjeti gdje nastaju problemi i načinite popis mogućih rješenja. Radeći zajedno, nećete samo lakše rješavati svoje probleme, već ćete se i zbližiti.

KAKO MOGU POMOĆI U LIJEČENJU

Provedba terapije bitan je činitelj za dobre rezultate liječenja. Na žalost, većina se bolesnika ne pridržava preporuka za uzimanje lijeka. Zbog bolesti njihovo je mišljenje promijenjeno i oni problem shvaćaju ovako (naopako): "Kad uzimam lijek, znači da sam bolestan, pa ga stoga neću uzimati." Uz pomoć liječnika i obitelji to se razmišljanje treba promijeniti u sljedeće: "Uzimam lijek da bih bio zdrav."

Cijela obitelj ima izrazito važnu ulogu u tome da bolesnik točno uzima propisanu terapiju. Prijateljsko podsjećanje i ohrabrenje pomoći će mu da uzme lijek u točno određeno vrijeme i u točnoj dozi, zatim pri pravilnoj prehrani, redovitoj tjelovježbi, redovitom spavanju i odlasku na liječničke kontrole. Zapamtite: nikakav se učinak ne postiže prisilom i prijetnjama, zato dobro razmislite što ćete reći prije nego li progovorite.

NA ŠTO MORATE PRIPAZITI

1. Izolacija
Nakon što se ustanovi da su bolesni, "novi" bolesnici, a i njihove obitelji, osjećaju potrebu za osamljivanjem. Neugodno im je zbog bolesti i strah ih je što će reći prijatelji i rođaci.
Činjenica je, međutim, kako se stigma duševnih bolesti brzo smanjuje u odgovarajućem okružju. Živimo u mnogo svjetlijem vremenu i ljudi o toj temi govore više no ikad prije. To je za bolesnika presudno, jer ostati u dodiru s vanjskim svijetom najdjelotvorniji je način da bolesnik vrati ono što je izgubio. Ohrabrite stoga cijelu obitelj za nastavak svih društvenih aktivnosti.

2. Nuspojave lijekova
Kao i svi lijekovi, tako i oni koji se upotrebljavaju u liječenju duševnih bolesti izazivaju neka nepoželjna djelovanja ili nuspojave. Veliki ih dio prolazi sam od sebe. Katkada će liječnik morati promijeniti dozu, ili čak i lijek da bi umanjio ili sasvim ukonio neželjenu reakciju. Svakako, pobrinite se da bolesnik uzima lijek točno onako kako ga je liječnik propisao. Samo liječnik može promijeniti način uzimanja lijeka.
Nazovite liječnika ako bolesnik pokazuje ili se žali na bilo koji od ovih znakova:
- nemir, nemogućnost mirnog sjedenja
- stalne pokrete kao da žvače ili mljacka
- pospanost
- tresavicu
- ukočenost vrata, ili stalno neželjeno okretanje nekog dijela tijela na jednu stranu
- opstipaciju
- suhoću usta
- osjetljivost na svjetlo ili zamućen vid

3. Ponovno pojavljivanje znakova bolesti
Povremeno možete opaziti ponovno pojavljivanje simptoma koji su bili prisutni kada se bolest pojavila. Ponekad ih bolesnik opazi prije vas, ali ih skriva. Oboje morate znati kako vraćanje nekih simptoma NIJE uvijek znak vraćanja bolesti.
Promatrajte kako se bolesnik ponaša i razgovarajte s njim o tome. Ako bilo tko od vas misli kako se nešto loše događa, javite se liječniku i ispričajte mu sve što ste primijetili. On će tada odlučiti što je najbolje učiniti.

4. Poboljšanje
To je nešto najljepše što treba očekivati. Kao što već znate, daleko se dospjelo u razumijevanju duševne bolesti, stoga ima razloga za optimizam glede ishoda liječenja. Budite optimistični, pomozite bolesniku da i on bude optimist, pa će, ako tako razmišljate, i rezultati liječenja biti bolji.

5. Kako se suočiti s bolešću
Teret duševne bolesti težak je svakome, ne samo bolesniku. Osjećaj krivnje, odbijanje, bijes, potresenost mogu vas spopasti bilo kada. Bitno je uhvatiti se u koštac s osjećajima odmah, a ne pokušati ih skriti. To je posve normalna pojava pri napetosti koju proživljavate. Nemojte oklijevati, ako treba javite se liječniku za pomoć. Vaš obiteljski liječnik može vam u tim trenucima biti od velike pomoći. Postoje i grupe za pružanje podrške bolesniku i njegovoj obitelji na koje će vas uputiti liječnik. Ne morate kroz sve to prolaziti sami.

I naposljetku, kada vam bude teško, podsjetite se na dvije činjenice:

1. Ja kako pojedinac ne mogu upravljati bolesnikom i njegovom bolešću. Mogu samo dati najbolje od sebe, biti spreman pomoći, dati podršku i iskazati strpljenje.

2. Ja sam samo pojedinac i samo čovjek. Nitko, čak ni bolesnik ne može očekivati više od mojih mogućnosti.

Budite pametni, budite realni. Ne možete se brinuti o bolesniku, ako se ne brinete o sebi.

Izvor: http://www.psihijatrija.hr/edu/savjeti.htm

O čemu dalje želite čitati?

...

- 15:00 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

utorak, 24.02.2009.

VELAFAX (venlafaksin)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



1. NAZIV LIJEKA
Velafax® tablete 37.5 mg
Velafax® tablete 75 mg

2. KVALITATIVNI I KVANTITATIVNI SASTAV
Jedna Velafax® tableta sadržava 37.5 mg, odnosno 75 mg venlafaksina u obliku venlafaksin hidroklorida.

3. FARMACEUTSKI OBLIK
Tablete.
Velafax® tablete 37.5 mg su žute, ovalne tablete s razdjelnom crtom s obje strane.
Velafax® tablete 75 mg su žute, okrugle tablete s otisnutim "PLIVA" na jednoj strani i razdjelnom crtom na drugoj.

4. KLINIČKI PODACI

4.1. Terapijske indikacije

Velafax tablete indicirane su za liječenje depresije uključujući i depresiju praćenu anksioznošću.
Velafax tablete nakon početnog zadovoljavajućeg učinka indicirane su i za prevenciju relapsa prve epizode depresije kao i za prevenciju ponavljajućeg depresivnog poremećaja.

4.2 Doziranje i način uporabe
Liječenje Velafax tabletama smije započeti najranije 14 dana nakon prekida terapije s inhibitorima monoaminookisdaze.

Odrasli
Uobičajena preporučena doza je 75 mg na dan, podijeljeno u dvije doze (37,5 mg dva puta dnevno). Ako je nakon nekoliko tjedana potreban dodatni klinički učinak, doza se može povećati do 150 mg na dan podijeljeno u dvije doze (75 mg dva puta dnevno).
Ako je prema procijeni liječnika potrebna veća doza, na primjer u teškim oblicima depresija ili u hospitaliziranih bolesnika početna doza od 150 mg može se dati u dvije podijeljene doze (75 mg dva puta dnevno). Dnevna doza se zatim može povećavati za 75 mg svaka dva ili tri dana dok se ne postigne zadovoljavajući terapijski odgovor bolesnika. Maksimalna preporučena doza je 375 mg na dan. Dozu zatim valja postepeno smanjivati do uobičajene doze u skladu s terapijskim učinkom.
Uobičajeno je da je doza za prevenciju relapsa i prevenciju ponavljajućeg depresivnog poremećaja približno ista dozi primijenjenoj tijekom liječenja početne epizode bolesti. Stanje bolesnika potrebno je redovito pratiti i ocjenjivati kako bi se procijenila dobrobit dugotrajnog liječenja venlafaksinom.
Preporuča se venlafaksin tablete uzimati s hranom.

Bolesnici s oštećenjem bubrega i jetre
Kod bolesnika s blagim oštećenjem bubrega (GF>30ml/min) ili jetre nije potrebno mijenjati dozu.
Kod bolesnika s umjereno teškim oštećenjem bubrega (GF 10-30 ml/min) ili jetre dozu valja smanjiti za 50%. Ta doza se može dati jednom dnevno obzirom na dugi t1/2 venlafaksina i ODV u tih bolesnika.
Nedostatni su podaci o primjeni Velafax tableta u bolesnika s teškim oštećenjem bubrega (GF < 10 ml/min) ili jetre.

Starije osobe
U starijih bolesnika preporučuju se uobičajene doze, iako je potreban oprez kao i sa svakom terapijom u liječenju starijih osoba (npr. postoji mogućnost oštećenja bubrega; vidi preporučene doze kod oštećenja bubrega). Uvijek valja primijeniti najnižu učinkovitu dozu te pažljivo pratiti bolesnika u slučaju povećavanja doze.

Djeca/Adolescenti
Ne preporuča se davati djeci i adolescentima ispod 18 godina zbog nedostatnih podataka o učinkovitosti i neškodljivosti venlafaksina u liječenju depresije u toj populaciji (vidi 4.3. Kontraindikacije i 4.8. Nuspojave).

Terapija održavanja
Liječnik treba za svakog bolesnika periodički ocijeniti korisnost dugotrajnog liječenja s Velafax tabletama.
Općenito je prihvaćeno da akutna epizoda teške depresije zahtjeva nekoliko mjeseci ili duže neprekidne terapije. Venlafaksin se u kliničkim ispitivanjima pokazao učinkovit tijekom dugotrajne terapije u trajanju do 12 mjeseci.
U kliničkim ispitivanjima venlafaksin se pokazao učinkovit u prevenciji relapsa i prevenciji ponavljajućeg depresivnog poremećaja u bolesnika koji su pokazali povoljan terapijski odgovor na venlafaksin u akutnoj fazi prve epizode depresije.

Prekid terapije
Pojava reakcije ustezanja nakon naglog prekida liječenja poznata je u terapiji antidepresivima. Kod prekida terapije venlafaksinom u dozi većoj od 75 mg dnevno u trajanju više od tjedan dana, preporuča se postepeno smanjenje doze kroz najmanje tjedan dana. Ako su primjenjivane veće doze u trajanju više od 6 tjedana preporuča se postupno smanjivanje doze u trajanju od najmanje 2 tjedna.

4.3. Kontraindikacije- poznata preosjetljivost na venlafaksin ili bilo koji drugi sastojak lijeka,
- istovremena primjena venlafaksina i inhibitora monoamino oksidaze (vidi Interakcije),
- djeca i adolescenti s depresijom mlađi od 18 godina.

4.4. Posebna upozorenja i posebne mjere opreza pri uporabi

Kod svih bolesnika s depresijom postoji rizik od suicidalnih namjera koje mogu trajati do vremena postizanja značajne remisije bolesti. Obzirom da se klinički učinak antidepresiva očituje tek nakon prvih par tjedana terapije, bolesnike treba u tom periodu pomno nadzirati.
U bolesnika koji su uzimali antidepresive uključujući i venlafaksin, rijetko je zabilježena pojava manije ili hipomanije. Kao i kod svih antidepresiva, venlafaksin valja s oprezom koristiti u bolesnika koji su u prošlosti bolovali od manije.
Venlafaksin se ne preporuča u bolesnika s nedavnim infarktom miokarda ili nestabilnom srčanom bolešću jer ne postoje podaci njegovoj primjeni u takvih bolesnika. Klinički značajne promjene elektrokardiograma zabilježene su u 1% bolesnika liječenih venlafaksinom u usporedbi s 0.2% bolesnika koji su primali placebo. Tijekom kliničkih ispitivanja rijetko su zabilježene klinički značajne promjene u PR, QRS ili QTc intervalima kod bolesnika liječenih venlafaksinom.
Venlafaksin (kao i sve antidepresive) valja uvoditi s oprezom u bolesnika s epilepsijom u anamnezi, a terapiju valja prekinuti kod svakog bolesnika kod kojeg se pojave konvulzije.
Porast krvnog tlaka ovisan o dozi prijavljen je tijekom primjene venlafaksina osobito u bolesnika koji su dobivali doze veće od 200 mg dnevno. Prema tome preporuča se mjerenje krvnog tlaka bolesnicima koji se liječe venlafaksinom. Smatra se da pacijenti s liječenom hipertenzijom kao i oni koji imaju povišene vrijednosti krvnog tlaka prije početka liječenja nemaju posebnu predispoziciju za daljnje povećanje tlaka tijekom liječenja venlafaksinom.
Zbog mogućnosti zlouporabe lijekova koji djeluju na središnji živčani sustav (SŽS), liječnik treba pažljivo pratiti bolesnike koji u anamnezi imaju ovisnost o lijekovima. Klinička ispitivanja nisu pokazala psihičku ovisnost o lijeku, povećanje tolerancije ili potrebu za povišenjem doze tijekom vremena u bolesnika liječenim venlafaksinom.
Može se pojaviti pojačano lupanje srca, osobito kod primjene visokih doza. U kliničkim istraživanjima umjereno lupanje srca pojačavalo se za približno 4 otkucaja po minuti kod bolesnika liječenih venlafaksinom. Valja biti oprezan kod bolesnika čije zdravstveno stanje može biti ugroženo pojačanim lupanjem srca.
Dozu venlafaksina treba smanjiti u bolesnika s umjereno teškim do teškim oštećenjem bubrega, te u bolesnika s cirozom jetre (Vidi 4.2. Doziranje i način primjene).
Tijekom liječenja venlafaksinom povremeno se može javiti ortostatska hipotenzija. Bolesnike, osobito starije valja upozoriti na moguću pojavu vrtoglavice ili nestabilnosti.
Tijekom terapije venlafaksinom kao i s ostalim antidepresivima mogu se pojaviti slučajevi hiponatrijemije i/ili sindroma pretjerane sekrecije antidiuretskog hormona (SIADH). Takva stanja se obično javljaju u hipovolemičnih bolesnika ili dehidriranih bolesnika te bolesnika na terapiji s diureticima i starijih osoba. Na to treba posumnjati u bolesnika u kojih se javi vrtoglavica, konfuzija ili čak konvulzije tijekom primjene venlafaksina.
Zabilježena je pojava midrijaze pri primjeni venlafaksina, zato bolesnike s povišenim intraokularnim tlakom ili sa rizikom od glaukoma uskog kuta treba pažljivo pratiti.
U bolesnika koji uzimaju venlafaksin kao i kod primjene svih inhibitora ponovne pohrane serotonina postoji rizik od krvarenja na koži i sluznicama. Venlafaksin valja koristiti s oprezom u bolesnika sa hemoragičkom dijatezom.
U placebo kontroliranoj kliničkoj studiji prijavljen je značajan porast serumskog kolesterola u 5.3% bolesnika liječenih venlafaksinom u odnosu na 0% bolesnika koji su primali placebo tijekom najmanje 3 mjeseca.. Mjerenja kolesterola u serumu treba redovito provoditi u slučajevima dugotrajne terapije venlafaksinom.
Kao i ostali inhibitori ponovne pohrane serotonina, venlafaksin treba oprezno primjenjivati u bolesnika koji su na terapiji neurolepticima zbog mogućeg razvoja neuroleptičkog malignog sindroma.

4.5. Interakcije s ostalim lijekovima ili ostali oblici interakcija
Inhibitori MAO
Ozbiljne nuspojave opisane su u slučajevima uvođenja terapije venlafaksinom ubrzo nakon prestanka uzimanja inhibitora monoaminooksidaze (MAO) ili obrnuto. Opisane nuspojave uključivale su tremor, mioklonus, dijaforezu, mučninu, povraćanje, crvenilo, vrtoglavicu, hipertermiju u obliku sličnom neuroleptičkom malignom sindromu, konvulzije i smrt. Iste nuspojave opisane su i kod primjene MAO inhibitora i drugih antidepresiva farmakološki sličnih venlafaksinu. Venlafaksin se stoga ne smije davati u kombinaciji s inhibitorima MAO, a interval između prekida terapije s inhibitorima MAO i početka terapije s venlafaksinom treba biti najmanje 14 dana. Terapija inhibitorima MAO može započeti najranije 7 dana nakon prekida terapije venlafaksinom.
Serotoninski lijekovi:
Na temelju mehanizma djelovanja venlafaksina i mogućnosti izazivanja serotoninskog sindroma, preporuča se oprez kod istovremen primjene s lijekovima koji djeluju na serotoninski sustav (kao što su triptan, selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina ili litij).
Litij: Venlafaksin nema utjecaja na farmakokinetiku litija.
Imipramin/desipramin:
Venlafaksin nije utjecao na metabolizam imipramina i njegova metabolita 2-OH-imipramin, iako je ukupna bubrežna eliminacija 2-OH-desipramina bila smanjena, a porast AUC i Cmax desipramina bio približno 35%.
Haloperidol:
U farmakokinetskoj studiji istovremena primjena venlafaksina sa pojedinačnom oralnom dozom 2 mg haloperidola rezultirala je sa 42% manjim renalnim klirensom, porastom vrijednosti AUC od 75% i 88% porast Cmax haloperidola. Poluvrijeme eliminacija ostalo je nepromijenjeno.
Diazepam:
Farmakokinetski profil venlafaksina i O-desmetil venlafaksina nisu značajno promijenjeni pri primjeni diazepama. Venlafaksin nema učinka na farmakokinetski profil diazepama te na psihomotorni ili psihometrijski učinak diazepama.
Klozapin:
Pri zajedničkoj primjeni sa venlafaksinom, zabilježene su povišene vrijednosti klozapina koje su izazvale nuspojave koje uključuju konvulzije.
Alkohol:
Venlafaksin ne pojačava psihomotorne poremećaje uzrokovane etanolom. Međutim kao i kod drugih lijekova s djelovanjem na SŽS bolesnike valja savjetovati da izbjegavaju konzumaciju alkohola dok uzimaju venlafaksin.
Elektrokonvulzina terapija, EKT:
Nedostatna su klinička iskustva u zajedničkoj primjeni venlafaksina i EKT-a. Kako je zabilježena produžena konvulzivna aktivnost nakon zajedničke primjene EKT-a sa inhibitorima ponovne pohrane serotonina, potreban je oprez.
Lijekovi koji se metaboliziraju sa sustavom enzima citokrom P 450:
Venlafaksin se primarno metabolizira u aktivni metabolit O-desmetil venlafaksin (ODV) putem CYP2D6. Za razliku od većine drugih antidepresiva nije potrebno podešavati dozu kod istovremene primjene s lijekovima koji inhibiraju CYP2D6 ili kad se primjenjuje u bolesnika koji slabo metaboliziraju putem citokrom CYP2D6 jer ukupna koncentracija aktivne tvari ostaje ista (venlafaksin i ODV).
Glavni put eliminacije venlafaksina je putem CYP2D6 i CYP3A4. Oprez je stoga potreban kad se istovremeno primjenjuju lijekovi koji inhibiraju oba enzima. Takve interakcije do sada nisu bile predmetom istraživanja.
Venlafaksin je relativno slab inhibitor CYP2D6 i ne inhibira CYP1A2, CYP2C9 i CYP3A4. Stoga se kod primjene venlafaksina ne očekuju interakcije sa drugim lijekovima koji se metaboliziraju sa tim jetrenim enzimima. In vivo studije dokazale su navedeno za alprazolam, kafein, karbamazepin i diazepam.
Cimetidin:
Cimetidin inhibira učinak prvog prolaza kroz jetru venlafaksina ali nema značajni učinak na formaciju ili eliminaciju ODVa, koji je prisutan u puno većoj količini u sistemskom krvotoku. Smatra se da nije potrebna prilagodba doze tijekom istovremene primjene s cimetidinom. Za starije bolesnike ili bolesnike s poremećenom funkcijom jetre, interakcije mogu potencijalno biti više izražene. Za takve bolesnike indicirano je kliničko praćenje pri istovremenoj primjeni venlafaksina i cimetidina.
Varfarin:
U bolesnika koji uzimaju varfarin zajedno s venlafaksinom zabilježen je pojačani antikoagluantni učinak.
Pripravci za liječenje pretilosti:
Učinkovitost i neškodljivost venlafaksina u kombinaciji s pripravcima za liječenje pretilosti, uključujući i fentermin, nije poznata. Istovremena primjena takvih pripravaka i venlafaksina se ne preporučuje. Venlafaksin nije indiciran za liječenje pretilosti ni kao monoterapija niti u kombinaciji s takvim pripravcima.
Indinavir:
Farmakokinetska studija indinavira i venlafaksina pokazala je 28% smanjenje AUC i 36% smanjenje Cmax indinavira. Indinavir nije utjecao na farmakokinetiku venlafaksina i ODV. Kliničko značenje navedene interakcije nije poznato.

4.6. Trudnoća i dojenje
Ne postoje podaci o primjeni venlafaksina tijekom trudnoće. Studije na životinjama nedostatne su u pogledu ocjene učinka venlafaksina na trudnoću, te je stoga mogući rizik u ljudi nepoznat. Velafax ne treba uzimati tijekom trudnoće osim ako je neophodan. Ukoliko se venlafaksin uzima do poroda ili kratko prije poroda treba imati na umu pojavu reakcije ustezanja u novorođenčeta.
Postoje dokazi koji ukazuju da se venlafaksin i njegovi metaboliti izlučuju u majčino mlijeko te se stoga primjena venlafaksina u dojilja ne preporuča.

4.7. Utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i strojevima
Pokazalo se da venlafaksin ne utječe na psihomotorne, kognitivne i složene oblike ponašanja u zdravih dobrovoljaca. Međutim, kao i prilikom terapije ostalim s psihoaktivnim lijekovima, bolesnike treba upozoriti na moguće smanjenje sposobnosti upravljanja vozilima i strojevima.

4.8. Nuspojave
Najčešće zamijećene nuspojave venlafaksina bile su: mučnina, nesanica, suha usta, pospanost, vrtoglavica, opstipacija, znojenje, nervoza, astenija i poremećaj ejakulacije /orgazma. Pojava većine ovih nuspojava ovisila je o dozi i većini se smanjuje intenzitet i učestalost tijekom trajanja terapije, te uglavnom nisu dovodile do prekida terapije.

Niže navedene nuspojave venlafaksina klasificirane su po tjelesnim sustavima i podijeljene na vrlo učestale (> 1/10), učestale (<1/10 i >1/100), neučestale (<1/100 i >1/1000), rijetke (<1/1000) i vrlo rijetke (>1/10000).
Hematološki
Neučestale: ekhimoze, krvarenje u sluznicama.
Rijetke: produženo vrijeme krvarenja, hemoragija, trombocitopenija.
Vrlo rijetke: krvne diskrazije (uključujući agranulocitozu, aplastičnu anemiju, neutropeniju i pancitopeniju).
Kardiovaskularni sustav
Učestale: hipertenzija, palpitacije, vazodilatacija.
Neučestale: ortostatska hipotenzija, sinkopa, aritmija (uključujući tahikardiju).
Vrlo rijetke: Torsade de Point, produljenje QT intervala, ventrikularna tahikardija i ventrikularna fibrilacija.
Gastrointestinalni sustav
Vrlo učestale: opstipacija, mučnina (vidi ispod).
Učestale: anoreksija, proljev, dispepsija, povraćanje.
Neučestale: škripanje zubima.
Rijetke: gastrointestinalno krvarenje.
Vrlo rijetke: pankreatitis.

Opći poremećaji
Vrlo učestale: astenija, glavobolja.
Učestale: abdominalna bol, zimica, vrućica.
Rijetke: anafilaksija.
Metabolički i nutritivni poremećaji
Učestale: povećanje ili smanjenje težine, promjene u razini serumskog kolesterola.
Neučestale: hiponatrijemia uključujući sindrom pretjerane sekrecije antidiuretskog hormona, porast vrijednosti jetrenih enzima.
Rijetke: hepatitis.
Vrlo rijetke: porast vrijednosti prolaktina.
Mišićno koštani sustav
Učestale: artralgija, mialgija.
Neučestale: spazam mišića
Vrlo rijetke: rabdomioliza.
Neurološki sustav
Vrlo učestale: vrtoglavica, suha usta, nesanica, nervoza, somnolencija.
Učestale: abnormalni snovi, uznemirenost, anksioznost, konfuzija, povećan tonus muskulature, parestezije, tremor.
Neučestale: halucinacije, mioklonus.
Rijetke: ataksija, poremećaj u ravnoteži i koordinaciji, ekstrapiramidni poremećaji uključujući diskineziju, smetnje govora uključujući disartriju, distonija, manija ili hipomanija, simptomi slični neuroleptičkom malignom sindromu, konvulzije, serotoninski sindrom.
Vrlo rijetke: delirij.
Renalni i urinarni sustav
Učestale: učestalo mokrenje.
Neučestale: urinarna retencija.
Reproduktivni sustav i dojke
Vrlo učestale: abnormalna ejakulacija/orgazam.
Učestale: smanjen libido, impotencija, poremećaji menstrualnog ciklusa.
Rijetke: galaktoreja.
Respiratorni sustav
Učestale: dispneja, zijevanje.
Vrlo rijetke: plućna eozinofilija.
Koža i potkožje
Vrlo učestale: znojenje (uključujući noćno znojenje).
Učestale: svrbež, osip.
Neučestale: angioedem, makulopapularni osip, urtikarija, fotosenzitivne reakcije, alopecija.
Rijetke: eritema multiforme, Stevens-Johnsonov sindrom.
Osjetni sustav
Učestale: abnormalni vid/akomodacija, midrijaza, tinitus.
Neučestale: promijenjen osjećaj okusa.
Nuspojave zabilježene u pedijatrijskim kliničkim studijama
U pedijatrijskim kliničkim studijama koje su ispitivale učinkovitost i neškodljivost venlafaksina za liječenje depresije u djece zabilježene su sljedeće nuspojave s učestalošću u najmanje 2% bolesnika: abdominalna bol, bol u prsima, tahikardija, anoreksija, gubitak težine, opstipacija, dispepsija, mučnina, ekhimoze, epistaksa, midrijaza, mijalgija, vrtoglavica, emocionalna osjetljivost, tremor, neprijateljsko raspoloženje i suicidalne ideje.

Posebne napomene
Mučnina je najučestalija u početku liječenja, a incidencija se smanjuje tijekom prvih par tjedana. Mučnina nakon primjene venlafaksina je obično blaga ili umjerena te rijetko dovodi od povraćanja i prekida terapije. Pojava mučnine ovisna je o dozi, pogotovo kad se doza povećava ubrzano.
Reverzibilni porast jetrenih enzima zabilježen je u malom broju pacijenata liječenih venlafaksinom. Vrijednosti se normaliziraju nakon prekida terapije.
Reakcije ustezanja opisane su pri naglom prekidu terapije, smanjenju doze ili prestanku uzimanja venlafaksina, a uključivale su umor, pospanost, glavobolju, mučninu ili povraćanje, gubitak apetita, suha usta, vrtoglavicu, nesvjesticu, proljev, nesanicu, noćne more, uznemirenost, anksioznost, nervozu, konfuziju, hipomaniju, parestezije, znojenje, slabost, smanjenu koordinaciju, tinutus, tremor i konvulzije. Većina simptoma koji se javljanju pri prekidu terapije s venlafaksinom nije ozbiljnog karaktera i povlače se sami od sebe.

4.9. Predoziranje
Simptomi: promjene elektrokardiograma (npr. produženi QT interval, blok grane, produženi QRS kompleks), sinusna i ventrikularna tahikardija, bradikardija i konvulzije, hipotenzija i promjene razine svijesti. Simptomi predoziranja obično se pojavljuju pri uzimanju venlafaksina s alkoholom i/ili drugim lijekovima koji djeluju na SŽS. Prijavljeno je i nekoliko slučajeva smrti nakon predoziranja venlafaksinom najčešće primijenjenog istodobno s alkoholom i/ili drugim lijekovima koji djeluju na SŽS.
Liječenje: Potrebno je osigurati i održavati prohodnost dišnih putova, te osigurati odgovarajuću oksigenaciju i normalno disanje. Pratiti srčanu funkciju i vitalne znakove, te primijeniti opće simptomatske i suportivne mjere. U obzir dolazi primjena aktivnog ugljena te ispiranje želuca. Ne preporuča se poticati povraćanje. Za venlafaksin nema specifičnog antidota.
Hemodijalizom se mogu ukloniti tek male količine venlafaksina i ODVa stoga se hemodijaliza ne preporuča.

5. FARMAKOLOŠKE OSOBINE

5.1. Farmakodinamske osobine

Venlafaxin je strukturno novi antidepresiv, koji kemijski nije srodan tricikličkim, tetracikličkim ili drugim postojećim antidepresivima. To je racemat s dva aktivna enantiomera. Smatra se da je mehanizam antidepresivnog djelovanja venlafaksina u ljudi povezan s njegovom mogućnošću da potencira neurotransmitersku aktivnost SŽS-a. Venlafaxin i njegov glavni metabolit O-demetil venlafaksin (ODV) su potentni inhibitori ponovne pohrane serotonina (5-hidroksitriptofan, 5-HT), nešto manje potentni inhibitori ponovne pohrane noradrenalina i slabi inhibitori ponovne pohrane dopamina. Venlafaksin kao ni O-desmetil venlafaksin nisu pokazali specifični afinitet za alfa1-adrenergičke receptore, muskarinske receptore ili H1-histaminske receptore. Farmakološko djelovanje na tim receptorima može biti povezano s različitim nuspojavama kod drugih antidepresiva, kao što su antikolinergični, sedativni i kardiovaskularni učinci.

5.2. Farmakokinetske osobine
Venlafaksin se dobro apsorbira nakon oralne primjene i ima znatni učinak prvog prolaza kroz jetru.
Maksimalna koncentracija venlafaksina u plazmi, u rasponu 33-172 ng/ml, postiže se za oko 2.4 sata nakon primjene jednokratne doze 25-150 mg. Venlafaksin se znatno metabolizira u jetri.
O-desmetil venlafaksin (ODV) je glavni aktivni metabolit venlafaksina. Poluvrijeme eliminacije venlafaksina je približno 5 sati, a O-desmetil venlafaksina 11 sati. Maksimalna koncentracija ODV u plazmi postiže se za približno 4.3 sata, u rasponu 61-325 ng/ml. Koncentracije u plazmi, venlafaksina i ODV-a općenito dobro koreliraju s primijenjenom dozom.
Vezanje venlafaksina na bjelančevine plazme iznosi 27%, a O-desmetil venlafaksina 30%. ODV, te drugi metaboliti venlafaksina kao i nepromijenjeni venlafaksin izlučuju se primarno putem bubrega.

5.3. Pretklinički podaci o neškodljivosti
Venlafaksin nije pokazao kancerogeni potencijal na štakorima i miševima, te nije se pokazao mutagen u testovima in-vitro i in-vivo.

6. FARMACEUTSKI PODACI

6.1. Popis pomoćnih tvari
Mikrokristalna celuloza, kukuruzni škrob, željezo oksid, žuti (E172), natrij-škrob glikolat, talk, silicij-dioksid, koloidni (bezvodni), magnezij stearat.
6.2. Inkompatibilnosti
Nije primjenljivo.
6.3. Rok valjanosti
3 godine
6.4. Posebne mjere pri čuvanju lijekaČuvati pri temperaturi do 30°C.
6.5. Vrsta i sastav unutarnjeg pakovanja (spremnika)
PVC /Al blister; 28 ili 30 tableta u pakiranju.
6.6. Upute o uporabi/rukovanju
Ne postoje posebne upute o uporabi/rukovanju.
6.7. Ime i adresa proizvođača, odnosno podnositelja zahtjeva
PLIVA HRVATSKA d.o.o.
Ulica grada Vukovara 49,
10000 Zagreb, Hrvatska
6.8. Način i mjesto izdavanja
Na recept (samo u ljekarnama i zdravstvenim ustanovama).
6.9. Broj i datum rješenja o odobrenju za stavljanje lijeka u promet u Republici Hrvatskoj
Velafax® tablete 37.5 mg (28 tableta): UP/I-530-09/03-01/74 od 4. kolovoza 2004.
Velafax® tablete 37.5 mg (30 tableta): UP/I-530-09/03-01/75 od 4. kolovoza 2004.
Velafax® tablete 75 mg (28 tableta): UP/I-530-09/03-01/122 od 4. kolovoza 2004.
Velafax® tablete 75 mg (30 tableta): UP/I-530-09/03-01/121 od 4. kolovoza 2004.

Studeni, 2004.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 00:38 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

subota, 21.02.2009.

Jeste li se ikada susreli s mobingom?


Tamo negdje 1997. godine kao "zadnje zaposleni" prošla sam pakao na svom prvom radnom mjestu. Tadašnja šefica me omalovažavala kad god je stigla, vrijeđala moje intelektualne sposobnosti na razne načine, izmišljala i širila tračeve o mojoj navodnoj vezi s jednim od nadređenih itd.
U strahu od nje ali i ostalih u tom poduzeću godinu dana sam krila da imam dijete i da sam uopće bila u braku (u međuvremenu sam se i razvela).
Tada sam po prvi put osjetila simptome anksioznosti, panični napad i upala u depresiju. Počela sam uzimati lijekove za smirenje i nakon relativno kratkog perioda došla do dijagnoze tabletomanije. Tada je počeo moj križni put.
Na moju sreću, firma se reorganizirala te sam dobila otkaz kao tehnološki višak. To je bilo 1999. godine.

Drugi put, u periodu između 2000. i 2003. godine ponovno sam "upala" u sličnu kombinaciju, s dvoje nadređenih - direktno mi nadređenom šeficom i direktorom. Osim što sam osjetila tjeskobu radi same sličnosti situacije, u vrlo kratkom vremenu ispostavilo se da sam imala dobar razlog za to. Čim je šefica primijetila moju predanost i maksimalnu angažiranost, počela mi je trpati sve više i više posla, tako da sam pred kraj "pokrivala" čak tri radna mjesta u firmi, nakon što su izvršitelji na tim radnim mjestima dali otkaze ili bili otpušteni.
Potaknuta jučerašnjim slučajnim susretom s njom (prošla sam ispred nje, no nisam joj se niti javila niti je pozdravila, a ne znam ni je li ona mene primijetila), prisjetila sam se jedne od niza neugodnih epizoda. U to vrijeme sam oko vrata nosila privjesak - drveni križ Sv. Franje Asiškog. Unatoč tome što sam se prikladno odijevala (košulja ili majica ispod sakoa i hlače, obično klasični kostimić), rekla mi je: "Daj skini to, izgledaš k'o hašomanka!".
Treća situacija: nakon što je direktor (s kojim je ona bila u nekakvim čudnim odnosima) zatražio da me se premjesti u njegov ured jer je bio izuzetno zadovoljan mojim radom, uporno mi je odbijala (nakon više od dvije godine rada) dati ugovor na neodređeno vrijeme. Nakon što je istekao zakonski rok od 3 godine, uspjela sam se ipak zaposliti u toj firmi i na neodređeno, no tada je iznenada uslijedio moj premještaj na treće, zahtjevnije radno mjesto za koje su svi znali da nemam dovoljno iskustva - klasična namještaljka. Naravno, nisam dugo izdržala, ponovno su započeli moji panični napadi i konstantna anksioznost te sam završila na bolovanju i tromjesečnom liječenju u dnevnoj bolnici, tijekom kojega je gore spomenuta, zajedno s direktorom, na mene vršila pritisak da se vratim na posao. Kako nisam za to bila sposobna, produžavala sam bolovanje koliko god sam mogla, a u međuvremenu mi je bio pripremljen i otkaz, koji je mi je na kraju dostavljen poštom.

Iz današnje perspektive, možda je i bolje tako jer, tko zna što bi se samnom i mojim zdravljem dogodilo da sam nastavila raditi na tom radnom mjestu. Ovako sam "samo" pretjerano anksiozna i ponekad depresivna, uz povremene napade panike! Eh, da, i nezaposlena.

Više o mobbingu možete pročitati na FORUMU. Registrirajte se i podijelite svoja iskustva.

Možda se i ja jednog dana dovoljno ohrabrim i imenujem spomenute spodobe iz renomiranih hrvatskih firmi... Još uvijek se ne usuđujem - prvi se bave i visokom politikom, a drugi već imaju kriminalni dosje radi ubojstva...

O čemu dalje želite čitati?

...

- 13:30 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

petak, 20.02.2009.

LAMEPTIL (lamotrigin)


Korisnici mogu potražiti više informacija na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com


Prije uporabe pažljivo pročitajte ovu uputu.
- Spremite uputu. Možda ćete je željeti ponovno pročitati.
- Ako imate dodatna pitanja, posavjetujte se s liječnikom ili ljekarnikom.
- Ovaj je lijek propisan vama i zato ga ne smijete davati drugima. Njima može škoditi, čak i ako imaju znakove bolesti koji su slični vašima.
----------------------------------------------------------------------------------
Lameptil 25 mg disperzibilne tablete
Lameptil 50 mg disperzibilne tablete
Lameptil 100 mg disperzibilne tablete
Lameptil 200 mg disperzibilne tablete

LAMOTRIGINUM (lamotrigin)

SASTAV
1 tableta Lameptil 25 mg sadržava 25 mg lamotrigina.
1 tableta Lameptil 50 mg sadržava 50 mg lamotrigina.
1 tableta Lameptil 100 mg sadržava 100 mg lamotrigina.
1 tableta Lameptil 200 mg sadržava 200 mg lamotrigina.
Pomoćne tvari:
mikrokristalična celuloza, povidon, hidroksipropilceluloza, natrij- skrob-glikolat, saharin- natrij, aroma crnog ribiza

FARMACEUTSKI OBLIK I SADRŽAJ PAKIRANJA
raspadljive tablete

30 (3x10) raspadljivih tableta od 25 mg u blisteru, u kutiji
60 (6x10) raspadljivih tableta od 25 mg u blisteru, u kutiji

30 (3x10) raspadljivih tableta od 50 mg u blisteru, u kutiji
60 (6x10) raspadljivih tableta od 50 mg u blisteru, u kutiji

30 (3x10) raspadljivih tableta od 100 mg u blisteru, u kutiji
60 (6x10) raspadljivih tableta od 100 mg u blisteru, u kutiji

30 (3x10) raspadljivih tableta od 200 mg u blisteru, u kutiji
60 (6x10) raspadljivih tableta od 200 mg u blisteru, u kutiji

FARMAKOTERAPIJSKA GRUPA
antiepileptik

IME I ADRESA NOSITELJA ODOBRENJA ZA STAVLJANJE LIJEKA U PROMET
Lek Zagreb d.o.o., Maksimirska 120, Zagreb, Hrvatska
IME I ADRESA PROIZVOĐAČA
Lek farmacevtska družba d.d., Verovškova 57, Ljubljana, Slovenija
Način i mjesto izdavanja lijeka
Lijek se izdaje na recept u ljekarni.

TERAPIJSKE INDIKACIJE
Lameptil (lamotrigin) pripada skupini lijekova koji se nazivaju epileptici - lijekovi za liječenje epilepsije (padavice). Koristi se i za liječenje bipolarnog poremećaja.
Lameptil se koristi:
- samostalno u liječenju i sprječavanju različitih vrsta epilepsije u odraslih i djece starije od 12 godina
- zajedno s drugim antiepilepticima u liječenju i sprječavanju različitih vrsta epilepsije u odraslih i djece starije od 2 godina
- u sprječavanju izrazitih promjena raspoloženja, prvenstveno u sprječavanju depresije u odraslih osoba starijih od 18 godina s bipolarnim poremećajem.

Lameptil nije namijenjen za liječenje epilepsije u djece mlađe od 2 godine.
Lameptil nije namijenjen za liječenje bipolarnog poremećaja u osoba mlađih od 18 godina.
Lameptil se može primjenjivati samo po preporuci i pod nadzorom neurologa (epileptologa).

KONTRAINDIKACIJE
Lameptil ne smiju uzimati osobe preosjetljive (alergični) na lamotrigin ili na pomoćne tvari u lijeku.
Ako niste sigurni možete li početi liječenje Lameptilom, posavjetujte se s liječnikom.

ODGOVARAJUĆE MJERE OPREZA PRI UPORABI
Zbog moguće križne preosjetljivosti na lamotrigin, poseban oprez je potreban u osoba koje znaju da su preosjetljive na druge lijekove za liječenje epilepsije (npr. karbamazepin ili fenitoin).

Kožne reakcije (osip)
Obavijestite liječnika ako primijetite kožni osip, koji se može pojaviti u prvih 8 tjedana liječenja. Osip je obično blag i ograničen, ali može biti ozbiljan i po život opasan.
Rizik od pojave osipa u djece mlađe od 12 godina veći je nego u odraslih.
U djece se prvi znakovi osipa mogu pogrešno protumačiti kao infekcija. Ako se u prvih 8 tjedana liječenja pojave vrućica i osip, treba pomisliti na moguću nuspojavu lijeka.
Osip se često pojavljuje kao jedan od simptoma preosjetljivosti na lijek. Simptomi preosjetljivosti mogu još biti brućica, limfadenopatija (povećanje limfnih čvorova), edem lica (oteklina lica) te poremećaji krvi i jetre.
Rani znakovi reakcij preosjetljivosti (npr. vrućica, povećanje limfnih čvorova) mogu se pojaviti i prije pojave osipa. Recite liječniku ako se pojave takvi simptomi, jer vas treba odmah pregledati i prekinuti liječenje, osim ako se ne utvrdi da nabrojani simptomi nisu povezani s primjenom lijeka.
Smanjena funkcija bubrega
Recite liječniku ako imate neku bolest bubrega, jer početnu dozu i dozu održavanja Lameptila treba pažljivo odrediti, naročito ako uzimate i druge lijekove.
Smanjena funkcija jetre
Obavijestite liječnika ako imate neku bolest jetre, jer će liječnik ovisno o težini oštećenja jetre propisati manju dozu Lameptila nego što se obično preporučuje.
Primjena drugih lijekova koji sadrže lamotrigin
Recite liječniku ako koristite neke druge lijekove koji sadržavaju lamotrigin, jer se u tom slučaju ne smije primjenjivati Lameptil.
Hormonska kontraceptivna sredstva
Bolesnicama, koje koriste Lameptil, u dobi kada mogu zatrudnjeti, preporučuju se nehormonska sredstva za zaštitu od trudnoće. Hormonske tablete za zaštitu od trudnoće mogu se koristiti samo onda kada nema drugog izbora, pri čemu treba liječnika odmah obavijestiti o svakoj promjeni mjesečnog ciklusa, npr. o iznenadnom krvarenju.
Istodobna primjena hormonskih tableta za zaštitu od trudnoće smanjuju razinu lamotrigina u krvi, zbog čega treba prilagoditi dozu Lameptila. Moguće je smanjenje učinkovitosti tableta za zaštitu od trudnoće.
Preparati za hormonsko nadomjesno liječenje nisu ispitivani, iako i oni mogu na sličan način utjecati na lamotrigin.
Žene koje uzimaju Lameptil moraju obavijestiti svoga liječnika ako planiraju započeti ili prekinuti primjenu tableta za zaštitu od trudnoće ili drugih hormonskih preparata.

Parkinsonova bolest
Oprez je potreban u bolesnika s Parkinsonovom bolešću, jer lamotrigin može pogoršati simptome parkinsonizma.

Epilepsija
Prekid liječenja
Kao i kod drugih lijekova za liječenje epilepsije, nagli prekid primjene lijeka može povećati učestalost napadaja bolesti. Zbog toga će vam liječnik dozu lijeka postupno smanjivati tijekom 2 tjedna.
Ponovno uvođenje liječenja
Najvjerojatnije, liječnik neće ponovo početi liječenje lamotriginom, ako vam je prethodno liječenje bilo prekinuto zbog pojave osipa, osim u slučaju kada ocijeni da je očekivana korist takvog liječenja veća od moguće opasnosti.

Bipolarni poremećaj
Pokušaj samoubojstva
Mogućnost pokušaja samoubojstva jedan je od simptoma bipolarnog poremećaja pa ugrožene bolesnike treba pozorno pratiti za vrijeme liječenja.

Djeca i adolescenti (osobe mlađe od 18 godina)
Liječenje antidepresivima (lijekovi za liječenje depresije) povezano je s povećanim razmišljanjem o samoubojstvu i pokušaja samoubojstva u djece i adolescenata s teškom depresijom i drugim psihičkim poremećajima.

Pogoršanje kliničkog stanja i rizik od samoubojstva povezan s bipolarnim poremećajem
U bolesnika bipolarnim poremećajem može nastupiti pogoršanje simptoma depresije i/ili pokušaja samoubojstva ili razmišljanja o samoubojstvu, bez obzira uzimaju li lijekove za liječenje bipolarnog poremećaja ili ne. Bolesnike treba pažljivo promatrati kako bi se uočili znaci pogoršanja kliničke slike (uključujući i nove simptome) i pokušaja samoubojstva, osobito na početku liječenja i u razdobljima promjene doze.
Čini se da bolesnici kod kojih je već prije primijećena promjena ponašanja ili razmišljanja o samoubojstvu, mlade odrasle osobe i bolesnici koji su pokazivali značajan stupanj razmišljanja o samoubojstvu prije započinjanja liječenja, imaju povećan rizik od pokušaja samoubojstva te ih tijekom liječenja treba pažljivo nadzirati.
Stanje bolesti treba pratiti kako bi se uočilo moguće pogoršanje (uključujući i nove simptome) i/ili pokušaj ili razmišljanje o samoubojstvu ili razmišljanje o namjernom samoozljeđivanju. Tada je potrebno bez odlaganja potražiti liječničku pomoć.

Treba razmotriti promjenu načina doziranja, uključujući i mogućnost ukidanja lijeka bolesnicima kojima se bolest pogoršala (uključujući i pojavu novih simptoma) i/ili nastupe ponašanja ili razmišljanja o samoubojstvu, osobito ako su simptomi ozbiljni, ako nastupe naglo a prethodno nisu bili prisutni.
Molimo vas da se posavjetujete s liječnikom i onda ako ste neku od opisanih tegoba imali u prošlosti.
Lijek je namijenjen samo vama. Nikad ga nemojte davati nikome drugome.

INTERAKCIJE
Obavijestite svoga liječnika ili ljekarnika ako uzimate ili ste nedavno uzimali bilo koji drugi lijek, pa i ako ste ga kupili bez recepta, jer neki ljekovi mogu utjecati na djelovanje drugih lijekova.
Da bi vam liječnik mogao propisati odgovarajuću dozu lijeka, osobito je važno da ga obavijestite ako uzimate:
- druge lijekove za liječenje epilepsije (valproat, karbamaepin, fenitoin, fenobarbiton, primidon, okskarbazepin) ili za liječenje bipolarnog poremećaja
- hormonske tablete protiv začeća
- lijekove koji djeluju na živčani sustav (litij, bupropion, olanzapin, sertralin)
- lijek za liječenje tuberkuloze (rifampicin).

POSEBNA UPOZORENJA
Trudnoća

Prije nego što uzmete bilo koji lijek posavjetujte se sa svojim liječnikom ili ljekarnikom.
Malo je podataka o sigurnosti primjene lamotrigina u trudnoći, zbog čega se njegova primjena u trudnica ne preporučuje.
Lamotrigin se u trudnoći može primjenjivati samo u slučaju kada liječnik ocijeni da je očekivana korist za majku veća od mogućeg rizika za plod.
Ako za vrijeme liječenja lamotriginom zatrudnite, o tome odmah obavijestite svoga liječnika.

Dojenje
Prije nego što uzmete bilo koji lijek posavjetujte se sa svojim liječnikom ili ljekarnikom.
Malo je podataka o sigurnosti primjene lamotrigina tijekom dojenja. Dokazano je da se lamotrigin izlučuje u majčino mlijeko.
Lamotrigin se u dojilja može primjenjvati samo u slučaju kada liječnik ocijeni da je očekivana korist od dojenja veća od moguće opasnosti pojave nuspojava u dojenčadi.

Utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i strojevima
U nekih bolesnika liječenje lamotriginom može smanjiti sposobnost reagiranja, što može utjecati na sposobnost upravljanja vozilima ili strojevima.
Budući da postoje razlike u reakciji na lijekove, nemojte voziti ili upravljati strojevima dok vaš liječnik ne procijeni vašu osjetljivost na djelovanje lijeka.

DOZIRANJE I NAČIN UPORABE
Lameptil morate uzimati točno onako kako vam je rekao liječnik.
Doza koju vam je propisao liječnik ovisi o tome uzimate li druge lijekove protiv epilepsije i koje. To je osobito važn ako uzimate neki lijek koji sadržava valproat.
Na samom početku liječenja liječnik će vam propisati najmanju dozu koju će zatim postupno povećavati tijekom nekoliko tjedana.
-----------------------------------------------------------------------------------------------
Važno je da se pridržavate doze i uputa koje vam je dao liječnik. Dozu ne smijete mijenjati ili liječenje prekidati, dok se prethodno ne posavjetujete s liječnikom.
-----------------------------------------------------------------------------------------------
Zbog opasnosti od pojave kožnih reakcija (osipa), preporučenu početnu dozu i postupno povećanje doze lamotrigina ne smijete prekoračiti.

Ako niste sigurni kako treba uzimati lijek, uvijek se posavjetujte s liječnikom.
Tablete Lameptil treba progutati cijele s tekućinom ili ih otopiti u malo vode.

EPILEPSIJA

Lameptil - samostalno liječenje
Odrasli i djeca starija od 12 godina
Na početku liječenja liječnik će vam propisati najmanju dozu Lameptila koju će zatim postupno povećavati tijekom nekoliko tjedana.
Uobičajena početna doza Lameptila u liječenju epilepsije je od 25 mg do 200 mg u jednoj dozi ili podijeljena u dvije jednake doze.
Uobičajena doza održavanja optimalnog terapijskog učinka iznosi od 100 do 200 mg na dan, u jednoj dozi ili podijeljena u dvije jednake doze.
Nekim su bolesicima za postizanje optimalnog terapijskog učinka potrebne doze od 500 mg na dan.

Lameptil u kombinaciji s drugim antiepilepticima
Odrasli i djeca starija od 12 godina
Na početku liječenja liječnik će vam propisati najmanju dozu Lameptila koju će zatim postupno povećavati tijekom nekoliko tjedana.
U liječenju epilepsije, uobičajena je početna doza Lameptila, ovisno o kombinaciji s drugim antiepilepticima, od 25 mg svaki drugi dan do 400 mg na dan u jednoj dozi ili podijeljena u dvije jednake doze.
Uobičajena doza održavanja optimalnog terapijskog učinka iznosi od 100 do 400 mg na dan, u jednoj dozi ili podijeljena u dvije jednake doze.
Nekim su bolesicima za postizanje optimalnog terapijskog učinka potrebne doze od 500 do 700 mg na dan.

Djeca od 2 do 12 godina
Na početku liječenja liječnik će vam propisati najmanju dozu Lameptila koju će zatim postupno povećavati tijekom nekoliko tjedana.
U liječenju epilepsije, uobičajena je doza Lameptila, ovisno o kombinaciji s drugim antiepilepticima, od 0,15 do 15 mg/kg tjelesne mase na dan podijeljena u dvije jednake doze. Uobičajena doza održavanja optimalnog terapijskog učinka iznosi od 1 do 15 mg/kg tjelesne mase na dan, u jednoj dozi ili podijeljena u dvije jednake doze.
Najveća dopuštena doza je od 200 do 400 mg na dan ovisno o kombinaciji s drugim antiepileptikom.

Kako bi se održala terapijska doza, potrebno je pratiti tjelesnu masu djeteta. Liječnik će prilagoditi dozu Lameptila ako se promijeni tjelesna masa djeteta.
Primjena Lameptila za liječenje epilepsije ne preporučuje se u djece mlađe od 2 godine.
Ako smatrate da je doza lijeka prejaka ili preslaba, posavjetujte se s liječnikom ili ljekarnikom.

Prestanak uzimanja tableta Lameptila u liječenju epilepsije
Nemojte naglo prestati uzimati tablete Lameptil dok se prethodno ne posavjetujete s liječnikom, jer se bolest može pogoršati.

BIPOLARNI POREMEĆAJ

Odrasli (stariji od 18 godina)
Na početku liječenja liječnik će vam propisati najmanju dozu Lameptila koju će zatim postupno povećavati tijekom nekoliko tjedana.
U liječenju bipolarnog poremećaja ovisno o dodatnom liječenju, uobičajena je početna doza Lameptila od 25 mg svaki drugi dan do 400 mg na dan u jednoj dozi ili podijeljena u dvije jednake doze.
Uobičajena doza održavanja optimalnog terapijskog učinka iznosi od 100 do 400 mg na dan, u jednoj dozi ili podijeljena u dvije jednake doze.
Primjena Lameptila ne preporučuje se za liječenje bipolarnog poremećaja u osoba mlađih od 18 godina.
Kada se postigne doza održavanja optimalnog terapijskog učinka, liječnik može prekinuti primjenu drugih psihotropnih lijekova i/ili antiepileptika.
Isto tako, liječnik može odlučiti dodati još neki lijek uz tablete Lameptila.
Ako smatrate da je doza lijeka prejaka ili preslaba, posavjetujte se s liječnikom ili ljekarnikom.

Prestanak uzimanja tableta Lameptila u liječenju bipolarnog poremećaja
Iako nisu poznati neželjeni učinci prekida liječenja tabletama Lameptil u liječenju bipolarnog poremećaja, prije prestanka uzimanja lijeka uvijek se posavjetujte s liječnikom.

PREDOZIRANJE
Ako ste uzeli previše tableta odjedanput, odmah se obratite liječniku ili najbližoj bolnici. Liječniku pokažite preostale tablete u pakiranju.
Što učiniti ako ste zaboravili uzeti tabletu
Ako ste tabletu zaboravili uzeti, uzmite je čim se sjetite, a onda nastavite uzimati lijek prema ustaljenom rasporedu. Nikada nemojte uzeti dvostruku dozu da biste nadoknadili propuštenu.
Kakvi se učinci mogu pojaviti ako prestanete uzimati Lameptil
Kao i kod drugih antiepileptika nagli prekid primjene Lameptila može uzrokovati češće epileptičke napadaje. Zbog toga dozu treba postupno smanjivati tijekom 2 tjedna osim u slučajevima kada zbog nuspojava liječenja (npr. osipa) liječenje treba odmah prekinuti.

NUSPOJAVE
Kao i svi lijekovi i tablete Lameptil mogu imati nuspojave. Većina bolesnika koji uzimaju ovaj lijek dobro ga podnosi.
Ako primjetite bilo koji od navedenih simptoma, važno je da o tome odmah obavijestite liječnika jer se u protivnom mogu razviti mnogo ozbiljniji problemi. Neke od opisanih reakcija češće se pojavljuju u djece, pa roditelji moaju obratiti posebnu pozornost na slijedeće:
- neočekivana reakcija na koži, npr. osip i/ili suhoća usta ili očiju
- oticanje lica
- vrućica, simptomi slični gripi, oticanje žlijezda ili pospanost, pogoršanje epilepsije, pogotovo u prvom mjesecu liječenja Lameptilom
- veliki umor, neočekivane modrice ili krvarenja, učestale infekcije (npr. prehlade ili upale grla).
U rijetkim su slučajevima opisane smetnje u radu jetre. Ako primijetite bilo koji od ovih simptoma, koji može ali ne mora biti praćen osjećajem mučnine ili općim lošim stanjem, o tome odmah obavijestite liječnika:
- žuta boja kože
- svrbež
- bol i/ili osjetljivost u trbuhu.
Ako primijetite bilo koju od ovih nuspojava, što prije o tome obavijestite liječnika:
- zamagljeni vid, dvostruka slika, crvenilo očiju (konjunktivitis), vrtoglavica, glavobolja, umor, smetnje spavanja, mučnina ili povraćanje, proljev, halucinacije (priviđenja), bol u leđima ili zglobovima praćen vrućicom i općom slabošću (lupus), razdražljivost, agresivnost, uznemirenost ili zbunjenost.
- nestabilnost ili gubitak koordinacije pri hodu
- ako imate Parkinsonovu bolest obratite pozornost na svako pogoršanje simptoma, kao na primjer drhtanje ruku ili nogu, kolutanje očima ili pokreti usta slični žvakanju
- neobični pokreti koji se ne mogu kontrolirati, na primjer nepravilno trzanje ili drhtanje ruku ili nogu ili brzih pokreta oka.
Odmah se obratite liječniku ako primijetite da se povećala učestalost i/ili težina epileptičnih napadaja tijekom liječenja Lameptilom.

Odmah se obratite liječniku ako za vrijeme liječenja bipolarnog poremećaja osjetite potištenost ili sklonost samoozljeđivanju ili samoubojstvu (suicidalne sklonosti). U liječenju bipolarnog poremećaja, puni učinak Lameptila može nastupiti nakon nekoliko tjedana liječenja.

O svakoj nuspojavi obavijestite svoga liječnika ili ljekarnika.

ROK VALJANOSTI
Lijek ne smijete koristiti nakon datuma isteka roka valjanosti, označenog na pakovanju.
UVJETI ČUVANJA
Lijek treba čuvati izvan dohvata djece.
Nema posebnih uputa za čuvanje lijeka.
Datum pripreme upute
Travanj, 2007.
Izvor: http://www.almp.hr/upl/lijekovi/PIL/UP-I-530-09-05-01-66.pdf

O čemu dalje želite čitati?

...

- 20:42 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

SEROQUEL (kvetiapin)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Naziv: Seroquel tablete 100 mg
Djelatna tvar: quetiapinum (kvetiapin)
Farmaceutski oblik: filmom obložena tableta
Pakovanje: 60 (6x10) tableta u blister (PVC/Al) pakovanju, u kutiji
Proizvođač: AstraZeneca UK Ltd., Macclesfield, Cheshire, Velika Britanija
Nositelj odobrenja: AstraZeneca d.o.o., Branimirova 29, Zagreb
Datum rješenja: 02.04.2008.
Rok rješenja: 02.04.2013.
Klasa UP/I-530-09/06-02/219
Urbroj 381-08-L/9899
Sastav: 1 filmom obložena tableta sadržava 100 mg kvetiapina, što odgovara 115,13 mg kvetiapinfumarata
Naziv i mjesto izdavanja lijeka: na recept, u ljekarni
Način propisivanja: ponovljivi recept
Način oglašavanja prema stanovništvu: zabranjeno
ATK: N05A
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Šifra ATK: N05AH04 161
Zaštićeno ime lijeka: Seroquel
Recept: RSBL
Proizvođač: AstraZeneca
Generičko ime -INN: kvetiapin
Način primjene: oralno
DDD i jed. mj.: 0,4 g
Cijena za DDD / Kn: 25,16
Oblik lijeka tbl.: 60x100 mg
Cijena za jed. oblika / Kn: 6,29
Cijena za orig. pakir. / Kn: 377,63
Glavna skupina lijeka ATK: Lijekovi s djelovanjem na živčani sustav
Podskupina lijeka ATK: Antipsihotoci
NAPOMENA
Indikacija: Samo za duševne bolesnike s refrakternim oblicima bolesti na klasičnu terapiju ili nepodnošenjem klasične terapije po preporuci specijalista psihijatra. Zavod odobrava samo početak liječenja, bez potrebe odobravanja nastavka liječenja.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Link na uputstva: www.zdravila.net/navodilo.php?navodilo...
Napomena: Lijek je 2008. odobren za uporabu u Hrvatskoj

O čemu dalje želite čitati?

...

- 10:19 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

TRAZEM (nitrazepam)


Korisnici mogu više informacija potražiti na:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Zaštićeno ime: Trazem - NIJE REGISTRIRAN U RH - vidi: CERSON (nitrazepam)
Proizvođač: Bosnalijek

SASTAV: 1 tableta sadrži: 5,0 mg nitrazepama
DJELOVANJE
Nitrazepam je psihotropni lijek, derivat benzodiazepina. Osnovni učinak lijeka je hipnotički, a posjeduje i anksiolitička, antikonvulzivna i miorelaksantna svojstva. Svi efekti lijeka nastaju kao rezultat potenciranja aktivnosti gama aminobuterne kiseline -GABA-e u centralnom nervnom sistemu.

FARMAKOKINETIKA
Nakon oralne primjene nitrazepam se dobro i brzo apsorbira iz gastrointestinalnog trakta. Maksimalne koncentracije u plazmi lijek dostiže za oko 90 minuta. Većim dijelom (do 88%) lijek se veže za proteine plazme. Kao lipofilna supstanca, nitrazepam vrlo dobro prodire u centralni nervni sistem. Lijek prolazi placentarnu barijeru i izlučuje se u majčino mlijeko. Metabolizira se u jetri, nakon čega se u formi neaktivnih metabolita izlučuje uri-nom, a manjim dijelom fecesom. Nitrazepam karakteriše dug poluživot eliminacije koji se kreće između 24 i 29 sati.

INDIKACIJE:
- Nesanica (otežano uspavljivanje, često buđenje tokom noći i/ ili rano jutarnje buđenje koji su rezultat psihičke prenadraženosti, anksioznosti, briga, problema, konflikata, umora ili stresa)
- Nesanica organski uzrokovana (kao dodatna terapija)
- Epilepsija u djece (mioklonički napadi)

NEŽELJENA DEJSTVA:
Primijenjen u okviru preporučenog doziranja nitrazepam se veoma dobro podnosi. Lijek može izazvati pospanost, dezorijentiranost, smetenost, slabost, glavobolju, vrtoglavicu, ataksiju i smetnje vida. Navedene nuspojave uglavnom su povezane s dozom lijeka i najčešće se javljaju na početku terapije. Otežano gutanje, gubitak apetita, povećan intraokularni pritisak, porfirija, respiratorne smetnje i aspiraciona pneumonija su rijetke neželjene reakcije.

DOZIRANJE:

Nesanica
Odrasli: 5 mg (1 tableta) prije spavanja. Po potrebi se doza može povećati do 10 mg nitrazepama (2 tablete) prije spavanja. U starijih pacijenata, pacijenata s teže oštećenom jetrenom ili renalnom funkcijom ili u oboljelih od hipotireoidizma preporučuje se primjena umanjenih doza nitrazepama, 2,5-5 mg (1/2 do 1 tableta) prije spavanja.
Opšte napomene:
- Terapiju treba započeti s najnižom preporučenom dozom, a trajanje terapije treba biti što kraće (primjena lijeka duža od 4 sedmice zahtijeva ljekarsku procjenu pacijentovog zdravstvenog stanja i eventualne potrebe za produženjem terapije).
- Obavezan je postepeni prekid terapije (smanjivanje doze nitrazepama do potpunog prekida primjene lijeka).

Epilepsija u djece:
90-100%-tna redukcija frekvencije javljanja miokloničkih epilep-tičkih napada potvrđena je u djece koja su primjenjivala nitrazepam. Preporučena inicijalna doza uz ovu indikaciju iznosi 0,5 mg/kg/dan, a efektivna doza održavanja 0,3-3 mg/kg/dan. Evidentiran je pozitivan terapijski učinak nitrazepama i u tretiranju drugih vrsta epileptičkih napada u djece koja ne reaguju na standardnu antiepileptičku terapiju.

Predoziranje
Simptomi: pospanost, smetenost, dizartrija, letargija, ataksija, hipotonija,hipotenzija, depresija respiracije i rijetko koma.
Terapija: indukcija povraćanja ili gastrična lavaža su efikasne samo ako se primjene neposredno nakon predoziranja (u okviru jednog sata). Primjena aktivnog uglja se pokazala korisnom. Pacijenta treba tretirati intenzivnom simptomatskom terapijom u cilju održavanja kardiovaskularne, respiratorne i renalne funkcije kao i balansa elektrolita. Ako postoji respiratorna depresija pacijenta treba mehanički ventilirati. Specifični antidot je flumazenil (izuzev u pacijenata s epilepsijom koji primjenjuju nitrazepam).

Posebna upozorenja
Nitrazepam treba oprezno ordinirati starijim i nemoćnim pacijentima, kao i onim s organskim promjenama CNS-a. Poseban oprez i stalan ljekarski nadzor zahtijeva primjena nitrazepama u osoba u čijoj anamnezi postoji evidencija o zloupotrebi lijekova, alkohola ili droga. Dugotrajni tretman većim dozama nitrazepama može dovesti do sindroma ovisnosti. Terapiju nitrazepamom treba postepeno prekinuti (smanjivanje doze do potpunog prekida primjene lijeka). Nagli prekid terapije može izazvati niz neprijatnih simptoma uključujući i nevoljne pokrete, parestezije, promjene u percepciji, smetenost i perzistentni tinitus.

INTERAKCIJA SA DRUGIM LIJECIMA:.
Lijekovi koji utiču na CNS (neuroleptici, trankvilizeri, antidepresivi, hipnotici, analgetici i anestetici, antiepileptici i sedativni antihistaminici): pojačan depresivni učinak na CNS; po potrebi treba izvršiti adekvatno prilagođavanje doza.
Teofilin: umanjena efikasnost nitrazepama; savjetuje se primjena većih od uobi-čajenih doza nitrazepama. Ekstrakt valerijane: povećana depresija CNS-a ili umanjena efikasnost nitrazepama; istovremena primjena zahtijeva oprez.
Alkohol: ne smije se konzumirati u toku terapije.

KONTRAINDIKACIJE:
- preosjetljivost na aktivnu ili pomoćne komponente lijeka
- miastenija gravis
- depresija disanja
-"Sleep apnea syndrom" (sindrom prestanka disanja pri spavanju)
- akutna porfirija
Trudnoća i dojenje
Nitrazepam prolazi placentarnu barijeru. Ne preporučuje se primjena nitrazepama u trudnoći, posebno u toku prvog i posljednjeg trimestra, osim kod postojanja stroge indikacije (kada ljekar procijeni da korist primjene lijak za majku nadilazi mogući rizik za plod). Nitrazepam se izlučuje u majčino mlijeko. Dojilje u kojih je indicirana primjena nitrazepama trebaju prekinuti dojenje i primijeniti vještačku ishranu dojenčeta.

Uticaj na psihofizičke sposobnosti pacijenta
Lijek utiče na psihofizičke sposobnosti pacijenta. Nitrazepam smanjuje sposobnost izvođenja finih pokreta i radnji koje zahtijevaju mentalnu budnost i dobru koordinaciju, kao što su upravljanje motornim vozilom ili mašinom, te na taj učinak lijeka treba posebno upozoriti pacijenta.

Čuvanje
Čuvati na temperaturi do 25°C. Lijek čuvati van dohvata djece.

Način izdavanja lijeka Lijek se izdaje samo uz ljekarski recept.

Pakovanje: Kutija s 10 tableta.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 10:09 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Dobra strana negativnih osjećaja


Zavist, ljutnja, strah i ostale loše emocije mogu vam poslužiti da bolje upoznate sebe i otkrijete što vas zapravo muči.

Vjerovali ili ne, i negativne emocije mogu pozitivno djelovati na vaš život. Međutim, treba znati što učiniti s njima kad vas zaskoče. Iako možda zvuči kao savjet iz priručnika za samopomoć, ali doista je potrebno naučiti voljeti i svoje negativne osjećaje. Oni, naime, mogu biti i dobri za vas.

Zavist
Bilo da žudite za nogama kakve ima Elle McPherson ili mužem najbolje prijateljice, želja za nečim što pripada nekom drugome može vas potpuno preplaviti. No, psiholozi kažu da čak i tako strašna emocija ima svoju dobru stranu. Odgajani smo tako da zavist i ljubomoru ne iskazujemo, pa kad se pojavi, nastojimo je potisnuti. Kad je jednom "progutamo", ona postaje gorka i razorna. Međutim, zavist je sasvim prirodna i čak vrlo korisna, jer ukazuje na ono što nam nedostaje u životu. Najprije je potrebno priznati sebi da u nama postoji zavist zbog nečijeg muža, automobila ili plaće. Nakon priznanja, prestanite razmišljati o zavisti i upitajte se za čime zapravo čeznete i pokušajte naći objašnjenje zašto se ta emocija pojavila. Recimo, zavidite li prijateljici kojoj muž redovito masira stopala nakon napornog dana, razmislite nedostaje li nježnosti u vašoj vezi. To svakako može biti početak rasprave o vašim potrebama s partnerom.

Ljutnja
Počnete li dan prepirkom s partnerom, potom razdraženi odete na posao i iskalite se na kolegi, upitat ćete se što uopće pozitivno može postojati u ljutnji. Osjećaj ljutnje može biti rezultat visokog samopouzdanja. Ako je ljutnja usmjerena na voljenu osobu, to govori da se osjećate toliko sigurni da i nju uključujete u svoju ljutitu priču. Ako je ljutnja usmjerena na nekog nepoznatog, učinit će vam se da ste jaki i sigurni u sebe te da tako zahtijevate svoja prava. No, žrtva vašeg izljeva ljutnje neće se složiti s tim. Ta će osoba vjerojatno biti uvrijeđena agresivnim postupkom. Rješenje je u priznavanju vlastita osjećaja ljutnje. Taj osjećaj potom treba usmjeriti u pravcu povoljnijem za vas.

Sramežljivost
U najblažem će vas obliku sramežljivost spriječiti da prigovorite na lošoj usluzi u restoranu. Težak oblik sramežljivosti je onaj koji vas paralizira i zbog kojeg nemate nikakvu mogućnost obrane, pa vas tako slabe, partner i kolege mogu čak i zlostavljati. Sramežljivost, kažu psiholozi, posljedica je manjka osjećaja životnog postignuća. Sramežljivi ljudi često kažu kako bi dali sve na svijetu da mogu postati prirodno otvoreni. U stvari, sramežljivost je krasna osobina i često je vezana uz druge lijepe osobine, poput sposobnosti slušanja drugih i suosjećajnosti. Mnogi ljudi više vole biti u blizini nježnih ljudi negoli u društvu nametljivaca. Mnogo vam može pomoći već i svijest o tome koliko sramežljivost ima lijepih strana.

Strah
Promjene posla, preseljenje u drugi grad ili prekid ljubavne veze - sve su to velike odluke koje nam bude i mnoge strahove. Stručnjaci smatraju da najčešće morate činiti upravo ono što vas najviše plaši. Kažu, također, da su najzadovoljniji ljudi koji pred sebe stalno postavljaju nove izazove. To, naravno, znači da morate izići iz svoje sigurnosne zone i pritom se usredotočiti na ono što dobivate svladavanjem nekog izazova. Ako vas neki potez vodi do ostvarenja sna iz djetinjstva, dobitka od milijun kuna ili pronalaska istinske ljubavi, onda se svaki naporan posao čini manjim i lakšim.


Izvor: "Vita Zdravlje"

O čemu dalje želite čitati?

...

- 09:30 - Komentiraj/Vidi komentare (3) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

utorak, 17.02.2009.

Anksiozni poremećaji


Anksiozni poremećaji (AP) predstavljaju skupinu različitih medicinskih stanja u kojima dominiraju zabrinutost, strah, tjeskoba, strepnja, napetost ili nemir. Psihofarmakoterapija predstavlja temelj uspješnog liječenja anksioznih poremećaja, ali bez psihoedukacije pacijenta i njegove obitelji, te kognitivno-emocionalno-bihejvioralne terapije i promjene životnog stila i bazičnih uvjerenja pacijenta često je nemoguće postići izlječenje. U aktualnom članku pročitajte više o klasifikaciji, epidemiologiji, patofiziologiji, dijagnozi i liječenju anksioznih poremećaja.

Definicija i klasifikacija

Anksiozni poremećaji (AP) predstavljaju skupinu različitih medicinskih stanja u kojima dominiraju zabrinutost, strah, tjeskoba, strepnja, napetost ili nemir. Ovdje se ubrajaju tzv. primarni anksiozni poremećaji kao što su: fobični anksiozni poremećaji (agorafobija - F40.0, socijalna fobija - F40.1, specifične fobije - F40.2), zatim panični poremećaj (F41.0), opći anksiozni poremećaj (F41.1), obuzeto-prisilni poremećaj (F42), akutna reakcija na stres (F43.0), posttraumatski stresni poremećaj (F43.1), poremećaj prilagodbe (F43.2), te sekundarni anksiozni poremećaji kao što su anksiozni poremećaj zbog općeg zdravstvenog stanja (F06.4) i anksiozni poremećaji prouzročeni psihoaktivnim tvarima. Katkada je nemoguće odrediti pravu prirodu poremećaja pa govorimo o nespecificiranom anksioznom poremećaju (F41.9).

AP imaju veliko medicinsko, socijalno i ekonomsko značenje zbog svoje velike učestalosti, negativnog utjecaja na kvalitetu života, radno i socijalno funkcioniranje, te velikih indirektnih i direktnih troškova.

Epidemiologija

Prevalencija AP varira u različitim sredinama. Za agorafobiju (AF) navodi se životna prevalencija oko 1-2%, za specifične ili jednostavne fobije (JF) oko 10%, za socijalne fobije (SF) oko 13%, za panični poremećaj (PP) oko 3.5%, za generalizirani ili opći anksiozni poremećaj (GAP) oko 5%, obuzeto-prisilni poremećaj (OBP) oko 2.5%, posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) od 1-14%.

Patofiziologija

Dokazana je uloga genetskih čimbenika u nastanku primarnih anksioznih poremećaja. Velika važnost pridaje se predispoziciji ili sklonosti neke osobe ka anksioznom reagiranju u stresogenim životnim situacijama. Psihoanalitičke teorije pretpostavljaju nesvjesni intrapsihički konflikt koji je u svezi s neprihvatljivim seksualnim ili agresivnim impulsima.

Najpoznatije psihoanalitičke teorije su:

1. teorija o transformaciji libida u anksioznost (neiskorištena seksualna energija),
2. signalna teorija anksioznosti (upozorenje na nesvjesne impulse i opasnost),
3. teorija o porođajnoj traumi kao prototipu anksioznosti,
4. separaciona teorija anksioznosti (strah od odvajanja).

Bihejvioralne teorije pridaju važnost hipersenzibilizaciji i kondicioniranju kada dolazi do vezivanja reakcije straha i anksioznosti tijekom nekog neugodnog i traumatskog iskustva na prethodno neutralne stimuluse. Prema kognitivnim teorijama anksiozni poremećaji uzročno su povezani s negativnim mislima ili bazičnim uvjerenjima pacijenta o sebi i/ili svijetu. Biologijske teorije anksiozne poremećaje dovode u svezu s poremećajem u neuronalnoj komunikaciji i disbalansom ekscitacijskih i inhibicijskih neurotransmitorskih sustava. Zanimljiva je hipoteza o pomaku senzitivnosti benzodiazepinskih receptora, te pretjeranom stvaranju anksiogenih tvari, odnosno smanjenju endogenih anksiolitičkih tvari u mozgu. Važna uloga se pripisuje i disfunkciji lokus ceruleusa i noradrenergičnih struktura (tzv. teorija lažnog alarma), ali i nukleus rafe i serotoninergičnih struktura (terapijski učinak selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina - SSRIs).

Klinička slika

Anksiozni poremećaji mogu se očitovati u vidu kontinuirane anksioznosti (GAP, PTSP, ASP), ili epizodične (paroksizmalne) anksioznosti u bilo kojoj situaciji (PP, PTSP), ili samo u određenim situacijama (JF, SF, AF,) kao i miješanim slikama (PP s AF, GAP s PP). Razlikujemo akutne od kroničnih anksioznih poremećaja.

Raznovrsni su simptomi psihičke (osjećaj strepnje, unutarnjeg nemira, tjeskobe, zabrinutosti, napetosti, nervoze, neugodnog iščekivanja) i somatske anksioznosti i straha što se javljaju u anksioznim poremećajima u vrlo različitim kombinacijama

vegetativnih ili autonomnih:
01. palpitacije, lupanje srca ili tahikardija,
02. znojenje,
03. drhtanje ili osjećaj treperenja,
04. suha usta kad nisu posljedica uzimanja lijekova ili dehidracije;
abdominalnih i torakalnih:
05. teškoće u disanju,
06. osjećaj nedostatka zraka ili otežanog disanja;
07. bol u prsima ili nelagoda,
08. mučnina ili abdominalni distres (npr. kruljenje crijeva),

mentalnih:
09. osjećaj vrtoglavice, nestabilnosti, omaglice ili gubitka kontrole,
10. osjećaj derealizacije ili depersonalizacije,
11. strah od gubitka kontrole, ludila ili nestanka,
12. strah od smrti;

općih:
13. napadaji topline ili hladnoće,
14. osjećaj obamrlosti ili bockanja po tijelu,

mišićno-tenzionih:
15. napetost ili bol u mišićima,
16. nemir ili nemogućnost opuštanja,
17. osjećaj kao da je na rubu,
18. osjećaj knedle u grlu ili otežanog gutanja;

i drugih nespecifičnih simptoma:
19. pretjerane reakcije ili prepasti na mala iznenađenja,
20. poteškoće koncentracije ili osjećaj praznine u glavi zbog briga i anksioznosti,
21. perzistentna razdražljivost,
22. otežano usnivanje zbog briga.

Anksioznost može biti povezana i s neugodnim, neželjenim i samonametajućim mislima i prisilnim radnjama i ritualima kao što je to slučaj u obuzeto-prisilnom poremećaju. Prisilna zamišljanja zastrašujućih scena (ubojstva, samoubojstva, bizarni seksualni odnosi i druge radnje) mogu izluđivati oboljele. Najčešće prisilne radnje koje su usmjerene na smanjenje ili neutraliziranje tjeskobe koje izazivaju prisilne misli su čišćenje i pranje, provjeravanje nečega, brojanje, skupljanje i gomilanje različitih predmeta, dodirivanje, itd.

Dijagnoza

Dijagnoza se postavlja na temelju dogovorenih kriterija prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB-10) Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) ili DSM-IV Američkog psihijatrijskog udruženja (APA).

Prema MKB-10 dijagnostički kriteriji za agorafobiju su strah ili izbjegavanje najmanje 2 od situacija kao što su mnoštvo ljudi, javna mjesta, putovanja i odlazak od doma pri čemu moraju biti prisutna i najmanje 2 od anksioznih simptoma navedenih u kliničkoj slici barem u jednoj od fobičnih situacija.

Dijagnoza socijalne fobije postavlja se na temelju straha ili izbjegavanja različitih socijalnih situacija jer pacijent vjeruje da će biti u centru pažnje ili da će se obrukati, posramiti ili ispasti glup (jedenje u restoranima, nastup na javnim mjestima, zabave, sastanci, itd.) pri čemu moraju biti prisutna još najmanje 2 od sljedeća 3 simptoma: crvenjenje ili tresenje, strah od povraćanja i nagon na mokrenje ili defekaciju ili pak strah od njih.

Dijagnoza jednostavne fobije postavlja se na temelju straha ili izbjegavanja nekih specifičnih situacija ili objekata pri čemu su prisutni simptomi anksioznosti navedeni u kliničkoj slici.

Dijagnoza paničnog poremećaja postavlja se na temelju postojanja paničnih ataka (napadaja) ili epizoda jake anksioznosti ili straha koje počinju naglo i bez povoda, svoj maksimum dostižu za nekoliko minuta i spontano prolaze za nekoliko desetaka minuta pri čemu moraju biti prisutna najmanje 4 od prvih 14 u kliničkoj slici navedenih anksioznih simptoma, a od toga barem 1 vegetativni.

Dijagnoza generaliziranog anksioznog poremećaja postavlja se na temelju postojanja izražene napetosti, strepnje i zabrinutosti oko svakodnevnih životnih situacija i problema u trajanju od najmanje 6 mjeseci i uz prisustvo najmanje 4 od navedena 22 simptoma.

Dijagnoza obuzeto-prisilnog poremećaja postavlja se na temelju prisustva opsesivnih misli i kompulzivnih radnji tijekom većine dana u razdoblju od najmanje 2 tjedna. Prisilne misli izazivaju tjeskobu, kao i ne izvršavanje prisilnih radnji i rituala.

O akutnom stresnom poremećaju radi se kada se simptomi anksioznosti pojave odmah nakon traume, traju najmanje 2 dana i povlače se unutar 4 tjedna. Kada simptomi traju dulje od 4 tjedna postavlja se dijagnoza posttraumatskog stresnog poremećaja ako su prisutni simptomi ponovnog proživljavanja psihotraume u snovima ili na javi, izbjegavanje svega što podsjeća na traumatsku situaciju i stanje pojačane pobuđenosti.

Diferencijalna dijagnoza

Anksioznost može biti prisutna kao simptom ili sindrom u cijelom nizu različitih primarno tjelesnih i neuroloških bolesti i značajno utjecati kako na stupanj patnje bolesnika tako i na ishod liječenja. S druge strane primarno anksiozni poremećaji mogu imitirati različite primarno tjelesne ili neurološke bolesti i potaknuti na obavljanje brojnih skupih pretraga.
Panični poremećaj može imitirati srčani infarkt, tranzitorne ishemične atake mozga, pulmonalnu emboliju, paroksizmalnu supraventrikularnu tahikardiju, tzv. parcijalnu epilepsiju, hipoglikemične epizode, feokromocitom, mastocitozu, karcinoidni sindrom, hipertireozu. Panične atake mogu biti posljedica zlouporabe različitih droga, npr. kokaina, amfetamina, itd., ali i marihuane i alkohola. Isto tako pretjerano uzimanje kofeina može dovesti do paničnih ataka. Mogu biti i simptom sustezanja od alkohola.
Neprepoznati i neliječeni anksiozni poremećaji često dovode do alkoholizma i tabletomanije.

Liječenje

Psihofarmakoterapija predstavlja temelj uspješnog liječenja anksioznih poremećaja, ali bez psihoedukacije pacijenta i njegove obitelji, te kognitivno-emocionalno-bihejvioralne terapije i promjene životnog stila i bazičnih uvjerenja pacijenta često je nemoguće postići izlječenje. Nekada se držalo kako je depresija primarna indikacija za primjenu antidepresiva, a anksiozni poremećaji za primjenu anksiolitika. Danas je taj stav posve promijenjen tako da antidepresivi, prije svega SSRIs predstavljaju temeljnu psihofarmakoterapiju anksioznih poremećaja, posebice u fazi stabilizacijske faze liječenja i prevencije novih epizoda bolesti.

Benzodiazepini imaju važnu ulogu ako se racionalno primjenjuju u liječenju akutne faze bolesti zbog svojega brzog i djelotvornog učinka na otklanjanje akutnih simptoma anksioznosti. Kada se nakon akutne faze kombiniranog liječenja antidepresivima i benzodiazepinima eliminiraju simptomi bolesti benzodiazepine treba postupnim smanjivanjem doze isključiti, a terapija održavanja i profilaktična primjena provode se antidepresivima. Niskopotentni benzodiazepini kao što je primjerice oksazepam djelotvorni su prije svega u stanjima kontinuirane anksioznosti, npr. generalizirani anksiozni poremećaj, akutni stresni poremećaj, itd., dok su u stanjima epizodične anksioznosti, prije svega za liječenje paničnog poremećaja djelotvorniji visokopotentni benzodiazepini (alprazolam, klonazepam, lorazepam). Oksazepam je zbog svoje specifične farmakokinetike anksiolitik jako dobre podnošljivosti, a posebice je prikladan za liječenje kontinuirane anksioznosti u osoba starije životne dobi, te u bolesnika s oštećenom jetrom.

U liječenju miješanih anksiozno-depresivnih poremećaja dobri rezultati postižu se i s primjenom maprotilina. Maprotilin se kao tzv. noćni antidepresiv zbog dobrog učinka na san može vrlo dobro kombinirati s dnevnim antidepresivima iz skupine SSRIs. Primjena maprotilina može omogućiti pacijentima s generaliziranim anksioznim poremećajem lakše skidanje s benzodiazepina.

Veoma važna zadaća liječnika primarne zdravstvene zaštite i obiteljske medicine jest u prepoznavanju i liječenju svih blago do umjereno izraženih anksioznih poremećaja, prije svega općeg anksioznog poremećaja, paničnog poremećaja, miješanog anksiozno depresivnog poremećaja i akutnog stresnog poremećaja.

Izvor: plivamed.net

O čemu dalje želite čitati?

...

- 12:44 - Komentiraj/Vidi komentare (2) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

GAP - generalizirani anksiozni poremećaj


Tjeskoba i strepnja

Ubraja se medu najčešće pshičke poremećaje. Oboljeli žive u napetom iščekivanju da će se nešto strašno dogoditi. Crne slutnje i zebnja guše radost življenja. Ipak, djelotvorna pomoć postoji!

Generalizirani ili opći anksiozni poremećaj očituje se slobodno lebdećim i neodređenim strahom, strašljivim iščekivanjem, tjeskobom i strepnjom, unutrašnjim nemirom, psihomotornom napetošću, hiperaktivnošću, autonomnog živčanog sustava i specifičnim oblicima ponašanja. Opći anksiozni poremećaj (OAP) je najčešći oblik straha koji spada i medu najčešće psihijatrijske poremećaje.

Tko oboljeva?

Prevalencija se procjenjuje na 2,3 - 6,4 %. Češće je zastupljen u žena u općoj populaciji. Početak bolesti obično je postupan. Najčešće se javlja u kasnim dvadesetim ili tridesetim godinama odnosno kasnim tinejdžerskim godinama.

Koji su uzroci?

Kako i zašto nastaje generalizirani anksiozni poremećaj nije još u potpunosti jasno. Velika važnost pridaje se predispoziciji ili sklonosti neke ososbe ka anksioznom reagiranju i stresogenim životnim događajima. Stresogeni životni događaji podudaraju se s pojavom generaliziranog anksioznog poremećaja u 50% pacijenata i igraju važnu ulogu održavanju ovog poremećaja. Dogadaji koji imaju značenje buduće opasnosti u velikoj mjeri izazivaju anksioznost.

Najpoznatije psihoanalitičke teorije koje objašanjavaju strah su:
- teorija o transformaciji libida u anksioznost (neiskorištena seksualna energija).
- signalna teorija anksioznosti (upozorenje na nesvjesne impulse i opasnost).
- teorija o porođajnoj traumi kao prototipu anksioznosti.
- separaciona teorija anksioznosti (strah od odvajanja)
Bihejvioralne teorije nastanak OAP objašnjavaju vezivanjem odgovora straha za prethodno neutralne stimuluse procesom kondicioniranja (traumatsko kondicioniranje straha). Prema kognitivnim teorijama OAP perzistira zbog načina na koji oboljeli razmišljaju o simptomima.
Biologijska istraživanja ukazuju na poremećaj u sustavu benzodiazeinski receptor – GABA – kloridni kanal (anksiogene tvari), zatim poremećaj u noradrenergičkom sustavu, itd. Dokazana je i uloga genetskih čimbenika.

Kako se poremećaj očituje ?

Očituje se doživljavanjem neodredenog straha koji preplavljuje oboljelog kao da ga potpuno obuzima i oboljeli kao da lebdi u njemu slobodno lebdeći ne znajući podrijetlo ni razloge straha. Strašljivo iščekivanje oboljeli opisuje kao neku strepnju da će se nešto strašno dogoditi. Opet sveprožimajući strah cini da su oboljeli potpuno paralizirani, osjećaju bespomoćnost i nesigurnost. Prisutni su još i razdražljivost, poteškoće u koncetraciji, smetnje u komuniciranju s okolinom, smetnje spavanja, košmarni snovi i sl. Simptomi psihomotorne napetosti očituju se osjećajem unutarnjeg pritiska, kao da će puknuti, kao da im nešto iznutra pritiska grudi, zatim podrhtavanjem pojedinih dijelova ili cijelog tijela, agitacijom, nemogućnošću da budu mirni, na jednom mjestu, bolovima u mišićima, brzim zamaranjem. Hiperaktivnost autonomnog živčanog sustava prepoznaje se po prisustvu simptoma kao što su površno disanje, osjećaj nedostatka zraka, palpitacije i tahikardija, znojenje, vlažni dlanovi, suha usta, vrtoglavica i osjećaj mutnoće, u glavi, mučnina, proljev, valovi vrućine i topline u tijelu, učestalo mokrenje, teškoće gutanja, osjećaj knedle u grlu. Oboljeli razviju i specifično ponašanje koje karakterizira pojačan oprez, nestabilnost, sumnjičavost, što sve upućuje na to da je osoba prožeta anksioznošću.

Dijagnostički kriteriji za generalizirani anksiozni poremećaj

A. Pretjerana anksioznost (zabrinutost, napetost, strahovanje ili bojažljivo iščekivanje) u vezi sa svakodnevnim aktivnostima i događajima prisutna većinu dana u posljednjih šest mjeseci.

B. Najmanje četiri od slijedećih dolje pobrojanih simptoma:

- plapitacije ili lupanje srca, ubrzan rad srca
- znojenje
- tresavica ili drhtanje
- suhoća usta koja nije poslijedica dehidratacije (manjka vode) ili uzimanja lijekova
- poteškoće u disanju
- osjećaj nedostatka zraka
- bol ili nelagoda u prsištu
- mučnina ili nelagoda u trbuhu
- osjećaj vrtoglavice, nestabilnosti, nesvjestice ili ošamućenosti
- osjećaj nestvarnosti okoline ( derealizacija ) ili vlastite ličnosti kao da nije tu ( depersonalizacija )
- strah od gubitka kontrole ili svijesti, strah od ludila
- strah od smrti
- osjećaj vrućine ili zimice
- osjećaj umrtvljenosti ili mravinjanja u tijelu
- napetost mišića ili bol
- uznemirenost i nesposobnost opuštanja
- osjećaj napetosti, na rubu živaca
- osjećaj grudve (knedle) u grlu ili poteškoće gutanja
- pretjerana reakcija na mala iznenađenja i reakcije prepasti
- poteškoće koncentracije ili mentalna odsutnost zbog zabrinutosti ili tjeskobe
- perzistentna razdražljivost
- poteškoće usnivanja zbog zabrinutosti

Izvor: zdravljeizivot.com

O čemu dalje želite čitati?

...

- 12:37 - Komentiraj/Vidi komentare (1) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Poremećaj ličnosti


Odakle početi? Znamo i sami koliko je čovjek zamršena pojava. I sama definicija ličnosti jako je složena. Neki stručnjaci smatraju npr. da je besmisleno davati šture definicije nečeg tako kompliciranog i dinamičnog kao što je ljudska ličnost. Osim toga, psiholozi i psihijatri iz te skupine predlažu cijele svoje teorije, dakle cijeli svoj opus djela, kao definiciju ličnosti. Ipak, neki su pokušali dati krate definicije ličnosti koje su proizašle iz tradicije stvaranja definicija o različitim stvarima i prirodnim pojavama.

"Ličnost je dinamička organizacija unutar pojedinca onih psihofizičkih sustava koji određuju njegove specifične prilagodbe okolini" - Allport.

"Ličnost predstavlja jedan sustav relativno trajnih dispozicija da se doživljavaju, razlikuju ili manipuliraju stvarni ili percipirani aspekti okoline pojedinca, uključujući i njega samog" - Bronfenbrenner.

"Ličnost je ono što dozvoljava predviđanje nečeg što će neka osoba učiniti u danoj situaciji (...) Ličnost se odnosi na cjelokupno ponašanje pojedinca kako javno tako i ono ispod kože" - Cattel.

"Ličnost je više ili manje stabilna i trajna organizacija karaktera, temperamenta, intelekta i fizičke konstitucije neke osobe koja određuje njegovu osobitu prilagodbu svojoj okolini" - Eysencek.

"... ukupan zbroj obilježja pojedinca i načina ponašanja koji po svojoj organizaciji ili obrascu opisuju jedinstveni način prilagođavanja tog pojedinca njegovoj okolini" - Hilgard.

"... relativno trajan obrazac ponovljivih međupersonalnih situacija koje obilježavaju ljudski život" - Sullivan.

I da ne duljimo. Nadam se da ste stekli uvid u zamršena tumačenja nečeg svakodnevnog i opće prisutnog; ljudske ličnosti. Nećemo se zamarati problemima znanstvene nomenklature, problemima s kojima se susreću psiholozi u proučavanju prirode ličnosti i sl.

Dalje ćemo spomenuti poremećaje ličnosti i njihovu osnovnu podjelu. No, prije toga pokušat ćemo ukratko sažeti sve gore citirane definicije ličnosti. Prema tome, ličnost bi bila skupina karakteristika koje određuju ponašanja, misli i emocije svake osobe.

Kad smo otprilike definirali ličnost, sada možemo nešto reći i o poremećajima ličnosti.

Poremećaji ličnosti
Poremećaj ličnosti prisutan je kad su crte ličnosti neprilagodljive i kad nisu fleksibilne, uzrokujući tako ozbiljne poteškoće na socijalnom i poslovnom planu ili subjektivne poteškoće.

Kako prepoznati poremećaj ličnosti?
Osobe s poremećajem ličnosti imaju poteškoća na poslu, što se očituje viškom aktivnosti, "ubijanjem" od rada ili upravo suprotno, kada osoba radi daleko ispod svojih mogućnosti. Osim na poslovnom planu poteškoće kod ovakvih osoba javljaju se i na društvenom planu. One teško sklapaju nova poznanstva, a teško zadržavaju stare odnose. Osobe koje se druže s njima teško ih podnose i često im "idu na živce" svojim nerazumljivim postupcima. Općenito, bolesnici s poremećajima u ličnosti teško podnose stres bilo kakve prirode.

Podjelu poremećaja ličnosti koju ćemo navesti izvedena je iz "Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje", 4. izdanje (DSM-IV) (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, 4th edition).

U DSM-IV opisano je 10 različitih oblika poremećaja ličnosti. Zbog međusobnih sličnosti u crtama ličnosti, njih 10 podijeljeno je u 3 veće skupine. Skupinu A sačinjava čudna ili ekscentrična grupa; skupinu B čini dramatična, emocionalna i nepostojana grupa; skupinu C čini tjeskobna i ustrašena grupa.

Skupina A. Čudna ili ekscentrična grupa uključuje paranoidne, shizoidne i shizotipne poremećaje ličnosti.
Osobe pogođene ovim poremećajem koriste obrambene mehanizme projekcije i fantazije, a mogu imati i sklonosti prema psihotičnim mislima. Projekcija se odnosi na pridodavanja neugodnih misli i osjećaja na drugu osobu (npr. predrasude, paranoja). Fantaziranje se odnosi na stvaranje izmišljenog svijeta pomoću kojeg se osoba nosi sa problemom samoće. Paranoja je osjećaj proganjanja ili nepoštenog odnosa od strane okoline (npr. osjećaj da se uvijek govori o njima, da se samo njima smije).

Skupina B. Dramatična, emocionalna ili nepostojana grupa uključuje histrionske, narcisoidne, antisocijalne ili "borderline" poremećaje ličnosti.
Osobe pogođene ovim poremećajima koriste obrambene mehanizme poput disocijacije, poricanja, gledanje na svijet "crno-bijelo" (engl. "splitting") i nekontroliranog motoričkog izražavanja misli i emocija (engl. "acting out"). Disocijacija se odnosi na nesvjesno zaboravljanje neugodnih osjećaja i asocijacija. Proces nijekanja, odnosno poricanja usko je vezan uz mehanizam disocijacije. U poricanju bolesnik odbija primiti na znanje neku misao ili osjećaj, ili pak želi, ali to ne može. "Splitting" je pojava kada bolesna osoba vidi druge osobe ili kao potpuno dobre ili kao potpuno zle. Takva "romantična" podjela svijeta na crno-bijelo otežava uspostavljanje kompleksnijih, svakodnevnih ljudskih kontakata i socijalnih veza.
Osim opisanim obrambenih mehanizama osobe se često žale na poremećaje raspoloženja.

Skupina C. Tjeskobna i ustrašena grupa uključuje izbjegavajuće, ovisne i opsesivno-kompulzivne ličnosti.
Osobe zahvaćene ovim problemom koriste obrambene mehanizme izolacije, pasivne agresije i hipohondrijaze. Izolacija je pojava karakterizirana odvajanjem neprihvatljivih ideja ili djela od emocija. Pasivna agresija se javlja kada je otpor neizravan i često je okrenut prema sebi. Hipohondrijaza je često prisutna kod bolesnika s poremećajima ličnosti, posebno kod ovisnih, pasivno-agresivnih bolesnika.




Poremećaji ličnosti - skupina A poremećaja

U ovom tekstu pobliže ćemo se osvrnuti na poremećaje ličnosti iz skupine A poremećaja ličnosti koja uključuje shizoidni poremećaj ličnosti, paranoidni poremećaj ličnosti i shizotipalni poremećaj ličnosti.


Shizoidni poremećaj ličnosti

Ovaj poremećaj karakteriziran je sveobuhvatnim otuđenjem od socijalne okoline i smanjenom mogućnošću izražavanja emocija u interpersonalnim odnosima koje se javlja u ranoj odrasloj dobi. Učestalost ovog problema teško je utvrditi, prvenstveno što osobe zahvaćene ovim poremećajem ne žele ili ne osjećaju potrebu zatražiti stručnu pomoć.

Za ovaj oblik poremećaja ličnosti karakterističan je izostanak želje ili uživanja u bliskim međuljudskim odnosima, izbor aktivnosti koje uključuju samalački način življenja, manjak želje za seksualnim iskustvima s drugim osobama, nedostatak uživanja i oduševljenja u većini aktivnosti, manjak bliskih prijatelja, očita nezainteresiranost, emocionalna hladnoća i otuđenost. Da bi se postavila dijagnoza spomenutog poremećaja potrebno je utvrditi najmanje 4 nabrojena simptoma.

Ovakvi bolesnici problematični su za liječenje. Bolničko okruženje i liječnički, psihijatrijski tretman često shvaćaju kao napad na njihov svijet. Stoga često biježe iz zdravstvenih ustanova.

Kao početno liječenje preporuča se individualna psihoterapija. Najbolja metoda liječenja bila bi grupna terapija ako je oboljela osoba može podnijeti.


Paranoidni poremećaj ličnosti

Paranoidni poremećaj ličnosti označava duboko i neosnovano sumnjičenje i nepovjerenje u ljude, preosjetljivost na druge osobe i nemogućnost izlaženja na kraj sa osobnim emocijama. Osobe zahvaćene ovim problemom ne pokazuju znakove psihotičnosti, niti shizofrenije. Iako paranoidne osobe zadržavaju moć urednog opažanja svoje okoline, oni kao po pravilu sva djelovanju drugih osoba krivo interpretiraju kao namjerno ponižavajuće ili prijeteće. Ovakve osobe često pristupaju mističnim religioznim skupinama, pseudoznantsvenim i kvazipolitičkim skupinama, što ih čini još izoliranijima od zajednice i pojačava osjećaj neprijateljstva drugih prema njima samima.

Simptomi karakteristični za ovaj poremećaj uključuju sumnju na iskorištavanje i zlobnost drugih osoba, naravno bez dovoljnih dokaza u stvarnosti. Uz to se javlja i preokupacija s neopravdanim dvojbama (npr. o iskrenosti svojih prijatelja ili radnih kolega). Naravno da se takve osobe odbijaju povjeravati drugima jer bolesno vjeruju da će sve informacije koje bi kazali nekome kasnije biti iskorištene protiv njih samih. Takve osobe nalaze povoda za osjećaj ugroženosti ili ponižavanja i u najbeznačajnijim gestama, riječima ili događajima. Uz to su prisutni stalno gunđanje, percipiranje napada na vlastiti karakter i reputaciju koji nisu očiti drugim osobama, a kao posljedica takvih rezoniranja, i brzih, ljutitih ispada ili protunapada. Vjernost bračnog druga ili seksualnog partnera praćena je stalnom sumnjom, bez uporišta i dokaza u stvarnosti. Za postavljanje dijagnosze potrebna je prisutnost barem 4 spomenuta simptoma.

Osobe pogođene paranoidnim poremećajem ličnosti rijetko sami traže pomoć i liječenje. Ipak, ako zatraže liječenje, individualna psihoterapija je jedini način da se počne. Povremeno mogu podnositi i grupne terapije. Antipsikotične lijekove opravdano je primijeniti tek u stadijima uznemirenosti bolesnika.


Shizotipalni poremećaj osobnosti

Glavna osobina shizotipalnog poremećaja ličnosti jesu "čudni" oblici ponašanja, razmišljanja i opće pojave bolesne osobe. Nabrojene karakteristike nisu dovoljne ekstremne da bi se mogle svrstati u shizofreniju, a ne javljaju se ni psihotične epizode.
Smatra se da oko 3% populacije pati od ovog poremećaja.

Poremećaj je trajno karakteriziran nedostatkom socijalnih i interpersonalnih kontakata. Simptomi prisutni kod ovog poremećaja uključuju ideje odnosa, čudna vjerovanja i magijska razmišljanja (vjerovanje u vidovitost, telepatiju, razna praznovjerja, postojanje "šestog čula"). Prisutno je i čudno razmišljanje uz čudan govor (metaforična, preopširan, stereotipan). Osim toga, javlja se i podozrivost, neprimjereni i suspregnuti afekti. Ponašanje i pojavnost takvih osoba je neuobičajeno i čudno. Sve to uzrokuje manjak bliskih prijatelja, uz prisutnost izražene i jake socijalne tjeskobe koja vjerojatno proizlazi iz paranoidnih strahova.

Grupna terapija je metoda liječenje za ove bolesnike, i prema rezultatima provedenih istraživanja, daje bolje rezultate od individualne psihoterapije. Ipak, neki bolesnici ne mogu tolerirati grupnu terapiju.




Poremećaj ličnosti - skupina B poremećaja

Ovdje ćemo se osvrnuti na poremećaje ličnosti iz skupine B, tzv. dramatične, emocionalne i eratične skupine. Ova skupina poremećaja obuhvaća četiri osnovna poremećaja, a to su histrionski, narcisoidni, antisocijalni i borderline oblik poremećaja ličnosti.

Sve te poremećaje povezuje zajednička tendencija korištenja nekih obrambenih mehanizama ličnosti poput disocijacije, negiranja, ˝splitting-a˝ i fenomena poznatog pod nazivom ˝acting out˝. Osim spomenutih obrambenih mehanizama među navedenim poremećajima ličnosti česti su i poremećaji raspoloženja i tzv. somatizacijski poremećaj.


Histrionski poremećaj ličnosti

Ovakve osobe traže pažnju i iskazuju izrazitu emocionalnost. Njihove emocije su plitke i često se mijenjaju. Najčešće se radi o privlačnim i zavodljivim osobama, s prenaglašenom brigom za svoj vanjski izgled.

Prisutan je sveobuhvatni način ponašanja jako izražene emocionalnosti i stalnog traženja pažnje koji počinje u vrijeme ranije odrasle dobi. Karakteristično za ovaj poremećaj jest osjećaj nelagode kada osoba nije u centru pažnje, interakcija s drugim osobama koja se može okarakterizirati kao neprikladno seksualna, zavodljiva i provokativna. Osim toga osjećaji te osobe su neiskreni, točnije se opisuju kao plitki i brzo se mijenjaju. Takva osoba konstantno koristi svoj fizički izgled da bi privukla pozornost na sebe. Govor takvih osoba je pun dojmova iako bez detalja. Osim toga, kod ovog poremećaja javlja se i povećana sugestibilnost od strane drugih osoba ili okolnosti i na kraju jako isticanje važnosti nekih veza i poznanstva.

Uz ove glavne simptome poremećaja ličnosti česti su i poremećaji raspoloženja i poremećaji u smislu somatizacije psihičkih tegoba, odnosno odražavanja Ťnegativneť psihičke energije na organizam.

U liječenju se koristi psihoterapija, individualna i grupna, ali i lijekovi, posebno antidepresivi.


Narstistički (narcisoidni) poremećaj ličnosti

Pojedinci s dijagnozom ovog poremećaja ličnosti imaju osjećaj grandioznosti u svezi s osobnom važnošću, dok su u isto vrijeme jako osjetljivi na kritiku. Gotovo da ne posjeduju mogućnost suosjećanja s drugima, a češće su zaokupljeni pojavom nego sadržajem.

Pogođene osobe pokazuju osjećaj grandioznosti, bilo to fantaziranje ili iskazivanje manirama, iskazuju potrebu da im se divi, i manjak suosjećanja koji počinje u mlađem odraslom dobu.

Takove osobe, kao što je već rečeno, iskazuju grandiozni osjećaj osobne važnosti, što se može iskazivati kao pretjerano naglašavanje osobnih postignuća i talenata. Zaokupljeni su fantazijama o neograničenom uspjehu, moći, izuzetnosti, ljepoti i idealnoj ljubavi. Oni vjeruju da su posebni i jedinstveni i da ih mogu razumjeti samo osobe visokog statusa, a uz to iskazuju jaku potrebu da im se divi. Također, oni iskazuju nerazumna očekivanja podilaženja i automatskog slaganja s njihovim stavovima. Interpersonalni odnosi kojih su oni dio pokazuju eksploatacijski odnos na štetu drugih osoba. Nedostaje im mogućnost suosjećanja, dok često misle da su im drugi zavidni i ljubomorni na njih. Nije redak ni arogantni nastup.

Kao i kod drugih poremećaja ličnosti iz ove skupine, pogođene osobe pokazuju poremećaje raspoloženja. Uglavnom se radi o depresiji i depresivnim raspoloženjima. Preokupiranost vlastitom pojavom izuzetno jako je izražena. Osim toga javlja se i problem somatizacije.

U liječenju se koristi individualna i grupna psihoterapija.


Antisocijalni poremećaj ličnosti

Osobe koje pate do ovog oblika poremećaja ličnosti imaju povijest trajnog i kroničnog antisocijalnog ponašanju u sklopu kojeg se vrši nasilje nad pravima drugih.
Osnovni poremećaj kod ovog stanja jest nemogućnost kontroliranja impulsa. Osobe pogođene ovim poremećajem pokazuju nedostatak osjećaja prema drugima. Oni su egocentrični, sebični i pretjerano zahtjevni. Uz to, često se kod njih ne mogu pronaći znakovi tjeskobe, kajanja i krivnje.
Kršenje prava i zakona zajednice karakteristično je za ovaj poremećaj ličnosti. Pojmovi poput Ťsociopatť ili Ťpsihopatť koriste se za osobe kod kojeg je posebno izraženo devijantno antisocijalno ponašanje.
Ovo stanje smatra se doživotnim, a za dijagnozu je važno da je poremećaj u ponašanju prisutan već u adolescenciji.
Osobe koje koriste nelegalne supstance (droge) često spadaju u skupinu antisocijalnih poremećaja. Međutim, ako je problem te osobe vezan isključivo za zlouporabu droga, i ako osoba osjeća krivlju zbog svog ponašanja onda se dijagnoza antisocijalnog poremećaja ličnosti može isključiti.
Istraživanja u SAD-u pokazala su da otprilike 3% muškaraca pati od ovog poremećaja.
Pozadina nastanka ovog poremećaja nije još sasvim jasna. Često postoje podaci o sličnim poremećajima u obitelji. Stoga se danas smatra da u razvijanju ovog poremećaja ulogu igraju i okoliš u kojem osoba odrasta, ali i genetski faktor. Problemi u obitelji vezani uz alkoholizam također povećava rizik od antisocijalnog ponašanja.
Antisocijalno ponašanje može nastati i kao posljedica traume mozga, ili upale mozga (encefalitis).

Liječenje je potrebno provoditi isključivo na odjelima, a kao učinkovitija metoda pokazale se grupna terapija.
Osim psihodinamskog pristupa kod nekih bolesnika stanje se može poboljšati lijekovima.


˝Borderline˝ ili granični poremećaj ličnosti

Glavni poremećaj jest nestabilnost poimanja samog sebe, među-osobnih odnosa i raspoloženja.
Karakterističan je uzorak ponašanja obilježen nestabilnošću međuljudskih odnosa, poimanja samog sebe, afekata i kontrole afekata što počinje u ranoj odrasloj dobi.
Stanje je obilježeno velikim naporom u izbjegavanju stvarnih ili izmišljenih vezanja. Međuljudski odnosi su nestabilni i intenzivni. Identitet o samom sebi je nestalan i poremećen. Prisutna je impulzivnost u barem dvije aktivnosti koje su potencijalno štetne za tu osobu (seks, zlouporaba droga, prežderavanje). Suicidalno ponašanje može biti prisutno ili ponašanje koje naginje samoranjavanju. Prisutan je kronični osjećaj praznine. Osjećaj ljutnje je intenzivan, bez kontrole i neprikladan za određenu situaciju.

Ova vrst poremećaja prisutna je u 1-2% populacije. Dijagnoza je češća dva puta više kod žena. Uzrok ove vrste poremećaja najvjerojatnije je poremećaj u ranom razvoju ličnosti. Čest nalaz je teško zlostavljanje u djetinjstvu.

U terapiji se koristi psihodinamski pristup, ali i lijekovi.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 12:21 - Komentiraj/Vidi komentare (1) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Manično - depresivna psihoza (bipolarni afektivni poremećaj)


Definicija manije
Manija je endogena psihoza, rjeđe se javlja samostalno, češće je udružena s depresijom u jedan krug, kao manično-depresivna psihoza, pa se tada naziva cirkulatorna (bipolarna psihoza). Manija počinje u mlađoj dobi, a za nju su karakteristični poremećaji mišljenja, afekta i motorike. Misli naviru bujicom, a raspoloženje je bez razloga podignuto pa bolesnik zrači vedrinom, srećom ili samopouzdanjem. Vremenom se takav bolesnik iscrpljuje.

Definicija manično-depresivne psihoze (bipolarnog poremećaja)
Manično-depresivna psihoza (bipolarna psihoza) endogena je duševna bolest u kojoj se izmjenjuju razdoblja manije i depresije. Spada u teške endogene psihoze. Smjenjivanje faza je neodređeno pa dolazi do kraćih maničnih i dugih depresivnih razdoblja, ili obrnuto. Ne oštećuje bolesnikovu ličnost, a između napada bolesnik izgleda zdrav. Nešto je češća kod debljih osoba. Klinička slika ovisi o fazi u kojoj se bolest nalazi, maničnoj ili depresivnoj.
Svijet bi bio jako dosadno mjesto kad bi svačije raspoloženje bilo uvijek isto, ni veselo ni tužno. Naše je raspoloženje rijetko potpuno stabilno - male stvari mogu nas uveseliti, ili iznervirati i rastužiti. Neke su osobe svjesne pravilnih uzoraka kod promjena svog raspoloženja. Za neke, proljeće je razdoblje poboljšanog raspoloženja kako se vrijeme počinje popravljati, a zima je razdoblje slabijeg raspoloženja kako noći postaju sve duže, a dani sve kraći. Neke žene mogu primijetiti promjene u svom raspoloženju ovisno o različitim fazama menstrualnog ciklusa. Kod ovih raspoloženja, nije problem u ponavljajući obrascima raspoloženja, već je problem u stupnju povišenog ili sniženog osnovnog raspoloženja i kasnije posljedice odluka ili postupaka koji mogu biti učinjeni u vrlo viskom raspoloženu (manija) ili pogoršanom raspoloženju (depresija).

Koji su simptomi?
Važno je razlučiti tri elementa ovog poremećaja:
- depresivni simptomi
- manični simptomi
- ciklusi ova dva raspoloženja.

Simptomi depresije su opisani u dijelu o depresiji.
Simptomi manije mogu uključivati:
- ushićenost
- razdražljivost
- izmjenjivanje stadija ushićenosti i razdražljivosti - i nazad i to vrlo brzo
- hiperaktivnost
- slaba koncentracija i lako rušenje koncentracije
- slabije i nikakvo spavanje
- prejedanje
- povećanje seksualne želje
- brzo preskakanje s teme na temu tijekom konverzacije - otežavajući osobi koja ga sluša da ga prati
- brzo govorenje, što otežava razumijevanje riječi koje izgovara
- grandiozne ideje

Osim toga postoje i ciklusi u kojima se mogu ponavljati. To se može prezentirati u nekoliko različitih oblika:

- miješani obrazac. Moguće je da osoba pati od brojnih maničnih simptoma, a da u isto vrijeme pati i od teških depresivnih misli. Ovo je pogotovo često ako osoba osjeća i zna što joj se događa i kroz što prolazi.
- ciklički obrazac. Simptomi manije mogu biti praćeni simptomima depresije prema gotovo pravilnom uzorku. Ove izmjene raspoloženja mogu se događati u periodu od jednog dana pa do jednog mjeseca. Rjeđi slučaj je da neki ljudi iskuse samo razdoblja depresije ili manije, ali unutar pravilnih ponavljajućih uzoraka.

Kako je čest ovaj poremećaj?
Oko 1% opće populacije će razviti bipolaran poremećaj za vrijeme svog života. Ako imate krvne srodnike koji boluju od bipolarnih poremećaja, tada je prilika za razvijanje bolesti veća - oko 12% ljudi čiji brat ili sestra pate od bipolarnog poremećaja razviti će istu bolest.

Što mogu napraviti za samo-pomoć?

Pratite svoje raspoloženje
S bilo kojim poremećajem koji se ponavlja u ciklusima, pola bitke u svladavanju bolesti predstavlja praćenje gdje ste u ciklusu u bilo koje vrijeme. Da bi uhvatilo u koštac s bipolarnim poremećajem, ponekad je potrebno misliti o tom poremećaju kao što bi mislili astmatičar o astmi ili dijabetičar o dijabetesu. Oni trebaju poduzimati dnevna praćenja dišnog kapaciteta ili razine šećera, i onda planirati što će te dalje raditi i kako se ponašati tog dana.
Slično, s bipolarnim poremećajem, možete prati vaše raspoloženje i misli. To vam pomaže da uočite promjene u raspoloženju koje se mogu javiti prije relapsa bolesti. Još je moguće da dođe do relapsa bolesti, ali sada to možete planirati.

Imati nekoga kome vjerujete tko će pratiti vaše raspoloženje
Važno je imati povjerljivog prijatelja ili njegovatelja. Možete utvrditi mali dogovor; svaki put kad oni uoče relaps (vraćanje bolesti), oni će vas na to i upozoriti, nakon čega oboje možete poduzeti prave korake prema nastupajućem recidivu. To bi moglo značiti uzimanje nekoliko slobodnih dana za odmor, preispitivanje da li ste u zadnje vrijeme previše toga preuzeli na sebe i odteretiti se, ili posjetiti psihijatra.

Kakva profesionalna pomoć postoji?
Za osobe kod kojih promjene raspoloženja jako variraju i ne mogu se uspješno regulirati tehnikama praćenja raspoloženja i misli, stručnjak, psihijatar će propisati lijek - litij. On ima svojstva stabiliziranja promjena raspoloženja, ali je vrlo važno održavanje pravilne razine lijeka u krvi. Previše lijeka može biti otrovno, dok preniske doze neće imati nikakvog utjecaja na promjene raspoloženja. Iz tih razloga, osobe liječene litijem, moraju redovito posjećivati zdravstvene institucije i provjeravati razine lijeka u krvi.

Izvor: medicina.hr

O čemu dalje želite čitati?

...

- 11:05 - Komentiraj/Vidi komentare (2) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Tamna čokolada za bolje raspoloženje


Koja će vas namirnica učiniti sretnijima – čokolada ili jabuka? Ukoliko odovorite sa čokolada, vaš odgovor je točan, ali (naravno, uvijek postoji ali) samo ukoliko istinski uživate u njoj. Ako vas nakon zadnjeg zalogaja počne moriti grižnja savjest zbog kalorija i masnoća, time ćete poništiti sve povoljne učinke koje čokolada ima na vaše raspoloženje.

No, ima lijeka i za to – uvijek kupujte čokoladu koja ima najmanje 70 posto kakaa, jer ima intenzivan okus pa će vam i kockica biti dovoljna da zadovoljite želju za slatkim.

Kakaovac je glavni sastojak svake dobre čokolade, a bogat je flavonoidima i antioksidansima koji poboljšavaju zdravlje krvnih žila i smanjuju razinu lošeg kolesterola u krvi.

Tamnu čokoladu sa 70 posto i više kakaa konzumirajte svaki put kada osjetite potrebu za ovim "slatkim grijehom", a također je upotrebljavajte i pri pripremi kolača i drugih slastica.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 09:34 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

ponedjeljak, 16.02.2009.

Religija i depresija


Ljubav i zajednica liječe i preveniraju depresiju

U društvu se sve češće susrećemo s neopravdanom nervozom, tugom, povučenošću, izoliranošću. Crna kronika preplavila je medije, a nerijetki su i suicidi. U svagdanjoj žurbi sve je manje vremena za susjeda, prijatelja, dijete, a mnogi se udaljavaju jedni od drugih. Tako svaki čas netko na poslu, u tramvaju ili čak u krugu obitelji izjavi da je u »depri« i da ga se pusti u miru. Često se čuje kako netko nema volje ni za što, u nekom je beznađu, u strahu. Prema pojedinim istraživanjima, depresija se smatra četvrtim najvećim zdravstvenim problemom u svijetu. S nedavnog skupa psihijatara u Mostaru istaknuto je da svaki četvrti stanovnik na ovim područjima ima anksiozni ili depresivni poremećaj. O depresiji i drugim poremećajima te kako ih nadići govori psihijatar dr. Igor Filipčić koji je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu završio poslijediplomski studij iz psihoterapije, znanstveni poslijediplomski studij u području biomedicine i zdravstva te doktorski studij o temi »Učestalost depresije i utjecaj liječenja depresije na kvalitetu života bolesnika koji boluju od kroničnih somatskih bolesti«. Specijalistički ispit iz psihijatrije položio je 2002. na Klinici za psihijatriju u KBC-u Zagreb, gdje i danas radi kao psihijatar. Trenutno je na supspecijalizaciji iz biologijske psihijatrije. Autor je većeg broja znanstvenih i stručnih radova iz područja psihijatrije te sudionik i predavač na brojnim domaćim i stranim znanstvenim skupovima. Član je brojnih stručnih udruga te predstavnik mladih psihijatara Republike Hrvatske u Svjetskoj psihijatrijskoj udruzi.

- Depresija se ubraja u najčešće psihičke bolesti suvremenog društva. Kako je definirati i na koji se način očituje, zapravo koji su simptomi?
DR. FILIPČIĆ: Depresija se ubraja u jednu od bolesti koje su najranije opisane u povijesti medicine, a u moderno doba spada u najučestalije psihičke poremećaje. Depresija je u današnje vrijeme, osobito u ženskoj populaciji, postala drugi najčešći zdravstveni problem. Tako u ukupnoj populaciji po učestalosti nalazi se na visokom četvrtom mjestu. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, do 2020. godine depresija bi mogla po učestalosti postati drugi zdravstveni problem u svijetu te vodeći zdravstveni problem ženske populacije. Epidemiološka istraživanja govore da 3 do 4% populacije boluje od težih, dok 1,5 do 2% od blažih oblika depresije. Prevalencija u svijetu iznosi od 12 do 20% u ženskoj, a od 5 do 12% u muškoj populaciji. Žene obolijevaju dva puta češće od muškaraca, a točan razlog takve pojave nije poznat. Pretpostavlja se da tome pridonose hormonske promjene u žena, trudnoće, porodi, naučena bespomoćnost te predodređenost životnih uloga. Svako neraspoloženje ili opravdana tuga ne treba se klasificirati kao depresija. Depresija nije samo neraspoloženje ili tuga, to je poremećaj koji uzrokuje smetnje u osjećajnoj i u tjelesnoj sferi pojedinca. Izaziva duboke patnje oboljelih i većina stručnjaka se slaže da spada u najbolnija životna iskustava s kojima se današnji čovjek može suočiti. Depresivnom naziva se ona promjena raspoloženja koje je bolesno sniženo, a razlikuju se od normalnog po jačini, po duljini trajanja i nemogućnosti da osoba takvo raspoloženje kontrolira. Depresivni bolesnici su slabo raspoloženi, tužni, bezvoljni i pojačano umorni, a bolest se dijagnosticira kada se osoba kontinuirano osjeća žalosna svakog dana, veći dio dana u razdoblju od dva tjedna ili duže i kada je više ništa ne može razveseliti. Simptomi depresije uz sniženo raspoloženje su ravnodušnost, bezidejnost, apatija, pojačana napetost, nemir i razdražljivost. Depresija se iskazuje i poremećajem tjelesnih funkcija. Dominira poremećaj sna, smanjeni ili pojačani apetit, posljedično gubitak ili dobitak tjelesne težine. Uz tromost, opću slabost, iscrpljenost i kognitivnu disfunkciju, najčešće su to slaba koncentracija i zaboravljivost.

Depresija je najčešća u četrdesetim godinama

- U kojoj se životnoj dobi najčešće javlja depresija i kako je prepoznati, odnosno kako pomoći osobi koja je zapala u depresiju? Koliko je danas liječenje depresije moguće i na koji način?
DR. FILIPČIĆ: Depresija se najčešće javlja u četrdesetim godinama života, iako se u 50% slučajeva bolest može pojaviti i ranije, a u dobi iznad 60 godina javlja se u 10% slučajeva. Treba naglasiti da se depresija sve češće javlja u mladih, što povezujemo sa modernim načinom življenja, pritiscima društva i bliže okoline. Zahtjevi svakodnevno rastu a bazične značajke društva kao što su obitelj, zajednica njihovo prihvaćanje, ljubav i potpora postupno blijede i često bivaju zanemarivane. Depresija je često maskirana neprepoznata i neadekvatno liječena jer dolazi u komorbiditetu s raznim kroničnim tjelesnim i drugim psihičkim bolestima. Depresivne se epizode mogu liječiti u gotovo 70 do 80% slučajeva. Bolesnika već na samom početku liječenja treba obavijestiti da je njegov poremećaj vjerojatno nastao kao posljedica međudjelovanja različitih biokemijskih, psiholoških i čimbenika stresa. Treba mu reći da će se u liječenju koristiti i lijekovi i različite psihološke metode liječenja. Liječenje depresije provodi se psihofarmacima, psihoterapijom i psihoedukacijom oboljelih. Osnovu u liječenju depresivnih poremećaja predstavljaju antidepresivi, a ovisno o stupnju poremećaja koriste se i drugi psihofarmaci, stabilizatori raspoloženja, anksiolitici i antipsihotici. Najbolji rezultati liječenja postižu se kombinacijom farmakoterapijskih i psihoterapijskih mjera. Kako bi se postigla adekvatna suradljivost bolesnika, treba upozoriti oboljele na mogućnost razvoja nuspojava pri uzimanju propisane terapije, te da djelovanje antidepresiva nastupa sa latencijom od tri, četiri, a ponekad i šest tjedana. Prva faza liječenja traje četiri do šest tjedana. Kod oboljelih koji reagiraju na antidepresivnu terapiju prva dva do tri tjedna može se uočiti početno poboljšanje, a smanjenje simptoma se događa nakon tri do četiri tjedna. Jedan od glavnih razloga terapijskog neuspjeha je subdoziranje antidepresiva, a učestalo javljanje novih epizoda je najčešće posljedica prijevremenog prekida terapije. Terapija održavanja ili druga faza liječenja traje minimalno godinu dana, lijek se uzima u istoj dozi kao i u akutnoj fazi liječenja, a s ciljem održavanja i sprečavanja pojave nove depresivne epizode. Bolesnici kod kojih se depresivne epizode javljaju opetovano, treba nastaviti s profilaktičkom terapijom minimalno pet godina, a nekad i doživotno. Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina su antidepresivi koji selektivno blokiraju ponovnu pohranu serotonina, radi se o djelotvornim i sigurnim antidepresivima koji se danas preporučuju kao antidepresivi prvog izbora.

Obitelj i Crkva ne dopuštaju izolaciju

- Koliko u liječenju može sudjelovati obitelj, šira zajednica poput Crkve, društva?
DR. FILIPČIĆ: Svaka zajednica, u prvom redu obitelj, ona prirodna, svojom ljubavlju i podrškom pomaže pojedincu da ne upadne u depresiju. I Crkva tu može jako puno pridonijeti i pridonosi. Dovoljno je poći od toga da oni koji redovito pohađaju vjeronauk imaju podršku u svojoj zajednici, jer su oni dio te zajednice šire obitelji. Dakle, Crkva se bazira na međusobnoj ljubavi i zajedništvu i na taj način pomaže osobi koja se povlači u sebe i koja ima stanovite teškoće. Jer depresija je povlačenje u sebe, izbjegavanje društva, samoizolacija. Crkva je na neki način velika obitelj i tu ljudi, uz svoju obitelj, imaju podršku šire zajednice. Kad se pogledaju mladi koji odlaze u crkvu i koji se druže u okrilju Crkve, zamjetno je da se oni izvuku od stanovitih teškoća koje pogađaju ostale njihove vršnjake u populaciji.
Iz svog primjera navodim: dok smo išli na vjeronauk, uvijek se nešto događalo, postojale su neke aktivnosti koje su nas okupljale i okupirale. Družili smo se, posjećivali, netko je uvijek nešto slavio. Zapravo, zajednica nas je držala. I za vrijeme studija imali smo svoju grupu koja je išla na vjeronauk, družila se, raspravljala o svim problemima. Uz to uvijek je netko nekome bliži pa mu pomogne u njegovim teškoćama, sasluša ga, utješi. Iz tih razloga Crkva ima važnu ulogu u psihičkom zdravlju pojedinca.

Novinarsko neznanje o piromaniji

- Proteklog ljeta, a i prije toga, mediji su puni vijesti o požarima koji su izazvali nepredvidive posljedice. Što se to događa u ljudskoj glavi da postane piroman?
DR. FILIPČIĆ: Svakako treba istaknuti da su informacije i članci vezani uz piromane, koji se gotovo svakodnevno objavljuju u našim glasilima, posljedica neinformiranosti i nepoznavanja same bolesti. Piromanija je iznimno rijedak poremećaj, naziv piromani se zlorabi jer pravi izraz je piromansko ponašanje iza čega se krije velik broj kriminalnih i terorističkih radnja, razni oblici osveta, nesavjesnost i nepažnja te od duševnih poremećaja, razni poremećaji osobnosti i alkoholizam. Takve osobe koje se bave spomenutim radnjama, a ne boluju od piromanije, nije potrebno upućivati psihijatru već za njih postoje druge legalne institucije države, jer se u najvećem broju slučajeva radi o kriminalnim radnjama.

Piromanija je rijedak poremećaj

- Što spada pod piromaniju i kako se ona očituje na osobi, zapravo kako se kvalificira u psihijatriji i može li se liječiti?
DR. FILIPČIĆ: Piromaniju definiramo kao nekontrolirani impuls za opetovano izazivanje požara, bez pravog motiva (politički, teroristički, financijski ili neki drugi razlog zločina). Ime poremećaja dolazi od grčkih riječi pyr (vatra) i mania (gubitak razuma, ludilo), a poremećaj je rijedak. Prema američkoj klasifikaciji duševnih bolesti (DSM-IV-TR), piromaniju uvrštavamo u skupinu poremećaja kontrole impulsa, potrebno je da oboljeli zadovoljava minimalno šest kriterija i da je više puta pokušao ili podmetnuo požar. Osobe koje pate od spomenutog poremećaja često su opsjednute vatrom, vatrogascima i takvom vrstom destrukcije od rane mladosti, oni u vatri i izazivanju požara uživaju. Uspješnim izazivanjem požara oslobađaju se snažne unutarnje tenzije koja se u njima nakuplja prije samog čina, te na taj način postižu zadovoljstvo i gratifikaciju gledanjem ili sudjelovanjem u požaru. Prema finskoj studiji objavljenoj 2005 godine, a u kojoj su praćeni slučajevi tijekom dvadeset godina, nalazimo da je broj pravih piromana iznimno rijedak, a češće se javlja u muškaraca. Najveći broj slučajeva vezan je uz alkoholizam, tj. akutno opita stanja i antisocijalni poremećaj osobnosti, a povremeno ali značajno manje uz podmetanje požara vežu se i bolesnici u akutnoj fazi manije, psihotičnih poremećaja i ADHD-a u djece. Liječenje piromanije provodi psihijatar, i to kombinacijom psihofarmaka (lijekovi izbora su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina) i psihoterapijskog tretmana.

Depresivne osobe češće se ubijaju

- Često se govori da depresivno stanje uzrokuje suicid. Koliko je to s psihijatrijskog stajališta utemeljeno i što dovodi do suicida? Raste li broj suicida i zašto?
DR. FILIPČIĆ: Podaci o suicidu govore da i do 15% depresivnih osoba počini samoubojstvo. Tako, prema statistici, poslije bolesti krvnih žila i karcinoma samoubojstvo je najčešći uzrok smrti kod ljudi srednjih godina. U Velikoj Britaniji godišnje se na deset tisuća stanovnika ubije jedan, dok tjedno samoubojstvo izvrše dvije osobe na milijun stanovnika. Hrvatska spada među deset vodećih zemalja u Europi po broju počinjenih samoubojstava. Češće se događa u gradovima nego na selu, u područjima s pokretljivim stanovništvom. Isto tako samoubojstvo je češće kod muškaraca nego kod žena, i više kod starijih nego mlađih osoba. Samci (neoženjeni, razvedeni, udovci) podložniji su samoubojstvu od oženjenih ljudi s obiteljima. Opasnost se povećava ako je netko u obitelji već počinio samoubojstvo. Šezdeset posto samoubojica je prije toga nejasno spominjalo što će učiniti, a četrdeset posto ih je o tome govorilo vrlo otvoreno. Polovica je posjećivala liječnika, naročito psihijatra. Polovica onih koji su se odlučili na samoubojstvo patila je zbog depresivne bolesti, a u drugoj polovici velik je broj alkoholičara, kod kojih su samoubojstva pedeset puta češća nego u općoj populaciji. I tu opet vjera i Crkva mogu imati veliko značenje. Terapeutska teologija polazi od postavke da bolest, dakle i depresija, ima temelje u oštećenom odnosu prema Bogu koji ima za posljedicu gubitak osjećaja vlastite vrijednosti, osjećaj nesigurnosti, bespomoćnosti, pesimizam i beznadnost, nezahvalnost, nezadovoljstvo i zavist, gubitak životnog smisla. Stavovi glede odnosa vjere i depresije vrlo su različiti i nerijetko posve proturječni.

Hrvatska spada među deset vodećih zemalja u Europi, po broju počinjenih samoubojstava. Češće se događa u gradovima nego na selu, u područjima s pokretljivim stanovništvom. Isto tako samoubojstvo je češće kod muškaraca nego kod žena, i više kod starijih nego mlađih osoba. Samci (neoženjeni, razvedeni, udovci) podložniji su samoubojstvu od oženjenih ljudi s obiteljima. Opasnost se povećava ako je netko u obitelji već počinio samoubojstvo. Šezdeset posto samoubojica je prije toga nejasno spominjalo što će učiniti, a četrdeset posto ih je o tome govorilo vrlo otvoreno.

Depresivnim naziva se onu promjenu raspoloženja koje je bolesno sniženo, a razlikuju se od normalnog po jačini, po duljini trajanja i nemogućnosti da osoba takvo raspoloženje kontrolira. Depresivni bolesnici su slabo raspoloženi, tužni, bezvoljni i pojačano umorni, a bolest se dijagnosticira kada se osoba kontinuirano osjeća žalosna svakog dana, veći dio dana u razdoblju od dva tjedna ili duže i kada je više ništa ne može razveseliti. Simptomi depresije uz sniženo raspoloženje su ravnodušnost, bezidejnost, apatija, pojačana napetost, nemir i razdražljivost.

Stigmatizirani psihički bolesnici

- Koliko je današnja psihijatrija u svojim znanstvenim dostignućima napredovala i može li se pomoći potrebnoj osobi? Što je sa shizofrenijom, koliko je ona raširena?
DR. FILIPČIĆ: Kao i sve druge grane medicine, i psihijatrija je danas napredovala i može puno pomoći bolesniku, odnosno osobi s psihičkim teškoćama. Tako danas uz kombinaciju medikamenta i psihoterapije psihički bolesnici mogu savršeno funkcionirati, čak da se ne prepozna da imaju stanovite teškoće. Kad su u pitanju shizofreni bolesnici, oni nemaju uvid u realno stanje. Oni znaju napraviti nešto u svom svijetu što nije uobičajeno, ali pogrešno je o njima razmišljati da su agresivni. Problem je današnjeg društva što stigmatiziraju shizofrenog bolesnika. I shizofreni bolesnik, ako redovito uzima terapiju, ne može se prepoznati da je shizofren. Sve druge bolesti, izuzevši depresiju, u postotku su koji je bio i prije. Kao što sam već spomenuo, za sve je važna ljubav među ljudima, među osobama. U prvom redu, ona obiteljska sloga i ljubav gdje osoba ima podršku, a onda cijele zajednice koja štiti osobu. Tada, ako osoba i upadne u krizu, neka istraživanja pokazuju kako se brže oporavljaju u usporedbi s depresivnim bolesnicima koji nemaju ljubavi, nemaju podrške. To se može primijeniti i na vjernike, jer oni su svjesni Božje ljubavi i nade.

Vjera pomaže ljudima osmisliti život

- Koliko sama vjera pomaže u prevenciji, odnosno u liječenju depresije?
DR. FILIPČIĆ: Polazim od toga da struku treba poštivati i da psihijatrija iz dana u dan sve više i više napreduju. Međutim, treba imati na umu da je ljudski život isprepleten, na neki način je mozaičan. U tome kontekstu vjera je velik duhovni izvor koji može značajno utjecati na proces izlječenja, ona otkriva jedan nadnaravni duhovni svijet koji je izvor životne snage. Rekao bih: čovjek je ono u što vjeruje, a vjera je sila pomoću koje živimo. Opće je poznata izreka da liječnik liječi a Bog ozdravlja. U tom svjetlu treba gledati vjeru i kao preventivu depresiji. Psihijatrija, terapeutska teologija i religija imaju zajednički cilj, a to je pomoći ljudima da osmisle i prevladaju svoju patnju, pri čemu depresija predstavlja jednu od najvećih ljudskih patnja. S druge strane treba promatrati da je odnos između vjere i depresije vrlo složen. Pogrešno bi bilo bježati od stvarnosti. Isto tako depresija utječe negativno na vjeru i duhovni život oboljelih. Gdje god se čovjek okreće Božjoj ljubavi i na nju s ljubavlju odgovara, on postaje zdrav. Kada je ljubav prisutna u nama i oko nas, to je sigurna zaštita od depresije. Ljubav nas povezuje s drugim bićima i najbolja je prevencija izolacije. Vjera daje ljudskom životu viši smisao, a gdje postoji smisao življenja, to je brana protiv depresije. Vjera otkriva ljudima nadnaravan duhovni svijet koji je živo vrelo životne snage i ustrajnosti.

Izvor: Glas Koncila

O čemu dalje želite čitati?

...

- 08:33 - Komentiraj/Vidi komentare (1) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

nedjelja, 15.02.2009.

Socijalna fobija


Socijalna ili društvena fobija u svom najizraženijem obliku javlja se kod dva ili tri posto ljudi i jedan je od najčešćih psihičkih poremećaja. Pa ipak, također je i jedan od najčešće neshvaćenih i najslabije proučavanih među njima.

Naziva se još i socijalno anksioznim poremećajem, a definira se kao intenzivan strah od drugih ljudi u uobičajenim socijalnim situacijama ili pak strah od poniženja u istim situacijama. Socijalna fobija može se shvatiti kao strah koji se javlja kod ljudi kada su okruženi nepoznatim osobama, kada trebaju govoriti u javnosti, razgovarati s autoritativnom osobom...

Najčešća socijalna fobija je strah od govorenja u javnosti. Osobe koje pate od ove fobije obično misle da su oni jedini u takvoj situaciji, dok drugima to ne predstavalja problem. Crvenjenje – normalna tjelesna reakcija na neugodnost, ovim osobama postaje bolan i neugodan događaj sam po sebi.

Iako se socijalna fobija često doživljava kao stidljivost, radi se o posve drugačijim stvarima. Dok se stidljive osobe mogu osjećati vrlo neugodno u prisutnosti drugih ljudi, one ne doživljavaju ekstremnu anksioznost tijekom sudjelovanja u društvenim situacijama ili ih svjesno izbjegavaju. S druge strane, osobe koje pate od socijalne fobije nisu nužno i stidljive – oni mogu uspostaviti normalne kontakte s drugim ljudima, ali u određenim situacijama osjećaju intenzivnu anksioznost.

One su svjesne da su njihove misli, osjećaji i strahovi iracionalni, ali i dalje ostaju skloni anksioznosti koja je uzrokovana sudjelovanjem i strahom od društvenih situacija. Strah od sudjelovanja u nekom društvenom događaju kod ovih osoba može početi i tjednima ranije, a rezultat često može biti njegovo izbjegavanje pod svaku cijenu. Čak i kada sudjeluju u događaju, ove osobe mogu još danima poslije imati neugodne misli i osjećaje koje se pojavljuju kao rezultat brige o tome kakav sud i mišljenje imaju drugi o njima.

Iako točan uzrok socijalne fobije još nije poznat, smatra se da u mozgu postoje kemijski procesi koji su možda odgovorni za ovaj poremećaj. Pa ipak, traumatični događaji često su uzročnici mnogih fobija, pa tako zasigurno i ove.

Osobe koje pate od socijalne fobije pokazuju tri osnovne značajke – strah od promatranja ili ispitivanja u posebnim društvenim situacijama, stalan strah od nastupa u javnosti i izbjegavanje "problematičnih" situacija. Socijalna fobija uopćeno se može shvatiti kao stanje gdje strah utječe na sve socijalne kontakte ili kada su strahovi povezani za određene društvene aktivnosti.

Najočitiji simptom socijalne fobije je strah da ćete biti osramoćeni pred drugim ljudima. Osobe koje pate od ovog poremećaja često zanju imati problema s pričanjem, jedenjem ili pisanjem pred drugima. Kada su izložene situacijama kojih se boje, ove osobe će redovito iskusiti somatske (fizičke) simptome anksioznosti – jako lupanje srca, znojenje, napetost mišića i glavobolju. Dodatni simptomi uključuju bolove u trbuhu, hladne ili vruće "valunge" i suho grlo i usta. Simptomi se mogu pojaviti prije, tijekom ili poslije problematičnog događaja, a osoba može doživjetii sekundarne somatske simptome – drhtanje i crvenjenje.

Ukoliko sumnjate da ste i vi među onima koji pate od ovog poremećaja, provjerite osjećate li jaku nelagodu u sljedećim situacijama:
- Rad tijekom kojeg vas netko promatra
- Telefoniranje nekome koga slabo ili uopće ne poznajete
- Mokrenje u javnom toaletu
- Ispunjavanje testova sposobnosti, znanja ili vještina
- Izražavanje neslaganja s osobom koju dobro ne poznajete
- Organiziranje zabave ili tuluma
- Ulazak u prostoriju u kojoj svi već sjede

Izvor: trigon.hr

O čemu dalje želite čitati?

...

- 09:19 - Komentiraj/Vidi komentare (2) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

subota, 14.02.2009.

Pobijedite depresiju za Valentinovo


Dosta vam je čokoladnih srdaca i plišanih igračaka koje vas gledaju iz svakog izloga? Mrzite lažnu i pretjeranu romantiku u zraku, crvene ruže? Sami ste, depresivni i ogorčeni? Niste jedini...

Iako većina ljudi doživljava Valentinovo kao komercijalni trik, većina ga ipak neće moći izbjeći, te će krenuti u kupovinu. Čini se kako je ovaj ''prisilni dan za ljubav'' cijeli grad zavio u crveno i od njega se ne može pobjeći.

Evo nekoliko dobrih razloga zašto smijete mrziti Valentinovo:

1. Komercijalizacija
Društvo nameće ljudima potrebu za pretjeranim kupovanjem poklona. Kakve veze imaju crvene ruže, plišane igračke i ostali proizvodi koje nam trgovci pokušavaju uvaliti s emocijama? Ljubav se ne bi trebala iskazivati poklonima već riječima i djelima...

2. Licemjerje
Čini se kako je cijeli svijet na taj dan zaljubljen, ali što je sa ostalih 364 dana u godini? Ljubav bi se trebala pokazivati svakodnevno, a ne samo na Valentinovo.

3. Pretjerana romantika
Nema ničeg goreg od pretjerane sladunjavosti u javnosti, no čini se da ovaj dan izvlači ono najgore u ljudima.

4. Nametnuti kriteriji
Društvu je nametnuta proslava tzv. ''dana zaljubljenih'', i svi očekuju od vas, ako ste sretno zaljubljeni, da ćete posebno obilježiti taj dan (ili ako ste sami da ćete ga provesti u depresiji upravo zato što nemate nikoga s kime biste podijelili ovaj ''magičan dan''). No nažalost, od Valentinova se ne može pobjeći čak i da probate. Romantične pjesme puštat će se cijeli dan na radiju, u gradu će vas okruživati srca koja skaču iz svakog izloga i ljudi koji jednostavno moraju što vidljivije svijetu pokazati koliko su zaljubljeni i sretni... Strašno!

Što nam je činiti:

1. Izbjegavajte javna mjesta
Neki od nas najviše bi voljeli ovaj dan prespavati, no to baš i nije moguće. Umjesto toga, ograničite svoja lutanja gradom, izbjegavajte kafiće, restorane i slastičarne, gledajte u pod i pravac doma - tamo ste sigurni.

2. Ne palite televiziju i radio
Valentinovo će u medijima sigurno biti obilježeno romantičnom glazbom i filmovima, pa nađite drugu zanimaciju.

3. Družite se s prijateljima
Dogovorite se s prijateljima da odete u kino, na koncert ili napravite doma zabavu za uski krug ljudi.

4. Posudite horor filmove
Ispecite kokice i napravite filmski maraton serijom horor filmova - vrištenje i krv sigurno će vam odvući pažnju od ljubavi i romantike.

Izvor: TotalPortal.hr

O čemu dalje želite čitati?

...

- 17:30 - Komentiraj/Vidi komentare (3) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

SUBUTEX (buprenorfin)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Subutex zamjena za metadon

Heroinski ovisnici dobili su mogućnost besplatnog liječenja novim lijekom buprenorfinom, poznatijim pod nazivom Subutex, koji se prošli tjedan našao na službenoj listi HZZO-a.

Iako je Subutex i dosad bio u primjeni, njegova visoka cijena predstavljala je problem u dugotrajnom liječenju Prema riječima dr. Slavka Sakomana, primjenom tog novog lijeka mogao bi se smanjiti broj smrtnih slučajeva od predoziranosti, kojih je sada oko stotinu godišnje, piše Jutarnji list.

Iako je Subutex i dosad bio u primjeni, njegova visoka cijena predstavljala je problem u dugotrajnom liječenju pa su se pacijenti najčešće vraćali na metadon.
Buprenorfin je potvrđeno sigurnija opcija jer pokriva žudnju za opijatima i sprečava pojavu apstinencijskih smetnji. Ne stvara ovisnost i nema rizika od predoziranja. Iako se već koristi u 20-ak država EU, bitka za uvođenje tog lijeka na listu HZZO-a trajala je čak tri godine.

'U Francuskoj se koristi osam godina, a Slovenija od uvođenja tog lijeka bilježi tri puta manje "overdosea", rekao je Sakoman, voditelj Odjela za ovisnost o drogama u Klinici za psihijatriju KB-a Sestre milosrdnice.

Tijekom posljednjih pet godina broj ovisnika u Hrvatskoj porastao je 50 posto. U Hrvatskoj je trenutačno približno 14.000 registriranih ovisnika, a njih oko 4000 na metadonskoj je terapiji. Subutex je dosad plaćalo samo 700 ovisnika, a dr. Sakoman očekuje da će ih uskoro biti još barem tisuću.

'Naravno, sam lijek nije dovoljan. Pozitivne promjene nerealno je očekivati ako pacijent od lijeka očekuje stanje u glavi slično stanju koje izaziva heroin. Potrebno je jednostavno željeti dublju promjenu ponašanja. Taj lijek omogućava mirnoću u mozgu i lakše je kontrolirati ovisnost. Pacijentu daje šansu reorganizirati život, a i obitelj se može odmoriti od sulude utrke za drogom, od cijelog tog kaosa', objasnio je Sakoman.

Tijekom sljedećih godinu dana omjer bi trebao biti 30 posto liječenih Subutexom, a 70 posto metadonom, no optimalni je odnos 60 posto Subutex, a 40 posto metadon.

Uvođenje Subutexa na listu HZZO-a pozdravio je i dr. Robert Torre, iako procjenjuje da metadoni nikad neće biti istisnuti s narkoscene te da će uvijek držati prvo mjesto među legalnim drogama.

Izvor: dnevnik.hr (24.01.2007.)

Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blog.hr






Heroinska ovisnost - što pruža "inteligentni" lijek

Buprenorfin blokira učinke heroina, odvraća ovisnika od daljnjeg uzimanja, a ujedno štiti mozak od udara prevelike doze droge

Intervju: prof. dr. sc. Slavko Sakoman
Razgovarala: Dunja Antonović


U Hrvatskoj se od 1991. provodi farmakoterapija heroinskih ovisnika metadonom. Taj se pristup pokazao uspješnim, i to zbog visokog postotka pacijenata koji ostaju u terapiji. Posljednjih se godina lijek Subutex sve više nameće kao prvi izbor u liječenju heroinskih ovisnika, a odnedavno je u kliničkoj upotrebi i njegova unaprijeđena verzija, Suboxon, koji zbog brojnih povoljnih svojstava nazivaju i „inteligentnim” lijekom. Komparativnu analizu triju spomenutih terapija izlaže prof. dr. sc. Slavko Sakoman, voditelj Referentnog centra za ovisnosti o drogama.

Kakav odmak u odnosu na Heptanon predstavlja farmakoterapija heroinskih ovisnika Subutexom i Suboxonom?
Učinkovita tvar u Heptanonu je metadon, a u Subutexu buprenorfin. Suboxon kao varijanta lijeka Subutex uz aktivnu tvar buprenorfin sadrži i dodatnu, koja sprječava intravenozno uzimanje. Zbog toga ga zovemo „inteligentnim” lijekom.

Zašto ovisnik u terapiji i dalje ima potrebu za intravenoznim uzimanjem propisanog sredstva, odnosno „fiksanjem”?
Dio ovisnika nije ovisan samo o drogi, nego su psihološki ovisni i o snažnijem udaru opojnog sredstva na mozak koji doživljavaju kad se ono uzme intravenozno. Tada je put djelovanja droge brži, pa visoka koncentracija opojne tvari naglo stiže do receptora u mozgu na koje djeluju opijati. Kad se droga ušmrče ili proguta, apsorpcija je sporija, a učinak postupan i manjeg intenziteta. Iz istog razloga Metadon i Subutex uzeti intravenozno imaju intenzivniji učinak, pa više djeluju kao opojno sredstvo. Ovisnik u terapiji treba proći dug put do stjecanja snage da se odupre žudnji za intravenoznim uzimanjem opijata.

Kako Suboxon onemogućuje intravenozno uzimanje?
Suboxon u svom kemijskom sastavu uz buprenorfin sadrži i spoj naloxon. Naloxon-hidroklorid je opijatski antagonist - antidot ili jednostavno protuotrov. Drugim riječima, lijek koji spašava život predoziranog pacijenta. Kad se unese u tijelo intravenozno, izbacuje iz mozga prethodno uzeti opijat koji je uzrokovao predoziranje. Naloxon u mozgu čisti pozicije na koje su molekule droge sjele i budi pacijenta iz kome, a kod pacijenta koji je drogiran, ali pri svijesti, naglo uklanja drogu iz mozga i baca ga u apstinencijsku krizu. U standardnom omjeru buprenorfina i naloxona, koji je 4:1, ubrizgavanjem u venu tablete Suboxona, dolazi do brže apsorpcije naloxona nego buprenorfina, pa je ovisnik izložen nelagodi apstinencijske krize. To, pak, nije slučaj ako se Suboxon uzme ispravno, pod jezik, jer se tim putem naloxon uopće ne apsorbira, nego je indiferentna tvar u tableti.

Kakav je mehanizam djelovanja lijekova u farmakoterapiji heroinskih ovisnika?
Heroinska ovisnost jedini je oblik ovisnosti kod koje lijekom možete znatno ublažiti posljedice i u velikom postotku slučajeva uspostaviti kontrolu nad stanjem pacijenta. Lijekovi kao što su Heptanon i Subutex smanjuju biološku potražnju za heroinom i sprječavaju fizičku krizu. Napominjem, oni ne uklanjaju posve žudnju za heroinom, nego je smanjuju. Uz to, ni približno ne uzrokuju euforiju kakvu uzrokuje heroin, ali zato dobro djeluju kao analgetici i znatno ublažavaju reagiranje u situacijama koje izazivaju stresni odgovor. Struka ipak daje prednost buprenorfinu (odnosno Subutexu i Suboxonu) kao prvoj liniji farmakološkog liječenja jer kao takav ima niz prednosti u odnosu na metadon.

Koje su to prednosti?
Buprenorfin je ponajprije sigurnija opcija u odnosu na rizike od predoziranja i smrti. Lijek je višestruko sigurniji jer se njime uz ispravnu upotrebu pacijent ne može predozirati. Nadalje, manje je adiktivan od metadona, što znači da se pri prekidu uzimanja apstinencijska kriza razvija polako, nema visok intenzitet i relativno kratko traje - do sedam dana - za razliku od heptanonske krize koja traje do tri tjedna i na svom vrhuncu ima daleko veći intenzitet. Treće, za razliku od metadona, uz koji se pacijenti često „časte” heroinom, što povećava rizik od smrti predoziranjem, buprenorfin djeluje blokirajuće na učinke heroina, što odvraća ovisnika od daljnjeg uzimanja heroina, a ujedno štiti mozak od udara prevelike doze droge. Buprenorfin ima potvrđeno antidepresivno djelovanje.

Još jedna važna prednost je činjenica da buprenorfin stabilizira rad mozga na 48 i više sati. Za usporedbu, metadon već nakon 24 sata bilježi značajan pad djelovanja. Spomenuta prednost buprenorfina olakšava samodavanje lijeka. Doza potrebna za jedan dan može se bez opasnosti udvostručiti, pa pacijent ne mora ponovno uzeti lijek puna dva dana. Ako, pak, terapeut želi davati Subutex pod nadzorom, to će za pacijenta značiti manji broj odlazaka liječniku nego u slučaju metadona, čime se štedi liječnikovo vrijeme, a ovisniku omogućuje bolja socijalna rehabilitacija, čuvanje radnog mjesta itd. Kad pacijenti dovedu svakodnevni život u ravnotežu, obično sami izraze želju za „skidanjem” s lijekova. Tu su opet u prednosti Subutex i Suboxon jer je postupak odvikavanja mnogo jednostavniji.

Znači li to da se metadon više gotovo ne daje?
Nipošto. Metadon ima komparativne prednosti kod dijela ovisnika. Kod vrlo teških slučajeva ili onih gdje ovisnik kombinira heroin i metadon s crnog tržišta, terapija počinje metadonom. Subutex se zbog svog specifičnog djelovanja ne smije dati pacijentu neposredno nakon metadona jer bi došlo do apstinencijske krize, što bi pacijenta odvratilo od nastavka liječenja. Uz to, etički je ispravno dati metadon ako pacijent inzistira na tome, bez obzira na njegove motive koji mogu biti i neispravni. Ima ovisnika koji preferiraju učinak metadona zbog njegova donekle „štiha” u opojnom djelovanju. Po buprenorfinu mozak djeluje bistrije, pa ta svojevrsna svježina dijelu ovisnika ne odgovara jer daje realniji uvid u stvarnost s kojom se ne mogu nositi. Dio ovisnika jednostavno želi biti lagano otupljen, odsutan. Pacijent ima pravo na sve svoje motive. Terapeuti te zahtjeve moraju uvažavati ako procijene da bi odbijanje zahtjeva pacijenta dovelo do prekida liječenja. U terapiji ovisnosti pacijent mora imati aktivno mjesto, poziciju subjekta s kojim se pregovara o modalitetima liječenja. Stvar je vještine stručnjaka da na neki način privoli pacijenta na ispravniju i perspektivniju koncepciju liječenja. No nekad su ovisnici orijentirani isključivo na kratkoročne učinke koje očekuju od liječnika i terapije. Teško je bolesnu osobu već u početku usmjeriti na dugoročno isplative ciljeve.

Upravo je farmakoterapija preduvjet da se pacijenta učini sposobnim za suradnju s psihoterapeutom.

Farmakoterapija je važan element u liječenju heroinskih ovisnika. Međutim, sam lijek ne može promijeniti poremećeno ponašanje ovisnika - pa je njegova primjena samo jedan element u kompleksnom i dugotrajnom terapijskom postupku. Mozak ovisnika je biokemijski i funkcionalno promijenjen i kao takav abnormalno reagira. Da bi mogli početi s psihoterapijom, morate osobu dovesti u stanje spremnosti na suradnju, što nije moguće ako se prethodno ne smire (lijekom) neuronske strukture preko kojih je djelovala droga.

Kako djeluje suvremena psihoterapija heroinskih ovisnika?
Psihoterapija ima zadaću provesti kognitivnu rekonstrukciju, restrukturirati rad mozga i pokušati pokrenuti proces formiranja krovne kontrolne strukture mozga koja kod većine ovisnika ne funkcionira. Kad u mozgu ovisnika postignete ambivalenciju u smislu „uzeti drogu - ne uzeti drogu”, odnosno kad ovisnik sam sebi počne postavljati to pitanje, možemo govoriti o velikom napretku. Jednom kad je pacijent u psihičkoj ravnoteži, a um mu relativno dobro radi pod utjecajem lijeka koji je uspostavio red u funkciji mozga, terapeut u njegov misaoni prostor ugrađuje nove elemente. Dakle, formira se novi mentalni sklop zbog kojeg će pacijent htjeti mijenjati svoje ponašanje

Izvor: www.vasezdravlje.com

Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blog.hr



SASTAV
Jedna sublingvalna tableta sadrzi kolicinu buprenorfin hidroklorida ekvivalentnu 0,4 mg, 2 mg, odnosno 8 mg buprenorfin baze.

TERAPIJSKE INDIKACIJE
Terapija odrzavanja u lijecenju ovisnosti o opijatima i to u okviru medicinskog, socijalnog i psiholoskog lijecenja.

KONTRAINDIKACIJE
- preosjetljivost na buprenorfin ili bilo koji drugi sastojak tablete
- djeca mlada od 16 godina
- teska respiratorna ili hepaticka insuficijencija
- akutni alkoholizam
- dojenje

MJERE OPREZA
Sublingvalne tbl Subutex preporucuju se iskljucivo za lijecenje ovisnosti o opijatima
Respiratorna depresija: zabiljezeni su neki smrtni slucajevi zbog resp.depresije, osobito kada se buprenorfin koristio u kombinaciji sa benzodiazepinima ili kada se nije koristio u skladu s uputama
Hepatitis, jetrene promjene: hepaticka nekroza i hepatitis sa zuticom koji su uglavnom povoljno rijeseni, zabiljezeni su tokom uporabe buprenorfina. Uzrocnost nije jasno utvrdena.
Lijek moze uzrokovati opioidne simptome apstinencije ako se daje ovisnom bolesniku u roku kracem od 4 sata nakon zadnjeg uzimanja droge.
Lijek moze uzrokovati pospanost koju mogu pojacati drugi agensi s centralnim ucinkom (alkohol, trankvilizatori, sedativi, hipnotici).
Lijek moze uzrokovati ortostatsku hipertenziju.
Istrazivanja na zivotinjama, kao i klinicko iskustvo, pokazala su da buprenorfin moze dovesti do lakse ovisnosti
Paznja kod bolesnika s astmom ili respiratornom insuficijencijom, s renalnom insuficijencijom (20 % primjenjene doze eliminira se putem bubrega), hepatickom insuficijencijom.

INTERAKCIJE S DRUGIM LIJEKOVIMA

Subutex se ne smije uzimati s alkoholnim picima ili lijekovima koji sadrze alkohol.
- benzodiazepini: ova kombinacija moze pojacati respiratornu depresiju centralnog podrijetla s rizikom od smrti;
- drugi depresori SŽS-a, drugi opioidni derivati, neki antidepresivi, sedativni agonisti H1 receptora, barbiturati, anksiolitici, neuroleptici, klonidin i njemu slicni pripravci: ova kombinacija povecava depresiju CNS-a i moze rukovanje strojevima ili voznju uciniti pogibeljnima;
- inhibitori monoaminooksidaze: moguce pojacavanje ucinka opioida.

Do sada nije bilo primjetnih interakcija s kokainom.

Buduci da se ovaj lijek metabolizira pomocu CYP3A4 ocekuje se da gestodeni, troleandomicin, ketokonazoli, norfluoksetine, ritonavir, indinavir i sankvinavir inhibiraju njegov metabolizam dok induktori ovog enzima mogu smanjiti razinu lijeka.

PRIMJENA TOKOM TRUDNOCE I DOJENJA
Nema dovoljnio podataka,ali ne preporucuje se zbog radi vjerovatne apstinencijske krize novorodenceta.

DOZIRANJE I NACIN UPORABE
Kada zapocnete lijecenje Subutexom, lijecnik mora znati za djelomicni agonisticki profil molekule buprenorfina.
Primjenjuje se sublingvalno, lijecnik mora upozoriti bolesnika da je jedino sublingvalno uzimanje ovog lijeka djelotvorno i sigurno.

Pocetna terapija
Inicijalna doza se daje 1 dnevno i iznosi izmedu 0,8 i 4 mg.
Ovisnici koji nisu uspostavili apstinenciju: jedna doza se daje najmanje 4 sata nakon posljednjeg uzimanja opijata.
Bolesnici koji primaju metadon: prije nego se zapocne lijecenje Subutexom, smanjiti dozu metadona na najvise 30 mg dnevno, buprenorfin moze izazvati simptome apstinencijske krize kod bolesnika ovisnih o metadonu.

PRILAGOĐAVANJE DOZE I ODRZAVANJE
Dozu progresivno povecavati prema klinickim ucincima na pojedinog bolesnika s tim da ne bi smjela biti veca od jedne dnevne doze od 32 mg.
Doziranje se titrira prema ponovnoj procjeni statusa.

SMANJIVANJE DOZE I OKONCAVANJE LIJECENJA
Nakon sto je postignuto razdoblje stabilizacije doziranje se moze postupno smanjiti na manju dozu odrzavanja.
Kada se procjeni primjerenim, lijecenje se u nekih bolesnika moze prekinuti.

PREDOZIRANJE
Opce potporne mjere plus pomno pracenje respiratornog i srcanog statusa

NUSPOJAVE
- opstipacija
- glavobolja
- nesanica
- astenija
- pospanost
- mucnina i povracanje
- nesvjestica i vrtoglavica
- ortostatska hipotenzija
- glavobolja

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------


Heroinska ovisnost - što pruža "inteligentni" lijek

Buprenorfin blokira učinke heroina, odvraća ovisnika od daljnjeg uzimanja, a ujedno štiti mozak od udara prevelike doze droge

Intervju: prof. dr. sc. Slavko Sakoman
Razgovarala: Dunja Antonović

U Hrvatskoj se od 1991. provodi farmakoterapija heroinskih ovisnika metadonom. Taj se pristup pokazao uspješnim, i to zbog visokog postotka pacijenata koji ostaju u terapiji. Posljednjih se godina lijek Subutex sve više nameće kao prvi izbor u liječenju heroinskih ovisnika, a odnedavno je u kliničkoj upotrebi i njegova unaprijeđena verzija, Suboxon, koji zbog brojnih povoljnih svojstava nazivaju i „inteligentnim” lijekom. Komparativnu analizu triju spomenutih terapija izlaže prof. dr. sc. Slavko Sakoman, voditelj Referentnog centra za ovisnosti o drogama.

Kakav odmak u odnosu na Heptanon predstavlja farmakoterapija heroinskih ovisnika Subutexom i Suboxonom?
Učinkovita tvar u Heptanonu je metadon, a u Subutexu buprenorfin. Suboxon kao varijanta lijeka Subutex uz aktivnu tvar buprenorfin sadrži i dodatnu, koja sprječava intravenozno uzimanje. Zbog toga ga zovemo „inteligentnim” lijekom.

Zašto ovisnik u terapiji i dalje ima potrebu za intravenoznim uzimanjem propisanog sredstva, odnosno „fiksanjem”?
Dio ovisnika nije ovisan samo o drogi, nego su psihološki ovisni i o snažnijem udaru opojnog sredstva na mozak koji doživljavaju kad se ono uzme intravenozno. Tada je put djelovanja droge brži, pa visoka koncentracija opojne tvari naglo stiže do receptora u mozgu na koje djeluju opijati. Kad se droga ušmrče ili proguta, apsorpcija je sporija, a učinak postupan i manjeg intenziteta. Iz istog razloga Metadon i Subutex uzeti intravenozno imaju intenzivniji učinak, pa više djeluju kao opojno sredstvo. Ovisnik u terapiji treba proći dug put do stjecanja snage da se odupre žudnji za intravenoznim uzimanjem opijata.

Kako Suboxon onemogućuje intravenozno uzimanje?
Suboxon u svom kemijskom sastavu uz buprenorfin sadrži i spoj naloxon. Naloxon-hidroklorid je opijatski antagonist - antidot ili jednostavno protuotrov. Drugim riječima, lijek koji spašava život predoziranog pacijenta. Kad se unese u tijelo intravenozno, izbacuje iz mozga prethodno uzeti opijat koji je uzrokovao predoziranje. Naloxon u mozgu čisti pozicije na koje su molekule droge sjele i budi pacijenta iz kome, a kod pacijenta koji je drogiran, ali pri svijesti, naglo uklanja drogu iz mozga i baca ga u apstinencijsku krizu. U standardnom omjeru buprenorfina i naloxona, koji je 4:1, ubrizgavanjem u venu tablete Suboxona, dolazi do brže apsorpcije naloxona nego buprenorfina, pa je ovisnik izložen nelagodi apstinencijske krize. To, pak, nije slučaj ako se Suboxon uzme ispravno, pod jezik, jer se tim putem naloxon uopće ne apsorbira, nego je indiferentna tvar u tableti.

Kakav je mehanizam djelovanja lijekova u farmakoterapiji heroinskih ovisnika?
Heroinska ovisnost jedini je oblik ovisnosti kod koje lijekom možete znatno ublažiti posljedice i u velikom postotku slučajeva uspostaviti kontrolu nad stanjem pacijenta. Lijekovi kao što su Heptanon i Subutex smanjuju biološku potražnju za heroinom i sprječavaju fizičku krizu. Napominjem, oni ne uklanjaju posve žudnju za heroinom, nego je smanjuju. Uz to, ni približno ne uzrokuju euforiju kakvu uzrokuje heroin, ali zato dobro djeluju kao analgetici i znatno ublažavaju reagiranje u situacijama koje izazivaju stresni odgovor. Struka ipak daje prednost buprenorfinu (odnosno Subutexu i Suboxonu) kao prvoj liniji farmakološkog liječenja jer kao takav ima niz prednosti u odnosu na metadon.

Koje su to prednosti?
Buprenorfin je ponajprije sigurnija opcija u odnosu na rizike od predoziranja i smrti. Lijek je višestruko sigurniji jer se njime uz ispravnu upotrebu pacijent ne može predozirati. Nadalje, manje je adiktivan od metadona, što znači da se pri prekidu uzimanja apstinencijska kriza razvija polako, nema visok intenzitet i relativno kratko traje - do sedam dana - za razliku od heptanonske krize koja traje do tri tjedna i na svom vrhuncu ima daleko veći intenzitet. Treće, za razliku od metadona, uz koji se pacijenti često „časte” heroinom, što povećava rizik od smrti predoziranjem, buprenorfin djeluje blokirajuće na učinke heroina, što odvraća ovisnika od daljnjeg uzimanja heroina, a ujedno štiti mozak od udara prevelike doze droge. Buprenorfin ima potvrđeno antidepresivno djelovanje.

Još jedna važna prednost je činjenica da buprenorfin stabilizira rad mozga na 48 i više sati. Za usporedbu, metadon već nakon 24 sata bilježi značajan pad djelovanja. Spomenuta prednost buprenorfina olakšava samodavanje lijeka. Doza potrebna za jedan dan može se bez opasnosti udvostručiti, pa pacijent ne mora ponovno uzeti lijek puna dva dana. Ako, pak, terapeut želi davati Subutex pod nadzorom, to će za pacijenta značiti manji broj odlazaka liječniku nego u slučaju metadona, čime se štedi liječnikovo vrijeme, a ovisniku omogućuje bolja socijalna rehabilitacija, čuvanje radnog mjesta itd. Kad pacijenti dovedu svakodnevni život u ravnotežu, obično sami izraze želju za „skidanjem” s lijekova. Tu su opet u prednosti Subutex i Suboxon jer je postupak odvikavanja mnogo jednostavniji.

Znači li to da se metadon više gotovo ne daje?
Nipošto. Metadon ima komparativne prednosti kod dijela ovisnika. Kod vrlo teških slučajeva ili onih gdje ovisnik kombinira heroin i metadon s crnog tržišta, terapija počinje metadonom. Subutex se zbog svog specifičnog djelovanja ne smije dati pacijentu neposredno nakon metadona jer bi došlo do apstinencijske krize, što bi pacijenta odvratilo od nastavka liječenja. Uz to, etički je ispravno dati metadon ako pacijent inzistira na tome, bez obzira na njegove motive koji mogu biti i neispravni. Ima ovisnika koji preferiraju učinak metadona zbog njegova donekle „štiha” u opojnom djelovanju. Po buprenorfinu mozak djeluje bistrije, pa ta svojevrsna svježina dijelu ovisnika ne odgovara jer daje realniji uvid u stvarnost s kojom se ne mogu nositi. Dio ovisnika jednostavno želi biti lagano otupljen, odsutan. Pacijent ima pravo na sve svoje motive. Terapeuti te zahtjeve moraju uvažavati ako procijene da bi odbijanje zahtjeva pacijenta dovelo do prekida liječenja. U terapiji ovisnosti pacijent mora imati aktivno mjesto, poziciju subjekta s kojim se pregovara o modalitetima liječenja. Stvar je vještine stručnjaka da na neki način privoli pacijenta na ispravniju i perspektivniju koncepciju liječenja. No nekad su ovisnici orijentirani isključivo na kratkoročne učinke koje očekuju od liječnika i terapije. Teško je bolesnu osobu već u početku usmjeriti na dugoročno isplative ciljeve.

Upravo je farmakoterapija preduvjet da se pacijenta učini sposobnim za suradnju s psihoterapeutom.

Farmakoterapija je važan element u liječenju heroinskih ovisnika. Međutim, sam lijek ne može promijeniti poremećeno ponašanje ovisnika - pa je njegova primjena samo jedan element u kompleksnom i dugotrajnom terapijskom postupku. Mozak ovisnika je biokemijski i funkcionalno promijenjen i kao takav abnormalno reagira. Da bi mogli početi s psihoterapijom, morate osobu dovesti u stanje spremnosti na suradnju, što nije moguće ako se prethodno ne smire (lijekom) neuronske strukture preko kojih je djelovala droga.

Kako djeluje suvremena psihoterapija heroinskih ovisnika?
Psihoterapija ima zadaću provesti kognitivnu rekonstrukciju, restrukturirati rad mozga i pokušati pokrenuti proces formiranja krovne kontrolne strukture mozga koja kod većine ovisnika ne funkcionira. Kad u mozgu ovisnika postignete ambivalenciju u smislu „uzeti drogu - ne uzeti drogu”, odnosno kad ovisnik sam sebi počne postavljati to pitanje, možemo govoriti o velikom napretku. Jednom kad je pacijent u psihičkoj ravnoteži, a um mu relativno dobro radi pod utjecajem lijeka koji je uspostavio red u funkciji mozga, terapeut u njegov misaoni prostor ugrađuje nove elemente. Dakle, formira se novi mentalni sklop zbog kojeg će pacijent htjeti mijenjati svoje ponašanje

Izvor: www.vasezdravlje.com

O čemu dalje želite čitati?

...

- 17:11 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

CONCERTA (metilfenidat)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Methylphenidate (Ritalin, Methylin, ili generički methyphenidate)
Oblik:
Tablete sa kratkoročnim djelovanjem, uzimaju se oralno. Methylphenidate hydrochloride 5mg, 10mg, 20mg
Doziranje:
Vrlo individualno. Obično između 2,5-20mg po dozi. Učinkovita doza nije u vezi sa godinama, težinom ili jačinom ADHD simptoma. Obično liječnik propisuje malu početnu dozu, a onda je postepeno povećava dok ne pronađe najučinkovitiju dozu koja neće izazvati jake nuspojave. Često je potrebno nekoliko tjedana da bi se utvrdila ispravna doza i raspored uzimanja lijeka. Kako dijete raste ili kako adolescent dobiva na težini neće se uvijek mijenjati doza lijeka. Mnogi nastavljaju dobro reagirati na istu količinu lijeka, a nekima će trebati veća doza. S druge strane, neka će djeca na početku dobro reagirati na malu količinu lijeka, ali će je naknadno trebati malo povećati. U određivanju doze lijeka potrebna je dobra komunikacija i izmjena podataka između roditelja, učitelja ili odgajatelja.
Trajanje djelovanja:
Počinje djelovati nakon 15-20 minuta, te traje 3,5 do 4 sata. Ne uzima se preko noći.
Moguće nuspojave:
Smanjenje apetita, mali problemi sa spavanjem, neznatan gubitak na težini. Kada učinak lijeka polagano prestaje može se javiti bijes ili frustracija. Kada je doziranje previsoko, javljaju se motorički tikovi, pojavljuje se letargija i depresija. Kada se smanji doza ti problemi nestaju.

Methylphenidate sa produženim djelovanjem/oslobađanjem
Kako bi se izbjeglo uzimanje methylphenidata sa kratkoročnim djelovanjem 3-4 puta dnevno, razvijeno je nekoliko sistema sa produženim djelovanjem. Svaki od šest sistema sadrži isti lijek kao i tablete methyphenidata sa kratkim djelovanjem, ali su napravljeni tako da duže djeluju, tako da dijete može biti u školi cijeli dan, bez da mora uzimati tablete.
Moguće nuspojave su iste kao kod methylphenidata s kratkim djelovanjem.
Jedan od ovih sistema sa produženim djelovanjem zove se Concerta. Concerta je novi osmotički sistem otpuštanja methylphenidata odobren od strane FDA u rujnu 2000. g. Ova kapsula sadrži tri šupljine, od kojih su dvije ispunjene različitim koncentracijama methylphenidata, a jedna sa polimerskom supstancom koja se širi kada dođe u dodir sa tekućinom, te na jednom kraju postoji laserski probušena rupica. Početna doza methylphenidata oslobađa se iz vanjskog sloga ubrzo nakon uzimanja kapsule. Postepeno, iz dviju unutrašnjih šupljina izbacuje se lijek potisnut polimerskom supstancom koja se širi uslijed doticaja sa tekućom iz probavnog trakta. Concerta ima djelovanje otprilike 10-12 sati nakon uzimanja, iako postoje individualne varijacije. Koristi se samo ujutro, traje cijeli dan. Kapsule Concerte ne smiju se otvarati niti žvakati.
Oblik:
kapsule Methylphenidate hydrochlorid od 18 mg, 36 mg, 54 mg (kapsula od 18 mg jednaka je količini od 5 mg methylphenidata s kratkim djelovanjem)

O pojedinostima ovdje spomenutih lijekova potrebno je razgovarati s liječnikom koji je specijaliziran za ovaj poremećaj.
Konačno, uspjeh pojedinca ovisi o zajedničkom naporu pacijenta i ljudi koji se o njemu skrbe. Za većinu djece s ADHD-om lijekovi su sastavni dio multimodalnog programa liječenja. Lijekovi se ne koriste da bi se kontroliralo ponašanje ove djece već se koriste da bi se poboljšali simptomi koje uzrokuje ADHD kako bi uspješnije funkcionirali. Uzimanje lijekova kao jedino liječenje često je nedovoljno.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Uvod
Metilfenidat (MPH) je stimulant korišten u medicini, sličan amfetaminu, najčešće korišten u lečenju sindroma hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD sindrom) kod dece i mladih. Takođe je i jedan od primarnih lekova korišten u lečenju simptoma povreda glave, simptoma uspavanosti kod narkolepsije i sindroma hronične gojaznosti, kao i sekundarni potpomažući lek u tretmanu depresije. Brend imena lekova koji sadrže metilfenidat uključuju Ritalin®, Attenta®, Concerta® (tablete sa sporim otpuštanjem), Metadate®, Methylin® i Rubifen®.
Focalin® je preparacija koja sadrži samo dekstro-metilfenidat, za razliku od uobičajenih rakemik formulacija dekstro- i levo-metilfenidata. Noviji način uzimanja metilfenidata je pomoću flastera (Daytrana®), sličnih onima koji se koriste za kontrolu porođaja i nikotinskog oslobađanja.

Istorija
Metilfenidat je patentiran 1954. Godine od strane farmaceutske kompanije Ciba (jedan od predaka Novartis-a) i inicijalno je bio prepisivan u tretmanu depresije, hronične kojaznosti, narkolepsije i drugih oboljenja. Početkom 1960-ih, korišten je u tretmanu dece sa ADHD sindromom, u to vreme poznat kao hiperaktivnost ili minimalna moždana disfunkcija (MMD). Danas, metilfenidat je medikament najšire prepisivan u tretmanu ADHD sindroma širom sveta.Prema najskorijim istraživanjima, više od 75% recepata za metilfenidat su prepisana za decu, sa činjenicom da dečaci imaju četiri puta veću mogućnost za oboljenje od ADHD od devojčica. Proizvodnja i prepisivanje metilfenidata se značajno uvećalo tokom 90-ih, pogotovo u Americi, jer je ADHD dijagnoza postala bolje shvatana i generalno šire prihvatana unutar medicinskih krugova i društava za mentalno zdravlje. Metilfenidat je ilegalno korišten od strane studenata kojima lek nije prepisan, kako bi im pomogao u spremanju ispita i polaganju istih.
Dok je ADHD medikament usmeren ka deci, dejstvo još nije proučeno na decu mlađu od 6 godina. Ovo izaziva poteškoće kod dijagnostikovanja dece ispod ove starosti i verovatno se ne bi trebalo proučavati.
Najveći brend Ritalin® se proizvodi u Americi, ali se metilfenidat takođe proizvodi u Meksiku i Argentini od strane legalnih farmaceutskih kuća i najčešće se prodaje pod brend nazivom Ritalin® za Novartis. U Americi, razne generičke forme metilfenidata se takođe proizvode od strane nekoliko farmaceutskiuh kompanija (kao što je Methylin®, itd.), a Ritalin se takođe prodaje i u Engleskoj, Nemačkoj i u drugim evropskim zemljama (pak u mnogo manjoj meri nego u Americi).
Medikament sa istim sadržajem je Concerta®, jednodnevna preparacija metilfenidata sa produženim delovanjem, koja je odobrena u Aprilu 2000. godine, a stavljena u redovni spisak lekova Srbije Aprila, 2006. godine. Studije su pokazale da su dugo-delujuće preparacije metilfenidata isto toliko, ako ne i efikasnije od formulacija sa momentalnim otpuštanjem. Medikamente sa vremenskim otpuštanjem je takođe teže zloupotrebiti.
U Aprilu 2006. godine, FDA je odobrila transdermalni flaster za lečenje ADHD, pod nazivom Daytrana®. Jednodnevni flaster otpušta metilfenidat u dozama od 10, 15, 20, ili 30mg. Ipak, flaster mora biti aplikovan nekoliko sati pre no što je efekat poželjan, a efekti leka ostaju na nekoliko sati posle skidanja flastera, čineći ga neophodnim za skidanje do najkasnije popodneva, kako bi se izbegla insomnija.

Efekti
Metilfenidat je stimulans centralnog nervnog sistema. Tvrdi se da ima smirujući efekat na mnoštvo dece sa ADHD sindromom, redukuje impulsivno ponašanje i pomaže im da se skoncentrišu na školski rad i druge delatnosti. Odrasli mladi koji imaju ADHD često tvrde da im metilfenidat pojačava sposobnost da se skoncentrišu na delatnosti i da organizuju svoj život.
Otkriveno je da metilfenidat ima manje šansi da izazove neželjene efekte u poređenju sa dekstroamfetaminom, nešto ređe prepisivanim medikamentom. Prepisan u korektnoj dozi, metilfenidat se obično dobro toleriše od strane pacijenata.
Načini na koji metilfenidat pomaže ljudima sa ADHD sindromom nisu najbolje poznati. Neki istraživači su teoretisali da je ADHD izazvan dopaminskim imbalansom u mozgu obolelih. Metilfenidat je inhibitor preuzimanja dopanima, što znači da povećava nivo dopamin neurotransmitera u mozgu delimično blokirajući transportere koji ga uklanjaju iz sinapsi. Alternativno objašnjenje koje je istraživano je da metilfenidat menja funkcionisanje serotonina u mozgu.
Internacionalno, metilfenidat je klasifikovan pod II rednim brojem Konvencije o Psihotropnim Supstancijama.

Efekti dužeg termina lečenja

Mozak i telo
U studiji 2005. godine, promatrani su samo „minimalni efekti na rast u visinu i težinu“ posle 2 godine tretmana. „Nikakvih klinički značajnih efekata na vitalne znake ili parametre laboratorijskih testova nije primećeno.“
I dalje, neke teoretske studije su podigle pitanja. Na primer, Adriani et al (2005) je otkrio plastične promene u ponašanju vezanom za nagradu kod pacova pošto su bili u stanju bez droge. Metilfenidat može ili ne mora imati slične efekte na ljudsku kogniciju.
Esej iz 2006. godine u kome se izvodi bezbednost metilfenidata na mozak u razvitku otkriva da su se kod životinja sa psihomotornim poremećajima (kao što je ADHD), strukturalni i funkcionalni parametri dopaminskog sistema značajno poboljšali sa tretmanom. Ovo ukazuje da bi kod subjekata sa raznim psihomotornim poremećajima kao što je ADHD, tretman sa metilfenidatom mogao pozitivno potpomoći razvoj mozga.

Rast
Istraživači su takođe nadgledali ulogu metilfenidata u ulozi rasta, sa nekim studijama koje otkrivaju blago smanjenje brzine rasta u visinu. Druge studije ukazuju da se visina normalizuje do adolescencije.

Metilfenidat u lečenju depresije
Augmentacija metilfenidata na selektivne inhibitore preuzimanja serotonina
Pozadina: Selektivni inhibitori preuzimanja serotonina (SSRI) su efektivni u tretmanu opšte depresije i depresivnih epizoda. Ipak, za podgrupu pacijenata koji ostaju nepromenjeni za vreme terapije, augmentacione strategije mogu poboljšati efikasnost ovih agenata.
Metod: Iznosimo rezultate otvorenog ispitivanja augmentacije metilfenidata na SSRI u tretmanu od 5 slučajeva DSM-III, dijagnosticiranih sa opštom depresijom.
Rezultati: Prijavljeno smanjenje simptoma je rapidno uspostavljeno u svim slučajevima, sa dozama metilfenidata u rasponu od 10 do 40mg/dan. Takođe, beneficijalni efekti kombinacije metilfenidata i SSRI su se pokazali kao jasni i čvrsti. Nijedan pacijent nije zloupotrebio metilfenidat.
Zaključak: Empirijsko korištenje metilfenidata dodato u neefektivnom ili delom efektivnom SSRI tretmanu se pokazalo kao rapidna, bezbedna i efikasna alternativa za već postojeće augmentativne strategije u tretmanu opšte depresije.

Dodavanje Metilfenidata u terapiji sa SSRI kako bi se poboljšao i ubrzao antidepresivni odgovor pacijenta
U prošlosti, amfetamini su se mnogo ekstenzivnije koristili u tretmanu depresije nego danas (nažalost). Psihijatri su počeli manje da ih koriste posle otkrića efektivnijih lekova poput tricikličnih antidepresiva, inhibitora monoamino-oksidaze i SSRI-a.
Selektivni inhibitori preuzimanja serotonina (SSRI) – novija klasa antidepresiva – su efikasni u lečenju opštih depresivnih epizoda. Ipak, opšta depresija ne da odgovarajući odgovor na SSRI terapiju u 21% do 55% slučajeva.
Među amfetaminskim derivatima, metilfenidat se koristi kao augmentaciona terapija sa standardnim antidepresivima (triciklici, MAO inhibitori). Noviji dokazi ukazuju da je metilfenidat efikasan kada se primeni u terapiji zajedno sa SSRI. Stoga, čini se logičnim dodati metilfenidat nekom SSRI-u kada se desi samo delimičan odgovor na terapiju.
Istraživači predpostavljaju da dodatni efekat nastaje zato što ove dve vrste droga utiču na dva različita sistema – metilfenidat na dopamiski, norepinefrinski i delom serotoninski, a SSRI snažnim dejstvom na serotoninski sistem. Takođe je postulirano da metilfenidat kao psihostimulans smanjuje vreme za koje je potrebno da se dobije prvi odgovor na terapiju, kada se primeni ranije u tretmanu.

Šta nam literatura pokazuje
Iako je teorija obećavajuća, istraživači nisu dali definitivan dokaz da je dodavanje psihostimulansa SSRI terapiji od neke koristi. Načinio sam pretražnju studija publikovanih između 1980. I 2000. godine i našao samo 4 koje se bave ovom temom:
- Cohen je na fluoksetin dodao dekstroamfetamin trojici pacijenata sa anergičkom depresijom i otkrio da je to rešilo njihovu veoma upornu anergiju..On je naglasio da amfetaminski-prouzrokovano poboljšanje dopaminske i noradrenergičke aktivnosti poboljšava raspoloženje, smanjuje iscrpljenost i poboljšava psihomotornu aktivnost.
- Metz i Shader su opisali četiri pacijenata sa teško izlečivom depresijom koji su dali klinički antidepresivni odgovor sa kombinacijom fluoksetina i pemolina.
- Stoll et al je otkrio da je dodavanjem metilfenidata SSRI terapiji rapidno rešio simptome kod 5 pacijenata sa opštom depresijom.

Metilfenidat kod medicinski obolelih pacijenata
Nepoznato je zašto metilfenidat potpomaže antidepresivne efekte kod medicinski obolelih, a zašto ne kod neobolelih pacijenata. Kod medicinski ne obolelih, čak i kada postoji inicijalni odgovor, isti nije održan.
Kada se leče pacijenti sa depresijom, dekstroamfetamin ili metilfenidat se mogu koristiti da pojačaju antidepresivnu terapiju. Dekstrometorfan se počinje sa dozom od 5 do 10mg na dan. Metilfenidat može biti započet sa dozom od 2.5 do 5mg dva puta dnevno. Maksimalna doza metilfenidata je oko 40mg na dan.
Da bi se sprečila insomnija, ovi lekovi se ne bi smeli davati posle 15:00h.

Izvor: forum.narkomanija.ba

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Nova upozorenja za sigurniju primjenu lijekova s djelatnom tvari metilfenidat
23.01.2009.

Europska agencija za lijekove (European Medicines Agency, EMEA) je 22. siječnja 2009. objavila priopćenje za javnost u kojem navodi upozorenja i mjere opreza kod primjene metilfenidata. Ovu djelatnu tvar sadrži lijek Concerta, nositelja odobrenja Johnson & Johnson S.E. d.o.o., koji ima odobrenje za stavljanje u promet u Republici Hrvatskoj.

Europska agencija za lijekove zaključila je kako je metilfenidat prikladan za liječenje djece u dobi od 6 godina ili starijih te adolescenata koji imaju poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD, attention deficit/hyperactivity disorder). Također, preporučeno je usklađivanje podataka u Sažetcima opisa svojstava lijeka i Uputi o lijeku u Europskoj uniji za lijekove s djelatnom tvari metifenidat kako bi se osigurala sigurnija primjena ovog lijeka.

Povjerenstvo za humane lijekove Europske agencije za lijekove (Committee for Medicinal Products for Human Use, CHMP) ponovno je pregledalo metilfenidat zbog mogućeg kardiovaskularnog i cerebrovaskularnog rizika primjene lijeka. Povjerenstvo je također provjerilo rizik od razvoja psihijatrijskih poremećaja, učinka na rast i spolno sazrijevanje te učinka dugotrajnog liječenja.

Povjerenstvo za humane lijekove odlučilo je da informacije o lijekovima s djelatnom tvari metilfenidat trebaju sadržavati sljedeće podatke:
• prije početka liječenja treba izvršiti probir bolesnika s obzirom na probleme s krvnim tlakom ili srčanom frekvencijom. Potrebno je provjeriti i obiteljsku anamnezu vezano uz kardiovaskularne probleme. Bolesnike s navedenim problemima ne treba liječiti metilfenidatom bez prethodne specijalističke evaluacije;
• tijekom liječenja treba redovito pratiti vrijednosti krvnog tlaka i srčane frekvencije. U slučaju njihova poremećaja, treba odmah provesti potrebne pretrage;
• nedostatni su podaci o dugotrajnoj primjeni metilfenidata. Kod bolesnika koji uzimaju metilfenidat dulje od jedne godine, liječnici trebaju prekinuti liječenje najmanje jednom godišnje kako bi odredili je li neophodno daljnje liječenje;
• primjena metilfenidata može uzrokovati ili pogoršati neke psihijatrijske poremećaje kao što su depresija, suicidalne misli, neprijateljstvo, psihoza i manija. Treba izvršiti probir svih bolesnika prije početka liječenja i redovito pratiti bolesnike tijekom liječenja kako bi se uočili psihijatrijski simptomi;
• tijekom liječenja metilfenidatom potrebno je pratiti težinu i visinu bolesnika.

Agencija za lijekove i medicinske proizvode Republike Hrvatske prihvatit će predmetne izmjene u skladu s Europskom unijom te će i dalje pozorno motriti sigurnost primjene ovog lijeka.

Priopćenje Europske agencije za lijekove možete vidjeti pod sljedećim linkom:
http://www.emea.europa.eu/pdfs/human/referral/methylphenidate/2231509en.pdf

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Mentalni doping uzeo maha među učenicima i studentima

Ritalin se na hrvatskom tržištu prvi put pojavio prije mjesec dana pod imenom Concerta i registriran je, a proizvodi ga Jansen Pharma

Neki novi speed? Da bi lakše položili ispite mladi sve učestalije zloupotrebljavaju lijek ritalin
S približavanjem posljednjeg školskog zvona i završetka predavanja na fakultetima počinje ispitna groznica. To je sezonska pojava uz koju se sve češće koristi ‘mentalni doping’ ili ‘mind doping’, ‘brain booster’ kako ga zovu na američkim sveičilištima odakle je cijela stvar i krenula, a riječ je o sredstvima koja povećavaju mentalne sposobnosti, jačaju koncentraciju i pamćenje, daju snagu da se u najmanjoj jedinici vremena popamti najviše podataka, posebno brojki.
Zvijezda među takvim ‘pomagačima’ je lijek ritalin za kojim je prema nekim istraživanjima poseglo barem jednom 16 posto američkih studenata, a onda se stvar poput epidemije proširila Europom što potvrđuje i vrtoglavi porast proizvodnje tih lijekova za 900 posto u samo jednom desetljeću.
Postoji podatak da je ritalin osobito popularan među studentima medicine koji moraju konzumirati gradivo iz najdebljih knjiga i to im s ritalinom ‘ide kao po loju’.
A kako ni Hrvatska nije na kraju svijeta, nego već jednom nogom u Europi ritalin je već dobro poznat i našim đacima u studentima koji ga, iako u Hrvatskoj donedavno nije bio registrian, nabavljaju na crnom tržištu i putem interneta.
Cijena je između 150 do 300 kuna zavisno o broju i jačini tableta u kutijici. Da se učenicima popravilo pamćenje i želja za ispravljanajem ocjena primjećuju i profesori kojima je neobično kako su mnogi ‘nabildali’ mozak znanjem i sada ispravljaju ‘kronične ase’ u jednome danu ili pripreme debeli ispit za tjedan-dva umjesto mjesec dva.
Neki priznaju da nisu trošili na repeticije nego da su posegli za ‘vitaminom R’ kako ga u žargonu nazivaju i da je stvar profunkcionirala. Pojava mentalnog dopinga nije nimalo bezazlena, jer lijek primarno služi za lijećenje hiperaktivnosti i poremećaja pažnje kod djece i nipošto nije namijenjen zdravoj populaciji jer ima niz nuspojava i kontraindikacija što nam potvrđuju i stručnjaci.

Poseban oprez
- Ritalin se na hrvatskom tržištu prvi put pojavio prije mjesec dana pod imenom Concerta i registriran je, a proizvodi ga Jansen Pharma, kazala nam je dr. sc. Asja Smolčić Bubalo mr. farmacije.
Lijek se proizvodi u obliku tableta od po 30 komada od 18 mg ili 30 tableta od 36 mg, a uskoro će se pojaviti i pakiranje od 54 mg. Služi za liječenje hiperaktivnosti i poremećaja pažnje kod djece starije od šest godina i kod tinejđera i izdaje se isključivo na recept i to specijalistički tako da ga ne može prepisati liječnik opće prakse. U svijetu ga se nalazi pod imenima ritalin, vitamin R, ili modafilin...i sl.
Razlozi takvih mjera opreza su, kaže farmaceutka, brojne kontraindikacije. Tako se lijek ne smije koristiti u vrijeme izražene tjelesne napetosti, a to je baš vrijeme intenzivnog učenja, u trenucima tjeskobe, kod glaukoma, aritmije, hipertenzije, poremećaja rada štitnjače, angine pektoris...Također je potreban poseban oprez kod osoba ovisnih o alkoholu, a poznato je da se kod naših đaka i studenata vrlo često bilježe trovanja zbog prekomjernog konzumiranja alkohola.

Moguća ovisnost
Moguće su dakako i zloupotrebe, ističe mr. Smolčić Bubalo. Ako se lijek dulje koristi a to je upravo mjesec ili dva koliko traje ispitna groznica, a ponekad i spremanje jednog ozbiljnijeg ispita može doći do intolerancije i ovisnosti. Nakon toga, kad su se posložile petice ili položili ispiti, slijedi postupak koji mora biti pod strogim nadzorom jer u tom razdoblju može doći do teške depresije. I tako se zatvara krug ovisnosti koja kod dulje upotrebe može dovesti do prestanka rasta i naglog debljanja.

Upotreba lijeka nespojiva je sa vožnjom i trudnoćom a kada se lijek koristi istodobno se mora koristiti i učinkovita kontracepcija. Roditelji trebaju znati da lijek djeluje na centralni živčani sustav pa je i logično da su među nuspojavama vrlo česte glavobolje, gubitak apetita, nesanica, bol u želucu, depresija i emocionalna nestabilnost.

To su stanja koja roditelji mogu lako prepoznati i možda posumnjati da je njihovo dijete pod utjecajem nedopuštenih lijekova koji očito uz sve što smo čuli od stručnjaka predstavlja svojevrsnu novu drogu, nedopušten doping koji može imati ozbiljne posljedice na zdravlje mladih. A što će im onda položeni ispiti i nabildane ocjene, pa neka su i petice.

Izvor: slobodnadalmacija.hr (Javorka Luetić)

O čemu dalje želite čitati?

...

- 16:27 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

RITALIN (metilfenidat)


Korisnici više informacija mogu potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Methylphenidate (Ritalin, Methylin, ili generički methyphenidate)
Oblik:
Tablete sa kratkoročnim djelovanjem, uzimaju se oralno. Methylphenidate hydrochloride 5mg, 10mg, 20mg
Doziranje:
Vrlo individualno. Obično između 2,5-20mg po dozi. Učinkovita doza nije u vezi sa godinama, težinom ili jačinom ADHD simptoma. Obično liječnik propisuje malu početnu dozu, a onda je postepeno povećava dok ne pronađe najučinkovitiju dozu koja neće izazvati jake nuspojave. Često je potrebno nekoliko tjedana da bi se utvrdila ispravna doza i raspored uzimanja lijeka. Kako dijete raste ili kako adolescent dobiva na težini neće se uvijek mijenjati doza lijeka. Mnogi nastavljaju dobro reagirati na istu količinu lijeka, a nekima će trebati veća doza. S druge strane, neka će djeca na početku dobro reagirati na malu količinu lijeka, ali će je naknadno trebati malo povećati. U određivanju doze lijeka potrebna je dobra komunikacija i izmjena podataka između roditelja, učitelja ili odgajatelja.
Trajanje djelovanja:
Počinje djelovati nakon 15-20 minuta, te traje 3,5 do 4 sata. Ne uzima se preko noći.
Moguće nuspojave:
Smanjenje apetita, mali problemi sa spavanjem, neznatan gubitak na težini. Kada učinak lijeka polagano prestaje može se javiti bijes ili frustracija. Kada je doziranje previsoko, javljaju se motorički tikovi, pojavljuje se letargija i depresija. Kada se smanji doza ti problemi nestaju.

Methylphenidate sa produženim djelovanjem/oslobađanjem
Kako bi se izbjeglo uzimanje methylphenidata sa kratkoročnim djelovanjem 3-4 puta dnevno, razvijeno je nekoliko sistema sa produženim djelovanjem. Svaki od šest sistema sadrži isti lijek kao i tablete methyphenidata sa kratkim djelovanjem, ali su napravljeni tako da duže djeluju, tako da dijete može biti u školi cijeli dan, bez da mora uzimati tablete.
Moguće nuspojave su iste kao kod methylphenidata s kratkim djelovanjem.
Jedan od ovih sistema sa produženim djelovanjem zove se Concerta. Concerta je novi osmotički sistem otpuštanja methylphenidata odobren od strane FDA u rujnu 2000. g. Ova kapsula sadrži tri šupljine, od kojih su dvije ispunjene različitim koncentracijama methylphenidata, a jedna sa polimerskom supstancom koja se širi kada dođe u dodir sa tekućinom, te na jednom kraju postoji laserski probušena rupica. Početna doza methylphenidata oslobađa se iz vanjskog sloga ubrzo nakon uzimanja kapsule. Postepeno, iz dviju unutrašnjih šupljina izbacuje se lijek potisnut polimerskom supstancom koja se širi uslijed doticaja sa tekućom iz probavnog trakta. Concerta ima djelovanje otprilike 10-12 sati nakon uzimanja, iako postoje individualne varijacije. Koristi se samo ujutro, traje cijeli dan. Kapsule Concerte ne smiju se otvarati niti žvakati.
Oblik:
kapsule Methylphenidate hydrochlorid od 18 mg, 36 mg, 54 mg (kapsula od 18 mg jednaka je količini od 5 mg methylphenidata s kratkim djelovanjem)

O pojedinostima ovdje spomenutih lijekova potrebno je razgovarati s liječnikom koji je specijaliziran za ovaj poremećaj.
Konačno, uspjeh pojedinca ovisi o zajedničkom naporu pacijenta i ljudi koji se o njemu skrbe. Za većinu djece s ADHD-om lijekovi su sastavni dio multimodalnog programa liječenja. Lijekovi se ne koriste da bi se kontroliralo ponašanje ove djece već se koriste da bi se poboljšali simptomi koje uzrokuje ADHD kako bi uspješnije funkcionirali. Uzimanje lijekova kao jedino liječenje često je nedovoljno.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Uvod
Metilfenidat (MPH) je stimulant korišten u medicini, sličan amfetaminu, najčešće korišten u lečenju sindroma hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD sindrom) kod dece i mladih. Takođe je i jedan od primarnih lekova korišten u lečenju simptoma povreda glave, simptoma uspavanosti kod narkolepsije i sindroma hronične gojaznosti, kao i sekundarni potpomažući lek u tretmanu depresije. Brend imena lekova koji sadrže metilfenidat uključuju Ritalin®, Attenta®, Concerta® (tablete sa sporim otpuštanjem), Metadate®, Methylin® i Rubifen®.
Focalin® je preparacija koja sadrži samo dekstro-metilfenidat, za razliku od uobičajenih rakemik formulacija dekstro- i levo-metilfenidata. Noviji način uzimanja metilfenidata je pomoću flastera (Daytrana®), sličnih onima koji se koriste za kontrolu porođaja i nikotinskog oslobađanja.

Istorija
Metilfenidat je patentiran 1954. Godine od strane farmaceutske kompanije Ciba (jedan od predaka Novartis-a) i inicijalno je bio prepisivan u tretmanu depresije, hronične kojaznosti, narkolepsije i drugih oboljenja. Početkom 1960-ih, korišten je u tretmanu dece sa ADHD sindromom, u to vreme poznat kao hiperaktivnost ili minimalna moždana disfunkcija (MMD). Danas, metilfenidat je medikament najšire prepisivan u tretmanu ADHD sindroma širom sveta.Prema najskorijim istraživanjima, više od 75% recepata za metilfenidat su prepisana za decu, sa činjenicom da dečaci imaju četiri puta veću mogućnost za oboljenje od ADHD od devojčica. Proizvodnja i prepisivanje metilfenidata se značajno uvećalo tokom 90-ih, pogotovo u Americi, jer je ADHD dijagnoza postala bolje shvatana i generalno šire prihvatana unutar medicinskih krugova i društava za mentalno zdravlje. Metilfenidat je ilegalno korišten od strane studenata kojima lek nije prepisan, kako bi im pomogao u spremanju ispita i polaganju istih.
Dok je ADHD medikament usmeren ka deci, dejstvo još nije proučeno na decu mlađu od 6 godina. Ovo izaziva poteškoće kod dijagnostikovanja dece ispod ove starosti i verovatno se ne bi trebalo proučavati.
Najveći brend Ritalin® se proizvodi u Americi, ali se metilfenidat takođe proizvodi u Meksiku i Argentini od strane legalnih farmaceutskih kuća i najčešće se prodaje pod brend nazivom Ritalin® za Novartis. U Americi, razne generičke forme metilfenidata se takođe proizvode od strane nekoliko farmaceutskiuh kompanija (kao što je Methylin®, itd.), a Ritalin se takođe prodaje i u Engleskoj, Nemačkoj i u drugim evropskim zemljama (pak u mnogo manjoj meri nego u Americi).
Medikament sa istim sadržajem je Concerta®, jednodnevna preparacija metilfenidata sa produženim delovanjem, koja je odobrena u Aprilu 2000. godine, a stavljena u redovni spisak lekova Srbije Aprila, 2006. godine. Studije su pokazale da su dugo-delujuće preparacije metilfenidata isto toliko, ako ne i efikasnije od formulacija sa momentalnim otpuštanjem. Medikamente sa vremenskim otpuštanjem je takođe teže zloupotrebiti.
U Aprilu 2006. godine, FDA je odobrila transdermalni flaster za lečenje ADHD, pod nazivom Daytrana®. Jednodnevni flaster otpušta metilfenidat u dozama od 10, 15, 20, ili 30mg. Ipak, flaster mora biti aplikovan nekoliko sati pre no što je efekat poželjan, a efekti leka ostaju na nekoliko sati posle skidanja flastera, čineći ga neophodnim za skidanje do najkasnije popodneva, kako bi se izbegla insomnija.

Efekti
Metilfenidat je stimulans centralnog nervnog sistema. Tvrdi se da ima smirujući efekat na mnoštvo dece sa ADHD sindromom, redukuje impulsivno ponašanje i pomaže im da se skoncentrišu na školski rad i druge delatnosti. Odrasli mladi koji imaju ADHD često tvrde da im metilfenidat pojačava sposobnost da se skoncentrišu na delatnosti i da organizuju svoj život.
Otkriveno je da metilfenidat ima manje šansi da izazove neželjene efekte u poređenju sa dekstroamfetaminom, nešto ređe prepisivanim medikamentom. Prepisan u korektnoj dozi, metilfenidat se obično dobro toleriše od strane pacijenata.
Načini na koji metilfenidat pomaže ljudima sa ADHD sindromom nisu najbolje poznati. Neki istraživači su teoretisali da je ADHD izazvan dopaminskim imbalansom u mozgu obolelih. Metilfenidat je inhibitor preuzimanja dopanima, što znači da povećava nivo dopamin neurotransmitera u mozgu delimično blokirajući transportere koji ga uklanjaju iz sinapsi. Alternativno objašnjenje koje je istraživano je da metilfenidat menja funkcionisanje serotonina u mozgu.
Internacionalno, metilfenidat je klasifikovan pod II rednim brojem Konvencije o Psihotropnim Supstancijama.

Efekti dužeg termina lečenja

Mozak i telo
U studiji 2005. godine, promatrani su samo „minimalni efekti na rast u visinu i težinu“ posle 2 godine tretmana. „Nikakvih klinički značajnih efekata na vitalne znake ili parametre laboratorijskih testova nije primećeno.“
I dalje, neke teoretske studije su podigle pitanja. Na primer, Adriani et al (2005) je otkrio plastične promene u ponašanju vezanom za nagradu kod pacova pošto su bili u stanju bez droge. Metilfenidat može ili ne mora imati slične efekte na ljudsku kogniciju.
Esej iz 2006. godine u kome se izvodi bezbednost metilfenidata na mozak u razvitku otkriva da su se kod životinja sa psihomotornim poremećajima (kao što je ADHD), strukturalni i funkcionalni parametri dopaminskog sistema značajno poboljšali sa tretmanom. Ovo ukazuje da bi kod subjekata sa raznim psihomotornim poremećajima kao što je ADHD, tretman sa metilfenidatom mogao pozitivno potpomoći razvoj mozga.

Rast
Istraživači su takođe nadgledali ulogu metilfenidata u ulozi rasta, sa nekim studijama koje otkrivaju blago smanjenje brzine rasta u visinu. Druge studije ukazuju da se visina normalizuje do adolescencije.

Metilfenidat u lečenju depresije
Augmentacija metilfenidata na selektivne inhibitore preuzimanja serotonina
Pozadina: Selektivni inhibitori preuzimanja serotonina (SSRI) su efektivni u tretmanu opšte depresije i depresivnih epizoda. Ipak, za podgrupu pacijenata koji ostaju nepromenjeni za vreme terapije, augmentacione strategije mogu poboljšati efikasnost ovih agenata.
Metod: Iznosimo rezultate otvorenog ispitivanja augmentacije metilfenidata na SSRI u tretmanu od 5 slučajeva DSM-III, dijagnosticiranih sa opštom depresijom.
Rezultati: Prijavljeno smanjenje simptoma je rapidno uspostavljeno u svim slučajevima, sa dozama metilfenidata u rasponu od 10 do 40mg/dan. Takođe, beneficijalni efekti kombinacije metilfenidata i SSRI su se pokazali kao jasni i čvrsti. Nijedan pacijent nije zloupotrebio metilfenidat.
Zaključak: Empirijsko korištenje metilfenidata dodato u neefektivnom ili delom efektivnom SSRI tretmanu se pokazalo kao rapidna, bezbedna i efikasna alternativa za već postojeće augmentativne strategije u tretmanu opšte depresije.

Dodavanje Metilfenidata u terapiji sa SSRI kako bi se poboljšao i ubrzao antidepresivni odgovor pacijenta
U prošlosti, amfetamini su se mnogo ekstenzivnije koristili u tretmanu depresije nego danas (nažalost). Psihijatri su počeli manje da ih koriste posle otkrića efektivnijih lekova poput tricikličnih antidepresiva, inhibitora monoamino-oksidaze i SSRI-a.
Selektivni inhibitori preuzimanja serotonina (SSRI) – novija klasa antidepresiva – su efikasni u lečenju opštih depresivnih epizoda. Ipak, opšta depresija ne da odgovarajući odgovor na SSRI terapiju u 21% do 55% slučajeva.
Među amfetaminskim derivatima, metilfenidat se koristi kao augmentaciona terapija sa standardnim antidepresivima (triciklici, MAO inhibitori). Noviji dokazi ukazuju da je metilfenidat efikasan kada se primeni u terapiji zajedno sa SSRI. Stoga, čini se logičnim dodati metilfenidat nekom SSRI-u kada se desi samo delimičan odgovor na terapiju.
Istraživači predpostavljaju da dodatni efekat nastaje zato što ove dve vrste droga utiču na dva različita sistema – metilfenidat na dopamiski, norepinefrinski i delom serotoninski, a SSRI snažnim dejstvom na serotoninski sistem. Takođe je postulirano da metilfenidat kao psihostimulans smanjuje vreme za koje je potrebno da se dobije prvi odgovor na terapiju, kada se primeni ranije u tretmanu.

Šta nam literatura pokazuje
Iako je teorija obećavajuća, istraživači nisu dali definitivan dokaz da je dodavanje psihostimulansa SSRI terapiji od neke koristi. Načinio sam pretražnju studija publikovanih između 1980. I 2000. godine i našao samo 4 koje se bave ovom temom:
- Cohen je na fluoksetin dodao dekstroamfetamin trojici pacijenata sa anergičkom depresijom i otkrio da je to rešilo njihovu veoma upornu anergiju..On je naglasio da amfetaminski-prouzrokovano poboljšanje dopaminske i noradrenergičke aktivnosti poboljšava raspoloženje, smanjuje iscrpljenost i poboljšava psihomotornu aktivnost.
- Metz i Shader su opisali četiri pacijenata sa teško izlečivom depresijom koji su dali klinički antidepresivni odgovor sa kombinacijom fluoksetina i pemolina.
- Stoll et al je otkrio da je dodavanjem metilfenidata SSRI terapiji rapidno rešio simptome kod 5 pacijenata sa opštom depresijom.

Metilfenidat kod medicinski obolelih pacijenata
Nepoznato je zašto metilfenidat potpomaže antidepresivne efekte kod medicinski obolelih, a zašto ne kod neobolelih pacijenata. Kod medicinski ne obolelih, čak i kada postoji inicijalni odgovor, isti nije održan.
Kada se leče pacijenti sa depresijom, dekstroamfetamin ili metilfenidat se mogu koristiti da pojačaju antidepresivnu terapiju. Dekstrometorfan se počinje sa dozom od 5 do 10mg na dan. Metilfenidat može biti započet sa dozom od 2.5 do 5mg dva puta dnevno. Maksimalna doza metilfenidata je oko 40mg na dan.
Da bi se sprečila insomnija, ovi lekovi se ne bi smeli davati posle 15:00h.

Izvor: forum.narkomanija.ba

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Nova upozorenja za sigurniju primjenu lijekova s djelatnom tvari metilfenidat
23.01.2009.

Europska agencija za lijekove (European Medicines Agency, EMEA) je 22. siječnja 2009. objavila priopćenje za javnost u kojem navodi upozorenja i mjere opreza kod primjene metilfenidata. Ovu djelatnu tvar sadrži lijek Concerta, nositelja odobrenja Johnson & Johnson S.E. d.o.o., koji ima odobrenje za stavljanje u promet u Republici Hrvatskoj.

Europska agencija za lijekove zaključila je kako je metilfenidat prikladan za liječenje djece u dobi od 6 godina ili starijih te adolescenata koji imaju poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD, attention deficit/hyperactivity disorder). Također, preporučeno je usklađivanje podataka u Sažetcima opisa svojstava lijeka i Uputi o lijeku u Europskoj uniji za lijekove s djelatnom tvari metifenidat kako bi se osigurala sigurnija primjena ovog lijeka.

Povjerenstvo za humane lijekove Europske agencije za lijekove (Committee for Medicinal Products for Human Use, CHMP) ponovno je pregledalo metilfenidat zbog mogućeg kardiovaskularnog i cerebrovaskularnog rizika primjene lijeka. Povjerenstvo je također provjerilo rizik od razvoja psihijatrijskih poremećaja, učinka na rast i spolno sazrijevanje te učinka dugotrajnog liječenja.

Povjerenstvo za humane lijekove odlučilo je da informacije o lijekovima s djelatnom tvari metilfenidat trebaju sadržavati sljedeće podatke:
• prije početka liječenja treba izvršiti probir bolesnika s obzirom na probleme s krvnim tlakom ili srčanom frekvencijom. Potrebno je provjeriti i obiteljsku anamnezu vezano uz kardiovaskularne probleme. Bolesnike s navedenim problemima ne treba liječiti metilfenidatom bez prethodne specijalističke evaluacije;
• tijekom liječenja treba redovito pratiti vrijednosti krvnog tlaka i srčane frekvencije. U slučaju njihova poremećaja, treba odmah provesti potrebne pretrage;
• nedostatni su podaci o dugotrajnoj primjeni metilfenidata. Kod bolesnika koji uzimaju metilfenidat dulje od jedne godine, liječnici trebaju prekinuti liječenje najmanje jednom godišnje kako bi odredili je li neophodno daljnje liječenje;
• primjena metilfenidata može uzrokovati ili pogoršati neke psihijatrijske poremećaje kao što su depresija, suicidalne misli, neprijateljstvo, psihoza i manija. Treba izvršiti probir svih bolesnika prije početka liječenja i redovito pratiti bolesnike tijekom liječenja kako bi se uočili psihijatrijski simptomi;
• tijekom liječenja metilfenidatom potrebno je pratiti težinu i visinu bolesnika.

Agencija za lijekove i medicinske proizvode Republike Hrvatske prihvatit će predmetne izmjene u skladu s Europskom unijom te će i dalje pozorno motriti sigurnost primjene ovog lijeka.

Priopćenje Europske agencije za lijekove možete vidjeti pod sljedećim linkom:
http://www.emea.europa.eu/pdfs/human/referral/methylphenidate/2231509en.pdf

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Mentalni doping uzeo maha među učenicima i studentima

Ritalin se na hrvatskom tržištu prvi put pojavio prije mjesec dana pod imenom Concerta i registriran je, a proizvodi ga Jansen Pharma

Neki novi speed? Da bi lakše položili ispite mladi sve učestalije zloupotrebljavaju lijek ritalin
S približavanjem posljednjeg školskog zvona i završetka predavanja na fakultetima počinje ispitna groznica. To je sezonska pojava uz koju se sve češće koristi ‘mentalni doping’ ili ‘mind doping’, ‘brain booster’ kako ga zovu na američkim sveičilištima odakle je cijela stvar i krenula, a riječ je o sredstvima koja povećavaju mentalne sposobnosti, jačaju koncentraciju i pamćenje, daju snagu da se u najmanjoj jedinici vremena popamti najviše podataka, posebno brojki.
Zvijezda među takvim ‘pomagačima’ je lijek ritalin za kojim je prema nekim istraživanjima poseglo barem jednom 16 posto američkih studenata, a onda se stvar poput epidemije proširila Europom što potvrđuje i vrtoglavi porast proizvodnje tih lijekova za 900 posto u samo jednom desetljeću.
Postoji podatak da je ritalin osobito popularan među studentima medicine koji moraju konzumirati gradivo iz najdebljih knjiga i to im s ritalinom ‘ide kao po loju’.
A kako ni Hrvatska nije na kraju svijeta, nego već jednom nogom u Europi ritalin je već dobro poznat i našim đacima u studentima koji ga, iako u Hrvatskoj donedavno nije bio registrian, nabavljaju na crnom tržištu i putem interneta.
Cijena je između 150 do 300 kuna zavisno o broju i jačini tableta u kutijici. Da se učenicima popravilo pamćenje i želja za ispravljanajem ocjena primjećuju i profesori kojima je neobično kako su mnogi ‘nabildali’ mozak znanjem i sada ispravljaju ‘kronične ase’ u jednome danu ili pripreme debeli ispit za tjedan-dva umjesto mjesec dva.
Neki priznaju da nisu trošili na repeticije nego da su posegli za ‘vitaminom R’ kako ga u žargonu nazivaju i da je stvar profunkcionirala. Pojava mentalnog dopinga nije nimalo bezazlena, jer lijek primarno služi za lijećenje hiperaktivnosti i poremećaja pažnje kod djece i nipošto nije namijenjen zdravoj populaciji jer ima niz nuspojava i kontraindikacija što nam potvrđuju i stručnjaci.

Poseban oprez
- Ritalin se na hrvatskom tržištu prvi put pojavio prije mjesec dana pod imenom Concerta i registriran je, a proizvodi ga Jansen Pharma, kazala nam je dr. sc. Asja Smolčić Bubalo mr. farmacije.
Lijek se proizvodi u obliku tableta od po 30 komada od 18 mg ili 30 tableta od 36 mg, a uskoro će se pojaviti i pakiranje od 54 mg. Služi za liječenje hiperaktivnosti i poremećaja pažnje kod djece starije od šest godina i kod tinejđera i izdaje se isključivo na recept i to specijalistički tako da ga ne može prepisati liječnik opće prakse. U svijetu ga se nalazi pod imenima ritalin, vitamin R, ili modafilin...i sl.
Razlozi takvih mjera opreza su, kaže farmaceutka, brojne kontraindikacije. Tako se lijek ne smije koristiti u vrijeme izražene tjelesne napetosti, a to je baš vrijeme intenzivnog učenja, u trenucima tjeskobe, kod glaukoma, aritmije, hipertenzije, poremećaja rada štitnjače, angine pektoris...Također je potreban poseban oprez kod osoba ovisnih o alkoholu, a poznato je da se kod naših đaka i studenata vrlo često bilježe trovanja zbog prekomjernog konzumiranja alkohola.

Moguća ovisnost
Moguće su dakako i zloupotrebe, ističe mr. Smolčić Bubalo. Ako se lijek dulje koristi a to je upravo mjesec ili dva koliko traje ispitna groznica, a ponekad i spremanje jednog ozbiljnijeg ispita može doći do intolerancije i ovisnosti. Nakon toga, kad su se posložile petice ili položili ispiti, slijedi postupak koji mora biti pod strogim nadzorom jer u tom razdoblju može doći do teške depresije. I tako se zatvara krug ovisnosti koja kod dulje upotrebe može dovesti do prestanka rasta i naglog debljanja.

Upotreba lijeka nespojiva je sa vožnjom i trudnoćom a kada se lijek koristi istodobno se mora koristiti i učinkovita kontracepcija. Roditelji trebaju znati da lijek djeluje na centralni živčani sustav pa je i logično da su među nuspojavama vrlo česte glavobolje, gubitak apetita, nesanica, bol u želucu, depresija i emocionalna nestabilnost.

To su stanja koja roditelji mogu lako prepoznati i možda posumnjati da je njihovo dijete pod utjecajem nedopuštenih lijekova koji očito uz sve što smo čuli od stručnjaka predstavlja svojevrsnu novu drogu, nedopušten doping koji može imati ozbiljne posljedice na zdravlje mladih. A što će im onda položeni ispiti i nabildane ocjene, pa neka su i petice.

Izvor: slobodnadalmacija.hr (Javorka Luetić)

O čemu dalje želite čitati?

...

- 16:27 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

ZAKON o zaštiti osoba s duševnim smetnjama


ZAKON O ZAŠTITI OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA

(NN 111/97)



I. OPĆE ODREDBE

Članak 1.

Ovim se Zakonom propisuju temeljna načela, način organiziranja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama s duševnim smetnjama.

Članak 2.

Zaštita i unaprjeđivanje zdravlja osoba s duševnim smetnjama ostvaruje se:

1. omogućavanjem odgovarajuće dijagnostičke obrade i liječenja osoba s duševnim smetnjama,

2. znanstvenim istraživanjima na području zaštite i unaprjeđivanja zdravlja osoba s duševnim smetnjama i njihovom zaštitom od liječničkih ili znanstvenih istraživanja bez njihova pristanka ili pristanka njihovih zastupnika,

3. uključivanjem osoba s duševnim smetnjama u obrazovne programe koji se provode u psihijatrijskoj ili nekoj drugoj ustanovi u kojoj su one smještene, kao i nastavne programe obrazovnih ustanova, ovisno o zdravstvenom stanju osobe s duševnim smetnjama,

4. oporavkom osoba s duševnim smetnjama njihovim uključivanjem u obiteljsku, radnu i društvenu sredinu, uvažavajući izbor osobe kada je to moguće,

5. izobrazbom osoba koje se bave zaštitom osoba s duševnim smetnjama i unaprjeđivanjem njihova zdravlja,

6. poticanjem udruživanja osoba s duševnim smetnjama u cilju ostvarivanja njihovih prava, samopomoći i pomoći.

Članak 3.

Značenje izraza u ovom Zakonu:

1. Osoba s duševnim smetnjama je duševno bolesna osoba, osoba s duševnim poremećajem, nedovoljno duševno razvijena osoba, ovisnik o alkoholu ili drogama ili osoba s drugim duševnim smetnjama.

2. Osoba s težim duševnim smetnjama je osoba s duševnim smetnjama koja nije u mogućnosti shvatiti značenje svojega postupanja ili ne može vladati svojom voljom ili su te mogućnosti smanjene u tolikoj mjeri da joj je neophodna psihijatrijska pomoć.

3. Neubrojiva osoba je osoba koja u vrijeme ostvarenja zakonskih obilježja kaznenog djela ili prekršaja nije bila u mogućnosti shvatiti značenje svojeg postupanja ili nije mogla vladati svojom voljom zbog duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, nedovoljnoga duševnog razvitka ili druge teže duševne smetnje.

4. Osoba nesposobna za sudjelovanje u kaznenom ili prekršajnom postupku je okrivljenik s utvrđenim duševnim smetnjama zbog kojih nije u mogućnosti sudjelovati u tim postupcima.

5. Psihijatrijska ustanova je zdravstvena ustanova ili njezina jedinica za obavljanje specijalističko-konzilijarnog i bolničkog liječenja iz područja psihijatrije ustrojena prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti.

6. Socijalna ustanova je ustanova ili njezina jedinica za obavljanje djelatnosti socijalne skrbi, ustrojena prema posebnom zakonu.

7. Psihijatar je doktor medicine specijalist iz područja psihijatrije ili neuropsihijatrije.

8. Doktor medicine je osoba sa završenim medicinskim fakultetom i položenim državnim ispitom.

9. Dijete i maloljetna osoba su osobe koje nisu navršile osamnaest godina života i koje nisu stekle poslovnu sposobnost.

10. Liječnički postupak je određen oblik liječenja, dijagnostički postupak, prijam i smještaj u psihijatrijsku ustanovu radi dijagnostičke obrade i liječenja, uključivanje u obrazovne programe koji se provode u psihijatrijskoj ustanovi, izvođenje istraživanja na području zaštite i unaprjeđivanja zdravlja osoba s duševnim smetnjama.

11. Prijam u psihijatrijsku ustanovu je postupak od dolaska ili dovođenja osobe u tu ustanovu radi pregleda ili liječenja do donošenja odluke o njezinom dobrovoljnom smještaju ili prisilnom zadržavanju u psihijatrijskoj ustanovi.

12. Pristanak je slobodno dana suglasnost osobe s duševnim smetnjama za provođenje određenoga liječničkog postupka, koja se zasniva na odgovarajućem poznavanju svrhe, prirode, posljedica, koristi i opasnosti toga liječničkog postupka i drugih mogućnosti liječenja.

13. Dobrovoljni smještaj je smještaj osobe s duševnim smetnjama u psihijatrijskoj ustanovi uz njezin pristanak. O smještaju punoljetne osobe koja nije sposobna dati pristanak i koja nema zakonskog zastupnika, djeteta ili maloljetne osobe ili osobe lišene poslovne sposobnosti s duševnim smetnjama čiji zakonski zastupnik je dao pristanak za smještaj u psihijatrijsku ustanovu, odlučuje sud po žurnom postupku primjenjujući odgovarajuće odredbe ovoga Zakona o prisilnom zadržavanju i prisilnom smještaju u psihijatrijskoj ustanovi. U svim drugim postupcima, pravima i slobodama ove osobe su izjednačene s dobrovoljno smještenim osobama.

14. Prisilno zadržavanje je smještaj osobe s težim duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu od trenutka donošenja odluke psihijatra o zadržavanju te osobe bez njezina pristanka do odluke suda o prisilnom smještaju bez obzira da li se radi o osobi koja je tek došla ili dovedena u psihijatrijsku ustanovu ili osobi koja se već nalazi na liječenju u psihijatrijskoj ustanovi pa je opozvala pristanak za dobrovoljni smještaj.

15. Prisilni smještaj je smještaj osobe s težim duševnim smetnjama u psihijatrijskoj ustanovi bez njezina pristanka, a djeteta, maloljetne osobe ili osobe lišene poslovne sposobnosti s težim duševnim smetnjama bez pristanka njezinog zakonskog zastupnika uz uvjete i po postupku iz glave V. ovoga Zakona.

16. Zakonski zastupnik za maloljetnika je roditelj ako nije lišen roditeljskog prava, za maloljetnika koji je bez roditelja ili o kojem se roditelji ne brinu - staratelj, za maloljetnog usvojenika - usvojitelj, za punoljetnu osobu nad kojom je produženo roditeljsko pravo - roditelj, za punoljetnu osobu kojoj je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost - staratelj.


II. TEMELJNA NAČELA

Članak 4.

(1) Svaka osoba s duševnim smetnjama ima pravo na zaštitu i unaprjeđivanje svoga zdravlja.

(2) Osoba s duševnim smetnjama ima pravo na jednake uvjete liječenja kao i osobe smještene u druge zdravstvene ustanove.

(3) Slobode i prava osobe s duševnim smetnjama mogu se ograničiti samo zakonom ako je to nužno radi zaštite zdravlja ili sigurnosti te ili drugih osoba.

Članak 5.

(1) Dostojanstvo osoba s duševnim smetnjama mora se štititi i poštovati u svim okolnostima.

(2) Osobe s duševnim smetnjama imaju pravo na zaštitu od bilo kakvog oblika zlostavljanja te ponižavajućeg postupanja.

(3) Osobe s duševnim smetnjama ne smiju biti dovedene u neravnopravan položaj zbog svoje duševne smetnje. Posebne mjere koje se poduzimaju da bi se zaštitila prava ili osiguralo unaprjeđivanje zdravlja osoba s duševnim smetnjama ne smatraju se oblikom nejednakog postupanja.

Članak 6.

Psihijatri i drugi zdravstveni djelatnici dužni su organizirati liječenje osoba s duševnim smetnjama tako da u najmanjoj mogućoj mjeri ograničavaju njihove slobode i prava te prouzrokuju fizičke i psihičke neugodnosti osobama s duševnim smetnjama i vrijeđaju njihovu osobnost i ljudsko dostojanstvo.

Članak 7.

Psihijatri i drugi zdravstveni djelatnici dužni su dobrovoljnom prihvaćanju suradnje u liječenju i uvažavanju želja i potreba osobe s duševnim smetnjama dati prednost pred prisilnim mjerama.

Članak 8.

(1) Osobu s duševnim smetnjama koja može razumjeti prirodu, posljedice i opasnost predloženoga liječničkog postupka i koja na osnovi toga može donijeti odluku i izraziti svoju volju može se pregledati ili podvrgnuti liječničkom postupku samo uz njezin pisani pristanak.

(2) Sposobnost osobe dati pristanak utvrđuje doktor medicine ili psihijatar u vrijeme kad ta osoba donosi odluku i u tu svrhu izdaje pisanu potvrdu. Ova se potvrda prilaže u liječničku dokumentaciju. Osoba iz stavka 1. ovoga članka može zahtijevati da postupku davanja pristanka bude nazočna osoba od njenog povjerenja.

(3) Osoba s duševnim smetnjama koja nije sposobna dati pristanak, bilo zbog toga što u određenom trenutku ne može razumjeti prirodu, posljedice ili opasnost predloženoga liječničkog postupka ili zbog toga što u tom trenutku ne može donijeti odluku ili izraziti svoju slobodnu volju može se podvrgnuti samo onom liječničkom postupku koji je u njenom najboljem interesu.

(4) Dijete ili maloljetna osoba s duševnim smetnjama, koja nije sposobna dati pristanak, može se podvrgnuti pregledu ili drugom liječničkom postupku samo uz pristanak njegovoga zakonskog zastupnika. Mišljenje djeteta se pri tome treba uzimati u obzir sukladno njegovoj dobi i stupnju zrelosti.

(5) Punoljetna osoba s duševnim smetnjama, koja nije sposobna dati pristanak, može se podvrgnuti pregledu ili drugom liječničkom postupku samo uz pristanak njenoga zakonskog zastupnika, a ako ga nema onda uz suglasnost etičkog povjerenstva u psihijatrijskoj ustanovi.

(6) Kad pristanak daju osobe iz stavka 4. i 5. ovoga članka psihijatar im je dužan pod istim uvjetima dati obavijesti koje je dužan dati osobi s duševnim smetnjama kad ova daje pristanak.

(7) Pristanak iz stavka 1., 4. i 5. ovoga članka može se povući u bilo kojem trenutku. Osobi koja povlači pristanak moraju se objasniti posljedice prestanka primjenjivanja određenog liječničkog postupka.

(8) Odricanje osobe s duševnim smetnjama od prava na davanje pristanka ne proizvodi pravne učinke.

Članak 9.

(1) Traženje pristanka iz članka 8. stavka 1., 4. i 5. nije obvezno ako bi zbog njegovoga pribavljanja bio neposredno ugrožen život osobe s duševnim smetnjama ili bi prijetila ozbiljna i neposredna opasnost od težeg narušenja njenog zdravlja. Liječnički postupak može se primjenjivati bez pristanka samo dok traje navedena opasnost.

(2) Predstojnik odjela, ili psihijatar kojeg je predstojnik odjela za to ovlastio treba odlučiti o nužnosti i žurnosti određenoga liječničkog postupka. O tom postupku treba se bez odgađanja obavijestiti zakonskog zastupnika osobe s duševnim smetnjama ako ga ova ima.

(3) Osobu s težim duševnim smetnjama, koja je prisilno smještena u psihijatrijsku ustanovu, može se i bez njenog pristanka podvrgnuti pregledu ili drugom liječničkom postupku koji služi liječenju duševnih smetnji zbog kojih je prisilno smještena u psihijatrijskoj ustanovi samo ako bi bez provođenja tog postupka nastupilo teško oštećenje zdravlja te osobe.

(4) Ako se liječnički postupak provodi bez pristanka osobe s duševnim smetnjama u skladu sa člankom 8. stavkom 4. i 5. i stavkom 2. i 4. ovoga članka treba u mjeri u kojoj je to moguće objasniti toj osobi moguće postupke njenog liječenja i uključiti tu osobu u planiranje njenog liječenja.

Članak 10.

(1) Svako prisilno zadržavanje i prisilni smještaj punoljetnih osoba s duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba s duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika podliježe sudskom nadzoru prema postupku utvrđenom ovim Zakonom.

(2) Postupci po odredbama ovoga Zakona su žurni.

(3) Sredstva za troškove sudskog postupka te prisilnog zadržavanja i prisilnog smještaja u psihijatrijskoj ustanovi osiguravaju se u državnom proračunu.

(4) Psihijatrijska ustanova mora obavijestiti povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stavka 1. ovoga članka.


III. PRAVA I DUŽNOSTI OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA I OSOBA KOJE PROVODE NJIHOVU ZAŠTITU I LIJEČENJE

Članak 11.

(1) Svaka osoba s duševnim smetnjama dobrovoljno ili prisilno smještena u psihijatrijsku ustanovu ima pravo:

1. biti upoznata u vrijeme prijama, a kasnije na svoj izričit zahtjev, sa svojim pravima i dužnostima te poučena o tome kako može svoja prava ostvariti,

2. biti upoznata s razlozima i ciljevima njenog smještaja te sa svrhom, prirodom, posljedicama, korisnošću i opasnostima provedbe predloženog oblika liječenja kako i s korisnošću i opasnostima provedbe drugih mogućnosti liječenja,

3. djelatno sudjelovati u planiranju i provođenju svojeg liječenja, oporavka i resocijalizacije,

4. obrazovati se i radno osposobiti prema općem programu ili posebnom programu za osobe s poteškoćama u učenju,

5. na odgovarajuću novčanu naknadu za rad u radno-terapijskim poslovima od kojih ustanova u kojoj se nalaze na liječenju ostvaruje prihod,

6. podnositi pritužbe izravno ravnatelju psihijatrijske ustanove ili predstojnik odjela glede oblika liječenja, dijagnosticiranja, otpusta iz ustanove i povrede njezinih prava i sloboda,

7. postavljati zahtjeve i izjavljivati bez nadzora i ograničenja prigovore, žalbe i druge pravne lijekove nadležnim pravosudnim i državnim tijelima,

8. savjetovati se o svom trošku na samo s liječnikom ili odvjetnikom po svom izboru,

9. družiti se sa drugim osobama u psihijatrijskoj ustanovi i primati posjete,

10. o svom trošku slati i primati bez nadzora i ograničenja poštu, pakete i tiskovine te telefonirati,

11. pratiti radio i televizijske programe,

12. posjedovati predmete za osobnu uporabu,

13. sudjelovati po svom izboru u vjerskim aktivnostima u okviru mogućnosti psihijatrijske ustanove,

14. predlagati premještaj u drugu psihijatrijsku ustanovu,

15. biti otpuštena iz ustanove uz osiguranu podršku za prihvat u zajednici.

(2) Obavijesti iz stavka 1. točke 1. i 2. ovoga članka unose se u liječničku dokumentaciju osobe s duševnim smetnjama.

(3) Prava iz stavka 1. točke 1., 2., 3., 5., 6., 7. i 14. ovoga članka mogu u ime osobe s duševnim smetnjama ostvarivati članovi obitelji ili druge osobe koje djeluju u njezinom interesu.

(4) Prava iz stavka 1. točke 9., 10., 11. i 12. ovoga članka mogu se ograničiti kad postoji osnovana sumnja da osoba s duševnim smetnjama nastoji pribaviti oružje ili drogu, dogovara se o bijegu ili počinjenju kaznenog djela ili kad to zahtijeva zdravstveno stanje osobe.

Članak 12.

(1) Kad je liječenje osobe s duševnim smetnjama prijeko potrebno u psihijatrijskoj ustanovi, ono će se omogućiti i provesti u odgovarajućoj ustanovi koja se nalazi u mjestu njezina prebivališta, ako nema prebivališta onda u mjestu njena boravišta, a ako ni njega nema onda u mjestu gdje je osoba zatečena, a ako u tom mjestu nema psihijatrijske ustanove u psihijatrijskoj ustanovi koja je najbliža mjestu njezina prebivališta, boravišta ili mjesta gdje je osoba zatečena.

(2) Uz pisani pristanak osobe s duševnim smetnjama, odnosno zakonskog zastupnika osobe lišene poslovne sposobnosti ili djeteta s duševnim smetnjama dan u skladu sa člankom 8. stavkom 1., 4. i 5. ovoga Zakona ili na pisani zahtjev osoba ovlaštenih dati pristanak liječenje se može provesti i u psihijatrijskoj ustanovi koja ne odgovara uvjetima iz stavka 1. ovoga članka.

(3) Psihijatrijsko liječenje djece provodi se na odjelu psihijatrijskih ustanova namijenjenih liječenju djece i mladeži koji su odvojeni od odjela za punoljetne bolesnike.

Članak 13.

Nedovoljno duševno razvijena osoba koja ne raspolaže psihičkim mogućnostima za uključivanje u liječenje u psihijatrijskoj ustanovi kao i svaka druga osoba s duševnim smetnjama, liječit će se u ustanovama ili odjelima koji su prilagođeni posebnim potrebama tih osoba.

Članak 14.

(1) Psihijatrijsko liječenje djece s poremećajima u ponašanju, tjelesno ili mentalno oštećene djece, psihički bolesne djece te tjelesno ili mentalno oštećene ili bolesne osobe organizira i provodi nadležna zdravstvena ustanova.

(2) Prisilni smještaj osoba iz stavka 1. ovoga članka provodi se po odredbama ovoga Zakona.

Članak 15.

(1) Elektrokonvulzivno ili hormonalno liječenje može se primijeniti samo pod sljedećim pretpostavkama:

(a) na temelju pisanog pristanka osobe s duševnim smetnjama ili ako ga ona nije sposobna dati, na temelju pisanog pristanka osoba iz članka 8. stavka 4. i 5. ovoga Zakona,

(b) uz pozitivno mišljenje drugog psihijatra o potrebi i posljedicama primjene takvoga liječničkog postupka,

(c) ako su prethodno iscrpljene sve ostale metode liječenja,

(d) ako je primjena navedenih metoda nužna za liječenje osobe s duševnim smetnjama i

(e) ako se ne očekuje da bi primjena navedenih metoda mogla imati štetne popratne posljedice.

(2) Prema osobi s težim duševnim smetnjama koja je prisilno zadržana ili prisilno smještena u psihijatrijskoj ustanovi može se primijeniti elektrokonvulzivno liječenje i bez pristanka te osobe ili osoba navedenih u članku 8. stavku 4. i 5. ovoga Zakona samo uz odobrenje etičkog povjerenstva pri psihijatrijskoj ustanovi i uz poštovanje ostalih protpostavki navedenih u stavku 1. ovoga članka.

(3) Primjena liječenja iz stavka 1. i 2. ovoga članka mora se uvijek upisati u liječničku dokumentaciju zajedno s pisanim pristankom navedenih osoba i mišljenjem drugog liječnika.

(4) Primjena psihokirurgije i kastracije nije dopuštena.

Članak 16.

(1) Biomedicinska istraživanja nad osobama s duševnim smetnjama mogu se poduzeti samo:

(a) ako nema druge odgovarajuće mogućnosti istraživanja nad ljudima,

(b) ako opasnost od istraživanja za osobu s duševnim smetnjama nije nesrazmjerna koristi od istraživanja,

(c) ako je istraživački projekt odobrilo Državno povjerenstvo nakon nezavisnog preispitivanja znanstvenog značaja, važnosti cilja i etičnosti samog istraživanja,

(d) ako su osobe koje sudjeluju u istraživanju obaviještene o svojim pravima i pravnoj zaštiti koju uživaju,

(e) ako su osobe koje sudjeluju u istraživanju dale svoj pisani pristanak koji mogu povući u svakom trenutku.

(2) Biomedicinska istraživanja nad osobom s duševnim smetnjama koja nije u stanju dati svoj pristanak može se poduzeti samo ukoliko su uz pretpostavke iz stavka 1. točke a -d ovoga članka ispunjene još i ove dodatne pretpostavke:

(a) ako se očekuje da će rezultati istraživanja biti od stvarne ili izravne koristi za zdravlje te osobe i

(b) uz suglasnost etičkog povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama pri psihijatrijskoj ustanovi za svaki pojedini slučaj ako istraživanje ima cilj doprinjeti kroz povećanje zdravstvenog razumijevanja određene bolesti ili stanja, stvaranju koristi za samu osobu koja sudjeluje u istraživanju ili osobe iste dobi ili s istom dobi ili s poremećajem ako istraživanje predstavlja najmanju moguću opasnost i opterećenje za tu osobu.

Članak 17.

(1) Osobe koje obavljaju djelatnosti zaštite i liječenja osobe s duševnim smetnjama dužne su čuvati kao profesionalnu tajnu sve što saznaju ili primijete tijekom obavljanja tih djelatnosti.

(2) Osobe navedene u stavku 1. ovoga članka mogu otkriti ono što su saznale ili primijetile glede duševno oboljelih osoba tijekom obavljanja svoje djelatnosti, samo uz pristanak tih osoba ili njihovoga zakonskog zastupnika.

(3) Osobe iz stavka 1. ovoga članka mogu i bez pristanka osobe s duševnim smetnjama ali uz pristanak zakonskog zastupnika iz stavka 2. ovoga članka, otkriti ono što saznaju tijekom liječenja i zaštite te osobe:

(a) drugom psihijatru ili doktoru medicine ako je to nužno za pružanje liječničke pomoći toj osobi,

(b) službenim osobama u centrima za socijalnu skrb i drugim državnim tijelima kada je to nužno da bi one mogle postupati u svezi s osobom s duševnim smetnjama na temelju i u okviru svojih ovlasti, i to samo onda kad osobe s duševnim smetnjama nisu sposobne dati svoj pristanak, a osobe iz stavka 1. ovoga članka nemaju osnove vjerovati da bi se osoba s duševnim smetnjama protivila otkrivanju takvih podataka,

(c) ako je to nužno učiniti u općem interesu ili interesu druge osobe koji je važniji od interesa čuvanja tajne.

(4) Otkrit će se samo oni podaci koji su nužni za ostvarivanje svrha navedenih u stavku 3. ovoga članka i ti podaci ne smiju se koristiti u druge svrhe osim onih za koje su dani.

(5) Općim interesom ili interesom koji je važniji od interesa čuvanja tajne u smislu stavka 3. ovoga članka smatra se:

(a) otkrivanje saznanja da osoba s duševnim smetnjama priprema počinjenje kaznenog djela za koje je zakonom propisana kazna zatvora od pet godina ili teža kazna,

(b) otkrivanje ili suđenje za najteža kaznena djela ako bi ono bilo znatno usporeno ili onemogućeno bez otkrivanja inače zaštićenih podataka,

(c) zaštita javnog zdravlja i sigurnosti,

(d) sprječavanje izlaganja druge osobe neposrednoj i ozbiljnoj opasnosti za njen život ili zdravlje.

(6) Psihijatar i doktor medicine iz stavka 3. ovoga članka dužni su čuvati kao profesionalnu tajnu, a službene osobe iz stavka 3. ovoga članka kao službenu tajnu, sve što se odnosi na osobu s duševnim smetnjama.

(7) Klinički i drugi materijali koji se koriste u predavanjima ili znanstvenim tiskovinama moraju prikriti identitet osoba s duševnim smetnjama o kojima govore.

Članak 18.

(1) Liječnička dokumentacija o liječenju osobe s duševnim smetnjama dostupna je isključivo sudu za potrebe postupka koji je u tijeku.

(2) Liječnička dokumentacija sadržava samo one podatke koji su prijeko potrebni za ostvarenje svrhe zbog koje se zahtjeva njezina dostava.

(3) Izjave osobe s duševnim smetnjama sadržane u liječničkoj dokumentaciji koje se odnose na počinjenje nekoga kaznenog djela ne mogu se koristiti kao dokaz u sudskom postupku.

(4) Podaci iz liječničke dokumentacije koji su potrebni za ostvarenje zdravstvene, socijalne, obiteljskopravne ili mirovinske zaštite mogu se dati za službene svrhe na zahtjev tijela nadležnih za tu zaštitu samo uz suglasnost osoba s duševnim smetnjama, a ako one nisu sposobne dati suglasnost onda samo ukoliko se osnovano vjeruje da se osoba s duševnim smetnjama ne bi protivila davanju navedenih podataka.

Članak 19.

Svaki liječnički postupak mora se upisati u liječničku dokumentaciju sa naznakom je li bio poduzet sa ili bez pristanka.

Članak 20.

(1) Psihijatar može odobriti razgovor osobe s duševnim smetnjama smještene u psihijatrijsku ustanovu sa službenim osobama Ministarstva unutarnjih poslova i stručnim djelatnicima centra za socijalnu skrb samo kad to dopušta zdravstveno stanje osobe s duševnim smetnjama.

(2) Psihijatar neće odobriti razgovor službenim osobama Ministarstva unutarnjih poslova i stručnim djelatnicima skrbništva s osobom iz stavka 1. ovoga članka koja nije sposobna razumjeti stanje u kojem se nalazi, niti posljedice takvog razgovora.


IV. DOBROVOLJNI SMJEŠTAJ OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA U PSIHIJATRIJSKU USTANOVU

Članak 21.

(1) Osoba s duševnim smetnjama, koja je sposobna razumjeti svrhu i posljedice smještaja u psihijatrijsku ustanovu i koja je na osnovi toga sposobna donijeti slobodnu odluku može se uz njen pisani pristanak, na njen zahtjev, ili zahtjev treće osobe smjestiti, u psihijatrijsku ustanovu. Pristanak se daje pred predstojnikom odjela ili psihijatrom kojeg je za to posebno ovlastio predstojnik odjela i dežurnim psihijatrom koji su dužni u vrijeme davanja pristanka utvrditi sposobnost osobe s duševnim smetnjama za davanje pristanka te u svezi s tim izdati pisanu potvrdu koja se ulaže u liječničku dokumentaciju.

(2) Osobe iz stavka 1. ovoga članka smjestit će se u psihijatrijsku ustanovu ukoliko predstojnik odjela ili psihijatar kojeg je on posebno za to ovlastio i dežurni psihijatar svaki samostalnim i nezavisnim pregledom utvrdi da se radi o osobi s duševnim smetnjama kod koje se odgovarajući terapijski uspjesi ne mogu postići liječenjem izvan takve ustanove.

(3) Ako ne postoji suglasnost liječnika iz stavka 1. i 2. ovoga članka glede potrebe smještaja dotične osobe u psihijatrijsku ustanovu ili se radi o punoljetnoj osobi koja nije sposobna dati pristanak i koja nema zakonskog zastupnika ili ako se radi o djetetu ili osobi lišenoj poslovne sposobnosti s duševnim smetnjama koja nije sposobna dati pristanak, a čiji je zakonski zastupnik dao pristanak za smještaj te osobe u psihijatrijsku ustanovu, odluku o smještaju te osobe u psihijatrijsku ustanovu donijet će sud nadležan odlučivati u postupku prisilnog smještaja po žurnom postupku primjenjujući odgovarajuće odredbe ovoga Zakona o prisilnom zadržavanju i prisilnom smještaju u psihijatrijskoj ustanovi. Ove su osobe izjednačene s dobrovoljno smještenim osobama u svim drugim postupcima, pravima i slobodama.

(4) U postupku iz stavka 3. ovoga članka sud je prije donošenja odluke o smještaju ili o otpustu osobe s duševnim smetnjama dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara s liste stalnih sudskih vještaka o tome radi li se o osobi s duševnim smetnjama kod koje se odgovarajući terapijski uspjesi ne mogu postići liječenjem izvan takve ustanove. Kad odlučuje o smještaju djeteta sud je dužan ovo mišljenje pribaviti od psihijatra specijaliziranog za liječenje djece.


V. PRISILNO ZADRŽAVANJE I PRISILNI SMJEŠTAJ U PSIHIJATRIJSKU USTANOVU

Članak 22.

(1) Osoba s težim duševnim smetnjama koja uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih osoba može se smjestiti u psihijatrijsku ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim Zakonom.

(2) Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavku 1. ovoga članka smjestiti u psihijatrijsku ustanovu i bez pristanka njenoga zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj predviđen ovim Zakonom.

Članak 23.

(1) Osoba iz članka 22. primit će se u psihijatrijsku ustanovu nadležnu prema članku 12. stavku 1. ovoga Zakona na temelju uputnice doktora medicine koji nije zaposlen u dotičnoj psihijatrijskoj ustanovi i koji je tu osobu osobno pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.

(2) Obrazac isprave s odgovarajućim sadržajem iz stavka 1. ovoga članka propisuje ministar zdravstva. U ispravi moraju biti naznačeni i obrazloženi razlozi zbog kojih doktor medicine smatra prisilni smještaj nužnim.

Članak 24.

Osobu s duševnim smetnjama za koju se osnovano sumnja da može neposredno ugroziti vlastiti život ili zdravlje odnosno život ili zdravlje drugih u osobito žurnim slučajevima mogu ovlaštene službene osobe Ministarstva unutarnjih poslova dovesti u psihijatrijsku ustanovu nadležnu prema prebivalištu ili boravištu osobe odnosno prema mjestu na kojem je osoba trenutačno zatečena bez prethodnoga liječničkog pregleda iz članka 23. stavka 1. ovoga Zakona.

Članak 25.

(1) Psihijatar koji primi osobu na temelju članka 23. ili 24. ovoga Zakona dužan ju je odmah pregledati kako bi utvrdio postoje li razlozi za prisilno zadržavanje iz članka 22. ovoga Zakona.

(2) Kad psihijatar ocijeni da ne postoje razlozi iz članka 22. ovoga Zakona za prisilno zadržavanje, otpustit će dovedenu osobu i upisati svoju odluku o tome s obrazloženjem u liječničku dokumentaciju.

Članak 26.

(1) Kad psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz članka 22. ovoga Zakona, dužan je donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se s obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.

(2) Psihijatar će tu odluku priopćiti prisilno zadržanoj osobi na primjeren način i upoznati je s razlozima i ciljevima njenoga prisilnog zadržavanja te s njezinim pravima i dužnostima po ovom Zakonu.

Članak 27.

(1) Psihijatrijska ustanova koja je prisilno zadržala osobu s duševnim smetnjama iz članka 22. ovoga Zakona dužna je o tome bez odgode, a najkasnije u roku od 12 sati od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja dostaviti županijskom sudu na području kojega se nalazi psihijatrijska ustanova obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu osobe s duševnim smetnjama s obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje.

(2) Psihijatrijska ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju i liječničku dokumentaciju dostaviti u roku iz stavka 1. ovoga članka zakonskom zastupniku prisilno zadržane osobe, nadležnom centru za socijalnu skrb i povjerenstvu za zaštitu osoba s duševnim smetnjama.

(3) Obrazac s odgovarajućim sadržajem obavijesti o prisilnom zadržavanju propisuje ministar zdravstva.

(4) Centar za socijalnu skrb iz stavka 2. ovoga članka nadležan je prema posljednjem prebivalištu odnosno boravištu prisilno zadržane osobe, a ako je prebivalište odnosno boravište prisilno zadržane osobe nepoznato prema području na kojem se nalazi psihijatrijska ustanova.

Članak 28.

(1) Postupak propisan člankom 26. i 27. ovoga Zakona primjenjuje se i na osobu s duševnim smetnjama koja se prisilno zadržava u slučaju kad je već smještena na liječenje u psihijatrijsku ustanovu uz njezin pristanak pa pristanak opozove, ali su u međuvremenu nastupili uvjeti koji odgovaraju uvjetima za prisilni smještaj iz članka 22. ovoga Zakona te na osobu glede koje su ispunjeni uvjeti iz članka 22. ovoga Zakona koja se na drugi način našla u psihijatrijskoj ustanovi.

(2) Rok od 12 sati za dostavu obavijesti o prisilnom zadržavanju i liječničku dokumentaciju županijskom sudu, centru za socijalnu skrb, povjerenstvu za zaštitu osoba s duševnim smetnjama i zakonskom zastupniku osobe s duševnim smetnjama, počinje teći od opoziva pristanka smještene osobe.

Članak 29.

(1) U postupku prisilnog smještaja osobe s duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu odlučuje sudac pojedinac županijskog suda nadležnog prema sjedištu psihijatrijske ustanove u kojoj je osoba s težim duševnim smetnjama prisilno zadržana ili smještena.

(2) Postupak po kojem sud odlučuje o prisilnom smještaju je izvanparnični postupak.

(3) U postupku za prisilni smještaj javnost je isključena.

(4) Isključenje javnosti ne odnosi se na zakonskog zastupnika i odvjetnika osobe s duševnim smetnjama.

(5) Dopustit će se da raspravi budu nazočne pojedine službene osobe koje se bave liječenjem i zaštitom osoba s duševnim smetnjama, znanstveni i javni radnici, a ukoliko se osoba s duševnim smetnjama tome ne protivi, odnosno ako se ona nije sposobna protiviti ako se tome ne protive njen zakonski zastupnik ili odvjetnik, može se to dopustiti i njenom bračnom drugu i bliskim srodnicima.

(6) Osobe koje su nazočne raspravi upozorit će se da su dužne kao tajnu čuvati sve ono što su na raspravi saznale te na posljedice otkrivanja tajne.

Članak 30.

(1) Kad županijski sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti osobi punomoćnika iz redova odvjetnika radi zaštite njezinih prava ako to ona već nije učinila.

(2) Sudac iz članka 29. stavka 1. ovoga Zakona dužan je bez odgode, a najkasnije u roku od 72 sata od primitka obavijesti o prisilnom zadržavanju, prisilno zadržanu osobu posjetiti u psihijatrijskoj ustanovi i ako je to s obzirom na njezino zdravstveno stanje moguće, obaviti s njom razgovor.

(3) U roku iz stavka 2. ovoga članka sudac će donijeti rješenje o nastavku prisilnog zadržavanja koje može trajati najduže 8 dana od trenutka prisilnog zadržavanja.

(4) Žalba protiv rješenja iz stavka 3. ovoga članka ne zadržava izvršenje.

Članak 31.

(1) Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu osobe s duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara s liste stalnih sudskih vještaka koji nije zaposlen u psihijatrijskoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba, o tome je li prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi prijeko potreban. Kad odlučuje o prisilnom smještaju djeteta ili maloljetne osobe sud je dužan ovo mišljenje pribaviti od psihijatra specijaliziranog za liječenje djece i maloljetnika.

(2) Iznimno, u slučaju kada zbog mogućnosti neodržavanja roka iz članka 33. ovoga Zakona ili druge objektivne okolnosti nije moguće postupiti na način određen stavkom 1. ovoga članka, pisano mišljenje može dati psihijatar s liste stalnih sudskih vještaka koji je zaposlen u ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba.

(3) Psihijatar iz stavka 1. ovoga članka daje sudu pisano mišljenje o potrebi prisilnog smještaja nakon što osobno obavi pregled osobe s duševnim smetnjama.

(4) Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu, sud može zatražiti obavijesti i od centra za socijalnu skrb i od drugih osoba koje mogu dati potrebne podatke.

Članak 32.

Glede izuzeća članova vijeća primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku o izuzeću, a glede psihijatra i djelatnika nadležnog centra za socijalnu skrb odredbe toga zakona o izuzeću vještaka te odredbe Zakona o upravnom postupku o izuzeću službenih osoba.

Članak 33.

(1) Nakon provedenog postupka sud odlučuje rješenjem hoće li prisilno zadržana osoba i dalje ostati u psihijatrijskoj ustanovi ili će se otpustiti.

(2) Rješenje o prisilnom smještaju ili o otpustu sud je dužan izraditi i dostaviti bez odgode, a najkasnije u roku od 8 dana od primitka obavijesti i dokumentacije o prisilnom zadržavanju

(3) U rješenju o prisilnom smještaju sud određuje trajanje prisilnog smještaja koje ne smije biti duže od trideset dana računajući od dana kojeg je psihijatar donio odluku o prisilnom zadržavanju osobe s duševnim smetnjama (članak 26. stavak 1., članak 29.).

Članak 34.

(1) Ako psihijatrijska ustanova utvrdi da prisilno smještena osoba treba ostati smještena i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je 7 dana prije isteka toga vremena predložiti sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja. O prijedlogu psihijatrijske ustanove sud će odlučiti do isteka vremena određenog rješenjem o prisilnom smještaju iz članka 33. stavka 3. ovoga Zakona.

(2) Rješenjem iz stavka 1. ovoga članka sud može produžiti prisilni smještaj osobe u psihijatrijskoj ustanovi u trajanju do tri mjeseca od dana isteka vremena određenog rješenjem o prisilnom smještaju iz članka 33. stavka 3. ovoga Zakona.

(3) Svaki daljnji prisilni smještaj može se produžiti rješenjem suda na vrijeme do šest mjeseci.

Članak 35.

(1) Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

(2) Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

Članak 36.

(1) Rješenje suda iz članka 33. do 35. ovoga Zakona mora biti obrazloženo i sadržavati pouku o pravu na žalbu.

(2) Rješenje se dostavlja prisilno smještenoj osobi, njezinom zakonskom zastupniku, bliskom srodniku sa kojim živi u zajedničkom domaćinstvu, opunomoćniku, nadležnom Centru za socijalnu skrb, povjerenstvu za zaštitu osoba s duševnim smetnjama i psihijatrijskoj ustanovi u kojoj je osoba s duševnim smetnjama prisilno smještena.

Članak 37.

(1) Protiv rješenja o prisilnom smještaju dopuštena je žalba županijskom sudu.

(2) Žalbu protiv rješenja mogu podnijeti osobe iz članka 36. stavka 2. ovoga Zakona.

(3) Žalba se podnosi u roku od 3 dana od dana dostave rješenja. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Članak 38.

(1) O žalbi iz članka 37. stavka 1. ovoga Zakona odlučuje vijeće županijskog suda od 3 suca na sjednici vijeća.

(2) Drugostupanjski sud dužan je o žalbi odlučiti u roku od 8 dana od dostave žalbe.

(3) Drugostupanjski sud može odbaciti žalbu kao nepravodobnu ili kao nedopuštenu, ili odbiti žalbu kao neosnovanu, ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti, ili ukinuti rješenje i prema potrebi uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

(4) Kada drugostupanjski sud ukine prvostupanjsko rješenje i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, prvostupanjski sud provest će postupak i donijeti rješenje u roku od 8 dana od dana primitka rješenja drugostupanjskog suda.

(5) U rješenju kojim ukida prvostupanjsko rješenje, vijeće iz stavka 1. ovoga članka može odrediti da se osoba s duševnim smetnjama prisilno zadrži do donošenja rješenja iz stavka 4. ovoga članka.


VI. OTPUST IZ PSIHIJATRIJSKE USTANOVE

Članak 39.

Postupak otpusta iz psihijatrijske ustanove dobrovoljno smještene osobe s duševnim smetnjama istovjetan je postupku otpusta iz druge zdravstvene ustanove osim u slučaju ako su nastupili uvjeti koji odgovaraju uvjetima iz članka 22. ovoga Zakona. Tada će se osoba prisilno zadržati u skladu sa člankom 28. ovoga Zakona.

Članak 40.

(1) Prisilno smještena osoba otpustit će se iz psihijatrijske ustanove odmah pošto istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.

(2) Psihijatrijska ustanova može otpustiti prisilno smještenu osobu prije isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda samo na temelju rješenja suda koji je donio rješenje o prisilnom smještaju.

Članak 41.

(1) Sud iz članka 40. stavka 2. ovoga Zakona donijet će rješenje o otpustu prisilno smještene osobe iz psihijatrijske ustanove i prije isteka vremena prisilnog smještaja određenog u rješenju o prisilnom smještaju ako utvrdi da su prestali razlozi za prisilni smještaj iz članka 22. ovoga Zakona. Ovo rješenje sud donosi po službenoj dužnosti ili na prijedlog prisilno smještene osobe, njezinoga zakonskog zastupnika, bliskog srodnika, punomoćnika, povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama ili psihijatrijske ustanove u kojoj je osoba smještena.

(2) U postupku radi otpusta sud će na odgovarajući način primijeniti odredbe glave V. ovoga Zakona.

Članak 42.

(1) Kad u slučajevima propisanima ovim Zakonom osobu s duševnim smetnjama treba otpustiti iz psihijatrijske ustanove, a ona zbog svojega psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi izvan ustanove nije sposobna brinuti se o sebi niti ima rođake ili druge osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz psihijatrijske ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom Zakonom o socijalnoj skrbi.

(2) O premještaju iz stavka 1. ovoga članka psihijatrijska ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.

Članak 43.

Prisilno smještenim osobama psihijatrijska ustanova može odobriti privremeni izlazak iz psihijatrijske ustanove iz razloga oporavka ili medicinske terapije, osim ako se radi o osobi prisilno smještenoj po odredbama iz glave VII. ovoga Zakona.


VII. POSTUPCI PREMA OSOBAMA S DUŠEVNIM SMETNJAMA PROTIV KOJIH SE VODI KAZNENI ILI PREKRŠAJNI POSTUPAK ILI KOJE SU OSUĐENICI

Članak 44.

(1) Kada sud u kaznenom postupku utvrdi da je osoba u vrijeme kada je ostvarila opis kaznenog djela bila neubrojiva te zbog toga donese odgovarajuću odluku po Zakonu o kaznenom postupku, a ta se osoba nalazi u pritvoru ili psihijatrijskoj ustanovi, neće se pustiti na slobodu već će sud donijeti rješenje o njezinu privremenom zadržavanju do najviše deset dana od donošenja tog rješenja.

(2) Sud koji je sudio u kaznenom postupku može po donošenju presude i rješenja iz stavka 1. ovoga članka posebnim rješenjem odrediti prisilno zadržavanje neubrojive osobe prema odredbama ovoga Zakona na vrijeme koje ne može trajati duže od 8 dana od pravomoćnosti presude iz stavka 1. ovoga članka.

(3) Osoba iz stavka 2. ovoga članka prisilno će se zadržati u psihijatrijskoj ustanovi koja se nalazi u mjestu njezina prebivališta ili boravišta, a ako u tom mjestu nema psihijatrijske ustanove, u psihijatrijskoj ustanovi koja je najbliža mjestu njezina prebivališta ili boravišta, ili mjestu gdje je vođen kazneni postupak.

Članak 45.

Po primitku presude i rješenja iz članka 44. stavka 1.ovoga Zakona županijski sud nadležan po ovom Zakonu donijet će rješenje o pokretanju postupka za prisilni smještaj i provesti ga po odredbama ovoga Zakona.

Članak 46.

O privremenom izlasku neubrojive osobe iz članka 44. ovoga Zakona u svrhu oporavka ili medicinske terapije, na prijedlog psihijatrijske ustanove isključivo odlučuje sud koji je donio rješenje o prisilnom smještaju.

Članak 47.

Za otpust neubrojive osobe iz članka 44. ovoga Zakona isključivo je nadležan sud koji je donio rješenje o prisilnom smještaju. Postupak povodom otpusta provodi se po odredbama glave V. ovoga Zakona.

Članak 48.

(1) Kad se radi o otpustu neubrojive osobe koja je ostvarila obilježja kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, sud će obavijestiti državnog odvjetnika i zatražiti njegovo mišljenje.

(2) Protiv rješenja o otpustu neubrojive osobe iz stavka 1. ovoga članka državni odvjetnik ima pravo žalbe u roku od 3 dana od dana dostave rješenja.

(3) Žalba državnog odvjetnika odgađa otpust neubrojive osobe do odluke drugostupanjskog suda.

(4) Drugostupanjski sud povodom žalbe koju je dužan riješiti u roku od 8 dana od primitka žalbe može odbaciti žalbu kao nepravodobnu ili kao nedopuštenu, ili odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja, ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti rješenje i prema potrebi uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

(5) Nakon proteka vremena koje odgovara najvišoj zapriječenoj kazni za kazneno djelo čija je obilježja neubrojiva osoba ostvarila postupak otpusta provodi se prema odredbama glave VI. ovoga Zakona.

Članak 49.

Odredbe članka 44. do 48. ovoga Zakona kazneni sud će primijeniti i kada se radi o osobi protiv koje se vodi kazneni postupak ako ta osoba zbog duševnih smetnji nije sposobna sudjelovati u tom postupku.

Članak 50.

(1) Odredbe članka 44. do 45. ovoga Zakona primijenit će i prekršajni sud u slučaju kad donese rješenje o obustavi prekršajnog postupka zbog toga što je osoba u vrijeme ostvarenja zakonskog opisa prekršajnog djela za koje se može izreći kazna zatvora bila neubrojiva.

(2) Odredbe članka 44. do 45. ovoga Zakona primijenit će i prekršajni sud u slučaju kada se radi o osobi protiv koje se vodi prekršajni postupak ako ta osoba zbog duševnih smetnji nije sposobna sudjelovati u tom postupku.

(3) Postupak prema osobama iz stavka 1. i 2. ovoga članka i njihova prava i dužnosti u svemu drugom izjednačena su s postupkom i pravima i dužnostima osoba iz članka 22. ovoga Zakona.

Članak 51.

(1) Kad se kod osobe koja se nalazi na izdržavanju kazne zatvora utvrdi postojanje duševnih smetnji, postupit će se prema odredbama zakona kojim se propisuje izvršenje kaznenopravnih i prekršajnih sankcija.

(2) Postupak prema osobama iz stavka 1. ovoga članka osim u pogledu prisilnog smještaja izjednačen je s postupkom prema drugim osobama s duševnim smetnjama.

Članak 52.

Odredba članka 51. stavka 2. ovoga Zakona primjenjuje se i na osuđenika kojemu je uz kaznu zatvora sud izrekao i sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja za vrijeme izdržavanja te kazne.

Članak 53.

Mjera obveznoga psihijatrijskog liječenja na slobodi, primijenit će se na način određen Kaznenim zakonom i propisima o izvršenju kaznenopravnih i prekršajnih sankcija.


VIII. PRIMJENA FIZIČKE SILE U ZAŠTITI OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA

Članak 54.

(1) Fizička sila ili izdvajanje u zaštiti osobe s duševnim smetnjama primijenit će se u psihijatrijskoj ustanovi samo kad je to jedino sredstvo da se tu osobu spriječi da svojim napadom ne ugrozi život ili zdravlje druge osobe ili svoj život ili zdravlje ili nasilno uništi ili ošteti tuđu imovinu veće vrijednosti.

(2) Fizička sila ili izdvajanje iz stavka 1. ovoga članka primijenit će se samo u mjeri i na način prijeko potreban radi otklanjanja opasnosti izazvane napadom osobe s duševnim smetnjama.

(3) Primjena fizičke sile ili izdvajanja smije trajati samo dok je nužno da se ostvari svrha iz stavka 1. ovoga članka.

Članak 55.

Fizička sila je u smislu ovoga Zakona uporaba sredstava za fizičko ograničavanje kretanja i djelovanja osoba s duševnim smetnjama. Zdravstveni djelatnici u tu svrhu koriste sredstva sukladno propisima ministra zdravstva. Kada tijela unutarnjih poslova postupaju prema članku 24. i 59. ovoga Zakona koriste sredstva sukladno propisima o unutarnjim poslovima.

Članak 56.

(1) Odluku o primjeni fizičke sile ili izdvajanja iz članka 54. ovoga Zakona donosi psihijatar te nadzire njezinu primjenu.

(2) Kada zbog iznimne žurnosti nije moguće čekati da odluku donese psihijatar, odluku o primjeni fizičke sile ili izdvajanja može donijeti doktor medicine, medicinska sestra ili tehničar, koji su dužni o tome odmah obavijestiti psihijatra koji će odlučiti o njenoj daljnjoj primjeni.

Članak 57.

Kod izdvajanja osobe s duševnim smetnjama ili pri uporabi stezulje ili drugog oblika fizičkog obuzdavanja osobe s duševnim smetnjama obvezno je osigurati stalno praćenje tjelesnog i duševnog stanja te osobe od strane stručnoga medicinskog osoblja.

Članak 58.

(1) Prije nego što se na nju primijeni fizička sila, osoba će, ako je to s obzirom na okolnosti slučaja moguće biti na to upozorena.

(2) Razlozi, način i mjera primjene fizičke sile te ime osobe koja je donijela odluku o njezinoj primjeni obvezno se upisuju u liječničku dokumentaciju.

(3) Roditelji maloljetne osobe s duševnim smetnjama ili zakonski zastupnik ili skrbnik osobe s duševnim smetnjama obavijestit će se odmah o primjeni fizičke sile ili izdvajanja.

Članak 59.

(1) Ovlaštene službene osobe Ministarstva unutarnjih poslova dužne su na poziv doktora medicine pružiti pomoć zdravstvenim djelatnicima pri savladavanju tjelesnog otpora osobe iz članka 22. ovoga Zakona, ali samo dok ta osoba pruža tjelesni otpor te dok se ne osigura zbrinjavanje i otklanjanje neposredne opasnosti te osobe.

(2) Kada postoji izravna opasnost da će osoba s duševnim smetnjama svojim ponašanjem u psihijatrijskoj ustanovi napasti na život ili tijelo neke osobe ili otuđiti, uništiti ili teže oštetiti imovinu te ustanove, službene osobe Ministarstva unutarnjih poslova dužne su na poziv ravnatelja ili zdravstvenog djelatnika kojeg je za to ovlastio ravnatelj psihijatrijske ustanove žurno pružiti odgovarajuću pomoć.

(3) Osoba koja je uputila pozive iz stavka 1. i 2. ovoga članka dužna ga je naknadno u pisanom obliku obrazložiti te to obrazloženje uložiti u liječničku dokumentaciju.


IX. POVJERENSTVA ZA ZAŠTITU OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA I PSIHIJATRIJSKE USTANOVE

Članak 60.

(1) Povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama osnivaju se pri psihijatrijskim ustanovama, a Državno povjerenstvo za zaštitu osoba s duševnim smetnjama pri Ministarstvu zdravstva.

(2) Povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama nadziru provedbu zaštite osoba s duševnim smetnjama neovisno o tome da li su dobrovoljno smještene, prisilno zadržane ili prisilno smještene u psihijatrijsku ustanovu.

Članak 61.

(1) Povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama nadležna su:

a) poduzimati mjere za sprječavanje nastanka duševnih bolesti i drugih duševnih smetnji,

b) unaprjeđivati postupanje prema osobama s duševnim smetnjama,

c) pratiti provođenje postupaka propisanih ovim Zakonom i predlagati psihijatrijskoj ustanovi i nadležnom državnom tijelu mjere za otklanjanje uočenih nezakonitosti,

d) nadzirati poštovanje ljudskih prava i sloboda i dostojanstva osoba s duševnim smetnjama,

e) po vlastitoj prosudbi ili na prijedlog treće osobe ispitivati pojedinačne slučajeve prisilnog zadržavanja ili prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu, odnosno smještaja djece, maloljetnih osoba, osoba lišenih poslovne sposobnosti te punoljetnih osoba koje nisu sposobne dati pristanak,

f) primati prigovore i pritužbe osoba s duševnim smetnjama, njihovih zakonskih zastupnika, članova obitelji, opunomoćnika, trećih osoba, ili centra za socijalnu skrb te poduzimati potrebne mjere provjere i nadzora,

g) predlagati nadležnom sudu donošenje odluke o otpustu iz psihijatrijske ustanove.

(2) Državno povjerenstvo posjećuje najmanje jednom u šest mjeseci i to bez najave psihijatrijsku ustanovu radi provjere uvjeta i načina provođenja zaštite i liječenja osoba s duševnim smetnjama.

(3) Stručni nadzor nad radom povjerenstava u psihijatrijskim ustanovama obavlja Državno povjerenstvo. Ono odobrava i nadzire istraživačke projekte koji se provode u psihijatrijskim ustanovama.

(4) Povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama najmanje jedanput godišnje podnose ministru zdravstva izvještaj o svom radu i predlažu ministru zdravstva mjere za unapređenje djelatnosti zaštite i liječenja osoba s duševnim smetnjama.

Članak 62.

(1) Ustroj i rad povjerenstva propisuje ministar zdravstva.

(2) Članom povjerenstva ne može biti osoba koja je zdravstveni djelatnik u psihijatrijskoj ustanovi za koju se osniva povjerenstvo ili je u srodstvu sa zdravstvenim djelatnikom zaposlenim u toj ustanovi.

(3) Na sve članove povjerenstva se primjenjuje obveza čuvanja profesionalne odnosno službene tajne u skladu sa člankom 17. ovoga Zakona.

Članak 63.

(1) Zaštitu i liječenje osoba s duševnim smetnjama obavljaju psihijatrijske ustanove.

(2) Smještaj i liječenje neubrojivih osoba obavlja se samo u javnim psihijatrijskim ustanovama koje odredi Ministarstvo zdravstva.


X. KAZNENE ODREDBE

Članak 64.

(1) Psihijatrijska ustanova kazniti će se novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 300.000,00 kuna za prekršaj ako:

1. pregleda ili podvrgne osobu s duševnim smetnjama liječničkom postupku bez prethodnog valjanog pristanka (članak 8. i 9.),

2. osobi s duševnim smetnjama ometa ili uskraćuje prava iz članka 10. ovoga Zakona,

3. u liječenju osobe s duševnim smetnjama postupi suprotno članku 15. ovoga Zakona,

4. poduzima biomedicinska istraživanja nad osobama s duševnim smetnjama suprotno članku 16. ovoga Zakona,

5. povrijedi obvezu čuvanja profesionalne odnosno službene tajne (članak 17.),

6. vodi i postupa s medicinskom dokumentacijom suprotno članku 18. i 19. ovoga Zakona,

7. dobrovoljno smjesti osobu s duševnim smetnjama suprotno članku 21. ovoga Zakona,

8. o prisilnom zadržavanju osobe ne obavijesti županijski sud u roku od 12 sati od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju (članak 27. stavak 1.),

9. ne otpusti osobu s duševnim smetnjama istekom trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda (članak 40.),

10. u roku od 7 dana prije isteka trajanja prisilnog smještaja ne zatraži od suda donošenje rješenja o otpustu ili o produženom prisilnom smještaju neubrojive osobe (članak. 34. stavak 1.),

11. dopusti prisilno smještenoj osobi privremeni izlazak iz psihijatrijske ustanove suprotno članku 46. ovoga Zakona,

12. otpusti iz psihijatrijske ustanove prisilno smještenu osobu za čiji je otpust isključivo nadležan sud ili ne otpusti osobu po rješenju suda kojim se određuje prijevremeni otpust (članak 41.)

(2) Za prekršaje iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 do 10.000,00 kuna osoba čijom je radnjom ostvaren prekršaj iz stavka 1. ovoga članka i odgovorna osoba u psihijatrijskoj ustanovi.


XI. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 65.

Ministar zdravstva dužan je donijeti provedbene propise na koje je ovlašten po odredbama ovoga Zakona u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

Članak 66.

Psihijatrijska će ustanova u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona obavijestiti nadležni županijski sud o svim osobama koje su se na dan stupanja na snagu ovoga Zakona zatekle u psihijatrijskoj ustanovi bez pristanka.

Članak 67.

Županijski sud će najkasnije u roku od 30 dana po primitku obavijesti iz članka 66. ovoga Zakona donijeti rješenja sukladno članku 34. ovoga Zakona za sve osobe koje su prisilno smještene u psihijatrijsku ustanovu prije stupanja na snagu ovoga Zakona.

Članak 68.

U sudskom postupku o prisilnom smještaju ako pojedina pitanja nije moguće riješiti prema pravilima izvanparničnog postupka odgovarajuće će se primjenjivati odredbe Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91.).

Članak 69.

Danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje važiti članak 29. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 11/94., 75/95., 55/96. i 1/97. - pročišćeni tekst).

Članak 70.

Ovaj Zakon stupa na snagu 1. siječnja 1998. godine.

Klasa: 500-01/96-01/09
Zagreb, 19. rujna 1997.

ZASTUPNIČKI DOM
SABORA REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Zastupničkog doma Sabora
akademik Vlatko Pavletić, v. r.






Nakon izvršenog uspoređivanja s izvornim tekstom utvrđene su pogreške u Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama objavljenom u "Narodnim novinama" broj 111 od 22. listopada 1997., te se daje

ISPRAVAK ZAKONA O ZAŠTITI OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA

(NN 27/98)


U članku 3. točki 11. iza riječi: "zadržavanju u psihijatrijskoj ustanovi" trebaju stajati riječi: "ili njezinom otpuštanju".

U članku 4. stavku 2. iza riječi: "smetnjama" trebaju stajati riječi: "smještena u psihijatrijsku ustanovu".

U članku 32. umjesto riječi: "članova vijeća" treba stajati riječ: "sudaca".

Klasa: 500-01/96-01/09
Zagreb, 17. veljače 1997.

Tajnik Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora
Berislav Živković, v. r.






ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZAŠTITI OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA

(NN 128/99)



Članak 1.
U Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (»Narodne novine«, br. 111/97.) u članku 3. točki 11. dodaje se nova rečenica koja glasi:

»Prijam može trajati do 72 sata od trenutka dolaska, odnosno dovođenja osobe u psihijatrijsku ustanovu.«

Točka 13. mijenja se i glasi:

»13. Dobrovoljni smještaj je smještaj osobe s duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu uz njezin pristanak. Smještaj bez pristanka je smještaj osobe koja nije sposobna dati pristanak pa pristanak umjesto nje daje zakonski zastupnik ili nadležni Centar za socijalnu skrb. Predstavnik Centra za socijalnu skrb daje ili uskraćuje svoj pristanak najkasnije u roku od tri dana donoseći odluku na temelju svih dostupnih podataka o eventualnoj potrebi poduzimanja daljnjih mjera socijalne zaštite osobe smještene u psihijatrijsku ustanovu bez njezinog pristanka. Odluka kao i svi daljnji na njoj temeljeni postupci obvezno se unosi u dokumentaciju Centra i u liječničku dokumentaciju psihijatrijske ustanove u kojoj je ta osoba smještena.«

Točka 15. mijenja se i glasi:

»15. Prisilni smještaj je smještaj osobe s težim duševnim smetnjama prema mjerilima članka 22. i članka 45e. ovoga Zakona. U rješenju sud će navesti radi li se o prisilnom zadržavanju i prisilnom smještaju u psihijatrijsku ustanovu po članku 22. ili članku 44. ovoga Zakona.«


Članak 2.
U članku 8. stavak 1. mijenja se i glasi:

»(1) Osobu s duševnim smetnjama koja može razumjeti prirodu, posljedice i opasnost predloženoga liječničkog postupka i koja na osnovi toga može donijeti odluku i izraziti svoju volju može se pregledati ili podvrgnuti liječničkom postupku samo uz njezin usmeni pristanak ako postoje medicinski razlozi da se takav pregled ili liječnički postupak obavi.«

Stavak 2. mijenja se i glasi:

»(2) Sposobnost osobe dati pristanak utvrđuje doktor medicine ili psihijatar u vrijeme kad ta osoba donosi odluku. Pregled kojim se utvrđuje sposobnost davanja pristanka dopušten je u svim slučajevima u kojima osoba ne pokazuje otvoreno protivljenje obavljanju tog pregleda. U slučaju protivljenja pregledu za ocjenu sposobnosti za davanje pristanka, pregled osobe može se obaviti i protiv njene volje samo ukoliko su ispunjeni uvjeti iz članka 22. ovoga Zakona. Usmeni pristanak osobe iz stavka 1. ovoga članka upisuje se u liječničku dokumentaciju. Osoba iz stavka 1. ovoga članka može zahtijevati da postupku davanja pristanka bude nazočna osoba od njenog povjerenja.«

Stavak 5. mijenja se i glasi:

»(5) Punoljetna osoba s duševnim smetnjama, koja nije sposobna dati pristanak, može se podvrgnuti pregledu ili drugom liječničkom postupku samo uz pristanak njenog zakonskog zastupnika, a ako ga nema, pregled se može obaviti prema mjerilima stavka 2. i 3. ovoga članka.«


Članak 3.
U članku 9. stavak 2. briše se.


Članak 4.
U članku 10. stavak 1. mijenja se i glasi:

»(1) Svako prisilno zadržavanje i prisilni smještaj osoba s duševnim smetnjama podliježe sudskom nadzoru prema postupku utvrđenom ovim Zakonom.«

Stavak 4. briše se.


Članak 5.
U članku 12. dodaju se stavci 4., 5. i 6. koji glase:

»(4) Osobama s duševnim smetnjama koje su u kaznenom ili prekršajnom postupku oglašene neubrojivim osobama, prisilni smještaj se osigurava pod uvjetom da su ispunjeni uvjeti iz članka 45e. ovoga Zakona u ustanovama koje posebnim aktom određuje ministar zdravstva.

(5) Izbor ustanove u koju će osoba iz stavka 4. ovoga članka biti smještena ili premještena obavlja posebno povjerenstvo ministarstva zdravstva na temelju sigurnosnih i stručnih mjerila nužnih za osiguranje odgovarajućih terapijskih i sigurnosnih uvjeta.

(6) Sastav povjerenstva i postupak za izbor ustanove prema stavku 5. ovoga članka propisuje ministar zdravstva uz suglasnost ministra pravosuđa.«


Članak 6.
U članku 15. stavak 2. mijenja se i glasi:

»(2) Prema osobi s težim duševnim smetnjama koja je prisilno zadržana ili prisilno smještena u psihijatrijskoj ustanovi može se primijeniti elektrokonvulzivno liječenje i bez pristanka te osobe ili osoba navedenih u članku 8. stavku 4. i 5. ovoga Zakona ako su ispunjeni i uvjeti iz članka 9. stavka 3. i uz poštivanje ostalih pretpostavki navedenih u stavku 1. ovoga članka.«


Članak 7.
U članku 16. stavku 2. dodaje se nova točka b. koja glasi:

»(b) ako je zakonski zastupnik osobe koja sudjeluje u istraživanju dao svoj pisani pristanak«.

U dosadašnjoj točki b. koja postaje točka c. brišu se riječi: »za zaštitu osoba s duševnim smetnjama«.


Članak 8.
U članku 17. stavku 3. riječi: »ali uz pristanak« zamjenjuju se riječima: »ili njenog zakonskog zastupnika«.


Članak 9.
U članku 18. stavku 4. riječi: »onda samo ukoliko se osnovano vjeruje da se osoba s duševnim smetnjama ne bi protivila davanju navedenih podataka« zamjenjuju se riječima: »uz suglasnost zakonskog zastupnika«.


Članak 10.
U članku 19. iza riječi: »postupak« dodaju se riječi: »koji se provodi na temelju ovoga Zakona«.


Članak 11.
Članak 21. mijenja se i glasi:

»Osoba s duševnim smetnjama koja je sposobna razumjeti svrhu i posljedice smještaja u psihijatrijsku ustanovu i koja je na osnovi toga sposobna donijeti slobodnu odluku može se uz njen usmeni pristanak na njen zahtjev ili na zahtjev treće osobe smjestiti u psihijatrijsku ustanovu. Usmeni pristanak te osobe na smještaj u psihijatrijsku ustanovu obvezno se upisuje u liječničku dokumentaciju.«


Članak 12.
U članku 25. stavak 1. mijenja se i glasi:

»(1) Psihijatar koji primi osobu na temelju članka 23. ili 24. ovoga Zakona dužan je odmah započeti dijagnostičke i terapijske postupke i na temelju rezultata tih postupaka najkasnije u roku do 72 sata utvrditi postoje li razlozi za prisilno zadržavanje iz članka 22. ovoga Zakona.«


Članak 13.
U članku 27. stavku 2. riječi: »i povjerenstvu za zaštitu osoba s duševnim smetnjama« brišu se.


Članak 14.
U članku 28. stavku 2. i članku 36. stavku 2. riječi: »povjerenstvu za zaštitu osoba s duševnim smetnjama« brišu se.


Članak 15.
U članku 29. dodaje se stavak 7. koji glasi:

»(7) Rasprava se može održati u odgovarajućoj prostoriji psihijatrijske ustanove i po potrebi na raspravi može biti nazočna i osoba s duševnim smetnjama o čijem se prisilnom smještaju vodi rasprava kao i predstavnik terapijskog tima.«


Članak 16.
U članku 33. stavak 3. mijenja se i glasi:

»(3) U rješenju o prisilnom smještaju sud određuje trajanje prisilnog smještaja do trideset dana računajući od dana kojeg je psihijatar donio odluku o prisilnom zadržavanju osobe s duševnim smetnjama.«


Članak 17.
Članak 40. mijenja se i glasi:

»(1) Prisilno smještena osoba otpustit će se iz psihijatrijske ustanove nakon što prestanu razlozi zbog kojih je određen prisilni smještaj. Odluku o otpustu prisilno smještene osobe donosi predstojnik odjela ili psihijatar kojeg je predstojnik za to posebno ovlastio.

(2) Psihijatrijska ustanova dužna je bez odgađanja poslati sudu obavijest o otpustu prisilno smještene osobe iz stavka 1. ovoga članka i obrazloženje odluke o tom otpustu.«


Članak 18.
Članak 41. briše se.


Članak 19.
U članku 42. stavak 2. briše se.


Članak 20.
Članak 45. mijenja se i glasi:

»Po primitku presude i rješenja iz članka 44. stavka 1. ovoga Zakona županijski sud nadležan po ovom Zakonu donijet će rješenje o pokretanju postupka za prisilni smještaj neubrojivih osoba protiv kojih je vođen kazneni ili prekršajni postupak ili koje su kaznenici.«


Članak 21.
Iza članka 45. dodaju se članci 45a., 45b., 45c., 45d. i 45e. koji glase:


»Članak 45a.
(1) Županijski sud nadležan po ovom Zakonu donosi odluku u roku od osam dana prema kojoj se:

1. neubrojiva osoba koja nije opasna za okolinu bez odgađanja pušta na slobodu,

2. neubrojiva osoba kod koje mali stupanj opasnosti za okolinu omogućava kontrolu te opasnosti liječenjem na slobodi, obvezuje na provedbu takvog liječenja u najdužem trajanju do dvije godine,

3. neubrojiva osoba opasna za okolinu upućuje se na prisilni smještaj u posebnu ustanovu koju određuje Ministarstvo zdravstva.


Članak 45b.
Ukoliko kod osobe koja se liječi na slobodi dođe do pogoršanja zdravstvenog stanja i uslijed toga do porasta stupnja njezine opasnosti na razinu koja više ne omogućava nastavljanje liječenja na slobodi, uputit će se na prisilni smještaj u posebnu ustanovu koju određuje Ministarstvo zdravstva. Daljnje postupanje prema toj osobi identično je postupanju prema osobama kojima je odmah po završetku kaznenog postupka određen prisilni smještaj.


Članak 45c.
(1) Ocjena o opasnosti za okolinu i načinu liječenja primjerenom stupnju opasnosti neubrojive osobe, preuzima se iz odluke u kaznenom postupku ukoliko od donošenja te odluke nije prošlo više od 90 dana. Nakon proteka toga roka, a iznimno i prije, ukoliko je u međuvremenu došlo do većih promjena u zdravstvenom stanju neubrojive osobe, provest će se novo vještačenje radi određivanja stupnja njezine opasnosti za okolinu, po mogućnosti po istom vještaku koji je tu ocjenu dao u kaznenom postupku.

(2) Sud će nakon provedenog vještačenja donijeti odluku o najprimjerenijem obliku liječenja te osobe koju će u roku od 8 dana dostaviti Ministarstvu zdravstva radi određivanja ustanove u kojoj će se provoditi to liječenje.

(3) Sud je dužan dostaviti Ministarstvu zdravstva svu dokumentaciju, pravnu i medicinsku, potrebnu za donošenje odluke o izboru ustanove u kojoj će se provoditi daljnje liječenje neubrojive osobe.

(4) Po donošenju odluke o izboru ustanove Ministarstvo zdravstva će istu dokumentaciju dostaviti toj ustanovi radi planiranja i provođenja forenzičkog tretmana neubrojive osobe.


Članak 45d.
(1) Prisilni smještaj neubrojive osobe određuje se već u prvom, a i u svim kasnijim rješenjima na rok od šest mjeseci.

(2) Izvanredni prekid prisilnog smještaja neubrojive osobe može se odrediti i prije isteka tog roka na prijedlog predstojnika odjela ili psihijatra kojeg je predstojnik za to posebno ovlastio.


Članak 45e.
Temeljno mjerilo za produženje prisilnog smještaja neubrojive osobe predstavlja stupanj vjerojatnosti da bi ta osoba zbog duševnih smetnji zbog kojih je oglašena neubrojivom mogla ponovno počiniti neko novo (teže) kazneno djelo.«


Članak 22.
Članak 46. mijenja se i glasi:

»(1) O prvom privremenom izlasku neubrojive osobe i o terapijskim izlascima duljim od 15 dana odlučuje sud dok odluku o svim ostalim izlascima donosi predstojnik odjela i o svakom takvom izlasku obvezno izvješćuje sud.

(2) Odlukama kojima sud odlučuje o izlascima duljim od 15 dana sud može odrediti zabranu napuštanja boravišta, zabranu posjećivanja određenih mjesta, odnosno zabranu bilo kakvog kontakta s određenim osobama.

(3) Predstojnik odjela dužan je poduzeti sve potrebne mjere kojima će se rizici od mogućeg opasnog ponašanja neubrojive osobe za vrijeme terapijskog izlaska smanjiti na najmanju moguću mjeru.«


Članak 23.
U članku 47. dodaje se stavak 2. koji glasi:

»(2) U rješenju o otpustu neubrojive osobe sud će posebno navesti radi li se o potpunom prekidu forenzičkog tretmana te osobe ili će se njezin daljnji forenzički tretman nastaviti na slobodi.«


Članak 24.
Iza članka 47. dodaje se članak 47a. koji glasi:


»Članak 47a.
(1) Odluku o produženju prisilnog smještaja, o terapijskom izlasku prema članku 46. stavak 1. ovoga Zakona i o otpustu neubrojivih osoba donosi sud na temelju pisanog prijedloga predstojnika odjela.

(2) Vještačenja opravdanosti prijedloga za produženje prisilnog smještaja, prijedloga za odobravanje privremenog izlaska i prijedloga za otpust neubrojive osobe, sud će određivati samo iznimno kada je provođenje takvog vještačenja neophodno zbog posebne složenosti slučaja ili zbog ozbiljnih manjkavosti u obrazloženju prijedloga predstojnika odjela.

(3) Takva vještačenja će se povjeravati isključivo forenzičkim psihijatrima koji se bave liječenjem prisilno smještenih neubrojivih osoba na drugim forenzičkim odjelima u Republici Hrvatskoj ili vještacima forenzičkim psihijatrima koji se nalaze na posebnom popisu vještaka odobrenom po Hrvatskom liječničkom zboru, odnosno Hrvatskoj liječničkoj komori.«


Članak 25.
U naslovu Glave IX riječ: »povjerenstva« zamjenjuje se riječju: »povjerenstvo«.


Članak 26.
Članak 60. mijenja se i glasi:

»(1) Državno povjerenstvo za zaštitu osoba s duševnim smetnjama osniva se pri Ministarstvu zdravstva Republike Hrvatske.

(2) Sredstva za rad Državnog povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama osiguravaju se u državnom proračunu.«


Članak 27.
U članku 61. stavku 1. riječ: »Povjerenstva« zamjenjuje se riječima: »Državno povjerenstvo«, a riječi: »nadležna su« riječima: »nadležno je:«

Stavci 3. i 4. brišu se.


Članak 28.
U članku 62. stavku 1. riječ: »povjerenstva«, zamjenjuje se riječima: »Državnog povjerenstva«.

Stavak 2. briše se.

Dosadašnji stavak 3. postaje stavak 2.


Članak 29.
U članku 64. stavku 1. točki 9. riječi: »određenog u rješenju suda« zamjenjuju se riječima: »ili o otpustu ne obavijesti sud«.

Točka 12. briše se.


Članak 30.
Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«.


Klasa: 500-01/96-01/09
Zagreb, 12. studenoga 1999.

ZASTUPNIČKI DOM HRVATSKOGA DRŽAVNOG SABORA

Predsjednik Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora
akademik Vlatko Pavletić, v. r.






ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZAŠTITI OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA

(NN 79/02)



Članak 1.

U Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (»Narodne novine«, br. 111/97. i 128/99.) naziv Glave VII. »Postupci prema osobama s duševnim smetnjama protiv kojih se vodi kazneni ili prekršajni postupak ili koje su osuđenici« mijenja se i glasi: »POSTUPAK PRISILNOG SMJEŠTAJA PREMA NEUBROJIVIM OSOBAMA I OSUĐENICIMA«.

Članak 2.

Ispred članka 44. dodaje se podnaslov koji glasi: »1. Postupak prisilnog smještaja prema neubrojivim osobama«, a članak 44. mijenja se i glasi:

»(1) Sud će donijeti odluku o prisilnom smještaju neubrojive osobe ako je na temelju mišljenja vještaka psihijatra utvrdio da ima teže duševne smetnje i da je opasna za okolinu.

(2) Neubrojiva osoba je opasna za okolinu ako postoji visoki stupanj vjerojatnosti da bi ta osoba zbog duševnih smetnji, zbog kojih je nastupila njezina neubrojivost, mogla ponovno počiniti kazneno djelo za koje je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine.«

Članak 3.

Iza članka 44. dodaje se članak 44.a koji glasi:

»Članak 44.a

(1) Postupak prisilnog smještaja prema odredbama članka 44. do 50.a ovoga Zakona provodi se prema osobama kojima je prisilni smještaj odredio sud u kaznenom postupku.

(2) U postupku prisilnog smještaja neubrojivih osoba primjenjivat će se odredbe članka 44. do 50.a ovoga Zakona, a ako u tim odredbama nije što posebno propisano primjenjivat će se odredbe ovoga Zakona.

(3) Prisilni smještaj započinje pravomoćnošću rješenja o određivanju prisilnoga smještaja u kaznenom postupku, odnosno rješenja o njegovom izvršenju prije pravomoćnosti (članak 462. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku).

(4) Nakon proteka vremena koje odgovara najvišoj zaprijećenoj kazni za djelo koje je neubrojiva osoba počinila postupak otpusta provodi se prema odredbama glave VI. ovoga Zakona.«

Članak 4.

Članak 45. mijenja se i glasi:

»(1) Prvostupanjski sud koji je sudio u kaznenom postupku u kojem je određen prisilni smještaj neubrojivoj osobi dostavit će sudu nadležnom za postupak prisilnog smještaja (u daljnjem tekstu: sud) prijepise:

– presude kojom se utvrđuje da je optuženik počinio protupravno djelo u stanju neubrojivosti,
– rješenje o prisilnom smještaju s naznakom datuma njihove pravomoćnosti, odnosno pravomoćnosti rješenja iz članka 462. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku,
– nalaza i mišljenja vještaka,
– izvatka iz kaznene evidencije,
– socijalne ankete ako njome raspolaže, a po potrebi i druge podatke.

(2) Sud će neubrojivoj osobi postaviti opunomoćenika iz redova odvjetnika radi zaštite njezinih prava ako to ona sama ne učini.

(3) Sud će dostaviti bez odgode Ministarstvu zdravstva prijepis presude kojom se utvrđuje da je optuženik počinio protupravno djelo u stanju neubrojivosti i rješenje o prisilnom smještaju, nalaz i mišljenje vještaka, a po potrebi i druge podatke potrebne za donošenje odluke o izboru ustanove u kojoj će se provoditi prisilni smještaj. Ministarstvo zdravstva će u roku od tri dana od primitka rješenja iz stavka 1. ovoga članka donijeti odluku o izboru psihijatrijske ustanove u kojoj će se provoditi prisilni smještaj neubrojive osobe i tu će odluku dostaviti sudu. Ministarstvo zdravstva će toj ustanovi dostaviti prijepise navedenih dokumenata i druge podatke potrebne za planiranje i provođenje forenzičkog tretmana neubrojive osobe.

(4) Nakon primitka odluke Ministarstva zdravstva iz stavka 3. ovoga članka sud će u roku od tri dana donijeti rješenje o upućivanju neubrojive osobe u psihijatrijsku ustanovu radi provođenja prisilnog smještaja.

(5) Rješenje o upućivanju neubrojive osobe u psihijatrijsku ustanovu sadrži:

– osobne podatke o neubrojivoj osobi koja se upućuje,
– podatke o presudi i rješenju na temelju kojih se upućuje,
– psihijatrijsku ustanovu u koju se upućuje,
– naznaku da je prisilni smještaj određen na rok od šest mjeseci,
– dan, mjesec i godinu kada je počeo teći taj rok i kada ističe, te
– dan, mjesec i godinu kada se neubrojiva osoba upućuje u psihijatrijsku ustanovu.

(6) Rješenje o upućivanju neubrojive osobe u psihijatrijsku ustanovu dostavlja se neubrojivoj osobi, njenom zakonskom zastupniku, a ako ga nema, bliskoj osobi, opunomoćeniku, ustanovi u kojoj je neubrojiva osoba pritvorena i psihijatrijskoj ustanovi u kojoj će se provoditi prisilni smještaj.

(7) Žalba protiv rješenja o upućivanju ne zadržava njegovo izvršenje.«

Članak 5.

Članak 45.a mijenja se i glasi:

»Sud može, na obrazloženi prijedlog Ministarstva zdravstva, donijeti rješenje o premještaju neubrojive osobe u drugu psihijatrijsku ustanovu kojim će izmijeniti rješenje o upućivanju neubrojive osobe u psihijatrijsku ustanovu, odnosno rješenje o produljenju prisilnog smještaja.«

Članak 6.

Članci 45.b, 45.c, 45.d i 45.e brišu se.

Članak 7.

Članak 46. mijenja se i glasi:

(1) Privremeni izlazak neubrojive osobe iz psihijatrijske ustanove radi njezine forenzičke terapije i rehabilitacije te socijalne adaptacije ili iz drugih opravdanih razloga odobrit će se ako postoji visoki stupanj vjerojatnosti da za vrijeme izlaska neće biti ugroženi njezin ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost.

(2) O prvom izlasku neubrojive osobe i o kasnijim izlascima duljima od petnaest dana na temelju pisanoga obrazloženog prijedloga predstojnika odjela odlučuje sud. Odluku o ostalim izlascima donosi predstojnik odjela, o čemu izvješćuje sud.

(3) Rješenjem kojim odlučuje o izlascima duljima od petnaest dana sud može odrediti zabranu napuštanja boravišta, posjećivanja određenih mjesta, susretanja i druženja s određenim osobama.

(4) Predstojnik odjela je dužan poduzeti sve mjere i radnje radi sprječavanja mogućega opasnog ponašanja neubrojive osobe za vrijeme privremenog izlaska.«

Članak 8.

Članak 47. mijenja se i glasi:

»(1) Ako predstojnik odjela smatra da neubrojivoj osobi treba produljiti prisilni smještaj dužan je najmanje petnaest dana prije isteka trajanja prisilnog smještaja podnijeti sudu pisani obrazloženi prijedlog za produljenje smještaja.

(2) Ako sud utvrdi da i dalje postoje razlozi za prisilni smještaj neubrojive osobe iz članka 44. stavka 1. ovoga Zakona donijet će rješenje o produljenju prisilnog smještaja prije isteka trajanja prisilnog smještaja.

(3) Prisilni smještaj neubrojivoj osobi produljuje se na rok od godinu dana.«

Članak 9.

Članak 47.a briše se.

Članak 10.

Članak 48. mijenja se i glasi:

»(1) Ako predstojnik odjela smatra da neubrojivu osobu treba otpustiti, dužan je odmah, a najkasnije petnaest dana prije isteka trajanja prisilnog smještaja, podnijeti sudu pisani obrazloženi prijedlog za otpust.

(2) Neubrojiva osoba kojoj je prisilni smještaj produljen, njezin zakonski zastupnik, bliska osoba i opunomoćenik mogu podnijeti zahtjev za otpust jednom u godinu dana.

(3) Sud će donijeti rješenje o otpustu neubrojive osobe iz psihijatrijske ustanove ako utvrdi na temelju mišljenja liječničkog tima liječnika psihijatara koji su liječili neubrojivu osobu da ona više nema teže duševne smetnje ili da nije opasna za okolinu.

(4) Sud će donijeti rješenje o uvjetnom otpustu neubrojive osobe i njezinom liječenju na slobodi ako je na temelju mišljenja liječničkog tima liječnika psihijatara koji su liječili neubrojivu osobu i utvrdio da je za otklanjanje opasnosti za okolinu dostatno njeno liječenje na slobodi.«

Članak 11.

Iza članka 48. dodaje se članak 48.a koji glasi:

»Članak 48.a

(1) Uvjetni otpust može trajati najdulje tri godine.

(2) Za vrijeme uvjetnog otpusta sud će na prijedlog liječnika psihijatra, ako utvrdi da neubrojiva osoba više nema teže duševne smetnje ili da nije opasna za okolinu, rješenjem odrediti prestanak liječenja neubrojive osobe.

(3) Ako kod neubrojive osobe koja je na uvjetnom otpustu dođe do pogoršanja zdravstvenog stanja i uslijed toga do visokog stupnja vjerojatnosti da bi zbog duševnih smetnji, zbog kojih je nastupila njezina neubrojivost, mogla ponovno počiniti teže kazneno djelo, sud će opozvati uvjetni otpust.«

Članak 12.

Članak 49. mijenja se i glasi:

»(1) Sud će postupak za otpust, uvjetni otpust ili produljenje prisilnog smještaja započeti povodom prijedloga predstojnika odjela psihijatrijske ustanove, zahtjeva osoba iz članka 48. stavka 2. ovoga Zakona, ili po službenoj dužnosti ako petnaest dana prije isteka trajanja prisilnog smještaja ne primi prijedlog za otpust, odnosno za produljenje smještaja neubrojive osobe.

(2) O produljenju prisilnog smještaja, uvjetnom otpustu ili otpustu neubrojive osobe sud odlučuje nakon provedene rasprave. O raspravi će se izvijestiti neubrojiva osoba, njezin zakonski zastupnik, punomoćnik, bračni ili izvanbračni drug, prema potrebi i druge bliske osobe te njezin liječnik psihijatar, centar za socijalnu skrb (članak 27. stavak 4.) i državni odvjetnik. Rasprava se ne može održati bez prisutnosti opunomoćenika i liječnika psihijatra neubrojive osobe.

(3) Ako neubrojiva osoba ne može doći na raspravu, sudac će je posjetiti u psihijatrijskoj ustanovi i, ako je to s obzirom na njezino zdravstveno stanje moguće, obaviti s njom razgovor. Sud će u pravilu raspravu održati u odgovarajućoj prostoriji psihijatrijske ustanove.

(4) Rješenje o produljenju prisilnog smještaja neubrojive osobe sadrži: osobne podatke o neubrojivoj osobi koja je prisilno smještena, podatke o presudi i rješenju na temelju kojih je njen prisilni smještaj određen, psihijatrijsku ustanovu u kojoj je smještena, naznaku da se prisilni smještaj produljuje na rok od jedne godine, dan, mjesec i godinu od kada je prisilni smještaj započeo te dan, mjesec i godinu kada ističe.

(5) Rješenje o otpustu sadrži osobne podatke o neubrojivoj osobi koja je prisilno smještena, podatke o presudi i rješenju na temelju kojih je njen prisilni smještaj bio određen, psihijatrijsku ustanovu u kojoj je smješten, dan, mjesec i godinu kada je započeo prisilni smještaj.

(6) Rješenje o uvjetnom otpustu sadrži, uz podatke iz prethodnog stavka, obveze uvjetno otpuštene osobe u njezinom forenzičkom tretmanu na slobodi.«

Članak 13.

Iza članka 49. dodaje se članak 49.a koji glasi:

»Članak 49.a

(1) U postupku prestanka uvjetnog otpusta i opoziva uvjetnog otpusta primjenjuju se odredbe članka 49. stavka 2. ovoga Zakona.

(2) Rješenje o prestanku uvjetnog otpusta sadrži osobne podatke o neubrojivoj osobi koja je bila prisilno smještena, podatke o presudi i rješenju na temelju kojih je njen prisilni smještaj bio određen, podatke o rješenju o uvjetnom otpustu te odluku o prestanku liječenja.

(3) Rješenje o opozivu uvjetnog otpusta sadrži osobne podatke o neubrojivoj osobi koja je prisilno smještena, podatke o presudi i rješenju na temelju kojih je njen prisilni smještaj bio određen, podatke o rješenju o uvjetnom otpustu koje se opoziva, psihijatrijsku ustanovu u koju će se smjestiti te naznaku da se prisilni smještaj produljuje na rok od jedne godine.

(4) Sud će, na temelju rješenja o opozivu uvjetnog otpusta, izdati dovedbeni nalog koji sadrži: ime i prezime neubrojive osobe i druge potrebne osobne podatke, podatke o rješenju o opozivu uvjetnog otpusta i psihijatrijsku ustanovu u koju će neubrojiva osoba biti dovedena, kao i službeni pečat i potpis suca koji izdaje nalog.

(5) Dovedbeni nalog izvršavaju redarstvene vlasti, u suradnji sa zdravstvenim djelatnicima psihijatrijske ustanove. Osoba kojoj je povjereno izvršenje naloga predaje nalog neubrojivoj osobi i poziva ju da pođe s njom. Ako neubrojiva osoba to odbije, dovest će se prisilno.«

Članak 14.

Članak 50. mijenja se i glasi:

»(1) Kada odlučuje o produljenju, otpustu, uvjetnom otpustu, privremenom izlasku te prestanku ili opozivu uvjetnog otpusta neubrojive osobe zbog složenosti slučaja može, a zbog nedostatka u obrazloženju prijedloga predstojnika odjela mora zatražiti nalaz i mišljenje vještaka psihijatra.

(2) Nalaz i mišljenje vještaka iz stavka 1. ovoga članka sud može zatražiti i na prijedlog neubrojive osobe ili njezinog zastupnika.

(3) Vještak daje svoje mišljenje na temelju psihijatrijskog pregleda neubrojive osobe, uvida u raspoloživu medicinsku dokumentaciju i u spis predmeta.

(4) Vještačenje u postupku prisilnog smještaja neubrojivih osoba može se zatražiti isključivo od ferenzičkih psihijatara koji se bave liječenjem prisilno smještenih neubrojivih osoba na drugim forenzičkim odjelima u Republici Hrvatskoj ili od vještaka forenzičkih psihijatara koji se nalaze na posebnom popisu vještaka koji odobrava Hrvatska liječnička komora.«

Članak 15.

Iza članka 50. dodaje se članak 50.a koji glasi:

»Članak 50.a

(1) Rješenja iz članka 49. stavka 4., 5. i 6. te članka 49.a stavka 2. i 3. ovoga Zakona sud će dostaviti osobama iz članka 36. stavak 2. ovoga Zakona i državnom odvjetniku.

(2) Protiv rješenja iz stavka 1. ovoga članka pravo žalbe imaju osobe iz članka 36. stavka 2. ovoga Zakona i državni odvjetnik.

(3) Žalba protiv rješenja o otpustu odgađa njegovo izvršenje.«

Članak 16.

Ispred članka 51. dodaje se podnaslov koji glasi:

»2. Postupak prisilnog smještaja prema osuđenicima«.

Članak 17.

(1) Postupak prisilnog smještaja koji je pokrenut prije stupanja na snagu ovoga Zakona nastavit će se po odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (»Narodne novine«, br. 111/97. i 128/99.).

(2) Postupak prisilnog smještaja neubrojivih osoba prema kojima je donesena presuda i rješenje u kaznenom postupku provest će se prema odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (»Narodne novine«, br. 111/97. i 128/99.) ako sud nadležan za prisilni smještaj nije donio odluku o prisilnom smještaju do dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

(3) Postupak o otpustu ili produljenju prisilnog smještaja koji je pokrenut nakon stupanja na snagu ovoga Zakona provest će se po odredbama ovoga Zakona.

Članak 18.

Ovaj Zakon stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«.

Klasa: 500-01/02-01/05
Zagreb, 20. lipnja 2002.

HRVATSKI SABOR
Predsjednik Hrvatskoga sabora
Zlatko Tomčić, v. r.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 16:27 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Hrana za sreću


Dr. Debbie Mandel, autorica knjige "7 koraka do radosti", tvrdi da postoje namirnice za smanjenje stresa i povećanje osjećaja sreće i zadovoljstva. Jedan od najjednostavnijih načina za postizanje psihičkog i fizičkog zdravlja je mediteranska dijeta nalik našim prehrambenim navikama, a koja podrazumijeva uzimanja malo mesa, nekoliko puta tjedno ribu, mnogo sezonskog voća i povrća, mliječnih proizvoda, te djevičansko maslinovo ulje.

Mediteranska dijeta

Pravila u prehrani uključuju:
• mnogo voća i povrća
• malo crvenog mesa
• riba nekoliko puta tjedno
• zdravih masti kao što je maslinovo ulje
• vino umjereno
• nisko-masni mliječni proizvodi, uglavnom jogurt i sir


Složeni ugljikohidrati

Kada se počnete osjećati depresivno, nivo šećera je vjerojatno nizak. Umjesto kantice sladoleda, preporučeno je koristiti složene ugljikohidrate, poput integralnih žitarica. One stvaraju serotonin, neurotransmiter A koji utječe na kemijsku ravnotežu osobito u žena.

Preporučene namirnice su:
• zobena kaša
• dvopek ili tost
• smeđa riža
• smeđa tjestenina


Bjelančevine

Redosljed hrane također utječe na raspoloženje. Nakon ugljikohidrata slijede proteini, kako to obično i čine Talijani koji obrok započinju s pastom, a nastavljaju s ribom ili mesom.

Zdravi izvori proteina:
- Piletina
- Riba
- Jaja
- Nemasni sir


Omega-3 masne kiseline

Osim što su poznate kao protuupalni faktori, omega-3 masne kiseline pozitivno djeluju na mozak i preporučljivo ih je uzimati nekoliko puta tjedno.

Najpoznatiji izvori omega-3 masnih kiselina:
• losos
• srdela
• lokarda
• pastrva
• orasi


Tamna čokolada

Tamna čokolada s velikim udjelom kakaoa (min 70%) direktno utječe na osjećaj sreće, a jedna kockica (ili redak) neće pogubno djelovati na liniju.

Čokolada sadrže mnogo hranjivih tvari:
- Triptofan, esencijalnu aminokiselinu koja sudjeluje u proizvodnji neuroprijenosnika serotonina, a lagano topljenje čokolade na jeziku potiče lučenje endorfina (prirodnih hormona sreće), koje tijelo prirodno proizvodi i za vrijeme vođenja ljubavi.
- Feniletilamin, tvar koja se nalazi u mozgu, posebno kod zaljubljenih osoba, a pretvara se u dopamin u centrima za zadovoljstvo, dijelu mozga gdje se inače doživljava i orgazam
- Anandamid, prirodni opijat, ali u malim količinama


Korisne namirnice

• namirnice bogate vitaminom B: školjke, leća, žitarica quinoa. Hrana s vitaminom B u ima umirujući učinak na tijelo, pomaže odstranjivanju tjeskobe i poboljšava raspoloženje.
• Papaja: voće i povrće s narančastim i žutim pigmentom sadrže vitamine A i C, kao i folnu kiselinu koja potiče optimizam
• Crvene babura paprike: sadržavaju vitamine A i C, i folna kiselina, koji daju energiju, te popravljaju oštećenja stanica uzrokovanih stresom.
• Suncokretove sjemenke: sadrže vitamin E i folna kiselina kako bi unaprijedili vaše raspoloženje.


Štetne namirnice

• Kofeinizirana pića: kofein može izazvati anksioznost i povisiti razine hormon stresa, uzrokovati lupanje srca i nesanicu
• Slano: grickalice, čips, pretjerano soljenje hrane ozbiljno oštećuje bubrege i onemogućava njihov normalan rad
• Šećer: slatkiši uzrokuje povišenje koncentracije šećera u krvi što umanjuje sposobnost nadbubrežne žlijezde da kontrolira stresa i hormona
• Alkohol: prekomjerna potrošnja alkohola dodaje više šećera u prehranu, i štetna je za nadbubrežnu žlijezdu, koja vas štiti od stresa.

Izvor: Oprah.com

O čemu dalje želite čitati?

...

- 15:48 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

PROZAC LIQUID (fluoksetin)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



PROZAC LIQUID
20 mg/5 mL, otopina za oralnu primjenu (70 mL)
fluoxetinum

SASTAV
5 mL otopine sadržava 20 mg fluoksetina u obliku fluoksetin-klorina.
Farmaceutski oblik: otopina za oralnu primjenu.

SVOJSTVA
Pretpostavlja se da je antidepresivno i antiopsesivno-kompulzivno djelovanje fluoksetina vezano na inhibiciju ulaska serotonina u neurone središnjeg živčanog sustava (SŽS-a). Nakon jedne oralne doze od 40 mg, najveća koncentracija fluoksetina u plazmi ljudi iznosi 15-55 ng/mL, a zabilježena je nakon 6-8 sati. Kad je koncentracija fluoksetina veća od 200 do 1000 ng/mL, približno 94,5% fluoksetina in vitro veže se na ljudske serumske proteine: Fluoksetin se opsežno metabolilzira u jetri u norfluoksetin (demetiliranjem) i u brojne druge, neidentificirane metabolite. Čini se da je primarni put eliminacije jetreni metabolizam do inaktivnih metabolita, koji se izlučuju bubrezima.
Složenost metabolizma fluoksetina može izazvati posljedice koje potencijalno mogu utjecati na kliničku primjenu.
Akumulacija i spora eliminacija. Relativno sporo izlučivanje fluoksetina (poluživot eliminacije je 1-3 dana nakon akutne primjene i 4-6 dana nakon kronične primjene) i njegova aktivnog metabolita, norfluoksetina (poluživot eliminacije od 4 do 16 dana nakon akutne i kronične primjene) u kroničnoj uporabi dovodi do značajnog akumuliranja ovih aktivnih oblika. Nakon 30-dnevne primjene doze od 40 mg/dan, opaćaju se koncentracije fluoksetina u plazmi od 91 do 302 ng/mL, a norfluoksetina od 72 do 258 ng/mL. Koncentracije fluoksetina u plazmi više su od pretpostavljenih doza nakon jednokratnog doziranja, vjerojatno stoga što metabolizam fluoksetina nije proporcionalan primijenjenoj dozi. To znači da je prosječni terminalni poluživot fluoksetina nakon jednokratne doze 8,6 dana, a nakon višekratne doze 9,3 dana. Stoga, iako se bolesniku daje stalna doza, stabilne koncentracije u plazmi postižu se tek nakon kontinuiranog doziranja tjednima. Dug poluživot eliminacije fluoksetina i norfluoksetina osigurava da, čak i kad se davanje lijeka prekine, aktivna supstancija lijeka ostaje u tijelu tjednima (ovisno u prvom redu o individualnim osobitostima bolesnika, prethodnom području doziranja, dužini prethodne terapije prije prekida). Navedene karakteristike lijeka mogu biti važne u slučaju potrebe za prekidanjem primjene lijeka, ili uvođenjem u terapiju drugog lijeka koji može izazvati interakciju s fluoksetinom ili norfluoksetinom i nakon prekida terapije fluoksetin-kloridom.

TERAPIJSKE INDIKACIJE
Depresija. Fluoksetin-klorid indiciran je za liječenje depresije. Njegova djelotvornost ustanovljena je 5 i 6-tjednim pokusima s ambulantnim depresivnim bolesnicima (>18 godina života), čija je dijagnoza odgovarala najbliže DSM-III kategoriji glavnoga depresivnog poremećaja. Učinkovitost fluoksetin-klorida u dugotrajnoj uporabi, duljoj od 5 do 6 tjedana, nije sistematski evaluirana u kontroliranim pokusima. Stoga, liječnik koji izabere liječenje fluoksetin-kloridom za produljeno razdoblje treba povremeno provjeriti korisnost lijeka za pojedinog bolesnika.
Bulimia nervosa. Fluoksetin-klorid pokazao je značajno smanjenje prekomjernog jedenja i stvaranja stolice u usporedbi s učinkom placeba u kontroliranim kliničkimpokusima s bolesnicima koji su imali bulimiju, a koja je bila najbliža DSM-III-R kriterijima.
Opsesivno-kompulzivni poremećaj. Fluoksetin-klorid indiciran je i za liječenje opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Njegova djelotvornost ustanovljena je 13-tjednim pokusima s ambulantnim opsesivno-kompulzivnim bolesnicima (>18 godina života), čija je dijagnoza odgovarala najbliže DSM-III kategoriji opsesivno-kompulzivnog poremećaja.

KONTRAINDIKACIJE
Fluoksetin-klorid je kontraindiciran u bolesnika u kojih je poznata preosjetljivost na ovaj lijek.
Inhibitori monoaminooksidaze. Postoje izvješća o ozbiljnim, katkad smrtonosnim reakcijama (uključujući hipertermiju, rigiditet, mioklonus, autonomnu nestabilnost s mogućim brzim promjenama vitalnih znakova i mentalnog statusa, koje uključuju izrazitu progresiju agitacije sve do delirija i kome) u bolesnika koji primaju fluoksetin u kombinaciji s inhibitorima monoaminooksidaze (MAO) i u bolesnika u kojih je nedavno prekinut fluoksetin, a tada započeto liječenje inhibitorima MAO. Neki slučajevi pokazali su se sa značajkama sličnim neuroleptičkom malignom sindromu. Stoga se fluoksetin-klorid ne smije rabiti u kombinaciji s inhibitorima MAO niti manje od 14 dana od prekida terapije inhibitorima MAO. Budući da fluoksetin i njegov glavni metabolit imaju vrlo dug poluživot eliminacije, treba proći najmanje 5 tjedana (možda dulje, osobito ako se fluoksetin propisuje kronično i/ili u višim dozama - vidi Akumulacija i spora eliminacija u odjeljku Svojstva) poslije prestanka primjene fluoksetin-klorida, a prije započinjanja liječenja inhibitorima MAO.

MJERE OPREZA
Dugi poluživot eliminacije fluoksetin-klorida i njegovih metabolita
Zbog dugog poluživota eliminacije fluoksetin-klorida i njegova metabolita promjene doze neće se potpuno odraziti u plazmi tijekom nekoliko tjedana, što utječe na prilagođavanje do konačne doze, kao i na prekid liječenja. (Vidi odjeljak Svojstva i Doziranje).
Uporaba u bolesnika s drugim bolestima
Kliničko je iskustvo s fluoksetin-kloridom u bolesnika s istodobnim sistemskim bolestima ograničeno. Savjetuje se oprez pri uporabi fluoksetin-klorida u bolesnika s bolestima ili stanjima koja mogu utjecati na metabolizam ili hemodinamski odgovor.
U osoba s cirozom jetre klirenski fluoksetina i njegova aktivnog metabolita, norfluoksetina, jesu smanjeni, produžen je poluživot eliminacije ovih lijekova, te treba rabiti niže i manje česte doze fluoksetina.
Budući da se fluoksetin opsežno metabolizira u jetri, a manji se dio lijeka izlučuje ekskrecijom nepromijenjenog lijeka u urinu, tijekom kroničnog liječenja fluoksetinom, pri bolestima bubrega fluoksetin treba rabiti s oprezom. U bolesnika s dijabetesom fluoksetin-klorid može promijeniti kontrolu glikemije; tijekom liječenja može se javiti hipoglikemija, a nakon prestanka hiperglikemija. Stoga prilikom uvođenja ili prestanka liječenja fluoksetin-kloridom treba prilagoditi dozu inzulina i/ili oralnih antidijabetika.

Informacije za bolesnika
Savjetuje se da liječnici prilikom propisivanja fluoksetin-klorida s bolesnikom rasprave ovo:
- Budući da fluoksetin-klorid može utjecati na prosuđivanje, razmišljanje ili motoričke vještine, bolesniku treba savjetovati da izbjegava vožnju automobila ili rukovanje opasnim strojevima, sve dok nije sigurno da primjena lijeka ne utječe nepovoljno.
- Savjetuje se bolesnicama da obavijeste svojeg liječnika ako zatrudne ili namjeravaju zatrudnjeti tijekom liječenja.
- Savjetuje se bolesnicama da obavijeste svojeg liječnika ako doje dijete.
- Savjetuje se bolesnicima da obavijeste svojeg liječnika ako se pojavi crvenilo ili osip.

INTERAKCIJE S DRUGIM LIJEKOVIMA
Fluoksetin se metabolizira izoenzimom P450IID6; u slabih metabolizatora (približno 3-10% normalne populacije) mijenjaju se i farmakokinetske osobine i relativni odnos metabollita. Fluoksetin inhibira aktivnost ovog izoenzima, stoga može osobe s normalnim metabolizmom učiniti sličnima slabim metabolizatorima. Terapiju lijekovima koji se najvećim dijelom metaboliziraju s pomoću P450IID6 sustava i koji imaju relativno uzak terapijski indeks (vidi popis dolje) treba započeti donjom najnižom granicom terapijske doze, ako bolesnik istodobno prima fluoksetin ili ako ga je uzimao u prethodnih 5 tjedana. Obrnuto, u bolesnika koji već primaju lijek koji se metabolizira s pomoću P450IID6, pri uključivanju fluoksetina, treba smanjiti dozu prvotnog lijeka. Na lijekove s uskim terapijskim indeksom treba obratiti najveću pozornost (npr. flekainid, enkainid, vinblastin, karbamazepin i triciklički antidepresivi).
Triptofan. U pet bolesnika koji su primali fluoksetin-klorid u kombinaciji s triptofanom razvili su se neželjeni učinci, uključujući agitaciju, nemir i gastrointestinalne poremećaje.
Inhibitori monoaminooksidaze. Vidi Kontraindikacije.
Drugi antidepresivi. Uključivanjem fluoksetina u liječenje u kombinaciji s drugim antidepresivima, dolazi do više nego dvostrukog porasta prije stabilnih koncentracija ovih antidepresiva u plazmi. (Vidi Akumulacija i spora eliminacija pod Svojstva)
Litij. Postoje izvješća o povišenoj i sniženoj razini litija kada se primjenjuje istodobno s fluoksetinom. Primijećeni su slučajevi toksičnog učinka litija. Kad se fluoksetin daje istodobno s litijem, potrebno je pratiti razinu litija.
Klirens diazepama. U nekih bolesnika poluživot istodobno primijenjenog diazepama može biti produljen. (Vidi Akumulacija i spora eliminacija pod Svojstva)
Mogući učinci istodobne primjene lijekova koji se čvrsto vežu na proteine plazme. Budući da se fluoksetin čvrsto veže na proteine plazme, primjena fluoksetina bolesniku koji uzima neki drugi lijek sa snažnim vezanjem na proteine (npr. antikoagulansi, digitoksin) može uzrokovati porast koncentracija u plazmi s potencijalnim razvojem neželjenih učinaka. Obrnuto, do nuspojava može doći zbog istiskivanja fluoksetina vezanog na proteine plazmeod strane drugih lijekova s afinitetom čvrstog vezanja na proteine.
Lijekovi s aktivnošću na SŽS. Rizik od uporabe fluoksetin-klorida u kombinaciji s drugim lijekovima s izraženim učinkom na SŽS do sada nije sustavno proučen. Posljedično, savjetuje se oprez pri istodobnoj primjeni fluoksetin-klorida i takvih lijekova.
Elektrokonvulzivna terapija (EKT). Nema kliničkih studija koje bi potvrdile prednosti kombinirane uporabe EKT i fluoksetina. Postoje rijetka izvješća o produljenim epileptičkim napadima u bolesnika koji su primali fluoksetin zajedno s EKT.

POSEBNA UPOZORENJA
Djeca. Sigurnost i učinkovitost liječenja fluoksetinom u djece nije ustanovljena, pa se treba provesti daljnja istraživanja u toj dobnoj populaciji.
Starija dob. U bolesnika starijih od 60 godina koji su primali 20 mg fluoksetin-klorida na dan nisu uočene nuspojave koje su klinički bile uočene u mlađih bolesnika. Ipak ovi su podaci nedostatni da potvrde moguće razlike zbog dobi tijekom kronične uporabe, osobito u starijih bolesnika koji imaju istodobne sistemske bolesti ili koji primaju istodobno druge lijekove.
Trudnoća i dojenje. Ne postoje dokazi o kancerogenosti, mutagenosti ili oštećenju fetusa pri liječenju fluoksetin-kloridom. budući da se mnogi lijekovi izlučuju u ljudskom mlijeku, potreban je oprez kada se fluoksetin-klorid primjenjuje u žene koja doji.

DOZIRANJE
Depresija. Početno liječenje. Doza od 20 mg/dan, primijenjena ujutro, preporučuje se kao početna doza pri liječenju depresije. Kao što je slučaj i s drugim antidepresivima, potpun antidepresivni učinak fluoksetina može biti odgođen tijekom 4 tjedna liječenja ili dulje. Nakon nekoliko tjedana može se razmotriti povećanje doze ako nije došlo do kliničkog poboljšanja. Doze više od 20 mg/dan treba primijeniti po shemi dva puta na dan (npr. jutro i podne) i ne smiju premašiti maksimalnu dozu od 80 mg/dan.
Održavanje, nastavljanje, produženo liječenje. Za sada se ne raspolaže čvrstim dokazom koji bi dao odgovor kako dugo bolesnik liječen fluoksetinom treba ostati na terapiji. Općenito je prihvaćeno među stručnjacima psihofarmakolozima (oko 1987. godine) da akutna epizoda depresije zahtijeva nekoliko mjeseci ili dulje održavanu farmakološku terapiju.
U bolesnika s bubrežnom ili jetrenom insuficijencijom treba primijeniti niže doze. U starijih bolesnika s istodobnim drugim bolestima ili koji uzimaju više lijekova treba razmisliti o nižim ilil manje čestim dozama.
Bulimia nervosa. Budući da su u kontroliranim kliničkim pokusima u liječenju bulimije dobiveni najbolji rezultati (značajno smanjenje bulimičnih epizoda) u bolesnika koji su dobivali 60 mg fluoksetina u poredbi sbolesnicima koji su dobivali doze od 20 mg fluoksetina ili placebo, pri liječenju bulimiae nervosae preporučuje se doza od 60 mg na dan.
Opsesivno-kompulzivni poremećaj. Doza od 20 mg/dan do 60 mg/dan preporučuje se kao doza za liječenje opsesivno-kompulzivnog poremećaja.

PREDOZIRANJE
Pri predoziranju s višim dozama fluoksetina izraženi su mučnina i povraćanje. Ostali simptomi pri predoziranju obuhvaćaju agitaciju, nemir, hipomaniju i druge znakove ekscitacije SŽS-a. Osim dvije navedene smrti, svi ostali slučajevi oporavili su se bez posljedica.
Postupak pri predoziranju. Treba osigurati i održavati prohodnost dišnih putova, treba osigurati odgovarajuću oksigenaciju i ventilaciju. Aktivni medicinski ugljen, koji se može dati sa sorbitolom, može biti učinkovitiji nego povraćanje ili lavaža, te o njemu treba razmisliti pri liječenju predoziranja.
Preporučuje se pratiti kardijalne i vitalne znakove, zajedno s općim simptomatskim i suportivnim mjerama. Ne postoji specifični antidot za fluoksetin-klorid.
U liječenju predoziranja treba razmisliti o mogućoj upletenosti više lijekova.
Pri liječenju predoziranja liječnik treba razmisliti o konzultaciji s toksikološkim centrom.

NUSPOJAVE
Najčešće primijećene nuspojave povezane s uporabom fluoksetin-klorida u liječenju depresije, a koje nisu imale odgovarajuću incidenciju u skupini bolesnika tretiranim placebom, bile su: smetnje živčanog sustava uključujući nervozu i nesanicu; pospanost i umor ili astenija; tremor, znojenje; gastrointestinalne smetnje, uključujući gubitak apetita i mučninu, proljev; vrtoglavicu i omamljenost. Najčešći razlozi za prestanak liječenja fluoksetin-kloridom bili su: psihijatrijski, među kojima najčešće nervoza, anksioznost i nesanica; probavni, najčešće mučnina; živčani sustav, najčešće vrtoglavica; tijelo u cijelosti, najčešće astenija i glavobolja; i koža, najčešće osip i svrbež.
O svakoj nuspojavi potrebno je izvijestiti liječnika ili ljekarnika.

ROK VALJANOSTI
Označen je na vanjskom pakovanju.

ČUVANJE
Čuvati na sobnoj temperaturi, od 15°C do 30°C, zaštićeno od svjetla i dobro zatvoreno.
Čuvati izvan dohvata djece.

NAČIN IZDAVANJA
Izdaje se samo na liječnički recept.

PAKOVANJE
Staklena bočica sa 70 mL otopine.

IME I ADRESA POSJEDNIKA ODOBRENJA ZA STAVLJANJE LIJEKA U PROMET
Eli Lilly (Suisse) S. A., Predstavništvo u Republici Hrvatskoj
Trg D. Petrovića 3/18, 10 000 Zagreb

IME I ADRESA PROIZVOĐAČA
Lilly, S.A., Alcobendas (Madrid), Španjolska

O čemu dalje želite čitati?

...

- 00:50 - Komentiraj/Vidi komentare (2) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

APILEPSIN (natrijev valproat)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Sastav
1 dražeja sadržava 150 mg ili 300 mg natrijeva valproata.
1 ml (30 kapi) sadržava 300 mg natrijeva valproata.

Djelovanje
Apilepsin, generičkim imenom natrijev valproat, jest antiepileptik koji je kemijski i po načinu djelovanja različit od drugih antiepileptika. Natrijev valproat enzimskim putem povećava koncentraciju gama-aminomaslačne kiseline (GABA) u središnjem živčanom sustavu tako da inhibira transaminazu koja razgrađuje taj enzim. Time sprečava presinaptičke i postsinaptičke epileptičke napade.
Apsorpcija natrijeva valproata iz probavnoga sustava praktički je 100%-tna. Najvišu serumsku koncentraciju postiže 1 sat poslije uzimanja kapi i 4 sata poslije uzimanja dražeja. Približno 90% lijeka veže se na serumske bjelančevine. Farmakološki je učinkovit samo nevezani dio. Biološko vrijeme polueliminacije različito je, od 6 do 16 sati. Dulje je u djece mlađe od 18 mjeseci, u bolesnika s poremećenom jetrenom funkcijom i u starih osoba. U bolesnika koji istodobno uzimaju antiepileptike, induktore jetrenih enzima, vrijeme polueliminacije je kraće. Raspon terapijski učinkovitih koncentracija u serumu je velik, od 50 do 150 mg/l. Ako serumske koncentracije dosegnu 200 mg/l, treba smanjiti dnevnu dozu lijeka. Natrijev valproat i njegovi metaboliti izlučuju se pretežito mokraćom, a samo u malom dijelu stolicom i izdahnutim zrakom.

Indikacije
Primarno generalizirane epilepsije s konvulzivnim i nekonvulzivnim napadima: apsans, petit mal, grand mal, mioklonički napadi.
Sekundarno generalizirane epilepsije (Westov sindrom, Lennoxov sindrom).
Parcijalne epilepsije s elementarnom ili kompleksnom simptomatologijom.
Miješani oblici.

Kontraindikacije
Preosjetljivost na lijek. Akutni i kronični hepatitis. Teško oštećenje jetre.

Mjere opreza
Preporučuje se kontrola jetrenih testova prije i tijekom prvih šest mjeseci liječenja, posebno u bolesnika s već oštećenom jetrom.
U pogledu oštećenja jetre najosjetljivija je dojenčad i djeca do 3. godine s teškim oblikom posebno toničko-kloničkih ili miokloničkih napada povezanih s moždanim oštećenjima, urođenim anomalijama te duševnom zaostalošću zbog metaboličkih ili degenerativnih bolesti nasljednoga porijekla ili bez njih. Zato se takvim bolesnicima preporučuje monoterapija ako je to ikako moguće.
U bolesnika s otkazivanjem bubrega može doći do povećane koncentracije valproata u serumu pa katkada treba doze natrijeva valproata smanjiti.

Interakcije
Oprez je potreban pri kombinacijama s tricikličkim antidepresivima, maprotilinom i neurolepticima koji mogu pojačati depresiju središnjega živčanog sustava ili sniziti konvulzivni prag. Pri takvim kombinacijama treba pratiti bolesnikovo stanje i, ako je potrebno, prilagoditi doze natrijeva valproata.
Natrijev valproat može pojačati djelovanje depresora središnjega živčanog sustava i njihove neželjene učinke pa katkada treba smanjiti doze natrijeva valproata. Djeluje sinergistički s drugim antiepilepticima pa treba pratiti bolesnikovo stanje i prilagođavati mu doze, posebno na početku liječenja. Dodatak natrijeva valproata može izazvati povećanje koncentracija fenitoina, fenobarbitona, primidona ili karbamazepina u serumu; ako se ti lijekovi ukinu, može se očekivati za 60 do 100% viša koncentracija valproata u serumu.
Istodobno uzimanje barbiturata i primidona može izazvati povećanu depresiju središnjega živčanog sustava zbog istiskivanja barbiturata sa serumskih bjelančevina i zbog smanjenja njihova metabolizma.
Istodobno uzimanje karbamazepina može smanjiti koncentraciju valproata u serumu i zbog povećanoga metabolizma skratiti njegovo biološko vrijeme polueliminacije, dok valproat sprečava razgradnju aktivnoga metabolita karbamazepina. Preporučuje se mjerenje serumskih koncentracija, posebno kad se dodaje ili ukida jedan od lijekova.
Istodobno uzimanje fenitoina može izazvati ponovne napade i toksične učinke fenitoina. Valproat, naime, istiskuje fenitoin iz njegove veze s bjelančevinama u serumu i tako uzrokuje porast slobodnoga fenitoina u serumu; fenitoin pak indukcijom enzima smanjuje koncentraciju valproata u serumu.
Kombinirano liječenje antikoagulansima i acetilsalicilnom kiselinom se ne savjetuje, posebno ne u djece; kada je ono neophodno, preporučuje se povremena kontrola broja trombocita i vremena krvarenja.

Trudnoća i dojenje
Mladim ženama koje se odluče na trudnoću liječnik mora odrediti smisleno liječenje već prije zanošenja. Treba mjeriti serumske koncentracije lijekova. Preporučuje se brižan nadzor nad trudnoćom kako bi se mogli isključiti poremećaji zatvaranja neuralne cijevi (ultrazvuk, biokemijski pokazatelji). Trudnicama treba davati što manje, ali još uvijek učinkovite doze podijeljene u tri do četiri dijela i, ako je moguće, izbjegavati kombinirano liječenje drugim antiepilepticima. (D)
Natrijev valproat slabo prelazi u mlijeko (do 10% serumske koncentracije). U dojene djece dosad nisu ustanovljena klinička oštećenja u slučajevima kada se majka liječila natrijevim valproatom.

Posebna upozorenja
Lijek može snažno utjecati na psihofizičke sposobnosti, posebno ako ga bolesnik uzima zajedno s alkoholnim pićem ili depresorima središnjega živčanog sustava. Liječnik i ljekarnik moraju na to upozoriti bolesnika ukoliko on tijekom liječenja upravlja motornim vozilima ili strojevima.

Doziranje
Doziranje je inividualno. Bolesnik mora dražeje progutati cijele s malo tekućine, najbolje poslije obroka.
Apilepsin se može upotrijebiti kao monoterapija ili u kombinaciji s drugim antiepilepticima. Mora se uvoditi postupno.
Životna dob
Dnevne doze
dražeje od 150 mg ili 300 mg
kapi od 300 mg/1 ml
odrasli i
djeca starija od 15 godina
900 do 1.800 mg,
najviše 2.400 mg
pri tvrdokornim
napadima u 2 ili 3 doze
dozu povećavamo svaka 2 do 3 dana
do optimalnoga učinka
koji obično nastupa nakon 1 tjedna
djeca
od 1 do 15 godina dojenčad do 1 godine
20 do 30 mg/kg*
u 3 doze
u 2 doze
dozu povećavamo svakih 5 dana za 5 do 10 mg/kg

* pri tvrdokornim napadima do 50 mg/kg

Kada bolesnik već uzima druge antiepileptike, Apilepsin se uvodi postupno tako da se optimalno doziranje postigne tijekom 2 tjedna, a zatim se postupno smanjuju doze drugih antiepileptika.

Neželjeni učinci
Najčešći opći neželjeni učinci ovisni o dozi: ispadanje kose, debljanje, amenoreja, neredovita menstruacija, enureza.
Hematološki: trombocitopenija, produženo vrijeme krvarenja koje obično klinički nije značajno, izoliran pad fibrinogena, leukopenija, anemija.
Probavni poremećaji: mučnina, bol u želucu, pankreatitis.
Promjene u ponašanju: hiperaktivnost, agresivnost, posebno pri istodobnom uzimanju barbiturata.
Akutna encefalopatija izražena sedacijom, smetenošću, povećanjem broja napada, ataksijom, stuporom, komom, eventualno mučninom i povraćanjem.
Ovi su neželjeni učinci reverzibilni. Mogu prestati sami po sebi, a katkada je potrebno smanjiti dozu ili prekinuti liječenje.
Hepatalni neželjeni učinci: lakša oštećenja predstavljaju reverzibilni hepatitis i promjene vrijednosti jetrenih testova. Iznimno se razvija toksični hepatitis koji može biti fatalan.

Predoziranje
Klinički znakovi akutnoga predoziranja su koma s mišićnom hipotonijom, oslabljeni refleksi, mioza i smetnje disanja.
Potrebno je bolničko liječenje. Ispiranje želuca učinkovito je u prvih 10 do 12 sati nakon uzimanja lijeka. Treba osigurati dovoljnu diurezu te pratiti plućnu i srčanu funkciju. U vrlo teškim slučajevima potrebna je dijaliza ili zamjenska transfuzija.

Proizvođač
KRKA, tovarna zdravil, d. d., Novo mesto, Šmarješka cesta 6, 8501 Novo mesto, Slovenija

Oprema
100 dražeja po 150 mg i 300 mg
60 ml kapi (300 mg/1 ml)

O čemu dalje želite čitati?

...

- 00:05 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

petak, 13.02.2009.

NAKOM (karbidopa + levodopa)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



SASTAV
Tableta sadržava 25 mg karbidope i 250 mg levodope, MSD.
Pomoćne tvari: mikrokristalna celuloza

SVOJSTVA I DJELOVANJE
Nakom je lijek za liječenje parkinsonizma. Karbidopa u kombinaciji s levodopom koči razgradnju levodope u krvi i perifernim organima. Zato se stvara dopamin na periferiji. Tako se povećava razina levodope u mozgu, gdje se ona pretvara u dopamin, stoga ne treba davati velike doze levodope u kratkim vremenskim razmacima. Ublažava većinu simptoma parkin­so­nizma, osobito ukočenost, nekontrolirane tjelesne kretnje i psi­hičko reagiranje.
Smanjuje i tremor, teškoće pri gutanju i salivaciju te nestabilnost pri stajanju. Kombinacija levodope s karbidopom olakšava kon­trolu ukupne dnevne doze. Nakom se može uzimati zajedno s vitaminskim preparatima koji sadržavaju piridoksin.
Levodopa se dobro resorbira iz probavnog sustava, osobito iz tankog crijeva. Najviše koncentracije u krvi postižu se 1-2 sata nakon peroralne primjene lijeka natašte. Levodopa se meta­bolizira u dopamin, noradrenalin i adrenalin, koji se u obliku svojih daljnjih metabolita izlučuje s mokraćom. Nakon peroralne primjene karbidope maksimalne koncentracije u krvi postižu se za 3-5 sati u bolesnika s Parkinsonovom bolešću. Izlučuje se s mokraćom i izmetom, i to 35 % u nepromijenjenom obliku tijekom 7 sati, a nakon tog vremena mogu se naći samo meta­boliti.

INDIKACIJE
Parkinsonova bolest; Parkinsonov sindrom

KONTRAINDIKACIJE
Akutni glaukom i preosjetljivost na Nakom. Levodopa može aktivirati maligni melanom. Zato se ne smije davati pri sumnjivim kožnim lezijama i bolesnicima koji imaju u anamnezi melanom.
Nakom se ne smije primjenjivati istodobno s inhibitorima mono­aminooksidaze A, pa liječenje tim lijekovima treba prekinuti 14 dana prije primjene Nakoma.
Ne smije se davati djeci, trudnicama i dojiljama.

MJERE OPREZA
Ne preporučuje se primjenjivati Nakom za liječenje diskinezije. Oprez je potreban u bolesnika s teškim krvožilnim i endokrinim bolestima, bolestima pluća, jetre, bubrega i pri bronhalnoj astmi.
Bolesnicima nakon preboljelog infarkta miokarda i s aritmijama treba brižljivo prilagoditi početnu dozu lijeka.
Bolesnicima koji uzimaju antihipertenzivne lijekove treba pri liječenju Nakomom ponovo odrediti dozu tih lijekova.
Treba biti oprezan u bolesnika s psihozom i u bolesnika sklonim konvulzijama, depresijama sa samoubilačkim nagonom ili asoci­jalnim ponašanjem.
U bolesnika koji su imali nekontrolirane tjelesne kretnje i psi­hotične epizode prijelaz od levodope na liječenje Nakomom može izazvati recidiv. Bolesnicima s kroničnim glaukomom tre­ba kontrolirati intraokularni tlak.
U općoj anesteziji bolesnik smije dobiti lijek ako je dopušteno uzimanje tekućine i lijekova. Nakon narkoze, čim je moguće, nastavlja se uobičajena terapija.
Tijekom liječenja Nakomom javljaju se prolazno povećane vri­jednosti nekih laboratorijskih testova i pozitivan Coombsov test.

INTERAKCIJE
Fenitoin i papaverin poništavaju antiparkinsonski učinak levo­dope. Oprez je potreban i pri istodobnom davanju fenotijazina ili butirofenona jer se može uništiti antiparkinsonski učinak.

POSEBNA UPOZORENJA
Lijek može utjecati na psihofizičke sposobnosti, osobito ako se uzima s alkoholom ili depresorima središnjega živčanog sustava. Liječnik i farmaceut dužni su upozoriti bolesnika da o tome vodi računa ako za vrijeme uzimanja Nakoma upravlja motornim vozilom ili strojem.

DOZIRANJE I PRIMJENA
Doziranje je individualno i treba ga prilagoditi potrebama bo­lesnika.
Bolesnik se mora strogo pridržavati propisanog doziranja i ne smije sam mijenjati doze.
Djelotvornost lijeka može se zapaziti već prvi dan liječenja, a katkada i nakon prve doze. Puna djelotvorna doza postiže se obično već u prvom tjednu.
Uobičajena je početna doza pola tablete jedanput do dva puta na dan nakon jela. Ta se doza povećava za pola tablete tri puta na dan svaki ili svaki drugi dan dok se ne postigne optimalan učinak.
Kod većine bolesnika učinak se može održavati dozom 3-6 tableta na dan. Doza ne smije biti veća od 8 tableta na dan.
U bolesnika koji dobivaju druge standardne antiparkinsonike uz Nakom treba prilagoditi njihovu dozu.

PREDOZIRANJE
Kod predoziranja bolesnika se mora pažljivo nadzirati, osobito s obzirom na moguću pojavu aritmije. Ako treba, daju se odgo­varajući antiaritmici, a prema potrebi provode se uobičajene potporne mjere.

NUSPOJAVE
Tijekom primjene Nakoma mogu se javiti nuspojave, koje pro­laze sa smanjenjem doze ili za vrijeme liječenja. Mišićni grčevi i blefarospazam prvo su upozorenje da treba smanjiti dozu. Često se javljaju koreiformni, distonični i drugi nekontrolirani pokreti.
Druge nuspojave
Probavne: mučnina, anoreksija, povraćanje, krvarenja iz pro­bavnog sustava, razvoj duodenalnog ulkusa, opstipacija, pro­ljev, bol u epigastriju i trbuhu, meteorizam, štucanje, preveliko izlučivanje pljuvačke, teškoće pri gutanju, gorak ukus, suha usta, pekući jezik
Krvožilne: ortostatska hipotenzija, palpitacije, rijetko hiper­tenzija
Psihičke: paranoidne ideje, psihotične epizode, depresija sa samoubilačkim mislima, demencija, euforija, letargija, sedacija, stimulacija, zamor, iznemoglost, zbunjenost, nesanica, noćne more, halucinacije, deluzije, agitacije i anksioznost
Neurološke: ataksija, nesvjestica, glavobolja, drhtanje ruku, trizam, okulogirne krize, oslabjelost, ukočenost, škripanje zubi­ma, bradikinetičke epizode (“on-off” fenomen)
Urogenitalne: zastajanje mokraće, inkontinencija, hematurija, tamna mokraća, prijapizam
Dišne: promuklost, nepravilno disanje
Kožne: znojenje, edemi, osip, opadanje kose, taman znoj, neugodan miris
Smetnje vida: zamagljen vid, diplopija, raširene zjenice, akti­vacija latentnog Hornerova sindroma
Druge: oblijevanje vrućinom, crvenilo lica, promjene tjelesne mase, flebitis, leukopenija, agranulocitoza, hemolitična i nehe­molitična anemija

UVJETI ČUVANJA
Lijek se čuva na suhom i tamnom mjestu pri temperaturi do 25 şC.
Lijek se treba čuvati izvan dohvata djece.

NAČIN IZDAVANJA LIJEKA
R - Lijek se izdaje samo na liječnički recept.

PROIZVOĐAČ
Lek

OPREMA
kutije sa 100 tableta od 25 + 250 mg

O čemu dalje želite čitati?

...

- 23:50 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

HALDOL (haloperidol)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



SASTAV
1 tableta sadržava 2 mg ili 10 mg haloperidola.
1 ml otopine (20 kapi) sadržava 2 mg ili 10 mg haloperidola.
1 ampula (1 ml) sadržava 5 mg haloperidola.
1 ampula (1 ml) sadržava 50 mg haloperidola u obliku dekanoata

DJELOVANJE
HALDOL
Sadržava butirofenonski derivat haloperidol koji spada među najjače neuroleptike. Haloperidol djeluje snažno antipsihotički, dobro regulira djelovanje psihomotoričkoga i neurovegetativnoga sustava, dobro sprječava nekoordinirane pokrete, a djeluje i snažno antiemetički.
Haloperidol se dobro, ali individualno različito apsorbira iz probavnoga sustava. Najviše serumske koncentracije nakon peroralne primjene postiže unutar 3 do 4 sata, a nakon intramuskularne unutar 10 do 20 minuta. Biološka raspoloživost peroralnoga haloperidola iznosi približno 60%.
Biološko vrijeme polueliminacije poslije peroralne primjene iznosi prosječno 24 sata, poslije intramuskularne 21 sat, a poslije intravenske 14 sati. Klinički učinkovite koncentracije u serumu kreću se između 4 i 20 ng/ml. 92% lijeka veže se na serumske bjelančevine. Metabolizira se u jetri i izlučuje mokraćom (40%) te stolicom (60%). Metaboliti nisu aktivni.
HALDOL depo
Sadržava haloperidol-dekanoat koji je ester haloperidola i dekanoične kiseline. Spada u skupinu dugotrajno djelujućih depo-neuroleptika. Njegova glavna značajka jest postupno oslobađanje iz mišićnoga tkiva i hidroliziranje u slobodni haloperidol koji prelazi u sustavni krvotok. Stabilan terapijski učinak postiže se jednom injekcijom svaka četiri tjedna. Serumske koncentracije haloperidola poslije intramuskularne injekcije Haldola depo rastu polagano i postižu vrh tijekom 3 do 9 dana, a zatim postupno padaju. Virtualno biološko vrijeme polueliminacije iznosi približno 3 tjedna. U bolesnika koji primaju Haldol depo svaka 4 tjedna ravnotežno stanje u serumu uspostavlja se unutar 2 do 4 mjeseca.

INDIKACIJE
Haldol
Psihomotorička agitacija pri maniji, demenciji, oligofreniji, akutnoj i kroničnoj shizofreniji te alkoholizmu.
Buncanje i halucinacije pri akutnoj i kroničnoj shizofreniji, paranoji, akutnim konfuznim stanjima.
Koreatični pokreti. Senilna razdražljivost i agresivnost. Poremećaji ponašanja u djece. Tikovi, mucanje i štucanje.
Premedikacija u anesteziji. Postoperativno sprečavanje mučnine i povraćanja.
Haldol depo
Održavajuće liječenje shizofrenije i drugih psihoza.

KONTRAINDIKACIJE
- Trudnoća i dojenje
- Preosjetljivost na haloperidol ili druge sastojke lijeka. Akutna trovanja depresorima središnjega živčanog sustava (alkohol, antidepresivi, neuroleptici, sedativi, anksiolitici, hipnotici i narkotici).
- Parkinsonova bolest
Haldol ne dajemo djeci do 3. godine života.
Haldol depo ne preporučujemo djeci do 12. godine života.

MJERE OPREZA
Ako bolesnici tijekom liječenja Haldolom odnosno Haldolom depo uzimaju i antiparkinsonik, u slučaju iznenadnoga prekida liječenja Haldolom odnosno Haldolom depo propisani antiparkinsonik moraju uzimati još nekoliko dana odnosno tjedana.
Haloperidol oprezno se daje bolesnicima s teškim kardiovaskularnim bolestima kao što su popuštanje srca, ishemična srčana bolest i opasni poremećaji srčanoga ritma jer može izazvati pad arterijskoga tlaka i anginoznu bol.
Pri izrazitom padu arterijskoga tlaka ne smije se dati adrenalin!
Oprezno ga se propisuje bolesnicima s jetrenim i bubrežnim bolestima, poremećenom funkcijom štitnjače i glaukomom.
Haldol
Oprez je potreban u bolesnika s ozljedom glave, encefalitisom ili epileptičkim grčevima u anamnezi jer može sniziti konvulzivni prag. Starijim i teško bolesnim osobama haloperidol se daje u prilagođenoj dozi jer je u njih povećana vjerojatnost pojave neželjenih učinaka.
U bolesnika s depresivnom simptomatikom kombinira se s antidepresivima.
Pri malignom neuroleptičkom sindromu u anamnezi lijek se ne preporučuje ili ga se uvodi uz veliki oprez.
Haldol depo
Haldol depo ne smije se davati intravenski.
Kao i druge antipsihotike, kad prevladava depresivna simptomatika ne primjenjuje ga se samog već se istodobno propisuju antidepresivi.

INTERAKCIJE
- Kombinacija s litijevim solima može, iako rijetko, izazvati pogoršanje ekstrapiramidnoga sindroma ili se pak mogu javiti znakovi trovanja litijem ili malignoga neuroleptičkog sindroma.
- Haloperidol pojačava djelovanje alkohola, analgetika, sedativa, hipnotika i narkotika.
- Lijekovi koji su induktori jetrenih enzima (antiepileptici, rifampicin) snižavaju koncentraciju haloperidola u serumu.
- Zbog blokade dopaminskih receptora haloperidol može pogoršati parkinsonizam u bolesnika liječenih levodopom.
- Ekstrapiramidni neželjeni učinci mogu se pogoršati pri istodobnom davanju dopaminskih blokatora (metoklopramid).

Trudnoća i dojenje
Poznato je da je rizik od nastanka urođenih malformacija povećan pa se u trudnoći ne preporučuje liječenje haloperidolom. Kad je liječenje neophodno, treba odvagnuti njegovu korist za majku s obzirom na mogući rizik za dijete.
Haloperidol prelazi u mlijeko pa ga majka koja doji ne smije uzimati.

Posebno upozorenje
Lijekovi snažno djeluju na psihofizičke sposobnosti pa je upravljanje motornim vozilima i strojevima tijekom liječenja zabranjeno. Liječnik i ljekarnik na to moraju upozoriti bolesnika.


DOZIRANJE

Haldol

Preporučuje se da bolesnici Haldol u kapima i tabletama uzimaju prije jela s malo tekućine.
Iznimno je dozvoljena polagana intravenska primjena injekcija haloperidola.

Okvirne dnevne doze

Haldol depo

Haldol depo daje se bolesnicima koji su prije bili stabilizirani peroralnim liječenjem. Ako je potrebno, može se kombinirati s peroralnim oblikom Haldola.

Dozu Haldola depo izračunava se za svakoga bolesnika posebno na temelju dnevne peroralne doze Haldola. Početna doza obično je 10 do 15 puta veća od prethodne dnevne peroralne doze, a održavajuća doza 20 puta.
Haldol depo injicira se duboko intramuskularno. Uobičajeni razmak između injekcija iznosi 4 tjedna, a on se, ovisno o bolesnikovu odgovoru, može skratiti ili produžiti.


PREDOZIRANJE
Zbog predoziranja ili trovanja javljaju se teži ekstrapiramidni poremećaji, sedacija, poremećaji svijesti, grčevi, hipotenzija ili hipertenzija, respiratorna depresija, poremećaji srčanoga ritma i zastoj mokraće.
Bolesniku je potreban intenzivan nadzor. U prvim satima ispere se želudac, daje se aktivni ugljen i laksative. Liječenje je simptomatsko; adrenalin je kontraindiciran.

NEŽELJENI UČINCI
Kao i tijekom primjene drugih jakih neuroleptika, pri haloperidolu se također mogu javiti ekstrapiramidni poremećaji koje se smiruje antikolinergičkim antiparkinsonicima. Rijetka su pojava kasne diskinezije koje se mogu javiti poslije dugotrajnog uzimanja lijeka i ne reagiraju na liječenje antiparkinsonicima. Njihov nastanak sprečava se propisivanjem što manjih učinkovitih doza.
Rjeđi neželjeni učinci u središnjem živčanom sustavu su omaglica, pospanost, agitacija, glavobolja, nesanica, vrtoglavica, depresija i epileptički napadi u epileptičara liječenih antiepilepticima.
Mogu se javiti mučnina, povraćanje, gubitak apetita, zatvor ili proljev.
Zbog povećanog izlučivanja prolaktina mogu nastati poremećaji u menstruacijskom ciklusu, ginekomastija i galaktoreja.
Rijetko se javljaju poremećaji srčanoga ritma, glaukom, zastoj mokraće, tireotoksikoza i prolazna leukopenija.
Opisane su pojave alergijskih reakcija, seboroičnoga dermatitisa i fotosenzibilnosti. Iznimno se mogu javiti teške rane diskinezije s gušenjem. Također je rijedak neuroleptički maligni sindrom s hiperpireksijom, rigorom, akinezijom, leukocitozom i poremećajima svijesti, stuporom. Liječenje treba odmah prekinuti i bolesnika liječiti simptomatski u bolnici.

PROIZVOĐAČ
Krka

OPREMA
Haldol
25 tableta po 2 mg
30 tableta po 10 mg
10 ml kapi (2 mg/1 ml)
30 ml kapi (10 mg/1 ml)
10 ampula po 1 ml (5 mg/1 ml)
Haldol depo
5 ampula po 1 ml (50 mg/1 ml)

O čemu dalje želite čitati?

...

- 23:08 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

NEURONTIN ()


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



IndikacijeDodatno sredstvo za liječenje parcijalnih napadaja sa sekundarnom generalizacijom ili bez nje koji nisu zadovoljavajuće kontrolirani ostalim antiepilepticima.
Lijek je za lijecenje neuropatske boli, iako za tu svrhu nije registriran u Hrvatskoj.
Upozorenje: treba izbjegavati naglo obustavljanje lijeka (preporucuje se postupni prekid kroz tjedan dana), oprez u bolesnika s prethodnom psihozom, starijih bolesnika (manje doze), u bolesnika sa zatajivanjem bubrega, šećernom bolesti. Moze dovesti do lažno pozitivnoga testa urina na bjelančevine. Oprez tijekom trudnoće i dojenja.

Nuspojave
Somnolencija, vrtoglavica, ataksija, umor, nistagmus, tremor, dvoslike, ambliopija, faringitis, dizartrija, povećanje tjelesne mase, dispepsija, amnezija, nervoza, kašalj, astenija, parestezije, artralgija, purpura, leukopenija, rinitis, mialgija, glavobolja, rijetko pankreatitis, promijenjeni testovi jetrene funkcije, rijetko se moze pojaviti Stevens-Johnsonov sindrom, mučnina i povraćanje.

Doza
Kod epilepsije daje se prvi dan 300 mg, drugi dan 2 x po 300 mg, treCi dan 3 x po 300 mg, zatim se doza povećava za po 300 mg na dan, podijeljeno u tri dnevne doze do maksimalno 2,4 g na dan, uobičajena je doza 0,9-1,2 g na dan.
U djece se daje 10 mg/kg na dan i zatim 20 mg/kg na dan, te se povećava za 10 mg/kg na dan podijeljeno u tri dnevne doze i zatim se održava za tjelesnu masu od 26 do 36 kg na 900 mg/dan, odnosno za tjelesnu masu od 37 do 50 kg na 1,2 g/dan, podijeljeno u tri dnevne doze.
Kod neuropatske boli doza se uvodi isto kao kod epilepsije, ali je maksimalna doza 1,8 g/dan podijeljena u tri dnevne doze.

Proizvođač
Pfizer

Oblik
kaps 20 x100 mg 100%
kaps 50 x 300 mg 100%
kaps 50 x 400 mg 100%

O čemu dalje želite čitati?

...

- 22:42 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

PHEMITON (metilfenobarbital)


Korisnici mogu potražiti više informacija na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



methylphenobarbitalum
ATK: Antiepileptici (N03AA)

Sastav
Jedna tableta sadržava 30 mg metilfenobarbitala. Pomoćne tvari: laktoza.
Tablete: 30 tableta po 30 mg; 50 tableta po 200 mg

Farmakoterapijska skupina i djelovanje
Metilfenobarbital je antiepileptik iz skupine barbiturata, a po svojoj kemijskoj građi to je metilirani oblik fenobarbitala. Za razliku od fenobarbitala, njegovo je hipnotičko djelovanje slabije izraženo, dok mu je antikonvulzivno djelovanje jednako onom fenobarbitala. Antikonvulzivno djelovanje metilfenobarbitala posljedica je njegova utjecaja na prijenos impulsa središnjim živčanim sustavom, te povišenja praga električne podražljivosti motoričke kore. Sedacijsko-hipnotičko i antikonvulzivno djelovanje barbiturata posljedica je pojačanog inhibicijskog djelovanja gamaaminomaslačne kiseline (GABA).

Način i mjesto izdavanja
Na recept (samo u ljekarnama i zdravstvenim ustanovama).

Terapijske indikacije
Grand mal i psihomotorna epilepsija (osim vrste petit mal - apsans), febrilne konvulzije.

Kontraindikacije
Preosjetljivost na barbiturate, porfirija, zatajenje bubrega ili jetre, onemoćalost, senilnost, zlouporaba alkohola ili drugih lijekova ili povijest takve zlouporabe. Kontraindiciran je u hiperaktivne djece.

Mjere opreza
Nagli prekid liječenja metilfenobarbitalom može uzrokovati epileptičke napadaje ili pojavu epileptičkog statusa, te se doziranje mora smanjivati postupno.
Pri politerapiji epilepsije bitno je voditi računa o nuspojavama. Preporučuje se pratiti koncentraciju antiepileptika u krvi. Pri dugotrajnom liječenju metilfenobarbitalom, preporučuje se redovito pratiti pokazatelje jetrene i bubrežne funkcije kao i broj krvnih stanica. Pri dugotrajnom liječenju metilfenobarbitalom, preporučuje se uzimanje vitamina D i folne kiseline radi sprječavanja osteomalacije i megaloblastne anemije.
Metilfenobarbital treba oprezno davati bolesnicima s teškom akutnom ili kroničnom boli jer postoji mogućnost prikrivanja simptoma ili paradoksalnih reakcija ekscitiranosti.
Metilfenobarbital treba oprezno propisivati bolesnicima s bolesnom jetrom jer se lijek metabolizira u jetri. Treba ga oprezno davati i bolesnicima s narušenom funkcijom bubrega ili zatajenjem bubrega. Zbog disfunkcije bubrega može se iskazati toksičnost metilfenobarbitala jer se do 50 % lijeka izlučuje urinom. Barbiturati mogu uzrokovati respiracijsku depresiju, te ih stoga valja oprezno davati bolesnicima s bronhopneumonijom ili infekcijiama dišnog sustava.
Produženo uzimanje metilfenobarbitala može izazvati ovisnost!

Interakcije
Barbiturati mogu utjecati na djelovanje širokog raspona ostalih lijekova, uglavnom pospješujući njihovu razgradnju, jer potiču aktivnost mikrosomnih enzima, što obično rezultira smanjenjem, a katkada i pojačanjem njihovih učinaka i toksičnosti. Interakcije mogu biti obostrane, te i drugi lijekovi mogu utjecati na plazmatsku koncentraciju i aktivnost barbiturata. Bez obzira na kinetske i metaboličke interakcije, učinak lijeka se može pojačati, npr. može nastupiti teška depresija kad se barbiturati kombiniraju s alkoholom ili s drugim depresivima središnjeg živčanog sustava, npr. sedativima, hipnoticima, anksioliticima, antihistaminicima i disulfiramom. Poseban je oprez nužan kad se metilfenobarbltal daje u kombinaciji s nekim antiaritmicima (disopiramid, kinidin), antihipertenzivima, uključivši beta-blokatore kao npr. metopropol i propanolol, ali i furosemid i digoksin, s peroralnlm antikoagulansima, antidepresivima, inhibitorima monoamin-oksidaze, s teofilinom, cimetidlnom, tiroksinom, steroidima za sustavnu uporabu, uključivši oralne kontraceptive, s antikonvulzivima poput fenitoina i valproata, antibioticima poput kloramfenikola, rifampicina, metronidazola i doksicilina, ali i griseofulvina te s nekim oralnim hipoglikemijskim lijekovima.

Posebna upozorenja
Metilfenobarbital treba oprezno davati djeci i starijim bolesnicima, bolesnicima s depresijom, bolesnicima s narušenom funkcijom jetre, bubrega ili pluća (status asthmaticus), kao i bolesnicima sa zatajenjem srca.
Metilfenobarbital se mora oprezno davati i bolesnicima s vrućicom, hipertireozom, dijabetesom melitusom, teškom anemijom, šokom i uremijom.
Metilfenobarbital utječe na mentalne i fizičke sposobnosti, pa se za vrijeme liječenja bolesnicima ne preporučuje upravljanje motornim vozilima ni strojevima.

Trudnoća i dojenje
Barbiturati prolaze kroz placentu i mala se količina lijeka izlučuje u majčino mlijeko, te može izazvati pospanost u dojenčadi. Metilfenobarbital treba u trudnoći rabiti samo ako očekivana korist opravdava potencijalni rizik za plod. Uzimanje barbiturata tijekom posljednjeg tromjesečja trudnoće može izazvati fizičku ovisnost s posljedičnim sindromom apstinencije u novorođenčeta. Može izazvati i poremećaj koagulacije u neonatalnom razdoblju, obilježen smanjenom koncentracijom vitamina K.

Doziranje i način uporabe
Lijek treba titrirati oprezno i polako, vodeći računa o individualnim potrebama i odgovoru na liječenje. Preporučuje se jednokratnu dozu uzeti uvečer ako se napadaji javljaju noću i/ili tijekom dana ako se napadaji javljaju danju.
Odrasli
Preporučena srednja doza za odrasle iznosi 200 - 400 mg na dan, a uzima se jednokratno ili podijeljena u više pojedinačnih doza. Maksimalna dnevna doza je 600 mg.
U nemoćnih i starijih bolesnika, kao i onih s narušenom funkcijom bubrega ili jetre, nužne su manje doze (100 - 400 mg)
Djeca
Preporučuje se doza od 5-15 mg/kg tjelesne težine podijeljena u više pojedinačnih doza
Nagli prekid liječenja metilfenobarbitalom ili njegova zamjena drugim antikonvulzivom može uzrokovati epileptičke napadaje ili pojavu epileptičkog statusa, te se doziranje mora smanjivati postupno kroz tri ili četiri dana.

Predoziranje
Simptomi predoziranja su mučnina, povraćanje, glavobolja, vrtoglavica, mentalna konfuzija, poremećaji disanje i koma.
Valja isprati želudac i provesti suportivne mjere za održavanje rada srca, bubrega i dišnih funkcija, te za održanje ravnoteže elektrolita. Radi pojačanja izlučivanja lijeka (ako je funkcija bubrega očuvana) valja pospješiti diurezu i alkalinizirati urin.

Nuspojave
Među najčešće nuspojave ubrajaju se pospanost, vrtoglavica, glavobolja, depresija središnjeg živčanog sustava i mentalna depresija, no mogu se javiti i nistagmus, ataksija, mijalgija, neuralgija i artralgija. Od gastrointestinalnih poremećaja mogući su mučnina, povraćanje, proljev i zatvor. Rijetke su reakcije preosjetljivosti s promjenama na koži, probavnim organima i krvožilnom sustavu. Stevens-Johnsonov sindrom javlja se samo iznimno. Moguća je pojava tolerancije na metilfenobarbital, te fizičke i psihičke ovisnosti, napose pri dugotrajnijem uzimanju većih doza.
O svakoj nuspojavi valja obavijestiti svog liječnika ili ljekarnika.

Proizvođač:
Belupo

Rok valjanosti
Označen je na pakiranju.
Lijek se ne smije rabiti nakon isteka roka valjanosti.
Čuvati pri temperaturi do 25°C.
LIJEK VALJA ČUVATI IZVAN DOSEGA DJECE!

O čemu dalje želite čitati?

...

- 22:26 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

THIORILL (tioridazin)


Korisnici mogu potražiti više informacija na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Sastav1 dražeja sadrži 25,0 mg tioridazin hlorida.
1 dražeja sadrži 100,0 mg tioridazin hlorida.

Djelovanje
Neuroleptici, pa i tioridazin hidrohlorid, djeluju blokiranjem dopaminskih receptora u mozgu i na periferiji, te dijelom blokadom serotoninskih receptora. Kao što je poznato D1 i D5 receptori aktiviraju adenilnu ciklazu, dok je D2, D3 i D4 receptori inhibiraju. Tioridazin inhibira D2 receptore u mezolimbičkom sistemu mozga. Efekti nastale inhibicije klinički se iskazuju kao: antipsihotički, antiemetički, antimuskarinski, ekstrapiramidalni i drugi efekti (blokada a-adrenergičkih receptora izaziva ortostatsku hipotenziju, poikilotermiju, porast prolaktina).

Indikacije

A. Psihoze
· šizofrenija (svi oblici)
· manične, egzogene i endogene psihoze
· teške neuroze
· apstinencijalni sindrom
· manična ili agitirana depresivna stanja
· bolovi rezistentni na analgetsku terapiju
· poremećaji ponašanja u mentalnoj retardiranosti djece
· disociranost djece
· mentalne subnormalnosti

B. Nepsihotični poremećaji
· anksioznost (i udružena s depresijom)
· napetost
· agitiranost u svakom dobu života
· poremećaji sna
· konfuzna stanja u “trećem dobu”
· poremećaji koncentracije u djece
· poremećaji ponašanja u djece
· agresivnost i hiperaktivnost
· psihosomatski poremećaji

Doziranje i način primjene

Psihoze:
· Uobičajena početna doza je 50 do 100 mg, 3 puta na dan, s mogućnošću povećanja do maksimalno 800 mg na dan. Poslije toga, doza se može postepeno smanjivati do doze održavanja.
Ukupna dnevna doza kreće se od 200 do 800 mg, podijeljena u 2 ili 4 pojedinačne doze.
Kratkotrajni tretman umjerenih do izraženih depresija s različitim stupnjem straha i liječenje multiplih simptoma kao što su agitiranost, strah, depresija pamćenja, tenzija, poremećaji sna, fobije:
· Uobičajena doza je 25 mg, 3 puta na dan. Doze se mogu kretati od 10 mg, 2 do 4 puta na dan do 50 mg, 3 do 4 puta na dan.
Ukupna dnevna doza kreće se od 20 do 200 mg.
Djeca:
· THIORILL se ne preporučuje djeci mlađoj od dvije godine. Za djecu od 2 do 12 godina preporučuju se doze od 0,5 mg/kg/dan do maksimalno 3 mg/kg/dan.
· Hospitalizirana, teško poremećena i psihotična djeca zahtijevaju tretman s 25 mg, 2 do 3 puta na dan.

Apstinencijalni sindrom:
· 100-200 mg na dan.
U pothranjenih pacijenata, pacijenata s oboljenjima jetre ili bubrega, kao i u starijih pacijenata preporučuje se primijeniti znatno niže inicijalne doze.

Kontraindikacije
· Izražena depresija CNS-a ili komatozna stanja
· Alergija na tioridazin ili druge fenotijazine
· Krvne diskrazije
· Teška kardiovaskularna oboljenja.
Tioridazin se ne primjenjuje u djece mlađe od 2 godine.

Proizvođač:
Bosnalijek, BiH

Pakiranje
Kutija s 50 dražeja po 25 mg.
Kutija s 25 dražeja po 100 mg.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 22:17 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

PHENOBARBITON (fenobarbital)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Sastav
1 tableta sadržava 15 mg ili 100 mg fenobarbitala
1 ampula sadržava 220 mg fenobarbital-natrija

Djelovanje
Phenobarbiton je sedativ, hipnotik i antikonvulziv, a uz to ima i umjereno spazmolitičko i vazodilatatorno djelovanje. Ta ga svojstva čine pogodnim sredstvom u liječenju raznih bolesti i patoloških stanja.

Indikacije
Besanica, hipertireoza, hipertenzija, ateroskleroza, epilepsija, psihomotorički nemir, eklampsija, epileptički status, tetanus, grčevi zbog trovanja ili bilo koje druge etiologije.

Kontraindikacije
Preosjetljivost prema barbituratima, teška insuficijencija srca, jetre ili bubrega. Vozači ne smiju uzeti fenobarbiton 4 sata prije početka vožnje i za vrijeme vožnje.

Doziranje i način primjene
Za smirenje daje se 1 -2 tablete od 15 mg 3 puta na dan.
Kao hipnotik uzima se 1 -2 tablete od 100 mg pola sata prije spavanja.
Kao antiepileptik uzima se 1 tableta od 100 mg 1 -3 puta dnevno
Djeci se daje 6 mg/kg/dan, tj. dozu određuje liječnik.
Intramuskularno
Odraslima se daje duboko intramuskularno 1 ampula, a po potrebi se ista doza ponavlja više puta.
Djeci se daje 6 mg/kg/24 sata.
Otopinu za injiciranje pripremiti neposredno prije upotrebe.

Proizvođač
Pliva, Zagreb

Način izdavanja
R -Samo na liječnički recept.

Rok valjanosti
označen je na pakiranju

O čemu dalje želite čitati?

...

- 22:06 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

ASAMID (etosuksimid)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Sastav
5 ml sirupa (1 žličica) sadržava 250 mg etosuksimida.
Pomoćne tvari: natrij benzoat, natrij ciklamat, sorbitol, boje: E 123, E 124, E 110.

Farmaceutski oblik i veličina pakiranja
sirup; 200 ml sirupa.
* Izvornom je pakiranju priložena žličica za 5 ml sirupa.

Farmakoterapijska skupina i djelovanje
Asamid je antiepileptik koji povećavajući prag za izbijanje konvulzija i deprimiranjem provođenja impulsa u motornom korteksu smanjuje učestalost epileptičnih napadaja tipa apsansa.

Način i mjesto izdavanja
Na recept (samo u ljekarnama i zdravstvenim ustanovama).

Terapijske indikacije
Asamid je lijek izbora za kontrolu napadaja epilepsije tipa apsansa (petit mal). Kombiniran s ostalim antiepilepticima koristi se u liječenju miješanih oblika epilepsije koji uključuju apsanse.

Kontraindikacije
Preosjetljivost na etosuksimid i ostale sukcinimide.

Mjere opreza
Tijekom liječenja Asamidom bolesnici trebaju obavljati redovite kontrole krvne slike, bubrežne i jetrene funkcije, te pretrage mokraće.
Doza se etosuksimida pri prekidu liječenja mora postupno smanjivati. Pri zamjeni nekog antikonvulziva etosuksimidom, dozu etosuksimida treba postupno povećavati, a dozu antikonvulziva istodobno postupno smanjivati.

Interakcije

Istodobnom primjenom etosuksimida s depresorima središnjeg živčanog sustava ili s alkoholom mogu se pojačati depresivni učinci. Istodobna primjena etosuksimida s haloperidolom može promijeniti način i učestalost pojavljivanja epileptiformnih napadaja; serumska se koncentracija haloperidola može znatno smanjiti.

Istodobnom primjenom etosuksimida s tricikličkim antidepresivima, loksapinom, maprotilinom, molindonom, MAO inhibitorima, fenotijazinima, pimozidom ili s tioksantenima prag za izbijanje konvulzija i antikonvulzivni učinci mogu se smanjiti, a depresivni učinak na središnji živčani sustav povećati.

Zbog indukcije jetrenih mikrosomnih enzima karbamazepinom, fenobarbitalom, fenitoinom ili primidonom, može se povećati metabolizam i smanjiti serumska koncentracija istodobno primijenjenog etosuksimida; preporučuje se praćenje serumskih koncentracija kao orijentacija za doziranje.

Valproična kiselina, zbog promjena metabolizma, može smanjiti, ali i povećati koncentraciju etosuksimida; kao orijentacija za doziranje preporučuje se praćenje serumskih koncentracija etosuksimida.

Posebna upozorenja
U bolesnika s bubrežnim ili jetrenim oštećenjem Asamid valja primijenjivati s oprezom. U bolesnika s krvnim diskrazijama i u bolesnika s porfirijom primjenu Asamida zbog moguće egzacerbacije treba izbjegavati.
Asamid može smanjiti sposobost upravljanja vozilima i strojevima, na što bolesnike koji se njime liječe treba upozoriti.
Trudnoća i dojenje
Iako tijekom trudnoće nisu zapaženi štetni učinci etosuksimida, valja pažljivo procijeniti korist liječenja u odnosu na moguću opasnost po plod, te davati najmanje doze uz praćenje njegove serumske koncentracije.
Etosuksimid se izlučuje u mlijeku dojilje. Iako nisu zapaženi štetni učinci etosuksimida na dojenče, tijekom dojenja ga valja primjenjivati s oprezom.

Doziranje i način uporabe
Uobičajena početna doza Asamida u djece mlađe od 6 godina iznosi 250 mg na dan (1 žličica), a u djece starije od 6 godina i u odraslih 500 mg na dan (2 žličice). Doza se, ovisno o terapijskom odgovoru, može povećavati za 250 mg (jednu žličicu) svakih 4 do 7 dana, do najveće dnevne doze od 1 g (4 žličice) u djece, odnosno 1,5 g (6 žličica) u odraslih. Optimalna dnevna doza održavanja u djece iznosi oko 20 mg/kg.
Asamid se preporučuje uzimati tijekom obroka ili s mlijekom.

P r e d o z i r a n j e
Znakovi predoziranja etosuksimidom su jaka pospanost (zbog depresije središnjeg živčanog sustava), jaka mučnina i povraćanje, te problemi s disanjem (usporeno i nepravilno disanje, depresija disanja).
Specifičnog antidota nema, pa je liječenje predoziranja simptomatsko i suportivno. Da bi se smanjila apsorpcija valja izazvati povraćanje (u svjesnih bolesnika) ili isprati želudac, te primijeniti aktivni ugljen. Eliminacija se može povećati hemodijalizom.

Nuspojave
Najčešće su nuspojave anoreksija, ataksija, vrtoglavica, pospanost, glavobolja, štucanje, mučnina ili povraćanje, grčevi u trbuhu, a od ozbiljnijih se mogu pojaviti Stevens-Johnsonov sindrom ili sustavni lupus eritematosus. Rijeđe se mogu pojaviti umor ili slabost, agresivnost, poteškoće koncentracije i depresija. Iznimno su rijetke krvne diskrazije (agranulocitoza, aplastična anemija, eozinofilija, leukopenija, pancitopenija), toničko-klonički grčevi, psihoza i pruritični eritematozni osip.
O svakoj nuspojavi valja obavijestiti svog liječnika ili ljekarnika.

Proizvođač
Pliva, Zagreb

Rok valjanosti
Označen je na pakiranju.
Lijek se ne smije rabiti nakon isteka roka valjanosti.
Čuvati pri temperaturi do 25 °C.
LIJEK VALJA ČUVATI IZVAN DOSEGA DJECE!

O čemu dalje želite čitati?

...

- 21:58 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

AKINETON (biperiden)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Sastav
Djelatna tvar: 1 tableta sadržava 2 mg biperiden-klorida
Pomoćne tvari: laktoza, mikrokristalinicna celuloza

Pakiranje
Kutija s 50 tableta (blister pakiranje, 5x10 tbl)

Farmakoterapijska skupina i djelovanje
Akineton je antiparkinsonik iz skupine antikolinergičkih lijekova.
On uspostavlja ponovnu ravnotežu cerebralnih dopaminergičkih i kolinergičkih kojih je oštećenje izraz postojanja Parkinsonove bolesti i drugih ekstrapiramidnih poremećaja.
Blokator je acetilkolinskih receptora s većim afinitetom za one M1 tipa. Kako su ti receptori smješteni pretežito na strukturama u središnjem živčanom sustavu, Akineton uglavnom tamo postiže svoje učinke.

Proizvođač
Abbott GmbH & Co. KG
Ludwigshafen, Njemačka

Indikacije
Liječenje Parkinsonova sindroma, osobito da bi se suzbili rigidnost misnica i podrhtavanje (tremor).
Liječenje ekstrapiramidnih poremećaja uzrokovanih lijekovima (neurolepticima ili sličnim lijekovima), kao što su rane diskinezije (smetnje gutanja, kretnji jezikom i pogleda ustranu), akatizija i simptomi nalik Parkinsonovoj bolesti.
Drugi ekstrapiramidni poremećaji, oni koji zahvaćaju cijelo tijelo (generalizirani), odnosno oni koji zahvaćaju samo pojedine njegove dijelove (segmentalni), kao sto su distonije, osobite smetnje kretnji u području glave (sindrom Meige), grč očnih kapaka (blefarospazam), grč vratnih mišića (spasticki tortikolis).

Kontraindikacije
Akineton se ne smije primijeniti u bolesnika koji imaju neliječeno povišenje očnoga tlaka (glaukom uskoga kuta), u bolesnika s mehaničkim suženjem u probavnom sustavu (stenozom) te kod megakolona.
S oprezom valja primijeniti Akineton u bolesnika s adenomom prostate, a takoder i kod bolesti koje mogu dovesti do opasna ubrzanja rada srca (tahikardije).

Mjere opreza
Ispitivanja na životinjama pokazuju da lijekovi sa središnjim antikolinergičkim djelovanjem, kakav je i Akineton, mogu povećati sklonost konvulzijama. 0 tome valja voditi računa u bolesnika koji pokazuju sklonost konvulzijama. Moguća je zlouporaba Akinetona. To je vjerojatno povezano s njegovim učincima na poboljšanje raspoloženja i stvaranje kratkotrajne euforije, što se katkad zapaža.

Interakcije
Istovremena primjena s drugim lijekovima koji također imaju antikolinergički učinak na središnji živčani sustav, kao što su psihofarmaci, lijekovi za liječenje alergija (antihistaminici), antiparkinsonici i lijekovi protiv mišićnih grčeva (spazmolitici), može dovesti do pojačanja centralnih i perifernih nuspojava.
Uporaba uz kinidin može pojačati njegova antikolinergička djelovanja (posebice na AV-provođenje).
Istovremena uporaba s levodopom može dovesti do pojačanja motoričkih poremećaja (diskinezija).
Biperiden može pogoršati motorički poremećaj (tardivnu diskineziju) izazvan dugotrajnom uporabom neuroleptika.
Ponekad su Parkinsonski simptomi kod tardivne diskinezije tako izraženi da je, unatoč toj činjenici, potrebno antikolinergičko liječenje.
Antikolinergici mogu pojačati nuspojave petidina na središnji živčani sustav.
Za vrijeme uzimanja biperidena može se pojačati učinak alkohola.
Biperiden oslabljuje djelovanje metoklopramida.

Posebna upozorenja
Uporaba tijekom trudnoće i dojenja
Nema pokazatelja da bi Akineton mogao imati nepoželjni, teratogeni učinak na nerođeno dijete. Ipak, valja biti suzdržan u propisivanju Akinetona trudnicama, osobito tijekom prvoga tromjesječja, budući da iskustva u uporabi Akinetona tijekom trudnoće nisu dovoljna.
Antikolinergički lijekovi mogu spriječiti stvaranje i izlučivanje mlijeka. Za Akineton o tome nema podataka. Djelatna tvar Akinetona izlučuje se u mlijeku žene i tu moze postići iste koncentracije kao i u njezinoj plazmi. Zbog toga se redovito preporučuje prestanak dojenja.
Utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i strojevima
Nepoželjni periferni učinci i učinci na središnji živčani sustav.(SŽS) mogu smanjiti sposobnost upravljanja vozilima ili strojevima, osobito ukollko se Akineton uzima u kombinaciji s drugim lijekovima s učinkom na SŽS, drugim antikolinergicima ili s alkoholom.
Stariji bolesnici, osobito oni s ostećenjima mozga vaskularne ili degenerativne naravi, mogu pokazati veću osjetljivost već i na terapijske doze lijeka.

Doziranje i način primjene

Liječenje Akinetonom se u načelu započinje postupno, doza ovisi o željenim učincima i nuspojavama.
Iskustva pri primjeni u djece još su ograničena uglavnom na kratkotrajno liječenje distonije izazvane lijekovima (npr. neurolepticima ili metoklopramidom i sličnim tvarima).
Tablete se uzimaju s vodom za vrijeme ili nakon obroka.
Ukoliko nije drukčije propisano, vrijede sljedeće preporuke za doziranje:

Parkinsonova bolest

Liječenje se u odraslih započinje dnevnom dozom 2 puta 1/2 tablete. Doza se može potom povećavati dnevno za najviše 1 tabletu. U starijih bolesnika, osobito u onih s već postojećim organskim oštećenjem mozga, potrebno je oprezno doziranje, npr. prema sljedećem predlošku:

sveukupno
ujutro
u podne
navečer
1. i 2. dan2 x dnevno 1/2 tablete1/2 tablete1/2 tablete0
3. i 4.3 x dnevno 1/2 tablete1/2 tablete1/2 tablete1/2 tablete
5. i 6.2 tablete dnevno 1 tableta1/2 tablete1/2 tablete
7. do 10.3 x dnevno 1 tableta1 tableta1 tableta1 tableta
11. i 12.4 tablete dnevno1/2 tableta1/2 tableta1 tableta
13. i 14.3 x dnevno 2 tablete2 tablete2 tablete2 tablete

Najviša ukupna dnevna doza iznosi 8 tableta. Dnevnu dozu valja ravnomjerno rasporediti tijekom dana.

Ekstrapiramidni poremećaji izazvani lijekovima i drugi ekstrapiramidni poremećaji
Odrasli uzimaju jednom do četiri puta dnevno 1/2 do 2 tablete, kao popratno liječenje uz neuroleptik, što ovisi o težini simptoma. Djeca u dobi 3-15 godina uzimaju jednom do tri puta dnevno 1/2 do 1 tablete.
Za liječenje drugih ekstrapiramidnih poremećaja Akineton valja uvoditi vrlo postupno, povećavajući dozu za 1 tabletu tjedno, sve do najviše doze koja se podnosi, a može biti i nekoliko puta viša od uobičajene doze Akinetona u drugim indikacijama.

Simptomi predoziranja i liječenje
Simptomi i znaci otrovanja biperidenom u načelu su poput onih kod otrovanja atropinom. Javljaju se znaci periferne blokade parasimpatikusa (npr. široke trome zjenice, suhoća sluznica, crvenilo lica, ubrzanje srčanog rada, atonija crijeva i mokraćnog mjehura, povišenje tjelesne temperature (posebice u djece) te znaci sa strane središnjeg živčanog sustava (uzbuđenje, zbunjenost, zanesenost svijesti i/ili halucinacije).
Pri masivnom otrovanju postoji rizik središnje paralize disanja i zatajenja krvotoka.
Liječenje predoziranja
Otrovanim osobama koje su životno ugrožene daju se blokatori acetilkolinesteraze koji prolaze u likvor, kao npr. fizostigmin. Uz to je važno nadziranje krvotoka i disanja (katkad i njihova mehanička potpora) te nadziranje tjelesne topline. Potrebno je derivirati mokraću urinarnim kateterom.

Nuspojave
Nuspojave se osobito javljaju na početku liječenja ili pri prebrzom povećanju doze. Nagli prestanak liječenja valja izbjeći zbog opasnosti pojave snažnih suprotnih učinaka, osim u slučaju ozbiljnih komplikacija.
Nuspojave sa strane središnjeg živčanog sustava su umor, vrtoglavica i slabost, a kod viših doza nemir, uzbuđenost, strah, zbunjenost i delirij; katkad smetnje upamćivanja te, rijetko, halucinacije.
Periferne nuspojave su suhoća usta, smetnje vida (akomodacije), smanjenje izlučivanja znoja, začepljenost,želučane tegobe i povećanje ili ,vrlo rijetko, smanjenje srčane frekvencije. Katkad moze doći do smetnji pražnjenja mokračnoga mjehura, posebice u bolesnika s povećanjem prostate. Tad valja smanjiti dozu lijeka. Rijetko dolazi do prestanka mokrenja (retencije urina): tada se može primijeniti karbakol kao antidot.
U pojedinim slučajevima zapaženi su alergijski kožni osipi, motoričke smetnje koje su nastale zbog uporabe biperidena (diskinezije), smetnje koordinacije pokreta (ataksija), mišićni trzaji i smetnje govora.
O svakoj nuspojavi, i onoj koja nije navedena u ovoj uputi, bolesnik treba obavijestiti svojega liječnika ili ljekarnika.

Rok valjanosti
Napisan je na kutiji. Lijek se ne smije koristiti nakon isteka roka.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 21:40 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

LEPONEX (klozapin)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



1 tableta sadržava 25,0 mg klozapina.
1 tableta sadržava 100,0 mg klozapina.

Djelovanje
Klozapin je neuroleptik iz grupe tricikličnih derivata dibenzodiazepina. Posjeduje sedativne i hipnotske efekte, te antidepresivnu i antipsihotičku aktivnost. Uspješno suzbija niz psihopatoloških fenomena kao psihomotorni nemir, agresivnost, anksioznost, afektivnu turbulenciju, produktivne psihotične fenomene kao halucinacije i sumanute misli. Efekti klozapina na CNS ispoljavaju se blokadom dopaminskih receptora čime se smanjuju simptomi shizofrenije koji nastaju uslijed povećane osjetljivosti ili povećanja broja dopaminskih receptora u limbičkom sistemu. Klozapin također djeluje antagonistički na holinergičke, histaminske i serotoninske receptore.

Indikacije
Shizofrenija u pacijenata koji ne odgovaraju ili ne podnose terapiju klasičnim neurolepticima.

Doziranje
Prvi dan: 12,5 mg, 1 do 2 puta dnevno.
Drugi dan: 25 mg ili 50 mg, jednom dnevno.
Od trećeg dana doza se postepeno povećava do doze od 300 do 450 mg/dan (eventualno 600 mg/dan) i primjenjuje se podijeljena na nekoliko pojedinačnih doza.
Maksimalna dnevna doza je 900 mg/dan.
Kao doza održavanja primjenjuje se najniža efektivna terapijska doza.

Kontraindikacije
Preosjetljivost na lijek
Toksična ili idiosinkrazijska granulocitopenija ili agranulocitoza (izuzev onih koje su izazvane hemoterapijom karcinoma)
Oštećena funkcija koštane srži
Neliječena epilepsija
Cirkulatorni kolaps
Depresija CNS-a
Teška renalna ili srčana oboljenja
Akutno oboljenje jetre sa sljedećim simptomima (mučnina, gubitak apetita ili žutica)
Progresivno oboljenje jetre ili jetrena insuficijencija

Proizvođač
Novartis Pharma Services

Pakiranje
Kutija s 50 tableta od 25 mg.
Kutija s 50 tableta od 100 mg.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 21:30 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

TEGRETOL (karbamazepin)


Korisnici mogu potražiti više informacija na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Tegretol, Tegretol CR tablete
carbamazepinum
ATK: Antiepileptici (N03AF)

Sastav
1 tableta Tegretola sadržava 200 mg karbamazepina.
Pomoćne tvari: mikrokristalna celuloza, karmeloza natrij.
1 tableta Tegretola CR sadržava 400 mg karbamazepina.
Pomoćne tvari: etilceluloza, mikrokristalna celuloza, kroskarmeloza natrij, hipromeloza, polietoksilirano ricinusovo ulje, boje E171 i 172.

Farmaceutski oblik i veličina pakiranja
Tegretol: 50 tableta
Tegretol CR: 30 tableta s postupnim oslobađanjem

Farmakoterapijska skupina i djelovanje

Tegretol sadržava karbamazepin, antiepileptik iz skupine karboksamida s neurotropnim i psihotropnim učinkom. Smanjeno oslobađanje glutamata i stabiliziranje neuronske membrane osnova je antiepileptičnog djelovanja, a smanjenje dopaminergičnog i noradrenergičnog provođenja impulsa odgovorno je za antimanična obilježja karbamazepina. Karbamazepin također inhibira ponavljana izbijanja neurona i smanjuje sinaptičko širenje ekscitacijskih impulsa. Pretpostavlja se da je mehanizam djelovanja karbamazepina blokiranje natrijskih kanala.

U liječenju epilepsije pogodan je za monoterapiju i za kombiniranje s ostalim antiepilepticima. Psihotropno djelovanje omogućuje bolju kontaktibilnost i resocijalizaciju bolesnika s epilepsijom ili s manično-depresivnom psihozom. Karbamazepin najčešće spriječava paroksizmalnu bol idiopatske neuralgije trigeminusa. U alkoholičara s apstinencijskim sindromom povećava prag za izbijanje konvulzija i umanjuje apstinencijske simptome.

Način i mjesto izdavanja
Na recept (samo u ljekarnama i zdravstvenim ustanovama).

Terapijske indikacije
Epilepsija:
- parcijalni napadaji s jednostavnom ili složenom simptomatologijom (sa ili bez gubitka svijesti) sa ili bez sekundarne generalizacije
- generalizirani toničko-klonički napadaji (grand mal)
- miješani oblici epilepsije
Bol trigeminalne neuralgije (idiopatske ili zbog multiple skleroze), idiopatske glosofaringealne neuralgije te bolne dijabetične neuropatije.
Apstinencijski sindrom u alkoholičara.
Akutna manija i terapija održavanja u bolesnika s bipolarnim afektivnim poremećajima u svrhu prevencije ili ublažavanja rekurencije.

Kontraindikacije
Preosjetljivost na karbamazepin i srodne lijekove (triciklički antidepresivi), AV-blok, depresija koštane srži ili akutna intermitentna porfirija u anamnezi, istodobno liječenje MAO-inhibitorima. Liječenje MAO-inhibitorima treba prekinuti najmanje 2 tjedna prije početka liječenja Tegretolom, a ako je moguće i prije.

Mjere opreza
Tijekom liječenja Tegretolom može se prolazno ili trajno smanjiti broj leukocita. Češće je to prolazni poremećaj koji ne signalizira početak aplastične anemije ili agranulocitoze. Krvna se slika svim bolesnicima mora provjeriti prije početka liječenja te pratiti periodično tijekom liječenja. Ako se broj leukocita ili trombocita trajno smanji ili se nastavi smanjivati tijekom liječenja, bolesnika i kompletnu krvnu sliku valja pozorno pratiti. U slučaju značajne depresije koštane srži liječenje Tegretolom valja prekinuti.
Ako se pojave simptomi ozbiljne kožne reakcije, npr. Stevens-Johnsonov sindrom ili Lyellov sindrom, uzimanje Tegretola treba odmah prekinuti. Blage kožne reakcije su većinom prolazne, nisu opasne i obično nestaju tijekom nekoliko dana ili tjedana liječenja istom ili manjom dozom; bolesnika treba nadzirati.
Bolesnike treba upozoriti na rane znakove hematoloških poremećaja, kao i na kožne i jetrene simptome. Bolesnik treba obavijestiti liječnika ako se pojave reakcije poput vrućice, angine, osipa, ulkusa u ustima, pojavljivanja modrica i petehijalnog krvarenja.
Liječenje se Tegretolom smije provoditi samo uz liječnički nadzor.
Preporučuje se periodično obavljati osnovne i kompletne pretrage mokraće te ureu u krvi.
Nagli prestanak uzimanja Tegretola može izazvati epileptične napadaje. Ako se u bolesnika s epilepsijom uzimanje Tegretola treba hitno prekinuti, treba ga zamijeniti s drugim odgovarajućim antiepileptikom.

Interakcije

Lijekovi koji mogu povećati plazmatsku razinu karbamazepina te zbog kojih treba prilagoditi dozu Tegretola su:
verapamil, diltiazem, dekstropropoksifen, viloksazin, fluoksetin, fluvoksamin, moguće cimetidin, acetazolamid, danazol, moguće desipramin, nikotinamid (u odraslih, samo u velikim dozama), nefazodon, makrolidni antibiotici (eritromicin, troleandomicin, josamicin, klaritromicin), azoli (itrakonazol, ketokonazol, flukonazol), terfenadin, loratadin.

Lijekovi koji mogu smanjiti plazmatsku razinu karbamazepina su:
fenobarbital, fenitoin, primidon, progabid, teofilin, metsuksimid, fensuksimid, rifampicin, cisplatin ili doksorubicin te moguće klonazepam, valproična kiselina ili valpromid. Valproična kiselina, valpromid i primidon mogu povećati plazmatsku razinu farmakološki aktivnog -epoksid metabolita karbamazepina. Dozu Tegretola treba u tom slučaju prilagoditi.

Pri istodobnoj primjeni s felbamatom može se smanjiti plazmatska razina karbamazepina, povećati razina -epoksid metabolita te smanjiti razina felbamata.

Izotreonin može smanjiti bioraspoloživost i/ili klirens karbamazepina i -epoksid metabolita te valja pratiti plazmatsku koncentraciju karbamazepina.

Karbamazepin može smanjiti plazmatsku koncentraciju nekih lijekova dok im se učinci mogu umanjiti ili sasvim nestati. Stoga se pri istodobnoj primjeni s karbamazepinom doziranje mora prilagoditi slijedećim lijekovima:
klobazam, klonazepam, etosuksimid, primidon, valproična kiselina, alprazolam, kortikosteroidi, ciklosporin, digoksin, doksiciklin, felodipin, haloperidol, imipramin, metadon, oralni kontraceptivi, teofilin, oralni antikoagulansi, felbamat, lamotrigin, zonisamid, tiagabin, topiramat, triciklički antidepresivi, klozapin.

Karbamazepin može povećati ili smanjiti plazmatske razine fenitoina, a rijetko povećati razine mefenitoina.

Karbamazepin može smanjiti bioraspoloživost paracetamola, povećati hepatotoksičnost izonijazida, u kombinaciji s litijem ili metoklopramidom ili neurolepticima povećati učestalost neuroloških nuspojava, u kombinaciji s nekim diureticima (hidroklorotiazid, furosemid) uzrokovati simptomatsku hiponatremiju, te antagonizirati učinke nedepolarizirajućih mišićnih relaksansa.

Karbamazepin, poput svih ostalih psihotropnih lijekova može smanjiti toleranciju na alkohol, te se tijekom liječenja preporučuje suzdržavanje od alkohola.

Posebna upozorenja

Bolesnicima s miješanim oblicima epilepsije koji uključuju apsanse, tipične ili atipične, Tegretol valja primjenjivati s oprezom jer može izazvati egzacerbaciju napadaja. Ako se pojave napadaji, uzimanje Tegretola treba odmah prekinuti.

Tijekom liječenja Tegretolom posebice bolesnika s jetrenom bolesti u anamnezi i starijih bolesnika periodično valja obavljati osnovne jetrene pretrage. U slučaju pogoršanja jetrene funkcije ili aktivne jetrene bolesti liječenje Tegretolom odmah treba prekinuti.

U bolesnika s anamnezom srčanih, jetrenih ili bubrežnih bolesti, s hematološkim nuspojavama na ostale lijekove ili s prekidom prethodnog liječenja Tegretolom, Tegretol se propisuje samo nakon kritičke procjene koristi u odnosu na rizike uz pozorno praćenje.

Tegretol ima blago antikolinergično djelovanje, te bolesnike s povećanim intraokularnim tlakom tijekom liječenja Tegretolom valja pomno nadzirati.

Tijekom liječenja Tegretolom treba obratiti pozornost na mogućnost aktivacije latentne psihoze, a u starijih bolesnika na mogućnost konfuzije i agitacije.

Zbog interakcija i različite farmakokinetike u starijih bolesnika dozu Tegretola valja odrediti s oprezom.

U žena reproduktivne dobi koje se liječe Tegretolom, zbog smanjene pouzdanosti oralnih kontraceptiva u kombinaciji s Tegretolom, preporučuje se odabir druge kontracepcijske metode.

U slijedećim se stanjima preporučuje praćenje plazmatskih koncentracija karbamazepina: dramatično povećanje učestalosti napadaja, trudnoća, u djece i adolescenata, kod sumnje na poremećaje apsorpcije, kod sumnje na toksičnost pri primjeni više lijekova.

Utjecaj na sposobnosti upravljanja vozilima i strojevima
Bolesnike valja upozoriti na umanjenu sposobnost reagiranja pri upravljanju vozilima ili strojevima zbog moguće vrtoglavice i pospanosti koje se javljaju osobito u početku liječenja Tegretolom. Vozilima i strojevima bi smjeli upravljati samo bolesnici čija je epilepsija primjereno kontrolirana.

Trudnoća i dojenje
Tegretol bi se tijekom trudnoće, posebice tijekom prvog tromjesečja, smio uzimati samo ako je moguća korist veća od mogućeg rizika za plod.
Preporučuje se monoterapija najmanjim učinkovitim dozama Tegretola, te praćenje koncentracija lijeka u krvi.
S obzirom da tijekom trudnoće nastaje manjak folne kiseline, a antiepileptički lijekovi mogu taj manjak povećati, preporučuje ga se nadomjestiti.
Da bi se spriječila krvarenja u novorođenčeta, preporučuje se davanje vitamina K1 trudnici tijekom posljednjih tjedana trudnoće i novorođenčetu.
S obzirom da karbamazepin prolazi u mlijeko, valja procijeniti prednosti dojenja u odnosu na malu mogućnost nuspojava u dojenčeta. Dojilje koje se liječe Tegretolom, stoga, mogu dojiti ako se dijete nadzire zbog mogućih nuspojava (npr. pretjerana pospanost).

Doziranje i način uporabe

Tegretol tablete se uzimaju s malo tekućine tijekom obroka, nakon ili između obroka. Tegretol CR tablete treba progutati cijele ili prepolovljene prema liječnikovom uputstvu.

Epilepsija
Kad je to moguće Tegretol se primijenjuje kao monoterapija. Liječenje valja započeti s manjim dozama uz postupno povećavanje dok se posigne terapijski učinak.
Određivanju optimalne doze može pomoći određivanje plazmatskih koncentracija lijeka.

Odrasli
Preporučena početna doza iznosi 100 do 200 mg (1/2 do 1 tableta Tegretola ili 1/2 tablete Tegretola CR) jedanput ili dvaput na dan. Dnevna se doza postupno povećava do postizanja optimalnog terapijskog odgovora, obično do 400 mg 2-3 puta na dan. Nekim je bolesnicima potrebno i 1600 do 2000 mg na dan.

Djeca
Liječenje u djece starije od 4 godine može započeti dozom od 100 mg na dan, koja se povećava za 100 mg svakog tjedna. S obzirom da tablete nisu primjerene manjoj djeci navedeno je doziranje za dobne skupine djece starije od 6 godina.
Djeca od 6 do 10 godina: 400 do 600 mg na dan (2 do 3 tablete Tegretola)
Djeca od 11 do 15 godina: 600 do 1000 mg na dan (3 do 5 tableta Tegretola) podijeljeno u 2 do 3 pojedinačne doze.

Bol trigeminalne neuralgije i ostalih bolnih sindroma

Početna se doza od 200 do 400 mg na dan (od 1/2 do 1 tablete Tegretola dvaput na dan) postupno povećava do prestanka boli. Uobičajena je doza 200 mg (1 tableta Tegretola) 3 do 4 puta na dan. Doza se zatim postupno smanjuje do najmanje učinkovite doze održavanja. U starijih se bolesnika liječenje preporučuje započeti dozom od 100 mg dvaput na dan.
U bolesnika s bolnom dijabetičnom neuropatijom prosječna doza iznosi 200 mg (1 tableta Tegretola) 2-4 puta na dan.

Apstinencijski sindrom u alkoholičara

Prosječna doza održavanja iznosi 200 mg (1 tableta Tegretola) triput na dan. U ozbiljnijim se slučajevima doza tijekom prvih dana liječenja može povećati na 400 mg (2 tablete Tegretola ili 1 tableta Tegretola CR) triput na dan. Bolesnicima s težim apstinencijskim simptomima, Tegretol se u početku liječenja kombinira sa sedativima-hipnoticima (npr. oksazepam, klometiazol, klordiazepoksid). Nakon prolaska akutnog stadija liječenje se može nastaviti samo Tegretolom.

Akutna manija i terapija održavanja u bolesnika s bipolarnim afektivnim poremećajima

Dnevna doza obično iznosi 400 do 600 mg podijeljeno u 2-3 doze (1 tableta Tegretola dvaput ili triput na dan odnosno 1 tableta Tegretola CR dvaput na dan); iznimno se daje do 1600 mg na dan. U liječenju akutne manije dozu valja povisivati prilično brzo, dok se u terapiji održavanja u bolesnika s bipolarnim poremećajima preporučuju postupna i mala povećanja doze.

P r e d o z i r a n j e

Prvi se znakovi i simptomi pojavljuju 1 do 3 sata nakon primjene. Obično se pojavljuju simptomi središnjeg živčanog sustava, a najistaknutiji su neuromuskularni poremećaji. Utjecaj na središnji živčani sustav za posljedicu može imati stupor, komu, konvulzije, depresiju disanja i smrt.

Kardiovaskularni poremećaji su općenito blagi, a ozbiljne se srčane komplikacije pojavljuju samo nakon iznimno velikih doza (>60 g).

Znakovi predoziranja se mogu očitovati i kao poremećaji u dišnom i probavnom sustavu, te poremećaji bubrežne funkcije.

Specifični antidot ne postoji. Liječenje u početku ovisi o bolesnikovu kliničkom stanju. Da bi se potvrdilo predoziranje karbamazepinom i ustvrdila veličina predoziranja treba izmjeriti plazmatsku koncentraciju karbamazepina. Preporučuje se ispiranje želuca i primjena aktivnog ugljena. Najvažnije su suportivne mjere kontinuirano nadziranje srčanog rada i pažljivo korigiranje ravnoteže elektrolita u jedinici intenzivne skrbi. Zbog odgođene apsorpcije, drugog i trećeg dana nakon predoziranja treba očekivati relaps i pogoršanje simptoma.

Nuspojave

Vrtoglavica, pospanost i ataksija su uobičajene nuspojave karbamazepina, posebice u početku liječenja, a mogu se ublažiti ako se započne s manjom dozom. Pospanost i poremećaji funkcije malog mozga i okulomotorne funkcije (s ataksijom, nistagmusom i diplopijom) su znakovi prevelike plazmatske koncentracije karbamazepina, a mogu nestati ako se liječenje nastavi manjom dozom.

Probavni su poremećaji, uključujući suhoću usta, bol u trbuhu, mučninu, povraćanje, anoreksiju, proljev ili opstipaciju, rjeđi.

Generalizirani eritematozni osipi ponekad, zbog ozbiljnosti, mogu zahtijevati prekid liječenja. Uočene su i fotosenzitivne reakcije, urtikarija, eksfolijativni dermatitis, multiformni eritem, Stevens-Johnsonov sindrom i lupus eritematosus.

Karbamazepin povremeno može izazvati krvne poremećaje uključujući leukopeniju, trombocitopeniju, eozinofiliju, a rijeđe agranulocitozu, aplastičnu anemiju, leukocitozu, purpuru, kao i limfadenopatiju, splenomegaliju, pneumonitis, poremećaje jetrene i bubrežne funkcije te žuticu. Neki od ovih simptoma ili svi mogu predstavljati generaliziranu reakciju preosjetljivosti na karbamazepin.

Ostale nuspojave koje se mogu pojaviti su parestezije, glavobolja, aritmije i srčani blok, kongestivna srčana insuficijencija, hiponatremija i trovanje vodom, te distonije i diskinezije s asteriksima.

O svakoj nuspojavi valja obavijestiti svog liječnika ili ljekarnika.

Proizvođač
Pliva, Zagreb

Rok valjanosti
Označen je na pakiranju.
Lijek se ne smije rabiti nakon isteka roka valjanosti.
Čuvati pri temperaturi do 25 °C.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 21:12 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

LEKOTAM (bromazepam)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



SASTAV
Tableta sadržava 1,5 mg bromazepama.
   Pomoćne tvari: mikrokristalna celuloza, laktoza, E110
Tableta sadržava 3 mg bromazepama.
   Pomoćne tvari: mikrokristalna celuloza, laktoza
Tableta sadržava 6 mg bromazepama.
   Pomoćne tvari: mikrokristalna celuloza, laktoza

SVOJSTVA I DJELOVANJE

Lekotam je benzodijazepinski anksiolitik i mišićni relaksant. Ot­kla­nja psihosomatske smetnje i uspostavlja ravnotežu u vege­tativnom živčanom sustavu. U manjim dozama oslobađa od psihičke napetosti, otklanja nemir i tjeskobu, ne smanjujući pri tome motoričku aktivnost. U većim dozama djeluje još seda­tivno i miorelaksantno, pa je zato pogodan za liječenje teških neuroznih i psihosomatskih bolesti. Slično drugim benzo­di­ja­zepinima, bromazepam djeluje tako što koči određene strukture limbičkog sustava (središta afektivnosti) dozama koje ne utječu na ostale dijelove mozga. Pri tome ne djeluje na retikularnu formaciju, korteks i talamus, tako da uz smanjenje ili otklanjanje posljedica straha, psihičke napetosti i agresivnosti pažnja bo­lesnika ostaje očuvana.

Bromazepam se nakon peroralne primjene brzo i potpuno re­sorbira. Oko 70 % resorbirane količine bromazepama vezano je za proteine plazme. U organizmu se gotovo potpuno meta­bo­lizira, pri čemu neki metaboliti imaju farmakodinamska svojstva izvornoga bromazepama. Već između prvoga i četvrtoga sata dostiže najvišu koncentraciju u krvi. Vrijeme je polovičnog iz­lučivanja iz plazme od 7,9 do 19,3 sata (prosječno 11,9 sati). Izlučuje se s mokraćom, uglavnom u obliku metabolita.

INDIKACIJE
emocionalni poremećaji, stanje živčane napetosti i anksioznosti, anksiozne disforije, nervoze, uzne­mi­renost, poremećaji sna; psihosomatski poremećaji, psihogena glavobolja, psi­hogene dermatoze, astma, želučani i duodenalni ulkus, ulcerozni kolitis; psihoneuroze, psihogene reakcije koje prate akutni i kronični alkoholizam

KONTRAINDIKACIJE
mijastenija gravis, glaukom, trudnoća, dojenje

MJERE OPREZA
Kod starijih i kahektičnih bolesnika te bolesnika sa sklerozom mozga i srčanom insuficijencijom preporučuje se poseban oprez i odgovarajuće prilagođavanje doze.

INTERAKCIJE
Za vrijeme liječenja Lekotamom, bolesnici ne smiju piti alko­holna pića.
Lekotam se može kombinirati s lijekovima središnjega djelova­nja, npr. neurolepticima, trankvilizantima, antidepresivima, hip­no­ticima, anesteticima i analgeticima, ali pritom treba imati na umu da bromazepam pojačava njihovo centralno sedativno djelo­va­nje, pa se zato preporučuje oprez. Istodobna primjena s ci­me­ti­dinom ili propranololom produljuje i pojačava učinak Lekotama.

POSEBNA UPOZORENJA
Pri dužoj primjeni nije isključena mogućnost navikavanja na lijek i zato se dugotrajno uzimanje ne preporučuje.
Lijek može utjecati na psihofizičke sposobnosti, pogotovo ako se uzima zajedno s alkoholom ili depresorima središnjega živča­nog sustava. Liječnik i farmaceut dužni su upozoriti bolesnike da četiri sata nakon uzimanja lijeka ne smiju voziti motorna vozila ili raditi strojevima.

DOZIRANJE I PRIMJENA
Najbolji učinak u primjeni Lekotama postiže se prilagođavanjem doze prema osnovnoj bolesti, jačini simptoma i reagiranju bo­lesnika.
Prosječna je doza za odrasle ambulantne bolesnike od 1,5 do 3 mg tri puta na dan. U teškim slučajevima i kod većine hospi­taliziranih bolesnika optimalna je doza od 6 do 12 mg dva do tri puta na dan. Pri dugotrajnom liječenju terapiju ne treba naglo prekidati, već postupno smanjivati dozu.

PREDOZIRANJE
U literaturi je opisano više slučajeva namjernog predoziranja sa smrtonosnim ishodom. Budući da specifični antidot ne postoji, akutno se trovanje liječi poduzimanjem uobičajenih mjera za potporu srčanog i cirkulacijskog sustava, uz osiguranje pro­laz­nosti dišnih putova i odgovarajuću ventilaciju pluća.

NUSPOJAVE
Kod osjetljivih bolesnika, osobito nakon uzimanja većih doza ponekad se javlja blag umor, pospanost ili vrtoglavica, a po­vremeno mišićna slabost i ataksija. Takve nuspojave mogu se izbjeći prilagođavanjem doze. Osjetljiviji bolesnici zbog dugo­trajnog uzimanja Lekotama mogu postati ovisnici.

UVJETI ČUVANJA
Lijek se čuva na tamnom mjestu pri temperaturi do 25 şC.
Lijek se treba čuvati izvan dohvata djece.

NAČIN IZDAVANJA LIJEKA
R - Lijek se izdaje samo na liječnički recept.

OPREMA
kutije s 30 tableta od 1,5 mg
kutije s 30 tableta od 3 mg
kutije s 20 tableta od 6 mg

O čemu dalje želite čitati?

...

- 21:04 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

SANVAL (zolpidem)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



SASTAV
Tableta sadržava 5, odnosno 10 mg zolpidemova hemitartarata.

SVOJSTVA I DJELOVANJE
Zolpidem je imidazopiridinski sedativni hipnotik s brzim početkom djelovanja. Benzodiazepini se neselektivno vežu za sve tri receptorske benzodiazepinske podskupine omega, a za razliku od njih zolpidem selektivno aktivira samo podskupinu omega-1 benzodiazepinskih receptora.
Zato zolpidem gotovo ne djeluje miorelaksantno i antikonvulzivno, a zadržava fazu dubokog sna. Zolpidemom se skraćuje vrijeme uspavljivanja, povećava ukupno trajanje spavanja, sprečava rano buđenje te smanjuje broj i trajanje buđenja noću.
Zolpidem ne uzrokuje dnevnu sedaciju.

FARMAKOKINETIKA
Lijek počinje brzo djelovati. Njegova je koncentracija najviša približno 0,8 sata nakon primjene. Vrijeme je polovične eliminacije kratko, i to od 1,4 do 3,8 sati. Metabolizira se u tri neaktivna metabolita, koji se izlučuju pretežno mokraćom.
U starijih bolesnika vrijednosti vremena polueliminacije i najviše koncentracije znatno su promijenjene. Zato u njih, a i u bolesnika s jetrenom insuficijencijom treba prilagoditi dozu.

INDIKACIJE
Zolpidem se upotrebljava za kratkotrajno liječenje nesanice.
Liječenje hipnoticima trebalo bi u pravilu biti ograničeno na dva do tri tjedna. Kad se lijek daje više vremena, treba ponovno ocijeniti bolesnikovo stanje.

KONTRAINDIKACIJE
Lijek ne smiju uzimati bolesnici osjetljivi na zolpidem. U bolesnika s apnejom za vrijeme spavanja može se zbog zolpidema i benzodiazepina pogoršati respiracijska funkcija. Lijek se ne daje djeci mlađoj od 15 godina te trudnicama i dojiljama.

MJERE OPREZA
Zbog depresivnog učinka na SŽS i brzoga djelovanja zolpidem treba uzeti neposredno prije spavanja.
Iako u kliničkim ispitivanjima nije dokazano da zolpidem depresivno djeluje na respiracijsku funkciju, potreban je oprez u bolesnika s poremećenom respiracijskom funkcijom.

INTERAKCIJE
Bolesnika treba upozoriti na mogućnost povećavanja učinaka drugih depresora SŽS (anksiolitika, hipnotika, neuroleptika i tricikličnih antidepresiva) pri istodobnom uzimanju zolpidema. Zato doze lijeka treba odgovarajuće smanjiti.
Lijek se ne smije uzimati istodobno s alkoholom.

POSEBNA UPOZORENJA
Liječnik i farmaceut dužni su upozoriti bolesnika da lijek može utjecati na sposobnost upravljanja motornim vozilom ili strojem.

DOZIRANJE I PRIMJENA
Dozu lijeka treba prilagoditi pojedinom bolesniku.
Uobičajena je doza 10 mg prije spavanja. Ako je potrebno, može se povećati na 15 mg ili najviše 20 mg.
U starijih bolesnika i onih s jetrenom insuficijencijom početna je doza 5 mg, a poslije se može povećati do 10 mg.
Lijek se uvijek uzima neposredno prije spavanja.

PREDOZIRANJE
Pri otrovanju zolpidemom provode se uobičajene mjere: ispiranje želuca i praćenje srčano-dišnih parametara. Kao protuotrov može se upotrijebiti flumazenil.

NUSPOJAVE
Bolesnici Sanval dobro podnose. Češće su nuspojave zolpidema (u više od 1 posto bolesnika): pospanost, ataksija, konfuzija, euforija, nesanica, vrtoglavica, diplopija i smetnje vida. Rijetko se pojavljuju (u manje od 1 posto bolesnika): znojenje, bljedilo, ortostatska hipotenzija, agitiranost, halucinacije, parestezije, stupor, proljev i padovi.
Učestalost nuspojava ovisi o veličini doze. U žena su nuspojave češće nego u muškaraca.

UVJETI ČUVANJA
Lijek se čuva na temperaturi do 25°C.
Lijek valja čuvati izvan dosega djece.

ROK VALJANOSTI
Označen je na opremi.

NAČIN IZDAVANJA LIJEKA
R - Lijek se izdaje samo na liječnički recept.

OPREMA
kutije s 20 tableta od 5 mg, reg. br. 530-10/99-01/17.
kutije s 10 tableta od 10 mg, reg. br. 530-10/99-01/18.
kutije s 20 tableta od 10 mg, reg. br. 530-10/99-01/18.

Revizija upute: lipanj 1995
Ime i adresa posjednika odobrenja za stavljanje lijeka u promet:
Lek Zagreb, Maksimirska 120, Zagreb

O čemu dalje želite čitati?

...

- 20:46 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

LEXILIUM (bromazepam)


Korisnici mogu potražiti više informacija na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



SASTAV
1 tableta sadržava 1,5 mg, 3 mg ili 6 mg bromazepama

DJELOVANJE

Bromazepam je anksiolitik iz skupine benzodiazepina srednjeg djelovanja. Uz naglašeno anksiolitično, pokazuje i hipnotično, miorelaksantno i antikonvulzivno djelovanje. Mehanizam nastanka ovih djelovanja se povezuje s povećanom aktivnosti gamaaminomaslačne kiseline, glavnog inhibitora neurotransmitera u mozgu.

Anksiolitično djelovanje se manifestira uklanjanjem emocionalnih poremećaja kao što su: psihička napetost, psihomotorni nemir, uznemirenost, razdražljivost, poremećena koncentracija, strah, nesigurnost, rastrojenost. Isto tako, uklanja i somatske reakcije koje prate anksioznost, stabilizirajući neurovegetativni sustav.

Brzo i potpuno se resorbira u gastrointestinalnom traktu. Maksimalna koncentracija u plazmi se postiže za 1-4 sata po aplikaciji. Metabolizira se u jetri putem glukuronske konjugacije. Poluživot eliminacije je 20-28 sati, što ga ubraja u benzodiazepine srednjeg djelovanja.

INDIKACIJE
- Emocionalni poremećaji i stanja psihičke napetosti: anksioznost, nervoza, uznemirenost, nesanica;
- Psihomotorni poremećaji krvožilnog, respiratornog i gastrointestinalnog sustava, koji dovode do pseudoanginoznih bolova, glavobolje, dermatoza, astme, hiperventilacijskog sindroma, gastričnog i duodenalnog ulkusa, osjećaja punog želuca, ulceroznog kolitisa, iritabilnog kolona;
- Psihoneuroze, psihogene reakcije koje se javljaju kod akutnog i kroničnog alkoholizma.

DOZIRANJE I NAČIN PRIMJENE
Doziranje je individualno. Srednja doza u ambulantno liječenih pacijenata je 1,5 mg do 3 mg, do 3 puta dnevno.
Kod težih slučajeva, osobito kod hospitaliziranih pacijenata, 6 mg do 12 mg, do 2 puta na dan.
U osoba starije dobne skupine dozu treba smanjiti na pola.
Terapiju u pacijenata koji se liječe ambulantno treba započeti s najnižom preporučenom dozom, koja se može po potrebi povećati do optimalnog djelovanja.
U slučajevima dugotrajnog liječenja Leksiliumom, terapiju ne treba naglo prekinuti, već dozu treba postupno smanjivati.

KONTRAINDIKACIJE
Preosjetljivost na benzodiazepine, miastenija gravis, glaukom, trudnoća, dojenje i teža oštećenja funkcije jetre i bubrega.

Trudnoća, dojenje, fertilitet
Lijek je kontraindiciran u trudnoći, pri dojenju i u fertilitetnoj fazi. U prvom tromjesečju trudnoće povećan je rizik kongenitalnih anomalija ploda, a u kasnijim mjesecima može prouzrokovati pospanost, respiratornu depresiju novorođenčeta, hipotoniju i inaktivitet u prvim satima života.

NEŽELJENI UČINCI
U osjetljivih pacijenata, osobito pri višim dozama, može se pojaviti pospanost, vrtoglavica, ataksija. U nekih pacijenata se javlja glavobolja, mučnina, povraćanje, slabost, razdražljivost. Pri nepodnošljivosti ili predoziranju, može se pojaviti izražena sedacija, dezorjentacija, letargija i koma. Pri dugotrajnoj uporabi, kao i kod drugih benzodiazepina, može se javiti ovisnost o lijeku, koja se manifestira s tolerancijom, psihičkom i fizičkom ovisnosti.

MJERE OPREZA
Dozu treba prilagoditi starosnoj dobi, zato što u starijih osoba i kod debilnih osoba postoji povećana osjetljivost i opasnost od razvijanja prekomjerne sedacije, konfuzije i vrtoglavice.
Pri anksioznim stanjima praćenim depresijom potreban je poseban oprez, zato što benzodiazepini uzrokuju dezinhibiciju, što može dovesti do suicida. Oprez je potreban i u bolesnika s oštećenom funkcijom jetre i bubrega.

INTERAKCIJE
Između Lexiliuma i drugih lijekova koji djeluju na središnji živčani sustav (neuroleptici, antidepresivi i drugi, trankvilansi i hipnotici) postoji sinergizam, zato pri takvim kombinacijama valja biti oprezan. Lijek može utjecati na psihofizičke sposobnosti, osobito ako se uzima istodobno s alkoholom ili depresorima središnjeg živčanog sustava.
Cimetidin i propranolol produžavaju poluživot eliminacije bromazepama.

UPOZORENJE
Tijekom liječenja Lexiliumom potrebno je suzdržavati se od alkoholnih pića. Leksilium, osobito, treba pažljivo i postupno uvoditi u liječenje starijih i oslabljenih bolesnika i bolesnika s organskim promjenama na središnjem živčanom sustavu.
Liječnik i ljekarnik su dužni upozoriti bolesnika da vodi računa ukoliko tijekom uzimanja lijeka upravlja motornim vozilom ili strojem.

PREDOZIRANJE
Simptomi predoziranja su pospanost, konfuzija i koma u najtežim slučajevima. Ako se pojavi ekscitacija, primjena barbiturata nije odgovarajuća. Ako su istodobno uneseni alkohol ili druga depresivna sredstva, ishod može biti smrtonosan.
Indicirano je ispiranje želuca. Specifični benzodiazepinski antidot je flumazenil.

PROIZVOĐAČ
Alkaloid Skopje, Makedonija

OPREMA
Kutija s 30 tableta po 1,5 mg
Kutija s 30 tableta po 3 mg
Kutija s 30 tableta po 6 mg

O čemu dalje želite čitati?

...

- 19:58 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

PRAZINE (promazin)


Korisnici mogu potražiti više informacija na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blospot.com



1. NAZIV LIJEKA

PRAZINE® dražeje 25 mg
PRAZINE® dražeje 100 mg
PRAZINE® injekcije 50 mg
PRAZINE® injekcije 100 mg

2. KVALITATIVNI I KVANTITATIVNI SASTAV

Jedna dražeja sadržava 25 mg promazin klorida.
Jedna dražeja sadržava 100 mg promazin klorida.
Jedna ampula s 1 ml otopine za injekciju sadržava 50 mg promazin klorida.
Jedna ampula s 2 ml otopine za injekciju sadržava 100 mg promazin klorida.

3. FARMACEUTSKI OBLIK

Dražeje.
Otopina za injekciju.

4. KLINIČKI PODACI

4.1. Terapijske indikacije

Akutna psihomotorna ekscitacija kod shizofrenije, delirium tremens, akutna alkoholna halucinoza i apstinencijski sindrom.

Razdraženost, napetost, tjeskoba i bol u bolesnika s kroničnim bolestima i u bolesnika bez nalaza organskih poremećaja, mučnina, povraćanje i štucavica uzrokovana uremijom, antineoplasticima i zračenjem.

Preoperacijska priprava bolesnika i premedikacija za opću i lokalnu anesteziju (pojačava anesteziju i ublažava poslijeoperacijsku štucavicu, mučninu i povraćanje).

4.2. Doziranje i način uporabe

Za kontrolu psihomotoričke ekscitiranosti u hospitaliziranih bolesnika daje se četiri puta na dan po 50 - 100 mg promazina intramuskularno. Po potrebi, doza se može nakon 30 minuta povećati do 300 mg. Doza održavanja je 10 - 200 mg svakih 4 - 6 sati.

U iznimnim slučajevima liječenje može započeti intravenskom primjenom 25 - 50 mg promazina (vrlo sporo, u fiziološkoj otopini).

Za vrijeme davanja injekcije i pola sata nakon toga, bolesnik mora ostati u ležećem položaju da se izbjegne ortostatska hipotenzija. Kad se daje intramuskularno, lijek treba dati dubokom intramuskularnom injekcijom. Intravenski se mora davati vrlo precizno, da se izbjegne periarterijsko ili intraarterijsko injiciranje otopine.

Pri nastavku liječenja i u blagih slučajeva, 10 do 200 mg promazina daje se peroralno svakih 4 do 6 sati. Dozu treba postupno prilagođavati prema potrebi i prema tome kako bolesnik podnosi liječenje.

Kroničnim bolesnicima, bolesnicima koji su prošli radioterapiju, te svim ambulantnim bolesnicima daje se 10 do 100 mg tri do četiri puta na dan.

Doziranje u starijih bolesnika
Starijim se bolesnicima preporučuje polovina uobičajene doze za odrasle.

Bolesnicima s organskim moždanim simptomima i akutnim stanjima konfuzije najprije se daje trećina do polovina uobičajene doze za odrasle, a potom se doza povećava, po mogućnosti u razmacima od sedam do deset dana, no nikako u razmacima manjim od dva do tri dana.

Djeci starijoj od 12 godina daje se 1,5 do 6 mg/kg tjelesne težine na dan, podijeljeno u tri do četiri pojedinačne doze.

Nakon postizanja kliničkog poboljšanja treba pokušati prekinuti liječenje, no to se ne smije učiniti naglo.

4.3. Kontraindikacije

Preosjetljivost na fenotiazine, depresija središnjeg živčanog sustava i komatozna stanja, teška bolest jetre, supresija koštane srži ili teška hematološka bolest, glaukom uskog kuta. Ne davati djeci mlađoj od 12 godina.

4.4. Posebna upozorenja i posebne mjere opreza pri uporabi

U gerijatrijskih bolesnika postoji sklonost k povišenju plazmatskih koncentracija fenotiazina, te starijim osobama treba dati manju početnu dozu promazina, a potom je postupno titrirati. Bolesnicima s kardiovaskularnim bolestima također se daju manje terapijske doze promazima, a nužne su i češće medicinske kontrole. U slučaju pogoršanja krvnih diskrazija, liječenje promazinom treba prekinuti. Promazin može pogoršati simptome u bolesnika s Parkinsonovom bolesti.

Čini se da u djece postoji sklonost pojavi neuromuskularnih i ekstrapiramidnih reakcija, napose distonija, te ih pri davanju terapijskih doza fenotiazina valja pozornije nadzirati. Posebno su rizična djeca s akutnim bolestima i poremećajima poput vodenih kozica, infekcija središnjeg živčanog sustava, ospica, gastroenteritisa i dehidracije.

4.5. Interakcije s ostalim lijekovima i ostali oblici interakcija

Istodobno uzimanje fenotiazina s alkoholom ili ostalim depresorima središnjeg živčanog sustava može prouzročiti pojačanu depresiju središnjeg živčanog i dišnog sustava i imati pojačano hipotenzivno djelovanje.

Uz to, barbiturati pojačavaju metabolizam klorpromazina, pospješujući aktivnost jetrenih mikrosomnih enzima.

Osim što se pojačava depresija središnjeg živčanog i dišnog sustava, istodobnom primjenom fenotiazina s opioidnim (narkotičkim) analgeticima povećava se ortostatska hipotenzija i rizik od teškog zatvora, čiji ishod može biti paralitički ileus i/ili retencija urina.

Istodobnim uzimanjem fenotiazina s amantadinom, antidiskineticima, antihistaminicima, antikolinergicima i ostalim lijekovima s antikolinergičkim djelovanjem, može se pojačati hiperpiretičko djelovanje fenotiazina. Bolesnike također valja upozoriti da obavijeste liječnika o pojavi gastrointestinalnih smetnji, jer je pri istodobnoj uporabi moguća pojava paralitičkog ileusa.

Triheksifenidil može smanjiti plazmatsku koncentraciju fenotiazina smanjivanjem gastrointestinalne pokretljivosti i pojačavanjem metabolizma fenotiazina.

Antacidi, lijekovi koji sadržavaju aluminij ili magnezij, lijekovi protiv proljeva i adsorbensi mogu inhibirati apsorpciju peroralno uzetih fenotiazina. Stoga valja izbjegavati istodobnu uporabu fenotiazina s tim lijekovma.

Istodobnim uzimanjem s cimetidinom može se smanjiti apsorpcija klorpromazina u probavnom sustavu.

Istodobnim uzimanjem fenotiazina s litijem može se smanjiti apsorpcija fenotiazina u probavnom sustavu. Smanjenjem serumske koncentracije fenotiazina za više od 40 % pri istodobnom uzimanju, može se povećati brzina izlučivanja litija putem bubrega. Mogu se pojačati ekstrapiramidni simptomi. Antiemetički učinak nekih fenotiazina može prikriti i rane znakove toksičnosti litija - mučninu i povraćanje.
Pri istodobnom uzimanju fenotiazina s antikonvulzivima, uključivši barbiturate, može se pokazati potrebnim prilagoditi doziranje antikonvulziva. Fenotiazini mogu inhibirati metabolizam fenitoina i tako izazvati toksičnost fenitoina.

Istodobnom uporabom fenotiazina s tricikličkim antidepresivima, inhibitorima MAO i selegilinom može se produžiti i pojačati sedacijsko i antikolinergičko djelovanje.

Istodobnom primjenom fenotiazina s tireostaticima može se povećati rizik pojave agranulocitoze.

Pri istodobnom uzimanju fenotiazina i lijekova s hipotenzijskim djelovanjem, može nastupiti jaka hipotenzija s posturalnom sinkopom.

Istodobnom uporabom fenotiazina s beta-blokatorima, vjerojatno uključivši i oftalmike, mogu se, zbog inhibicije metabolizma, povisiti plazmatske koncentracije oba lijeka. To može imati dodatno hipotenzivno djelovanje, te izazvati nepovratnu retinopatiju, srčanu aritmiju i tardivnu diskineziju.

Istodobnim uzimanjem fenotiazina s diureticima može se pojačati hiponatremija i intoksikacija vodom. Stoga valja razmotriti alternativne metode kontrole hipertenzije.

Istodobnom primjenom fenotiazina i lijekova za koje se zna da utječu na jetrene mikrosomne enzime, može se povećati učestalost hepatotoksičnosti. Bolesnike, napose one na dugotrajnijem liječenju i one s poviješću bolesti jetre, valja pozornije pratiti.

Djelovanje levodopa kod Parkinsonove bolesti može se inhibirati zbog blokade dopaminskih receptora u mozgu, ako se levodopa uzima istodobno s fenotiazinima. Levodopa se nije pokazao djelotvornim u liječenju parkinsonizma izazvanog fenotiazinom.

Pri istodobnom uzimanju s ototoksičnim lijekovima, napose s ototoksičnim antibioticima, fenotiazini mogu prikriti neke simptome ototoksičnosti, npr. tinitus, omaglicu i vrtoglavicu.

Istodobnim uzimanjem s lijekovima koji izazivaju fotoosjetljivost, ona se može pojačati. Uz to, istodobnom sustavnom primjenom metoksalena, troksalena ili tetraciklina s fenotiazinima može se povećati intraokularno fotokemijsko oštećenje žilnice, mrežnice i leće.

Potreban je oprez kod primjene antipsihotika i antiaritmika (koji produžuju QT interval) zbog povećanog rizika od javljanja aritmija.

4.6. Trudnoća i dojenje

Ne preporučuje se uzimanje Prazinea u trudnoći. Budući da se promazin izlučuje u majčino mlijeko, ne preporučuje se njegovo uzimanje ni za vrijeme dojenja.

4.7. Utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i strojevima

Promazin može (napose na početku liječenja i nakon primjene velikih doza) utjecati na psiho-fizičke sposobnosti, te se za vrijeme uzimanja promazina ne smije upravljati motornim vozilima i strojevima.

4.8. Nuspojave

Češće nuspojave

Antikolinergičko djelovanje, kongestija nosa, kserostomija, zatvor, hipotenzija. Zamućenje vida povezano s antikolinergičkim djelovanjem; odlaganje mutnog materijala u leći, rožnici i mrežnici, akatizija, distonički ili parkinsonski ekstrapiramidni učinci.

Manje česte nuspojave

Otežano mokrenje; povećana osjetljivost kože na sunce, kožni osip - povezan s kontaktnim dermatitisom, s drugim alergijskim reakcijama ili s kolestatskom žuticom.

Rijetke nuspojave

Agranulocitoza se može pojaviti u prva tri mjeseca liječenja, a oporavak uslijedi jedan do dva tjedna po okončanju liječenja; nakon oporavka može se ponovno pojaviti pri nastavku liječenja.

Kolestatska žutica može se javiti dva tjedna nakon teškog pruritusa, te može napredovati do kroničnog aktivnog hepatitisa. U takvim se slučajevima može pokazati nužnim prekinuti liječenje. Jetreni funkcijski testovi mogu biti poremećeni i bez očevidnih znakova žutice.

Neuroleptički maligni sindrom (NMS) može se pojaviti bilo kada za vrijeme liječenja neurolepticima. Uz jasne znakove poput ukočenosti skeletnih mišića, hipertermije, disfunkcije autonomnog živčanog sustava i poremećaja svijesti, diferencijalno-dijagnostičkim postupcima mogu se otkriti leukocitoza (9500 do 26000 stanica/mm3), povišene vrijednosti jetrenih enzima i povišena vrijednost kreatinin-fosfokinaze (CPK).

Ostale nuspojave: prijapizam, melanoza.

4.9. Predoziranje
Znaci predoziranja su poremećaji svijesti (do kome), konvulzije, hipotenzija, tahikardija, ventrikularna aritmija, hipotermija, usporeno disanje (do paralize).
Treba hitno provesti ispiranje želuca. Liječenje je simptomatsko, uz održavanje vitalnih funkcija.


5. FARMAKOLOŠKE OSOBINE

5.1. Farmakodinamske osobine
Prazine sadržava promazin, koji je alifatski fenotiazinski antipsihotik. Zajedno s klorpromazinom pripada prvoj skupini neuroleptika kojoj je svojstveno snažno sedacijsko i antikolinergičko djelovanje, te umjereno ekstrapiramidno djelovanje kao nuspojava. Fenotiazini blokiraju postsinaptičke dopaminske receptore u mezolimbičkom sustavu i povećavaju promet dopamina blokiranjem D2 somatodendritičnih autoreceptora. Nakon otprilike 12 tjedana kroničnog liječenja nastupa depolarizacijska blokada dopaminskog sustava. Pokazalo se da smanjenje dopaminske neurotransmisije korelira s antipsihotičkim djelovanjem. Blokada dopamina u zoni podraživanja kemoreceptora doprinosi antiemetičkom djelovanju. Sedacijsko djelovanje promazina na središnji živčani sustav iskazuje se i na psihomotoričkom i na afektivnom području.

5.2. Farmakokinetske osobine
Promazin se opsežno metabolizira u jetri, a izlučuje u urin i žuč u obliku brojnih djelatnih i nedjelatnih metabolita. Nakon parenteralne primjene postižu se znatno veće koncentracije u plazmi negoli nakon peroralne primjene. Oko 95 % do 98 % lijeka veže se na plazmine proteine. Široko se raspoređuje po organizmu, prolazi krvno-moždanu zapreku i u mozgu ga se može naći čak i u višim koncentracijama negoli u plazmi. Promazin i njegovi derivati prolaze i kroz posteljicu i izlučuju se u majčino mlijeko. Promazin se metabolizira hidroksilacijom i konjugiranjem s glukuronskom kiselinom, N-oksidacijom atoma sumpora i dealkilacijom. Vrijeme poluizlučivanja metabolita može biti znatno duže od vremena poluizlučivanja samog promazina.

5.3. Pretklinički podaci o neškodljivosti
U glodavaca je uočena povećana učestalost novotvorina dojke pri kroničnoj primjeni antipsihotika. Premda se zna da antipsihotici pri dugotrajnoj uporabi povećavaju razinu prolaktina, a pokusi na staničnim kulturama pokazuju da je trećina tumora dojke u žena in vitro ovisna o prolaktinu, ni klinički ni epidemiološki podaci nisu ukazali na vezu između kroničnog uzimanja antipsihotika i karcinogenog učinka na dojku.
Fenotiazini u dozama koje znatno premašuju one koje se rabe u humanoj medicini, smanjuju spermatogenezu u pokusnih životinja.


6. FARMACEUTSKI PODACI

6.1. Popis pomoćnih tvari

Dražeje
Jezgra: laktoza, saharoza, polividon, silicij dioksid, koloidni, talk, škrob kukuruzni, magnezij stearat
Zaštitna ovojnica: celuloza acetat ftalat, dietil ftalat
Šećerna ovojnica: saharoza, talk, titan dioksid, polividon, polietilenglikol, boja purpurno crvena (E-123, E-124, E-110).
Injekcije
Formaldehid sulfoksilat natrij, natrij citrat, limunska kiselina monohidrat, voda za injekcije.

6.2. Inkompatibilnosti
Nije primjenljivo.

6.3. Rok valjanosti
Dražeje - 36 mjeseci.
Injekcije - 24 mjeseca.

6.4. Posebne mjere pri čuvanju lijeka
Dražeje - Čuvati pri temperaturi do 25 °C.
Injekcije - Čuvati pri temperaturi do 25 °C, zaštićeno od svjetlosti.

6.5. Vrsta i sastav unutarnjeg pakovanja (spremnika)
Dražeje - PVC/Al blister; 5 blistera, svaki s 10 dražeja.
Injekcije - Ampula 2 ml smeđa, samolomljiva; 10 ampula.

6.6. Upute o uporabi/rukovanju
Ne postoje posebne upute o uporabi/rukovanju.

6.7. Ime i adresa proizvođača, odnosno podnositelja zahtjeva
PLIVA Hrvatska d.o.o.
Ulica grada Vukovara 49,
10 000 Zagreb, Hrvatska

6.8. Način i mjesto izdavanja
Na recept (samo u ljekarnama i zdravstvenim ustanovama).

6.9. Broj i datum rješenja o odobrenju za stavljanje lijeka u promet u Republici Hrvatskoj
530-09/03-03/264 od 09.12.2003.
530-09/03-03/263 od 09.12.2003.
530-09/03-03/266 od 09.12.2003.
530-09/03-03/265 od 09.12.2003.

Prosinac, 2003.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 18:46 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

HEPTANON (metadon)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



1. NAZIV LIJEKA

HEPTANON® tablete
HEPTANON® otopina
HEPTANON® kapi
HEPTANON® injekcije

2. KVALITATIVNI I KVANTITATIVNI SASTAV

1 tableta sadržava 5 mg metadon klorida.
1 ml otopine sadržava 10 mg metadon hidroklorida.
1 ml otopine (30 kapi) sadržava 10 mg metadon klorida.
1 ampula sadržava 10 mg metadon klorida.

3. FARMACEUTSKI OBLIK

Tablete.
Oralna otopina.
Kapi, otopina.
Otopina za injekciju.

4. KLINIČKI PODACI

4.1 Terapijske indikacije

Liječenje ovisnosti o heroinu i ostalim morfinskim drogama (sprječavanje apstinencijskog sindroma u ovisnika).

Jaka bol različitih uzroka na koju ne djeluju nenarkotički analgetici (bol u terminalnom stadiju malignoma, žučne i bubrežne kolike, postoperacijska i posttraumatska bol, bol zbog infarkta miokarda)

Jak nadražajni kašalj koji se ne može suzbiti nenarkotičkim ili narkotičkim antitusicima.

4.2 Doziranje i način uporabe

Liječenje ovisnosti:
U liječenju ovisnosti o heroinu i ostalim morfinskim drogama rabe se samo oralni oblici.
Počinje se s 10 do 20 mg (1 do 2 ml) metadona na dan i doza se povećava za 10 do 20 mg dnevno sve dok se ne povuku simptomi apstinencije, a uobičajena doza kojom se u detoksikaciji kontroliraju apstinencijski simptomi iznosi 20 do 40 mg (2 do 4 ml) na dan. Ponekad je potrebna i veća doza, a najveća dopuštena doza iznosi 120 mg (12 ml) na dan. Primijenjena se doza postupno smanjuje svakom bolesniku ponaosob, svakog ili svakog drugog dana, te ovisno o bolesnikovu odgovoru. Ako je potrebno prijeći na dozu održavanja, ona se također određuje svakom bolesniku ponaosob.
Sve bolesnike koji se liječe od ovisnosti, a dobivaju više od 100 mg metadona na dan treba tijekom prva tri mjeseca liječenja svakodnevno nadzirati.
Veličina doza i učestalost doziranja se prilagođavaju svakom bolesniku ponaosob, ovisno o jakosti boli, stanju bolesnika, ostalim istodobno primijenjenim lijekovima i bolesnikovu odgovoru.

Analgezija
2,5 do 10 mg metadona svakih 4 do 6 sati, ovisno o jakosti boli.
Uobičajena doza iznosi 5 do 10 mg svakih 6 do 8 sati.
Za suzbijanje veoma jake boli i u slučaju tolerancije dnevna se doza može povećati na 80 mg i više.

Suzbijanje kašlja
1 do 2 mg svakih 4 do 6 sati.
Tijekom duže uporabe navedena se doza primijenjuje najviše dvaput na dan.

Doziranje u starijih bolesnika
Stariji i oslabljeli bolesnici, te oni s dišnim problemima mogu biti osjetljiviji na učinke metadona, te im zbog opasnosti od depresije disanja treba dati niže doze. Oni su osjetljiviji i na analgetički učinak metadona, te će manje doze ili dulji razmaci između pojedinih doza osigurati učinkovitu analgeziju.

4.3 Kontraindikacije

U bolesnika s akutnim napadajem astme, kroničnom opstruktivnom plućnom bolesti ili plućnim srcem, te s ostalim kroničnim dišnim poremećajima, hipoksijom ili hiperkapnijom metadon ne treba primjenjivati ili ga treba primjenjivati s oprezom zbog opasnosti od jače depresije disanja.

Istovremeno s uzimanjem MAO inhibitora i unutar dva tjedna nakon prestanka njihovog uzimanja ne preporuča se primjena metadona.

Uporaba metadona za liječenje ovisnosti kod osoba ovisnih o ne-opioidnim lijekovima je kontraindicirana.

Preosjetljivost na metadon ili na neki od pomoćnih sastojaka lijeka.

Metadon se ne smije primjenjivati tijekom poroda jer njegovo dugotrajno djelovanje povećava opasnost od depresije disanja u novorođenčeta.

Heptanon se ne primjenjuje u djece.

4.4 Posebna upozorenja i posebne mjere opreza pri uporabi

- U bolesnika s jetrenom ili bubrežnom insuficijencijom dozu metadona treba prilagoditi stupnju oštećenja.
- Stariji i oslabjeli bolesnici mogu biti osjetljiviji na učinke metadona (vidi Doziranje).
- Dugotrajno liječenje metadonom može izazvati ovisnost morfinskog tipa. Da bi se nakon dugotrajnog liječenja izbjegli apstinencijski simptomi, doze treba smanjivati postupno.
- Zbog autoindukcije jetrenih mikrosomnih enzima nakon dugotrajne uporabe povećava se metabolizam metadona, zbog čega nastaje tolerancija. Prvi je znak tolerancije skraćeno trajanje analgezije. Istodobno s tolerancijom na analgetički učinak pojavljuje se i tolerancija na depresivni učinak na disanje. Pri pažljivom povećanju doze do one koja osigurava analgetički učinak, opasnost se od depresije disanja obično ne povećava.
- Heptanon može izazvati ortostatsku hipotenziju, pa iz ležećeg ili sjedećeg položaja valja ustajati polako.
- U bolesnika s proljevom uz pseudomembranozni kolitis uzrokovanim antibioticima ili s proljevom zbog otrovanja, te s teškom upalnom bolesti debelog crijeva primjena metadona se ne preporučuje.
- Primjena se metadona ne preporučuje ni bolesnicima s akutnim abdomenom jer zbog prikrivanja simptoma može onemogućiti dijagnozu i liječenje.
- Oprez pri primjeni je potreban u bolesnika sa slijedećim stanjima: ozljede glave, intrakranijalne lezije, povećani intrakranijalni tlak, hipotireoza, hipertrofija prostate, strikture uretre, preosjetljivost na ostale narkotičke analgetike i Addisonova bolest.

4.5 Interakcije s ostalim lijekovima ili ostali oblici interakcija

Alkohol: može pojačati depresivni učinak na disanje i na središnji živčani sustav općenito, kao i hipotenzivni učinak.
Cimetidin: povećan rizik za toksično djelovanje metadona ihibitornim djelovanjem na metabolizam metadona.
Rifampicin: potiče jetrene mikrosomalne enzime pa može smanjiti koncentraciju metadona u krvi i izazvati apstinencijske simptome u ovisnika koji se liječe metadonom.
Antikonvulzivi (fenitoin, fenobarbiton, karbamazepin i primidon): induciraju metabolizam metadona i mogu izazvati apstinencijske simptome u ovisnika.
Inhibitori monoaminooksidaze (MAO): pojačavaju depresivni učinak na disanje i na srdišnji živčani sustav (SŽS) općenito; moguća i ekscitacija SŽS-a
Lijekovi koji povećavaju kiselost urina: povećavaju izlučivanje metadona urinom smanjujući njegovu koncentraciju u plazmi.
Depresori središnjeg živčanog sustava (sedativi, triciklički antidepresivi) - pojačavaju depresivni učinak na SŽS, depresiju disanja i hipotenzivni učinak.
Opioidni agonisti (analgetici): pojačavaju depresiju disanja i hipotenziju, depresija SŽS-a.
Nalokson i naltrekson: anatogoniziraju učinke metadona (anlageziju, depresiju SŽS-a i hipotenziju).
Nevirapin: smanjuje koncentraciju metadona u plazmi povećavajući metablizam u jetri. Može se pojaviti apstinencijski sindrom.
Buprenorfin: može smanjiti terapijski učinak metadona.
Pentazocin: primijenjen istodobno s metadonom u ovisnika također može izazvat apstinencijske simptome.
Ciprofloksacin: primijenjen istodobno s metadonom može uzrokovati sedaciju, konfuziju i depresiju disanja.

4.6 Trudnoća i dojenje

Nema dovoljno podataka o sigurnosti primjene metadona za vrijeme trudnoće, iako se lijek primjenjuje dugi niz godina bez ikakvih posljedica po zdravlje. Metadon se ne smije primjenjivati tijekom poroda (vidi Kontraindikacije).

Povećan klirens metadona i smanjena koncentracija lijeka u plazmi, su zabilježeni tijekom trudnoće. Ukoliko se pojave znakovi sindroma ustezanja ponekad je tijekom trudnoće potrebno povećati dozu.

Metadon se izlučuje u mlijeko pa se dojenje ne preporuča tijekom liječenja metadonom.

4.7 Utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i strojevima
Heptanon može umanjiti bolesnikovu sposobnost upravljanja vozilima ili strojevima, pa ambulantne bolesnike valja na to upozoriti.

4.8 Nuspojave
Metadon može uzrokovati povećanje intrakranijalnog tlaka osobito ako je već povišen. Stoga je potreban oprez pri primjeni u bolesnika s: ozljedom glave i intrakranijalnim lezijma.
Metadon može povremeno uzrokovati nuspojave u probavnom sustavu: mučninu, povraćanje, i opstipaciju. Također može uzrokovati miozu, egazacerbaciju astme, depresiju disanja i hipotenziju osobito pri naglom ustajanju.
Na neke od ovih nuspojava može se javiti tolerancija.
Produljena primjena metadona može izazvati jako znojenje i povećane vrijednosti prolaktina.

4.9 Predoziranje

Znakovi predoziranja su depresija disanja, hladna i vlažna koža, konfuzija, konvulzije, jaka vrtoglavica, izrazita pospanost, hipotenzija, živčanost ili nemir, izrazita mioza, usporena srčana frekvencija, usporeno ili otežano disanje, nesvjesno stanje i jaka slabost. Predoziranje metadonom može završiti prestankom srčanog rada, prestankom disanja, komom i smrću.

Predoziranje metadona liječi se primjenom narkotičkog antagonista naloksona obično intravenski, (može i im. ili sc.) u dozi od 0,4 do 2 mg. Intravenska se doza naloksona, ako je potrebno, može ponavljati svake 2 do 3 minute ili se liječenje nastavlja s infuzijom čija se brzina određuje prema bolesnikovu odgovoru. Nakon davanja naloksona veoma brzo nestaju depresorni učinci metadona.

Ako je osoba fizički ovisnik i nije u neposrednoj životnoj opasnosti, oprezno se primijenjuje manja doza od 0,1 do 0,2 mg, koja se također može ponavljati svake 2 do 3 minute. Novorođenčadi i djeci nalokson se daje u dozi od 10 mikrograma/kg tjelesne težine, a može se ponavljati svake 2 do 3 minute dok se postigne terapijski odgovor.

Zbog depresije disanja i ostalih životno opasnih nuspojava treba poduzeti što hitnije mjere, tj. osigurati prohodnost zračnih putova i održavati disanje, te intravenski nadoknaditi tekućine i/ili vazopresore, uz ostale suportivne mjere.

Kad je predoziranje uzrokovano uzimanjem na usta, nakon primjene naloksona i sprovođenja potrebnih hitnih mjera valja potaknuti povraćanje ili isprati želudac.

Zbog bitno dužeg djelovanja metadona (36-48 sati) od djelovanja naloksona (1 -3 sata) bolesnika valja nadzirati kako bi se na vrijeme uočila moguća ponovna pojava simptoma predoziranja oi ponovne primjene terapije ukoliko je potrebno.

5. FARMAKOLOŠKE OSOBINE

5.1 Farmakodinamske osobine

Metadon je opioidni agonist - lijek za liječenje ovisnosti o opioidima.

Učinak ostvaruje vezanjem i agonističkim učinkom na opioidne Ľ - receptore u središnjem živčanom sustavu, mijenjajući percepciju boli u leđnoj moždini i višim razinama središnjeg živčanog sustava, te emocionalni odgovor na bol. Ľ - receptori su široko rasprostranjeni u središnjem živčanom sustavu, posebice u limbičkom sustavu (frontalni i temporalni korteks, amigdaloidno tijelo, hipokampus), talamusu, striatumu, hipokampusu, srednjem mozgu, kao i u I., II., IV. i V. lamini stražnjeg roga leđne moždine. Analgetički učinak započinje 30 minuta do 1 sat nakon uzimanja na usta, najjači je 1,5 do 2 sata nakon uzimanja, a traje 4 do 6 sati.

Metadon koči refleks kašlja izravnim djelovanjem na centre najvjerojatnije u produženoj moždini ili ponsu.

Metadon nakon oralne primjene zamjenjuje ostale narkotike prevenirajući, odnosno bitno smanjujući apstinencijske simptome tijekom detoksikacije ovisnika. Kontinuiranom uporabom metadon uzrokuje križanu toleranciju na poticajne učinke ostalih narkotika, smanjujući bolesnikovu potrebu za njima.

Lokalno, a vjerojatno i središnje djelujući metadon usporava crijevnu peristaltiku.

5.2 Farmakokinetske osobine

Metadon se nakon oralne primjene nepotpuno, ali brzo apsorbira, te se djelatna plazmatska koncentracija postiže za 30 min, a vršna za 4 sata. Nakon oralnih doza održavanja od 40, odnosno 80 mg na dan, prosječne plazmatske koncentracije metadona su iznosile 182, odnosno 420 ng/ml. Na plazmatske se bjelančevine veže 71 do 90% metadona. Bioraspoloživost mu u prosjeku iznosi oko 80%. Plazmatska se koncentracija sporo smanjuje.

Metadon je veoma lipofilan i volumen raspodjele mu iznosi od 2 do 4 l/kg. Vrlo se visoke koncentracije postižu u plućima, jetri i bubregu. Prolazi kroz posteljicu, a velike koncentracije se postižu i u mlijeku.

Metadon se metabolizira uglavnom demetilacijom u jetri. Izlučuje se mokraćom dijelom nepromijenjen, te u obliku metabolita. U mokraći se, zbog nepotpune apsorpcije izluči samo 52% primijenjene oralne doze. Stolicom se izlučuje samo manji dio. Poluvrijeme eliminacije iznosi otprilike 25 sati, s rasponom od 13 do 47 sati. Zbog dugog poluvremena eliminacije metadon se može nakupljati. pH mokraće je važan čimbenik koji utječe na poluvrijeme eliminacije metadona. Vrijeme izlučivanja mokraćom je duže pri višem pH, tj. iznosi od 24 do 75 sati. Izlučivanje je sporije i u bolesnika s karcinomom i u osoba starijih od 65 godina.

5.3 Pretklinički podaci o neškodljivosti
Kod primjene velikih doza u štakora i miševa primijećena je embriotoksičnost i fetotoksičnost te promjene ponašanja potomaka. Kod primjene značajno većih doza od terapijskih u ljudi, primijećene su malformacije u miševa i zamoraca.
Svakodnevna subkutana primjena metadon klorida (5, 10 ili 20 mg/kg) tijekom 5 ili 10 dana izazvala je značajno smanjenje težine reproduktivnih organa kod zrelih miševa.

6. FARMACEUTSKI PODACI

6.1 Popis pomoćnih tvari
Tablete: Saharoza, laktoza, kukuruzni škrob, želatina, talk, magnezij stearat.
Otopina, kapi: Metil parahidroksibenzoat, propilenglikol, voda pročišćena.
Injekcije: Natrij klorid, voda za injekcije.

6.2 Inkompatibilnosti
Nisu poznate.

6.3 Rok valjanosti
Tablete - 60 mjeseci
Otopina, kapi, injekcije - 48 mjeseci.

6.4 Posebne mjere pri čuvanju lijeka
Tablete - Čuvati pri temperaturi do 25 °C.
Otopina, kapi, injekcije - Čuvati pri temperaturi do 25 °C, zaštićeno od svjetlosti.

6.5 Vrsta i sastav unutarnjeg pakovanja (spremnika)
Tablete - Blister PVC/Al; 2 blistera svaki s 10 tableta.
Otopina - Bočica staklena, smeđa 125 ml; Zavor aluminijski; Brizgalica za oralno doziranje, 5 ml
Kapi - Smeđa staklena bočica od 10 ml; Umetak za kapanje od polietilena niske gustoće; Polipropilenski zavor.
Injekcije - Ampula 1 ml, bezbojna samolomljiva; 50 ampula.

6.6 Ime i adresa proizvođača, odnosno podnositelja zahtjeva
PLIVA Hrvatska d.o.o.
Ulica grada Vukovara 49,
10 000 Zagreb, Hrvatska

6.7 Način i mjesto izdavanja
Na recept (samo u specijaliziranim zdravstvenim ustanovama).

6.8 Broj i datum rješenja u odobrenju za stavljanje lijeka u promet u Republici Hrvatskoj
530-09/03-02/135 od 23. 04. 2004.
UP/I-530-09/05-02/309 od 02. svibnja 2005.
530-09/03-02/136 od 23. 04. 2004.
530-09/03-02/137 od 23. 04.2004.

Tablete, kapi, injekcije - Prosinac, 2003.
Otopina - Ožujak, 2005.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 18:44 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

LADIOMIL (maprotilin)


Korisnici mogu potražiti više informacija na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



1. NAZIV LIJEKA

LADIOMIL® tablete 25 mg
LADIOMIL® tablete 50 mg
LADIOMIL® injekcije

2. KVALITATIVNI I KVANTITATIVNI SASTAV

Jedna tableta sadržava 25 mg maprotilin klorida.
Jedna tableta sadržava 50 mg maprotilin klorida.
Jedna ampula sadržava 25 mg maprotilin metansulfonata.

3. FARMACEUTSKI OBLIK

Tablete.
Otopina za injekciju.


4. KLINIČKI PODACI

4.1. Terapijske indikacije
Depresija [unipolarna depresija, bipolarni poremećaj (manično-depresivna bolest), distImički poremećaji (depresivne neuroze)] i tjeskoba združena s depresijom.

4.2. Doziranje i način uporabe

Tablete

Ladiomil se dozira individualno; doza ovisi o bolesnikovom stanju i terapijskom odgovoru. Večernja se doza može povećati, a dnevne smanjiti ili se može primijeniti samo jedna dnevna doza.

Terapijski učinak bi trebalo postići najnižom učinkovitom dozom. Stoga, kad se tijekom liječenja simptomi bolesti povuku, može se pokušati smanjenjem doze. Ako se stanje bolesnika pogorša, dozu valja ponovno povećati.

Ladiomil tablete valja popiti s tekućinom.

Blaga do umjerena depresija
25 mg 1 do 3 puta na dan ili 25 do 75 mg jedanput na dan, tijekom najmanje 2 tjedna; doza se po potrebi, i ovisno o podnošljivosti, može postupno povisivati za 25 mg na dan. Najviša dnevna doza iznosi 150 mg.

Teška depresija
25 mg 3 puta na dan ili 75 mg jedanput na dan; doza se po potrebi, i ovisno o podnošljivosti, može postupno povisivati do najviše 150 mg na dan.

Doziranje u starijih bolesnika
Početna doza iznosi 25 mg na dan. Doza se po potrebi, i ovisno o podnošljivosti, može postupno povisivati do najviše 75 mg na dan, jednokratno ili podijeljeno u 3 doze.

Injekcije

Ladiomil se intravenski daje bolesnicima koji ne mogu uzimati lijek na usta, kod kojih nije postignut zadovoljavajući terapijski odgovor nakon oralne primjene ili u refraktornim slučajevima depresije.

Sadržaj 1 do 2 ampule (25 do 50 mg) treba razrijediti s 250 ml fiziološke otopine ili otopine glukoze. Primjenjuje se infuzijom tijekom 1,5 do 2 sata.

Ako je potrebna veća doza 3 do 6 ampula (75 do 150 mg) treba razrijediti s 500 ml fiziološke otopine ili otopine glukoze, te primijeniti infuzijom tijekom 2 do 3 sata.

Čim se postigne terapijski odgovor (obično tijekom 1 do 2 tjedna) nastavlja se oralnim liječenjem.

Doziranje u starijih bolesnika
U starijih se primjenjuju manje doze, ovisno o bolesnikovom stanju i terapijskom odgovoru.

4.3. Kontraindikacije
Ladiomil je kontraindiciran u bolesnika preosjetljivih na maprotilin, u bolesnika s konvulzivnim poremećajima (postojećima ili u anamnezi), akutnim srčanim infarktom, te u bolesnika koji se liječe inhibitorima monoaminooksidaze (vidi Interakcije).

4.4. Posebna upozorenja i posebne mjere opreza pri uporabi

Liječenje Ladimilom valja započeti malim dozama, održavati ih tijekom 2 tjedna, a potom postupno s manjim porastima povećavati. Dozu valja održavati na najnižoj učinkovitoj razini. Valja izbjegavati nagli prekid liječenja Ladiomilom zbog mogućih nuspojava. Tijekom liječenja Ladiomilom bolesnika se mora nadzirati.

Tijekom liječenja Ladiomilom preporučuje se periodično praćenje krvne slike, redoviti nadzor jetrene i bubrežne funkcije, te redoviti pregledi zubi, posebice tijekom dugotrajnog liječenja.

Ladiomil valja s oprezom primjenjivati u starijih bolesnika i u bolesnika s kardiovaskularnim bolestima, uključujući preboljeli srčani infarkt, smetnje provođenja, aritmije i/ili ishemijsku srčanu bolest. U takovih je bolesnika potrebno nadzirati srčanu funkciju, uključujući EKG, posebice tijekom dugotranog liječenja. U bolesnika sklonih ortostatskoj hipotenziji potrebno je redovito mjeriti krvni tlak.

Ladiomil s oprezom valja primijenjivati u bolesnika s glaukomom uskog kuta ili povećanim intraokularnim tlakom, kroničnom jačom opstipacijom, poremećajima jetrene i bubrežne funkcije, hipertireozom, te retencijom mokraće (postojećom ili u anamnezi), posebice u bolesnika s hipertrofijom prostate.

U shizofrenih bolesnika koji se liječe Ladiomilom postoji mogućnost pogoršanja psihoze, dok u bolesnika s bipolarnim (cikličnim afektivnim) poremećajima Ladiomil može potaknuti hipomanične i manične epizode, zbog kojih valja smanjiti dozu ili prekinuti liječenje te primijeniti antipsihotik. U rijetkih depresivnih bolesnika antidepresivi mogu potaknuti egzacerbaciju suicidnih skonosti (koje su inače sastavni dio bolesti).

U starijih i u predisponiranih bolesnika triciklički antidepresivi mogu potaknuti farmakogene psihoze, koje nestaju spontano tijekom nekoliko dana nakon prekida liječenja.

Uporaba u starijih bolesnika
U starijih se bolesnika preporučuju manje doze (vidi Doziranje i način uporabe).

Uporaba u djece
Učinkovitost i neškodljivost u djece (mlađe od 18 godina) nije utvrđena.

4.5. Interakcije s ostalim lijekovima i ostali oblici interakcija

Zbog mogućnosti opasnih nuspojava maprotilin i inhibitori monoaminooksidaze se ne smiju uzimati istodobno. Liječenje Ladiomilom smije započeti nakon najmanje 2 tjedna od prestanka liječenja inhibitorima monoaminooksidaze. Nakon prestanka liječenja Ladiomilom također se tijekom najmanje 2 tjedna ne smije započeti liječenje inhibitorima monoaminooksidaze.

Maprotilin može pojačati kardiovaskularne učinke simpatomimetika čak ako su primijenjeni u obliku kapi za nos ili kao lokalni anestetici (npr. u stomatologiji), te je potreban strogi nadzor (krvnog tlaka i srčane frekvencije) te pažljivo prilagođavanje doze. Maprotilin može pojačati i učinke antikolinergičnih lijekova na očne zjenice, središnji živčani sustav, debelo crijevo i mokraćni mjehur. Zbog sinergizma antikolinergičnih učinaka maprotilin se ne bi smio kombinirati s kinidinom i sličnim antiaritmicima.

Istovremena primjena maprotilina i tricikličkih antidepresiva dovodi do porasta koncentracije maprotilina što može dovesti do pojave konvulzija.

U kombinaciji s alkoholom ili depresorima središnjeg živčanog sustava mogu se pojačati depresivni učinci maprotilina na središnji živčani sustav.

Oprez je potreban pri kombiniranju maprotilina s hormonima štitnjače zbog moguće pojačane kardiotoksičnosti.

Maprotilin može smanjiti ili blokirati antihipertenzivni učinak blokatora adrenergičnih neurona (gvanetidin, betanidin, rezerpin, klonidin, alfa-metildopa), te hipertenzivnim bolesnicima koji se liječe Ladiomilom treba dati antihipertenziv drugog mehanizma djelovanja.

Lijekovi koji aktiviraju jetrene mikrosomne enzime (barbiturati, fenitoin, karbamazepin, oralni kontraceptivii dr.) mogu ubrzati metabolizam maprotilina smanjujući mu plazmatsku koncentraciju i učinkovitost, te dozu ponekad valja prilagoditi.

Plazmatska se koncentracija maprotilina može povećati u kombinaciji s cimetidinom ili s fluoksetinom. I zbog znatne biotransformacije propranolola može se povećati plazmatska koncentracija maprotilina te se moraju kombinirati oprezno, uz nadziranje plazmatskih razina. Maprotilin može pojačati učinke kumarinskih antikoagulansa, oralnih hipoglikemika (tipa sulfonilureje) i inzulina.

4.6. Trudnoća i dojenje

Ladiomil se tijekom trudnoće i dojenja može koristiti samo ako je neophodno.
Studije u životinja nisu pokazale ni teratogenih, ni mutagenih učinaka, a niti učinaka štetnih za reprodukciju ili fetus.

4.7. Utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i strojevima
Bolesnike koji se liječe Ladiomilom valja upozoriti na simptome središnjeg živčanog sustava koji se mogu pojaviti i smanjiti sposobnost upravljanja vozilima i strojevima. Konzumacija alkohola i ostalih lijekova može pojačati ove simptome.

4.8. Nuspojave
Nuspojave Ladiomila su obično blage i prolazne i najčešće nestaju tijekom liječenja ili nakon smanjenja doze. Neke je nuspojave (umor, poremećaji spavanja, agitacija, tjeskoba, opstipacija, suhoća usta) često teško razlučiti od simptoma same depresije.

Središnji živčani sustav - psihički učinci
Tjeskoba, nesanica, agitacija; rjeđe konfuzija, halucinacije, dezorijentacija, nemir, noćne more, hipomanija, manija, egzacerbacija psihoze, poremećaji pamćenja

Neurološki učinci
Pospanost, vrtoglavica, tremor; rjeđe obamrlost, motorna hiperaktivnost, konvulzije, EEG promjene, tinitus, ekstrapiramidni simptomi, ataksija, dizartrija, parestezije.

Učinci u kardiovaskularnom sustavu
Rijetko: ortostatska hipotenzija, hipertenzija, tahikardija, palpitacije, aritmije, srčani blok, sinkopa.

Antikolinergični učinci
Suhoća usta, opstipacija, zamagljen vid; rjeđe: poremećaji akomodacije, midrijaza, retencija mokraće, problemi s mokrenjem, zubni karijes.

Alergijski učinci
Rijetko: kožni osip, petehije, svrbež, urtikarija, fotosenzitizacija, edemi, lijekom uzrokovana vrućica.

Učinci u probavnom sustavu
Mučnina; rjeđe: povraćanje, želučani problemi, proljev, gorak okus, grčevi u trbuhu, disfagija.

Učinci u endokrinom sustavu
Rjeđe: pojačan ili oslabljen libido, impotencija, povećanje ili smanjenje koncentracije glukoze u krvi, izolirani slučaj galaktoreje.

Učinci u hematpoetskom sustavu
Izolirani slučajevi: leukopenija, agranulocitoza, eozinofilija, trombocitopenija.

Ostali učinci
Slabost, umor, glavobolja, promijenjena jetrena funkcija, žutica, smanjenje ili porast tjelesne težine, pretjerano znojenje, crvenilo lica, učestalo mokrenje, povećano stvaranje sline, kongestija nosne sluznice, alopecija.

4.9. Predoziranje

Znakovi se predoziranja općenito pojavljuju tijekom prva 4 sata nakon uzimanja, a najjači su 24 sata nakon uzimanja. Zbog farmakokinetičkih osobina maprotilina bolesnik je u opasnosti i slijedećih 4 do 6 dana.

Znakovi središnjeg živčanog sustava koji se mogu pojaviti su jaka pospanost i vrtoglavica, koma, konvulzije, nemir ili agitiranost, mišićna ukočenost ili slabost. Od kardiovaskularnih komplikacija mogu se pojaviti tahikardija, aritmije, poremećaji provođenja, te srčano zatajenje. Bolesnik može imati vrućicu, povraćati, a može se pojaviti i depresija disanja.

Kako maprotilin nema antidota liječenje je simptomatsko i suportivno. Što prije treba potaknuti povraćanje ili, ako bolesnik nije pri svijesti isprati želudac. Ako je bolesnik u cirkulacijskom kolapsu primijenjuju se plazma ekspanderi intravenski, kisik i kortikosteroidi. Pri kongestivnom zatajenju srca bolesnika valja brzo digitalizirati. Za srčane aritmije primijenjuje se natrij bikarbonat, a ako su refraktorne, fenitoin ili oprezno propranolol. Ako se pojave konvulzije i hiperiritabilnost pažljivo se primijenjuju benzodiazepini. Vrućicu treba kontrolirati svim raspoloživim metodama.


5. FARMAKOLOŠKE OSOBINE

5.1. Farmakodinamske osobine
Ladiomil sadržava maprotilin, tetraciklički antidepresiv koji osim što djeluje antidepresivno i anksiolitički, ublažava agitaciju i psihomotornu retardaciju. Posjeduje izraženi i selektivni inhibitorni učinak na preuzimanje noradrenalina u presinaptičkim neuronima kortikalnih struktura središnjeg živčanog sustava, čime povećava njegovu sinaptičku koncentraciju. Takav učinak na serotonin ne ispoljava. Posjeduje slab do umjereni afinitet za središnje a1-adrenergične receptore, naglašeni inhibitorni učinak na H1-receptore i umjereni antikolinergični učinak. Smatra se da su promjene funkcionalnog odgovora neuroendokrinog sustava (hormon rasta, melatonin, endorfini) i/ili neurotransmitera (noradrenalin, serotonin, GABA) tijekom dugotrajnog liječenja također uključeni u mehanizam djelovanja maprotilina.

5.2. Farmakokinetske osobine

Nakon oralne primjene maprotilin hidroklorid se apsorbira polako i potpuno. Prosječna apsolutna bioraspoloživost iznosi 66 do 70 %. Vršne se plazmatske koncetracije od 48 do 150 nmol/l (13 do 47 ng/ml) postižu do 8 sati nakon primjene doze od 50 mg.

1 sat nakon intravenske bolus injekcije od 50 mg Ladiomila postižu su se koncentracije od 54 do 182 nmol/l (17 do 57 ng/ml).

Nakon ponavljane (oralne ili intravenske) primjene 150 mg Ladiomila na dan ravnotežne krvne koncentracije od 320 do 1270 nmol/l (100 do 400 ng/ml) postižu se tijekom drugog tjedna liječenja, bilo primijenjena kao pojedinačna dnevna doza ili podijeljena u tri doze.

Ravnotežne koncentracije maprotilina linearno su proporcionalne dozi, iako se bitno razlikuju od osobe do osobe.

Omjer maprotilina u krvi i plazmi iznosi 1,7. Prosječni volumen raspodjele iznosi 23 do 27 l/kg. 88 do 90 % maprotilina je vezano za plazmatske bjelančevine, neovisno o bolesnikovoj dobi ili bolesti. Koncentracija u moždanom likvoru iznosi 2 do 13 % serumske koncentracije maprotilina.

Znatna se količina maprotilina metabolizira, te se samo 2 do 4 % doze izlučuje u mokraći nepromijenjeno. Glavni je metabolit farmakološki aktivni desmetil derivat. Hidroksilirani i/ili metoksilirani metaboliti koji se izlučuju konjugirani putem bubrega su manje bitni.

Prosječno poluvrijeme izlučivanja maprotilina iz krvi iznosi 43 do 45 sati. Prosječni se sustavni klirens kreće od 510 do 570 ml/min.

Tijekom 21 dana u mokraći se izluči otprilike dvije trećine pojedinačne doze, najvećim dijelom u obliku slobodnih i konjugiranih metabolita, a u stolici otprilike trećina.

Farmakokinetika u starijih bolesnika

U starijih su bolesnika (starijih od 60 godina) ravnotežne koncentracije više nego u mlađih bolesnika nakon iste doze. I poluvrijeme izlučivanja je dulje, te bi dnevne doze trebalo prepoloviti. U bolesnika s oštećenom bubrežnom funkcijom (klirens kreatinina 24 do 37 ml/min) poluvrijeme izlučivanja nije promijenjeno, ako je jetrena funkcija neoštećena. Bubrežno je izlučivanje metabolita smanjeno, ali je ono kompenzirano povećanim izlučivanjem putem žuči.

5.3. Pretklinički podaci o neškodljivosti

U studijama akutne toksičnosti u štakora intravenska primjena doza približno 8 puta većih od maksimalne preporučene doze u čovjeka izazvala je paralizu bez anestezije, konvulzije i druge poremećaje središnjeg živčanog sustava i respiratornu depresiju. Slične pojave primijećene su nakon intraperitonealne i supkutane primjene.

Praćenjem životinja tijekom godine dana uz primjenu velikih doza maprotilina nije dokazana karcinogenost. Također nije bilo dokaza mutagenosti u potomaka miševa kojima su davana i do 60 puta veće doze od onih koje se primjenjuju u ljudi.


6. FARMACEUTSKI PODACI

6.1. Popis pomoćnih tvari

Tablete
Laktoza, škrob kukuruzni, kalcij fosfat, silicij dioksid koloidni, želatina, talk, magnezij stearat, hipromeloza, polisorbat, titan dioksid (E171), željezo oksid žuti (E172), željezo oksid crveni (E172).

Injekcije
Manitol, metansulfonska kiselina, voda za injekcije.

6.2. Inkompatibilnosti - Nije primjenljivo.

6.3. Rok valjanosti - 60 mjeseci.

6.4. Posebne mjere pri čuvanju lijeka
Tablete - Čuvati pri temperaturi do 25 °C
Injekcije - Čuvati pri temperaturi do 25 °C, zaštićeno od svjetlosti.

6.5. Vrsta i sastav unutarnjeg pakovanja (spremnika)
PVC/Al blister; 3 blistera, svaki s 10 tableta.
Ampula 2 ml, bezbojna, samolomljiva; 10 ampula.

6.6. Upute o uporabi/rukovanju
Ne postoje posebne upute o uporabi/rukovanju.

6.7. Ime i adresa proizvođača, odnosno podnositelja zahtjeva

Proizvođači

PLIVA Hrvatska d.o.o.
Ulica grada Vukovara 49,
10 000 Zagreb, Hrvatska
i
NOVARTIS, Basel, Švicarska u suradnji
Podnositelj zahtjeva
PLIVA Hrvatska d.o.o.
Ulica grada Vukovara 49,
10 000 Zagreb, Hrvatska

6.8. Način i mjesto izdavanja
Na recept (samo u ljekarnama i zdravstvenim ustanovama).

6.9. Broj i datum rješenja o odobrenju za stavljanje lijeka u promet u Republici Hrvatskoj
530-09/03-03/190 od 11.12.2003.
530-09/03-03/206 od 11.12.2003.
530-09/03-03/189 od 11.12.2003.

Prosinac, 2003.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 18:43 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

VELAFAX (venlafaksin)


Korisnici mogu potražiti više informacija na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



1. NAZIV LIJEKA
Velafax® tablete 37.5 mg
Velafax® tablete 75 mg

2. KVALITATIVNI I KVANTITATIVNI SASTAV
Jedna Velafax® tableta sadržava 37.5 mg, odnosno 75 mg venlafaksina u obliku venlafaksin hidroklorida.

3. FARMACEUTSKI OBLIK
Tablete.
Velafax® tablete 37.5 mg su žute, ovalne tablete s razdjelnom crtom s obje strane.
Velafax® tablete 75 mg su žute, okrugle tablete s otisnutim "PLIVA" na jednoj strani i razdjelnom crtom na drugoj.


4. KLINIČKI PODACI

4.1. Terapijske indikacije
Velafax tablete indicirane su za liječenje depresije uključujući i depresiju praćenu anksioznošću.
Velafax tablete nakon početnog zadovoljavajućeg učinka indicirane su i za prevenciju relapsa prve epizode depresije kao i za prevenciju ponavljajućeg depresivnog poremećaja.

4.2 Doziranje i način uporabe
Liječenje Velafax tabletama smije započeti najranije 14 dana nakon prekida terapije s inhibitorima monoaminookisdaze.

Odrasli

Uobičajena preporučena doza je 75 mg na dan, podijeljeno u dvije doze (37,5 mg dva puta dnevno). Ako je nakon nekoliko tjedana potreban dodatni klinički učinak, doza se može povećati do 150 mg na dan podijeljeno u dvije doze (75 mg dva puta dnevno).

Ako je prema procijeni liječnika potrebna veća doza, na primjer u teškim oblicima depresija ili u hospitaliziranih bolesnika početna doza od 150 mg može se dati u dvije podijeljene doze (75 mg dva puta dnevno). Dnevna doza se zatim može povećavati za 75 mg svaka dva ili tri dana dok se ne postigne zadovoljavajući terapijski odgovor bolesnika. Maksimalna preporučena doza je 375 mg na dan. Dozu zatim valja postepeno smanjivati do uobičajene doze u skladu s terapijskim učinkom.

Uobičajeno je da je doza za prevenciju relapsa i prevenciju ponavljajućeg depresivnog poremećaja približno ista dozi primijenjenoj tijekom liječenja početne epizode bolesti. Stanje bolesnika potrebno je redovito pratiti i ocjenjivati kako bi se procijenila dobrobit dugotrajnog liječenja venlafaksinom.

Preporuča se venlafaksin tablete uzimati s hranom.

Bolesnici s oštećenjem bubrega i jetre
Kod bolesnika s blagim oštećenjem bubrega (GF>30ml/min) ili jetre nije potrebno mijenjati dozu.
Kod bolesnika s umjereno teškim oštećenjem bubrega (GF 10-30 ml/min) ili jetre dozu valja smanjiti za 50%. Ta doza se može dati jednom dnevno obzirom na dugi t1/2 venlafaksina i ODV u tih bolesnika.
Nedostatni su podaci o primjeni Velafax tableta u bolesnika s teškim oštećenjem bubrega (GF < 10 ml/min) ili jetre.

Starije osobe

U starijih bolesnika preporučuju se uobičajene doze, iako je potreban oprez kao i sa svakom terapijom u liječenju starijih osoba (npr. postoji mogućnost oštećenja bubrega; vidi preporučene doze kod oštećenja bubrega). Uvijek valja primijeniti najnižu učinkovitu dozu te pažljivo pratiti bolesnika u slučaju povećavanja doze.

Djeca/Adolescenti

Ne preporuča se davati djeci i adolescentima ispod 18 godina zbog nedostatnih podataka o učinkovitosti i neškodljivosti venlafaksina u liječenju depresije u toj populaciji (vidi 4.3. Kontraindikacije i 4.8. Nuspojave).

Terapija održavanja

Liječnik treba za svakog bolesnika periodički ocijeniti korisnost dugotrajnog liječenja s Velafax tabletama.
Općenito je prihvaćeno da akutna epizoda teške depresije zahtjeva nekoliko mjeseci ili duže neprekidne terapije. Venlafaksin se u kliničkim ispitivanjima pokazao učinkovit tijekom dugotrajne terapije u trajanju do 12 mjeseci.
U kliničkim ispitivanjima venlafaksin se pokazao učinkovit u prevenciji relapsa i prevenciji ponavljajućeg depresivnog poremećaja u bolesnika koji su pokazali povoljan terapijski odgovor na venlafaksin u akutnoj fazi prve epizode depresije.

Prekid terapije

Pojava reakcije ustezanja nakon naglog prekida liječenja poznata je u terapiji antidepresivima. Kod prekida terapije venlafaksinom u dozi većoj od 75 mg dnevno u trajanju više od tjedan dana, preporuča se postepeno smanjenje doze kroz najmanje tjedan dana. Ako su primjenjivane veće doze u trajanju više od 6 tjedana preporuča se postupno smanjivanje doze u trajanju od najmanje 2 tjedna.

4.3. Kontraindikacije
- poznata preosjetljivost na venlafaksin ili bilo koji drugi sastojak lijeka,
- istovremena primjena venlafaksina i inhibitora monoamino oksidaze (vidi Interakcije),
- djeca i adolescenti s depresijom mlađi od 18 godina.

4.4. Posebna upozorenja i posebne mjere opreza pri uporabi

Kod svih bolesnika s depresijom postoji rizik od suicidalnih namjera koje mogu trajati do vremena postizanja značajne remisije bolesti. Obzirom da se klinički učinak antidepresiva očituje tek nakon prvih par tjedana terapije, bolesnike treba u tom periodu pomno nadzirati.

U bolesnika koji su uzimali antidepresive uključujući i venlafaksin, rijetko je zabilježena pojava manije ili hipomanije. Kao i kod svih antidepresiva, venlafaksin valja s oprezom koristiti u bolesnika koji su u prošlosti bolovali od manije.

Venlafaksin se ne preporuča u bolesnika s nedavnim infarktom miokarda ili nestabilnom srčanom bolešću jer ne postoje podaci njegovoj primjeni u takvih bolesnika. Klinički značajne promjene elektrokardiograma zabilježene su u 1% bolesnika liječenih venlafaksinom u usporedbi s 0.2% bolesnika koji su primali placebo. Tijekom kliničkih ispitivanja rijetko su zabilježene klinički značajne promjene u PR, QRS ili QTc intervalima kod bolesnika liječenih venlafaksinom.

Venlafaksin (kao i sve antidepresive) valja uvoditi s oprezom u bolesnika s epilepsijom u anamnezi, a terapiju valja prekinuti kod svakog bolesnika kod kojeg se pojave konvulzije.

Porast krvnog tlaka ovisan o dozi prijavljen je tijekom primjene venlafaksina osobito u bolesnika koji su dobivali doze veće od 200 mg dnevno. Prema tome preporuča se mjerenje krvnog tlaka bolesnicima koji se liječe venlafaksinom. Smatra se da pacijenti s liječenom hipertenzijom kao i oni koji imaju povišene vrijednosti krvnog tlaka prije početka liječenja nemaju posebnu predispoziciju za daljnje povećanje tlaka tijekom liječenja venlafaksinom.

Zbog mogućnosti zlouporabe lijekova koji djeluju na središnji živčani sustav (SŽS), liječnik treba pažljivo pratiti bolesnike koji u anamnezi imaju ovisnost o lijekovima. Klinička ispitivanja nisu pokazala psihičku ovisnost o lijeku, povećanje tolerancije ili potrebu za povišenjem doze tijekom vremena u bolesnika liječenim venlafaksinom.

Može se pojaviti pojačano lupanje srca, osobito kod primjene visokih doza. U kliničkim istraživanjima umjereno lupanje srca pojačavalo se za približno 4 otkucaja po minuti kod bolesnika liječenih venlafaksinom. Valja biti oprezan kod bolesnika čije zdravstveno stanje može biti ugroženo pojačanim lupanjem srca.

Dozu venlafaksina treba smanjiti u bolesnika s umjereno teškim do teškim oštećenjem bubrega, te u bolesnika s cirozom jetre (Vidi 4.2. Doziranje i način primjene).

Tijekom liječenja venlafaksinom povremeno se može javiti ortostatska hipotenzija. Bolesnike, osobito starije valja upozoriti na moguću pojavu vrtoglavice ili nestabilnosti.

Tijekom terapije venlafaksinom kao i s ostalim antidepresivima mogu se pojaviti slučajevi hiponatrijemije i/ili sindroma pretjerane sekrecije antidiuretskog hormona (SIADH). Takva stanja se obično javljaju u hipovolemičnih bolesnika ili dehidriranih bolesnika te bolesnika na terapiji s diureticima i starijih osoba. Na to treba posumnjati u bolesnika u kojih se javi vrtoglavica, konfuzija ili čak konvulzije tijekom primjene venlafaksina.

Zabilježena je pojava midrijaze pri primjeni venlafaksina, zato bolesnike s povišenim intraokularnim tlakom ili sa rizikom od glaukoma uskog kuta treba pažljivo pratiti.

U bolesnika koji uzimaju venlafaksin kao i kod primjene svih inhibitora ponovne pohrane serotonina postoji rizik od krvarenja na koži i sluznicama. Venlafaksin valja koristiti s oprezom u bolesnika sa hemoragičkom dijatezom.

U placebo kontroliranoj kliničkoj studiji prijavljen je značajan porast serumskog kolesterola u 5.3% bolesnika liječenih venlafaksinom u odnosu na 0% bolesnika koji su primali placebo tijekom najmanje 3 mjeseca.. Mjerenja kolesterola u serumu treba redovito provoditi u slučajevima dugotrajne terapije venlafaksinom.

Kao i ostali inhibitori ponovne pohrane serotonina, venlafaksin treba oprezno primjenjivati u bolesnika koji su na terapiji neurolepticima zbog mogućeg razvoja neuroleptičkog malignog sindroma.

4.5. Interakcije s ostalim lijekovima ili ostali oblici interakcija

Inhibitori MAO
Ozbiljne nuspojave opisane su u slučajevima uvođenja terapije venlafaksinom ubrzo nakon prestanka uzimanja inhibitora monoaminooksidaze (MAO) ili obrnuto. Opisane nuspojave uključivale su tremor, mioklonus, dijaforezu, mučninu, povraćanje, crvenilo, vrtoglavicu, hipertermiju u obliku sličnom neuroleptičkom malignom sindromu, konvulzije i smrt. Iste nuspojave opisane su i kod primjene MAO inhibitora i drugih antidepresiva farmakološki sličnih venlafaksinu. Venlafaksin se stoga ne smije davati u kombinaciji s inhibitorima MAO, a interval između prekida terapije s inhibitorima MAO i početka terapije s venlafaksinom treba biti najmanje 14 dana. Terapija inhibitorima MAO može započeti najranije 7 dana nakon prekida terapije venlafaksinom.

Serotoninski lijekovi:
Na temelju mehanizma djelovanja venlafaksina i mogućnosti izazivanja serotoninskog sindroma, preporuča se oprez kod istovremen primjene s lijekovima koji djeluju na serotoninski sustav (kao što su triptan, selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina ili litij).

Litij: Venlafaksin nema utjecaja na farmakokinetiku litija.

Imipramin/desipramin:
Venlafaksin nije utjecao na metabolizam imipramina i njegova metabolita 2-OH-imipramin, iako je ukupna bubrežna eliminacija 2-OH-desipramina bila smanjena, a porast AUC i Cmax desipramina bio približno 35%.

Haloperidol:
U farmakokinetskoj studiji istovremena primjena venlafaksina sa pojedinačnom oralnom dozom 2 mg haloperidola rezultirala je sa 42% manjim renalnim klirensom, porastom vrijednosti AUC od 75% i 88% porast Cmax haloperidola. Poluvrijeme eliminacija ostalo je nepromijenjeno.

Diazepam:
Farmakokinetski profil venlafaksina i O-desmetil venlafaksina nisu značajno promijenjeni pri primjeni diazepama. Venlafaksin nema učinka na farmakokinetski profil diazepama te na psihomotorni ili psihometrijski učinak diazepama.

Klozapin:
Pri zajedničkoj primjeni sa venlafaksinom, zabilježene su povišene vrijednosti klozapina koje su izazvale nuspojave koje uključuju konvulzije.

Alkohol:
Venlafaksin ne pojačava psihomotorne poremećaje uzrokovane etanolom. Međutim kao i kod drugih lijekova s djelovanjem na SŽS bolesnike valja savjetovati da izbjegavaju konzumaciju alkohola dok uzimaju venlafaksin.

Elektrokonvulzina terapija, EKT:
Nedostatna su klinička iskustva u zajedničkoj primjeni venlafaksina i EKT-a. Kako je zabilježena produžena konvulzivna aktivnost nakon zajedničke primjene EKT-a sa inhibitorima ponovne pohrane serotonina, potreban je oprez.

Lijekovi koji se metaboliziraju sa sustavom enzima citokrom P 450:
Venlafaksin se primarno metabolizira u aktivni metabolit O-desmetil venlafaksin (ODV) putem CYP2D6. Za razliku od većine drugih antidepresiva nije potrebno podešavati dozu kod istovremene primjene s lijekovima koji inhibiraju CYP2D6 ili kad se primjenjuje u bolesnika koji slabo metaboliziraju putem citokrom CYP2D6 jer ukupna koncentracija aktivne tvari ostaje ista (venlafaksin i ODV).
Glavni put eliminacije venlafaksina je putem CYP2D6 i CYP3A4. Oprez je stoga potreban kad se istovremeno primjenjuju lijekovi koji inhibiraju oba enzima. Takve interakcije do sada nisu bile predmetom istraživanja.
Venlafaksin je relativno slab inhibitor CYP2D6 i ne inhibira CYP1A2, CYP2C9 i CYP3A4. Stoga se kod primjene venlafaksina ne očekuju interakcije sa drugim lijekovima koji se metaboliziraju sa tim jetrenim enzimima. In vivo studije dokazale su navedeno za alprazolam, kafein, karbamazepin i diazepam.

Cimetidin:
Cimetidin inhibira učinak prvog prolaza kroz jetru venlafaksina ali nema značajni učinak na formaciju ili eliminaciju ODVa, koji je prisutan u puno većoj količini u sistemskom krvotoku. Smatra se da nije potrebna prilagodba doze tijekom istovremene primjene s cimetidinom. Za starije bolesnike ili bolesnike s poremećenom funkcijom jetre, interakcije mogu potencijalno biti više izražene. Za takve bolesnike indicirano je kliničko praćenje pri istovremenoj primjeni venlafaksina i cimetidina.

Varfarin:
U bolesnika koji uzimaju varfarin zajedno s venlafaksinom zabilježen je pojačani antikoagluantni učinak.

Pripravci za liječenje pretilosti:
Učinkovitost i neškodljivost venlafaksina u kombinaciji s pripravcima za liječenje pretilosti, uključujući i fentermin, nije poznata. Istovremena primjena takvih pripravaka i venlafaksina se ne preporučuje. Venlafaksin nije indiciran za liječenje pretilosti ni kao monoterapija niti u kombinaciji s takvim pripravcima.

Indinavir:
Farmakokinetska studija indinavira i venlafaksina pokazala je 28% smanjenje AUC i 36% smanjenje Cmax indinavira. Indinavir nije utjecao na farmakokinetiku venlafaksina i ODV. Kliničko značenje navedene interakcije nije poznato.

4.6. Trudnoća i dojenje
Ne postoje podaci o primjeni venlafaksina tijekom trudnoće. Studije na životinjama nedostatne su u pogledu ocjene učinka venlafaksina na trudnoću, te je stoga mogući rizik u ljudi nepoznat. Velafax ne treba uzimati tijekom trudnoće osim ako je neophodan. Ukoliko se venlafaksin uzima do poroda ili kratko prije poroda treba imati na umu pojavu reakcije ustezanja u novorođenčeta.
Postoje dokazi koji ukazuju da se venlafaksin i njegovi metaboliti izlučuju u majčino mlijeko te se stoga primjena venlafaksina u dojilja ne preporuča.

4.7. Utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i strojevima
Pokazalo se da venlafaksin ne utječe na psihomotorne, kognitivne i složene oblike ponašanja u zdravih dobrovoljaca. Međutim, kao i prilikom terapije ostalim s psihoaktivnim lijekovima, bolesnike treba upozoriti na moguće smanjenje sposobnosti upravljanja vozilima i strojevima.

4.8. Nuspojave

Najčešće zamijećene nuspojave venlafaksina bile su: mučnina, nesanica, suha usta, pospanost, vrtoglavica, opstipacija, znojenje, nervoza, astenija i poremećaj ejakulacije /orgazma. Pojava većine ovih nuspojava ovisila je o dozi i većini se smanjuje intenzitet i učestalost tijekom trajanja terapije, te uglavnom nisu dovodile do prekida terapije.

Niže navedene nuspojave venlafaksina klasificirane su po tjelesnim sustavima i podijeljene na vrlo učestale (> 1/10), učestale (<1/10 i >1/100), neučestale (<1/100 i >1/1000), rijetke (<1/1000) i vrlo rijetke (>1/10000).

Hematološki
Neučestale: ekhimoze, krvarenje u sluznicama.
Rijetke: produženo vrijeme krvarenja, hemoragija, trombocitopenija.
Vrlo rijetke: krvne diskrazije (uključujući agranulocitozu, aplastičnu anemiju, neutropeniju i pancitopeniju).

Kardiovaskularni sustav
Učestale: hipertenzija, palpitacije, vazodilatacija.
Neučestale: ortostatska hipotenzija, sinkopa, aritmija (uključujući tahikardiju).
Vrlo rijetke: Torsade de Point, produljenje QT intervala, ventrikularna tahikardija i ventrikularna fibrilacija.

Gastrointestinalni sustav
Vrlo učestale: opstipacija, mučnina (vidi ispod).
Učestale: anoreksija, proljev, dispepsija, povraćanje.
Neučestale: škripanje zubima.
Rijetke: gastrointestinalno krvarenje.
Vrlo rijetke: pankreatitis.

Opći poremećaji
Vrlo učestale: astenija, glavobolja.
Učestale: abdominalna bol, zimica, vrućica.
Rijetke: anafilaksija.

Metabolički i nutritivni poremećaji
Učestale: povećanje ili smanjenje težine, promjene u razini serumskog kolesterola.
Neučestale: hiponatrijemia uključujući sindrom pretjerane sekrecije antidiuretskog hormona, porast vrijednosti jetrenih enzima.
Rijetke: hepatitis.
Vrlo rijetke: porast vrijednosti prolaktina.

Mišićno koštani sustav
Učestale: artralgija, mialgija.
Neučestale: spazam mišića
Vrlo rijetke: rabdomioliza.

Neurološki sustav
Vrlo učestale: vrtoglavica, suha usta, nesanica, nervoza, somnolencija.
Učestale: abnormalni snovi, uznemirenost, anksioznost, konfuzija, povećan tonus muskulature, parestezije, tremor.
Neučestale: halucinacije, mioklonus.
Rijetke: ataksija, poremećaj u ravnoteži i koordinaciji, ekstrapiramidni poremećaji uključujući diskineziju, smetnje govora uključujući disartriju, distonija, manija ili hipomanija, simptomi slični neuroleptičkom malignom sindromu, konvulzije, serotoninski sindrom.
Vrlo rijetke: delirij.

Renalni i urinarni sustav
Učestale: učestalo mokrenje.
Neučestale: urinarna retencija.

Reproduktivni sustav i dojke
Vrlo učestale: abnormalna ejakulacija/orgazam.
Učestale: smanjen libido, impotencija, poremećaji menstrualnog ciklusa.
Rijetke: galaktoreja.

Respiratorni sustav
Učestale: dispneja, zijevanje.
Vrlo rijetke: plućna eozinofilija.

Koža i potkožje
Vrlo učestale: znojenje (uključujući noćno znojenje).
Učestale: svrbež, osip.
Neučestale: angioedem, makulopapularni osip, urtikarija, fotosenzitivne reakcije, alopecija.
Rijetke: eritema multiforme, Stevens-Johnsonov sindrom.

Osjetni sustav
Učestale: abnormalni vid/akomodacija, midrijaza, tinitus.
Neučestale: promijenjen osjećaj okusa.

Nuspojave zabilježene u pedijatrijskim kliničkim studijama
U pedijatrijskim kliničkim studijama koje su ispitivale učinkovitost i neškodljivost venlafaksina za liječenje depresije u djece zabilježene su sljedeće nuspojave s učestalošću u najmanje 2% bolesnika: abdominalna bol, bol u prsima, tahikardija, anoreksija, gubitak težine, opstipacija, dispepsija, mučnina, ekhimoze, epistaksa, midrijaza, mijalgija, vrtoglavica, emocionalna osjetljivost, tremor, neprijateljsko raspoloženje i suicidalne ideje.

Posebne napomene
Mučnina je najučestalija u početku liječenja, a incidencija se smanjuje tijekom prvih par tjedana. Mučnina nakon primjene venlafaksina je obično blaga ili umjerena te rijetko dovodi od povraćanja i prekida terapije. Pojava mučnine ovisna je o dozi, pogotovo kad se doza povećava ubrzano.

Reverzibilni porast jetrenih enzima zabilježen je u malom broju pacijenata liječenih venlafaksinom. Vrijednosti se normaliziraju nakon prekida terapije.

Reakcije ustezanja opisane su pri naglom prekidu terapije, smanjenju doze ili prestanku uzimanja venlafaksina, a uključivale su umor, pospanost, glavobolju, mučninu ili povraćanje, gubitak apetita, suha usta, vrtoglavicu, nesvjesticu, proljev, nesanicu, noćne more, uznemirenost, anksioznost, nervozu, konfuziju, hipomaniju, parestezije, znojenje, slabost, smanjenu koordinaciju, tinutus, tremor i konvulzije. Većina simptoma koji se javljanju pri prekidu terapije s venlafaksinom nije ozbiljnog karaktera i povlače se sami od sebe.

4.9. Predoziranje
Simptomi: promjene elektrokardiograma (npr. produženi QT interval, blok grane, produženi QRS kompleks), sinusna i ventrikularna tahikardija, bradikardija i konvulzije, hipotenzija i promjene razine svijesti. Simptomi predoziranja obično se pojavljuju pri uzimanju venlafaksina s alkoholom i/ili drugim lijekovima koji djeluju na SŽS. Prijavljeno je i nekoliko slučajeva smrti nakon predoziranja venlafaksinom najčešće primijenjenog istodobno s alkoholom i/ili drugim lijekovima koji djeluju na SŽS.
Liječenje: Potrebno je osigurati i održavati prohodnost dišnih putova, te osigurati odgovarajuću oksigenaciju i normalno disanje. Pratiti srčanu funkciju i vitalne znakove, te primijeniti opće simptomatske i suportivne mjere. U obzir dolazi primjena aktivnog ugljena te ispiranje želuca. Ne preporuča se poticati povraćanje. Za venlafaksin nema specifičnog antidota.
Hemodijalizom se mogu ukloniti tek male količine venlafaksina i ODVa stoga se hemodijaliza ne preporuča.


5. FARMAKOLOŠKE OSOBINE

5.1. Farmakodinamske osobine
Venlafaxin je strukturno novi antidepresiv, koji kemijski nije srodan tricikličkim, tetracikličkim ili drugim postojećim antidepresivima. To je racemat s dva aktivna enantiomera. Smatra se da je mehanizam antidepresivnog djelovanja venlafaksina u ljudi povezan s njegovom mogućnošću da potencira neurotransmitersku aktivnost SŽS-a. Venlafaxin i njegov glavni metabolit O-demetil venlafaksin (ODV) su potentni inhibitori ponovne pohrane serotonina (5-hidroksitriptofan, 5-HT), nešto manje potentni inhibitori ponovne pohrane noradrenalina i slabi inhibitori ponovne pohrane dopamina. Venlafaksin kao ni O-desmetil venlafaksin nisu pokazali specifični afinitet za alfa1-adrenergičke receptore, muskarinske receptore ili H1-histaminske receptore. Farmakološko djelovanje na tim receptorima može biti povezano s različitim nuspojavama kod drugih antidepresiva, kao što su antikolinergični, sedativni i kardiovaskularni učinci.

5.2. Farmakokinetske osobine
Venlafaksin se dobro apsorbira nakon oralne primjene i ima znatni učinak prvog prolaza kroz jetru.
Maksimalna koncentracija venlafaksina u plazmi, u rasponu 33-172 ng/ml, postiže se za oko 2.4 sata nakon primjene jednokratne doze 25-150 mg. Venlafaksin se znatno metabolizira u jetri.
O-desmetil venlafaksin (ODV) je glavni aktivni metabolit venlafaksina. Poluvrijeme eliminacije venlafaksina je približno 5 sati, a O-desmetil venlafaksina 11 sati. Maksimalna koncentracija ODV u plazmi postiže se za približno 4.3 sata, u rasponu 61-325 ng/ml. Koncentracije u plazmi, venlafaksina i ODV-a općenito dobro koreliraju s primijenjenom dozom.
Vezanje venlafaksina na bjelančevine plazme iznosi 27%, a O-desmetil venlafaksina 30%. ODV, te drugi metaboliti venlafaksina kao i nepromijenjeni venlafaksin izlučuju se primarno putem bubrega.

5.3. Pretklinički podaci o neškodljivosti
Venlafaksin nije pokazao kancerogeni potencijal na štakorima i miševima, te nije se pokazao mutagen u testovima in-vitro i in-vivo.

6. FARMACEUTSKI PODACI

6.1. Popis pomoćnih tvari
Mikrokristalna celuloza, kukuruzni škrob, željezo oksid, žuti (E172), natrij-škrob glikolat, talk, silicij-dioksid, koloidni (bezvodni), magnezij stearat.

6.2. Inkompatibilnosti - Nije primjenljivo.

6.3. Rok valjanosti - 3 godine

6.4. Posebne mjere pri čuvanju lijeka
Čuvati pri temperaturi do 30°C.

6.5. Vrsta i sastav unutarnjeg pakovanja (spremnika)
PVC /Al blister; 28 ili 30 tableta u pakiranju.

6.6. Upute o uporabi/rukovanju
Ne postoje posebne upute o uporabi/rukovanju.

6.7. Ime i adresa proizvođača, odnosno podnositelja zahtjeva
PLIVA HRVATSKA d.o.o.
Ulica grada Vukovara 49,
10000 Zagreb, Hrvatska

6.8. Način i mjesto izdavanja
Na recept (samo u ljekarnama i zdravstvenim ustanovama).

6.9. Broj i datum rješenja o odobrenju za stavljanje lijeka u promet u Republici Hrvatskoj
Velafax® tablete 37.5 mg (28 tableta): UP/I-530-09/03-01/74 od 4. kolovoza 2004.
Velafax® tablete 37.5 mg (30 tableta): UP/I-530-09/03-01/75 od 4. kolovoza 2004.
Velafax® tablete 75 mg (28 tableta): UP/I-530-09/03-01/122 od 4. kolovoza 2004.
Velafax® tablete 75 mg (30 tableta): UP/I-530-09/03-01/121 od 4. kolovoza 2004.

Studeni, 2004.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 18:41 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

ZONADIN (zolpidem)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



1. NAZIV LIJEKA
ZONADIN® tablete 5 mg
ZONADIN® tablete 10 mg

2. KVALITATIVNI I KVANTITATIVNI SASTAV
Svaka film tableta sadržava 5 mg, odnosno 10 mg zolpidem tartarata.

3. FARMACEUTSKI OBLIK
Film tablete.
Zonadin tablete 5 mg su okrugle, bijele film tablete s razdjelnom crtom na jednoj strani i utisnutim "ZO 5" na drugoj strani.
Zonadin tablete 10 mg su okrugle, bijele film tablete s razdjelnom crtom na jednoj strani i utisnutim "ZO 10" na drugoj strani.

4. KLINIČKI PODACI

4.1 Terapijske indikacije
Kratkotrajno liječenje iscrpljujuće nesanice ili nesanice koja uzrokuje velike smetnje.

4.2 Doziranje i način uporabe
Zonadin tablete primjenjuju se oralno.
Obzirom na brzi učinak, Zonadin se uzima neposredno prije odmora ili spavanja.
Preporučena dnevna doza za odrasle je 10 mg. Starije i iscrpljene osobe mogu biti posebno osjetljive na učinak zolpidema. U ovim je slučajevima preporučena doza 5 mg. Ne smiju se prekoračivati preporučene doze.
Budući da su klirens i metabolizam zolpidem tartarata kod jetrenih oštećenja smanjeni, liječenje treba započeti s dozom od 5 mg te osobitim oprezom kod starijih bolesnika. U odraslih (do 65 godina) doza se može povisiti na 10 mg samo ako nije postignut klinički odgovor te ako se lijek dobro podnosi.
Trajanje liječenja obično traje od nekoliko dana do dva tjedna, a najviše četiri tjedna, uz postupno smanjenje doze ukoliko je klinički indicirano.
Kao i kod svih hipnotika, ne preporučuje se dugotrajna primjena, a trajanje liječenja ne smije biti dulje od četiri tjedna.
Zolpidem tartarat se ne smije koristiti u djece.

4.3 Kontraindikacije
Zolpidem tartarat je kontraindiciran u bolesnika preosjetljivih na zolpidem tartarat, kod opstruktivne apneje u mirovanju, mijastenije gravis, teške jetrene insuficijencije, akutne i/ili teške respiratorne depresije. Zbog nedostatka podataka, zolpidem tartarat se ne smije prepisivati djeci niti bolesnicima s psihotičnim poremećajima.

4.4 Posebna upozorenja i posebne mjere opreza
Prije uzimanja pripravka potrebno je, po mogućnosti, utvrditi uzrok nesanice i ukloniti njene primarne uzroke. Nesanica koja je prisutna nakon 7-14-dnevnog liječenja može ukazivati na prisutnost primarnog psihijatrijskog ili psihičkog poremećaja, i bolesnika treba pažljivo ponovno dijagnosticirati u redovnim intervalima.

4.4.1 Posebne skupine bolesnika

Stariji: vidi preporuke o doziranju.
Depresija: Kao i sa drugim sedativima/hipnoticima, zolpidem tartarat treba davati s oprezom bolesnicima sa simptomima depresije. Obzirom da suicidalne sklonosti mogu biti prisutne, ovim se bolesnicima trebaju davati najmanje moguće količine lijeka zbog mogućnosti namjernog predoziranja bolesnika.
Primjena u bolesnika s poviješću ovisnosti o lijekovima ili alkoholu: Izuzetni oprez potreban je kod propisivanja bolesnicima koji su bili ovisni o lijekovima ili alkoholu. Ove bolesnike za vrijeme liječenja zolpidem tartaratom ili nekim drugim hipnotikom treba strogo kontrolirati obzirom na mogućnost stjecanja navike i psihičke ovisnosti o lijeku.

4.4.2 Opće informacije

Opće informacije vezane uz učinke primijećene nakon primjene benzodiazepina i ostalih hipnotika koje liječnik koji propisuje lijek treba uzeti u obzir, nalaze se u daljnjem tekstu.
Podnošljivost
Nakon ponavljane primjene tijekom nekoliko tjedana može doći do smanjenja učinkovitosti hipnotičkog djelovanja benzodiazepina s kratkotrajnim djelovanjem i srodnih pripravaka.
Ovisnost
Uporaba benzodiazepina i srodnih pripravaka može uzrokovati razvoj fizičke i psihičke ovisnosti. Rizik od ovisnosti se povećava s dozom i trajanjem liječenja, a veći je u bolesnika koji su imali psihijatrijske poremećaje ili su bili ovisni o lijekovima ili alkoholu.
Takve bi bolesnike trebalo pažljivo nadzirati kod primjene hipnotika.
Ukoliko dođe do razvoja psihičke ovisnosti, nagli prekid liječenja će biti praćen simptomima ovisnosti. Oni se mogu sastojati od glavobolje ili boli u mišićima, izuzetne tjeskoba i napetosti, nemira, konfuznosti i iritabilnosti. U težim slučajevima se mogu javiti slijedeći simptomi: derealizacija, depersonalizacija, hiperakuzija, neosjetljivost i trnci u udovima, preosjetljivost na svjetlost, zvuk i fizički kontakt, halucinacije ili epileptički napadaji.
"Rebound" nesanica
Prolazni sindrom kod kojeg se ponovno u pojačanom obliku javljaju simptomi zbog kojih je započeto liječenje benzodiazepinom ili srodnim pripravcima, a simptomi se mogu javiti nakon ukidanja liječenja hipnotikom. Mogu biti popraćeni i drugim reakcijama, uključujući promjene raspoloženja, tjeskobu i nemir.
Važno je da je bolesnik bude svjestan mogućnosti povratne (eng. rebound) nesanice, čime se njegova tjeskoba kod pojave ovih simptoma nakon ukidanja lijeka smanjuje na najmanju moguću mjeru. Budući da je rizik od povratnih simptoma pri ukidanju veći nakon naglog ukidanja liječenja, preporučuje se postupno smanjivanje doze ako je klinički opravdano.
Postoje indikacije da se simptomi koji prate ukidanje kod primjene benzodiazepina i srodnih pripravaka kratkotrajnog djelovanja mogu manifestirati unutar intervala doziranja, osobito u slučajevima velikih doza.
Amnezija
Benzodiazepini i srodni spojevi mogu izazvati anterogradnu amneziju. Ovo stanje se najčešće javlja nekoliko sati nakon uzimanja pripravka i stoga bi za smanjenje rizika bolesnici trebali biti sigurni da će moći imati neprekinuti san u trajanju od 7-8 sati.
Psihičke i "paradoksalne" reakcije
Reakcije poput nemira, pojačane nesanice, agitacije, iritabilnosti, agresivnosti, iluzija, bijesa, noćnih mora, halucinacija, psihoza, neprikladnog ponašanja i ostalih nuspojava kod ponašanja, poznate su popratne pojave benzodiazepina i srodnih pripravaka. U slučaju njihove pojave treba prekinuti uzimanje lijeka. Ove su reakcije mogu češće javiti kod starijih osoba.

4.5 Interakcije s ostalim lijekovima i ostali oblici interakcija

Nije preporučeno: istovremeno uzimanje s alkoholom.
Sedativni učinak se može pojačati kad se pripravak koristi se u kombinaciji s alkoholom. To utječe na sposobnost upravljanja vozilima i strojevima.
Uzeti u obzir: kombinacija s depresivima SŽS-a.
Pojačanje središnjih depresivnih učinaka može se javiti u slučajevima istovremene primjene s antipsihoticima (neurolepticima), hipnoticima, anksioliticima/sedativima, antidepresivima, narkotičkim analgeticima, antiepilepticima, anesteticima i sedativnim antihistaminicima. Čini se da zolpidem tartarat ima interakciju sa sertralinom. Ova interakcija može izazvati pojačanu pospanost. Također su primijećeni izolirani slučajevi vizualnih halucinacija.
U slučaju narkotičkih analgetika pojačanje euforije također može dovesti to pojačane psihičke ovisnosti.
Spojevi koji inhibiraju određene jetrene enzime (osobito citokrom P450) mogu pojačati djelovanje i srodnih pripravaka.
Zolpidem tartarat se metabolizira putem nekoliko jetrenih enzima citokroma P450, a glavni ezim je CYP3A4 uz doprinos CYP1A2. Farmakodinamski učinak zolpidem tartarta se smanjuje kad se primjenjuje s rifampicinom (induktor CYP3A4). Međutim kad se zolpidem tartarat primjenjuje s itrakonazolom (inhibitor CYP3A4), ne mijenja se značajno njegova farmakokinetika i farmakodinamika. Nije poznato kliničko značenje ovih rezultata.
Budući da CYP3A4 ima važnu ulogu u metabolizmu zolpidem tartarata, treba uzeti u obzir moguće interakcije s lijekovima koje smanjuju ili pojačavaju djelovanje CYP3A4.
Ostalo: Kad je zolpidem tartarat bio primijenjen s ranitidinom ili cimetidinom, nisu primijećene značajne farmakokinetske interakcije.

4.6 Trudnoća i dojenje
Iako ispitivanja na životinjama nisu pokazala teratogenih niti embriotoksičnih učinaka, nije dokazana neškodljivost u trudnoći. Kao i sa svim drugim lijekovima, zolpidem tartarat treba izbjegavati za vrijeme trudnoće, osobito tijekom prvog tromjesečja.
Ukoliko se pripravak prepisuje ženi reproduktivne dobi, trebalo bi je upozoriti da se javi svom liječniku radi prestanka uzimanja pripravka ako namjerava zanijeti ili sumnja na trudnoću.
Ukoliko se iz medicinski opravdanih razloga zolpidem tartarat primjenjuje u kasnoj fazi trudnoće ili tijekom poroda, moguće je očekivati učinke na novorođenče, kao npr. hipotermiju, hipotoniju i umjerenu respiratornu depresiju, zbog farmakološkog djelovanja pripravka.
U novorođenčadi majki koje su kronično uzimale benzodiazepine ili srodne pripravke u kasnijim fazama trudnoće, može se razviti psihička ovisnost te donekle mogu biti pod rizikom od razvoja simptoma odvikavanja u postnatalnom periodu.
Male količine zolpidem tartarata javljaju se u mlijeku dojilje. Stoga uporaba zolpidem tartarata u dojilja nije preporučena.

4.7 Utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i strojevima
Vozače i osobe koje upravljaju strojevima treba upozoriti da postoji mogući rizik od pospanosti ujutro nakon terapije. Kako bi se smanjio rizik, preporučuje se period odmaranja od 7 do 8 sati između uzimanja zolpidem tartarata i vožnje.

4.8 Nuspojave
Postoje dokazi o nuspojavama vezanim uz dozu kod primjene zolpidem tartarata, posebno onima koje se odnose na središnji živčani sustav te probavni sustav. Kao što je preporučeno u poglavlju 4.2 Doziranje i način uporabe, nuspojave će teoretski biti manje ako se zolpidem tartarat uzima neposredno prije spavanja, ili u krevetu. Te su nuspojave najčešće u starijih osoba.
Pospanost tijekom dana, smanjena pozornost, konfuzija, umor, glavobolja, omaglica, slabost mišića, poremećaji hoda ili dvoslike. Ovi se simptomi najčešće javljaju na početku liječenja.
Povremeno se javljaju druge nuspojave kao što su probavni poremećaji, promjene libida i kožne reakcije.
Amnezija - anterogradna amnezija može se javiti kod terapijskih doza, a rizik se povećanja kod većih doza. Učinci amnezije mogu biti povezani s neprikladnim ponašanjem.
Psihijatrijske i paradoksalne reakcije - reakcije kao što je nemir, agitacija, iritabilnost, agresivnost, iluzije, bijes, noćne more, halucinacije, psihoze, neprikladno ponašanje, hodanje u snu i druge nuspojave ponašanja, poznato je da se javljaju kod primjene zolpidem tartarata. Takve se reakcije češće javljaju u starijih osoba.
Depresija - postojeća depresija može biti otkrivena tijekom primjene zolpidem tartarata. Budući da nesanica može biti simptom depresije, bolesnike bi trebalo ponovno dijagnosticirati ako nesanica ne prolazi.

4.9 Predoziranje
U izvješćima o predoziranju samo sa zolpidem tartaratom, poremećaj svijesti varirao je od pospanosti do lagane kome. Pojedinci su se potpuno oporavili od predoziranja zolpidem tartaratom do 400 mg.
Slučajevi predoziranja zolpidem tartaratom uz brojne pripravke s depresivnim djelovanjem na SŽS (uključujući alkohol) rezultirali su puno težom simptomatologijom, uključujući kobne ishode.
Treba koristiti opće simptomatske i nadomjesne mjere. Ukoliko pražnjenje želuca ne rezultira poboljšanjem, treba primijeniti aktivni ugljen za smanjenje apsorpcije. Sedativi se ne smiju davati čak ni kod ekscitacije.
U slučaju pojave težih simptoma može se razmotriti davanje flumazenila. Izviješteno je da flumazenil ima poluvrijeme eliminacije od oko 40 do 80 minuta. Bolesnike bi trebalo pažljivo pratiti zbog ovog kratkog vremena djelovanja; dodatne doze flumazenila mogu biti nužne. Međutim primjena flumazenila može doprinijeti pojavit neuroloških simptoma (konvulzija).
Kod liječenja predoziranja bilo kojim lijekom, treba uzeti u obzir da je možda bilo uzeto više pripravaka.

5. FARMAKOLOŠKE OSOBINE

5.1 Farmakodinamske osobine
Zolpidem tartarat je imidazopiridin koji se selektivno veže na omega-1 podtip receptora (poznat i kao benzodiazepinski podtip 1) koji odgovara GABAA receptorima koji sadrže alfa-1 podtip, dok se benzodiazepini neselektivno vežu na oba omega-1 i omega-2 podtipa. Djelovanjem na kanale kloridnih iona putem tog receptora ostvaruju se specifični sedativni učinci zolpidem tartarata. Ovi učinci se povlače djelovanjem antagonista benzodiazepina, flumazenila.
U životinja: Selektivno vezanje zolpidem tartarata na omega-1 receptore može objasniti prividno odsustvo antikonvulzivnih učinaka i učinaka opuštanja mišića kod hipnotskih doza u životinja koja se uobičajeno javljaju kod benzodiazepina koji nisu selektivni za omega-1 receptore.
U ljudi: zolpidem tartarat povećava postojanost sna i smanjuje broj buđenja, te povećava trajanje spavanja i kvalitetu sna. Ovi učinci su povezani s karakterističnim EEG profilom, koji se razlikuje od benzodiazepina. U ispitivanjima koja su mjerila postotak vremena provedenog u svakoj fazi sna, zolpidem tartarat je općenito pokazao da održava faze sna. Kod preporučenih doza zolpidem tartarat nije imao utjecaj na paradoksalno trajanje sna (REM). Očuvanje dubokog sna (faza 3 i 4 - sporovalno spavanje) može se objasniti selektivnim vezanjem na omega-1 receptore. Svi opisani učinci zolpidem tartarata se povlače djelovanjem antagonista benzodiazepina, flumazenila.

5.2 Farmakokinetske osobine
Zolpidem se brzo apsorbira i ostvaruje svoje hipnotičko djelovanje. Bioraspoloživost nakon oralne primjene iznosi 70%, nakon čega u terapijskim dozama pokazuje linearnu kinetiku. Najviše koncentracije u plazmi postižu se 0,5-3 sata nakon primjene.
Poluvrijeme eliminacije zolpidema je kratko, sa srednjom vrijednosti 2,4 sata (ą 0.2 h), a trajanje djelovanja do 6 sati.
Za bjelančevine plazme se veže u količini od 92,5% ą 0,1%. Metabolizam prvog prolaska kroz jetru iznosi približno 35%. Ponavljano uzimanje pripravka nije utjecalo na vezivanje na bjelančevine, što je dokaz nepostojanja natjecanja na mjestima vezivanja između zolpidem tartarata i njegovih metabolita.
Volumen distribucije u odraslih je 0,54 ą 0,02 l/kg, a kod vrlo starih osoba smanjuje se na 0,34 ą 0,05 l/kg.
Svi metaboliti su farmakološki neaktivni i izlučuju se iz organizma putem urina (56%) i stolice (37%). Studije su pokazale se zolpidem tartarat ne može ukloniti dijalizom.
U starijih osoba i kod oštećenja jetre koncentracije u plazmi su povišene. Umjereno smanjenje klirensa prisutno je kod bubrežne insuficijencije, bez obzira da li su bolesnici na dijalizi. Ostali farmakokinetski parametri nisu izmijenjeni.
Zolpidem tartarat se metabolizira putem nekoliko enzima citokroma P450, a glavni je CYP3A4 uz doprinos CYP1A2. Budući da CYP3A4 ima važnu ulogu u metabolizmu zolpidem tartarata, treba uzeti u obzir moguće interakcije s lijekovima koji smanjuju ili pojačavaju djelovanje CYP3A4.

5.3 Pretklinički podaci o neškodljivosti
Ne postoje podaci od terapeutske važnosti.

6. FARMACEUTSKI PODACI

6.1 Popis pomoćnih tvari

Jezgra:Laktoza monohidrat, Mikrokristalna celuloza, Natrij škrob glikolat, Hidroksipropil celuloza, Talk, Magnezij stearat
Film ovojnica: Hipromeloza, Hidroksipropil celuloza, Titan dioksid (E171), Talk

6.2 Inkopatibilnost
Nije primjenjivo.

6.3 Rok valjanosti
24 mjeseca

6.4 Posebne mjere pri čuvanju lijeka
Čuvati u originalnom pakovanju pri temperaturi do 25 °C.

6.5 Vrsta i sastav pakovanja
PVC/Al blister u kartonskoj kutiji.

6.6 Upute o uporabi i rukovanju
Ne postoje posebne upute o uporabi i rukovanju.

6.7 Ime i adresa proizvođača, odnosno podnositelja zahtjeva
PLIVA HRVATSKA, d.o.o.
Ulica grada Vukovara 49,
10 000 Zagreb, Hrvatska

6.8 Način i mjesto izdavanja
Na recept (samo u ljekarnama i zdravstvenim ustanovama).

6.9 Broj i datum rješenja o odobrenju za stavljanje lijeka u promet u Republici Hrvatskoj
ZONADIN® tablete 5 mg: UP/I-530-09/04-01/48 od 15. srpnja 2004.
ZONADIN® tablete 10 mg: UP/I-530-09/04-01/49 od 15. srpnja 2004.

Rujan, 2004.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 18:40 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

STARCITIN (citalopram)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



1. NAZIV LIJEKA
STARCITIN® tablete 10 mg
STARCITIN® tablete 20 mg
STARCITIN® tablete 40 mg

2. KVALITATIVNI I KVANTITATIVNI SASTAV
Jedna tableta sadržava 10 mg, 20 mg ili 40 mg citaloprama u obliku hidrobromida.

3. FARMACEUTSKI OBLIK
Film-tableta.
Starcitin tablete 10 mg su bijele, okrugle, bikonveksne film-tablete, s utisnutom oznakom "CI" na jednoj strani, a "10" na drugoj.
Starcitin tablete 20 mg su bijele, ovalne, bikonveksne film-tablete s razdjelnom crtom na jednoj strani, a utisnutom oznakom "CI 20" na drugoj.
Starcitin tablete 40 mg su bijele, ovalne, bikonveksne film-tablete s razdjelnom crtom na jednoj strani, a utisnutom oznakom "CI 40" na drugoj.


4. KLINIČKI PODACI

4.1 Terapijske indikacije

Citalopram je indiciran za liječenje depresije u početnoj fazi i kao lijek održavanja za slučaj mogućeg relapsa/recidiva bolesti.
Indiciran je i za liječenje paničnog poremećaja sa ili bez agorafobije.

4.2 Doziranje i način primjene

4.2.1 Doziranje

Liječenje depresije
Citalopram se primjenjuje u pojedinačnoj dozi od 20 mg na dan. Ovisno o terapijskom odgovoru, u pojedinih se bolesnika doza može povećati do najviše 60 mg na dan. Lijek se može uzeti ujutro ili navečer neovisno o obroku.
Obično je potrebno najmanje 6 mjeseci terapije održavanja za slučaj mogućeg relapsa.

Lliječenje paničnog poremećaja
Kao i s ostalim lijekovima koji se koriste u ovih bolesnika, liječenje citalopramom se preporučuje započeti manjom početnom dozom kako bi se smanjila vjerojatnost početnog paradoksnog anksiogenog djelovanja. U prvom tjednu se preporučuje pojedinačna doza od 10 mg na dan, a zatim povećavanje doze na 20 mg na dan. Doza se može i dalje povećavati do najviše 60 mg na dan, ovisno o pojedinačnom terapijskom odgovoru. Optimalna doza je 20-30 mg na dan.
Maksimalna se učinkovitost citaloprama pri liječenju paničnog poremećaja postiže nakon otprilike 3 mjeseca, a terapijski odgovor se održava tijekom kontinuiranog liječenja. Ovisno o pojedinačnom terapijskom odgovoru, liječenje je ponekad potrebno nastaviti tijekom nekoliko mjeseci.

Stariji bolesnici
Preporučena dnevna doza je 20 mg. Ovisno o pojedinačnom terapijskom odgovoru, doza se može povećati do najviše 40 mg na dan.

Oštećena jetrena funkcija
Liječenje ovih bolesnika treba provoditi manjim dozama.

4.2.2 Način primjene

Citalopram tablete se primjenjuju u pojedinačnoj dnevnoj dozi. Mogu se uzeti u bilo koje doba dana i neovisno o unosu hrane.

4.3 Kontraindikacije

- Preosjetljivost na citalopram.
- Inhibitori monoaminooksidaze: Slučajevi ozbiljnih i ponekad fatalnih reakcija prijavljeni su u bolesnika koji su uzimali selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina (SSRI) u kombinaciji s inhibitorima monoaminooksidaze (MAOI), uključujući selektivni MAOI selegilin i reverzibilni MAOI (RIMA) moklobemid, te u bolesnika koji su nedavno prekinuli liječenje sa SSRI i započeli liječenje s MAOI.
U nekih su se bolesnika pojavili simptomi slični serotoninskom sindromu. Simptomi interakcija s inhibitorima monoaminooksidaze uključuju: hipertermiju, rigidnost, mioklonus, nestabilnost autonomnog živčanog sustava s mogućim naglim promjenama vitalnih znakova, promjene mentalnog stanja koje uključuju zbunjenost, razdražljivost i ekstremni nemir koji prelazi u delirij i komu.
Citalopram se ne smije koristiti u kombinaciji s inhibitorima monoaminooksidaze. Liječenje citalopramom može započeti 14 dana nakon prestanka liječenja ireverzibilnim MAOI i najmanje jedan dan nakon prestanka liječenja reverzibilnim MAOI (RIMA), moklobemidom. Nakon prekida liječenja citalopramom treba proći najmanje 7 dana prije početka liječenja s MAOI ili RIMA.

4.4 Posebna upozorenja i posebne mjere opreza pri uporabi

Dijabetes - U bolesnika s dijabetesom, liječenje selektivnim inhibitorima ponovne pohrane serotonina može promijeniti koncentraciju šećera u krvi, vjerojatno zbog poboljšanja simptoma depresije. Može biti potrebno podešavanje doze inzulina i/ili oralnog hipoglikemika.
Epileptični napadaji - Epileptični napadaji predstavljaju potencijalni rizik pri uzimanju antidepresivnih lijekova. Primjenu lijeka treba prekinuti u svakog bolesnika u kojeg se pojave napadaji. Citalopram trebaju izbjegavati bolesnici s nestabilnom epilepsijom, a bolesnike s kontroliranom epilepsijom treba pažljivo pratiti. U slučaju povećane učestalosti napadaja primjenu citaloprama treba prekinuti.
Elektrokonvulzivna terapija (ECT) - Nema mnogo kliničkog iskustva pri istodobnoj primjeni citaloprama i ECT-a, te se preporučuje oprez.
Manija - Citalopram treba oprezno koristiti u bolesnika s anamnezom manije / hipomanije. U svakog bolesnika koji ulazi u maničnu fazu primjenu citaloprama treba prekinuti.
Suicid - Obzirom da tijekom prvih nekoliko ili više tjedana liječenja ne mora nastupiti poboljšanje, tijekom tog razdoblja bolesnike treba pažljivo pratiti. Mogućnost pokušaja suicida svojstvena depresiji može potrajati do postizanja signifikantnog terapijskog učinka. Na osnovi kliničkog iskustva sa svim antidepresivnim lijekovima općenito je poznato da se rizik od suicida može povećati u ranim fazama oporavka.
Krvarenje - Tijekom liječenja selektivnim inhibitorima ponovne pohrane serotonina primijećena su kožna krvarenja kao što su ekhimoze i purpura. U se bolesnika tijekom liječenja sa SSRI preporučuje oprez, posebice pri istodobnom uzimanju lijekova koji utječu na funkciju trombocita (npr. atipični antipsihotici i fenotijazini, većina tricikličkih antidepresiva, acetilsalicilna kiselina i nesteroidni protuupalni lijekovi) kao i u bolesnika s poremećajima krvarenja u anamnezi.

- Iskustvo s citalopramom nije otkrilo klinički značajnih interakcija s neurolepticima. Međutim, kao i kod drugih SSRI, ne može se isključiti mogućnost farmakodinamske interakcije.
- Treba uzeti u obzir čimbenike koji mogu utjecati na dispoziciju metabolita citaloprama (didemetilcitaloprama) budući da bi povećane razine ovog metabolita mogle teorijski produljiti QTc interval u osjetljivih pojedinaca. Pri praćenju EKG-a bolesnika tijekom kliničkih ispitivanja, uključujući i bolesnike s postojećim srčanim bolestima, nisu primijećene klinički značajne promjene.
- U nekih je bolesnika s paničnim poremećajem u početku liječenja moguć početni anksiogeni učinak. Manja početna doza (vidi Doziranje) smanjuje vjerojatnost pojave ovog učinka.

Djeca - Primjena citaloprama u djece se ne preporučuje, budući da njegova neškodljivost i učinkovitost u ovoj dobnoj skupini nisu utvrđene.
Oštećena jetrena funkcija - Liječenje ovih bolesnika treba provoditi manjim dozama.
Oštećena bubrežna funkcija - Podešavanje doze nije potrebno u slučajevima blagog ili umjerenog oštećenja bubrega. Informacije nisu dostupne za slučajeve jakog oštećenja bubrega (klirens kreatinina <20 ml / min).

4.5 Interakcije s ostalim lijekovima

Inhibitori monoaminooksidaze (MAOI) se ne smiju koristiti u kombinaciji sa SSRI (vidi Kontraindikacije).

Metabolizam citaloprama je samo djelomično ovisan o jetrenom citokrom P450 izozimu CYP2D6 i, za razliku od ostalih SSRI, citalopram je samo slab inhibitor ovog važnog enzimskog sustava uključenog u metabolizam mnogih lijekova (uključujući antiaritmike, neuroleptike, blokatore beta-adrenergičkih receptora, tricikličke antidepresive i neke SSRI). Vezivanje na bjelančevine je relativno slabo (<80%). Navedene osobine daju citalopramu slabi potencijal za klinički značajne interakcije s lijekovima.

Alkohol - Kombinacija citaloprama i alkohola nije preporučljiva. Međutim, nisu primijećene nikakve nepovoljne farmakodinamske interakcije između citaloprama i alkohola.
Serotoninergički lijekovi - Istodobna primjena sa serotoninergičkim lijekovima (npr. tramadolom, sumatriptanom) može uzrokovati pojačanje serotoninskih učinaka.
Litij i triptofan - Nema farmakokinetskih interakcija između litija i citaloprama. Međutim, tijekom istodobne primjene SSRI i litija, odnosno triptofana primijećeni su pojačani učinci te se njihova istodobna primjena more provoditi s oprezom. Rutinsko praćenje razine litija nije potrebno podešavati.

U farmakokinetskoj studiji nije uočeno nikakvo djelovanje na razine citaloprama i imipramina, iako je razina desipramina, primarnog metabolita imipramina, bila povećana. U studijama na životinjama, cimetidin je imao slabo djelovanje ili nije imao djelovanje na kinetiku citaloprama.

Između citaloprama i biljnog lijeka gospine trave (Hypericum perforatum) može doći do farmakodinamskih interakcija zbog čega se nuspojave mogu pojačati.

Pri istodobnoj primjeni citaloprama s benzodiazepinima, neurolepticima, analgeticima, litijem, alkoholom, antihistaminicima, antihipertenzivnim lijekovima, blokatorima beta-adrenergičnih receptora i ostalim kardiovaskularnim lijekovima nisu primijećene farmakodinamske interakcije.

4.6 Trudnoća i dojenje

Trudnoća
Ispitivanja u životinja nisu dala dokaze teratogenosti, međutim, neškodljivost citaloprama tijekom trudnoće u ljudi nije utvrđena. Kao i sve lijekove, citalopram bi se tijekom trudnoće smio koristiti samo ako moguća korist liječenja majke premašuje moguće rizike za fetus.
Dojenje
Citalopram se izlučuje u mlijeku. Njegovo djelovanje na dojenče nije utvrđeno. Ako je liječenje citalopramom neophodno, treba razmotriti prekid dojenja.

4.7 Utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i strojevima

Citalopram ne umanjuje intelektualne funkcije i psihomotorne sposobnosti. Međutim, u bolesnika koji se liječe psihotropnim lijekovima može se očekivati ponešto umanjena opća pažnja i koncentracija bilo zbog same bolesti, lijeka ili oboje, te ih treba upozoriti na umanjenu sposobnost upravljanja vozilima i strojevima.

4.8 Nuspojave

- Nuspojave citaloprama su općenito blage i prolazne. Najizraženije su tijekom početnih jedan do dva tjedna liječenja i obično se umanjuju s poboljšanjem depresivnog stanja.
- Najčešće primijećene nuspojave povezane s primjenom citaloprama koje nisu primijećene s jednakom učestalošću u bolesnika koji su primali placebo su: mučnina, pospanost, suhoća usta, pojačano znojenje i tremor. Učestalost svake nuspojave u odnosu na placebo je malo povećana (<10%).
- U usporednim kliničkim ispitivanjima s tricikličkim antidepresivima utvrđeno je da je učestalost nuspojava citaloprama u svim slučajevima manja.
- Kod selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI), uključujući citalopram prijavljene su reakcije nakon prestanka uzimanja lijeka. Uobičajeni simptomi uključuju vrtoglavicu, parestezije, glavobolju, anksioznost i mučninu. Stoga treba izbjegavati nagli prekid liječenja citalopramom. Većina simptoma nakon prestanka uzimanja SSRI nije ozbiljna.

Nuspojave prijavljene tijekom kliničkih ispitivanja:

Česte (5 - 20%)
Pojačano znojenje, glavobolja, tremor, vrtoglavica, poremećena akomodacija, pospanost, nesanica, uznemirenost, nervoza, mučnina, suhoća usta, konpstipacija, proljev, palpitacije, astenija.

Manje česte (1 - <5%)
Osip, svrbež, parestezije, migrena, poremećaji vida, izmijenjen okus, poremećaj spavanja, smanjen libido, smanjena koncentracija, neuobičajeni snovi, amnezija, anksioznost, povećani apetit, anoreksija, apatija, impotencija, pokušaj suicida, zbunjenost, dispepsija, povraćanje, abdominalni bolovi, flatulencija, povećana salivacija, smanjenje ili povećanje tjelesne mase, posturalna hipotenzija, tahikardija, rinitis, poremećaj mokrenja, poliurija, nemogućnost ejakulacije, anorgazmija u žena, umor.

Rijetke ( <1%)
Mialgija, poremećaji pokreta, konvulzije, tinitus, euforija, pojačani libido, kašalj, malaksalost.

Postmarketinške nuspojave

Kožni poremećaji: Angioedem; ekhimoze, veoma rijetko reakcije fotoosjetljivosti.
Poremećaji metabolizma i ishrane: rijetki slučajevi hiponatremije i neodgovarajućeg izlučivanja antidiuretičkog hormona čini se da su reverzibilni nakon prestanka uzimanja lijeka. Većina se prijava odnosi na starije bolesnike.
Opći poremećaji: Anafilaktoidne reakcije.
Hepatobilijarni poremećaji: porast vrijednosti jetrenih funkcionalnih testova.
Muskuloskeletalni poremećaji: Artralgija.
Neurološki poremećaji: Serotoninski sindrom.
Psihijatrijski poremećaji: Halucinacije, manija, depersonalizacija, napadaji panike (ovi simptomi mogu biti uzrokovani osnovnom bolešću).
Reproduktivni poremećaji: Galaktoreja.

4.9 Predoziranje

Citalopram se daje bolesnicima s potencijalnim rizikom od suicida; prijavljeno je nekoliko pokušaja suicida. Često nedostaju pojedinosti o preciznoj dozi ili kombinaciji s ostalim lijekovima i/ili alkoholom.
Simptomi
Nekoliko je slučajeva za koje se smatra da su uzrokovani samo citalopramom. Zabilježeni su slijedeći simptomi/znakovi: pospanost, koma, ukočen izraz lica, grand mal napadaj, sinus tahikardija, povremeni nodalni ritam, znojenje, mučnina, povraćanje, cijanoza, hiperventilacija. Nijedan slučaj nije bio fatalan. Klinička slika je bila neujednačena, a ni jedan simptom nije primijećen u više od dvije osobe.

Liječenje
Ne postoji specifični antidot. Liječenje je simptomatsko i suportivno. Što je moguće prije treba isprati želudac. Preporučuje se liječnički nadzor.


5. FARMAKOLOŠKE OSOBINE

5.1 Farmakodinamske osobine

Biokemijska i bihejvior ispitivanja su pokazala da je citalopram snažan inhibitor ponovne pohrane serotonina (5-HT). Tolerancija inhibicije ponovne pohrane serotonina nije uzrokovana dugotrajnim liječenjem citalopramom.

Citalopram je najselektivniji do sad opisani inhibitor ponovne pohrane serotonina (SSRI), bez, ili s minimalnim, djelovanjem na pohranu noradrenalina (NA), dopamina (DA) i gama aminomaslačne kiseline (GABA).

Za razliku od mnogih tricikličkih antidepresiva i nekih od novijih selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina, citalopram nema nikakav ili ima vrlo slab afinitet prema nizu receptora uključujući 5-HT1A, 5-HT2, DA D1 i D2 receptore, ?1-, ?2-, ß-adrenoceptore, histaminske H1, muskarinske kolinergičke, benzodiazepinske i opioidne receptore. Niz funkcionalnih ispitivanja in vitro u izoliranim organima kao i funkcionalna ispitivanja in vivo potvrdila su nepostojanje afiniteta za receptore. Ova odsutnost učinka na receptore bi mogla objasniti zašto citalopram izaziva manje klasičnih nuspojava kao što su suhoća usta, poremećaji funkcije mokraćnog mjehura i crijeva, zamagljen vid, sedacija, kardiotoksičnost i ortostatska hipotenzija.

Supresija REM faze sna smatra se prediktorom antidepresivnog djelovanja. Kao i triciklički antidepresivi, ostali SSRI-i i inhibitori MAO, citalopram suprimira REM fazu sna i pojačava fazu dubokog sna sa sporim valovima.

Iako se citalopram ne veže na opioidne receptore, pojačava anti-nociceptivno djelovanje uobičajeno korištenih opioidnih analgetika. Nakon primjene citaloprama potencira se hiperaktivnost uzrokovana d-amfetaminom.

Glavni metaboliti citaloprama su svi SSRI iako su snaga njihova učinka i selektivnost slabije od citaloprama. Međutim, selektivnost metabolita je veća od one mnogih novijih SSRI-a. Metaboliti ne doprinose sveukupnom antidepresivnom djelovanju.

Citalopram ne umanjuje kognitivne (intelektualne funkcije) i psihomotorne sposobnosti te nema ili ima minimalne sedativne osobine, bilo sam ili u kombinaciji s alkoholom.

Citalopram nije umanjio izlučivanje sline u studiji pojedinačne doze u dobrovoljaca i ni u jednom istraživanju u zdravih dobrovoljaca nije signifikantnije utjecao na pokazatelje kardiovaskularne funkcije. Citalopram ne djeluje na serumske razine prolaktina i hormona rasta.

5.2 Farmakokinetske osobine

Apsorpcija
Apsorpcija je skoro potpuna i neovisna o unosu hrane (Tmax prosječno/srednje - 3,8 sati). Bioraspoloživost nakon oralnog uzimanja je oko 80%.

Raspodjela
Volumen raspodjele (Vd)ß je oko 12,3 L/kg. Manje od 80% citaloprama i njegovih glavnih metabolita se veže za bjelančevine plazme.

Biotransformacija
Citalopram se metabolizira u aktivni demetilcitalopram, didemetilcitalopram, citalopram-N-oksid i neaktivni deaminirani derivat propionske kiseline. Svi aktivni metaboliti su također SSRI, iako slabiji od citaloprama. U plazmi prevladava neizmijenjeni citalopram.

Eliminacija
Vrijeme polueliminacije (T1ß) iznosi oko 1,5 dan, sustavni plazmatski klirens citaloprama (Cls) je oko 0,33 L/min, a plazmatski oralni klirens (Cl oral) je oko 0,41 L/min.

Citalopram se izlučuje uglavnom putem jetre (85%) a ostatak (15%) putem bubrega. Oko 12% dnevne doze se izlučuje u mokraći kao neizmijenjeni citalopram. Jetreni (rezidualni) klirens je oko 0,35 L/min a bubrežni klirens oko 0,068 L/min.

Kinetika je linearna. Dinamička se ravnoteža plazmatskih koncentracija (steady state) postiže nakon 1-2 tjedna. Prosječne koncentracije od 250 nmol/L (100-500 nmol/L) se postižu dnevnom dozom od 40 mg. Nema jasnog odnosa između razina citaloprama u plazmi i terapijskog odgovora ili nuspojava.

Stariji bolesnici (65 godina)
Dokazano je dulje vrijeme polueliminacije i smanjene vrijednosti klirensa zbog usporenog metabolizma u starijih bolesnika.

Umanjena jetrena funkcija
Citalopram se eliminira sporije u bolesnika s umanjenom jetrenom funkcijom. Vrijeme polueliminacije citaloprama je oko dva puta duže, a plazmatske koncentracije citaloprama u dinamičkoj ravnoteži su otprilike dvostruko veće nego u bolesnika s normalnom jetrenom funkcijom.

Umanjena bubrežna funkcija
Citalopram se eliminira sporije u bolesnika s blagim do umjerenim umanjenjem bubrežne funkcije, bez bilo kakvog većeg utjecaja na farmakokinetiku citaloprama. Informacije nisu dostupne za slučajeve jakog oštećenja bubrega (klirens kreatinina <20 ml / min).

5.3 Pretklinički podaci o neškodljivosti

Citalopram ima nisku akutnu toksičnost. U toksikoloskim pokusima nakon dugotrajne primjene nisu uočene zabrinjavajuce promjene za terapijsko koristenje citaloprama. Rezultati toksikoloških pokusa utjecaja na reprodukciju nisu dali razloga za posebnu zabrinutost pri koristenju citaloprama u zena reprodukcijske dobi. Citalopram nema ni mutagenog niti kancerogenog potencijala.


6. FARMACEUTSKI PODACI

6.1 Popis pomoćnih tvari
Kukuruzni škrob
Laktoza monohidrat
Kroskarmeloza natrij
Glicerin
Kopolividon
Magnezij stearat
Mikrokristalna celuloza
Hipromeloza
Makrogol 400
Titan dioksid (E171)

6.2 Inkompatibilnosti
Nije primjenjivo.

6.3 Rok valjanosti
18 mjeseci.

6.4 Posebne mjere pri čuvanju lijeka
Čuvati pri temperaturi do 25°C.

6.5 Vrsta i sastav unutarnjeg pakovanja (spremnika)
PVC/Al blister; 2 blistera, svaki s 14 tableta (10 i 20 mg), odnosno 4 blistera, svaki sa 7 tableta (40 mg)
PVC/Al blister; 10 blistera, svaki s 10 tableta (10, 20 i 40 mg)

6.6 Upute o uporabi/rukovanju
Nema posebnih uputa o uporabi/rukovanju.

6.7 Ime i adresa proizvođača, odnosno podnositelja zahtjeva
PLIVA HRVATSKA d.o.o.
Ulica grada Vukovara 49,
10000 Zagreb, Hrvatska

6.8. Način i mjesto izdavanja
Na recept (samo u ljekarnama i zdravstvenim ustanovama).

6.9 Broj i datum rješenja o odobrenju za stavljanje lijeka u promet u Republici Hrvatskoj
STARCITIN® tablete 10 mg, 28 tableta: 530-09/04-01-24 od 28.lipnja 2004
STARCITIN® tablete 10 mg, 100 tableta: 530-09/04-01-23 od 28.lipnja 2004
STARCITIN® tablete 20 mg, 28 tableta: 530-09/04-01-25 od 28.lipnja 2004
STARCITIN® tablete 20 mg, 100 tableta: 530-09/04-01-26 od 28.lipnja 2004
STARCITIN® tablete 40 mg, 28 tableta: 530-09/04-01-28 od 28.lipnja 2004
STARCITIN® tablete 40 mg, 100 tableta: 530-09/04-01-27 od 28.lipnja 2004

Veljača, 2004

O čemu dalje želite čitati?

...

- 18:25 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

LSD


Kratkoročni efekti

LSD je halucinogena droga i zbog toga mijenja percepciju stvari koju prima mozak. Efekti LSD-a se osjete oko pola sata nakon konzumiranja droge, a najjači su nakon dva do šest sati, nestaju nakon dvanaest sati, ovisno o količini droge koja je konzumirana. Iskustva jako ovise o pojedincu i dozi, i teško ih je opisati zbog velikih različitosti u načinu na koji gledamo i razumijevamo svijet.

Korisnici često govore o vizualnim efektima intenzivnih boja, poremećenim slikama i pokretima u stacionarnim objektima. Pojavljuju se i poremećaji sluha, kao i promjene u osjećaju za prostor i vrijeme. Korisnik u većini slučajeva shvaća nestvarnu prirodu tih efekata i prave halucinacije su rijetke. Jednom kada je “putovanje” počelo, nije ga moguće zaustaviti ili ga kontrolirati. Ako je korisnik nestabilan, aksiozan ili depresivan tada on ili ona mogu iskusiti neugodnu reakciju, na primjer korisnikovo emotivno stanje može biti preuveličano, može osjetiti vrtoglavicu i dezorijentiranost i može iskusiti psihotičnu epizodu ponovnog proživljavanja života uključujući halucinacije i paranoju. Korisnik može iskusiti “dobro” i “loše” putovanje i ponekad oba u u jednom trip-u.

Smrti uzrokovane LSD-em su vrlo rijetke, iako je vjerojatnije da će se nesreće dogoditi kada korisnik halucinira. Postoji mala vjerojatnost predoziranja.

Dugoročni efekti

Oni korisnici koji konstantno uzimaju LSD moraju uzimati progresivno veće doze da bi postigli iste efekte. Ovo je izuzetno opasna praksa, dajući nepredvidljive reakcije na drogu.

Mali broj korisnika postane psihološki ovisan. Korisnici ne postaju fizički ovisni o LSD-u.

Moguće je da se pojave štetne psihološke reakcije poslije jednog tripa, ali su one učestalije kod stalnih korisnika. Iako su prolongirani ozbiljni psihološki problemi rijetki, postoje slučajevi da su se dogodili. Korisnici mogu manifestirati dugotrajne psihoze, kao što su shizofrenija ili duboka depresija. Teško je odrediti koliko i na koji način LSD utječe na ove bolesti. One se obično pojavljuju kod ljudi sa postojećim ili latentnim mentalnim bolestima.

Kod znatne količine LSD-a korisnici govore o ponovnom proživljavanju iskustava od prethodnog tripa (flashback), posebno nakon učestale konzumacije. Ovo vodi osobu do osjećaja dezorijentiranosti, aksioznosti, ali je rijetko opasno.

Prva pomoć

Što učiniti ako korisnik osjeća napetost i tjeskobu
- Držite osobu dalje od stimulansa, glasne muzike i jakog svijetla.
- Smirite osobu i uvjerite ju da je sve u redu.
- Govorite tiho i objasnite da će osjećaji panike postupno proći.
- Ohrabrite osobu da diše polako i duboko da bi spriječili hiperventilaciju.

Porijeklo

Lysergic acid diethylamide (LSD) je dobiven iz ražene glavnice, gljive nametnice koja divlje raste na viscima od raži i drugim travama. Prvi put je proizveden 1938. godine i prvo iskustvo LSD “trip-a” je otkriveno 1943. godine. U 50-ima i 60-ima droga je korištena u polju psihoterapije. Američka vojska je također pokazala interes za drogu kao način onesposobljavanja neprijateljskih snaga. Prateći terapeutsku uporabu LSD-a u Americi i kasnije u VB, droga dobiva publicitet i počinje se upotrebljavati u ne-medicinske svrhe. Hipi grupe su na to gledale kao na mogući način istraživanja transcendentalnih iskustava. Ovakvi događaji i reakcije publike na njih inicirali su donošenje zakona o LSD-u od strane Misuse of Drugs u VB 1966. godine. Njegova uporaba u medicinske svrhe je zabranjena kada je Misuse of Drugs Act 1971 stupio na snagu 1973 godine reflektirajući općenito stajalište da droga nema priznatu terapeutsku uporabu. Istraživanje droge je dozvoljeno pod licencom Home Office-a.

Tijekom protekle dekade LSD je općenito korišten kao način ušlagiranja, radije nego “proširivanje uma”. LSD je privukao cijelo novo tržište mladih ljudi involviranih u rave i klupsku scenu, koji bi obično konzumirali amfetamine i ecstasy-e.

U prošlosti, LSD je bio dostupan u obliku male tablete, često zvane “microdots”. U 60-ima, LSD je impregniran u šećerne kocke koje su se umotavale u srebrne folije i čuvale u hladnjaku.

LSD tablete se prodaju “na ulici” za otprilike Ł3 svaka.

Rizici

Najučestaliji znani rizici povezani uz LSD uporabu su nabrojeni ovdje.
Kada jednom “trip-putovanje” počne, nemoguće je zaustaviti ga ili kontrolirati.
Ako je korisnik nestabilan, aksiozan ili depresivan, tada on/ona može iskusiti neugodnu reakciju (“loše putovanje”).
Vjerojatnije je da će se nesreće dogoditi kada korisnik halucinira.
Dok iskušavate efekte LSD-a, teško je raditi nešto što zahtijeva koncentraciju; vozačke vještine, na primjer, će biti gotovo sigurno oslabljene.
LSD stvara toleranciju kod korisnika.
Moguće je da se pojave i suprotne psihološke reakcije poslije jednog “trip-a”, ali su one učestalije kod redovnih korisnika.
Znatan broj korisnika izvještava o “flashback-u”.

Miješanje LSD-a sa drugim drogama

Uzimanje više od jedne droge u isto vrijeme je poznato kao “mixing-miješanje”. Miješanje povećava opasnost od uzimanja droga i može dovesti do nepredvidljivih efekata. Droga može interaktivno djelovati u tijelu, i takva interakcija može biti štetna za korisnika, može čak ugroziti život.

Uzimanje kombinacije ecstasy-a i LSD-a može učiniti “loš trip” još gorim, i “povratak” još težim. Ako se LSD uzima sa amfetaminom korisnik može iskusiti halucinacije i paranoju. Pijenje alkohola za vrijeme konzumiranja LSD-a može dovesti do “lošeg tripa”.

Miješanje nedopuštene droge sa medicinom može promijeniti efekte droge i medicine. Ovo može biti jako opasno, i to je osobito važna informacija za ljude koji uzimaju lijekove već dulji period, i za ljude koji uzimaju antibiotike ili lijekove za epilepsiju i astmu.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 17:22 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

ADHD


ADHD je skraćenica engleskog naziva "Attention Deficit Hyperactivity Disorder" a koji označava poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje koje je karakterističan vrlo visok stupanj motoričke aktivnosti kao manifestacija vrlo visoke aktivnosti uma. Iako se ADHD uglavnom smatra poremećajem, on to nije. ADHD ljudi su najčešće vrlo inteligentni i izrazito maštoviti. Neuklapanje u običajena pravila i odredbe društva oko njih ih čini na neki način nepogodnima, te se medicina bavi time u cilju "izlječenja" hiperaktivnosti.
U SAD-u postoje ljekovi koji mogu "smiriti" hiperaktivne ljude. Ti lijekovi djeluju na mozak ostalih ljudi kao stimulansi. Jedan primjer lijeka za ADHD je Ritalin. Primjena Ritalina u SAD-u je vrlo raširena. Razlog tomu je taj što većina ljudi kroz svoj razvojni period prolazi kroz razdoblje hiperaktivnosti kojemu je cilj istraživanje okoline, a roditelji to vide kao "nenormalno".
Iako Ritalin "smiruje" oboljele od ADHD-a, on smanjuje kreativnost i navodno izaziva oštećenja mozga.
ADHD se najčešće izgubi poslije puberteta, no kod nekih ljudi ostaje cijeli život. Za njih se može reći da su "pravi" hiperaktivni ljudi.
Pretpostavlja se da je ADHD evolucijski bio vrlo bitan u periodu kada je čovjek ovisio o lovu. Visok stupanj impulzivnosti i domišljatosti kod oboljelih od ADHD-a pogoduje toj tvrdnji. Kasnije, kada čovječanstvo prelazi na ratarski način života, ADHD postaje problem i uglavnom se smatra poremećajem.
Vrlo veliki broj poznatih znanstvenika je obolio od ADHD-a. Neki od njih su: Albert Einstein, Thomas Edison i Wolfgang Amadeus Mozart.
Izvor: Wikipedia

ADHD se gotovo cijelo stoljeće primjećuje i liječi kod djece, ali spoznaja da se ADHD često nastavlja u odrasloj dobi postoji tek zadnjih nekoliko desetljeća. Dugo se među profesionalcima vjerovalo da djeca i adolescenti prerastaju svoje simptome ADHD-a do puberteta i gotovo sigurno do odrasle dobi. Ipak, suvremena istraživanja pokazala su da čak 67% djece s ADHD-om nastavlja imati simptome tog poremećaja koji značajno utječu na akademsko,strukovno ili društveno funkcioniranje u odrasloj dobi. Osnovni simptomi ADHD-a – nepažnja, impulzivnost i hiperaktivnost – pojavljuju se u djetinjstvu (obično do 7. godine života), te kod mnogih rezultiraju kroničnim i sustavnim pogoršavanjem stanja. ADHD kod odraslih se ponekad smatra «skrivenim poremećajem» zbog toga što su simptomi ADHD-a često prikriveni problemima u odnosima, poremećajima raspoloženja, zloupotrebom droga i ostalim psihološkim poteškoćama. Taj je poremećaj teško i složeno dijagnosticirati, dijagnosticirati bi ga morali samo iskusni i kvalificirani profesionalci. ADHD se kod odraslih najprije primjećuje zbog pojave depresije, anksioznosti, zloupotrebe droga. Drugi primjećuju ADHD kod sebe tek kada se poremećaj dijagnosticira njihovoj djeci. Usprkos tome što je svjesnost porasla o tome da taj poremećaj postoji i kod odraslih, mnogi odrasli ostaju neidentificirani i neliječeni.

Karakteristike odraslih s ADHD-om

Mnogi odrasli s ADHD-om su odrastali u doba kada liječnici, odgojitelji, roditelji i cjelokupna javnost nisu znali mnogo o ADHD-u ili o njegovoj dijagnozi ili liječenju. Shodno tome, osvješćivanje javnosti dovelo je do toga da veliki broj odraslih traži procjenu i liječenje ADHD-a i s njim poveznih simptoma.

Trenutni dijagnostički kriteriji za ADHD (prilagođen odraslima) prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku psihičkih poremećaja (DSM-IV) su:
- Ne obraća pažnju na detalje ili radi pogreške iz nepažnje na poslu
- Ima nemirne ruke ili noge ili se vrpolji u stolici
- Teško održava pažnju
- Ustaje u situacijama gdje se traži sjedenje
- Ne sluša kad mu se direktno obraćate
- Osjeća nemir
- Ne želi slijediti upute i ne dovršava posao
- Teško mu je izvršavati zadatke u tišini
- Ima poteškoće s organizacijom zadataka i aktivnosti
- Osjeća se stalno u pokretu kao da ima motor
- Izbjegava ili ne voli ili je neodlučan sa zadacima koji zahtijevaju mentalni napor
- Pretjerano govori
- Često izlane odgovor prije nego je pitanje postavljeno do kraja
- Ne želi čekati svoj red
- Prekida ostale
- Gubi stvari nužne za zadatke i aktivnosti
- Lako mu se odvraća pažnja
- Zaboravan je u svakodnevnim radnjama

Iako se kod dijagnosticiranja ADHD-a koriste i druge liste za provjeru ovi se kriteriji smatraju empirijski najvaljanijima. Ovi osnovni simptomi ADHD-a redovito vode od sličnih problema koji često postoje uz odrasli ADHD. Oni mogu uključivati:
- Probleme sa samokontrolom i s reguliranjem ponašanja
- Slabu radnu memoriju
- Nedostatnu upornost u izvršavanju zadataka
- Probleme sa kontroliranjem osjećaja, motivacije i pokretanjem
- Promjenjivost u izvršavanju zadataka i rada veća od normalne
- Kronično kašnjenje i slabo orjentiranje u vremenu
- Lako mu sve dosadi
- Nisko samopouzdanje
- Anksioznost
- Depresiju
- Promjene u raspoloženju
- Probleme sa zapošljavanjem
- Probleme u odnosima
- Zloupotrebu droga
- Lošu organizaciju vremena

Utjecaj osnovnih simptoma i dodatnih osobina ADHD-a može varirati od blagog do teškog vezano za njegov utjecaj na akademsko, društveno i strukovno područje. Budući da su simptomi ADHD-a uobičajeni i za mnoga druga psihijatrijska i medicinska stanja, odrasli ne bi nikad smjeli samodijagnosticirati, te bi trebali tražiti sustavnu procjenu kvalificirane osobe.

Istraživanja pokazuju da se ADHD pojavljuje u otprilike 3 do 5% školske djece i kod približno 2 do 4% odraslih. Među djecom omjer spolova je otprilike 3:1 s tim da je uobičajenije da poremećaj imaju dječaci. Među odraslima omjer spolova pada na 2:1 ili niže. Pokazano je da poremećaj postoji svugdje gdje je bio proučavan uključujući Sjevernu Ameriku, Južnu Ameriku, Veliku Britaniju, Skandinaviju, Europu, Japan, Kinu, Tursku i Srednji Istok. Poremećaj možda nema isto ime u ovim zemljama i možda se različito liječi, ali nema sumnje da je on gotovo univerzalan među ljudskom vrstom.


Što uzrokuje ADHD

Još ne postoji konačan odgovor. Do danas ne postoje nikakvi biološki, psihološki ili genetski pokazatelji koji bi pouzdano mogli utvrditi poremećaj. Ipak, istraživanja su pokazala da ADHD ima jaku biološku bazu. Iakoo još nisu otkriveni točni uzroci, gotovo da nema sumnje da najveći doprinos pojavljivanju poremećaja daje nasljedni faktor. U slučajevima gdje nasljedni faktor nije uzrok, mnogi drugi razlozi doprinjeli su riziku od ADHD-a: poteškoće u trudnoći, alkohol i duhan za vrijeme trudnoće, prijevremeni porod, značajno manja težina pri rođenju, postporođajne ozljede čeonim djelovima mozga. Istraživanja ne podržavaju stavove da se ADHD pojavljuje zbog prevelikog konzumiranja šećera, zbog dodataka u hrani, zbog pretjeranog gledanja televizije, zbog lošeg odnosa roditelja prema djeci ili zbog društvenih faktora kao što su siromaštvo ili kaos u obitelji.

Dijagnoza ADHD kod odraslih

Liječnik ili tim liječnika koji imaju iskustva s ADHD-om i vezanim stanjima bi trebali provesti temeljitu procjenu. Ovaj tim može uključivati neurologa ili psihijatra, kliničkog psihologa ili obrazovnog psihologa. Procjena ADHD-a treba uključivati temeljito kliničko ispitivanje prošle i trenutne ADHD simptomatologije, razvojnu i medicinsku povijest, školsku povijest, radnu povijest, psihijatrijsku povijest – uključujući sve lijekove ikad prepisane, društveno prilagođavanje i opće svakodnevno funkcioniranje (tj. sposobnost da se nosi sa zahtjevima svakodnevnog života). Prvo se traži dokaz osnovnih ADHD simptoma (hiperaktivnost, impulzivnost), a tada se utvrđuje jesu li ovi simptomi i kronični i stalni. Ovo ne bi trebao biti kratki površni ispit. Minimalno je potrebno sat ili dva. U idealnim uvjetima trebalo bi biti nekoliko izvora informacija, ako je moguće roditelj ili netko slične važnosti, te su potrebne informacije sa raznih područja (tj. škola, posao, kuća). Također je bitno da liječnik pokuša uključiti ili isključiti ostale psihijatrijske dijagnoze koje bi mogle bolje objasniti postojeće simptome. Temeljita procjena potrebna je iz tri razloga: da se utvrdi točna dijagnoza, da se procjeni postojanje medicinskih stanja ili stanja koja ometaju obrazovanje, te da se isključe druga objašnjenja za probleme u ponašanju u odnosima i školi.

Zašto je potrebno dijagnosticirati ADHD kod odraslih?

Odrastanje sa nedijagnosticiranim ADHD-om može ostaviti strašne posljedice na odraslu osobu. Za neke dijagnoza i edukacija koja slijedi samu procjenu može sama po sebi biti vrlo duboko iskustvo. Točna dijagnoza pomaže odraslima da sagledaju svoje poteškoće te da konačno razumiju razloge simptoma koje imaju cijeli život. Odrasli s ADHD-om često su sami sebe percipirali kao «lijene», «glupe» ili čak «lude». Točna dijagnoza i učinkovito liječenje može poboljšati samopouzdanje, obavljanje posla, obrazovne uspjehe i društvene odnose. Mnogi odrasli s ADHD-om zaštićeni su Zakonom o Amerikancima sa oštećenjima iz 1990. godine koji zabranjuje diskriminaciju pri zapošljavanju bilo kojeg pojedinca koji ima fizičko ili psihičko oštećenje koje sustavno ograničava jednu ili više osnovnih životnih aktivnosti – uključujući učenje i rad.


Što nakon dijagnoze?

Iako ne postoji lijek za ADHD, mnogi oblici liječenja vrlo uspješno mogu pomoći u suzbijanju njeovih simptoma. Najvažniji među njima jest obrazovanje odraslih sa ADHD-om i njihovih obitelji o prirodi samog poremećaja. Ipak, istraživanje koje je usporedilo razne vrste liječenja, utvrdilo je da se najveći napredak kod simptoma ADHD-a javio kao rezultat liječenja sa stimulantnim lijekovima u kombinaciji sa savjetovanjem. Dokazi pokazuju da su i neki triciklični antidepresivi učinkoviti za simptome ADHD-a, kao i za simptome koji se javljaju s njima, kao što su anksioznost i poremećaj raspoloženja. Isto kao što ne postoji jedan jedinstveni test za dijagnozu ADHD-a, tako ne postoji jedan plan liječenja koji bi bio prikladan za sve. Liječenje mora biti krojeno za svakog pojedinca osobno i treba uzeti u obzir razna područja. Za odraslu osobu sa ADHD-om postoje razne brige, društvenem, akademske, strukovne ili one vezane za odnose s drugim ljudima. Za neke, sama dijagnoza i shvaćanje da postoji razlog za mnoge poteškoće iz prošlosti može biti od velike pomoći. Odrasli s ADHD-om također mogu imati koristi od savjetovanja u vezi stanja, od pomoći pri traženju naprikladnijeg radnog okruženja, od pomoći pri organizaciji vremena, od poduke, od prilagodbi školskog i radnog okruženja, itd.

Ukratko neki česti dijelovi plana liječenja odrasle osobe s ADHD-om su:
- obraćanje odgovarajućim medicinskim profesionalcima
- edukacija o ADHD-u
- lijekovi
- grupe podrške
- učenje izrađivanja planova, spremanja podataka i slične rutine
- poduka
- savjetovanje u vezi struke
- pomoć pri odabiru obrazovanja
- prilagodbe radnog mjesta i škole

Multimodalni plan liječenja koji uključuje lijekove, edukaciju i psihosociološko liječenje najučinkovitiji je pristup. Iako nas tek čeka čitav niz istraživanja o psihosociološkom liječenju odrasle osobe s ADHD-om, nekoliko studija pokazuje da savjetovanje koji nudi podršku i edukaciju može biti učinkovito kod liječenja odraslih s ADHD-om. Kombinirani pristup liječenju koji bi se primjenio kroz duži period može pomoći u stalnoj borbi s poremećajem i pomoći odraslima sa ADHD-om da vode zadovoljavajući i produktivan život.

Izvor: kulerica.bloger.hr




ADHD-hiperaktivnost

Povijest ADHD-a proteže se od 1902. godine kada je Sir George F. Still uočio problem među djecom koja su bila hiperaktivna, impulzivna i nepažljiva. Opisao je ponašanje te djece kao abnormalno i zaključio da se prije radi o organskom problemu nego o vlastitoj volji. Kasnije, drugi stručnjaci podupiru Still-ovu teoriju i nazivaju takvo stanje MCD ili minimalna cerebralna disfunkcija.
Tako je u dijagnostičkom i statističkom priručniku Američke psihijatrijske udruge DSM-II promijenjeno ime u hiperkinetička reakcija u dječjoj dobi. Kako je izašao DSM-III tako je opet promijenjeno ime u ADHD – poremećaj pažnje i hiperaktivni poremećaj da bi se u DSM-IV opet promijenilo ime u deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj koje se koristi i dan danas.
Za dijagnozu ADHD-a treba biti prisutno barem šest simptoma nepažnje ili barem šest simptoma hiperaktivnosti i impulzivnosti.

Simptomi

- simptomi nepažnje, hiperaktivnosti ili impulzivnosti trebaju trajati najmanje šest mjeseci u neskladu s razvojnim stupnjem
- neki simptomi postojali su prije 7. godine života
- neka oštećenja, kao posljedica simptoma, očituju se u dvije ili više sredina (npr. kućna, školska, radna)
- moraju postojati jasni dokazi značajnog oštećenja socijalnog, akademskog ili radnog funkcioniranja

Nepažnja
- ne posvećuju pažnju detaljima ili rade pogreške zbog nemara u školskom uratku, poslu ili drugim aktivnostima
- imaju teškoće u održavanju pažnje pri obavljanju zadaća ili u igri
- čini se da ne slušaju i kad im se direktno obraća
- ne prate upute i ne dovršavaju školski uradak, kućne poslove ili dužnosti na radnom mjestu (ne zbog prkosa ili nerazumijevanja uputa)
- imaju teškoće s organiziranjem zadataka i aktivnosti
- izbjegavaju, ne vole ili odbijaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor (kao što je školski ili domaći uradak)
- gube stvari potrebne za ispunjavanje zadaća ili aktivnosti (igračke, školski pribor i dr.)
- ometaju ih vanjski podražaji
- zaboravljaju dnevne aktivnosti

Hiperaktivnost
- tresu rukama i nogama ili se vrpolji na stolcu ili sjedalu
- ustaju sa stolca u razredu ili negdje drugdje gdje se očekuje da ostanu na mjestu
- pretjerano trče ili se penju u situacijama u kojima je to neprikladno (kod adolescenata ili odraslih može biti ograničeno na subjektivni osjećaj nemira)
- imaju teškoća ako se treba mirno i tiho igrati ili obavljati slobodne aktivnosti
- često su u „pogonu“ ili kao da ih „pokreće motor“
- pretjerano pričaju

Impulzivnost
- „istrčavaju“ s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje
- imaju poteškoća s čekanjem reda
- prekidaju ili ometaju druge (npr. upadaju u razgovor ili igru)

Na temelju ovih kriterija, postoje tri tipa ADHD-a:
- kombinirani tip (nepažnja, hiperaktivnost-impulzivnost)
- predominantno nepažljivi tip
- predominantno hiperaktivno-impulzivni tip
Danas se smatra kako 3 –5% školske djece ima simptome ADHD-a. To znači da u razredu od 30 učenika jedno ili dva djeteta ima ADHD. Isto tako studije su pokazale kako je ADHD učestaliji 2 do 3 puta više među dječacima nego među djevojčicama.

Popratni simptomi
Popratni simptomi nisu obilježje ADHD-a, već se samo pojavljuju zbog nedovoljnog razumijevanja ili nedovoljno pružene pomoći.
- nisko samopouzdanje
- depresija
- društvena izolacija
- dosada
- frustracije
- strah prema učenju nečeg novog
- zlouporaba alkohola ili droge
- osjećaj da ne daju svoj maksimum
- devijantno ponašanje zbog nagomilanih frustracija

Uzrok ADHD-a
Do danas je uzrok ADHD-a nepoznat. Mnogi roditelji često se pitaju gdje su pogriješili u odgoju, međutim oni nisu uzrok takvoga djetetova ponašanja. Danas se smatra kako je uzrok ADHD-a biološki a ne razvojni. Studije su pokazale da u 25% slučajeva rođaci onih koji imaju ADHD isto tako imaju ADHD. Stoga, stručnjaci smatraju kako je uzrok ADHD genetsko naslijeđe iako još nije nađen odgovarajući gen koji bi mogao biti uzrok ADHD-a.

Terapije
Postoje terapije i sve su one usmjerene kako bi pojedinac lakše obavljao dnevne aktivnosti i kako bi se lakše nosio sa svojim "posebnostima". Takozvana terapija ponašanja ima važnu ulogu jer obuhvaća roditelje i samu djecu. Roditelji se educiraju o djetetovom stanju i postavljaju se pravila kroz koja djetetovi simptomi postaju bolje kontrolirani kako bi se olakšalo roditeljima i djetetu da se lakše uklopi u okolinu.
Najbitnije stavke se baziraju na preporukama da roditelji sami prepoznaju kako nema svako neprikladno djetetovo ponašanje jednaku težinu i samim time kako trebaju izabrati prioritete na koje će reagirati i kontinuirano se pridržavati takvih ustanovljenih kriterija. Također postoje terapije koje su usredotočene prema samom djetetu, prema okolini (škola, edukacija profesora), prema samoj obitelji i medikamentozne terapije.

Lijekovi
Vrlo popularan način liječenja u SAD-u danas su stimulansi i antidepresivi. Oni ne liječe ADHD nego samo u najboljem slučaju privremeno otklanjaju simptome tijekom njihovog uzimanja. Kada se prestanu uzimati, svi se simptomi vrate. Treba naglasiti kako takvi lijekovi pomažu osobi da se lakše uklopi u zahtjeve okoline (škola i obitelj) te time omoguće profesorima lakši rad, a roditeljima manje zahtjevno dijete.
Lijekovi koji se primjenjuju u sebi sadrže tvari kao što su metilfenidati (Ritalin), amfetamini i dekstroamfetamini (Adderal) i spadaju u istu skupinu lijekova u koju također spada i kokain. Također se koristi i Concerta. Budući da još dan danas nije u potpunosti istraženo funkcioniranje mozga, tako se ne zna način na koji ti "lijekovi" djeluju na mozak pa ne djeluju jednako kod svih osoba.
Mnoge negativne posljedice, koje djeluju na normalan rad organizma (glavobolja, bolovi u želucu, mučnina, nesanica, povraćanje), te na samu psihu osobe (labilnost, depresija,.. ) izazivaju veliku kontroverzu između ne samo roditelja i djece, nego i samih psihijatra i psihologa. Ti lijekovi naime ne pomažu samo osobama s ADHD-om u poboljšanju koncentracije, nego i svakoj "normalnoj" osobi. Prekomjerno uzimanje takvih lijekova može dovesti do ovisnosti stoga se upozorava roditelje na tu mogućnost kako bi se držali takvi lijekovi podalje od djece.
Danas u SAD-u, oko 88% djece dijagnosticirano sa ADHD-om, uzimaju neku vrstu ovakvih lijekova i to čak od najranije dobi od 2 do 3 godine. U proteklom desetljeću potražnja ovih lijekova povećana je 5 puta. Bitno je uz ovo sve naglasiti kako lijekovi - medikamenti nisu bezopasni i kako oni ne liječe ADHD. Zbog svih kontraverza koje okružuju liječenje ADHD-a, postoji veliki broj stručnjaka i roditelja koji ne priznaju ADHD kao važeći poremećaj i bore se protiv liječenja te djece.

Udruga Buđenje bavi se problemom hiperaktivne djece i redovito održava predavanja i seminare.
Predavanje obuhvaća:
- osobno iskustvo predavača Marka Fereka u kojem opisuje odrastanje, odlazak u školu gdje je bio pogrešno shvaćen i bez samopouzdanja, te udaljen od samog sebe i svojih potencijala; on svojim izlaganjem pruža pogled s druge strane, osobno iskustvo kakvo niti jedan doktor ili psiholog nije prošao
- upoznavanje karakteristika hiperaktivnih sanjara (emotivni žar, hiperfokus, pojmovno razmišljanje, sanjarenje, kreativnost, maštovitost, istraživalački duh)
- simptome svrstane prema DSM IV priručniku (nepažnja, hiperaktivnost, impluzivnost)
- kako ispravnim pogledom na svijet prepoznati stvarne kvalitete tih ljudi
- popratne simptome (depresija, manjak samopouzdanja)
Termine predavanja možete vidjeti na stranicama udruge www.budjenje.hr.

Izvor: www.medikus.hr




Britanski učitelji upozoravaju: Hiperaktivnu djecu liječite disciplinom, a ne opasnim Ritalinom!
Izvor: zadovoljna.dnevnik.hr (Zagreb, 25.09.2008., 13:11 | dailymail)
Ritalin - propisani lijek za ADHD prošle je godine u Velikoj Britaniji usmrtio 11-ero djece. Frances Child, engleski učitelj, uočio je posljedice liječenja bolesti tim lijekom i upozorio na mogućnost druge terapije - disciplinom, vjerujući da je taj poremećaj rješiv

Početak radnog tjedna u školi, učenici u razredu mirni i disciplinirani, ali i pomalo pospani. Oko mi je zapelo za jednog od njih Joe Smitha koji je slinio nad udžbenikom, upozorio sam ga : Hajde Joe trgni se malo, dosta je bilo zabušavanja, primi se posla!’ No Joe me iznenadio, zgrabio je olovku bacio ju na mene i viknuo: ‘J… se’.

Nakon nastave zamolio sam ga da ostane duže zahtjevajući od njega ispriku i upozoravajući ga kako namjeravam obavijestiti roditelje o izgredu, no on je samo odgovorio:

‘Nisam ja kriv, bolestan sam, imam ADHD, ne mogu si pomoći.’ Bio je to prvi ali ne i posljednji u nizu slučajeva djece oboljele od ADHD-a koje sam susreo.

Ispovijest je ovo britanskog učitelja koji nije uzeo zdravo za gotovo ovaj slučaj nego je krenuo u istraživanje.

Prije svega ostao je zapanjen činjenicom kako se nečije ponašanje naziva bolešću, a osim toga došao je do suludih činjenica vezanih uz ADHD bolest..
Krajem devedesetih u Velikoj Britaniji i Americi uočene su prve naznake bolesti kod osnovnoškolaca, iako nikada prije nije bilo govora da se agresivno dječje ponašanje naziva bolešću.
No posljednje desetljeće broj djece sa problemima u ponašanju, pojačanom hiperaktivnošću enormno se povećao, zapravo toj djeci ustanovljena je dijagnoza i prepisan lijek Ritalin.
Istraživanja su pokazala da je u Velikoj Britaniji više od 400 000 djece na Ritalinu, što znači kako je najmanje dvoje djece u razredu na tom drugorazrednom lijeku.

Ritalin je opasan jer izaziva nuspojave poput nesanice, mučnine, srčanih mana, depresije, a nelegalno prodavanje tog lijeka kažnjivo je sa 14 godina zatvora. Zabilježeno je 11 slučajeva smrti djece upravo od posljedica Ritalina.

A zgrožava činjenica da je Ritalin tisućama djece serviran poput slatkiša.

Kako pomoći djeci rijetko tko da se pita, roditeljima su lijek prihvatili objeručke, ali moraju snositi posljedice koje će cijelo društvo kroz par godina osjetiti. Nije nepoznanica kako se iz dana u dan broj ubojstava, krađa, zločina povećava a zamislite kakva će biti ADHD djeca.

Učitelj s početka ove priče vjeruje kako postoje rješenja ali i uzroci ponašanja takve djece. Kućni nemar, manjak pažnje, loša prehrana, bezgranična mogućnost gledanja televizora sa nimalo edukativnim sadržajem samo su neki od propusta koji idu na teret roditeljima.

Zaposlenim majkama karijeristicama u svakom slučaju lakše je djetetu dati Ritalin negoli mu posvetiti nekoliko sati. Naravno nisu samo roditelji krivi tu su i zdravstvene ustanove, liječnici koji ne upozoravaju na posljedice i ne nude rješenja.

'Ako uočite da vaše dijete ili dijete u vašem susjedstvu ima teškoća s koncentracijom, ako vas psuje i napada, ostanite prisebni, pa to dijete nije bolesno, samo drugačije i zahtjeva više pažnje i reda u svom životu. Shvatite kad tad snosit ćemo posljedice, zaboga drogiramo vlastitu djecu' zaključio je Frances Childs.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 13:27 - Komentiraj/Vidi komentare (1) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Pozitivne strane depresije


Čini se da nije preporučljivo gledati na život samo s pozitivne strane, barem sada tako tvrde znanstvenici koji su zaključili da je depresija zapravo dobra za nas. Znanstvenici, naime, sugeriraju da liječenje depresije kao bolesti sprečava da prihvatimo našu jadniju stranu i uklanja motivaciju koja je potrebna da bismo promijenili život nabolje. Oni tvrde da se može profitirati od tuge.

Kao što kaže i izreka, ono što nas ne ubije, ojača nas. Naime, osjećaj tuge i melankolije može osnažiti i pomoći da se bolje nosimo sa životnim izazovima što na kraju vodi do većih postignuća.

Znanstvenici upozoravaju da današnje društvo više od svega cijeni osobnu sreću i vrlo je nizak stupanj tolerancije na kukanje nakon gubitka posla, prekida veze ili smrti voljene osobe. Isto tako, sve veći broj psihijatara sada ispituje liječe li liječnici i farmaceutske tvrtke olako to stanje tabletama koje imaju nuspojave, a štete i razvoju ljudskih emocija.

Depresija nije moderna bolest jer su ljudi patili od nje tisućama godina i preživjeli dijelom zahvaljujući tome što je dugoročno od koristi za ljudsku vrstu. Pretpostavlja se da jedno od četvero ljudi u nekom razdoblju života prolazi kroz depresiju, a pet posto ukupne populacije trenutno živi s njom.

Profesor Jerome Wakefield sa Sveučilišta New York kaže: 'Kad se pronađe nešto tako duboko biološki usađeno u nas, može se pretpostaviti da je to odabrano jer ima neku prednost, u protivnom bi nas to uništilo. Mislim da se zezamo s dijelom našeg biološkog određenja.'

Istraživanja su pokazala da tuga ima funkciju zaštite. Strah od tuge nas sprečava da budemo previše popustljivi u vezama, da radimo neke pogreške, a depresija nas štiti i od dugotrajnog stresa.

Izvor: CardioNet.hr




Depresivni ste? To je odlično!

Znanstvenici su zaključili kako bi nam depresija mogla biti veoma korisna. Njihova istraživanja sugeriraju da je medicinska depresija kao bolest koja nas zaustavlja u prihvaćanju naše žalosne strane.

Od tugovanja imamo više dobra. Primjerice, depresija svoje žrtve jača zbog čega imaju bolje mogućnosti nositi se sa životnim izazovima i ostvariti velika postignuća. Ove tvrdnje znanstvenika mogu potvrditi povijesni slučajevi poput Winstona Churchilla, Abrahama Lincolna, Isaaca Newtona i Beethowena, svi su oni patili od nekog oblika depresije. Sve veći broj psihijatara sada se pita ugrožavaju li liječnici i farmaceutske industrije koje žele izliječiti depresivno stanje tabletama, evoluciju ljudskih osjećaja, piše Daily Mail.

‘Kada pronađete nešto ovako duboko u nama, pretpostavljate da je izabrano jer je imalo nekih prednosti, u drugom slučaju ne bi s tim bili opterećeni. Zezamo se s dijelom naše biološke obnove’, rekao je profesor Jerome Wakefield. Studije sugeriraju da bi tuga mogla imati zaštitnu funkciju. ‘Mislim da je jedna od funkcija intenzivnih negativnih emocija da zaustavi naše normalne funkcije kako bismo se fokusirali na nešto drugo neko vrijeme’, rekao je profesor.

Depresija također može djelovati kao odvraćanje kako bi nas zaustavilo da ne napravimo neke greške, stoji u izvještaju New Scientista. Paul Keedwell, psiholog na sveučilištu u Cardiffu rekao je da nas čak i jaka depresija može spasiti od efekta dugoročnog stresa.

www.dnevnik.hr

O čemu dalje želite čitati?

...

- 13:12 - Komentiraj/Vidi komentare (1) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

ANSILAN (medazepam)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



medazepamum

SASTAV
Kapsula mite sadržava 5 mg medazepama.
   Pomoćne tvari: laktoza

Kapsula sadržava 10 mg medazepama.
  Pomoćne tvari: laktoza

SVOJSTVA I DJELOVANJE

Ansilan je psihotropni lijek iz grupe benzodijazepina. Kao i svi benzodijazepini, djeluje prvenstveno na limbički sustav (amigdaloidne jezgre i hipotalamus). Ne djeluje na neokorteks i retikularnu formaciju u produženoj moždini. Djeluje na osnovne emocionalne poremećaje: tjeskobu, nemir, napetost i nesanicu. Ansilan uklanja psihosomatske smetnje u krvožilnom, pro­bav­nom, dišnom i urogenitalnom sustavu te uspostavlja ravnotežu u vegetativnom živčanom sustavu.

Ansilan povećava psihičku energiju, stabilizira raspoloženje, po­boljšava opće stanje bolesnika i njegovu radnu sposobnost. Vrlo se dobro resorbira iz probavnog sustava. Najviša koncentracija u krvi postiže se nakon 1-3 sata. Gotovo sva resorbirana količina veže se za serumske proteine i ne prodire u krvne stanice. U prva četiri sata lijek se u organizmu zadržava uglavnom u nepro­mijenjenom obliku, a u daljnih osam sati prelazi u demetilirani oblik. Izlučuje se s mokraćom i izmetom. Ansilan ne oštećuje jetru, bubrege i hematopoetski sustav. Ansilan se može pri­mjenjivati zajedno s različitim lijekovima za srčane bolesti, zatim s antikoagulansima, antihipertenzivnim sredstvima, analepti­cima, spazmoliticima i kemoterapeuticima jer među njima nema ni inkompatibilnosti ni pojačavanja učinka.


INDIKACIJE
stanje psihičke napetosti ( psihomotorni nemir, raz­dražljivost, uznemirenost, nervoza, poremećaj koncentracije, osjećaj preopterećenosti, nesigurnosti, ne­sposobnosti, strah i tjeskoba, poremećaj ponašanja); kardiovaskularne psihosomatske smetnje (tahikar­dija, cirkulacijski poremećaji, pseudoanginozne te­gobe); respiratorne psihosomatske smetnje (hiper­ven­ti­la­cijski sindrom, osjećaj torakalnog pritiska i tjeskobe); probavne psihosomatske smetnje (mučnina, osjećaj punog želuca, spazmi, iritabilni kolon)

KONTRAINDIKACIJE
mijastenija gravis

INTERAKCIJE
Ako se medazepam primjenjuje zajedno s lijekovima koji djeluju na SŽS (neuroleptici, trankvilizanti, antidepresivi, hipnotici, mor­finski analgetici i anestetici), može se pojačati sedativni učinak. To se ponekad može terapijski iskoristiti tako da se smanji doza drugoga psihotropnog sredstva. Bolesnici koji uzimaju meda­zepam ili bilo koji drugi psihotropni lijek ne bi smjeli piti al­koholna pića jer se individualne reakcije u tom slučaju ne mogu predvidjeti.

POSEBNA UPOZORENJA
Liječnik i farmaceut dužni su upozoriti bolesnike da četiri sata nakon uzimanja lijeka ne smiju voziti motorna vozila ili raditi strojevima kod kojih je potrebna nesmanjena pozornost.
Primjena lijeka ne preporučuje se u prva tri mjeseca trudnoće.
Pri dužoj primjeni nije isključena mogućnost navikavanja na lijek.

DOZIRANJE I PRIMJENA
Prosječna je doza Ansilana za odrasle jedna kapsula od 10 mg od dva do tri puta na dan. U težim slučajevima na početku se može dati do 5 kapsula od 10 mg na dan.
Starijim i kahektičnim bolesnicima i djeci obično su do­voljne 3 do 4 kapsule mite na dan.

PREDOZIRANJE
Za benzodijazepine je karakteristična mala toksičnost. Opisano je peroralno uzimanje više od 500 mg bez respiratorne depre­sije. U težim slučajevima indicirano je ispiranje želuca i podu­zimanje uobičajenih simptomatskih i potpornih mjera.

NUSPOJAVE
Lijek se vrlo dobro podnosi. Uz terapijske doze vrlo se rijetko mogu javiti umor i pospanost, obično samo kod starijih i ka­hek­tičnih bolesnika. Kod takvih je bolesnika u izuzetnim slučajevima moguća vrtoglavica. Te se tegobe mogu izbjeći prilagođavanjem doze. Samo izuzetno mogu se javiti blaga suhoća usta, proljev i opstipacija.

UVJETI ČUVANJA
Lijek se čuva pri temperaturi do 25 şC.
Lijek se treba čuvati izvan dohvata djece.

NAČIN IZDAVANJA LIJEKA
R - Lijek se izdaje samo na liječnički recept.

OPREMA
kutije s 30 kapsula mite od 5 mg
kutije s 25 kapsula od 10 mg

O čemu dalje želite čitati?

...

- 11:57 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

San i spavanje


Stanje budnosti i sna podliježe pravilima ritmičnosti povezanih s prirodnim ciklusima (dan i noć). Do poremećaja prirodnog toka sna dolazi zbog različitih promjena u okolini, djelovanja stresa i bolesti, kao i uslijed promijenjenih navika života.
San je fiziološka pojava koja se izmjenjuje sa stanjem budnosti u okviru ritma dana i noći, a služi odmaranju i oporavku organizma. San ima 4 stadija:
1. uspavljivanje (ulazak u san)
2. lagani san
3. polagani san
4. duboki san

Normalni noćni san se tijekom noći (spavanja) produbljuje 3-4 puta, da bi nakon toga postajao sve plići. Poseban stadij sna predstavlja REM faza (rapid eye movements), odn. razdoblje tzv. “paradoksalnog” sna, koje karakteriziraju brzi pokreti očnih jabučica, snovi te prolazan porast krvnog tlaka. Sa starenjem se sve manje sana jer ima manje REM-faza.

Koliko spavamo?
Prosječno odrasla osoba spava oko 7-8 sati. Ipak su potrebe za snom individualno različite.
Novorođeno dijete gotovo cijeli dan spava s kratkim periodima budnosti, kod 1-godišnjeg djeteta izjednačene su vremenski faze sna i budnosti, a dijete spava od 10-12 sati. 4-godišnje dijete spava još više od 1-godišnjeg djeteta, a 10-godišnje dijete već ima sličan ciklus sna i budnosti kao odrasla osoba, osim što san traje nešto duže (8-10 sati)

Nesanica
Gotovo svaka treća osoba pati od povremene nesanice, dok se kronična nesanica javlja u oko 10 % slučajeva. Kod mladih ljudi nesanica je prilično rijetka pojava. Kod adolescenata može biti uzrokovana intenzivnim učenjem ili učenjem tijekom noći, preintenzivnim aktivnostima, emocionalnim uzbuđenjima, kasnim odlaskom na počinak. Smetnje spavanja mogu biti posljedica psihičkih problema karakterističnih za adolescente.
Nesanica često muči odrasle osobe, a uzroci su duševni nemir uzrokovan raznim stresnim utjecajima, nepovoljnim uvjetima okoline, uzimanjem lijekova, bolestima. Nesanici može pridonijeti i uzimanje stimulativnih sredstava (jaka kava, alkohol, pušenje). Kod starijih osoba san je često kraćeg trajanja, a kvaliteta sna lošija. Kod tih su osoba česta noćna buđenja.

Za dobar san mogu pomoći:
• izbjegavanje i smanjenje stresa
• izbjegavanje teške hrane navečer
• umjerena fizička aktivnost
• emocionalno zadovoljstvo
• izbjegavanje pretjeranog uzbuđenja
• opuštanje

San je periodičko fiziološko stanje mirovanja i opuštanja, kod kojeg je najvećim djelom prekinuta veza između svjesti i vanjskog svijeta. Za vrijeme spavanja tkiva i organi tijela imaju mogućnost regeneracije (oporavka). San je stoga isto tako potreban kao i uzimanje hrane. Za vrijeme spavanja jako je smanjena spontana aktivnost, smanjene su reakcije na vanjske, ali za razliku kod narkoze postoji mogućnost buđenja. Od tjelesnih funkcija prevladava funkcija parasimpatikusa. Ritam spavanja i budnosti regulira se iz posebnih centara u CNS-u, promjenama njihove aktivnosti. Čovjek provede oko trećinu svog života spavajući. Specijalni centar za spavanje nalazi se u hipotalamusu i koči aktivnost pojedinih centara u mozgu, dok neki djelovi CNS-a nisu inhibirani u svojoj aktivnosti. Za vrijeme sanjanja povišena je aktivnost CNS-a, što se može primijetiti u brzim pokretima očnih jabučica kod zatvorenih vjeđa (REM-faza). Spavanje nastupa postepeno. Na početku se izmjenjuje pospanost u stanju budnosti sa fazom prolaznih trenutaka sna. Kod nekih ljudi taj prelaz traje nekoliko minuta, kod nekih sat i više vremena. Dubina sna se također razlikuje za vrijeme noći, pri čemu se izmjenjuju periodi budnosti, plitkog i dubokog sna s većom ili manjom pravilnošću. Za vrijeme sna se mijenjaju tjelesne funkcije. Aktivnost žlijezda i puls su smanjeni, procesi probave miruju, muskulatura je opuštena, kupirano je svjesno doživljavanje okoline.

Potreba za spavanjem
Najveća potreba za spavanjem je u dječje doba. U dobi od jednog mjeseca, dojenče spava oko 18 sati, u dobi od jedne godine oko 14 sati. 3-godišnje dijete potrebuje oko 12 sati sna, 10-godišnje dijete 10 sati, 14-15 godišnje dijete 8-9 sati. Potreba za spavanjem od oko 8 sati ostaje također i kod odraslih osoba, dok starije osobe imaju smanjenu potrebu za snom.

Nesanica je stanje kod kojeg je otežani ulazak u san, ili je dužina spavanja prekratka. Određene vrste bolesti, osobito one karakterizirane bolnim stanjima, drže mnoge ljude u stanjima nesanice i lošeg sna. Nesanica je često posljedica emocionalne i psihičke napetosti, koje sprečavaju potrebno opuštanje.
Spavanje prije ponoći je korisnije i učinkovitije od onog nakon ponoći, pa se preporučuje ići u krevet prije ponoći.
Od bolesti koje mogu ometati spavanje, treba spomenuti bolesti srca (pacijent normalno zaspi, ali se probudi oko 1-3 u noći s lupanjem srca).

Kvaliteta sna se može diferencirati pretragama kao što su EEG, EMG i EOG.
Razlikuju se ortodoksni (ne-REM spavanje) i paradoksni san (REM-faza). Stanje budnosti prelazi preko SEM-faze (slow eye movements-spori očni pokreti prilikom ulaska u san) ortodoksnog sna sa stadijima I-IV (odgovaraju dubini sna) u REM fazu (brzi očni pokreti, povišena srčana i frekvencija disanja), kada se javljanju faze sanjanja.
Faze od budnosti (A) do dubokog sna (E,4) izmjenjuju se prosječno svakih 35-40 minuta, duboki san traje 30-60 minuta u prvom periodu spavanja, do nekoliko minuta u zadnjim periodima spavanja. REM spavanje produžuje trajanje sna za 10-50 minuta.
Snovi se kod odraslih javljaju 3-6 puta po noći i ukupno čine Ľ (25 %) ukupnog sna.

Smetnje spavanja:
1. smetnje ulaska u san (primarne kod oboljenja centra za spavanje i sekundarne uslijed djelovanja svjetla, buke, kod bolova, straha, briga)
2. smetnje samog spavanja često se javlja u starosti, kod napetosti, visoke temperature, prerano buđenje često u sklopu depresivnog sindroma)

Izvor: www.dietpharm.hr




Pobijedite nesanicu

Sve više ljudi ima problema sa nesanicom. Nedavno istraživanje National Sleep Foundationa pokazalo je kako polovica Amerikanaca barem povremeno ima poteškoća u spavanju. Samo neke od posljedica neispavanosti su manjak koncentracije, produktivnosti i promjene raspoloženja.

No, i za nesanicu ima lijeka. Zapitajte se koliko se zdravo hranite, vježbate li redovito, spavate li u adekvatom okolišu itd. Ako je vaš odgovor negativan nije ni čudo što vas muči nesanica. Evo nekoliko savjeta kako je pobijediti i kvalitetno se odmoriti.

Recite ne kavi i alkoholu
Kava sadrži kofein, kao i mnogi čajevi, čokolada i gazirana pića. Nekim ljudima mala količina kofeina može prouzročiti problem sa spavanjem čak i 12 sati nakon konzumacije. Probajte izbjegavati pića koja sadrže kofein barem 6 sati prije nego što legnete spavati.

Pazite što jedete
Nemojte lijegati u krevet na puni želudac. Također izbjegavajte začinjenu hranu ili proizvode od rajčice jer oni mogu uzrokovati žgaravicu.

Vježbanje produbljuje san
Redovita rutina vježbanja poboljšat će kvalitetu vašeg sna. Najbolje je vježbati popodne, a svakako biste trebali izbjegavati vježbanjem prije samog odlaska u krevet. Istraživanja su također pokazala kako redovito vježbanje produbljuje san.

Savjeti:
- koznumirajte manje kofeina i alkohola
- pijte manje tekućina prije spavanja
- smanjite unos nikotina
- vježbajte redovito tijekom dana
- prije spavanja se opustite u kadi
- uđite u rutinu spavanja i buđenja u isto vrijeme

Izvor: TotalPortal.hr

O čemu dalje želite čitati?

...

- 11:47 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

VALSED (biljni preparat)


ValsedNamjena
- za opuštanje i bolji san

Sastojci
- ekstrakt korijena odoljena s najmanje 0,8% valerenske kiseline
- ekstrakt pasiflore s najmanje 3,5% ukupnih flavonoida

SASTAV
Jedna tableta sadrži 145 mg ekstrakta korijena odoljena (Valeriana officinalis) s najmanje 0,8% valerenske kiseline, 145 mg ekstrakta pasiflore (Passiflora incarnata) s najmanje 3,5% ukupnih flavonoida.

OPREMA
Kutija sa 40 tableta u blisterima.

PROIZVOĐAČ
FIDIFARM d.o.o., Rakitje, Hrvatska. Za Fidifarm ekskluzivno proizvedeno u SAD.

NAČIN I MJESTO IZDAVANJA
Izdaje se bez recepta u ljekarnama i drogerijama.

SVOJSTVA I PODRUČJA PRIMJENE

Osjećaj napetosti, nemira, tjeskobe čak i razdražljivosti postali su svakodnevna pojava. Stalno smo izloženi različitim pritiscima, nerazumjevanju okoline, neželjenim sukobima, gubicima i krizama. Strah, umor, nesanica, znojenje, pad koncentracije, nemir u srcu, problemi s probavom - posljedice su koje mogu imati značajan utjecaj na naše zdravlje.

Ekstrakti ljekovitih biljaka mogu pomoći u smirenju i ublažavanju spomenutih tegoba. Valsed tablete sadrže standardizirane ekstrakte korijena valerijane i pasiflore koji omogućuju miran, kvalitetan i prirodan san te smanjuju svakodnevni stres i napetost.

Ekstrakti odoljena ili valerijane s razlogom se vrlo često koriste. Valerijana ublažava nervozu i napetost, smanjuje grčeve u želucu i crijevima, pomaže kod smanjene koncentracije i lošeg pamćenja, kao i znojenja i ubrzanog lupanja srca. Uvelike utječe na dobar san, uz nju se lakše i brže zaspi, a smanjuje se i buđenje tijekom noći. To je djelovanje potvrđeno brojnim ispitivanjima. Valerijana ublažava umor i psihičku iscrpljenost te uravnotežuje živčani sustav.

Pasiflori je danas priznato umirujuće djelovanje na središnji živčani sustav, a znanstveno je potvrđena njezina primjena u stanjima stresa, nervoze, uznemirenosti, napetosti i razdražljivosti te pri poremećajima spavanja i ubrzanom radu srca koje je psihogenog uzroka. Nema ničeg toliko okepljujućeg poput prirodnog i zdravog sna koji čudesno osvježava cijeli organizam - prema statistici 15-20 % ukupne populacije ima problema sa spavanjem. Problemi sa spavanjem, isprekidan ili nemiran san, čovjeka čine manje sposobnim za dnevne obveze. Pasiflora, kao prirodan odabir, postaje nezamjenjiva upravo kod nesanica. Za razliku od sintetičkih preparata za spavanje koji izazivaju omamljenost, pasiflora izaziva san koji se ne razlikuje od prirodnog.

Valsed tablete ne izazivaju navikavanje. Osim toga, one nemaju negativan utjecaj na budnost, prisebnost i koncentraciju sljedećeg jutra, nakon buđenja. Mogu se koristiti po potrebi i tijekom dana za smirenje i ublažavanje stresa.

NAPOMENA
Prije upotrebe ovog proizvoda trudnice i dojilje trebaju se posavjetovati s liječnikom ili ljekarnikom.

NAČIN PRIMJENE
Odrasli uzimaju 1 tabletu na dan. Za bolji san uzeti 1-2 sata prije odlaska na spavanje. Preporučene dnevne doze ne smiju se prekoračiti.

ČUVANJE I ROK VALJANOSTI
Čuvati na suhom i tamnom mjestu, pri temperaturi do 25°C, izvan dohvata male djece.

Rješenje Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi RH od 20.veljače 2006.
Klasa: UP/I-541-02/05_01/375
Ur.broj: 534-07-01/9-06-2

O čemu dalje želite čitati?

...

- 11:43 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

BONISAN (biljni preparat)


BonisanBonisan®
kapsule

Namjena
- za brže uspavljivanje i dublji san
- kod nesanica uzrokovanih uznemirenošću
- za opuštanje i smirenje

Sastojci
ekstrakt valerijane, hmelja i eterično ulje matičnjaka

SASTAV
Jedna kapsula sadrži 150 mg suhog ekstrakta korijena odoljena (Extr. Valerianae sicc.) s najmanje 0,15 % valerenske kiseline, 50 mg suhog ekstrakta šišarki hmelja (Extr. Humuli lupuli sicc.) i 5 mg eteričnog ulja matičnjaka (Citronellae aetheroleum).

OPREMA
Kutija sa 30 kapsula u blisteru.

PROIZVOĐAČ
FIDIFARM d.o.o., Rakitje, Hrvatska i SWISS CAPS AG, Kirchberg, Švicarska u suradnji.

SVOJSTVA I PODRUČJA PRIMJENE
Bonisan® kapsule za smirenje i protiv nesanice sadrže pažljivo međusobno usklađene ekstrakte ljekovitog bilja, koji se odavno koriste u narodnoj medicini za umirenje i relaksaciju organizma.
Ekstrakt hmelja pospješuje uvođenje u san, a odoljen ga produbljuje i produljuje. Matičnjak djeluje centralno smirujuće na živčani sustav.
Bonisan® kapsule sadrže i standardiziranu količinu valerenske kiseline u lipofilnom ekstraktu korijena odoljena, koja na prirodan način djeluje anksiolitički i harmonizirajuće na psihu.

NAČIN PRIMJENE
Kod nesanice uzima se 1-2 kapsule prije odlaska na spavanje.
Kod nemira, tjeskobe i razdražljivosti uzima se prema potrebi, 2-3 puta na dan po 1 Bonisan® kapsula.

NAČIN ČUVANJA
Čuvati na tamnom i suhom mjestu, pri temperaturi do 25° C.

UPOZORENJE
Držati izvan dohvata djece.

ROK VALJANOSTI
Naveden je na kutiji.

Rješenje Ministarstva zdravstva RH od 2. srpnja 2002.
Klasa: UP/I 541-05/01-05/142
Ur.broj: 534-04-01/01-2

O čemu dalje želite čitati?

...

- 11:38 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

MODITEN (flufenazin)


Korisnici mogu potražiti više informacija na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



flufenazin

Sastav
1 dražeja sadržava 1 mg, 2,5 mg ili 5 mg flufenazin-klorida.
1 ampula (1 ml) sadržava 2,5 mg flufenazin-klorida.
1 depo-ampula (1 ml) sadržava 25 mg flufenazin-dekanoata.

Djelovanje

MODITEN
Djelatna tvar u Moditenu je fenotiazinski derivat flufenazin koji spada u skupinu najjačih neuroleptika. U velikim je dozama indiciran za liječenje akutnih i kroničnih simptoma psihičkih bolesti, uključujući shizofreniju i maničnu psihozu. U malim dozama otklanja anksioznost, nemir, nepsihotičnu napetost i agitaciju koji ne reagiraju na druge lijekove. U usporedbi s drugim fenotiazinskim derivatima, flufenazin djeluje jače (približno 20 puta jače od klorpromazina). Učinak mu je manje sedativan i manje blokira osjećajno doživljavanje, što je posebno važno za kronične psihičke bolesnike koji se liječe ambulantno.

Flufenazin se dobro, iako individualno različito apsorbira iz probavnoga sustava. 50% se razgradi pri prvom prolasku kroz jetru. Najviše serumske koncentracije postiže unutar tri sata. Biološko vrijeme polueliminacije iznosi približno 15 sati i jednako je poslije peroralne i parenteralne primjene. Više od 90% lijeka veže se za serumske bjelančevine. Metabolizira se u jetri. 60% peroralne doze izluči se za 7 dana stolicom i mokraćom.

MODITEN DEPOT
Djelatna tvar u Moditenu depo je flufenazin-dekanoat, ester flufenazina i dekanoične kiseline. Osnovna značajka flufenazin-dekanoata jest postupna hidroliza i oslobađanje djelatnoga flufenazina koji prelazi u sustavni krvotok. Djelovanje nastupa unutar 24 do 72 sata. Biološko vrijeme polueliminacije iznosi 7 do 10 dana. Standardna injekcija Moditena depot u psihotičnih bolesnika djeluje individualno od 15 do 35 dana.


Indikacije

Moditen
- Akutne i kronične psihoze, uključujući shizofreniju i maničnu psihozu.
- Umjerena i jaka anksioznost.
- Agitiranost koja prati somatske bolesti ili anksiozno-depresivna stanja.
- Hiperkinetički sindromi u agresivnih bolesnika.

Moditen depot
- Održavajuće liječenje kronične shizofrenije i drugih psihoza.

Kontraindikacije

Preosjetljivost na fenotiazine. Teški poremećaji svijesti. Akutna trovanja depresorima središnjega živčanog sustava (alkohol, antidepresivi, neuroleptici, sedativi, anksiolitici, hipnotici i narkotici). Supkortikalna moždana oštećenja. Teška jetrena oštećenja i krvna diskrazija.
Moditen depot ne daje se djeci do 12. godine.


Mjere opreza

- Bolesnicima s konvulzivnim bolestima lijek se daje vrlo oprezno jer može sniziti prag za konvulzije i pojačati ih ili izazvati generalizirani epileptički napad.
- Bolesnicima s teškim kardiovaskularnim bolestima (srčano popuštanje, ishemična srčana bolest, opasni poremećaji srčanoga ritma) flufenazin se daje oprezno jer može izazvati pad arterijskoga tlaka. Pri jakom padu tlaka ne smije se primijeniti adrenalin.
- Bolesnicima s bubrežnim i jetrenim bolestima lijek se propisuje oprezno.
- Starijim i težim bolesnicima lijek se daje u prilagođenim dozama jer se u njih mogu češće očekivati neželjeni učinci.
- Tijekom liječenja bilo kojim fenotiazinom, pa i flufenazinom može se razviti “nijema” upala pluća.
- Flufenazin se oprezno daje bolesnicima koji su izloženi visokim temperaturama ili fosfornim insekticidima.
- Ako bolesnici tijekom liječenja Moditenom odnosno Moditenom depot dobivaju i antiparkinsonik, pri naglom prekidu liječenja Moditenom odnosno Moditenom depot propisani antiparkinsonik moraju uzimati još nekoliko dana odnosno tjedana.


Interakcije

- Flufenazin pri istodobnoj primjeni pojačava depresiju središnjega živčanog sustava koju izazivaju alkohol, hipnotici, sedativi i narkotici.
- Suprotstavlja se djelovanju adrenalina i drugih simpatomimetika i smanjuje učinke alfa-adrenergičkih blokatora, npr. klonidina pri sniženju arterijskoga tlaka.
- Smanjuje antiparkinsonske učinke levodope jer blokira dopaminske receptore.
- Može sniziti konvulzivni prag pa pri istodobnoj primjeni treba prilagoditi doze antiepileptika.
- Kad se rabi zajedno s antikoagulansima, može pojačati njihovo djelovanje, zato se preporučuje povremena kontrolu broja trombocita i vremena krvarenja.

Trudnoća i dojenje
- Ne može se isključiti rizik. Trudnice mogu uzimati lijek samo ako je korist veća od rizika za plod.
- Flufenazin se izlučuje mlijekom pa majke tijekom liječenja ne smiju dojiti.

Posebno upozorenje
Lijek snažno utječe na psihofizičke sposobnosti pa je bolesniku tijekom liječenja zabranjeno upravljati motornim vozilima i strojevima.


Doziranje

Doza ovisi o bolesti i vrsti simptoma pa je doziranje individualno. Moditen ima veliku terapijsku širinu. Jako agitirani bolesnici mogu podnijeti vrlo velike doze.

U pravilu se liječenje počinje malim dozama koje se postupno povećavaju.

MODITEN - Okvirno dnevno doziranje
PERORALNE DOZE (dražeje od 1 mg, 2,5 mg ili 5 mg)

Odrasli
Psihoze:
- umjereno teški simptomi: Početna doza: 2,5 do 10 mg u 2 do 3 doze; Održavanje: 1 do 5 mg u 1 do 3 doze
- teški simptomi: Početna doza: 10 do 20 mg, iznimno do 40 mg u 2 do 3 doze
Nepsihotični poremećaji: Početna doza: 1 do 4 mg u 2 do 3 doze najduže 3 mjeseca; Održavanje: 1 do 2,5 mg u 2 do 3 doze

Starije osobe
Psihoze:
- umjereno teški simptomi: Početna doza: 2 do 5 mg u 2 do 3 doze; Održavanje: 0,5 do 2,5 mg u 1 do 3 doze
- teški simptomi: Početna doza: 5 do 10 mg u 2 do 3 doze
Nepsihotični poremećaji: Početna doza: 1 do 2,5 mg u 2 do 3 doze


Neželjeni učinci

Najčešći neželjeni učinci su ekstrapiramidni poremećaji (parkinsonizam, distonija, akatizija, okulogirne krize, opistotonus, hiperrefleksija). Ovi su simptomi reverzibilni i nestaju nakon smanjenja doze ili prekida liječenja. Dodavanjem antiparkinsonika možemo ih spriječiti ili ublažiti.

Katkad se javlja pospanost, zamagljen vid, suhoća usta, blagi poremećaji u radu autonomnoga živčanog sustava i žlijezda s unutarnjim izlučivanjem (amenoreja, galaktoreja, ginekomastija, impotencija) te alergijske promjene na koži. Sve su te pojave reverzibilne i gube se ako se dozu smanji ili prekine liječenje.

Adrenalin se ne smije davati zajedno s flufenazinom jer u kombinaciji s fenotiazinskim derivatima ne povisuje već snizuje arterijski tlak. Na to treba posebno paziti pri operacijama i anesteziji! Flufenazin tek rijetko izaziva jaču hipotenziju. U takvim slučajevima treba odmah intravenski dati noradrenalin!

Tijekom dugotrajnoga liječenja može se javiti tardivna diskinezija kao i kad se radi o drugim antipsihoticima. Češća je u starijih osoba koje uzimaju velike doze. U takvom slučaju liječenje treba prekinuti. Antiparkinsonici nisu učinkoviti pri tardivnoj diskineziji.

Utjecaj flufenazina na srce ovisi o dozi. Može dovesti do produženja QT-intervala i T-vala, vrlo rijetko izaziva aritmije, ventrikulsku tahikardiju i fibrilaciju. Smanjenjem doze ovi poremećaji nestaju.

Iznimno se može javiti neuroleptički maligni sindrom s hipertermijom, mišićnom ukočenošću, akinezijom, padom arterijskoga tlaka, stuporom i komom. Liječenje flufenazinom treba odmah prekinuti i bolesnika simptomatski liječiti u bolnici.


Predoziranje

- Zbog predoziranja ili trovanja mogu se javiti teži ekstrapiramidni poremećaji, jaki pad arterijskoga tlaka i sedacija koja može prijeći u stanje nesvijesti s arefleksijom.
- Predoziranje se liječi simptomatski. Treba isprati želudac, dati aktivni ugljen i laksative. Ekstrapiramidni poremećaji se liječe antiparkinsonicima. Pri teškoj hipotenziji daje se samo noradrenalin; adrenalin bi, naime, dodatno snizio arterijski tlak!


Oprema

Moditen
25 dražeja po 1 mg
100 dražeja po 2,5 mg ili 5 mg
5 ampula po 1 ml (2,5 mg/1 ml)

Moditen depo
5 ampula po 1 ml (25 mg/1 ml)

Proizvođač: Krka
Licencni partner: Bristol Myers Squibb Inter. Ltd.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 10:47 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

četvrtak, 12.02.2009.

Kako poboljšati mentalno zdravlje?


Izvor: www.zena.hr
U toku godine od četvero ljudi barem će jedan doživjeti nekakav poremećaj mentalnog zdravlja, a osim toga statistike pokazuju kako se žene više od muškaraca liječe od nekog oblika psihičkih poremećaja. Kako poboljšati vlastito mentalno zdravlje? Što poduzeti kako biste bili sigurni da ćete ostati zdravi? Uzmite u obzir neki od ovih savjeta:

1. Brinite o svom tijelu
Ako se brinete o fizičkom zdravlju, poboljšat će vam se i mentalno zdravlje.
  • Pobrinite se da se zdravo hranite
  • Izbjegavajte cigarete
  • Alkohol smijete unositi u umjerenim količinama (čaša vina ili pive na dan).
  • Dovoljno spavajte (7-8 sati dnevno)
  • Pijte dovoljno vode (1,5 - 2,5 litre dnevno)
  • Redovito vježbajte (najmanje 3 puta tjedno po sat vremena)

Ovo mi tako nekako teško pada... 'Ajde, hranim se relativno zdravo, ali kad su slatkiši i grickalice u pitanju, teško mi je stati na loptu. Nedostaje mi samodiscipline. Pušim 6-7 cigareta dnevno a alkohol uopće ne pijem (hehe izgleda da imam i pozitivnih strana cerek), spavam ponekad i do 10 sati, oblokavam se vodom non-stop (ne izlazim bez bočice vode od pola litre, a i kod kuće mi je uvijek pri ruci) ali vježbanje i kretanje općenito... Sad se počinjem sramiti... no

2. Razgovarajte o svojim osjećajima
Okružite se ljudima koji vam pružaju potporu i podijelite svoje osjećaje s njima. Imati nekoga tko vas može saslušati može vam biti ogromna pomoć (a i vi njima možete uzvratiti istom mjerom). Uobličiti svoje osjećaje u riječi pomoći će vam jasnije razmišljati. Ako nemate nikog s kim možete razgovarati, danas postoje telefoni za pomoć, a možete se okrenuti i internetu.

Da vidimo... Hmmm, da. U obitelji baš i nisam imala nešto previše razumijevanja za svoje tegobe, osim s majčine strane koja je i sama bolovala od depresije prije više od 20-tak godina (danas je, hvala Bogu, super), ali i to je bilo pomalo ograničeno. Ponekad me ima tko saslušati, ponekad nema, ali zato je internet uvijek uz mene. smijeh Ako to nije blog, onda je Facebook ili neki instant messenger. Kad bolje razmislim, skoro uvijek uspijem naći neku dobru dušu da malo podmetne rame kad mi zatreba. HVALA, vraćam dvostruko!

3. Ostanite u kontaktu s obitelji i prijateljima
Redovni društveni kontakti mogu jako pomoći osobama koje pate od poremećaja mentalnog zdravlja. Redovita druženja i razgovori imaju velik utjecaj na naše svakodnevno raspoloženje. Jednostavno nazovite nekog, pošaljite e-mail ili SMS onima koje volite.

E, po ovoj točki sam se u jednom periodu doooobrano zaje*ala. Da oprostite na rječniku. Nekoliko godina uopće nisam kontaktirala s članovima šire obitelji i danas mi je radi toga žao. Naročito radi jednog bratića s kojim sam se kao dijete izvrsno slagala i voljela, ali eto, život nas razdvojio. Nisam ga vidjela godinama, a tako bih to željela. Međutim, problem predstavlja to što je on trenutno na odsluženju kazne u Remetincu radi nekakvih provalnih krađa a njegova obitelj ne voli pričati o tome... Silno bih ga željela vidjeti i porazgovarati s njim i malo po malo pripremam teren kod njegovih sestara kako bi ih jednog dana mogla zamoliti da pođem s njima u posjetu. tuzan

4. Smanjite stres
Konstantni stres može imati dugotrajni negativni efekt na vaše psihičko i fizičko zdravlje. Počnite od toga da svoj dom riješite stresa: očistite nered, pobrinite se da imate dovoljno svjetla u kući i imajte neki prostor samo za opuštanje.

Eeee, to sam napravila i konstantno radim na daljnjim poboljšanjima! Prije nekih pola godine sam pobacala sve stare dnevnike pune negativne energije i ružnih emocija, koje sam čuvala još od djetinjstva. Moram napraviti "mjesta" za neke nove, ljepše dnevnike. yes Također sam u dnevnu organizaciju uvela rokovnik jer sve što zapišem - ne moram pamtiti pa je kaos u glavi i opterećenost manja. A i kompjuter mi je smješten točno uz prozor tako da preko monitora mogu gledati van - nema ništa ljepše od sunčanog popodneva usred zime, kad mi sunce grije lice kroz staklo. sretan

5. Sami sebi zadajte neki izazov
Neka nova aktivnost ili postavljeni cilj pomažu vam fokusirati misli i akcije te vam daju nešto čemu možete težiti. Vaš izazov mora biti nešto realno, kao što je naučiti svirati neki instrument ili dovesti se u formu da se ne uspušete dok se uspinjete do trećeg kata. Glavna ideja je da to bude nešto zabavno u čemu uživate i da proširite svoje dosadašnje aktivnosti.

Hmmm... ništa od navedenog ali prikupljanje informacija koje objavljujem na ovom blogu a koje bi mogle koristiti drugima čine me sretnom jer imam osjećaj da nekome pomažem. O ostalim ciljevima još moram razmisliti, mislim da na ovoj točki još moram poraditi.
Ali... zapravo mi je cilj i maksimalno unaprijediti ovu stranicu/blog kako bi koristio što većem broju ljudi u potrebi. Uz to se vezuje i moj "novi projekt", forum na temu psihijatrije i mentalnog zdravlja, na http://www.moj-forum.com/psihijatrija za koji se nadam da će zaživjeti i mnogima biti od koristi. Ovim putem vas sve pozivam da se registrirate i sudjelujete u njegovom "rađanju"!

6. Smijte se i plačite
Dokazano je da smijanje poboljšava naš imunitet, umanjuje bol i štiti srce od oboljenja. Isto tako je i značajan faktor u ublažavanju depresije i ostalih mentalnih problema. Smijeh smanjuje tenzije, stres i iživciranost.
Osim smijeha i plakanje je dobro za rješavanje stresa i za vašu psihu. Možda u plakanju nećete uživati u tom trenutku, no ono oslobađa potisnute osjećaje i mnogo se ljudi nakon plakanja osjeća kako su iz sebe izbacili sve ono što ih je tištilo.

Ovo je 110% TOČNO. Kad mi se plače, plačem glasno, kad mi se smije, smijem se grohotom. Ionako se nekoliko godina uopće nisam znala niti mogla prirodno nasmiješiti a kamoli smijati, samo sam razvlačila kutove usana a ništa me nije veselilo niti nasmijavalo. Bilo je to vrlo teško razdoblje. Godinama mi ništa nije bilo smiješno i ništa me nije veselilo. no S vremenom se situacija ipak promijenila na bolje i naučila sam uživati u svakom danu i radovati se malim stvarima. Kad sam dobro - taj dan iskoristim maksimalno kako bih stvorila dovoljnu zalihu "pozitivnih emocija i misli" za one dane kad sam "down". Funkcionira! yes
I još jedan detalj:
Dok se ovaj blog, Anksioznost-Panika-Depresija, bavi smrtno ozbiljnim temama u sferi plakanja, na svom drugom blogu, Burza Frustracija, povremeno si priuštim malo glupiranja i zafrkancije - to spada u sferu smijeha. wink

7. Napravite plan
Ne znati što će raditi u toku dana je jedna od stvari koje najviše muče osobe koje imaju psihičkih problema. U ponedjeljak se prisilite i napišite barem jednu stvar koju ćete raditi svaki dan u idućem tjednu. Ovo znači da ćete se probuditi ujutro i da nećete biti suočeni sa praznih 24 sata koje nećete znati kako provesti.

Da, i ovo je živa istina. Svake večeri razmišljam o tome kako ću ispuniti slijedeći dan odnosno što sve trebam napraviti sutra, kamo otići, kome se javiti itd. jer sve dok mozak ima prostora za prazan hod, misli počinju vrludati i često odu u pogrešnom smjeru. Ako ništa drugo, ponekad je i učenje neke softverske aplikacije sasvim dovoljno da ispuni čak i nekoliko dana! Također, na stolu imam i kalendar s gomilom unaprijed upisanih obaveza, kojeg se strogo pridržavam. Prakticiram ne upisivati više od jedne ozbiljnije obveze dnevno, kako bih izbjegla veće opterećenje, tako da mi je tjedan uobičajeno poprilično popunjen nekom zanimacijom (makar to bio i odlazak zubaru). zubo Naravno, ako su vam zubi zdravi, upišite u kalendar termin svoje omiljene TV emisije, datum izlaska časopisa koji želite pročitati i sl. Samo neka bude što popunjeniji, činit će vas zadovoljnijim radi dobre organizacije a i dat će vam dojam "zauzetosti" nekim drugim stvarima, osim samim sobom i svojim poteškoćama.

8. Odvojite vrijeme za sebe
Jedna od glavnih karakteristika osoba s lošijim mentalnim zdravljem jest da više vremena provode brinući se o drugima nego li za sebe. Kako biste poboljšali sviju psihu, odvojite vremena kako biste se pozabavili onime što vam je stvarno bitno u životu. Nemojte dozvoliti da vaši hobiji i interesi budu potisnuti zbog drugih. Pokušajte u svoj dan ukomponirati stvari i aktivnosti u kojima uživate i koje vam pomaži opustiti se - bilo to slušanje muzike, kupka ili čitanje knjige, barem na 10 minuta.

Jedan mali štos za roditelje: kad klince spremite na spavanje, priuštite si sat-dva samo za sebe. Ja već godinama uživam u tome i zaista pomaže. Istina, sutra se obično dignem s podočnjacima, ali zadovoljnija. Ako ste navečer previše umorni, isti trik možete izvesti i na način da ustanete sat vremena prije njih i u miru npr. doručkujete i popijete kavu. Meni to zaista PUNO znači, tih mojih sat-dva dnevno. Samo MOJIH! Možda će neki to smatrati sebičnim, ali moje je mišljenje da nikoga ne mogu učiniti sretnim ili zadovoljnim ukoliko to najprije nisam ja.


Zapleten među dogovore, sastanke i njihova otkazivanja, umoran od mnoštva saznanja koje nam svakodnevno donosi informatičko doba, naš um je konstantno napet, baš kao i naša tijela. U moru informacija, upijte i poneku koja će vam pomoći da odmorite svoj mozak i obnovite razinu njegovih aktivnosti.

Danas se dosta pažnje posvećuje području mentalnog zdravlja i poprilično je opala netolerancija okoline prema ljudima čije je mentalno zdravlje narušeno. S druge strane, svakodnevnica je takva da su nam svima 'živci na tregerima' pa bi svatko od nas trebao učiniti nešto za zdravlje vlastita uma. Ovi savjeti mogli bi vam pomoći da se osjećate pozitivnije i poletnije:

Izgradite samopouzdanje
Identificirajte svoje sposobnosti i slabosti, uskladite ih i prihvatite.

Prihvatite komplimente
Mnogi od nas imaju problema s prihvaćanjem ljubaznosti od strane svoje okoline. Upamtite, svi se mi moramo prisjetiti pozitivnih komentara jednom kad nas sustignu teški trenuci.

Odvojite vremena za prijatelje i obitelj
Odnosi s bliskim ljudima moraju se nadograđivati i hraniti. Ukoliko uzimate osobe zdravo za gotovo, one odjednom neće biti tu kad ćete s nekim željeti podijeliti tugu ili veselje.

Primite i pružite potporu
Odnosi među obitelji i prijateljima obično propupaju kad prođu tešku fazu "testiranja".

Uravnotežite proračun
Financijski problemi uzrokuju stres:
1. pritisak,
2. bilo kakvo stanje koje uzrokuje duševnu ili tjelesnu napetost.
Krivac tome često je pretjerano trošenje na bespotrebne i trenutačne želje umjesto na potrebne stvari.

Volontirajte
Uključivanje u zajednicu daje osjećaj svrhovitosti koji nikakav plaćeni posao ne može nadomijestiti.

Upravljajte stresom
Nema osobe na kugli zemaljskoj koja je lišena stresa. Za održavanje mentalnog zdravlja, važno je naučiti kako se nositi sa stresorima.

Više je bolje
Obratite se drugima za pomoć u rješavanju problema. Osobe sa sličnim iskustvom pomoći će vam da pronađete odgovore na svoje probleme, a usto se nećete osjećati izoliranima.

Naučite se nositi s osjećajima
Svi mi moramo pronaći siguran i konstruktivan način da kanaliziramo osjećaje ljutnje, tuge, sreće i straha.

Pomirite se sami sa sobom
Upoznajte sami sebe, shvatite što vas čini sretnima i naučite balansirati onime što možete i što ne možete izmijeniti na sebi.

izvor: www.cardionet.hr

O čemu dalje želite čitati?

...

- 17:55 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Depresija i samopomoć


Iako je depresija prije svega mentalno stanje, ova bolest povećava i rizike od drugih bolesti, prije svega srca i krvnih žila. Redovito kretanje i tjelovježba savjet su za održavanje zdravlja općenito, no depresivni ljudi bi o ovom faktoru trebali povesti više računa nego oni koji nemaju ozbiljnijih problema ni s mentalnim ni s tjelesnim zdravljem.

Lijekovi i psihoterapija pomažu u borbi s depresijom, no brojna istraživanja pokazala su i kako bolesnik sam može učiniti nevjerojatno puno u stabilizaciji stanja i izlječenju. Osim promjene stavova i ponašanja, postoje brojni sitni koraci, koje "na prvu loptu" nikad ne bismo povezali s depresijom.

Vježbajte što je moguće više: tjelovježba je direktno oružje protiv srčanih bolesti i depresije. Kad vježbamo, luče se tzv. hormoni sreće, odnosno mijenja se kemija moždanih stanica, te se poboljšavaju nivoi lipida u krvi.

Vodite dnevnik i prehrane i unosa zasićenih masti: jako je važno imati zdrav krvotok, kako bi se srce i mozak neometano snabdijevali svim potrebnim tvarima. Zasićene masti utječu na krvne žile, posebno na njihove stjenke, ali i na membrane živčanih stanica.

Povećajte unos omega-3 masnih kiselina: otprije se zna da su ove tvari važne za srce i mozak, a novija istraživanja pokazala su kako omega-3 imaju specifičan pozitivan utjecaj na depresivne osobe; ako niste sigurni uzimate li ih dovoljno prehranom, savjetujete se s liječnikom oko dodataka prehrani - 1 gram dnevno preporučena je količina za oboljele od srca i depresije.

Smanjite unos omega-6 masnih kiselina: ima ih najviše u prženoj i industrijski prerađenoj hrani, koja se oslanja na sojino i kukuruzno ulje.

Naučite se protiv stresa boriti na različite načine: depresija je usko povezana sa stresom; depresivne osobe kao svakodnevni obvezni ritual morale bi usvojiti meditaciju, odnosno bilo koji drugi oblik relaksacije.

Educirajte se o lijekovima: kod svakog dugotrajnog uzimanja lijekova moramo biti svjesni nuspojava; stariji antidepresivi pokazali su se kardiotoksičnima, dakle nepovoljno utječu na zdravlje srca i krvnih žila; kod nas liječnici nemaju uvijek dovoljno vremena, a i cijene lijekova igraju značajnu ulogu, pa se pokušajte sami izboriti za informacije i bolji tretman; imate pravo pitati o nuspojavama, te tražiti drugi lijek, jer ih ima dosta na listi HZZO-a.

Osim onoga što trebate učiniti i što može pomoći, puno je toga što nikako ne biste smjeli: ne odgađajte tretman, jer je depresija bolest koja, što duže traje, teže ju je liječiti. Ne prihvaćajte da ste osuđeni na tretmane kod psihijatra jednom mjesečno, te na lijekove do kraja života. Treba biti otvoren i reći da naš zdravstveni sustav nema dovoljno mogućnosti pružiti besplatno kvalitetno liječenje kod psihijatra, pa se liječenje depresije uglavnom svodi na terapiju medikamentima. Imate li išta slobodnog novca, uložite barem u nekoliko tretmana kod kvalitetnog terapeuta - otvoreno mu/joj recite kako nećete imati novca za dugotrajnu psihoterapiju, pa neka vam načini plan samopomoći i pomoći pri kojoj se možete osloniti na bližnje.

Što više o depresiji pročitate i naučite se protiv nje braniti malim svakodnevnim akcijama, to ćete se brže i uspješnije protiv nje boriti. Iako su američke self-help knjige često površne, preko neta možete naručiti puno kvalitetne literature, koju su pisali stručnjaci s ogromnim uspjehom - tražite one knjige koje govore o kognitivno-bihevioralnim terapijama. Ne znate li dovoljno engleskog jezika, zamolite blisku osobu da je pročita umjesto vas, te vam izvuče glavne smjernice. Ako vam sve ovo djeluje nerealno, usredotočite se barem na tjelovježbu, druženje s ljudima i izbjegavanje izolacije, te najvažnije, pročitajte neki od članaka povezanih s pesimizmom i negativističkim razmišljanjem: kod depresije zaista jest ključno kako gledate na život i probleme s kojima se srećete. Pokušajte to promijeniti i učinit ćete puno u borbi protiv depresije.

I ne zaboravite - bez obzira koliki ste protivnik dugotrajnog uzimanja lijekova i koliko god bili svjesni nuspojava, depresija je jedna od bolesti kod kojih se najbolji efekti postižu kratkoročnim uzimanjem lijekova i istovremenom psihoterapijom, u koju je uključeno i učenje novih oblika ponašanja i mijenjanje stavova prema životu. Samopomoć, odnosno odgovornost da sve što ste naučili i provedete u životu, odgovornost je samog pacijenta. Kod depresije je to često najveći problem, jer je bolest takve prirode da bolesnik nema dovoljno motivacije, pa su bliske osobe, barem u početku, dok se ne pokažu prvi rezultati, jednako važne kao i oboljeli.
Izvor: www.trigon.hr

O čemu dalje želite čitati?

...

- 17:46 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

CITALON (citalopram)


Korisnici mogu potražiti više informacija na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Naziv: Citalon 10 mg filmom obložene tablete

Djelatna tvar: citalopramum
Farmaceutski oblik: filmom obložene tablete
Pakovanje: 28 (2x14) tableta u PVC/PVDC/Alu blister pakiranju, u kartonskoj kutiji
Proizvođač: Salutas Pharma GmbH, Gerlingen, Njemačka
Nositelj odobrenja: Lek Zagreb d.o.o., Maksimirska 120, Zagreb
Datum rješenja: 29.09.2005.
Rok rješenja: 29.09.2010.
   Klasa UP/I-530-09/05-01/839
  Urbroj 381-05-L/16175
Sastav: 1 tableta sadržava 12,495 mg citalopram hidrobromida što odgovara 10,00 mg citaloprama
Naziv i mjesto izdavanja lijeka: na recept, u ljekarnama
Način propisivanja: ponovljivi recept
ATK: N06AB04
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Naziv: Citalon 20 mg filmom obložene tablete
Djelatna tvar: citalopramum
Farmaceutski oblik: filmom obložene tablete
Pakovanje: 56 (4x14) tableta u PVC/PVDC/Alu blister pakiranju, u kartonskoj kutji
Proizvođač: Salutas Pharma GmbH, Gerlingen, Njemačka
Nositelj odobrenja: Lek Zagreb d.o.o., Maksimirska 120, Zagreb
Datum rješenja: 29.09.2005.
Rok rješenja: 29.09.2010.
   Klasa UP/I-530-09/05-01/836
   Urbroj 381-05-L/16178
Sastav: 1 tableta sadržava 24,99 mg citalopram hidrobromida što odgovara 20,00 mg citaloprama
Naziv i mjesto izdavanja lijeka: na recept, u ljekarnama
Način propisivanja: ponovljivi recept
ATK: N06AB04
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Naziv: Citalon 40 mg filmom obložene tablete
Djelatna tvar: citalopramum
Farmaceutski oblik: filmom obložene tablete
Pakovanje: 56 (4x14) tableta u PVC/PVDC/Alu blister pakiranju, u kartonskoj kutiji
Proizvođač: Salutas Pharma GmbH, Gerlingen, Njemačka
Nositelj odobrenja: Lek Zagreb d.o.o., Maksimirska 120, Zagreb
Datum rješenja: 29.09.2005.
Rok rješenja: 29.09.2010.
   Klasa UP/I-530-09/05-01/834
  Urbroj 381-05-L/16180
Sastav: 1 tableta sadržava 49,98 mg citalopram hidrobromida što odgovara 40,00 mg citaloprama
Naziv i mjesto izdavanja lijeka: na recept, u ljekarnama
Način propisivanja: ponovljivi recept
ATK: N06AB04

O čemu dalje želite čitati?

...

- 17:15 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Vaskularna demencija


Vaskularna demencija podrazumijeva različite cerebrovaskularne bolesti koje uništavaju moždano tkivo i time oštećuju funkciju mozga.
Vaskularna demencija najčešće se razvija kao posljedica oštećenja mozga većim ili manjim infarktima po čemu je i dobila naziv - multiinfarktna demencija. Najčešće se javlja u muškaraca i to uglavnom nakon 70-te godine.
Najčešći uzrok moždanih infarkta je ateroskleroza koja uzrokuje suženje odnosno začepljenje krvnih žila.
Visoki krvni tlak, dijabetes, pušenje te životna dob su glavni faktori rizika za razvoj ove bolesti.

SIMPTOMI

Simptomi vaskularne demencije često su slični simptomima Alzheimerove bolesti te je često teško razlikovati te dvije bolesti.
Simptomi uključuju:
- Poremećaji pamćenja.
- Smetnje orijentacije u vremenu i prostoru.
- Nesposobnost učenja i pamćenja novih informacija.
- Česte promjene raspoloženja.
- Teškoće u obavljanju svakodnevnih aktivnosti.
- Promjene u ponašanju i karakteru, iako je osobnost osobe često dugo održana.
- Smetnje spavanja.
- Potištenost, tjeskoba, strah.
- Mijenja se karakter, osobe postaju tvrdoglavije, škrte.
- Gubitak motivacije i inicijative.
- Teškoće u pisanju, čitanju i govoru.
- Osiromašenje govora, ponavljanje istih riječi.
- Stereotipni pokreti i riječi.
- Neprepoznavanje okoline.
- Psihomotorna uznemirenost.

DIJAGNOSTIKA

Dijagnoza vaskularne demencije osniva se na temelju prisutnih simptoma, kliničkog pregleda i mini metal testa - testa kojim je moguće tijekom desetak minuta dobiti osnovne podatke o orijentaciji bolesnika u vremenu i prostoru, zapamćivanje osnovnih pojmova, sposobnosti osnovnih računskih operacija, pisanja te čitanja.
U dijagnozi vaskularne demencije pomoći će neuroimaging metode - moderne metode slikovnog prikaza mozga kao što su kompjuterizirana tomografija (CT) i magnetna rezonanca (MRI) koje će ukazati na degenerativne promjene u mozgu.
S obzirom da su simptomi vaskularne i Alzheimerove demencije vrlo slični, ponekad je teško razgraničiti ove dvije bolesti. U diferencijalnoj dijagnozi vaskularna demencija je češće povezana s muškim spolom, ranijim nastupom bolesti (prije 75. godine), prijašnjim moždanim udarom, visokim krvnim lakom te dijabetesom. Takđer za razliku od Alzheimerove demencije, u vaskularnoj demenciji je češći nagli početak bolesti i razvoj simptoma.

LIJEČENJE

Progresiju bolesti moguće je zaustaviti ili usporiti prvenstveno djelovanjem na faktore rizika odnosno kontrolom krvnog tlaka, regulacijom šećera u krvi, smanjenjem tjelesne težine, bavljenjem tjelesne aktivnosti te prestankom pušenja.
Za sada ne postoji dovoljno učinkoviti lijek za liječenje vaskularne demencije. Naime, živčane stanice koje su propale uslijed moždanog udara ili smanjenog protoka kroz mozak ne mogu se regenerirati.
Lijekovi koji se koriste u liječenju vaskularne demencije djeluju na ublažavanje simptoma bolesti (sedativi) te povećanje moždanog protoka (ginko).

Osim farmakoterapijskih mjera, važno je uključiti bolesnika u različite hobije te aktivnosti koje "vježbaju mozak" kao što su čitanje, rješavanje križaljki, igranje društvenih igara itd. Potrebno je naglasiti da je tjelesna i duševna aktivnost koja se proteže kroz cijeli život najvažnija mjera u prevenciji demencije.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 14:33 - Komentiraj/Vidi komentare (1) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Mentalna retardacija, sluh i govor u osoba sa sindromom Down (Downov sindrom, SD)


Djeca sa SD imaju usporen psihomotorni razvoj, različite tipove i stupnjeve neurorazvojnih odstupanja zbog poremećaja razvoja mozga, smanjenog broja neurona te poremećaja sinaptogeneze i sinaptičke plastičnosti. Kao i svako drugo dijete i djeca sa SD imaju svoju vlastitu razinu sposobnosti učenja i razvoja.

U dojenačkoj je dobi psihomotorno zaostajanje manje izraženo, a pokazatelji razvoja su gotovo na gornjoj granici normale. Socijalni smiješak izražavaju s dva mjeseca, rotaciju sa šest, sjede s devet, a puze s 11 mjeseci. Dominantna su odstupanja hipotonija i hiperfleksibilnost zglobova što usporava uspravljanje pa samostalno stoje i prohodaju kasnije od zdrave djece, prosječno s 20 mjeseci. Važno je pratiti i poticati normalni slijed neuromotornog razvoja, jer svaka nova vještina otvara put postizanju novih ciljeva. Kao i za zdravu djecu tako i za djecu sa SD vrijedi pravilo da ih se ne postavlja u položaj u koji se ne mogu dovesti sami. Dominantna odstupanja u bolesne djece su u području kognitivnog razvoja i govora. Stupanj mentalne retardacije, koja redovito prati bolest, vrlo varira. U 10% je teška, u većine blaga do umjerena, a u pojedinih minimalna. Česte su smetnje vida kao i umjereno do blaga oštećenja sluha (50%). Često se pojavljuje komorbiditet s epilepsijom (5-10%), cerebralna paraliza (5%) i autizam (10%), a učestalost poremećaja pozornosti i hiperaktivnost (engl. attention deficit hypereactivity disorder - ADHD) ne razlikuje se od zdrave djece.
Važno je što ranije i redovito neurorazvojno praćenje te ocjena vida, sluha, dodira, motorike, ponašanja i socijalizacije, a naročito uključivanje u programe rane razvojne intervencije. Ispitivanja starijih osoba sa SD, kao i drugih osoba s mentalnim nedostacima pokazuju sklonost razvoju psihičkih bolesti. Učestalost depresivnih epizoda i demencija/delirij javlja se u 5,2% takvih osoba. Međutim, učestalost ovih pojava manja je u osoba sa SD u usporedbi sa osobama s drugim mentalnim nedostacima. Uzrok je još nepoznat.

U oboljele djece povećan je rizik konduktivnog oštećenja sluha. Stoga je veoma važan rani probir sluha, te dodatna obrada i praćenje. Zbog anatomskih razlika, kao što su visoko postavljeni grkljan te kratki i široki vrat, i glasovne su karakteristike izmijenjene. Funkcionalne poteškoće pri govoru stvaraju i visoko nepce, kratka usna šupljina, začepljenje nosne šupljine i izbočeni jezik. Smanjeni tonus jezika, usana i mišića lica utječe na razvoj sposobnosti hranjenja i motoriku usne šupljine potrebnu za razvoj govora.

Među oboljelom djecom postoje velike razlike u sposobnostima ovladavanja jezičnim vještinama. Usporen je razvoj jezičnih sposobnosti; prve riječi izgovaraju u dobi od 2-3 godine. U fazi formiranja rečenica često izostavljaju veznike, priloge i prijedloge. Stoga je važno i nužno iz tzv. preventivnog razdoblja (do 3. godine) prijeći u razdoblje aktivnog učenja pomoću posebnih programa i metoda. Važan je individualni rad, jer je svako dijete posebno. Receptivne jezične sposobnosti bolje su od ekspresivnih. Pragmatički razvoj je najlošiji i često je potrebno intenzivno učenje konverzacijskih pravila. Zbog protruzije jezika oštećena je artikulacija određenih glasovnih skupina. Iako djeca sa SD imaju teškoće u učenju, ona ipak mogu učiti i napredovati, a ishod je bolji uz posebne programe i u poticajnom obiteljskom okruženju. Vještine komunikacije su neizmjerno važne za uključivanje u društvo, jer djeca i odrasli lakše surađuju ako razumiju i ako su oni razumljivi. Problemi s govorom su isti kao i u druge djece sa smetnjama u razvoju - teškoće u artikuliranju zvukova, često upotrebljavanje kratkih fraza. Od rođenja do faze izgovaranja jedne riječi najvažnija je podrška obitelji, tj. vježbanje govora s majkom, ocem, braćom i sestrama. Za starije dijete program se sastoji od razvijanja auditorne i vizualne stimulacije, taktilnih vještina, ispitivanja osjetila i povratne senzorne memorije. Dijete će naučiti kako zvono zvoni ili prepoznati razne zvukove i osjećaje kao što su dodir baršuna ili brusnog papira. Govor je povezan s organima za hranjenje i disanje te je njihov razvoj i vježba temelj boljeg izgovora. Mnogo djece sa SD osjetljivo je na dodir, ne žele da ih se dira. Masažom mišića usta može se ojačati muskulatura, što pomaže artikulaciji govora, hranjenju i disanju. Za razvoj govora moguće je upotrijebiti i mnoge druge vrste komunikacijskih vještina, kao npr. prelingvističke metode. Treba ih započeti primjenjivati čim prije, u fazi od jedne do tri izgovorene riječi. Jednom, kada dijete počne upotrebljavati jednu riječ u obliku znaka ili govora, liječenje treba usmjeriti u proširivanje (horizontalno) broja pojmova i u poboljšavanje izgovora (vertikalno). U «fazi jedne riječi» mogu se rabiti pojmovi iz svakodnevnog života, ali liječenje može uključivati i duže fraze. Malo dijete ima veću sposobnost receptivnih govornih vještina nego ekspresivnih, ali u liječenju treba utjecati na oba područja. Tijekom predškolskog doba, receptivne se govorne vještine mogu isticati pomoću slušne memoriju, što je važno tijekom prvih dana školovanja. Osobe sa SD imaju teškoće s govorom, a imaju i neobičnu kvalitetu glasa kojoj doprinose opća hipotonija i maksilarna hipoplazija s relativnom makroglosijom. Ispitivanja provedena na 66 djece sa SD, u dobi od 3-8 godina, pokazala su smanjeno raspoznavanje samoglasnika (u odnosu na populaciju zdrave djece) kao posljedicu smanjene sposobnosti artikulacije.

Djeca sa SD počinju sjediti, govoriti i hodati mnogo kasnije nego njihovi zdravi vršnjaci. Razvoj oboljelih osoba i svih njihovih funkcija daleko je sporiji, a proces starenja je brži. Tipične makroskopske promjene mozga, smanjen broj neurona, zastoj sazrijevanja neurona i sinapsa odgovorni su za umnu zaostalost koja je temeljni znak SD. Primjerenim programom i metodama učenja djeca se mogu uključiti u specijalne programe rada što je važan čimbenik za njihov sveukupni razvoj. Epilepsija je pet do deset puta češća u oboljele djece nego u zdrave. Vrste epilepsije se ne razlikuju od onih u općoj populaciji. Dva najčešća razdoblja javljanja epilepsije su do druge godine i između 20. i 30. Prvo razdoblje karakterizira pojava infantilnih spazama, a drugo toničko-klonički napadaji. Liječe se antiepilepticima i ishod je jednak onom u općoj populaciji za sve vrste epilepsije, osim za liječenje infantilnih spazama, koje je uspješnije nego u djece opće populacije.

www.zdravlje.hr

O čemu dalje želite čitati?

...

- 14:25 - Komentiraj/Vidi komentare (1) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Autizam


Što je autizam?

Autizam je biološki poremećaj mozga koji oštećuje komunikaciju i društvene vještine. Obuhvaća široki spektar poremećaja koji se kreću od blagih do teških stupnjeva. Autisti se opisuju kao osobe koje su "u svom svijetu". Mnogi autisti koji dobro funkcioniraju opisuju dva svijeta: "svoj svijet" i "vanjski svijet". Mnogi autisti svoja iskustva opisuju kao "razmišljanje u slikama". Ozbiljne osjetne promjene prate autizam, a neki misle da su one izvor autizma te se moraju razumjeti kako bi se shvatio poremećaj.

Šira definicija

Autizam se danas definira kao organski razvojni defekt mozga koji se očituje nemogućnošću razvoja jezika komunikacije i ostalih oblika društvene komunikacije. Javlja se u 2-5 djece na 10 000 rođenih i 1.5 puta je češći u muškaraca. Jedna je od teorija koja objašnjava autizam tzv. "teorija misli" koja podrazumijeva poremećaj sposobnosti procjene misli drugih ljudi. Normalna djeca ovu sposobnost stječu nakon 4. godine. Neka autistična djeca pokazuju iznimne motorne, matematičke i druge vještine. Često su opsesivno okupirana objektima u kretanju, svjetlošću, tekućom vodom ili rotirajućim objektima. Kod većine autistične djece poremećaj se prepozna kasnije u djetinjstvu, a težina ovisi najviše o kvocijentu inteligencije. Neka djeca postupno nauče govoriti i mogu pokazati izuzetnu nadarenost za matematiku ili umjetnost. Oko 30% autistične djece dobije epilepsiju. Sa starenjem sve osobine autizma postaju izraženije. Značajno poboljšanje se može očekivati u 1 od 20 djece. Uzrok autizma je nepoznat, a najvjerojatnije rezultat niza čimbenika.

Autizam je obilježen slijedećim osobitostima:

Odsutnost ili odgoda uporabe jezika i govora:
- ponavljanje riječi (eholalija) umjesto normalne verbalne komunikacije
- dodirivanje rukom i vođenje umjesto verbalnog zahtjeva
- izostanak verbalne komunikacije

Teškoće povezane s ostalom djecom i odraslima:
- izostanak kontakta očima (kad je osoba direktno ispred autističnog djeteta, ono gleda u bilo kojem pravcu, osim u osobu koja je ispred njega)
- očita distanciranost
- nedostatak zanimanja za ostalu djecu i ono što ostala djeca rade
- izostanak odgovora na verbalne zahtjeve
- bez odgovora kad se zove imenom
- izbjegavanje fizičkog kontakta (čak i s roditeljima, braćom i sestrama)
- ravnodušnost prema drugim osobama koje pate ili boluju

Čudna ponašanja:
- zabavljanje sa samim sobom, okretanje, prevrtanje, pljeskanje dlanovima itd.
- neprimjereno smijanje ili ispadi bez vidljivog razloga
- neprimjerena povezanost za stvari
- opsesivno-kompulzivno ponašanje, npr. poredavanje stvari
- ponavljane čudne igre koje traju dug period vremena, npr. slaganje kocaka jedne na drugu pola sata
- inzistiranje na rutini i ne-mijenjanju ničega u okolini. Teško doživljavaju prekid rutinskog rasporeda i promjene
- moguće nanošenje ozljeda samom sebi ili agresivno ponašanje prema ostalima

Promjene osjeta
- hipo (smanjena) ili hiper (povećana) aktivnost 5 osjetila
- abnormalni odgovori na osjete
- manjak odgovora na bol ili pretjerano reagiranje na nešto što izgleda nebitno, kao npr. zatvaranje vrata

Osjetni poremećaji
Da bi se potpuno razumio autizam, potrebno je detaljno poznavanje promjena osjetila s kojima se autisti suočavaju. Za tipičnu i normalnu osobu, normalno funkcioniranje naših pet osjeta uzimamo kao zdravo za gotovo:
1. vid
2. sluh
3. opip
4. okus
5. miris

Neki primjeri utjecaja oštećenog osjetnog sustava:

Šetnja kroz susjedstvo
Tipičnoj osobi nije problem šetati niz ulicu s prijateljem, razgovarati, čuti zvukove susjedstva u pozadini, mirisati rascvjetale proljetne cvjetove i možda žvakati žvaku, sve u isto vrijeme.
Za autističnu osobu, s poremećajem osjetnog sustava, ovo tipično iskustvo može biti potpuno preplavljujuće. Autist može biti posve nesvjestan zvukova iz susjedstva, ako npr. prodornog zavijanja sirene hitne pomoći ili može biti posve obuzet mirisom latica u cvatu. Sunce koje sja kroz krošnju stabla može biti takvo intenzivno iskustvo koje blokira sve ostale funkcije autista pa se on/ona ne može koncentrirati na hodanje niz ulicu.
Ova nemogućnost miješanja osjeta duboko pogađa sposobnost djelovanja, reagiranja i ponašanja na "normalan" način.

Neke činjenice o autizmu
- autizam je treći nasljedni razvojni poremećaj po učestalosti, nakon mentalne retardacije i cerebralne paralize
- autizam je češći poremećaj nego multipla skleroza, cistična fibroza ili tumori dječje dobi
- za istraživanje autizma izdvaja se svega 5% sredstava u odnosu na druge bolesti slične pojavnosti i učestalosti

Dodatne činjenice
- mnoga djeca autisti napreduju enormno dobro te se nakon nekog vremena ne razlikuju od vršnjaka
- bihevioralne terapije, pravilna prehrana, nadomjesno davanje vitamina i minerala te medicinske intervencije su neki od tretmana koji se s uspjehom koriste
- neke od navedenih intervencija smatraju se eksperimentalnim i ne podupire ih medicinska zajednica
- autizam je stanje čije je liječenje izostavljeno s popisa bolesti nekih osiguravajućih društava u inozemstvu

Pristupi liječenju poremećaja organskih sustava
Dok većina srednjestrujaških smatra slijedeće informacije najmanje upitnima, me postoji alternativa za liječenje bioloških problema koji postoje u velike većine autistične djece. Često se kao jedina pomoć nude antidepresivi. Iako oni mogu dovesti do olakšanja, ne pomažu u rješavanju temeljnog fiziološkog problema koji može postojati.
Kod većine autista postoje nepravilnosti u 4 velika organska sustava: živčani, imunološki, endokrini i probavni sustav.
Prvi je korak testiranje, testiranje i opet testiranje. Neki od preporučenih testova uključuju, ali nisu ograničeni na: alergija na hranu, organske kiseline, aminokiseline, određivanje nivoa serotonina, imunološka testiranja (uključujući razinu antitijela), funkcija jetre, štitne žlijezde, prisustvo teških metala u organizmu, neurološki testovi kao što su: MR, EEG, CT. Testiranja probavnog sustava, kao što su endoskopske pretrage, mogu se također ordinirati kos autističnog djeteta s probavnim simptomima. Sve ovo se čini poprilično opsežno, a i skupo za zdravstveni sustav. Najbolji je pristup jedna po jedna pretraga. Potrebno je rješavati problem po problem i svakom problemu prići posebno.
Nutricijske intervencije kroz nadomjestak minerala i vitamina čini značajni dio liječenja autizma. Mnogi pristupi će pozitivno utjecati na ponašanje. Osnovna je postavka da će djeca, što se bolje osjećaju, bolje učiti. Nadomjestak vitamina i minerala bit će osnovica za poboljšanje zdravlja što će potaknuti većinu bihevioralnih/govornih/okupacijskih vježbi.

Dijetalna ograničenja - hrana bez glutena (brašno, riža, zob i ječam) i kazeina (mlijeko)
Jedan od pristupa liječenju autizma je i prehrana bez glutena i kazeina. Kazein i glutein su slični proteini koji kod neke autistične djece mogu negativno utjecati na moždane funkcije te uzrokovati pojavu kožnih i probavnih simptoma. Prije početka ovakvog načina prehrane potrebno je posavjetovati se s pedijatrom ili obiteljskim liječnikom.

Više o autizmu pročitajte na FORUMU

O čemu dalje želite čitati?

...

- 13:58 - Komentiraj/Vidi komentare (1) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

srijeda, 11.02.2009.

EGLONYL FORTE (sulpirid)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



SASTAV
1 tableta sadržava 200 mg sulpirida


DJELOVANJE

Sulpirid je psihotropni lijek s izraženim antidepresivnim i anksiolitičnim djelovanjem. Zbog svojega brzog i trajnog djelovanja na halucinacije, mentalnu konfuziju, psihomotornu inhibiciju i depresivno raspoloženje, sulpirid predstavlja značajno postignuće u liječenju psihoza. Prema svojem antipsihotičnom djelovanju, sulpirid se nalazi između neuroleptika i timoleptika. To je razlog zbog kojeg se ovaj lijek može uspješno primjenjivati u liječenju kako depresivnih psihoza, tako i shizofrenije. Kombiniranje sulpirida s antidepresivnim i sedativnim lijekovima se pokazalo korisno u određenim indikacijama.


INDIKACIJE

Neuropsihijatrija:

- paranoidne psihoze, reakcione depresije, simptomatske depresije tijekom kroničnih psihoza, depresije alkoholičara, involutivna depresija; shizofrenija i kronične psihoze s delirijem; opsesivne neuroze;

- psihofunkcionalne smetnje u domeni digestivnog i genitourinarnog trakta;

- izraziti poremećaj u odnosima kod alkoholičara; migrena digestivnog tipa; vrtoglavica.

Pedijatrija:

- poremećaji u odnosima, psihomotorna labilnost, psihogena anoreksija, enureza, onihofagija.


DOZIRANJE I NAČIN PRIMJENE

U početku liječenja se daju i.m. 4-6 ampula po 100 mg dnevno, tijekom 1-3 tjedna, što ovisi o postignutom učinku, pa se nastavlja s oralnim davanjem tableta po 200 mg.

Ove tablete su posebno namijenjene za uporabu u psihijatrijskoj praksi. Oralna doza održavanja široko varira, no najčešće su dovoljne 3-4 tablete po 200 mg dnevno. Samo rijetko je potrebno davati 6-8 tableta dnevno. Liječenje se može provoditi bez opasnosti, sve dok je potrebno.


KONTRAINDIKACIJE
Feokromocitom, trudnoća.

NEŽELJENI UČINCI
Eglonyl se odlično podnosi. Ekstrapiramidni simptomi se mogu pojaviti u vrlo osjetljivih osoba, ili nakon primjene visokih doza lijeka, no oni su blage naravi i reagiraju na antiparkinsonike.


MJERE OPREZA

Oprez je potreban u osoba starije dobne skupine, zbog njihove pojačane osjetljivosti. U pacijenata s bubrežnom insuficijencijom se preporuča reduciranje doze. U epileptičara se preporuča kliničko promatranje.

Trudnoća i dojenje

Nema podataka o teratogenom djelovanju sulpirida; u rijetkim slučajevima i pri uporabi visokih doza, moguća je pojava ekstrapiramidnih simptoma u novorođenčadi. Zbog toga se ne preporuča dugotrajna primjena neuroleptika u trudnica, a u onih koje ih primaju, potrebno je smanjivanje doze pri kraju trudnoće.

UPOZORENJE

U slučaju hipertermije neophodno je prekinuti terapiju, budući hipertermija može biti jedan od elemenata malignog neuroleptičnog sindroma. Lijek snažno utječe na psihofizičke sposobnosti i tijekom liječenja s ovim lijekom zabranjeno je upravljati motornim vozilom ili strojem.

Potreban je oprez pri bolestima jetre, bubrega i srca.


PROIZVOĐAČ
Alkaloid, Skopje
Makedonija

OPREMA
Kutija s 12 tableta po 200 mg
Kutija sa 120 tableta po 200 mg

O čemu dalje želite čitati?

...

- 20:50 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

EGLONYL (sulpirid)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



SASTAV
1 kapsula sadržava 50 mg sulpirida
1 mala žlica otopine sadržava 25 mg sulpirida
1 ampula sadržava 100 mg sulpirida


DJELOVANJE

Eglonyl je izvorni neuroleptik, koji djeluje na receptore neurotransmitera u središnjem živčanom sustavu, na način koji se razlikuje od načina djelovanja klasičnih neuroleptika.

U gastroenterologiji, on je snažan i selektivan antagonist emetika s centralnim djelovanjem, djelujući na bulbarne centre, retikularnu formaciju i jezgre hipotalamusa.


INDIKACIJE

Osnovne indikacije u gastroenterologiji su:

- gastroduodenalni ulkus,

- ulcerozni kolitis,

- migrena gastričnog podrijetla.

Eglonyl se može dati i pri lakšim psihotičnim indikacijama navedenim kod Eglonyla forte:
- paranoidne psihoze, reakcione depresije, simptomatske depresije tijekom shizofrenije i kronične psihoze s delirijem; opsesivne neuroze.


DOZIRANJE I NAČIN PRIMJENE

U gastroenterologiji se započinje s 2-3 ampule dnevno, tijekom jednog do dva tjedna.

Terapija održavanja pri gastrointestinalnim ulkusima je 3 kapsule po 50 mg dnevno, tijekom 7 tjedana.

Ulcerozni kolitis - 2 puta dnevno po 1 tableta Eglonyl forte, tijekom nekoliko mjeseci.

U psihijatriji, odraslima se daje 1-3 kapsule dnevno, a djeci se daje u početku po 5 mg/kg tjelesne težine dnevno, podijeljeno u dvije do tri pojedinačne doze. Otopina sadržava 25 mg sulpirida u jednoj maloj žlici, ili 5 mg u 20 kapi. Kasnije, doziranje se prilago|ava prema postignutom učinku lijeka.

Pri migrenama i vrtoglavicama daje se 2-4-6 kapsula dnevno, najmanje 15 dana, a po potrebi i dulje.


KONTRAINDIKACIJE
Feokromocitom.

NEŽELJENI UČINCI
Eglonyl se odlično podnosi. Ekstrapiramidni simptomi se mogu pojaviti u vrlo osjetljivih osoba, ili nakon primjena visokih doza, no oni su blage naravi i reagiraju na antiparkinsonike.


MJERE OPREZA

Za ampule:

Lijek snažno djeluje na psihofizičke sposobnosti. Tijekom liječenja ovim lijekom zabranjeno je upravljati motornim vozilom ili strojem.

Za kapsule i otopinu:

Lijek može utjecati na psihofizičke sposobnosti, osobito ako se uzima istodobno s alkoholom ili depresorima središnjeg živčanog sustava. Liječnik i ljekarnik su dužni upozoriti bolesnika, ukoliko tijekom uzimanja lijeka upravlja motornim vozilom ili strojem.

Potreban je oprez u jetrenih, bubrežnih i srčanih bolesnika.

PROIZVOĐAČ
Alkaloid, Skopje
Makedonija

OPREMA
Kutija s 30 kapsula po 50 mg
Bočica sa 120 ml otopine
Kutija s 30 ampula po 2 ml

O čemu dalje želite čitati?

...

- 20:44 - Komentiraj/Vidi komentare (1) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

AMYZOL (amitriptilin)


Korisnici mogu potražiti više informacija na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com


SASTAV

Tableta sadržava 10 mg amitriptilinova klorida.
   Pomoćne tvari: laktoza, mikrokristalna celuloza
Tableta sadržava 25 mg amitriptilinova klorida.
   Pomoćne tvari: laktoza, mikrokristalna celuloza
Ampula (2 ml) sadržava 20 mg amitriptilinova klorida.
   Pomoćne tvari: glukoza, metilhidroksibenzoat, propilhidroksi­benzoat, klorovodična kiselina, voda za injekcije


SVOJSTVA I DJELOVANJE

Amyzol je triciklični antidepresiv sa sedativnim učinkom. Osnovno snažno antidepresivno djelovanje praćeno je otklanjanjem uznemirenosti i tjeskobe.

Amyzol koči mehanizam membrane kojim se regulira ulazak serotonina i noradrenalina u adrenergičke i serotoninergičke neurone. U farmakološkom smislu to djelovanje može pojačati ili produžiti aktivnost neurona, jer je ponovan ulazak tih bio­ge­nih amina važan za završetak transmisije. Vjeruje se da inter­ferencija s ponovnim ulaskom adrenalina i/ili serotonina čini osnovu za antidepresivnu aktivnost Amyzola.

Nakon peroralne primjene Amyzol se lako apsorbira iz pro­bavnog sustava, a najviša se koncentracija u krvi postiže nakon 6 sati. Oko 90 % lijeka reverzibilno se veže za proteine plazme. Jedan se dio u organizmu metabolizira i izlučuje s mokraćom i izmetom. Trećina do polovica doze izlučuje se s mokraćom tijekom 24 sata.


INDIKACIJE

depresija; depresija s tjeskobom; noćno mokrenje (enuresis nocturna)


KONTRAINDIKACIJE

Ne smije se davati bolesnicima koji već uzimaju inhibitore mo­no­aminooksidaze, bolesnicima tijekom oporavka nakon srča­nog infarkta i bolesnicima sa srčanim blokom.

Kad se želi zamijeniti inhibitor monoaminooksidaze ami­tri­pti­linom, treba proći najmanje 14 dana od obustave njegove primjene. Amyzol se ne daje pri ileusu, te najmanje 48 sati prije operativnog zahvata u općoj anesteziji.

Također se ne smije davati bolesnicima koji su preosjetljivi na njega.

Trudnice i dojilje ne smiju uzimati Amyzol.


MJERE OPREZA

Bolesnike s kardiovaskularnim smetnjama koji uzimaju amitri­ptilin treba brižljivo nadzirati. Lijek treba oprezno davati hiper­tireoidnim bolesnicima ili onima koji uzimaju tireoidne lijekove. Oprez je također potreban kod bolesnika s glaukomom uskog kuta ili povećanim intraokularnim tlakom u anamnezi te u bolesnika s retencijom mokraće. Oprezno ga treba davati bole­sni­cima s epilepsijom u anamnezi.

Kao i ostale tricikličke antidepresive treba ga oprezno davati bolesnicima s oštećenom funkcijom jetre. Oprez je potreban kod bolesnika s hipertrofijom prostate ili s opstipacijom.

Ne preporučuje se davanje amitriptilina maničnim bolesnicima ili bolesnicima sa suicidnim namjerama.


INTERAKCIJE

Pri kombiniranoj primjeni amitriptilina i ostalih antidepresiva moguć je pojačani učinak.

Bolesnik mora biti oprezan ako uzima alkohol ili tablete za spavanje, npr. barbiturate, jer njihov učinak može biti pojačan.

Istodobna primjena amitriptilina i simpatikomimetika povećava mogućnost nastanka aritmija i hipertenzije. Opasnost aritmija povećana je također uz istodobnu primjenu antiaritmika. Atro­pin i antikolinergici (neuroleptici i antiparkinsonici) povećavaju opasnost antikolinergičnih učinaka i ileusa.


POSEBNA UPOZORENJA

Liječnik i farmaceut dužni su upozoriti bolesnika da o tome vodi računa ako za vrijeme uzimanja lijeka upravlja motornim vo­zilom ili radi strojevima kod kojih je potrebna nesmanjena pozornost.


DOZIRANJE I PRIMJENA

Odrasli

Za ambulantne bolesnike s depresijom uobičajena je peroralna doza Amyzola od 75 do 100 mg na dan, podijeljena na tri obroka. Doza ovisi o reagiranju bolesnika. Za bolničko liječenje primjenjuju se tablete u dozi od 100 do 200 mg na dan ili injekcije, i to od 20 do 30 mg (2-3 ml) četiri puta na dan. Injekcije se daju intramuskularno ili polagano intravenski.

Injekcije Amyzola preporučuju se pri depresiji kada treba brzo započeti liječenje, a bolesnik ne može ili neće uzimati lijek peroralno; injekcije se daju i kada postoje samoubilačke sklo­nosti ili kada treba smiriti simptome, a elektrokonvulzivna tera­pija je kontraindicirana ili je bolesnik odbija.

Adolescentima i starijim bolesnicima preporučuju se ma­nje doze. O prilagođavanju doze održavanja i o trajanju li­ječenja treba se posavjetovati s liječnikom i pridržavati se nje­govih uputa.

Djeca

Ne preporučuje se primjena Amyzola za liječenje depresije kod djece mlađe od 12 godina.

Za liječenje enureze uobičajena je peroralna doza za djecu mlađu od 6 godina: 10 mg prije spavanja; za djecu od 6 do 10 godina: 10-20 mg na dan; za djecu od 10 do 16 godina: 25-50 mg na dan.

Navedene doze treba prilagoditi dobi i tjelesnoj masi djeteta.


PREDOZIRANJE

Opisano je mnogo slučajeva predoziranja amitriptilina, samog ili u kombinaciji sa drugim lijekovima. Simptomi su trovanja: eks­tra­piramidni sindrom, pospanost, delirij, antikolinergični učinci. U težim slučajevima opažena je depresija disanja, konvulzije, koma, smetnje srčane funkcije, metabolička acidoza i hipoter­mije. Pri teškim je trovanjima smrtnost česta, a nastaje zbog provodnih smetnji, aritmija i izrazite hipotenzije.

Opće su mjere za liječenje predoziranja ispiranje želuca i pri­mjena aktivnog ugljena.

Ako su izraženi kardijalni simptomi, potreban je stalan EKG- nadzor i sprečavanje aritmija.

Preporuča se lidokain, fenitoin i bikarbonat, a ne digoksin ili beta-blokatori.

Pri konvulzijama se daje dijazepam iv., a u težim slučajevima provodi se opća anestezija. Ako je antikolinergična simptomatika jako izražena, daje se fizostigmin.


NUSPOJAVE

Rjeđe su i blaže nego pri liječenju drugim tricikličkim anti­de­presivima. Najčešće su nuspojave suha usta, pospanost, glavo­bolja, zamagljen vid, palpitacija, tahikardija, opstipacija, uri­narna retencija. Povremeno se mogu javiti edemi i hipotenzija, a rijetko parkinsonizam ili žutica.

Na početku liječenja mogu se javiti konvulzije, smetnje srčanog ritma i ortostatska hipotenzija.

Rijetko treba prekinuti liječenje zbog nuspojava; obično je do­voljno smanjiti dozu.


UVJETI ČUVANJA
Lijek se čuva pri temeraturi do 25 şC, a injekcije i zaštićeno od svjetlosti.
Lijek se treba čuvati izvan dohvata djece.

NAČIN IZDAVANJA LIJEKA
R - Lijek se izdaje samo na liječnički recept.

OPREMA
kutije sa 100 tableta od 10 mg
kutije s 30 tableta od 25 mg
kutije s 50 ampula

O čemu dalje želite čitati?

...

- 00:45 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

PMDD (predmenstrualni disforični poremećaj)


Predmenstrualni sindrom ili PMS je pojava emocionalnih, bihevioralnih i tjelesnih promjena, obično u drugoj fazi menstrualnog ciklusa, 10-14 dana prije pojave menstruacije, a pojavljuje se u oko 75% žena objavljeno je na stranicama HPD-a.

Predmenstrualni disforični poremećaj ili PMDD ima slične kliničke simptome kao PMS, ali su simptomi znatno jače izraženi, te uzrokuju otežano funkcioniranje u poslovnom, socijalnom ili društvenom životu. PMDD se pojavljuje u oko 3-8 % žena u općoj populaciji. Opisano je čak oko 300 različitih simptoma
PMDD-a, međutim samo je nekolicina sustavno praćena. PMDD je najizraženiji od ranih dvadesetih do ranih tridesetih godina života.
Iako čest poremećaj koji se može vrlo uspješno liječiti, PMDD i dalje ostaje zanemareno i često neprepoznato stanje. Tome u prilog govore podaci iz strane literature: više od 50 % žena koje boluju od PMDD-a traži pomoć ginekologa ili liječnika opće medicine, a tek vrlo rijetko psihijatra.

Osnovni simptomi PMDD-a

Osnovni simptomi PMDD-a su:
1. Depresivno raspoloženje, osjećaj beznađa
2. Izražena anksioznost i napetost
3. Iznenadne promjene raspoloženja
4. Ustrajna i izražena razdražljivost, ljutnja, sukobljavanje
5. Smanjen interes za uobičajene aktivnosti, posao, školu, društveni život
6. Smanjena koncentracija i sposobnost zadržavanja fokusirane pažnje
7. Slabost, umor, gubitak energije
8. Izražene promjene apetita, prejedanje, potreba za određenom vrstom hrane
9. Nesanica ili povećana potreba za snom
10. Osjećaj gubitka kontrole pri uobičajenim aktivnostima
11. Tjelesni simptomi poput porast tjelesne težine, nadutost, osjetljivost ili oticanje dojki, glavobolja, bolovi u mišićima ili zglobovima.


Dijagnoza

Prema Diagnostic and Statistical manual of Mental Disorders (DSM-IV), za dijagnozu PMDD potrebno je sljedeće:
1. Prisutnost simptoma tijekom gotovo cijele lutealne faze menstrualnog ciklusa; prisutnost najmanje
pet od navedenih simptoma, od kojih je bar jedan među prva četiri navedena, i to u većini menstrualnih ciklusa tijekom najmanje godinu dana.
2. Simptomi značajno utječu na odnose s drugim ljudima, profesionalni život ili socijalne aktivnosti.
3. Smetnje nisu posljedica egzacerbacije drugih bolesti.
4. Simptomi moraju biti praćeni kroz najmanje dva uzastopna ciklusa.


Liječenje

U liječenju PMDD-a, najčešće se primjenjuje kombinacija farmakoloških i nefarmakoloških metoda. Međutim, iako većina stručnjaka preporuča kombinaciju metoda, dosadašnje studije nisu pokazale značajno bolji rezultat kombinacije u odnosu na samo jednu metodu. Vjerojatno se liječenje treba prilagoditi individualnim potrebama pojedinca.

A. Farmakološke metode
Današnje liječenje PMDD-a je simptomatsko. Simptomi se obično ponovo pojavljuju nakon prestanka uzimanja lijekova. Najčešće se primjenjuju antidepresivi, anksiolitici, analgetici, hormoni i diuretici.
Antidepresivi
Antidepresivi su najučinkovitiji lijekovi u liječenju PMDD-a, osobito u slučaju kada su glavni simptomi PMDD-a depresija, iznenadne promjene raspoloženja, anksioznost i razdražljivost. Koriste se fluoksetin, paroksetin, sertralin, citalopram, venlafaksin i klomipramin. Ukoliko su simptomi jače izraženi, preporuča se kontinuirana primjena lijekova, a u slučaju blažih simptoma dovoljna je intermitentna primjena lijekova, tijekom druge faze
menstrualnog ciklusa. Paroksetin i venlafaksin se mogu koristiti samo kontinuirano, dok se fluoksetin, sertralin, citalopram i klomipramin mogu koristiti kontinuirano ili intermitentno. Ponekad je potrebno uzimati lijek tijekom dva do tri menstrualna ciklusa, kako bi se postigao potpun učinak lijeka. Ostali antiderpesivi za sada nemaju dokazani učinak u liječenju PMDD-a.
Anksiolitici
Upotrebljavaju se kada je anksioznost najizraženiji simptom PMDD-a. Najčešće se koristi alprazolam, rijeđe klonazepam i lorazepam. Djeluju brzo, koriste se u drugoj polovici ciklusa, svaki mjesec ili po potrebi. Moguća nuspojava je navikavanje.
Analgetici
Iako rijetko, bol može biti najprominentniji simptom PMDD-a, te se tada koriste analgetici. Međutim, analgetici ne mogu ublažiti ostale simptome PMDD-a.
Supresori ovulacije i hormoni
Oralni kontraceptivi učinkovito uklanjaju simptome PMS-a, međutim njihova učinkovitost u liječenju PMDD-a nije dokazana. Potrebne su nove studije o opravdanosti liječenja PMDD-a estrogenima i progesteronom. GnRH analozi pokazali su se učinkovitima. Ovariektomija se koristi isključivo kod rezistentnih oblika PMDD-a, jer inducira stanje menopauze.
Diuretici
Najčešće se koristi spironolakton protiv zadržavanja viška tekućine, međutim nije učinkovit za liječenje ostalih simptoma PMDD-a.

B. Nefarmakološke metode
Redovito provođenje aerobnih vježbi ublažava simptome PMS-a, iako za sada ne postoje studije koje dokazuju istu učinkovitost u liječenju PMDD-a. Međutim, ipak se preporuča redovito vježbanje kao dio šireg plana liječenja PMDD-a.
Kognitivno bihevioralna terapija pokazala se učinkovitom u ublažavanju tegoba PMS-a, a u nekoliko studija i u liječenju PMDD-a.
Liječenje umjetnim svjetlom, koje se koristi u liječenju zimske depresije i sezonskog afektivnog poremećaja, još uvijek je u eksperimentalnoj fazi.
Promjena dijetnog režima je korisna. Potrebno je izbjegavati alkohol, kofein, sol, duhan, šećer, prekomjerno konzumiranje hrane, te povećati unos proteina, složenih ugljikohidrata, uzimati češće i manje obroke. Vitaminski pripravci i minerali (B6, kalcij, magnezij, multivitamini) često se preporučaju za ublažavanje simptoma PMS-a, ali za sada nije provedeno dovoljno studija koje ukazuju na učinkovitost istih u ublažavanju simptoma PMDD-a.

Pročitajte također članak o PMS-u.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 00:02 - Komentiraj/Vidi komentare (2) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

utorak, 10.02.2009.

PMS (predmenstrualni sindrom)


Definicija

Premenstruacijski (ili predmenstruacijski, premenstrualni, predmenstrualni) sindrom (PMS) je poremećaj s biološkom, psihološkom i društvenom podlogom. Najčešće se javlja između 20. i 40. godine. 90% žena ga ponavljano doživljava, manje od polovine žena proživljava ga kao fizička i psihička ograničenja, dok 5% žena PMS doživljava kao teški oblik psihičkog i tjelesnog stresa.

Uzrok

Uzrok nije poznat, iako postoji nekoliko teorija:
- hormonska teorija koja podrazumijeva promijenjene odnose hormona estrogena i progesterona ili povećane količine prolaktina, aldosterona i prostaglandina. Iako su hormonske promjene važne, po dosadašnjim spoznajama, one same nisu dovoljne za izazivanje PMS-a.
- nehormonska teorija kao uzroke pretpostavlja manjak vitamina, smanjenu razinu glukoze u krvi, infekcije, poremećaje u stvaranju živčanih prijenosnika (neurotransmitera)
- psihogena teorija kao uzroke navodi depresiju, psihičku napetost itd.
- bio-psiho-socijalna teorija vrlo je popularna u zadnje vrijeme i pretpostavlja međudjelovanje bioloških, socijalnih i psiholoških čimbenika.

Simptomi

Simptomi premenstruacijskog ciklusa javljaju se isključivo u drugoj polovici menstruacijskog ciklusa. Moguće smetnje su:
1. psihičke:
depresija, emocionalna osjetljivost, psihička napetost, promjene raspoloženja, poremećaj ponašanja, gubitak inspiracije, društvena izolacija, poremećaj aktivnosti, plačljivost, gubitak koncentracije, gubitak samopouzdanja…
2. fizičke:
umor, bol u prsima, zatvor, proljev, valovi vrućine, bol u zglobovima, migrene, otekline, smanjeno mokrenje, povećano mokrenje, poremećaj koordinacije, svrbež, upala sinusa, vaginalni iscjedak, vrtoglavice, akne, glad, porast tjelesne težine, povraćanje, neodređeni bolovi u trbuhu, glavobolja, nadutost, poremećaj sna, smanjena ili povećana spolna aktivnost…
Simptomi su brojni i razlikuje se kod pojedinih žena, a do sada se spominje više od 150 različitih simptoma koji se mogu javiti kao dio PMS-a.

Kriteriji za postavljanje dijagnoze

Za postavljanje dijagnoze premenstruacijskog sindroma simptoma ne smije biti u prvih sedam dana ciklusa te se simptomi trebaju ponoviti najmanje tijekom tri uzastopna ciklusa i biti dovoljno izraženi da se za njih treba
tražiti liječnička pomoć. Simptomi ne slabe, ali se niti ne pojačavaju.
Detaljan razgovor s liječnikom nakon kojeg slijedi iscrpan pregled nužni su. Važno je isključiti postojanje neke druge bolesti koja uzrokuje smetnje.
Simptomi se uslijed psihičkih ili emocionalnih razloga mogu pogoršati te očitovati kao jaka migrenozna glavobolja. Psihijatrijski poremećaji mogu znatno pogoršati sliku te je tu potrebna psihijatrijska intervencija.

Liječenje

Nejasan uzrok ovog sindroma te postojanje niza od bar 150 simptoma otežava liječenje.
Terapijski postupci uključuju:
- simptomatsko liječenje - lijekovi protiv bolova (analgetici), lijekovi za izmokravanje (diuretici) te antihistaminici
- hormonsko liječenje koje sprječava ovulaciju i uzrokuje prestanak javljanja ciklusa
- dijetetsko liječenje - multivitaminski preparati s velikim količinama vitamina, osobito B6 i magnezija
- ostale mogućnosti - antibiotici, imunološka terapija, masaže.

Zaključak

Premenstruacijski sindrom, kad je jako izražen, može poremetiti zdravlje žene, kvalitetu njena života, normalan radni ritam i umanjiti radnu sposobnost što dovodi do problema na radnom mjestu i u obitelji.
Posljedica je društvena izolacija.
U svrhu što bolje pomoći ovim ženama potrebna je suradnja ginekologa s ostalim specijalistima kako bi se našle najbolje mogućnosti liječenja i podizanja kvalitete ženina života.




Premenstrualni sindrom
Piše: Dubravko Kužina, dr. med., spec. psihijatrije

Široko prepoznat skup afektivnih, kognitivnih i bihevioralnih (osjećajnih, spoznajnih i ponašajnih) simptoma poznat kao premenstrualni sindrom (PMS), može se pojaviti tijekom premenstrualne faze menstrualnog ciklusa. Premenstrualna ili lutealna faza je razdoblje od ovulacije do početka menstruacije. PMS je 1987.
godine priznat kao poseban poremećaj i karakterizira ga posebna priroda, težina i vrijeme pojavljivanja premenstrualnih afektivnih ili psiholoških simptoma koji su dovoljno teški da oštećuju funkcioniranje. PMS ili premensturalni disforični poremećaj (PMDD) pokazuje svu složenost odnosa reproduktivne funkcije, raspoloženja i ponašanja kod žena.

Učestalost i težina poremećaja

Točni podaci o prevalenciji PMS-a nisu dostupni, no očito je da je PMS čest i sudjeluje znatnim dijelom u ukupnom broju poremećaja raspoloženja u populaciji.
Nesreće, samoubojstva i kriminalne radnje, u kojima su akteri žene, pojavljuju se češće tijekom premenstrualnog razdoblja. Od svih depresivnih simptoma u populaciji oko 15% čine depresivni simptomi koji se pojavljuju isključivo u premenstrualnom razdoblju. Ako se kao kriterij uzmu blagi premenstrualni simptomi, tada više od 70% žena ima te blage simptome. Za većinu njih simptomi nisu ozbiljni i ne utječu bitno na radno, socijalno ili obiteljsko funkcioniranje. U gotovo 30% slučajeva znatno je oštećeno socijalno i obiteljsko funkcioniranje, a u 2% slučajeva i radno jer određeno vrijeme dovodi do nesposobnosti za rad. Smatra se da barem od 5 do 8% žena ima toliko izražene premenstrualne simptome da moraju potražiti, barem jednom tijekom svoje generativne dobi, medicinsku pomoć.

Promjene raspoloženja i ponašanja glavni su znakovi poremećaja. Najčešći simptomi su razdražljivost, depresivno raspoloženje, anksioznost (tjeskoba, nemir) i promjenljivo raspoloženje. Uz to česte su promjene u
spavanju, temperaturi i teku. Od fizičkih simptoma najčešći je osjećaj napetosti u grudima. PMS nije sindrom bolne menstruacije (dismenoreje) i ne bi ga trebalo poistovjećivati s dismenorejom jer kod potonje nema promjene raspoloženja.

Etiologija poremećaja

Uzrok poremećaja je još uvijek nepoznat. Postoje mnoge hipoteze od kojih su najvjerojatnije one o genetskoj predodređenosti (žene čije su majke imale PMS sklonije su mu od onih čije majke nisu imale takve probleme) te o utjecaju spolnih hormona i prekursora spolnih hormona (bilo da su u normalnim ili u patološkim vrijednostima) na aktivnost neurotransmitera.

Dijagnoza i klinička slika PMS-a

Za postavljanje dijagnoze nužno je zadovoljiti sljedeće kriterije: da je tijekom većine menstrualnih ciklusa u proteklih godinu dana bilo prisutno pet ili više simptoma PMS-a i da su ti simptomi bili prisutni većinu vremena tijekom posljednjeg tjedna lutealne faze (tjedan pred nastup menstruacije) i da su se nastavili nekoliko dana po nastupu menstruacije.
Ti simptomi su:
  • znatno lošije raspoloženje, osjećaj bespomoćnosti, misli o vlastitoj nedovoljnosti ili manjoj vrijednosti
  • pojačana anksioznost, napetost, osjećaj da si "na rubu"
  • znatna afektivna labilnost (npr. nagli osjećaj tuge, napadaji plača ili povećana osjetljivost na odbacivanje)
  • znatna i trajna ljutnja ili razdražljivost, povećan broj sukoba u odnosima s bliskim osobama
  • smanjeno zanimanje za uobičajene aktivnosti (radne, školske, prijatelje, hobije)
  • subjektivni osjećaj otežane koncentracije letargija, brže umaranje ili gubitak energije
  • znatne promjene teka, prejedanje ili žudnja za posebnom vrstom hrane
  • jaka pospanost ili pak nesanica
  • subjektivni osjećaj da si nadvladana stvarima oko sebe (problemima) ili da si izgubila kontrolu
  • drugi fizički znaci poput napetosti ili bujanja grudi, glavobolje, bolova u zglobovima ili mišićima, dobivanja na težini.
Poremećaj znatno utječe na radno (akademsko), socijalno ili obiteljsko funkcioniranje (izbjegavanje društvenih aktivnosti, smanjena učinkovitost na radu ili pri učenju).
Poremećaj nije samo dodatno pogoršanje drugog poremećaja, npr. i inače prisutnog poremećaja raspoloženje (depresije, distimije, paničnog poremećaja ili poremećaja osobnosti).

Tijek i prognoza

Većina psihijatara koji se bave tim poremećajima vjeruje da se premenstrualni simptomi, ako se ne liječe, pogoršavaju tijekom vremena, tj. intenzivniji su i dulje traju. No poremećaj se obično smanjuje iza 45 godine ili nakon menopauze.
Neki podaci upozoravaju na to da se neliječene teže epizode mogu tijekom vremena razviti i u pravi veliki depresivni poremećaj.

Liječenje

Kontrolirana ispitivanja lijekova pokazala su da postoji placebo učinak čak u 40% žena i ne zna se točan razlog tako visokom postotku placebo učinka (no mora se reći da je i kod depresija placebo učinak prisutan u jedne trećine pacijenata). Taj visoki placebo učinak navodi na zaključak da bi u velikog broja bolesnica, poglavito onih s manje izraženim tegobama, i nespecifične mjere, poput razgovora, kraće suportivne terapije, razumijevanja i podrške okoline, mogle biti vrlo korisne. One žene koje ne reagiraju na takve nespecifične mjere, kandidati su za lijekove.
Budući da poremećaj ne mora biti jako izražen i da relativno kratko traje (najčešće od 7 do 10 dana u mjesecu), najlogičnije je započeti liječenje uzimanjem anksiolitika, popularno zvanih "sredstva za smirenje", (benzodiazepini) i samo tih dana u mjesecu. Ti lijekovi smanjuju razdražljivost, anksioznost, depresivno raspoloženje, promjene raspoloženja i umor. Kratkoća uzimanja i vrlo mala doza (mala i zato što pri malim dozama nema jače sedacije, tj. pospanosti) priječi razvoj tolerancije i ovisnosti o lijeku. Stanovitu pomoć mogu pružiti neki lijekovi za liječenje srčane tahikardije i povišenoga krvnog tlaka, tzv. blokatori beta-receptora. Oni mogu u vrlo niskim dozama (koje još ne djeluju značajnije na sniženje krvnog tlaka) utjecati na smanjenje tjeskobe, straha, razdražljivosti, osjećaja unutarnjeg nemira i na neke tjelesne simptome, a to su samo ekvivalenti tjelesne anksioznosti. No ti lijekovi nemaju većeg utjecaja na poboljšanje raspoloženja.
Veliku pomoć pružaju diuretici, a ti lijekovi potpomažu izbacivanje viška vode i soli iz organizma, što je uobičajeno kod srčanih bolesti, bolesti pluća, bubrega i jetre. Naime, kada ti organi zatajuju pojavljuje se tzv. "vodenika ili vodena bolest". Bolna osjetljivost dojki ili donjeg dijela trbuha može biti simptom koji će opravdati uzimanje jednog od lijekova iz navedene skupine. Izabrani liječnik će odrediti dozu blagog diuretičkog sredstva.
Treća skupina lijekova, ako ne i prva terapijska izborna linija su tzv. selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, SSRI / ili engl. selective serotonin reuptake inhibitors. Riječ je o lijekovima, koji priječe povratak
serotonina iz sinapse međustanične (međuneuronalne) pukotine natrag u stanicu neuron. To je svrha i bit antidepresivnog djelovanja odabranog lijeka (antidepresiva). Ženama u to vrijeme posebno godi uzimati slatke stvari, a osobito čokoladu, koja među ostalim sadržava i serotonin. Brojne kontrolirane, znanstvenim metodama provjerene studije potvrdile su smislenost upotrebe navedene skupine antidepresiva u prevladavanju kompleksa simptoma PMS-a. Tako neke studije više zagovaraju kontinuiranu svakodnevnu upotrebu kroz više mjeseci do godinu dana, a druge tzv. diskontinuiranu ili povremenu upotrebu, npr. kroz luteinsku fazu 7 do 10 dana, svaki menstruacijski ciklus. O izboru navedenog preparata najbolje je savjetovati se s izabranim liječnikom odnosno psihijatrom, koji će procijeniti individualne simptome, njihov intenzitet pojavnosti odnosno sagledati funkcioniranje pojedine osobe u individualnom, socijalnom i profesionalnom životu, te se među postojećim lijekovima na farmaceutskom tržištu odlučiti za optimalan u svakom pojedinom slučaju.
Napominjemo da spomenuti lijekovi osim suzbijanja ili ublažavanja afektivne, depresivne ili disforične (zlovolja) komponente poremećaja, zatim tjeskobe, socijalne i spoznajne komponente poremećaja blagotvorno djeluju na fizičku bol, koja je ovdje višestruko prisutna (glavobolja, bol u prsima, trbuhu, bol u mišićima udova itd.). Najnovije znanstvene potvrde govore o opravdanosti upotrebe lijekova iz antidepresivne vrste, kada se istodobno pojavljuju depresija i fizička bol, budući da se impulsi leđnom moždinom prenose istim živčanim putovima u moždane centre odnosno areje, gdje se integriraju osjećaji za depresiju i bol. U tom slučaju opravdani su za upotrebu i neki drugi antidepresivni lijekovi najnovije generacije. Udruženim naporima i sustavnim pristupom uz individualizirani pristup moguće je znatnije poboljšati kvalitetu života svake žene, koja svaki mjesec trpi taj po mnogo čemu specifični poremećaj.

Pročitajte također članak o PMDD.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 23:58 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

XANAX (alprazolam)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Xanax TM tablete 0,25 mg
Xanax TM tablete 0,5 mg

Xanax TM SR tablete 0,5 mg
Xanax TM SR tablete 1 mg
Xanax TM SR tablete 2 mg

tablete s postupnim otpuštanjem
(alprazolamum)

SASTAV

Xanax TM tablete 0,25 mg
Jedna tableta sadržava: alprazolam 0,25 mg
Pomoćne tvari: mikrokristalinična celuloza, laktoza, škrob, dokuzat natrij, natrij benzoat.
Xanax TM tablete 0,5 mg
Jedna tableta sadržava: alprazolam 0,5 mg
Pomoćne tvari: mikrokristalinična celuloza, laktoza, škrob, dokuzat natrij, natrij benzoat, eritrozin natrij aluminij lak
Xanax TM SR tablete 0,5 mg
Jedna tableta sadržava: alprazolam 0,5 mg
Pomoćne tvari: laktoza, hidroksipropilmetilceluloza, boja F.D. & C Blue nr. 2
Xanax TM SR tablete 1 mg
Jedna tableta sadržava: alprazolam 1 mg
Pomoćne tvari: laktoza, hidroksipropilmetilceluloza
Xanax TM SR tablete 2 mg
Jedna tableta sadržava: alprazolam 0,5 mg
Pomoćne tvari: laktoza, hidroksipropilmetilceluloza, boja F.D. & C Blue nr. 2


FARMACEUTSKI OBLIK I SADRŽAJ PAKIRANJA
Xanax TM tablete 0,25 mg - blister s 30 tableta, u kutiji.
Xanax TM tablete 0,5 mg - blister s 30 tableta, u kutiji.
Xanax TM SR tablete s postupnim otpuštanjem 0,5 mg - blister s 30 tableta, u kutiji.
Xanax TM SR tablete s postupnim otpuštanjem 1 mg - blister s 30 tableta, u kutiji.
Xanax TM SR tablete s postupnim otpuštanjem 2 mg - blister s 30 tableta, u kutiji.

FARMAKOTERAPIJSKA GRUPA
N05BA
Pripravak s učinkom na živčani sustav, anksiolitik i skupine benzodiazepina.

NOSITELJ ODOBRENJA
Pharmacia Enterprises S.A., Predstavništvo u Republici Hrvatskoj, Zagreb, Srebrnjak 129c.

PROIZVOĐAČ
Pharmacia NV/SA
Puurs, Belgija

NAČIN IZDAVANJA LIJEKA
Izdaje se u ljekarnama, na liječnički recept.

TERAPIJSKE INDIKACIJE
XANAX TM tablete (alprazolam) su indicirane u liječenju sljedećih poremećaja:
- Anksiozna stanja (anksiozne neuroze). Simptomi koji se javljaju u tih bolesnika su tjeskoba, napetost, razdražljivost, uzbuđenost, nesanica, strah i/ili somatske tegobe uzrokovane hiperaktivnošću autonomnog živčanog sustava.
- Kombinacija anksioznosti i depresije. U ovih bolesnika istovremeno se opažaju simptomi anksioznosti i depresije.
- Neurotska ili reaktivna depresija. Ovi bolesnici primarno se očituju depresivnim ponašanjem ili gubitkom interesa ili zadovoljstva. Prisutni su također simptomi tjeskobe, psihomotornog nemira i nesanice. Osim gore navedenih simptoma kod ovih bolesnika može se zapaziti poremećaj ili gubitak apetita, promjene u tjelesnoj težini, somatske tegobe, poremećaji mišljenja, malaksalost te osjećaj manje vrijednosti ili krivnje, ili razmišljanja o smrti ili samoubojstvu.
- Stanja anksioznosti, miješane anksioznosti i depresije ili depresije pridružene drugim bolestima poput kronične faze alkoholnog apstinencijskog sindroma i funkcionalnih ili organskih bolesti, osobito određenih gastrointestinalnih, kardiovaskularnih ili dermatoloških poremećaja.
- Poremećaji uzrokovani napadima paničnog straha. XANAX TM je indiciran u liječenju poremećaja uzrokovanih napadima paničnog straha sa ili bez pridružene fobije. XANAX TM je također indiciran za prekidanje ili smanjenje napada paničnog straha i fobija u bolesnika s fobijom otvorenog prostora.
Učinak XANAX TM u dugotrajnom liječenju (>6 mjeseci) anksioznosti, anksioznosti pridružene depresiji te neurotske (reaktivne) depresije, nije potvrđen kliničkim pokusima, no postoje podaci o uspješnosti liječenja (>8 mjeseci) poremećaja uzrokovanih napadima paničnog straha. Savjetuje se nakon izvjesnog vremena reevaluirati uspješnost takve dugotrajne terapije.

KONTRAINDIKACIJE
XANAX TM je kontraindiciran u bolesnika koji su preosjetljivi na benzodiazepine.

MJERE OPREZA PRI UPORABI
Nije utvrđena djelotvornost ovog lijeka u liječenju teške depresije, manično-depresivnih stanja ili "endogene" depresije (teško depresivni bolesnici).
Na benzodiazepine, pa i na alprazolam, može se razviti navika te fizičko-emocionalna ovisnost. Stoga posebnu šažnju treba obratiti kod propisivanja benzodiazepina bolesnicima sa sklonošću zlouporabi lijekova (alkoholičari i narkomani). Simptomi sustezanja očekuju se nakon brzog smanjenja ili naglog prekida terapije benzodiazepinima pa i alprazolamom. Ti simptomi mogu varirati od blagih smetnji govora i nesanice, do ozbiljnih smetnji u obliku abdominalnih i mišićnih grčeva, povraćanja, pojačanog znojenja, tremora i konvulzija. Također, mogu se javiti epileptični napadi, kao simptomi sustezanja. Ovakva simptomatologija, osobito teža, češće se javlja u bolesnika koji su tijekom duljeg vremena uzimali visoke doze lijeka, no postoje podaci o javljanju simptoma sustezanja nakon naglog prekida terapije benzodiazepinima doziranim unutar terapijskih granica. Stoga, treba izbjegavati nagli prekid terapije. Preporuča se postepeno snjižavati dozu (vidjeti Doziranje i način primjene: prekid terapije). Pri prekidu terapije u bolesnika s paničnim poremećajem, simptomi povezani s povratom napada panike često imitiraju simptome sustezanja.
Liječenje teško depresivnih bolesnika te bolesnika sa suicidalnim namjerama trebaju pratiti nužne mjere opreza zbog mogućnosti zlouporabe lijeka. Poremećaji uzrokovani napadima straha obično su udruženi s primarnim ili sekundarnim depresivnim poremećajima te je opisana veća učestalost suicida u neliječenih bolesnika. Zbog toga, iste mjere opreza su nužne u bolesnika s poremećajima uzrokovanim napadima straha liječenih višim dozama XANAX TM, ili uz bilo koje psihotropne lijekove primijenjene u liječenju bolesnika s depresijom ili u onih sa suicidalnim idejama ili namjerama. Također je nužan oprez u bolesnika s oštećenom bubrežnom ili jetrenom funkcijom.

INTERAKCIJE
Benzodiazepini, uključujući alprazolam, djeluju sinergistički s drugim psihotropnim lijekovima, antikonvulzivima, antihistaminicima, alkoholom i drugim lijekovima koji imaju depresivni učinak na središnji živčani sustav.
Opisano je povišenje ravnotežne koncentracije u plazmi imipramina i desipramina za prosječno 31% i 20% pri istovremenoj primjeni XANAX TM tableta u dnevnoj dozi do 4 mg. Kliničko značenje ove interakcije nije poznato.
Ako se alprazolam primjenjuje uz lijekove koji interferiraju s njegovim metabolizmom dolazi do farmakokinetskog međudjelovanja. Lijekovi koji inhibiraju određene jetrene enzime (osobito citokrom P450IIIA4) mog upovisiti koncentraciju alprazolama i pojačati njegovu aktivnost. Podaci iz kliničkih ispitivanja s alprazolamom, in vitro studija s alprazolamom i kliničkih studija s lijekovima koji se metaboliziraju poput alprazolama, govore u prilog različitim stupnjevima međudjelovanja i mogućem međudjelovanju alprazolama s brojnim lijekovima. Na osnovi stupnja međudjelovanja i dostupnih podataka, svajetuje se sljedeće: ne treba primjenjivati alprazolam s ketokonazolom, itrakonazolom, ili drugim protugljivičnim lijekovima azole-tipa. Pažnja i sniženje doze je preporučeno pri primjeni alprazolama uz fluoxetine, propoxyphene, oralne kontraceptive, sertralin, diltiazem ili makrolidne antibiotike poput eritromicina i troleandomicina.

POSEBNA UPOZORENJA
Djeca
Nije utvrđena sigurnost i djelotvornost XANAX TM u djece mlađe od 18 godina.
Trudnoća i dojenje
Zbog iskustva s drugim benzodiazepinima pretpostavlja se da i XANAX TM primijenjen u prvom trimestru trudnoće povisuje rizik od nastanka kongenitalnih abnormalnosti. U slučaju da je bolesnica uzimala XANAX TM tijekom trudnoće ili je zatrudnjela za vrijeme uzimanja lijeka, treba bit iupoznata s mogućim rizicima za fetus.
Kako je primjena ovog lijeka rijetko uvjetovana hitnošću, treba izbjegavati njegovu primjenu u prvom trimestru trudnoće.
Benzodiazepini se luče preko majčinog mlijeka, stoga treba prekinuti dojenje ako majka mora uzimati XANAX TM.
Upravljanje vozilima i strojevima
XANAX TM djeluje na psihofizičke sposobnosti. Za vrijeme terapije zabranjeno je upravljanje motornim vozilima ili strojevima.

DOZIRANJE I NAČIN PRIMJENE
Optimalno doziranje XANAX TM (alprazolama) treba se individualno prilagoditi na osnovi težine simptoma i odgovora na terapiju. Dnevne doze (vidi tablicu) zadovoljavaju potrebe većine bolesnika. U nekih bolesnika koji zahtijevaju više doze, doza lijeka se može povisiti uz nužne mjere opreza zbog mogućeg razvoja nuspojava.
Općenito, bolesnici koji prethodno nisu primali psihotropne lijekove, zahtijevaju niže doze od onih koji su prethodno liječeni malim trankvilizatorima, antidepresivima ili hipnoticima. Preporučuje se primjenjivati najniže djelotvorne doze, osobito u starijih i iscrpljenih bolesnika, sa svrhom prevencije razvoja prekomjerne sedacije ili ataksije.
Preporučeno doziranje XANAX TM SR tableta u paničnom poremećaju osniva se na kratkotrajnim kliničnim ispitivanjima u bolesnika s poremećajima uzrokovanim napadima paničnog straha i usporedbi farmakokinetskog profila u zdravih dobrovoljaca, između XANAX TM tableta, danim tri do četiri puta dnevno i XANAX TM SR tableta, danim dva puta dnevno.
Preporučeno doziranje XANAX TM SR tableta u liječenju anksioznosti, depresije, miješanje anksioznosti i depresije i u starih bolesnika osniva se na usporednim farmakokinetskim studijama u zdravih dobrovoljaca, između XANAX TM tableta, doziranih tri do četiri puta dnevno i XANAX TM SR tableta, doziranih dva puta dnevno. Ako se primijene jednake dnevne doze XANAX TM tableta, dane u tri do četiri puta dnevno i XANAX TM SR tableta, dva puta dnevno, ravnoteža koncentracija alprazolama u serumu postignuta XANAX TM SR nalazi se između vršne ravnotežne koncentracije i koncentracije u serumu dobivene XANAX TM tabletama. Ukupna količina alprazolama apsorbiranog nakon primjene XANAX TM i XANAX TM SR tableta je jednaka.

XANAX TM tablete

XANAX TM SR
tablete s postupnim otpuštanjem


Prekid terapije
Doza se treba postupno smanjivati. Preporučuje se dnevnu dozu XANAX TM smanjivati za ne više od 0,5 mg svaki treći dan. Neki bolesnici zahtijevaju još sporiju redukciju terapije.

PREDOZIRANJE
Simptomi predoziranja alprazolamom uključuju somnolenciju, konfuzna stanja, otežanu koordinaciju pokreta, slabljenje refleksa i komu.
Izvješteni su smrtni ishodi povezani s predoziranjem alprazolamom, kao i s drugim benzodiazepinima.
Također, mogući su smrtni ishodi bolesnika koji su predozirani kombinacijom pojedinog benzodiazepina, uključujući alprazolam, i alkohola; nivo alkohola u krvi u pojedinih bolesnika bio je niži od uobičajenog pri alkoholom izazvanom smrtnom ishodu.
U studijama na životinjama je pokazano da se nakon masivne intravenske primjene alprazolama (preko 195 mg/kg; 975 puta viša doza od maksimalne preporučene dnevne doze u čovjeka 10 mg/dan) može pojaviti kardiopulmonalni kolaps. Životinje su oživljavane pozitivnom mehaničkom ventilacijom i intravenskom infuzijom noradrenalin-bitartrata.
Ispitivanje na životinjama ukazuje da forsirana diureza i hemodijaliza imaju malu vrijednost u liječenju predoziranja. Kao i pri liječenju svih predoziranja, treba se imati na umu činjenica da bolesnici koji se truju obično popiju više vrsta tableta.

NUSPOJAVE
Nuspojave, ako se jave, najčešće nastaju u početku terapije te obično spontano nestanu nastavkom liječenja ili sniženjam doze. Najčešće opažene nuspojave u bolesnika liječenih XANAX TM zbog anksioznosti, anksioznosti udružene s depresijom te neurotske (reaktivne) depresije su: pospanost, buncanje i vrtoglavica. Kao rjeđe nuspojave navode se: smetnje vida, glavobolja, depresija, nesanica, neuroza/tjeskoba, tremor, promjene tjelesne težine, smetnje pamćenja/amnezija, poremećaji koordinacije te različiti simptomi od strane gastrointestinalnog trakta i autonomnog živčanog sustava. Kao i uz druge anksiolitičke benzodiazepine, uključujući i alprazolam, opažaju se reakcije kao što su: distonija, razdražljivost, gubitak apetita, malaksalost, smetnje govora, žutica, mišićna slabost, promjene libida, nepravilnosti menstrualnog ciklusa, inkotinencija, retencija urina i poremećaj jetrenih funkcija. Rijetko se opisuje povišenje intraokularnog tlaka.
Najčešće nuspojave u bolesnika liječenih zbog poremećaja uzrokovanih paničnim napadima straha su: sedacija/pospanost, malaksalost, ataksija/poremećaj koordinacije pokreta te smetnje govora. Manje učestale nuspojave u ovih bolesnika su: promjene ponašanja, simptomi sa strane probavnog trakta, dermatitis, smetnje pamćenja, seksualni poremećaji, gubitak koncentracije i konfuzna stanja. Kao i uz druge benzodiazepine, rijetko su izviještene reakcije poput smetnji koncentracije, konfuzije, halucinacija i druge promjene ponašanja kao razdražljivost, uzbuđenost, bijes i agresivno ili neprijateljsko ponašanje.
U mnogim spontanim prijavama nuspojava s promjenama ponašanja, bolesnici obično primaju nekoliko lijekova s djelovanjem na SŠS ili imaju postavljenu psihijatrijsku dijagnozu. Skupine bolesnika koje su posebno osjetljive su oni s graničnom promjenom osobnosti, s nasiljem i agresivnim ponašanjem u anamnezi, alkoholičari ili osobe sklone zlouporabi lijekova.
Tijekomprekida terapije alprazolamom u bolesnika s posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP) zabilježena je razdražljivost, neprijateljstvo i nametljivost.

ROK VALJANOSTI
Datum valjanosti je označen na vanjskom pakiranju.

POSEBNI UVJETI ČUVANJA LIJEKA
Lijek se čuva na sobnoj temperaturi (20-25°C).
Čuvati izvan dohvata djece.

Datum revizije upute: 09/2002
Broj i datum rješenja:
UP/I-530-10/98-01/360, od 11.11.1998.
UP/I-530-10/98-01/359, od 11.11.1998.
UP/I-530-10/98-01/308, od 13.10.1998.
UP/I-530-10/98-01/309, od 13.10.1998.
UP/I-530-10/98-01/310, od 13.10.1998.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 19:52 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

DEPROZEL (paroksetin)


Korisnici mogu potražiti više informacija na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Sastav
1 tableta sadržava 20 mg ili 30 mg paroksetina u obliku paroksetin mesilata.
Pomoćne tvari: kalcij hidrogenfosfat bezvodni, natrij škrob glikolat, magnezij stearat, hipromeloza, hidroksipropil celuloza, titan dioksid (E171), željezo oksid žuti (E172), željezo oksid crveni (E172).


Pakiranje
Filmom obložene tablete; 30 tableta
DEPROZEL® tablete 20 mg su žute do narančaste, okrugle filmom obložene tablete s razdjelnim urezom na obje strane i utisnutom oznakom .POT 20. na jednoj strani.
DEPROZEL® tablete 30 mg su žute do narančaste, okrugle filmom obložene tablete s razdjelnim urezom na obje strane i utisnutom oznakom .POT 30. na jednoj strani.



Djelovanje
Paroksetin je jaki i selektivni antidepresiv, inhibitor ponovne pohrane serotonina, a smatra se da je njegovo antidepresivno djelovanje i djelotvornost u liječenju opsesivno-kompulzivnih poremećaja i paničnih stanja povezano sa specifičnom inhibicijom ponovne pohrane 5-hidroksitriptamina (5-HT, serotonin) u moždanim neuronima.
Paroksetin nije kemijski povezan s tricikličnim, tetracikličnim ili ostalim raspoloživim antidepresivima.


Terapijske indikacije

- Liječenje simptoma svih vrsta depresije uključujući depresiju praćenu tjeskobom. Nakon početnog zadovoljavajućeg odgovora, nastavak liječenja paroksetinom djelotvoran je u prevenciji recidiva.
- Liječenje simptoma i prevencija recidiva opsesivno-kompulzivnog poremećaja.
- Liječenje simptoma i prevencija recidiva paničnih stanja sa ili bez agorafobije.
- Liječenje simptoma socijalne anksioznosti/socijalne fobije.
Paroksetin je djelotvoran u liječenju posttraumatskog stresa. Liječenje simptoma i prevencija recidiva generaliziranog anksioznog poremećaja.

Terapijske indikacije
Liječenje simptoma svih vrsta depresije uključujući depresiju praćenu tjeskobom. Nakon početnog zadovoljavajućeg odgovora, nastavak liječenja paroksetinom djelotvoran je u prevenciji recidiva.
Liječenje simptoma i prevencija recidiva opsesivno-kompulzivnog poremećaja.
Liječenje simptoma i prevencija recidiva paničnih stanja sa ili bez agorafobije.
Liječenje simptoma socijalne anksioznosti/socijalne fobije.
Paroksetin je djelotvoran u liječenju posttraumatskog stresnog poremećaja.
Liječenje simptoma i prevencija recidiva generaliziranog anksioznog poremećaja.



Kontraindikacije

Poznata preosjetljivost na paroksetin.

Paroksetin se ne smije koristiti u kombinaciji s inhibitorima monoamino oksidaze (MAO). Terapija paroksetinom može započeti 14 dana nakon prestanka uzimanja ireverzibilnih inhibitora monoamino oksidaze i najmanje jedan dan nakon prestanka uzimanja reverzibilnog inhibitora monoamino oksidaze - moklobemida. Interval između prestanka primjene paroksetina i početka primjene reverzibilnih inhibitora monoamino oksidaze treba biti najmanje 14 dana.

Paroksetin se ne smije koristiti u djece i adolescenata mlađih od 18 godina koji boluju od depresije. Paroksetin se ne smije uzimati u kombinaciji s tioridazinom (vidi poglavlje Interakcije)

Kontraindikacije
Poznata preosjetljivost na paroksetin.
Inhibitori monoamino oksidaze. Primjeri ozbiljnih, a ponekad i fatalnih reakcija, zabilježeni su u bolesnika koji su uzimali selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina u kombinaciji s inhibitorima monoamino oksidaze, uključujući selektivni selegelin i reverzibilni moklobemid, te u bolesnika koji su upravo prestali uzimati selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina i počeli uzimati inhibitore monoamino oksidaze.
U nekih su se bolesnika javili i simptomi poput serotoninskog sindroma. Simptomi interakcije s inhibitorima monoamino oksidaze uključuju: hipertermiju, krutost mišića, mioklonus, nestabilnost autonomnog živčanog sustava s mogućim naglim pogoršanjem vitalnih znakova, promjene u mentalnom stanju koje uključuju zbunjenost, iritabilnost i ekstremni nemir koji prelazi u delirij i komu.
Paroksetin se ne smije koristiti u kombinaciji s inhibitorima monoamino oksidaze. Terapija paroksetinom može započeti 14 dana nakon prestanka uzimanja ireverzibilnih inhibitora monoamino oksidaze i najmanje jedan dan nakon prestanka uzimanja reverzibilnog inhibitora monoamino oksidaze - moklobemida. Interval između prestanka primjene paroksetina i početka primjene reverzibilnih inhibitora monoamino oksidaze treba biti najmanje 14 dana.
Paroksetin se ne smije koristiti u djece i adolescenata mlađih od 18 godina koji boluju od depresije.
Paroksetin se ne smije uzimati u kombinaciji s tioridazinom (vidi poglavlje Interakcije s ostalim lijekovima i ostali oblici interakcija)


Mjere opreza

Budući da tijekom prvih nekoliko ili više tjedana liječenja paroksetinom ne mora doći do poboljšanja, bolesnici se moraju pratiti tijekom tog perioda. Postoji inherentna mogućnost pokušaja suicida u depresivnih bolesnika i to stanje može potrajati dok se ne postigne značajni terapijski učinak. Opće je kliničko iskustvo sa svim antidepresivnim lijekovima da se rizik od suicida može povećati u ranim fazama oporavka.

Ne postoji veliko iskustvo u istovremenoj primjeni paroksetina i elektrokonvulzivne terapije te se stoga preporučuje oprez.

Interakcije

Hrana ili antacidi ne utječu na apsorpciju i farmakokinetiku paroksetina.
Ne preporučuje se istovremeno uzimanje paroksetina s alkoholom.
Istovremena primjena serotoninskih lijekova (npr. tramadola, sumatriptana) može povećati učinke povezane s 5-HT.
Postoje izvješća o pojačanom učinku prilikom istovremene primjene selektivnih inhibitora ponovnog povrata serotonina i litija i triptofana te se stoga preporučuje oprez pri takvom kombiniranom liječenju. Na metabolizam i farmakokinetiku paroksetina mogu djelovati lijekovi koji induciraju ili inhibiraju jetrene enzime. Kad se paroksetin primjenjuje istovremeno s poznatim inhibitorom metabolizma, moraju se koristiti doze u donjim granicama preporučenog raspona.
Paroksetin ne povećava sedaciju i pospanost ako se koristi u kombinaciji s haloperidolom, amilobarbitonom ili oksazepamom.
Kao i u slučaju ostalih inhibitora ponovne pohrane 5-HT, ispitivanja na životinjama su pokazala da može doći do interakcije između paroksetina i inhibitora monoamino oksidaze (MAO).
Istovremena primjena paroksetina i fenitoina povezuje se sa smanjenom koncentracijom paroksetina u plazmi i s pojačanim neželjenim učincima. Istovremena primjena paroksetina s ostalim antikonvulzivima također može dovesti do veće učestalosti neželjenih učinaka.
Preliminarni podaci pokazuju da postoji mogućnosti farmakodinamske interakcije između paroksetina i varfarina koja može dovesti do pojačanog krvarenja u slučaju nepromijenjenog protrombinskog vremena. Stoga paroksetin valja s velikim oprezom davati bolesnicima koji uzimaju oralne antikoagulanse. Svakodnevna primjena paroksetina znatno povećava koncentraciju prociklidina u plazmi.

Interakcije s ostalim lijekovima i ostali oblici interakcije
Hrana ili antacidi ne utječu na apsorpciju i farmakokinetiku paroksetina.
Ne preporučuje se istodobno uzimanje paroksetina s alkoholom.
Serotonergički lijekovi. Istovremena primjena serotoergičkih lijekova (npr. tramadola, sumatriptana) može povećati učinke povezane s 5-HT.
Litij i triptofan. Postoje izvješća o pojačanom učinku prilikom istovremene primjene selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina i litija i triptofana te se stoga preporučuje oprez pri takvom kombiniranom liječenju.
Enzimi koji induciraju/inhibiraju metabolizam lijeka. Na metabolizam i farmakokinetiku paroksetina mogu djelovati lijekovi koji induciraju ili inhibiraju jetrene enzime. Kad se paroksetin primjenjuje istovremeno s poznatim inhibitorom metabolizma, moraju se koristiti doze u donjim granicama preporučenog raspona. Nije potrebno početno prilagođavanje doze paroksetina prilikom njegove istovremene primjene s poznatim enzimima koji induciraju metabolizam. Bilo koje naknadno prilagođavanje doze ovisi o kliničkom učinku (podnošljivost i djelotvornost).
Haloperidol/amilobarbiton/oksazepam. Iskustvo na manjem brojem zdravih ispitanika pokazalo je da paroksetin ne povećava sediranost i pospanost ako se koristi u kombinaciji s haloperidolom, amilobarbitonom ili oksazepamom.
Inhibitori monoamino oksidaze. Kao i u slučaju ostalih inhibitora ponovne pohrane 5-HT, ispitivanja na životinjama su pokazala da može doći do interakcije između paroksetina i inhibitora monoamino oksidaze (vidi poglavlje Kontraindikacije).
Fenitoin/antikonvulzivi. Istovremena primjena paroksetina i fenitoina dovodi do smanjenja koncentracije paroksetina u plazmi i porasta neželjenih učinaka. Istovremena primjena paroksetina s ostalim antikonvulzivima također može dovesti do veće učestalosti neželjenih učinaka.
Varfarin. Preliminarni podaci pokazuju da postoji mogućnosti farmakodinamske interakcije između paroksetina i varfarina koja može dovesti do pojačanog krvarenja u slučaju nepromijenjenog protrombinskog vremena. Paroksetin stoga valja s velikim oprezom davati bolesnicima koji uzimaju oralne antikoagulanse.
Prociklidin. Svakodnevna primjena paroksetina znatno povećava koncentraciju prociklidina u plazmi.
CYP2D6: Kao i ostali antidepresivi, uključujući i ostale inhibitore ponovne pohrane 5-HT, paroksetin inhibira citokrom P450 enzim CYP2D6 u jetri koji je odgovoran za metabolizam debrisokina i sparteina. Inhibicija CYP2D6 može uzrokovati porast koncentracije u plazmi lijekova koji se metaboliziraju putem tog enzima. Ti lijekovi uključuju neke tricikličke antidepresive, fenotijazinske neuroleptike (npr. perfenazin i tioridazin), risperidon, Tip 1C antiaritmike i metoprolol. Znajući da primjena tioridazona samog može dovesti do produljenja QTc intervala s posljedičnim ozbiljnim ventrikularnim aritmijama kao što su .torsade de point. i iznenadna smrt, istovremena primjena tioridazina i paroksetina je kontraindicirana.



Posebna upozorenja

Kao i ostali selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, paroksetin se mora primjenjivati s oprezom u bolesnika koji već uzimaju neuroleptike, budući da su u slučaju njihove kombinacije zabilježeni simptomi koji ukazuju na neuroleptični maligni sindrom.

Povećane koncentracije paroksetina primjećene su u plazmi bolesnika s teškim bubrežnim oštećenjem (klirens kreatinina <30 ml/min) ili teškim oštećenjem jetre.

U bolesnika s dijabetesom, liječenje selektivnim inhibitorima ponovne pohrane serotonina može promijeniti koncentraciju šećera u krvi.

Prilikom uzimanja antidepresiva mogu se javiti epileptični napadaji. Terapija se mora prekinuti u svakog bolesnika kod kojeg dođe do epileptičnih napadaja. Paroksetin se mora izbjegavati u bolesnika s nestabilnom epilepsijom, a bolesnici s kontroliranom epilepsijom moraju se pažljivo pratiti. Terapija se mora prekinuti u slučaju da napadaji postanu učestaliji.

Paroksetin se treba koristiti s oprezom u bolesnika koji u anamnezi imaju maniju/hipomaniju. Terapija paroksetinom se mora prekinuti u bilo kojeg bolesnika koji uđe u maničnu fazu.

Krvarenje iz kože i sluznice, npr. ekhimoza i purpura, zabilježeno je nakon liječenja paroksetinom. Paroksetin se stoga mora koristiti s oprezom u bolesnika koji istovremeno uzimaju lijekove kod kojih postoji povećani rizik od krvarenja, npr. atipične antipsihotike i fenotijazine, većinu tricikličnih antidepresiva, aspirin i nesteroidne protuupalne lijekove, oralne antikoagulanse, kao i u bolesnika s poznatom sklonošću za krvarenje i u onih s predispozicijom za i/ili poremećajima krvarenja u anamnezi. Kao i ostali selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, paroksetin ponekad uzrokuje midrijazu i mora se koristiti s oprezom u bolesnika s glaukomom zatvorenog kuta.

Utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i strojevima
Kliničko iskustvo pokazuje da terapija paroksetinom nije povezana s oštećenjem kognitivnih ili psihomotornih funkcija. Međutim, kao i prilikom terapije ostalim psihoaktivnim lijekovima, bolesnike treba upozoriti na smanjenu sposobnost upravljanja vozilima i strojevima.

Trudnoća i dojenje
Budući da neškodljivost paroksetina tijekom trudnoće nije dokazana, paroksetin se smije koristiti u trudnoći samo ako je očekivana korist terapije za majku veća od mogućeg rizika za fetus.
Paroksetin se izlučuje u mlijeko dojilje. Nisu poznati njegovi učinci na dojenče. Ako se liječenje paroksetinom smatra neophodnim, mora se razmotriti prestanak dojenja.

Posebna upozorenja i posebne mjere opreza pri uporabi
Kao i ostali selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, paroksetin se mora primjenjivati s oprezom u bolesnika koji već uzimaju neuroleptike, budući da su u slučaju njihove kombinacije zabilježeni simptomi koji ukazuju na neuroleptički maligni sindrom.
Kod primjene paroksetina u bolesnika s teškim bubrežnim oštećenjem (klirens kreatinina <30 ml/min) ili s teškim jetrenim oštećenjem, zabilježene su povećane koncentracije paroksetina u plazmi. Stoga je u takvih bolesnika preporučena doza od 20 mg, a povećanje doze treba biti u donjim granicama preporučenog raspona.
Oprez pri primjeni paroksetina potreban je u bolesnika koji uzimaju oralne antikoagulanse (vidi poglavlje 4.5).
Diabetes mellitus. U bolesnika s dijabetesom, liječenje selektivnim inhibitorima ponovne pohrane serotonina može promijeniti koncentraciju šećera u krvi, vjerojatno zbog poboljšanja simptoma depresije. Može biti potrebno prilagođavanje doze inzulina i/ili oralnih hipoglikemika.
Epileptični napadaji. Prilikom uzimanja antidepresiva mogu se javiti epileptični napadaji. Terapija se mora prekinuti u svakog bolesnika kod kojeg dođe do pojave epileptičnih napadaja. Paroksetin se mora izbjegavati u bolesnika s nestabilnom epilepsijom, a bolesnici s kontroliranom epilepsijom moraju se pažljivo pratiti. Terapija se mora prekinuti u slučaju da napadaji postanu učestaliji.
Elektrokonvulzivna terapija. Ne postoji veliko iskustvo u istovremenoj primjeni paroksetina i elektrokonvulzivne terapije te se stoga preporučuje oprez.
Manija. Paroksetin se treba koristiti s oprezom u bolesnika koji u anamnezi imaju maniju/hipomaniju. Terapija paroksetinom se mora prekinuti u bilo kojeg bolesnika koji uđe u maničnu fazu.
Suicid. Sklonost pokušaju suicida prisutna je u bolesnika s depresijom i to stanje može potrajati dok se ne postigne značajna remisija bolesti. Budući da tijekom prvih nekoliko ili više tjedana liječenja ne mora doći do poboljšanja, bolesnici se moraju pomno pratiti tijekom tog perioda. Ostala psihijatrijska stanja u kojima se primjenjuje paroksetin mogu također biti povezana s povećanim rizikom suicida. Dodatno, takva stanja mogu biti istovremeno prisutna uz veliki depresivni poremećaj. Stoga jednake mjere opreza kao pri liječenju bolesnika s depresijom treba primijeniti i u bolesnika s drugim psihijatrijskim poremećajima.
Krvarenje. Krvarenje iz kože i sluznice, npr. ekhimoza i purpura, zabilježeno je nakon liječenja paroksetinom. Paroksetin se stoga mora koristiti s oprezom u bolesnika koji istovremeno uzimaju lijekove kod kojih postoji povećani rizik od krvarenja, npr. atipične antipsihotike i fenotijazine, većinu tricikličnih antidepresiva, aspirin i nesteroidne protuupalne lijekove, kao i u bolesnika s poznatom sklonošću za krvarenje i u onih s predispozicijom za i/ili poremećajima krvarenja u anamnezi.
Glaukom. Kao i ostali selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, paroksetin ponekad uzrokuje midrijazu i mora se koristiti s oprezom u bolesnika s glaukomom zatvorenog kuta.
Trudnoća i dojenje
Ispitivanja na životinjama nisu pružila dokaze o teratogenosti, međutim, neškodljivost paroksetina tijekom trudnoće nije dokazana. Kao i drugi lijekovi, paroksetin se smije koristiti u trudnoći samo ako je očekivana korist terapije za majku veća od mogućeg rizika za fetus.
Paroksetin se izlučuje u mlijeko dojilje. Nisu poznati njegovi učinci na dojenče. Ako se liječenje paroksetinom smatra nužnim, mora se razmotriti prestanak dojenja.
Utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i strojevima
Kliničko iskustvo pokazuje da terapija paroksetinom nije povezana s oštećenjem kognitivnih ili psihomotornih funkcija. Međutim, kao i prilikom terapije ostalim psihoaktivnim lijekovima, bolesnike treba upozoriti na smanjenu sposobnost upravljanja vozilima i strojevima.



Doziranje i način uporabe

Deprozel tablete se uzimaju jednom dnevno, ujutro uz obrok.
Tablete je bolje progutati cijele nego žvakati.

Odrasli

- Depresija
Preporučena doza je 20 mg dnevno. U nekih je bolesnika potrebno povećati dozu. Dozu valja povećavati postupno za 10 mg do postizanja najviše doze od 50 mg/dnevno u skladu s odgovorom bolesnika.
- Opsesivno-kompulzivni poremećaj
Preporučena doza je 40 mg dnevno. Početna doza je 20 mg i može se povećavati tjedno za 10 mg. U nekih je bolesnika potrebno povećati dozu do najviše 60 mg/dnevno.
- Panična stanja
Preporučena doza je 40 mg dnevno. Početna doza je 10 mg dnevno i tjedno se povećava za 10 mg u skladu s odgovorom bolesnika. Doza se u nekih bolesnika mora povećati do najviše 50 mg/dnevno. Kao što je opće poznato, simptomi paničnih stanja mogu se pogoršati tijekom početka liječenja te se stoga preporučuje niža početna doza.
- Socijalna anksioznost/socijalna fobija
Preporučena doza je 20 mg dnevno. Početna doza je 20 mg dnevno, a ako se nakon najmanje dva tjedna ne zabilježi nikakvo poboljšanje, doza se može povećati do najviše 50 mg/dnevno. Dozu valja povećavati za 10 mg, u intervalima od najmanje jednog tjedna, a u skladu s odgovorom bolesnika.
- Posttraumatski stres
Preporučena početna doza i doza održavanja u većine bolesnika je 20 mg dnevno. Međutim, u bolesnika koji ne odgovaraju na dozu od 20 mg dnevno, ona se može povećavati za 10 mg u skladu s potrebama, do najviše 50 mg dnevno u skladu s odgovorom bolesnika.
- Generalizirani anksiozni poremećaj:
Početna i preporučena doza je 20 mg dnevno.

Stariji bolesnici
Kod starijih bolesnika javljaju se povećane koncentracije paroksetina u plazmi.
Početna doza može biti kao i u odraslih bolesnika, a zatim se može povećavati za 10 mg tjedno do najviše 40 mg dnevno u skladu s odgovorom bolesnika.

Djeca
Ne preporučuje se uporaba paroksetina u djece jer u toj populaciji još nije utvrđena njegova djelotvornost i neškodljivost.

Kao i kod svih ostalih antidepresiva, doza paroksetina se mora kontrolirati i prilagoditi ako je potrebno u roku od dva do tri tjedna od početka terapije, a nakon toga kad se smatra da je klinički prikladno. Liječenje treba trajati dovoljno dugo kako bi se osiguralo povlačenje simptoma. Liječenje treba trajati najmanje četiri do šest mjeseci nakon oporavka od depresije, ili čak i duže u slučaju opsesivno-kompulzivnih poremećaja i paničnih stanja. Kao i kod ostalih psihoaktivnih lijekova, mora se izbjegavati nagli prekid terapije.

P r e d o z i r a nj e
Iskustvo u predoziranju paroksetinom je pokazalo da se osim simptoma navedenih u poglavlju Nuspojave javljaju i povraćanje, proširene zjenice, vrućica, promjene krvnog tlaka, glavobolja, nevoljne mišićne kontrakcije, nemir, tjeskoba i tahikardije.

Bolesnici su se uglavnom oporavili bez ozbiljnih posljedica, čak i nakon doze od 2000 mg. Povremeno se javljala koma ili EKG promjene, jako rijetko s fatalnim posljedicama, ali obično kad je paroksetin uziman u kombinaciji s ostalim psihotropnim lijekovima, sa ili bez alkohola.

U liječenju se trebaju primjenjivati općenite mjere koje se primjenjuju u slučaju predoziranja ostalim antidepresivima. Ne postoji specifični antidot. Ranom primjenom aktivnog ugljena može se odgoditi apsorpcija paroksetina.

Doziranje i način uporabe
Odrasli:
- Depresija:
Preporučena doza je 20 mg dnevno. U nekih je bolesnika potrebno povećati dozu. Dozu valja povećavati postupno za 10 mg do postizanja najviše doze od 50 mg dnevno u skladu s terapijskim odgovorom bolesnika.
- Opsesivno-kompulzivni poremećaj:
Preporučena doza je 40 mg dnevno. Početna doza je 20 mg i može se povećavati tjedno za 10 mg. U nekih je bolesnika potrebno povećati dozu do najviše 60 mg/dnevno.
- Panična stanja:
Preporučena doza je 40 mg dnevno. Početna doza je 10 mg dnevno i tjedno se povećava za 10 mg u skladu s terapijskim odgovorom bolesnika. Doza se u nekih bolesnika mora povećati do najviše 50 mg dnevno. Poznato je da se simptomi paničnih stanja mogu pogoršati tijekom početka liječenja te se stoga preporučuje niža početna doza.
- Socijalna anksioznost/socijalna fobija:
Preporučena doza je 20 mg dnevno. Početna doza je 20 mg dnevno, a ako se nakon najmanje dva tjedna ne zabilježi nikakvo poboljšanje, doza se može povećati do najviše 50 mg/dnevno. Dozu valja povećavati za 10 mg, u intervalima od najmanje jednog tjedna, a u skladu s terapijskim odgovorom bolesnika.
Placebo kontrolirane studije u trajanju od 12 tjedana pokazale su djelotvornost paroksetina. Ne postoje jasni dokazi o njegovoj djelotvornosti tijekom liječenja duljeg od 12 tjedana.
- Posttraumatski stresni poremećaj:
Preporučena početna doza i doza održavanja u većine bolesnika je 20 mg dnevno. Međutim, u bolesnika koji ne odgovaraju na dozu od 20 mg dnevno, ona se može povećavati za 10 mg u skladu s potrebama, do najviše 50 mg dnevno u skladu s terapijskim odgovorom bolesnika.
Djelotvornost paroksetina u posttraumatskom stresnom poremećaju dokazana je u placebo kontroliranim studijama u trajanju od 12 tjedana, djelotvornost liječenja dužeg od 12 tjedana nije ispitivano.
- Generalizirani anksiozni poremećaj:
Početna i preporučena doza je 20 mg dnevno.
Deprozel tablete uzimaju se jednom dnevno, ujutro uz obrok. Tablete je bolje progutati cijele nego žvakati.
Kao i kod svih ostalih antidepresiva, doza se mora kontrolirati i prilagoditi ako je potrebno u roku od dva do tri tjedna od početka terapije, te nakon toga kad se smatra da je klinički opravdano. Liječenje treba trajati dovoljno dugo kako bi se osiguralo povlačenje simptoma. Liječenje treba trajati najmanje četiri do šest mjeseci (po preporuci Svjetske zdravstvene organizacije) nakon oporavka od depresije, ili čak i duže u slučaju opsesivno-kompulzivnih poremećaja i paničnih stanja. Kao i kod ostalih psihoaktivnih lijekova, treba izbjegavati nagli prekid terapije (vidi poglavlje Nuspojave).
Stariji bolesnici:
Kod starijih se bolesnika javljaju povećane koncentracije paroksetina u plazmi.
Početna doza može biti kao i u odraslih bolesnika, a zatim se može povećavati za 10 mg tjedno do najviše 40 mg dnevno u skladu s terapijskim odgovorom bolesnika.
Djeca:
Paroksetin nije indiciran za uporabu u djece i adolescenata mlađih od 18 godina. Štoviše, kontrolirane kliničke studije nisu pokazale učinkovitost i ne podržavaju uporabu paroksetina u liječenju djece i adolescenata koji boluju od depresije (vidi poglavlje 4.3. Kontraindikacije).



Nuspojave

Nuspojave paroksetina su obično blage i ne utječu na kvalitetu života bolesnika. Produljenim liječenjem može se smanjiti jakost i učestalost nuspojava te one obično ne uzrokuju prekid liječenja paroksetinom.

Najčešće zabilježene nuspojave povezane s primjenom paroksetina u kliničkim studijama bile su: mučnina, pospanost, znojenje, tremor, astenija, suhoća usta, nesanica, seksualna disfunkcija, vrtoglavica, opstipacija, proljev i smanjeni tek.

Rijetko su zabilježene slijedeće nuspojave: osip, akutni glaukom, retencija mokraće, periferni i facijalni edem, sinus tahikardija, trombocitopenija, serotoninski sindrom (simptomi uključuju agitaciju, zbunjenost, dijaforezu, halucinacije, hiperrefleksiju, mioklonus, drhtavicu, tahikardiju i tremor), simptomi koji ukazuju na hiperprolaktinemiju/galaktoreju i hiponatrijemija (uglavnom u starijih bolesnika) koja se može povezati sa sindromom nepravilnog izlučivanja antidiuretičkog hormona (SIADH). Zabilježene su povišene vrijednosti jetrenih enzima. Rijetko su zabilježeni teški poremećaji funkcije jetre. Treba razmotriti prekid terapije paroksetinom u slučaju dugotrajnije povišenih vrijednosti jetrenih enzima.

Rijetko su se tijekom liječenja paroksetinom javljala abnormalna krvarenja (uglavnom ekhimoza i purpura). Manične reakcije zabilježene su vrlo rijetko.

Može se javiti zamućenje vida.

Zabilježene su povremene ekstrapiramidalne reakcije, uključujući orofacijalnu distoniju u bolesnika s prethodnim poremećajima kretanja ili onih koji su uzimali neuroleptike.

Kao i kod mnogih psihoaktivnih lijekova, nagli prekid liječenja može izazvati simptome poput vrtoglavice, osjetilnih smetnji, poremećaja spavanja, uznemirenosti ili tjeskobe, mučnine i znojenja.

Kao i kod drugih inhibitora ponovne pohrane serotonina, nakon liječenja paroksetinom zabilježena su prolazna povišenja ili sniženja krvnog tlaka, obično u bolesnika s otprije postojećom hipertenzijom ili anksioznošću.

Kao i kod drugih inhibitora ponovne pohrane serotonina, rijetko su zabilježeni: zbunjenost, konvulzije i fotosenzitivne reakcije.

O svakoj nuspojavi valja obavijestiti svog liječnika ili ljekarnika.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 18:49 - Komentiraj/Vidi komentare (1) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

RISSET (risperidonum)


Korisnici mogu potražiti više informacija na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Risset tablete 1 mg/2 mg/3 mg/4 mg
risperdonum

ATK: antipsihotik (N 05 AX)

Sastav

Jedna film tableta RISSET sadržava 1 mg, 2 mg, 3 mg, odnosno 4 mg risperidona.
Pomoćne tvari: laktoza monohidrat, mikrokristalična celuloza, kukuruzni škrob, natrij škrob glikolat, talk, magnezij stearat, hipromeloza, titan dioksid E171, polietilen glikol 4000, natrij citrat dihidrat, boje E110, E104, E132.

Farmaceutski oblik i veličina pakovanja
film tablete; 20 tableta
60 tableta

Farmakoterapijska skupina i djelovanje
Risperidon je antipsihotik koji pripada u skupinu novih antipsihotika - derivata benzizoksazola.
Risperidon je selektivni monoaminergički antagonist s visokim afinitetom za serotonergičke 5HT2 i dopaminergičke D2 receptore. Veže se također i na alfa1-adrenergičke receptore i s manjim afinitetom na H1-histaminske i alfa2-adrenergičke receptore. Risperidon nema afiniteta prema kolinergičkim receptorima. Osim na pozitivne djeluje i na negativne i afektivne simptome shizofrenije uz manju pojavu ekstrapiramidnih nuspojava.

Proizvođač
PLIVA d.d.
Ulica grada Vukovara 49, 10 000 Zagreb, Hrvatska

Način i mjesto izdavanja
Na recept (samo u ljekarnama i zdravstvenim ustanovama).

Terapijske indikacije
Risperidon je indiciran u liječenju akutne i kronične shizofrene psihoze i drugih psihotičnih stanja s izraženim pozitivnim simptomima (kao što su halucinacije, deluzije, poremećaji mišljenja, neprijateljstvo, sumnjičavost) i/ili negativnim simptomima (kao što su ravnodušnost, emocionalna i socijalna povučenost, oskudan govor).
Risperidon je indiciran i u liječenju afektivnih simptoma shizofrenije kao što su depresija, osjećaj krivnje i anksioznost.

Kontraindikacije
Kontraindiciran je u bolesnika s potvrđenom preosjetljivošću na risperidon.

Mjere opreza
Uslijed toga što djeluje kao alfa-blokalor, risperidon može uzrokovati ortostatsku hipotenziju, naročito u početnom razdoblju titracije doze. U slučaju pojave hipotenzije, treba razmisliti o smanjenju doze.
Kod bolesnika sa kardiovaskularnim bolestima (npr. srčane greške, infarkt miokorda, smetnje provođenja, dehidracija, hipovolemija ili cerebrovaskularne bolesti) risperidon treba koristiti s oprezom, a dozu postupno titrirati u skladu sa preporukama (vidi Doziranje i primjena).
Lijekovi koji imaju svojstva antagonista dopaminskih receptora povezani su s indukcijom tardivne diskinezije, koja je obilježena ritmičkim nevoljnim pokretima, pretežno jezika i/ili lica. Smatra se da pojava ekstrapiramidnih simptoma predstavlja faktor rizika za pojavu tardivne diskinezije. Nakon primjene risperidona incidencija ekstrapiramidnih nuspojava je manja te je stoga i vjerojatnost pojave tardivne diskinezije manja. Međutim u slučaju pojave simptoma tardivne diskinezije treba prekinuti primjenu svih antipsihotika.
Kod primjene klasičnih neuroleptika može se javiti maligni neuroleptički sindrom obilježen hipertermijom, rigiditetom mišića, nestabilnošću autonomnog živčanog sustava, promjenama svijesti i povišenim razinama CPK. U tom slučaju treba prekinuti primjenu svih antipsihotika uključujući i risperidon.
Risperidon treba oprezno propisivati u bolesnika s Parkinsonovom bolešću jer teoretski može uzrokovati pogoršanje bolesti.
Poznato je da klasični antipsihotici snizuju prag za konvulzije, stoga je u liječenju bolesnika s epilepsijom potreban oprez pri primjeni risperidona.
Bolesnike treba upozoriti o sklonosti debljanju tijekom liječenja s risperidonom.

Trudnoća i dojenje
Trudnoća: U ispitivanjim na životinjama risperidon nije pokazao izravan toksični učinak na reprodukciju kao ni teratogeni učinak. Neškodljivost primjene risperidona u trudnica nije dokazana stoga se u trudnoći može primjeniti isključivo onda ako njegovi korisni učinci nadilaze moguće rizike.
Dojenje: Nije poznato da li se risperidon izlučuje u mlijeku dojilja. Ispitivanja na životinjama pokazala su da se risperidon i njegov metabolit izlučuju u mlijeku stoga se ne preporuča njegova primjena tijekom dojenja.

Utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i strojevima
Risperidon može utjecati na aktivnosti za koje je potrebna budnost svijesti. Stoga bolesnicima treba savjetovati da ne voze i ne upravljaju strojevima tijekom primjene lijeka.

Interakcije
Moguće interakcije risperidona s drugim lijekovima nisu sistematski istraživane. Obzirom na primaran učinak risperidona na središnji živčani sustav potreban je oprez kada se risperidon koristi s drugim lijekovima koji djeluju na SŽS*.
Risperidon može djelovati suprotno levodopi i ostalim agonistima dopaminskih receptora.
Pokazalo se da karbamazepin smanjuje razine antipsihotički djelatne frakcije risperidona. Slični učinci mogu se opaziti i kod drugih induktora jetrenih enzima. Kod prekida primjene karbamazepina ili drugih induktora jetrenih enzima, dozu risperidona treba preispitati i ukoliko je potrebno smanjiti.
Fenotijazini, triciklički antidepresivi i neki beta-blokatori mogu povećati koncentracije risperidona u plazmi, ali ne koncentracije antipsihotičke frakcije. Kada se risperidon uzima zajedno sa drugim lijekovima koji se opsežno vežu na bjelančevine plazme, istiskivanje bilo kojeg od lijekova iz veza sa bjelančevinama plazme nije od kliničkog značenja.
Fluoksetin može povećati koncentraciju risperidona u plazmi, ali je učinak na antipsihotičku frakciju slabiji. Unatoč tome kada se fluoksetin daje kao dodatna terapija uz risperidon potrebno je razmotriti eventualno smanjivanje doze risperidona. Na temelju in vitro studija isto se može očekivati i u kombinaciji s haloperidolom.
Hrana ne utječe na apsorpciju risperidona.

Doziranje i način uporabe
Ukoliko je medicinski opravdano, tijekom uvođenja Risperidona u terapiju, preporuča se postepeno ukidanje prethodne terapije. Također, kada se medicinski opravdano depo-antipsihotici zamijenjuju risperidonom, treba ga početi primjenjivati u vrijeme kada po rasporedu dolazi na red slijedeća injekcija. Potrebu za nastavkom primjene antiparkinsonika treba periodički provjeravati.

Odrasli
Risperidon se može davati jednom ili dva puta dnevno. Dozu treba postepeno titrirati tijekom tri dana do doze od 6 mg. Akutni ili kronični bolesnici, trebaju započeti terapiju sa 2 mg risperidona dnevno. Drugog dana dozu treba povećati na 4 mg dnevno, a trećeg dana na 6 mg dnevno. Nakon toga doza se više ne mora mijenjati, a ako je potrebno, može se dalje prilagođavati svakom pojedinom bolesniku. Uobičajena optimalna doza je 4 do 8 mg dnevno. Ipak, kod nekih bolesnika učinak se može postići i nižim dozama.
Dulje razdoblje titracije doze može također biti medicinski opravdano.
Doze više od 10 mg dnevno nisu se pokazale djelotvornijim od nižih doza, a mogu uzrokovati ekstrapiramidne simptome. Kako neškodljivost doza većih od 16 mg nije ispitana, doze veće od ovih ne treba koristiti.
Ukoliko je potrebno dodatno sedativno djelovanje, uz risperidon se može dati benzodiazepin.

Starije osobe
Preporuča se da početna doza bude 1 mg dnevno. Ova doza može se prilagođavati individualno uz povećanja doze do konačne doze od 1 do 2 mg dva puta dnevno.
Bolesnici s oštećenjem bubrega i jetre
Preporuča se da početna doza bude 1 mg dnevno. Ova doza može se prilagođavati individualno uz povećanja doze do konačne doze od 1 do 2 mg dnevno.
Risperidon treba koristiti oprezno u ovoj skupini bolesnika zbog još nedostatnog iskustva.

Djeca
Djeci mlađoj od 15 godina ne preporučuje se primjena risperidona.

Predoziranje
Simptomi: Općenito, simptome predoziranja predstavljaju prejako izraženi farmakološki učinci risperidona, što uključuje: pospanost i sediranost, tahikardija, hipotenzija, te ekstrapiramidni simptomi. U rijetkim slučajevima javlja se i produženje QT intervala. Kod akutnog prekoračenja doze, treba misliti na mogućnost da se radi o predoziranju s većim brojem lijekova.
Liječenje: Potrebno je osigurati i održavati prohodnost dišnih puteva, te osigurati odgovarajuću oksigenaciju i ventilaciju. U obzir dolazi ispiranje želuca (ukoliko je bolesnik bez svijesti, prvo učiniti intubaciju), te primjena aktivnog ugljena zajedno s laksativom.
Odmah treba započeti s praćenjem kardiovaskularne funkcije, uključujući i trajno EKG praćenje kako bi se otkrile moguće aritmije.
Za risperidon nema specifičnog antidota. Hipotenziju i cirkulatorni kolaps treba liječiti odgovarajućim mjerama kao što je intravenska nadoknada tekućine i/ili simpatomimetici. U slučaju jakih ekstrapiramidalnih simptoma, treba primjeniti antikolinergičke lijekove. Bolesnika treba i dalje strogo liječnički nadzirati i pratiti sve do oporavka.

Nuspojave
U mnogim slučajevima je teško razlikovati nuspojave od simptoma postojeće bolesti. Navedene su nuspojave za koje je opaženo da su povezane s upotrebom risperidona.
Česte: nesanica, nemir, anksioznost, glavobolja.
Rjeđe: pospanost, umor, vrtoglavica, poremećena koncentracija, zatvor, dispepsija, mučnina/povraćanje, bol u trbuhu, zamućeni vid, prijapizam, poremećena erekcija, poremećena ejakulacija, poremećaj orgazma, inkontinencija mokraće, rinitis, osipi i druge alergijske reakcije.
Kod risperidona je vjerojatnost induciranja ekstrapiramidnih simptoma manja nego kod klasičnih neuroleptika. Ipak, u nekim slučajevima mogu se pojaviti slijedeći ekstrapiramidni simptomi: tremor, rigiditet, hipersalivacija, bradikinezija, akatizija, akutna distonija. Ovi simptomi su obično blagi i nakon smanjenja doze i/ili ako je potrebno, primjene antiparkinsonika, reverzibilni.
Ponekad je nakon primjene risperidona primjećena ortostatska hipotenzija, te refleksna tahikardija i hipertenzija. Moguć je i blagi pad broja leukocita i/ili trombocita.
Risperidon može inducirati porast koncentracije prolaktina u plazmi koji je ovisan o dozi. Moguće pojave koje su uz to vezane su: galaktoreja, ginekomastija, poremećaj menstruacijskog ciklusa i amenoreja.
Za vrijeme liječenja risperidonom može doći do porasta tjelesne težine, pojave edema i porasta razine jetrenih enzima.
Kao i uz klasične neuroleptike, kod psihotičnih bolesnika u nekim slučajevim opažene su sljedeće pojave: intoksikacija vodom uslijed polidipsije ili sindrom pretjerane sekrecije antidiuretskog hormona, tardivna diskinezija, maligni neuroleptički sindrom, poremećaj termoregulacije i konvulzije.
O svakoj nuspojavi valja obavijestiti liječnika ili ljekarnika.

Rok valjanosti
Označen je na pakovanju.
Lijek se ne smije rabiti nakon isteka roka valjanosti.
Čuvati pri temperaturi do 25 °C.

LIJEK VALJA ČUVATI IZVAN DOSEGA DJECE!

Broj i datum Rješenja:
RISSET tablete 1 mg-pakovanje 20 tableta - 530-10/02-01/204 od 05.07.2002.
- pakovanje 60 tableta - 530-10/02-01/205 od 05.07.2002.
RISSET tablete 2 mg-pakovanje 20 tableta - 530-10/02-01/206 od 05.07.2002.
- pakovanje 60 tableta - 530-10/02-01/207 od 05.07.2002.
RISSET tablete 3 mg -pakovanje 20 tableta - 530-10/02-01/208 od 05.07.2002.
- pakovanje 60 tableta - 530-10/02-01/209 od 05.07.2002.
RISSET tablete 4 mg-pakovanje 20 tableta - 530-10/02-01/210 od 05.07.2002.
- pakovanje 60 tableta - 530-10/02-01/211 od 05.07.2002.
___________
* SŽS = središnji živčani sustav

O čemu dalje želite čitati?

...

- 14:07 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

LUXETA (sertralin)


Korisnici mogu potražiti više informacija na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Luxeta tablete 50 mg, 100 mg
sertralinum

ATK: Selektivni inhibitor ponovne pohrane serotonina (N06AB)

Molimo da pozorno pročitate ovu uputu prije nego započnete uzimati ovaj lijek.
Sačuvajte ovu uputu jer ćete je možda željeti ponovno pročitati.
Ukoliko imate dodatnih pitanja, molimo obratite se svom liječniku ili ljekarniku.
Ovaj lijek je propisan isključivo za vas osobno i ne smijete ga davati nikom drugom, čak i ako imaju simptome jednake vašima.


U ovoj uputi:

1. Što je Luxeta i čemu služi?
2. Prije nego započnete uzimati Luxetu
3. Kako uzimati Luxetu?
4. Moguće nuspojave
5. Čuvanje Luxete
6. Dodatne informacije

Djelatna tvar Luxete je sertralin. Svaka film tableta sadržava 50 mg ili 100 mg sertralina u obliku sertralin klorida.
Luxeta također sadrži slijedeće pomoćne tvari: laktoza monohidrat, mikrokristalna celuloza, povidon, kroskarmeloza natrij, magnezij stearat, hipromeloza, titan dioksid (E171), talk, propilenglikol.

Nositelj odobrenja za stavljanje lijeka u promet i proizvođač lijeka je:
PLIVA HRVATSKA, d.o.o.
Zagreb, Ulica grada Vukovara 49


1. ŠTO JE LUXETA I ČEMU SLUŽI?

Luxeta tablete 50 mg ili 100 mg su bijele, ovalne, bikonveksne film tablete, sa razdjelnom crtom na jednoj strani.
Luxeta tablete su dostupne u blisterima po 14 tableta, a svaka kutija sadrži po 2 blistera.

Ovaj lijek pripada skupini antidepresivnih ili antiopsesivnih lijekova koji se nazivaju selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI).

Luxeta se koristi za liječenje depresije, opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP) ili posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Također se koristi za liječenje OKP u djece u dobi od 6 godina i više. Ove tablete nisu tablete za spavanje ili smirenje. Vaš liječnik je odlučio da je ovaj lijek pogodan za liječenje vaše bolesti.

Depresija je klinička bolest. Ako se ste bili tužni, plačljivi, niste mogli dobro spavati ili uživati u životu kako ste navikli, Luxeta vam može pomoći da se osjećate bolje. Također može pomoći pri liječenju tjeskobe koja može pratiti vašu depresiju. Ako niste sigurni zašto morate uzimati ove tablete, pitajte svog liječnika.

Luxeta se ne smije korititi za liječenje depresije u djece i adolescenata mlađih od 18 godina. Za daljnje informacije molimo pogledajte odlomak pri kraju ove upute nazvan "Uporaba Luxete u djece i adolescenata".

Opsesivno-kompulzivni poremećaj je bolest povezana s anksioznošću. Ako ste bili neprekidno opterećeni dugotrajnim idejama (opsesijama) koje vas tjeraju da ponavljano radite iste rituale (kompulzije), Luxeta vam može pomoći. Ako niste sigurni zašto morate uzimati ove tablete, pitajte svog liječnika.

Posttraumatski stresni poremećaj je stanje koje se može javiti nakon emotivno vrlo traumatičnog doživljaja, i ima neke simptome koji su slični depresiji i tjeskobi. Ako patite od PTSP-a, Luxeta vam može pomoći.


2. PRIJE NEGO ZAPOČNETE UZIMATI LUXETU

Ako je odgovor DA na bilo koje od slijedećih pitanja - NEMOJTE UZIMATI LUXETU.
- Da li ste ikada imali alergijsku reakciju na Luxetu?
- Da li imate problema s jetrom?
- Da li uzimate, ili ste uzimali u zadnja dva tjedna, bilo koji lijek poznat kao inhibitor monoamino oksidaze (eng. MAOI)?
- Jeste li dijete mlađe od 6 godina koje pati od simptoma opsesivno-kompulzivnog poremećaja?
- Jeste li mlađi od 18 godina i patite od depresije?
- Da li uzimate lijek nazvan pimozid?

Ako je odgovor DA na bilo koje od slijedećih pitanja - odmah recite svom liječniku.
- Jeste li trudni ili mislite da biste mogli biti trudni?
- Da li dojite?
- Da li imate problema s jetrom?
- Da li imate problema s bubrezima?
- Jeste li ste dijabetičar?
- Jeste li ikada imali epileptični napadaj?
- Jeste li dijete mlađe od 16 godina koje pati od paničnih simptoma?
- Da li ste bili liječeni elektrokonvulzivnom terapijom (elektrošokovima)?
- Da li namjeravate piti alkohol tijekom uzimanja ovog lijeka?
- Da li namjeravate voziti ili upravljati strojevima tijekom uzimanja ovog lijeka?
- Da li uzimate bilo koji drugi lijek za liječenje vaše bolesti, npr. litij, ili drugi antidepresivni ili antiopsesivni lijek?
- Da li uzimate triptofan, sumaptriptan, fenfluramin, varfarin, diazepam, tolbutamid ili cimetidin?
- Uzimate li acetilsalicilnu kiselinu ili druge lijekove protiv bolova poznate kao nesteroidni antiupalni lijekovi (eng. NSAID) ili drugi jači lijek protiv bolova zvan tramadol?
- Jeste li ste ikada imali poremećaje krvarenja?

Vaš liječnik će vas možda uputiti na krvne pretrage ukoliko uzimate litij ili varfarin.
Biljni pripravci gospine trave (Hypericum performatum) ne smiju se uzimati u isto vrijeme s ovim lijekom. Ako već uzimate pripravke gospine trave, prestanite ih uzimati i recite to svom liječniku kod slijedeće posjete.


3. KAKO UZIMATI LUXETU?

Vaš lijek se uzima jedino na usta.
Uobičajena doza Luxete je 50 mg jedanput na dan.
Liječnici ponekad propisuju veću dozu, do najviše 200 mg na dan. Oznaka na pakiranju će vam pokazati koju dozu trebate uzimati. Ako još uvijek niste sigurni, pitajte svog liječnika ili ljekarnika.

Progutajte svoje tablete cijele te popijte vode.
Najbolje ih je uzimati u isto vrijeme svakog dana, uz ili bez obroka.
Nemojte lomiti ili žvakati svoju tabletu.
Nastavite uzimati svoje tablete svaki dan.

Vaš liječnik ne bi trebao prilagođavati dozu češće od jednom tjedno.

Ako ste uzeli više Luxete nego što ste trebali:
Previše tablete odjednom može biti opasno. Ako ste uzeli previše tableta recite svom liječniku. Ako se ne možete javiti svom liječniku, smjesta idite na hitnu službu u najbližu bolnicu.

Ako ste propustili uzeti tabletu:
Ne brinite. Ako ste zaboravili uzeti tabletu, preskočite je i uzmite iduću tabletu u uobičajeno vrijeme.
Nemojte odjednom uzeti više tableta nego što vam je rekao vaš liječnik.

Kada će liječenje početi djelovati?

Možda ćete morati uzimati Luxetu do 2-4 tjedna prije nego što ćete se početi osjećati bolje. Vaš liječnik će htjeti pažljivo pratiti vaš napredak tijekom ovog razdoblja.
Morate nastaviti uzimati Luxetu kako bi vam pomogla u ozdravljenju.
Posjetite svog liječnika prije nego vam ponestane tableta.
Čak i kad se počnete osjećati bolje, nastavite uzimati svoje tablete. Možda ćete ih trebati uzimati kako biste se i dalje dobro osjećali.

Misli o samoubojstvu ili samoozljeđivanju mogu biti dio vaše bolesti i čak se mogu javiti ili pojačati kad se počnete osjećati bolje. One će se povući sa nastavkom vašeg liječenja. Odmah recite svom liječniku ako imate bilo kakvih uznemirujućih misli ili iskustava.

Što ako se ne osjećate bolje?
Recite svom liječniku ako ste uzeli sve svoje tablete i dalje se ne osjećate dobro, ili se osjećate lošije.


4. MOGUĆE NUSPOJAVE

Vaš lijek može izazvati neke nuspojave:
- Suhoća usta
- Mučnina ili osjećaj mučnine
- Gubitak teka
- Želučane tegobe
- Proljev
- Bol u trbuhu
- Drhtanje
- Pojačano znojenje
- Promjena spolnog nagona ili funkcije, npr. odgođena ejakulacija, nemogućnost postizanja orgazma
- Omaglica
- Nesanica
- Pretjerana pospanost
- Loša probava

Većina nuspojava su obično blage i postupno nestaju kako nastavljate duže uzimati tablete.
Ukoliko vam one pričinjavaju neugodnost ili su dugotrajne, provjerite s vašim liječnikom ili ljekarnikom.

Drugi neželjeni učinci su:

- Učinci na živčani sustav, kao što je glavobolja, poremećaji kretanja, trnci, neosjetljivost, (oni su vjerojatniji ako ste već imali takve učinke)
- Konvulzije. Odmah trebate reći svom liječniku ako imate konvulzije.
- Psihološki učinci kao što je zbunjenost, gubitak pamćenja, uznemirenost, agresija, manija/hipomanija, halucinacije, nervoza, panična reakcija, smanjena sposobnost normalnih reakcija u svakodnevnim situacijama, gubitak osjećaja identiteta i učinci povezani s depresijom: tjeskoba i plačljivost.
- Učinci na srce i krvne žile, uključujući ubrzani puls i promjene krvnog tlaka, uključujući sniženi krvni tlak/omaglicu kod ustajanja.
- Urinarni i reproduktivni učinci, kao što je zadržavanje mokraće, menstrualne nepravilnosti i povećanje hormona prolaktina, što može dovesti do simptoma kao što je nenormalno stvaranje mlijeka ili povećanje dojki.
- Učinci na kožu, uključujući lako stvaranje modrica, kožni osip, svrbež i osjetljivost na svjetlo.

Ostali učinci uključuju slijedeće: vrućicu, ukočenost, poremećaje vida, opće loše osjećanje, umor, bol u zglobovima ili mišićima. Također se javljaju i nepravilnosti testova jetrene funkcije i rijetko žutica, upala gušterače ili jetre, ili zatajenje jetre. Također su moguća neuobičajena krvarenja i smanjena razina natrija u krvi. Nepravilni krvni nalazi su rijetko prijavljeni.

Simptomi kao što je omaglica, trnci, glavobolja, tjeskoba i mučnina mogu se javiti ako se prebrzo prekine liječenje Luxetom. Ovi simptomi općenito nisu ozbiljni i nestaju unutar nekoliko dana. Ukoliko vam se jave simptomi kod prestajanja liječenja, javite se svom liječniku.

Svi lijekovi mogu izazvati alergijske reakcije. Ozbiljne alergijske reakcije su vrlo rijetke. Svaka iznenadna pojava poteškoća s disanjem, oticanja, osipa ili svrbeža (osobito ako zahvaća cijelo tijelo) hitno se mora javiti liječniku.

Odmah javite svom liječniku ako imate bilo koju od ovih nuspojava, ili neku drugu neugodu koju ne razumijete.

Uporaba Luxete u djece i adolescenata
Luxeta je odobrena za liječenje opsesivno-kompulzivnog poremećaja u djece i adolescenata mlađih od 18 godina, ali se ne smije koristiti za liječenje depresije u ovoj dobnoj skupini.

Nuspojave koje se najčešće javljaju u djece koja su liječena zbog opsesivno-kompulzivnog poremećaja bile su glavobolja, pothranjenost, drhtanje, nesanica i uznemirenost.

Kod djece i adolescenata mlađih od 18 godina s depresijom koji su uzimali sertralin u kliničkim ispitivanjima, najčešće nuspojave koje su se javljale u najmanje 2 od 100 bolesnika bile su: suhoća usta, povećana aktivnost, drhtanje, proljev, povraćanje, uznemirenost, gubitak teka i gubitak kontrole mokraćnog mjehura. Pomisli o samoubojstvu i pokušaji samoubojstva uglavnom su viđeni u ispitivanjima koja su uključivala djecu i adolescente s depresijom.


5. ČUVANJE LUXETE

Lijek valja čuvati izvan dosega djece!
Luxetu čuvajte pri temperaturi do 25 °C.
Lijek se ne smije rabiti nakon isteka roka valjanosti označenog na pakovanju.


6. DODATNE INFORMACIJE

Broj i datum rješenja o odobrenju za stavljanje lijeka u promet:
LUXETA tablete 50 mg: UP/I-530-09/04-01/51 od 15. srpnja 2004.
LUXETA tablete 100 mg: UP/I-530-09/04-01/50 od 15. srpnja 2004.

Izrada upute: Lipanj, 2004.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 13:57 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

ANAFRANIL (klomipramin)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Anafranil dražeje
clomipraminum

ATK: Antidepresiv (N06AA)

Sastav
Jedna dražeja sadržava 25 mg klomipramin klorida.
Pomoćne tvari: laktoza, hipromeloza, mikrokristalna celuloza, boje E171 i E172, saharoza.

Farmaceutski oblik i veličina pakovanja
Dražeje; 30 dražeja

Farmakoterapijska skupina i djelovanje

Anafranil sadržava klomipramin, triciklički antidepresiv koji djeluje na depresivne sindrome u cjelini, uključujući tipične osobine poput psihomotorne retardacije, depresivnog raspoloženja i anksioznosti. Terapijski učinak najvjerojatnije postiže inhibicijom preuzimanja otpuštenog noradrenalina i serotonina iz sinaptičke pukotine u živčani završetak. Klinički odgovor obično nastupa nakon 2 do 3 tjedna liječenja.

Nositelj odobrenja za stavljanje lijeka u promet
PLIVA d.d.
Ulica grada Vukovara 49, 10 000 Zagreb, Hrvatska

Proizvođači
PLIVA d.d.
Ulica grada Vukovara 49, 10 000 Zagreb, Hrvatska
i
NOVARTIS, Basel, Švicarska u suradnji

Način i mjesto izdavanja
Na recept (samo u ljekarnama i zdravstvenim ustanovama).

Terapijske indikacije

Liječenje depresivnih stanja različitog uzroka i simptomatologije:
- endogeni, reaktivni, neurotski, organski, maskirani i involutivni oblici depresije;
- depresija povezana sa shizofrenijom i poremećajima osobnosti;
- depresivni sindromi zbog presenilnosti i senilnosti, kroničnih bolnih stanja i kroničnih somatskih bolesti;
- depresivni poremećaji raspoloženja reaktivne, neurotske i psihopatske prirode:
- opsesivno-kompulzivni sindromi;
- kronična bolna stanja.
Liječenje fobija i paničnih napadaja, katapleksije uz narkolepsiju te noćne enureze (samo u djece starije od 5 godina nakon što se isključe organski uzroci).

Kontraindikacije

Anafranil je kontraindiciran u slučaju preosjetljivosti na klomipramin i ostale sastojke lijeka te u slučaju unakrižne preosjetljivosti na tricikličke antidepresive dibenzazepinske skupine.
Istodobna primjena Anafranila i MAO inhibitora (inhibitora monoaminooksidaze) je kontraindicirana, kao i primjena Anafranila tijekom 14 dana prije ili nakon liječenja MAO inhibitorima.
Anafranil je kontraindiciran u bolesnika sa svježim infarktom miokarda.

Mjere opreza

Tijekom dugotrajnog liječenja Anafranilom, posebice tijekom prvih mjeseci liječenja preporučuje se periodično pratiti krvnu sliku.
Anafranil se istodobno s elektrokonvulzivnim liječenjem daje s posebnim oprezom.
Tijekom dugotrajnog liječenja tricikličkim antidepresivima nešto je učestalija pojava karijesa te zube redovito valja kontrolirati.
Zbog antikolinergičnih učinaka Anafranil u bolesnika s kontaktnim lećama može oštetiti epitel rožnice.
Nagli prekid liječenja Anafranilom valja izbjegavati (vidi Nuspojave).


Interakcije

Zbog opasnosti od ozbiljnih simptoma (hipertenzivna kriza, hiperpireksija, mioklonus, napadaji agitacije, delirij, koma) istodobna primjena klomipramina i MAO inhibitora je kontraindicirana, kao i primjena klomipramina tijekom 14 dana prije ili nakon liječenja MAO inhibitorima.

Klomipramin može smanjiti ili ukinuti antihipertenzivne učinka blokatora adrenergičnih neurona (gvanetidina, betanidina, rezerpina, klonidina i alfa-metildope).

Klomipramin može pojačati kardiovaskularne učinke adrenalina, izoprenalina, efedrina i fenilefrina (lokalnih anestetika).

Triciklički antidepresivi mogu pojačati učinke alkohola ili depresora središnjeg živčanog sustava (barbiturata, benzodijazepina, općih anestetika), kao i antikolinergičnih lijekova (fenotijazina, antiparkinsonika, antihistaminika, atropina, biperidena) na oko, središnjiživčani sustav, debelo crijevo i mokraćni mjehur.

Klomipramin se ne bi smio primjenjivati istodobno s antiaritmicima kinidinskog tipa.

Istodobna primjena sa selektivnim inhibitorima preuzimanja serotonina može pojačati učinke na serotoninergični sustav. Fluoksetin i fluvoksamin također mogu povećati plazmatsku koncentraciju klomipramina i učestalost njegovih nuspojava.

Lijekovi koji potiču jetrene mikrosomne enzime (barbiturati, karbamazepin, fenitoin, nikotin, oralni kontraceptivi) mogu ubrzati metabolizam, smanjiti plazmatsku koncentraciju i učinkovitost klomipramina. Plazmatske se koncentracije fenitoina i karbamazepina mogu povećati, zbog čega mogu nastati nuspojave. Stoga tijekom istodobne primjene ovih lijekova i klomipramina doze valja prilagoditi.

Tijekom istodobne primjene s neurolepticima mogu se povećati plazmatske koncentracije klomipramina i smanjiti prag za izbijanje konvulzija. U kombinaciji s tioridazinom mogu nastati ozbiljne srčane aritmije.

Zbog inhibicija jetrenog metabolizma triciklički antidepresivi mogu pojačati učinak kumarinskih antikoagulansa te se preporučuje pozorno praćenje plazmatskog protrombina.

Cimetidin, metilfenidat i estrogeni povećavaju plazmatske koncentracije tricikličkih antidepresiva te njihove doze tijekom istodobne primjene s klomipraminom valja smanjiti.


Posebna upozorenja

Zbog mogućeg pada krvnog tlaka bolesnicima s ortostatskom hipotenzijom se preporučuje izmjeriti krvni tlak prije početka liječenja Anafranilom.

Oprez je potreban u bolesnika s hipertireozom ili u bolesnika koji se liječe hormonima štitnjače zbog moguće kardiotoksičnosti.

U bolesnika s jetrenim bolestima preporučuje se periodično mjeriti razine jetrenih enzima.

Zbog mogućeg smanjenja praga za izbijanje konvulzija Anafranil treba davati s posebnim oprezom bolesnicima s epilepsijom i s ostalim predisponirajućim čimbenicima (moždana oštećenja različitog uzroka, istodobna uporaba neuroleptika, odvikavanje od alkohola ili lijekova s antikonvulzivnim osobinama).

Anafranil s posebnim oprezom treba davati i srčanim bolesnicima, posebice onima sa srčanom insuficijencijom, smetnjama provođenja (npr. s AV blokom I do III stupnja) te s aritmijama. U ovakovih bolesnika, kao i u starijih bolesnika valja pratiti EKG i srčanu funkciju.

Klomipramin zbog njegovih antikolinergičnih osobina, s oprezom valja davati bolesnicima s povišenim očnim tlakom, glaukomom uskog ugla ili s retencijom mokraće (npr. zbog bolesti prostate) u anamnezi.

Oprez pri primjeni Anafranila je potreban u bolesnika s ozbiljnom jetrenom bolešću i tumorom srži nadbubrežne žlijezde (npr. feokromocitom, neuroblastom) u kojih može izazvati hipertenzivne krize.

Bolesnici s paničnim poremećajima tijekom prvih dana liječenja Anafranilom mogu osjetiti nešto naglašeniju anksioznost koja općenito jenjava tijekom dva tjedna. U bolesnika sa shizofrenijom koji se liječe tricikličkim antidepresivima povremeno se može primijetiti aktivacija psihoze, a u bolesnika s cikličkim afektivnim poremećajima tijekom depresivne faze, hipomanične ili manične epizode. U takvim slučajevima dozu Anafranila valja smanjiti ili liječenje prekinuti i primijeniti antipsihotik. Nakon povlačenja ovakvih epizoda liječenje se može nastaviti malim dozama Anafranila.

U bolesnika s jakom depresijom postoji opasnost od suicida koja može potrajati do nastanka remisije, te je ponekad potrebno kombinirano liječenje s benzodijazepinima ili neurolepticima.

Oprez je potreban u bolesnika s kroničnom opstipacijom, jer triciklički antidepresivi mogu uzrokovati paralitički ileus, posebice u starijih bolesnika i bolesnika koji leže.

U starijih i predisponiranih bolesnika triciklički antidepresivi mogu izazvati farmakogene psihoze, posebice noću. Nekoliko dana nakon prestanka uzimanja lijeka simptomi se povlače.

Stariji bolesnici i adolescenti pokazuju jači terapijski odgovor na Anafranil od bolesnika ostalih dobnih skupina te u njih valja biti oprezan, posebice pri povećavanju doza. Anafranil se ne daje djeci mlađoj od 5 godina zbog nedostatka kliničkog iskustva.

Sposobnost upravljanja vozilima i strojevima bolesnika koji se liječe Anafranilom može biti narušena.

Trudnoća i dojenje
Anafranil tijekom trudnoće treba izbjegavati, osim kad moguća korist za majku premašuje moguću opasnost po plod. Liječenje Anafranilom tijekom dojenja se ne preporučuje.

Doziranje i način uporabe

Doziranje Anafranila i način uporabe valja prilagoditi svakom bolesniku, ovisno o bolesnikovu stanju. Optimalni učinak valja postići što manjom dozom.

Depresija, opsesivno-kompulzivni sindromi i fobije
Liječenje započinje s 25 mg (1 dražejom) 2 do 3 puta na dan. Dnevna se doza postupno povećava za 25 mg svakih nekoliko dana (ovisno o bolesnikovom podnošenju lijeka), sve do dnevne doze od 4 do 6 dražeja tijekom prvog tjedna liječenja. U ozbiljinijim slučajevima dnevna se doza može povećati do najviše 250 mg. Nakon postizanja poboljšanja, dnevna se doza obično prilagodi na razinu održavanja terapijskog učinka od 2 do 4 dražeje.

Katapleksija uz narkolepsiju
Dnevna doza iznosi 25 do 75 mg (1 do 3 dražeje).

Kronična bolna stanja
Doza se mora prilagoditi svakom bolesniku, uzimajući u obzir i istodobnu primjenu analgetika (uz mogućnost smanjenja njihove doze). Doza Anafranila može iznositi do 150 mg na dan.

Doziranje u starijih bolesnika
Liječenje započinje s najnižom mogućom dozom koju se postupno povećava do optimalne razine (obično 25 do 50 mg na dan) koja se postiže nakon otprilike 10 dana i koju valja održavati do kraja liječenja.

Doziranje u djece s noćnom enurezom
Početna dnevna doza u djece od 5 do 8 godina iznosi 25 mg (1 dražeja), u djece od 9 do 12 godina 25 do 50 mg (1 do 2 dražeje), a u starije djece 25 do 75 mg (1 do 3 dražeje). U djece u koje se ne postigne potpun terapijski odgovor tijekom prvog tjedna liječenja primjenjuju se veće doze. Dražeje se obično uzimaju u jednoj dozi (odjedanput) nakon večere, ali djeci koja mokre u krevet ranije tijekom noći dio se doze može dati ranije, oko 16 sati. Nakon postizanja željenog terapijskog odgovora liječenje se nastavlja tijekom 1 do 3 mjeseca, kad se doza postupno smanjuje.

P r e d o z i r a nj e

Simptomi predoziranja Anafranilom se općenito pojavljuju 4 sata nakom uzimanja, a najjači su 24 sata nakon uzimanja. Zbog odgođene apsorpcije , dugog poluvremena izlučivanja i enterohepatičke recirkulacije lijeka bolesnik može biti izložen opasnosti tijekom 4 do 6 dana.

Simptomi
Simptomi predoziranja u središnjem živčanom sustavu koji se mogu pojaviti su pospanost, stupor, koma, ataksija, nemir, agitacija, pojačani refleksi, mišićna ukočenost i koreoatetoidni pokreti te konvulzije.
Simptomi predoziranja u kardiovaskularnom sustavu koji se mogu pojaviti su hipotenzija, tahikardija, aritmije, smetnje provođenja, šok, srčano zatajenje, a iznimno rijetko prestanak srčanog rada. Također mogu nastati depresija disanja, cijanoza, povraćanje, vrućica, midrijaza, pojačano znojenje, te oligurija ili anurija.

Liječenje
S obzirom da ne postoji specifični antidot liječenje je simptomatsko i suportivno. Ako je bolesnik pri svijesti što prije (do 12 sati nakon uzimanja lijeka) treba izazvati povraćanje ili isprati želudac, a može se primijeniti i aktivni ugljen. Ako bolesnik nije u svjesnom stanju prije ispiranja želuca valja osigurati zračni put. Valja primijeniti sve mjere intenzivne skrbi uz stalni nadzor srčane funkcije, plinova u krvi i elektrolita, a ako je potrebno primjenjuju se i antikonvulzivni lijekovi, umjetno disanje i oživljavanje. Bolesnika valja nadzirati najkraće 72 sata nakon uzimanja lijeka.

Nuspojave

Nuspojave klomipramina su obično blage i prolazne, te nestaju tijekom liječenja ili nakon smanjenja doze. Nuspojave nisu uvijek ovisne o plazmatskim koncentracijama ili o dozi lijeka, a često ih je teško razlikovati od simptoma depresije. Na učinke lijeka su posebice osjetljivi stariji bolesnici.

Od nuspojava u središnjem živčanom sustavu često se pojavljuju pospanost, umor, nemir i pojačan apetit; a povremeno konfuzija, dezorijentacija, halucinacije (posebice u starijih bolesnika s Parkinsonovom bolešću), anksiozna stanja, agitacija, poremećaji spavanja, manija, hipomanija, agresivnost, poremećaji pamćenja, depersonalizacija, pogoršanje depresije, poremećaji koncentracije, nesanica, noćne more i zijevanje.

Bolesnik možečesto osjetiti vrtoglavicu, tremor, glavobolju i mioklonus, a povremeno se mogu pojaviti delirij, poremećaji govora, parestezije, mišićna slabost i mišićna hipertonija.

Česta je suhoća usta, znojenje, opstipacija, poremećaji akomodacije, zamagljen vid i poremećaji mokrenja, a valovi vrućine i midrijaza se mogu pojaviti povremeno.

Od nuspojava u kardiovaskularnom sustavupovremeno se mogu pojaviti sinus tahikardija, palpitacije, posturalna hipotenzija te klinički nebitne EKG promjene u bolesnika s normalnim srčanim statusom.

U probavnom sustavumučnina je česta, dok su povraćanje, abdominalne smetnje, proljev i anoreksija povremene pojave. Mogu se povisiti i vrijednosti jetrenih transaminaza, a mogu nastati i alergijske kožne reakcije (kožni osip, urtikarija), fotosenzitivnost i svrbež.

Bolesnicima se može povećati tjelesna težina te poremetiti libido i potencija, a povremeno se mogu uočiti galaktoreja i povećanje grudi. Promjene okusa i tinitus su rjeđi.

Ponekad nakon naglog prekida liječenja Anafranilom ili naglog smanjenja doze bolesnici mogu osjetiti mučninu ili povraćati, a mogu se pojaviti i bol u trbuhu, proljev, nesanica, glavobolja, nervoza ili anksioznost.

O svakoj nuspojavi valja obavijestiti svog liječnika ili ljekarnika.

Rok valjanosti
Označen je na pakovanju.
Lijek se ne smije rabiti nakon isteka roka valjanosti.
Čuvati pri temperaturi do 25 °C.

LIJEK VALJA ČUVATI IZVAN DOSEGA DJECE!

Obnova upute
Studeni, 2000.

Broj i datum Rješenja: 530-10/00-01/269 od 10. travnja 2001.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 13:17 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

PRAXITEN (oksazepam)


Korisnici mogu potražiti više informacija na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Praxiten tablete
oxazepamum

ATK: Anksiolitici (N05BA)

Sastav
1 tableta sadržava 15 mg oksazepama.
Pomoćne tvari: laktoza, škrob kukuruzni.


Farmaceutski oblik i veličina pakovanja
tablete; 30 tableta


Farmakoterapijska skupina i djelovanje

Praxiten 15 je psihofarmak iz reda benzodiazepina, s blagim pouzdanim anksiolitičkim djelovanjem. Djelatna tvar, oksazepam na središnji živčani sustav djeluje depresivno pojačavajući ili olakšavajući učinke inhibicijskog neurotransmitora GABA-e, djelovanjem na specifični receptor. Osim anksiolitičkog posjeduje sedativno i hipnotičko djelovanje, ovisno o dozi. Ima antikonvulzivne učinke te relaksacijske učinke na skeletno mišićje. Praxiten 15 je izrazito učinkovit u bolesnika s afektivno-emocionalnim i psihovegetativnim poremećajima.

Proizvođač
PLIVA d.d.
Ulica grada Vukovara 49, 10 000 Zagreb, Hrvatska


Način i mjesto izdavanja
Na recept (samo u ljekarnama i zdravstvenim ustanovama).

Terapijske indikacije

Praxiten 15 se primjenjuje za smanjenje, odnosno uklanjanje napetosti, tjeskobe, nemira, razdražljivosti i nesanice bez obzira da li se ti simptomi javljaju samostalno ili uz neku organsku bolest. Među određenim oblicima nesanica, posebice je djelotvoran u onih psihičkog podrijetla.

Kontraindikacije

Preosjetljivost na benzodiazepine, akutna plućna insuficijencija, psihoze, glaukom uskog kuta, mijastenija gravis. Praxiten 15 se ne smije davati djeci.

Mjere opreza

Pri kontinuiranoj uporabi Praxitena duljoj od četiri tjedna, moguć je razvoj ovisnosti i zbog toga liječenje ne bi trebalo trajati dulje. Liječenje oksazepamom treba prekidati postupnim smanjivanjem doze da bi se izbjegli apstinencijski simptomi.

Interakcije

Praxiten 15 se ne smije uzimati s ostalim depresorima središnjeg živčanog sustava, a osobito ne s alkoholom. Ostale interakcije oksazepama uglavnom nisu klinički signifikantne.

Posebna upozorenja

Praxiten 15 s oprezom valja primjenjivati u bolesnika s oštećenom jetrenom ili bubrežnom funkcijom, te u bolesnika s kroničnom opstruktivnom bolesti pluća.
Stariji su bolesnici u pravilu osjetljiviji na učinke benzodiazepina te u njih liječenje valja započeti najmanjim učinkovitim dozama.
Praxiten 15 umanjuje sposobnost upravljanja vozilima i strojevima te ga vozači ne smiju uzeti 4 sata prije početka vožnje, ni tijekom vožnje.

Trudnoća i dojenje

Praxiten 15 treba izbjegavati tijekom trudnoće, posebice tijekom prvog tromjesečja.
Oksazepam može prijeći u mlijeko dojilja, te se liječenje Praxitenom 15 tijekom dojenja ne preporučuje.


Doziranje i način uporabe

1-2 tablete 2-3 puta na dan, a po potrebi još 1 tableta prije spavanja.
Starijim bolesnicima se daju najmanje učinkovite doze, koje se po potrebi mogu postupno povećavati.

P r e d o z i r a n j e

Predoziranje benzodiazepinima ispoljava se raznim stupnjevima depresije središnjeg živčanog sustava. Mogu se pojaviti pospanost, konfuzija, letargija, slabost, usporeni refleksi, usporena srčana frekvencija, problemi s disanjem ili govorom, ataksija, posrtanje, a u znatno ozbiljnijim slučajevima hipotenzija i koma.

Liječenje Praxitenom 15 valja prekinuti. Liječenje predoziranja je općeito suportivno. Da bi se smanjila apsorpcija u svjesnog bolesnika valja potaknuti povraćanje i primijeniti aktivni ugljen, a u nesvjesnog isprati želudac. Intravenskom infuzijom tekućina povećava se diureza. U slučaju depresije disanja primjenjuje se kisik, a u slučaju hipotenzije vazopresori. Valja nadzirati i održavati vitalne funkcije. Oksazepam se ne može ukloniti dijalizom.


Nuspojave

Mogu se pojaviti ataksija, vrtoglavica, pospanost koje su ovisne o dozi i obično se smanjuju ili nestaju tijekom liječenja. Moguće su i smetnje govora, a rijeđe konfuzija, depresija, alergijske reakcije (osip, svrbež), promjene u krvnoj slici (anemija, leukopenija, trombocitopenija), jetrena disfunkcija, hipotenzija, tahikardija, mišićna slabost, umor, poremećaji pamćenja, probavne smetnje, promjene libida, smetnje vida, glavobolja, problemi s mokrenjem, ali i paradoksne reakcije (ekscitacija).

Kao i u ostalih benzodiazepina, tijekom liječenja Praksitenom 15 moguć je razvoj ovisnosti, posebice nakon većih doza i duljeg liječenja. Stoga se tijekom 2 do 3 dana nakon naglog prekida liječenja Praksitenom 15 mogu pojaviti apstinencijeki simptomi, i to najčešće iritabilnost, živčanost i problemi sa spavanjem. Rijeđe mogu pojaviti grčevi u trbuhu, mučnina, povraćanje, konfuzija, pojačano znojenje, depresija, depersonalizacija, mišićni grčevi, promjene percepcije, parestezije, fotofobija, tahikardija, drhtanje, a još je rijeđa pojava konvulzija, delirija, halucinacija i paranoidnih simptoma.

O svakoj nuspojavi valja obavijestiti svog liječnika ili ljekarnika.


Rok valjanosti
Označen je na pakovanju.
Lijek se ne smije rabiti nakon isteka roka valjanosti.
Čuvati pri temperaturi do 25 °C zaštićeno od svjetlosti.

LIJEK VALJA ČUVATI IZVAN DOSEGA DJECE!

Obnova upute:
Travanj, 1998.


Broj i datum Rješenja:

530-10/99-01/254 od 23. srpnja 1998.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 13:08 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

LEXAURIN (bromazepam)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Sastav
1 tableta sadržava 1,5 mg, 3 mg ili 6 mg bromazepama.

Proizvođač
Krka


Djelovanje

Bromazepam je benzodiazepinski anksiolitik. U manjim dozama smanjuje psihičku napetost, nemir i tjeskobu, a da pritom ne utječe na motoričku aktivnost. U većim dozama očituje sedativno i mišićno-relaksirajuće djelovanje, što je važno za liječenje težih neurotskih i psihosomatskih poremećaja.

Bromazepam se brzo apsorbira. Najviše serumske koncentracije postiže za 1 do 2 sata. Vrijeme polueliminacije iznosi 8 do 20 sati. Metabolizira se u jetri i izlučuje mokraćom, a 2 do 6% lijeka izluči se stolicom.


Indikacije

Anksioznost, napetost, uznemirenost, poremećaji spavanja.

Funkcijski poremećaji srca i krvnih žila, dišnih, probavnih i urogenitalnih organa nastali zbog stresa, anksioznosti i napetosti.

Drugi psihosomatski poremećaji, npr. glavobolja ili psihogene dermatoze.

Anksioznost i napetost pri kroničnim organskim bolestima.

Apstinencijski sindrom.


Kontraindikacije

Preosjetljivost na benzodiazepine. Akutni glaukom uskoga kuta. Miastenija gravis. Teška respiratorna insuficijencija. Akutno trovanje etanolom ili lijekovima koji deprimiraju središnji živčani sustav (barbiturati, neuroleptici, antidepresivi, drugi anksiolitici i antihistaminici).


Mjere opreza

U starijih i onemoćalih bolesnika te bolesnika s organskim promjenama središnjega živčanog sustava bromazepam treba uvoditi oprezno i postupno.

Osobe koje su sklone zloporabi psihoaktivnih tvari kao što su alkoholičari i drugi ovisnici, a liječe se bromazepamom, treba pažljivo nadzirati.

Pažljivo treba nadzirati i bolesnike s teškim oštećenjima bubrega i jetre. Ne preporučujemo ga kao monoterapiju u depresivnih i psihotičnih bolesnika.

Neškodljivost i učinkovitost lijeka u djece još nisu dovoljno istražene.


Interakcije

Tijekom liječenja bolesnik ne smije piti alkoholna pića jer ona pojačavaju djelovanje bromazepama.

Lijekovi koji djeluju na SŽS (neuroleptici, antidepresivi, drugi anksiolitici, hipnotici, analgetici, anestetici i antihistaminici) mogu s bromazepamom djelovati sinergistički pa je pri kombiniranom liječenju potreban oprez.


Trudnoća i dojenje

Trudnice ga mogu uzimati kad je to neophodno, i to samo ako je korist veća od rizika za plod.

Bromazepam prelazi u majčino mlijeko pa majke tijekom liječenja ne smiju dojiti.


Posebna upozorenja

Bromazepam može utjecati na psihofizičke sposobnosti naročito ako ga bolesnik uzima zajedno s alkoholnim pićima ili depresorima središnjega živčanog sustava. Liječnik i ljekarnik moraju na to upozoriti bolesnika ako on tijekom liječenja upravlja motornim vozilima ili strojevima.


Doziranje

Doziranje je individualno.

Dnevne doze: 1 tableta = 1,5 mg, 3 mg ili 6 mg
- ambulantno liječenje: 2 do 3 x 1,5 do 3 mg
- bolničko liječenje: 2 do 3 x 6 do 12 mg*

* Najveća dnevna doza iznosi 60 mg podijeljena na 2 do 3 dijela.

Ambulantne bolesnike počinjemo liječiti malim dozama koje prema potrebi povećavamo kako bismo postigli optimalno djelovanje.

Starijim bolesnicima preporučujemo pola doze.

Dugotrajno liječenje ne smije se naglo prekidati nego dozu treba smanjivati postupno.


Neželjeni učinci

Bolesnici dobro podnose i visoke doze bromazepama. U osjetljivih bolesnika mogu se javiti blagi umor, pospanost, vrtoglavica, omaglica, tek iznimno mišićna slabost. Te neželjene učinke izbjegavamo prilagođavanjem doze. Vrlo se rijetko javljaju glavobolja, smetenost, ataksija, smetnje ponašanja i koncentracije, disartrija, zaboravnost, zaplitanje pri govoru, smanjenje libida i alergijske reakcije.

Nakon dugotrajnog liječenja visokim dozama bilo kojeg benzodiazepina može se javiti ovisnost.

Iznimno može doći do paradoksne reakcije. Ako se jave agitacija, povećana mišićna spastičnost, smetnje spavanja ili halucinacije, liječenje treba prekinuti.


Predoziranje

Uzimanje veće količine tableta može izazvati poremećaje svijesti sve do kome, hiporefleksiju ili arefleksiju, respiratornu insuficijenciju ili čak zastoj disanja, osobito pri istodobnom trovanju alkoholom ili drugim lijekovima koji deprimiraju središnji živčani sustav.

Učinkovit specifični antidot je flumazenil. Njegov je učinak bitno kraći od učinka bromazepama pa bolesnika treba nadzirati više sati nakon buđenja i prema potrebi dozu flumazenila ponoviti.


Oprema
30 tableta po 1,5 mg, 3 mg ili 6 mg

O čemu dalje želite čitati?

...

- 01:06 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

CIPRALEX (escitalopram)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



Cipralex®
Tablete 5 mg, 10 mg, 15 mg i 20 mg

Sastojci Cipralexa?
Aktivni sastojak je escitalopram. Svaka tableta Cipralexa sadrži 5 mg, 10 mg, 15 mg ili 20 mg aktivne supstance escitalopram i sol oksalne kiseline. Pomoćne tvari su mikrokristalna celuloza, koloidni bezvodni silicijev dioksid, talk, kroskarmellosnatrium, magnezij stearat, hipomelos, makrogol 400 i titandioksid (bijela boja E171).

Posjednik odobrenja za prodaju/Proizvođač:
H. Lundbeck A/S, Ottiliavej 9, DK-2500 KÖPENHAMN, Danmark

Ostale obavijesti:
H. Lundbeck AB, Box 23, 250 53 HELSINGBORG, Tel: 042-25 43 00

1. ŠTO JE CIPRALEX I ZAŠTO SE KORISTI?

Izgled lijeka:
Cipralex su tablete s ovojnicom od 5 mg, 10 mg, 15 mg i 20 mg. Tablete imaju slijedeći izgled:
5 mg Okrugle, bijele, bikonveksne, tablete s ovojnicom, s oznakom EK na jednoj strani.
10 mg Ovalne, bijele, urezane tablete s ovojnicom označene s E i L sa svake strane udubljenja.
15 mg Ovalne, bijele, urezane tablete s ovojnicom označene s E i M sa svake strane udubljenja.
20 mg Ovalne, bijele, urezane tablete s ovojnicom označene s E i N sa svake strane udubljenja.

Skupina lijekova
Cipralex je selektivni blokator serotonina (SSRI), pripada skupini lijekova koja se naziva antidepresivi. Ti lijekovi pomažu normalizaciji nivoa serotonina u mozgu. Poremećaj u sistemu serotonina u mozgu se smatra važnim čimbenikom pri razvoju depresije i srodnih bolesti.

Zašto se koristi Cipralex?
Cipralex se koristi za liječenje depresije.
Cipralex se koristi za liječenje panične tjeskobe, socijalne fobije i općenito teške duševne tjeskobe ili nemira. Liječnik vam je možda prepisao Cipralex za neku drugu bolest. Pitajte svog liječnika zbog čega vam je prepisan Cipralex.

2. PRIJE UPOTREBE CIPRALEXA

Nemojte koristiti Cipralex:
- ukoliko ste alergični na escitalopram ili neku drugu tvar u tabletama (pogledaj popis sastojaka na početku upute). Savjetujte se sa svojim liječnikom ukoliko ste nesigurni.
- ukoliko istovremeno koristite ne selektivne MAO-blokatore (lijekove koji se, isto tako koriste protiv depresije). Savjetujte se sa svojim liječnikom ukoliko ste nesigurni.

Budite posebno oprezni sa Cipralexom

Recite svom liječniku ukoliko imate neke druge bolesti. To je posebno važno ukoliko:
• imate bolest jetre ili šećernu bolest (može postojati razlog za prilagođavanje doze lijeka za te bolesti ili doze Cipralexa).
• imate epilepsiju ili sklonost grčevima.
Liječenje antidepresivima ponekad izaziva pojavu grčeva. Važno je da informirate svog liječnika ukoliko imate grčeve ili povećanu frekvenciju grčeva pri upotrebi Cipralexa. To je od posebne važnosti ukoliko koristite lijek u čijim uputama se navodi sličan tekst upozorenja.
• imate neku bolest koronarnih krvnih žila.
• primate elektrokonvulzivnu terapiju.

Primjena u liječenju djece i mladeži ispod 18 godina

Cipralex se obično ne koristi u liječenju djece i mladeži ispod 18 godina. Pri uzimanju lijekova ove vrste je rizik nuspojava kao što su pokušaj samoubojstva, razmišljanja o samoubojstvu i neprijateljstvo (uglavnom agresivnost, inat i ljutnja) veći kod pacijenata mlađih od 18 godina. Uprkos tome liječnik može prepisati Cipralex pacijentima mlađim od 18 godina, ukoliko liječnik smatra da je to u redu. Ukoliko ste mlađi od 18 godina i želite diskutirati zbog čega vam je prepisan taj lijek, ponovo se obratite svom liječniku.
Isto tako obavijestite svog liječnika ukoliko primjetite neki od gore navedenih simptoma ili se simptomi pogoršaju. Dugoročni efekti na rast, sazrijevanje, razvoj i ponašanje još nisu utvrđeni za djecu i mladež ispod 18 godina.
Ukoliko se vaše liječenje promijeni sa selektivnog MAO-A blokatora moklobemid (koji se također koristi pri liječenju depresije) na Cipralex, preporučujemo vam jedan dan pauze prije početka korištenja Cipralexa.
Ukoliko prekidate liječenje Cipralexom, preporučujemo vam sedam dana pauze prije početka korištenja moklobemida.
Nije općenito preporučljiva kombinacija Cipralexa i moklobemida, ali u pojedinim slučajevima se događa da liječnik odredi liječenje kombinacijom lijekova. Postoji rizik javljanja nuspojava pri korištenju te kombinacije.
Ukoliko pri korištenju moklobemida i Cipralexa primjetite simptome kao što su visoka temperatura, nenadano stezanje mišića i drhtanje, razdražljivost i smetenost morate prekinuti terapiju i odmah kontaktirati svog liječnika. Postoje izvještaji u kojima su lijekovi istog tipa kao Cipralex izazvali povećana kožna krvarenja (koja se na primjer manifestiraju povećanom sklonosti izbijanju modrica). Rizik je veći ukoliko ste skloni krvarenju ili ukoliko istovremeno koristite lijekove koji utječu na sposobnost koagulacije krvi, na primjer acetilsalicilna kiselina, nesteroidni lijekovi protiv upale (lijekovi koji se koriste protiv bolova i upale), pojedini lijekovi koji djeluju anti psihozno ili triciklični antidepresivi. Rizik je pojačan pri uzimanju tiklopidina, dipiramidola (oba lijeka se koriste pri smanjivanju rizika stvaranja krvnih ugrušaka) ili lijekova koji smanjuju koagulaciju (antikoagulanti).

Uzimanje Cipralexa s hranom i pićem:
Nije dokazano da Cipralex djeluje na djelovanje alkohola. Kao i za druge lijekove koji utječu na središnji nervni sustav, ne preporučava se korištenje alkohola za vrijeme liječenja Cipralexom.

Trudnoća
Nemojte koristiti Cipralex u trudnoći ili ukoliko dojite, ukoliko se niste savjetovali sa svojim liječnikom o rizicima i prednostima liječenja.
Općenito stanje vašeg novorođenog djeteta se može pogoršati upotrebom ove vrste lijekova (antidepresivni lijekovi).

Sposobnost upravljanja vozilom i upotreba strojeva
Cipralex utječe na smanjivanje sposobnosti reagiranja kod nekih osoba. O tome bi trebali razmišljati u situaciji kad se traži pojačana pozornost, na primjer pri upravljanju automobilom i obavljanju preciznih poslova. Osobno ste odgovorni za procjenu vaše sposobnosti pri upravljanju motornim vozilom ili obavljanju rizičnih poslova. Jedan od čimbenika koji može utjecati na vašu sposobnost je upotreba lijekova zbog njihovog djelovanja i/ili nuspojava. Pročitajte cijeli tekst radi upute. Ukoliko se osjećate nesigurni posavjetujte se sa svojim liječnikom ili
osobljem u ljekarni.

Upotreba drugih lijekova:
Na liječenje se može utjecati istovremenim korištenjem drugih lijekova. Recite svom liječniku ili ljekarniku ukoliko koristite ili ste nedavno koristili druge lijekove, čak i one bez recepta.
Budite oprezni pri kombiniranju Cipralexa i slijedećih lijekova:
• Selegilin (koristi se pri liječenju Parkinsonove bolesti), tramadol (koristi se protiv teških bolova),
typtofan (koristi se pri problemima sa spavanjem/potištenosti), sumatriptan (koristi se pri liječenju migrene) i lijekova koji pripadaju istoj skupini lijekova kao sumatriptan.
Ukoliko dobijete visoku temperaturu, osjetite razdražljivost, smetenost, drhtavicu i nenadanu mišićnu spastičnost (serotonergni sindrom) pri upotrebi kombinacije Cipralexa i nekog od tih lijekova, morate odmah potražiti liječnika.
• Litij (koristi se za liječenje manodepresivnih bolesti).
• Lijek koji može smanjiti prag grčeva: antidepresivna sredstva (triciklička sredstva i SSRI) i neuroleptika (fantiazin, tioxanten i butyrofenon), meflokin (koristi se pri liječenju malarije), bupropion (sredstvo pri ovisnosti o nikotinu) i tramadol (koristi se protiv jakih bolova).
• Gospinu travu/kantarion ( Hypericum perforatum - prirodni lijek koji se koristi protiv potištenosti).
• Oralni antikoagulativi i drugi lijekovi koji utječu na sposbnost zgrušavanja krvi.
• Cimetidin, omeprazol, lansoprazol (koristi se za liječenje čira na želudcu) i fluvoxamin (antidepresivno sredstvo) i tiklopidin (koristi se za smanjivanje rizika stvaranja krvnog ugruška).
• Metoprolol, flecainide i propafenon (koriste se pri liječenju bolesti srca i krvožilnog sustava).
Pogledajte poglavlje – Budite posebno oprezni sa Cipralexom.

3. NAČIN PRIMJENE CIPRALEXA

Upute o doziranju
Dozu određuje vaš liječnik i prilagođava je posebno vama. Važno je pridržavati se uputa.
Naljepnica na pakovanju vas informira o količini tableta koje trebate uzimati i učestalosti.
Nikada nemojte promijeniti doziranje ukoliko niste razgovarali s liječnikom.
Ukoliko ste nesigurni pitajte svog liječnika ili u ljekarni.
Cipralex se koristi kao dnevna jednokratna doza. Cipralex se može uzimati sa ili bez hrane.

Odrasli

Depresija
Najuobičajenija doza je 10 mg dnevno. Maksimalna preporučljiva doza je 20 mg dnevno.
Panični sindrom
Početna doza je 5 mg dnevno u toku prvog tjedna a nakon toga 10 mg dnevno. Maksimalna doza koja se preporučava je 20 mg dnevno.
Socijalni strah (fobija)
Najuobičajenija doza je 10 mg dnevno. Do ublažavanje simptoma obično dolazi nakon 2-4 tjedna. Ovisno o vašem stanju, nakon korištenja lijeka u određenom vremenu, će liječnik eventualno podesiti dozu na 5 do 20 mg dnevno.
Duševna tjeskoba
Početna doza je 10 mg dnevno. Vaš liječnik može povećati dozu na maksimum 20 mg dnevno.

Stariji pacijenti
Stariji pacijenti se u pravilu liječe manjim dozama.

Djeca i mladež mlađa od 18 godina
Cipralex se ne daje djeci i mladeži mlađoj od 18 godina. Dodatne upute pročitajte u poglavlju 2.

Smanjena funkcija jetre
Pacijentima s bolestima jetre se preporučava početna doza od 5 mg u toku prva dva tjedna, a nakon toga se doza može povećati na 10 mg, prema potrebi.
Pri potrebi se tablete mogu prepoloviti. Stavite tabletu na ravnu podlogu s urezom prema gore. Pritisnite kažiprstima na svaki kraj tablete.

Sigurnost korištenja Cipralexa u dozama većim od 20 mg dnevno još nije ispitana u dovoljnom obimu. Vaš liječnik će prepisati veću dozu samo ako je to neophodno.
Kao i za druge lijekove protiv depresije, paničnog sindroma ili socijalne fobije može proći nekoliko tjedana prije nego Cipralex počne djelovati i vi se osjećati bolje. Nastavite s liječenjem iako treba vremena dok vam se stanje poboljša.
Vrijeme liječenja je individualno. Nastavite s uzimanjem tableta sve dok vam liječnik preporučuje. Latentna bolest može biti dugoročna i vaši simptomi se vratiti ukoliko se liječenje prerano prekine. Zato se preporučuje da nastavite liječenje najmanje 6 mjeseci nakon prestanka postojanja simptoma.
Razmišljanja o samoubojstvu su uobičajena kod pacijenata koji boluju od depresije. Obično su prisutna sve do pojave antidepresivnog efekta liječenja. Upoznajte porodicu i terapeuta o svom stanju i recite liječniku ukoliko dođe do pogoršanja vaših simptoma depresije.
Neki pacijenti koji imaju manodepresivnu bolest mogu pasti u stanje manije.
Ukoliko smatrate da je efekt Cipralexa prejak ili preslab obratite se svom liječniku ili ljekarni.

Ukoliko koristite previše Cipralexa:
Kontaktirajte liječnika, bolnicu ili Centralu za informacije o otrovima (tel.112) ukoliko ste uzeli previše lijeka ili ako dijete samo pogrešno uzme lijek.
Ukoliko zaboravite uzeti Cipralex:
Uzmite svoju slijedeću dozu kao i obično. Nemojte uzeti duplu dozu radi kompenziranja doze koju ste propustili.
Efekti koji se mogu pojaviti nakon prestanka uzimanja Cipralexa:
Ukoliko se terapije naprasno prekine mogu se eventualno pojaviti simptomi kao npr. vrtoglavica, mučnina i glavobolja. Kada ste proveli terapiju važno je postepeno smanjivanje doze Cipralexa u toku nekoliko tjedana.

4. EVENTUALNE NUSPOJAVE
Neke osobe mogu pri upotrebi Cipralexa doživjeti neželjene efekte (nuspojave).
Nekoliko od niže navedenih efekata mogu biti simptomi vaše bolesti i počet će nestajati kad se počnete bolje osjećati. Ukoliko su nuspojave neprijatne ili traju više od 1-2 tjedna trebate se ponovo obratiti liječniku.
Slijedeće nuspojave su zabilježene u kliničkim testovima:

Najčešće (više od 1 na 10):
· Mučnina

Uobičajene (manje od 1 na 10 više od 1 na 100):
· Upala sinusa
· Smanjen apetit
· Teškoće s uspavljivanjem
· Pospanost
· Vrtoglavica
· Zijevanje
· Proljev
· Zatvor
· Povećano znojenje
· Seksualni poremećaji (muškarci mogu osjetiti problem odgođene ejakulacije ili problem erekcije dok žene mogu doživjeti gubitak spolne želje i poteškoće doživljavanja orgazma).
· Iscrpljenost
· Temperatura

Manje uobičajene (manje od 1 na 100):
· Teškoće sa spavanjem
· Promjene okusa

Ukoliko primjetite jednu ili više nuspojava koje nisu spomenute u ovom uputstvu recite to svom liječniku ili u ljekarni.

Neke druge nuspojave se mogu pojaviti kod lijekova koji djeluju na isti način kao i Cipralex:
· Jaka algergijska reakcija (anafilaktična reakcija)
· Vrtoglavica u uspravnom položaju zbog niskog tlaka
· Smanjen nivo natrija u krvi (simptom je osjećaj bolesti i bezvoljnosti uz slabost mišića ili smetenost)
· Zamagljeni vid
· Povraćanje
· Suhoća usta, koja povećava rizik stvaranja karijesa (pažljiva higijena usne šupljine je jako važna).
· Nenormalne vrijednosti funkcije jetre (povećan broj enzima jetre u krvi)
· Bol u mišićima ili zglobovima
· Visoka temperatura, razdražljivost, smetenost, drhtavica i nenadana mišićna spastičnost mogu biti znak jedne vrlo rijetke pojave koja se zove serotonerni sindrom
· Grčevi, drhtanje, poremećaji motorike (nekontrolirani pokreti mišića)
· Halucinacije, manija, smetenost, ozbiljno stanje zabrinutosti, duševna tjeskoba, osjećaj nestvarnosti, napadi panike, nervoza
· Otežano mokrenje
· Nadolazak mlijeka kod žena koje ne doje
· Osip, povećana sklonost modricama, svrbež, angioedem (nateknutost lica, usnica, jezika i/ili ždrijela, ponekad s gušenjem ili poteškoćama gutanja)

5. ČUVANJE CIPRALEXA
Lijek valja čuvati izvan vidokruga i domašaja djece.
Nemojte koristiti ovaj lijek nakon roka upotrebe označenog na naljepnici.
Radi čuvanja okoliša i iz sigurnosnih razloga višak lijeka ili stari lijek predajte ljekarni radi zbrinjavanja.

Tekst upute odobren najkasnije 16-12-2005

O čemu dalje želite čitati?

...

- 00:18 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

ponedjeljak, 09.02.2009.

APAURIN (diazepam)


Korisnici mogu više informacija potražiti na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



diazepamum
dražeje, tablete, injekcije
anksiolitik, hipnosedativ, miorelaksans, antikonvulziv

Sastav
1 obložena tableta sadržava 2 mg diazepama
   Pomoćne tvari: laktoza, saharoza, narančasto bojilo E110
1 obložena tableta sadržava 5 mg diazepama
   Pomoćne tvari: laktoza, saharoza, plavo bojilo E132, žuto bojilo E104
1 obložena tableta sadržava 10 mg diazepama
   Pomoćne tvari: laktoza, crno bojilo E151, plavo bojilo E131
1 ampula (2 ml) sadržava 10 mg diazepama

Pakiranje
Kutija s 30 obloženih tableta po 2 mg u blister pakiranju.
Kutija s 30 obloženih tableta po 5 mg u blister pakiranju.
Kutija s 30 obloženih tableta po 10 mg u blister pakiranju.

Farmakoterapijska skupina
N05BA01: benzodiazepinski anksiolitik

Posjednik odobrenja za stavljanje lijeka u promet
Krka Farma, d.o.o., Zagreb, Savska cesta 41/VIII, Hrvatska

Proizvođač
KRKA, tovarna zdravil, d.d., Novo mesto, Šmarješka cesta 6, Slovenija

Način izdavanja
Lijek se izdaje samo na liječnički recept.

Djelovanje

Diazepam je benzodiazepinski pripravak sa širokim područjem djelovanja. Djeluje anksiolitički, hipnosedativno, miorelaksirajuće i antikonvulzivno putem specifičnih benzodiazepinskih receptora koji su najbrojniji u limbičkomu sustavu, hipotalamusu, malomu mozgu i korpusu striatumu. Ovi receptori tvore anatomsku i funkcionalnu cjelinu s receptorima GABA. Nakon vezanja diazepama na receptor povećaju se GABA-e i inhibicija u središnjemu živčanom sustavu. Posljedica toga događanja je antikonvulzivno i mišićno relaksantno djelovanje. Zbog jačega djelovanja GABA-e smanji se djelovanje ekscitacijskih neurotransmitora serotonina, noradrenalina i acetilkolina, što povećava anksiolitičko i hipnosedativno djelovanje.
Diazepam se brzo i potpuno apsorbira. Najveće koncentracije u odraslih dostiže nakon 15 do 90 minuta, a u djece nakon 15 do 30 minuta. Vrlo je lipofilan i brzo se razdijeli po tijelu. 98 do 99% diazepama veže se na serumske bjelančevine. Metabolizira se u jetri. Glavni metabolit N-demetildiazepam biološki je aktivan. Vrijeme polueliminacije iznosi 30 do 200 sati. Izlučuje se putem bubrega pa u slučaju teškoga otkazivanja bubrega dozu treba prilagoditi. Pri jetrenim bolestima metaboliziranje je sporije, što zbog velike terapijske širine diazepama ne izaziva poteškoće.

Indikacije
Lijek je namijenjen za liječenje:
- svih bolesnih stanja za koja su značajni emocionalna napetost, anksioznost, ekscitacija, nemir, nesanica i mišićni spazmi (grčevi), posebno: neurotski poremećaji, psihosomatske smetnje, apstinencijski sindrom, anksiozna stanja koja prate organske bolesti (npr. angina pektoris)
- središnjih i perifernih mišićnih spazama (bolesti središnjega živčanog sustava sa spastičnim znakovima, hipertonus, hiperrefleksija, spazmi; mišićni spazmi vertebralnoga izvorai izvanzglobni reumatizam).

Injekcije. Akutna anksioznost i agitiranost, apstinencijski sindrom (delirium tremens), epileptički status, tetanus, akutni središnji i periferni mišićni grčevi. Anestezija: premedikacija, uvođenje u anesteziju, kardioverzija, manji kirurški zahvati, endoskopija. Porodiljstvo: za olakšavanje poroda, pri placenti previji, pri kasnoj eklampsiji i preeklampsiji.

Kontraindikacije

Lijek ne smiju uzimati bolesnici koji su preosjetljivi na diazepam ili na druge sastojke toga lijeka, tj. na druge benzodiazepine, bolesnici s akutnim glaukomom uskoga kuta, akutnom respiratornom insuficijencijom, miastenijom gravis, akutnim trovanjem alkoholom, sredstvima za uspavljivanje, analgeticima i drugim psihofarmacima, bolesnici u komi.

Mjere opreza

Upozorite liječnika ukoliko bolujete od kakve kronične bolesti, poremećaja metabolizma, ako ste preosjetljivi na neki lijek ili ako uzimate druge lijekove.
Starijim bolesnicima, djeci i bolesnicima s organskim promjenama središnjega živčanog sustava Apaurin se uvodi oprezno i postupno jer ga bolesnici vrlo različito podnašaju.
Oprez je također potreban pri kroničnim plućnim bolestima jer se respiratorna insuficijencija može pogoršati.
Brižno treba nadzirati bolesnike s teškim oštećenjima bubrežne ili jetrere funkcije, s teškim srčanim popuštanjem, s psihozama i bolesnike koji su skloni ovisnosti o alkoholu, psihofarmacima i narkoticima.
Pri dugotrajnom se uzimanju benzodiazepina može razviti tolerancija na njih, mogu se razviti znakovi psihičke i fizičke ovisnosti. Opasnost ovisnosti je veća pri uzimanju velikih doza i pri dugotrajnom uzimanju.
Nagli prekid liječenja može potaknuti apstinencijski sindrom, stoga se liječenje uvijek prekida postupno.
Obložene tablete po 5 mg i tablete po 10 mg nisu primjerene za djecu.


Interakcije

Upozorite liječnika ako uzimate bilo koji drugi lijek, pa iako ste ga dobili bez recepta.
Tijekom liječenja Apaurinom bolesnik ne smije piti alkoholna pića, budući da lijek smanjuje toleranciju na alkoho.
Pri istodobnom uzimanju Apaurina i sedativa, antidepresiva, neuroleptika, barbiturata, opioida, anestetika, MAO inhibitora, antiepileptika i antihistaminika, inhibitorni učinak na središnji živčani sustav je veći.
Učinak diazepama poveća i istodobno uzimanje etritromicina ili fifampicina.
Diazepam smanji učinak levodope.
Cimetidin smanji klirens diazepama i pojača njegovo djelovanje.
Hrana ne utječe na apsorpciju diazepama.

Pri dugotrajnom uzimanju preporučuje se kontrolu hemograma i osnovnih biokemijskih pokazatelja.

Posebna upozorenja

Trudnoća i dojenje

Ne preporučuje se uzimanje Apaurina tijekom trudnoće. Daje se samo u pojedinim nužnim slučajevima kada očekivana korist za majku opravdava rizik za dijete. Izlučuje se mlijekom, stoga se ne daje dojiljama; osim u nužnim slučajevima, a tada ne smiju dojiti.

Utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i strojevima
Lijek može utjecati na psihofizičke sposobnosti, posebice ako bolesnik pije alkoholna pića ili uzima inhibitore središnjeg živčevlja. Liječnik i ljekarnik moraju upozoriti bolesnika da lijek može promijeniti njegovu sposobnost za upravljanje vozilom ili strojem.
Tablete od 10 mg snažno utječu na psihofizičke sposobnosti, zato je tijekom liječenja zabranjeno upravljati motornim vozilima ili strojevima.


Doziranje i način primjene

Doziranje je individualno, ovisno o ozbiljnosti simptoma, dobi i stanju bolesnika.
Anksiozne i druge neurotske smetnje: 2 mg do 10 mg 2 do 3 puta na dan.
Nesanica: 4 mg do 10 mg uvečer prije spavanja.
Apstinencijski sindrom: 10mg 3 puta prvih 24 sata, kasnije 5 mg 3 puta na dan.
Mišićni spazmi: 2 mg do 10 mg 3 puta na dan.
Gerijatrija: 2 mg 1 do 2 puta na dan
Djeca, starija od 6 mjeseci: 1 mg do 2,5 mg 3 puta na dan
Liječenje počinje preporučenim dozama; nakon jednog do dva tjedna liječnik može po potrebi smanjiti dozu, tako da bolesnik uzima lijek jedanput na dan, najbolje uvečer.
Liječenje obično traje od nekoliko dana do nekoliko tjedana.

Predoziranje
Pri predoziranju može doći prije svega do pospanosti, omamljenosti, umora, dizartrije i respiratorne insuficijencije.
Iznimno se mogu pojaviti koma, hiporefleksija i arefleksija, respiratorna insuficijencija ili čak zastoj disanja.
Specifični je antidot za hitne slučajeve flumazenil, koji se daje intravenski. Budući da je njegov učinak bitno kraći od učinka diazepama, bolesnika treba nadzirati još nekoliko sati pošto se probudio. Bolesnika se, ako je potrebno, liječi i simptomatski.
Uzme li bolesnik Apaurin zajedno s kakvom drugom središnje djelujućom djelatnom tvari, posebice alkoholom, posljedice bez liječničke pomoći mogu biti mnogo teže.

Nuspojave

U osjetljivih bolesnika može se pojaviti umor, pospanost, povremeno također omaglica i mišićna slabost. Simptomi mogu prestati spontano ili nakon smanjenja doze.
Rijetke su nuspojave još i smetnje u ponašanju i koncentraciji, smušenost, depresija, noćne more, zaboravljivost, nerazgovijetan govor, smanjenje libida, poremećaji menstrualnog, alergijske reakcije.
Tijekom dugotrajnog uzimanja može doći do ovisnosti, kao i kod uzimanja drugih benzodiazepina.
Pri svim benzodiazepinima iznimno može doći do paradoksalne reakcije. Pojave li se agitacija, povećana mišićna spastičnost, smetnje spavanja ili halucinacije, liječenje treba prekinuti.
Ako ustanovite ili sumnjate na neželjene učinke lijeka, obavijestite o tome svojega liječnika ili ljekarnika.

Rok valjanosti i čuvanje
Lijek se ne smije rabiti nakon isteka roka valjanosti koji je naveden na kutiji.
Čuva se na temperaturi do 25°C, zaštićen od vlage i svjetlosti.
Lijek se čuva izvan dohvata djece.

Datum revizije teksta upute: 21.3.2000.

Broj i datum rješenja
UP/I-530-10/01-01/181 od 10.07.2001.
UP/I-530-10/01-01/182 od 10.07.2001.
UP/I-530-10/01-01/183 od 10.07.2001.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 14:01 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Utjecaj lijekova na psihofizičke sposobnosti


Mnogi ljudi koji obavljaju svoje redovne aktivnosti koriste lijekove. Lijekovi se i koriste zbog toga da bi se uz njih oboljeli osjećao bolje, izliječio ili što bolje kontrolirao svoju bolest. Činjenica je da mnogi lijekovi mogu utjecati na obavljanje složenijih funkcija u što se svakako ubraja upravljanje vozilima i strojevima. Lijekovi mogu:

- modificirati ponašanje i doživljavanje
- uzrokovati pospanost i sedaciju
- uzrokovati gubitak psihomotorne koordinacije
- uzrokovati poremećaj pažnje
- uzrokovati vrtoglavicu
- uzrokovati slabost mišića
- uzrokovati neravnotežu senzorija.

Postoje cijele grupe lijekova koje djelujući na periferni i središnji živčani sustav smanjuju sigurnost upravljanja vozilima i strojevima. Veliki je problem što na iste supstance ili njihove kombinacije ljudi reagiraju na različite načine. Djelovanje lijeka ovisi, između ostalog o:
- dozi lijeka
- stanju organizma
- životnoj dobi, spolu, tjelesnoj težini
- kombinacijama i interakcijama s drugim lijekovima
- farmaceutskom obliku lijeka
- dodatnim fizičkim i psihičkim stresovima

Upravo zbog tih velikih individualnih razlika u djelovanju lijekova, nema jasnog stava osim u manjem broju zemalja (Velika Britanija, Njemačka, zemlje Skandinavije…) o lijekovima koji ometaju psihofizičke sposobnosti u mjeri da bi same po sebi predstavljale kontraindikaciju za upravljanje vozilima i drugim strojevima.
Alkohol je sigurno najčešći uzročnik prometnih nesreća, gdje opasnost raste s porastom koncentracije u krvi. Umor je dodani faktor koji povećava opasnost od nesreća. Lijekovi su mnogo rjeđe uzročnici iako je vrlo upitno koliko se lijekovi kao uzrok nesreće uopće prate. Jedno je sigurno, određeni lijekovi predstavljaju iznimno veliku potencijalnu opasnost koje mnogi nisu svjesni.
Udio čovjeka u prometnoj nesreći, prema dosadašnjim procjenama iznosi 85%. U tih 85% najveći udio se odnos na:

1. POGREŠNE ODLUKE I PROCJENE
2. SPOSOBNOSTI:

- SPOSOBNOST OSJETNIH ORGANA (vidni, mišićni, slušni, kožni i osjet ravnoteže)
- PSIHOMOTORNE SPOSOBNOSTI (psihičke i mišićne reakcije)
- SLOŽENE MENTALNE SPOSOBNOSTI (inteligencija, temperament i sl.)
3. VJEŠTINA (koordinacija pokreta, brzina, procjena udaljenosti, širina i visina prolaza)
4. ZNANJE (poznavanje prometnih znakova, vlastitih sposobnosti i sl.)

Kad pogledamo ovu podjelu, vidimo da u ovih 85% zapravo nema segmenta u kojem se lijek kao faktor nesreće ne bi mogao naći!
Na žalost, ne postoji mnogo podataka o lijekovima kao uzroku nesreće. Lijek kao uzrok prometne nesreće ne istražuje se onako kako bi to trebalo. Veliki broj prometnih nesreća u protekloj godini okarakterizirano je kao: "bez poznatog psihofizičkog stanja" .
Obaveza je liječnika i ljekarnika upozoriti bolesnika o svim svojstvima lijeka pa naravno i na mogući učinak lijeka na smanjivanje psihofizičkih sposobnosti. Često to ne čine ni liječnici niti ljekarnici računajući na to da sve piše u uputi o lijeku. Koliko naši pacijenti čitaju te upute, a koliko ih i razumije što one točno znače, znamo svi iz prakse. Nedovoljno!

Svi iskusniji ljekarnici sjećaju se popisa lijekova pod naslovom TRIGONICI, koji je do 1991. izlazio u Registru lijekova. Stručna komisija za lijekove Saveznog komiteta za rad, zdravstvo i socijalnu zaštitu ondašnje nam države prihvatila je 1978. god. dvije liste lijekova. Prvu listu činili su lijekovi čije uzimanje predstavlja apsolutnu kontraindikaciju za upravljanje motornim vozilom ili strojevima. U toj grupi su neuroleptici, antidepresivi, anksiolitici, anestetici, hipnotici, antiepileptici, antiasmatici ali i antihistaminici, analgetici i spazmolitici. Ti lijekovi su na vanjskom omotu morali biti označeni crvenim trokutom. Druga lista je sadržavala lijekove koji "mogu" u određenim uvjetima utjecati na psihofizičke sposobnosti i njih je trebalo na omotu označiti znakom " ! ". Na ovoj listi nalazili su se anksiolitici, antituberkulotici, hormoni, antihistaminici, antidepresivi, anestetici, antiparkinsonici, analgetici i antipiretici, simpatolitici, antihipertenzivi, antitusici, uroantiseptici, antiemetici, antianginici, antireumatici… , dakle cijeli niz lijekova. Ovim popisima i uputama uz njih nije bilo rečeno koliko dugo može trajati utjecaj lijeka na psihofizičke sposobnosti jer proizvoljno navođenje nekog vremenskog roka ne može vrijediti za svakog pojedinca.

Zakon o stavljanju lijekova u promet donesen 1986. god. razlikuje ponovo dvije grupe trigonika i to one označene crvenim trokutom, a značile su ultimativnu zabranu upravljanja strojem, ukoliko nije prošlo najmanje 12 sati nakon upotrebe lijeka. Druga lista je sadržavala popis lijekova koji u određenim okolnostima "mogu" utjecati na psihofizičke sposobnosti. Kutije lijekova označene su praznim trokutom. Navođenje vremenskog razdoblja od 12 sati ne uzima u obzir farmakokinetiku koja je strogo individualna i ta odredba ugrađena u Zakon bila je korak natrag u odnosu na raniji.

Što imamo danas? Saznanja da postoji cijeli niz (prema prof. Francetiću 200-250) lijekova koji utječu na psihofizičke sposobnosti nisu se promijenila, činjenica da je danas sve više ljudi koji koriste neki od ovih "osumnjičenih" lijekova poznata je, način života u kojem vječna trka i nesigurnost konstanta jest, nosi svoj danak koji svi pomalo plaćamo zdravljem. Imamo i Zakon o sigurnosti prometa na cesti i njegov članak 198. u kojem se navodi da će ministar zdravstva podzakonskim aktom propisati listu lijekova koji se ne smiju upotrebljavati za vrijeme vožnje. Imamo i novi Zakon o lijekovima i medicinskim proizvodima, ali u njemu nema trigonika kao pojma, nema predviđenog označavanja lijekova koji djeluju na psihofizičke sposobnosti.
Kakva je situacija kod nas kad je u pitanju označavanje lijekova? Kao što smo svi svjedoci, na vanjskim pakiranjima lijekova koji su kod nas registrirani i ima i nema oznaka trokuta. Točno kako tko želi i hoće, što kod pacijenata stvara veliku zbrku. Većina vozača čula je nešto o postojanju oznake crvenog trokuta na kutiji onih lijekova koji mogu utjecati na sigurnost upravljanja strojevima ili vozilima. Sad smo svjedoci da na najvećem broju lijekova koji su nekad bili označeni trokutom ili koji su, primjerice, u Sloveniji obavezno označeni znakom trokuta, takve oznake nema te kod nedovoljno upozorenog pacijenta stvara krivu sliku.

Ne bi li bilo vrijeme barem ujednačiti označavanje lijekova u Republici Hrvatskoj, ne bi li nam bila dužnost iskoristiti sve moguće načine i upozoriti naše pacijente na potencijalno opasne lijekove? Oznaka trokuta na kutiji lijekova dakako nije dovoljna garancija da će se pacijent držati upozorenja, ali barem je jedan od koraka koji bi, uz potrebna upozorenja liječnika i ljekarnika, trebao doprinijeti smanjivanju broja nesretnih slučajeva nastalih upotrebom lijekova te povećati sigurnost vožnje i upravljanja strojevima.
U nastavku teksta ukratko ćemo spomenuti grupe lijekova koje najviše utječu na psihofizičke sposobnosti:

ANTIPSIHOTICI
- snažno utječu na psihičke funkcije, ponašanje, doživljavanje
- izazivaju sedaciju i motoričke smetnje
- poremećaj kognitivnih funkcija i pažnje
- dugotrajna upotreba ovih lijekova može poboljšati vozačke sposobnosti, no u početku liječenja i najmanje doze lijekova imaju ogroman rizik incidenta
- noviji antipsihotici imaju manje izraženu sedaciju i oštećenje kognitivnih simptoma

ANTIDEPRESIVI
- skupina lijekova koja se sve više koristi
- sama bolest je praćena poremećajem koncentracije, pažnje, umorom koji je posljedica nespavanja, anksioznošću
- u početku liječenja dolazi do pospanosti, glavobolja, zamagljenog vida, dezorijentiranosti, poremećaja pamćenja, vrtoglavice
- duljom upotrebom ovih lijekova popravlja se psihomotorička funkcija depresivnih bolesnika te u dobro kontroliranoj depresiji se oboljelima može dozvoliti upravljanje vozilima i strojevima

ANTIEPILEPTICI
- oboljeli od epilepsije imaju zakonsku zabranu upravljanja vozilima no lijekovi ove grupe se upotrebljavaju i kod drugih indikacija(neuropatske boli)
- izrazito djeluju na psihofizičke sposobnosti izazivajući pospanost, letargiju, mentalnu depresiju, nemir, konfuziju, omaglicu…

ANKSIOLITICI I HIPNOTICI
- najčešći propisivani anksiolitici i ujedno jedna od najčešće propisivanih grupa lijekova su benzodiazepini
- pospanost, nejasan vid, umor, zbunjenost, drhtavica
- gubitak motoričke koordinacije
- oštećenje pamćenja
- pojačava učinak ostalih depresora SŽS, iznimno opasna kombinacija s alkoholom

ANALGETICI I NSAR
- narkotički analgetici jako smanjuju psihofizičke sposobnosti, pospanost, tromost, halucinacije (iznimno često propisivani lijek iz ove grupe je tramadol – koliko naših pacijenata zna za iznimno veliki upliv ovog lijeka na sposobnosti vožnje?)
- kombinirani analgetici (Plivadon, Caffetin) dugotrajnom upotrebom i visokim dozama mogu nastati ozbiljne nuspojave opijata (morfin)
- kod antireumatika potreban je poseban oprez kod upotrebe indometacina koji ima nuspojave sa sa strane SŽS

LOKALNI ANESTETICI
- najčešći primjenjivani je lidokain
- nemir, anksioznost, konvulzije
- smetnje vida, sinkope, mučnine, povraćanje
- oprez kod malih kirurških i stomatoloških zahvata!

ANTIMIKROBNI LIJEKOVI
- kinolonski antibiotici mogu dovesti do podražaja SŽS i tako bitno utjecati na psihofizičke sposobnosti(čak i do mjere izazivanja konvulzija)
- metronidazol koji se upotrebljavaju kod vaginalnih infekcija, anaerobnih infekcija te vrlo često u trojnoj kombinaciji kod liječenja ulkusa uzrokovanog bakterijom H.pylori
- može doći do poremećaja svijesti i konvulzija,mučnina,smetnji vida,gluhoće
- zabranjeno uzimanje alkohola za vrijeme terapije i do 48 sati nakon prekida terapije

ANTIHISTAMINICI
- međusobno se razlikuju po dužini djelovanja i izazivanju pospanosti
- izraženost sedacije u novim antihistaminicima je manji
- stariji antihistaminici (Dramine, Dimidril, Synopen) utječu jako na psihofizičke sposobnosti

ANTIDIJABETICI
- hipoglikemija je najveća opasnost kod primjene lijekova ove grupe
- naučiti pacijenta znakove hipoglikemije
- nastojati da se dijabetes dobro stabilizira prije nego li se pacijent vrati upravljanju stroja ili vozila

ANTIHIPERTENZIVI
- opasnost od hipotenzivnog učinka na psihofizičke sposobnosti vozača
- potrebno je dobro titrirati dozu
- preporuka je da se u početku liječenja ovim lijekovima izbjegava upravljanje vozilima
- vrlo često propisivana grupa lijekova su beta blokatori (propranolol ima daleko više nuspojava sa strane SŽS od puno više propisivanog atenolola)

ANTITUSICI
- sedativno djelovanje imaju antitusici centralnog djelovanja npr.folkodin i kodein koji su derivati morfina
- za vrijeme uzimanja folkodina i kodeina može se smanjiti sposobnost upravljanja vozila
- oprez kod uzimanja alkohola i drugih lijekova - depresora SŽS-a

Farmakoterapijski priručnik 4 donosi popis lijekova koji imaju utjecaj na psihofizičke sposobnosti te su u njemu ti lijekovi razvrstani u tri kategorije:

Kategorija 1 - lijekovi koji pod određenim okolnostima mogu utjecati na psihofizičke sposobnosti:
ˇ aciklovir (Aciklovir, Virolex)
ˇ baklofen (Lioresal)
ˇ ciprofloksacin (Cipromed, Ciprinol, Ciprobay)
ˇ glibenklamid (Euglucon, Glibenklamid)
ˇ indometacin (Indometacin)
ˇ inzulini svi
ˇ metronidazol (Medazol, Efloran)
ˇ nitrofurantoin (Ninur)

Kategorija 2 - lijekovi koji imaju manji do umjeren utjecaj na psihofizičke sposobnosti (povećava se ukoliko se koristi više različitih lijekova ili alkohol):

ˇ alprazolam (Xanax, Helex)
ˇ cinarizin (Cinarizin forte, Stugeron, Cinedil)
ˇ etosuksimid (Asamid)
ˇ famotidin (Ulfamid, Famosan)
ˇ fluoksetin (Fluval, Prozac, Portal)
ˇ flufenazin (Lyogen, Moditen)
ˇ fluvoksamin (Fevarin)
ˇ haloperidol (Haldol)
ˇ karbamazepin (Tegretol)
ˇ ketotifen (Dihalar)
ˇ kloropiramin (Synopen)
ˇ klomipramin (Anafranil)
ˇ klonazepam (Rivotril)
ˇ kodein (Caffetin,Codeini phosphatis, Plivadon)

Kategorija 3 - lijekovi koji lijekovi koji jako utječu na psihofizičke sposobnosti:
ˇ amitriptilin (Amyzol,Tryptizol)
ˇ bromazepam (Lekotam, Lexaurin, Lexilium)
ˇ diazepam (Apaurin, Normabel, Diazepam, Valium)
ˇ dimenhidrinat (Dramina)
ˇ fenobarbiton (Phenobarbiton)
ˇ fenitoin (Difetoin)
ˇ fentanil (Durogesic)
ˇ flurazepam (Fluzepam)
ˇ levopromazin (Nozinan)
ˇ lorazepam (Lorsilan)
ˇ meprobamat (Meprobamat)
ˇ metadon (Heptanon)
ˇ midazolam (Dormicum)
ˇ morfin-klorid
ˇ morfin-sulfat (MST continus, MST uno)
ˇ pentazocin (Fortral)
ˇ primidon (Primidon)
ˇ promazin (Prazine)
ˇ tioridazin (Melleril)
ˇ triprolidin (Actifed)

PREPORUKA
- za svaki novi lijek koji koristite, dobro se informirajte o svim njegovim nuspojavama kod svog liječnika ili ljekarnika
- dobro upoznajte kako vaš lijek djeluje na vaš organizam
- ukoliko lijek ima utjecaja na psihofizička svojstva, shvatite to vrlo ozbiljno jer vi ste samo jedan od sudionika u prometu
- nikako uz lijekove koristiti alkohol
- oprez je potreban i kod lijekova koji se mogu kupiti bez liječničkog recepta (mnogi biljni lijekovi u svom sastavu imaju alkohola)

UMJESTO ZAKLJUČKA
Lijekovi sasvim sigurno imaju veliki utjecaj na psihofizičke sposobnosti, što je iznimno važno za upravljanje vozilima i radu na strojevima. Potrebno je poraditi i na ovom aspektu kao jednom od mogućih uzroka saobraćajnih nesreća te nesreća na radu. Bolja edukacija liječnika, ljekarnika te naravno pacijenata svakako bi pridonijela da se nesreće uzrokovane lijekovima smanje. Kategorizirati lijekove sigurno neće biti lako no unatoč tome o ovoj temi je potrebno govoriti i učiniti što je više moguće u razvijanju svijesti o opasnostima koje određeni lijekovi po sigurnost upravljanja vozilima i strojevima imaju. Bilo bi neophodno da se kod izdavanja Uvjerenja o sposobnosti upravljanja vozilima uvažava, prije svega, mišljenje obiteljskog liječnika koji ima najpotpuniji uvid u zdravstveno stanje kandidata.

Izvor: Ljekarna Bjelovar

O čemu dalje želite čitati?

...

- 13:58 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Ovisnosti


OVISNOST

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije ovisnost je duševno, a ponekad i tjelesno stanje koje nastaje međudjelovanjem živog organizma i sredstva ovisnosti. Obilježavaju ga ponašanje i drugi duševni procesi koji uvijek uključuju prisilu za povremenim ili redovitim uzimanjem sredstva ovisnosti u namjeri da se doživi njegov učinak na duševne procese ili da se izbjegne nelagoda zbog odsutnosti takvog sredstva. Psihička ovisnost je stanje pri kojem sredstvo ovisnosti uzrokuje osjećaj zadovoljenja i duševni nagon koji zahtijeva povremeno ili redovito uzimanje sredstva ovisnosti radi stvaranja ugode ili radi izbjegavanja neugode.Fizička ovisnost je stanje prilagodbe koje se očituje fizičkim poremećajima (sindrom ustezanja ili apstinencijski sindrom) pri prekidu uzimanja sredstva ovisnosti.

TOLERANCIJA

Tolerancija na lijekove ili sredstva ovisnosti znači da je tijekom njihove duže primjene potrebna sve veća doza za isti učinak.Uzimanjem jednakih doza droge nakon određenog vremena stvara se tolerancija, odnosno više se ne postiže odgovarajuči učinak. Zato je potrebno uzimati sve veće količine droge kako bi se postigao isti učinak ili bi se otklonili simptomi apstinencijskog sindroma.

Međuovisnost znači da se ovisnost (a i tolerancija) ne razvijaju samo za jedno pojedinačno sredstvo, već za čitavu skupinu sredstava.

DROGE

Definicija droge prema Svjetkoj zdravstvenoj organizaciji: Droga je svaka tvar koja, unešena u organizam, može modificirati jednu ili više funkcija. Prema Međunarodnoj konvenciji opojne droge se definiraju kao tvari koje:

- imaju psihoaktivni učinak i čije djelovanje može smanjiti osjet boli, utjecati na stanje budnosti i izazvati halucinacije ili smetnje u motoričkim funkcijama, mišljenju, ponašanju, zapažanju ili raspoloženju.
- pri kontinuiranoj upotrebi potiču razvoj ovisnosti
- dugoročno uzrokuju i druge zdravstvene te socijalne probleme

Droge su psihoaktivne tvari ili smjese tvari,koje djeluju na centralni živčani sustav i izazivaju promjene u doživljavanju i ponašanju.

Duhan

- Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, pušenje je bolest. Kod pušača su višestruko povećani rizici od razvitka niza teških bolesti: karcinoma dušnika, grkljana, usne šupljine, jednjaka, mokraćnog mjehura, gušterače, učestalija su kardiovaskularna oboljenja – infarkt miokarda, cerebrovaskularni inzult, smanjena je plodnost itd. Pušenje je jedan od najčešćih uzroka smrti koji se može otkloniti.
- Duhanski dim sadrži vrlo veliki broj različitih tvari od kojih najvažniji farmakološki učinak ima nikotin. To je jedna od najotrovnijih tvari ( smrtonosna doza za odrasle je oko 60 mg). Iz jedne se cigarete apsorbira 1-2 mg nikotina. Duhan je jedna od najbizarnijih droga: Prvi su kontakti s njom u pravilu neugodni, kad se stvori navika ugodni se učinci jedva osjete, no nedostatak cigareta pušači teško podnose.
- Uživanjem duhana pušenjem razvija se psihička ovisnost najčešće jakog i vrlo jakog intenziteta. Javlja se i fizička ovisnost. Simptomi apstinencije se sastoje od razdražljivosti , agresivnosti, depresije, poteškoća koncentracije, povećanog teka itd. Smetnje obično traju nekoliko dana. Na neke učinke nikotina razvija se tolerancija. Pušenje umanjuje učinke nekih lijekova što je posljedica povećane aktivnosti jetrenih enzima koji razgrađuju te lijekove.

Alkohol i sedativi

Alkohol i anksiolitično-sedativni lijekovi uzrokuju alkoholno-sedativni tip ovisnosti. Alkoholizam je, uz pušenje, najproširenija ovisnost. Znakovi otrovanja i sindrom ustezanja su kod alkohola i sedativa slični. Učinci se alkohola i sedativa, u pravilu, zbrajaju.
Razvija se psihička ovisnost različitog intenziteta te fizička ovisnost (pri uzimanju količina alkohola ili doza sedativa koje su veće od socijalno prihvaćenih ili terapijskih).

Apstinencijski sindrom kod ovisnosti o sedativima očituje se strahom, tjeskobom, trzajima mišića, drhtanjem ruku, nesanicom…Pri jačoj ovisnosti – vrtoglavica, povraćanje, labilnost tlaka te grčenja i delirij.
Apstinencijski sindrom u alkoholičara izgleda slično – tremor, znojenje, ubrzan rad srca, pojačani refleksi, labilnost krvnog tlaka, a pri težoj ovisnosti poslije se javljaju grčenja i delirij tremens (zbrkanost, halucinacije).
Razvija se i tolerancija koja je neredovita i nepotpuna, tj. razvija se samo na neke učinke tih sredstava ovisnosti.

Kronični alkoholizam je vrlo teška bolest praćena serijom psihijatrijskih i neuroloških poremećaja koji su još jače izraženi zbog nedostatne prehrane takvih bolesnika. Alkoholizam je izravno povezan s alkoholnim hepatitisom i cirozom jetre. Alkohol djeluje i teratogeno – uzrokuje «fetalni alkoholni sindrom» praćen poremećajima u nervnom sustavu.
Nakon suzbijanja sindroma ustezanja alkoholičari mogu uzimati lijek disulfiram koji blokira enzim nužan za razgradnju alkohola te se, ako se tijekom uzimanja lijeka konzumira alkohol, javlja mučnina, povraćanje, niski tlak. Za ovakvu terapiju potreban je pristanak bolesnika i ne smije se dugo provoditi jer disulfiram oštećuje jetru. U novije se vrijeme koristi i nalokson (opioidni antagonist) koji umanjuje ugodne učinke alkohola.

Kanabis

Kanabis označuje pripravke indijske konoplje (Cannabis sativa). Kao sredstva ovisnosti najčešće uživaju pušenjem. Marihuana je mješavina sasušenih dijelova biljke (lišće i cvjetovi). Hašiš je smola koja se dobiva od nje. Biološki aktivni spojevi kanabisa su kanabinoidi. Za psihoaktivni učinak je najznačajniji THC – delta-9-tetrahidrokanabinol koji se u organizmu brzo razgrađuje u aktivni metabolit. Marihuana sadrži oko 1-1,5% THC, a hašiš oko 10%.
Uživanje kanabisa uzrokuje euforiju, nekontrolirani smijeh, stanje slično snu, a u velikim dozama mogu nastupiti halucinacije. Karakterističan je poremećen osjećaj za vrijeme koje kao da prolazi mnogo sporije. Nastaje i poremećaj osjećaja ravnoteže. Sve navedeno bitno smanjuje mogućnost upravljanja motornim vozilima i strojevima. Često se kanabis i alkohol konzumiraju istodobno i učinci se zbrajaju. Karakteristični znakovi intoksikacije su crvenilo očnih spojnica i promjene kardiovaskularnih funkcija (ubrzano bilo). Uživanje većih količina kanabisa povezano je s respiratornim bolestima, sniženjem testosterona u serumu, smanjenom spermatogenezom, a kod žena dolazi do anovulatornih ciklusa.
Tolerancija i fizička ovisnost praćena apstinencijskim sindromom javljaju se pri uporabi vrlo velikih količina kanabisa (nemir, nesanica, gubitak teka, tremor i porast temperature).
Što se tiče kliničke upotrebe THC, koristi se kao antemetik pod nazivom dronabilon u dozama koje uzrokuju male psihičke učinke. THC snižava povišeni intraokularni tlak, ali se klinički za to ne rabi.

Amfetamini

Sposobnost amfetamina i drugih psihostimulansa (metamfetamin,metilfenidat…) da poboljšavaju raspoloženje sve do euforije osnova je koja dovodi do stvaranja ovisnosti u toj skupini tvari.
Uporaba takvih lijekova kao sredstva za mršavljenje također može uvjetovati ovisnost. Uzimanje amfetamina radi poboljšanja koncentracije može imati neželjene posljedice jer psihostimulativni učinak može nestati naglo, u nepoželjnom trenutku npr. tijekom vožnje automobilom te vozač može naglo zaspati.
Psihostimulansi mogu potencirati antisocijalno, agresivno ponašanje. Pri uporabi velikih količina mogu uzrokovati psihotične reakcije koje je teško razlikovati od shizofrenih epizoda, najčešće s paranoidnim idejama.

Što se tiče ovisnosti o amfetaminima, razvija se psihička ovisnost različitog intenziteta i javlja se blaga tjelesna ovisnost. Pri prestanku uzimanja pojavljuje se depresija, pospanost, glad, osjećaj straha…Ti simptomi obično nisu tako jaki. Razvija se tolerancija na euforični učinak, ali ne i na druge učinke kao što su nervoza, nesanica te mogući psihotoksični učinci. No, za psihostimulanse i kokain karakteristična je pojava upravo suprotnog fenomena «reverzne tolerancije» ili senzitacije – ponovljene doze imaju jači učinak nego kada je psihostimulans uzet prvi put.

Kokain

Kokain je alkaloid iz biljke koka (Eritroxilon coca) koja samoniklo raste u Južnoj Americi. To je bio prvi otkriveni lokalni anestetik koji posjeduje simpatomimetski i jak psihofarmakološki učinak. Farmakološki je djelovanje kokaina slično djelovanju psihostimulansa. Razlika je na molekularnoj razini i psihotoksični učinak kokaina je u pravilu izraženiji dok je razvoj tolerancije manje izražen.
Kokain se uzima na različite načine: tradicionalno žvakanjem lišća koke u južnoameričkih Indijanaca, a danas ušmrkavanjem čiste tvari, koja se dobro apsorbira s nosne sluznice, uzimanjem per os, pušenjem, intravenski. Način primjene ovisi o pripremi ovog sredstva ovisnosti. Kokain u obliku hidroklorida je dobro topljiv u vodi i prikladan za intravensku i intranazalnu primjenu. Pri visokim temperaturama ta se sol razgrađuje. Čista kokainska baza («crack») ima niže talište i veću liposolubilnost te brže uzrokuje poželjne učinke.

Nakon uzimanja per os do nastanka učinka treba 30-60 minuta. Nakon ušmrkavanja, pušenja ili intravenske primjene učinak nastupa odmah. Psihostimulativni učinak kokaina traje kratko 20-30 minuta, a pri uživanju čiste baze još kraće.
Kokain vrlo jako stimulira središnji živčani sustav – nastupa euforija, osjećaj samopouzdanja…Povećanjem doze može doći do tremora, konvulzija ili do toksičnih psihoza. Budući da jako stimulira simpatički dio vegetativnog živčanog sustava može uzrokovati hipertenziju, tahikardiju, aritmije pa i iznenadnu smrt. Uporaba kokaina osobito u «crack» obliku povezana je i s visokom učestalošću cerebrovaskularnih poremećaja uključujući i cerebrovaskularni inzult.

U većine osoba postoji određeni stupanj akutne tolerancije na ponavljanu uporabu kokaina ali se stvarna tolerancija nakon dugotrajne uporabe ne razvija.
Razvija se vrlo snažna psihička ovisnost, a uzimanjem «crack» kokaina pojavljuju se i elementi fizičke ovisnosti.
Sindrom ustezanja obilježavaju vrlo jaka želja za kokainom, razdražljivost, anksioznost, depresija pa i suicidne ideje, tremor, poremećaji spavanja…
U novije se vrijeme, uz opće mjere, u liječenju kokainske ovisnosti pokušavaju primijeniti i triciklični antidepresivi jer se smatra da smanjuju euforični učinak kokaina i potrebu za njegovim stalnim uzimanjem.

Halucinogeni

Halucinogene tvari uzrokuju halucinacije – psihičke poremećaje koje obilježavaju obmane osjetila pa nastaju prolazna stanja, slična donekle shizofrenim epizodama. Pod utjecajem halucinogena doživljaji mogu biti zanimljivi i ugodni, no i neugodni, praćeni dugotrajnim (24 sata) strahom i panikom. Psihotično stanje u kojem je onemogućeno rasuđivanje može dovesti do nasilja i samoubojstva.
Brzo se razvija tolerancija koja je za neke tvari ukriženog tipa.
Duševna ovisnost može biti različitog intenziteta, a fizička ovisnost se ne razvija. Apstinencijski sindrom nije uočen. Više mjeseci, pa i godina nakon uzimanja halucinogena u pojedinaca se mogu javljati prolazni poremećaji percepcije slični psihotoksičnom učinku halucinogena («flashbacks»).

«Ectasy» ili MDMA je danas vjerojatno najčešće rabljeni halucinogen koji djeluje i psihostimulativno. Smatra se da uzrokuje trajna oštećenja serotoninergičnih neurona u mozgu. Kod nekih osoba čak i jednokratna uporaba uobičajenih doza MDMA može uzrokovati teška pa i smrtonosna trovanja. Pri tome, uz psihičke poremećaje, najčešće dolazi do jake hipertermije, oštećenja mišića, jetre i bubrega.

Dietilamid lizergične kiseline (LSD) derivat je lizergične kiseline koja se dobiva iz nametnika na raži i drugim drugim žitaricama: ražene glavnice (Claviceps purpurea). Uz LSD, halucinogeno djelovanje, iako slabije, imaju još neki njemu slični spojevi koji su prisutni i u nekim drugim biljkama.

Opijati i opioidi

Opijatni tip ovisnosti razvija se na sve prirodne i sintetske agoniste mi-opijatnih receptora: morfin, kodein, metadon, meperidin. Najčešće se rabi heroin koji brzo prolazi krvno-moždanu barijeru i određenim kemijskim reakcijama prelazi u morfin. Primjenjuje se intravenski i ovisnici o heroinu imaju visoku stopu smrtnosti ( u razvijenim zemljama 2-6% godišnje) uslijed predoziranja, kemijskih onečišćenja, infekcija…Zbog toga te zbog težine tjelesne ovisnosti i posljedičnog sindroma ustezanja to je najteži oblik ovisnosti.

Razvija se jaka duševna ovisnost s nesvladivom željom da se nastavi uzimanje sredstva ovisnosti.
Tjelesna ovisnost se brzo razvija i intenzitet joj postupno raste slijedeći porast količine sredstva koje se uzima što zahtijeva produžetak uzimanja istog ili sličnog sredstva da bi se spriječio sindrom ustezanja. Ovisnost o opioidnim agonistima ukrižena je pa se sindrom ustezanja s jednim sredstvom može spriječiti uporabom drugog sredstva. Ovisno o vrsti sredstva prvi znakovi ustezanja nastupaju već 6 (morfin, heroin) do 24 (metadon) sata nakon posljednjeg uzimanja. Dolazi do suzenja, intenzivnog znojenja, curenja iz nosa, napornog sna bez odmora, midrijaze, javlja se povraćanje, vrtoglavica, proljev grčevi u trbuhu, porast tlaka, naježenosti kože, bolova u mišićima i kostima, grčenja mišića… Takvi poremećaji, ako ovisnik ne dođe do opioida, traju 7-10 dana, a mogu završiti smrću ili samoubojstvom. U liječenju se od lijekova primjenjuje metadon pa se zatim doza metadona postupno smanjuje tj. sa ovisnosti o heroinu prelazi se na ovisnost o metadonu. Sindrom ustezanja je nešto blaži i duži kod ovisnosti o metadonu. Ponekad se, uz pristanak bolesnika, nakon fizičkog odvikavanja primjenjuju opioidni antagonisti (nalokson) tako da eventualni ponovljeni kontakt s opioidima ne uzrokuje učinke.

Na opioide se razvija tolerancija pa postoji potreba za povećanjem doze. Tolerancija je ukriženog tipa i nije potpuna te korisnici pate od nuspojava opioida: konstipacija, suženje zjenica…

Isparavajuća otapala

Radi se o ovisnosti o vrlo različitim hlapljivim tvarima – inhalacijskim anesteticima i različitim organskim otapalima. Najčešće se udišu pare organskih otapala koja služe kao podloga različitim ljepilima (toluen, aceton, ugljični tetraklorid, benzen, benzen, benzin…). Uživaoci tih sredstava su u pravilu djeca i mlade osobe, a sredstva se, osim «mirisanjem» ljepila, uživaju i uporabom plastičnih vrećica da bi se postigla veća koncentracija otapala u udisanom zraku. To je danas dosta česta pojava i zabilježeno je na stotine smrtnih slučajeva zbog udisanja otapala. U literaturi se takav fatalni ishod naziva «iznenadna smrt zbog mirisanja» (sudden sniffing death). Smatra se da je uzrok smrti iznenadan poremećaj u radu srca, a ponekad i ugušenje zbog uporabe plastičnih vrećica. Organska otapala najčešće uzrokuju opijenost sličnu alkoholnoj, ali to izrazito ovisi i o pojedinom sredstvu. Npr. toluol i benzin mogu uzrokovati halucinacije i potpun gubitak samokontrole, a u većim količinama grčeve, komu i smrt. Benzin, benzen i ugljični tetraklorid mogu uzrokovati ozbiljna oštećenja jetre, bubrega i hematopoetskog sustava.

Izvor: Ljekarna Bjelovar




Dr. Slavko Sakoman: Poznati trebaju priznati ovisnost

Johhny Štulić i droga nerijetko su se vezali od njegovih početaka u glazbenoj karijeri.

Zadarski pjevač Mladen Grdović dugi je niz godina imao problema s alkoholom, a njegove javne ekscese hrvatski su mediji uredno popratili.

Iako se pisalo kako se glumac Božidar Alić izlječio od alkoholizma, dan danas još uvijek procuri vijest da je na snimanje došao pripit.

Mnogi su bili skeptični i u slučaju pjevača Dine Dvornika, koji se iz pakla droge, slobodno se može konstatirati, izvukao samo zahvaljujući čvrstoj ruci svoje supruge Danijele. No, nakon njegove smrti mnogi su šuškali kako se Dino ipak vrati drogi.

Nakon liječenja u KBC-u Split zbog samoozljeđivanja ubodom nožem u trbuh, pjevač Marijan Ban, bivši frontmen Daleke obale, kazao je da se jedva čeka vratiti na pozornicu, te da više neće piti.

Jedan od najperspektivnijih domaćih komičara Hrvoje Kečkeš završio je u psihijatrijskoj bolnici Vrapče zbog velikih problema s alkoholom.

Glumac Predrag Vušović osim kazališnih i filmskih postignuta poznat je i po tome da se godinama borio s alkoholizmom.

Arsenu Dediću, proslavljenom kantautoru, skladatelju i pjesniku zbog problemas alkoholom u Padovi je presađena jetra.

Talentirani pijanist Matija Dedić završio u Vinogradskoj bolnici zbog narušenog zdravlja i problema s alkoholom. Matija je prije godinu i pol dana odlučio preokrenuti svoj život i posvetiti se sebi i svome zdravlju.
Čovjek mora imati motiv. Ne želim da mi se digne spomenik, ali tužan je život ovisnika. Lu i Marina me tjeraju dalje, kaže Matija Dedić

- Kad je Edi umro, za mene je to bio kraj svijeta, pio sam i po 50 tableta dnevno – priznao je Mate Mišo Kovač svoju ovisnost.

Kada je još išla u srednju školu Ivana Kovač bila je herionska ovisnica koju je trebalo hitno spasiti. Nakon što se predozirala, Ivana je tada provela mjesec dana na odvikavanju u zagrebačkoj bolnici Sestara Milosrdnica na odjelu kod doktora Sakomana.

Dubravko Ivaniš Ripper svoju povezanost s drogom unatoč spekulacijama nikad nije priznao.

U Baretovu* terapiju odvikavanja od heroina pjevač je uključio i javno priznanje ovisnosti, s heroina se skidao uz pomoć metadona. (*Goran Bare)

Riječki pjevač Damir Urban zbog uživanja opijata rastao se od supruge, a uz novu ženu odabrao je i nov način života, bez zabranjenih opijata.

Massimo Savić o razdoblju drogiranja govori kao o svojoj neslavnoj prošlosti.

Rajka Dujmića, frontmena Novih fosila policija je u jednom kafiću zatekla s 0,8 grama kokaina, no on je i nakon toga negirao da uživa drogu. Dujmić se godinama liječio.

Zbog pretjerane ljubavi prema kokainu, zagrebački reper Marin Ivanović Stoka, završio je na odvikavanju na otoku Hvaru, u komuni s vrlo strogim režimom, koji navodno uključuje potpunu izolaciju od vanjskog svijeta.

Put ka ozdravljenju od teške ovisnosti o narkoticima, pjevačica Paola Valić pronašla je u ženskoj terapijskoj zajednici 'Susret' na otoku Čiovu. Kao i većina teških narkomana, Paola godinama problem s ovisnosti nije željela priznati samoj sebi, da bi naposljetku ipak shvatila kako je pet do dvanaest i da mora nešto učiniti ako ne želi umrijeti.

Izvor - fotogalerija: http://www.javno.com/foto.php?id=11&rbr=12765&idrf=549475

O čemu dalje želite čitati?

...

- 13:35 - Komentiraj/Vidi komentare (1) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Apstinencijski sindrom


Apstinencijski sindrom je skup simptoma koji se javljaju nakon prestanka uzimanja droge ili nekih drugih sredstava koja izazivaju ovisnost (npr. lijekovi za smirenje, alkohol, duhan i sl.). Ovisno o sredstvu o kojem je čovjek ovisan, apstinencijski se sindromi razlikuju.

Apstinencijski sindrom pri prekidu uzimanja droga očituje se znakovima pretjerane aktivnosti središnjeg živčanog sustava. Težina stanja u apstinencijskom sindromu se pogoršava s veličinom doze opijata koja se uzima i trajanjem uzimanja.
Simptomi započinju najranije 4-6 sati od posljednje doze. Javlja se potreba za uzimanjem droge ili lijeka uz tjeskobnost, ubrzano disanje, znojenje, suzenje, slinjenje, te zijevanje. Mogu se javiti i drhtavica, izmjena osjećaja topline i hladnoće, trzanje i bol u mišićima, anoreksija.

U situaciji kada je alkohol predmetno sredstvo ovisnosti, može se javiti i tzv. delirijum tremens (delirium tremens) kojeg od psihičkih teškoća u kliničkoj slici karakterizira poremećaj sna (nesanica, površan i košmaran san), strepnja, strah, opći nemir, nemogućnost koncentracije, razdražljivost i sl. a moguće su i halucinacije. Od fizičkih znakova ističu se tremor, znojenje, mučnina (uz povraćanje i proljev ili bez njih), ubrzan rad srca, povišen krvni tlak, podrhtavanje mišića sve do parcijalnih grčeva, i u razvijenom stadiju, epileptičkih napadaja tipa grand mal.

Apstinencijski sindrom je svojevrsna samoograničavajuća metoda liječenja i, iako težak, nije opasan po život, no pacijenta treba informirati o tome što će mu se događati i kako će se osjećati. U slučaju teške nepodnošljivosti apstinencijskog sindroma, daju se prema procjeni lijekovi koji će olakšati da pacijent prebrodi krizu. Jedna od mogućnosti odvikavanja od ovisnosti je i davanje zamjenske, manje škodljive terapije.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 13:30 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Ovisnost o drogama


DROGE

Droge obuhvaćaju sva sredstva koja mogu izazvati ovisnost, a čija je proizvodnja, stvaranje u promet i upotreba u većini zemalja zakonom zabranjena. Tu se ubrajaju:
- kanabis
- heroin
- LSD (dietilamin lizergične kiseline)
- Ecstasy (MDMA - metilen-diamino-metamfetamin)
- kokain
- …

Drogama se smatraju i sredstva koja se legalno proizvode i upotrebljavaju u medicini ako se nabavljaju na nelegalan način radi nemedicinske uporabe, npr. morfin, kodein, amfetamin, kokain te neki lijekovi iz skupine sredstava za smirenje.
Proizvodi široke potrošnje kao benzin, aceton i sl. također mogu postati droge ako se uporabe kao sredstva za drogiranje.

Sintetičke droge
Početkom devedesetih godina Europa bilježi porast konzumacije sintetičkih stimulativnih droga, osobito derivata amfetamina, najčešće MDMA - droge nazvane Ecstasy.


OVISNOST

Ovisnost o opijatima se definira kao snažan psihički nagon za uzimanjem opijata tj. podrazumijeva nesavladivu želju za drogom, jaku želju za nabavljanjem i uzimanjem droge pod svaku cijenu, sklonost povećavanju doze droge kako ovisnost duže traje. Ovisnost o drogama osim opasnosti za ovisnika/ovisnicu nosi opasnost i za obitelj i cijelu društvenu zajednicu.

Ovisnost može biti psihička, fizička ili kombinirana.

Fizička ovisnost podrazumijeva promjene u funkcioniranju organizma koje nastaju uslijed dugotrajnog konzumiranja droga. Te se promjene nakon prestanka uzimanja droge očituju raznolikim simptomima, ovisno o sredstvu o kojem je čovjek ovisan. Organizam fizički ovisnog čovjeka održava tu novu ravnotežu jedino ako je droga stalno prisutna.

Psihička ovisnost je izmijenjeno stanje organizma u kojem osoba osjeća jaku potrebu za stalnim uzimanjem droge kako bi se zadržao osjećaj dobrog psihičkog stanja i zadovoljstva.
Pretežno psihičku ovisnost uzrokuju kokain, kanabis i neki halucinogeni. Ostali (opijati, amfetamini, neka sredstva za smirenje itd.) uzrokuju i psihičku i fizičku ovisnost, a samostalna fizička ovisnost je jako rijetka.


Klinička slika ovisnosti

Kao simptomi ovisnosti mogu se javiti akutna intoksikacija (predoziranje) ili apstinencijski sindrom.

Akutna intoksikacija očituje se sniženom tjelesnom temperaturom, euforičnim ponašanjem, pospanošću, sniženim krvnim tlakom, usporenim srčanim otkucajima, usporenim i plitkim disanjem, te crvenilom i svrbežom kože.


Tolerancija na droge

Tolerancija na droge je stanje u koje organizam dolazi nakon dugotrajnog uzimanja sredstva ovisnosti. Razvija se tako da se doza mora sve više povećavati kako bi se postigao željeni početni učinak i dobro funkcioniranje, a fizička ovisnost se sve više pojačava kako se doza povisuje i što dulje traje uzimanje. Tolerancija i fizička ovisnost razvijaju se vrlo brzo, a u slučaju ustezanja od uzimanja javlja se apstinencijski sindrom Za sredstva koja imaju slična svojstva i način djelovanja javlja se kombinirana (ukrižena) tolerancija.


Apstinencijski sindrom

Apstinencijski sindrom je skup simptoma koji se javljaju nakon prestanka uzimanja droge. Ovisno o sredstvu o kojem je čovjek ovisan, apstinencijski se sindromi razlikuju.
Apstinencijski sindrom očituje se znakovima pretjerane aktivnosti središnjeg živčanog sustava. Težina stanja u apstinencijskom sindromu se pogoršava s veličinom doze opijata koja se uzima i trajanjem uzimanja.
Simptomi započinju najranije 4-6 sati od posljednje doze. Javlja se potreba za uzimanjem droge uz tjeskobnost, ubrzano disanje, znojenje, suzenje, slinjenje, te zijevanje. Mogu se javiti i drhtavica, izmjena osjećaja topline i hladnoće, trzanje i bol u mišićima, anoreksija.

Česte komplikacije su plućne bolesti; upala pluća, plućni apsces, plućna embolija, zatim jetrene; virusni hepatitis A, B, C, mišićno-koštane; osteomijelitis (zbog širenja infekcije krvlju iz nesterilnih injekcija), imunološke; povišena razina protutijela IgM, IgG (nepoznatog razloga) i neurološke; anoksija mozga (nestanak kisika) i komplikacije kome.

Nesterilne igle koje narkomani često koriste stalan su izvor zaraze i infekcija koje uslijed načina života i neliječenja često završavaju teškim komplikacijama i životnom ugroženošću. Trudnice ovisne o heroinu, kao i one koje uzimaju metadon (zamjenska terapija) prenose tu ovisnost i na dijete, jer heroin i metadon slobodno prolaze kroz placentu.


LIJEČENJE

Kliničko liječenje ovisnika je izuzetno teško i uključuje ne samo medicinski, nego i psihosocijalni aspekt i poznavanje zakona. U terapiji predoziranja koristi se nalokson, intravenski, koji brzo rješava nesvjesno stanje nastalo predoziranjem. Sve takve bolesnike treba inače hospitalizirati i držati na promatranju 24 sata.

Apstinencijski sindrom je samoograničavajuća metoda liječenja i iako težak, nije opasan po život, no pacijenta treba informirati o tome što će mu se događati i kako će se osjećati. U slučaju teške nepodnošljivosti apstinencijskog sindroma, daju se prema procjeni lijekovi koji će olakšati da pacijent prebrodi krizu.
Jedna od mogućnosti odvikavanja od ovisnosti je i davanje zamjenske terapije, metadona čija se doza postupno smanjuje i tako nastoji izliječiti ovisnost kroz ublaženi apstinencijski sindrom, koji se lakše podnosi. Ustezanje od metadona rezultira apstinencijskim sindromom koji nastupa kasnije i postupnije.

U posljednje vrijeme primjenjuje se liječenje narkomana tzv. terapijama u zajednici.


ZLOUPORABA DROGA

Zlouporaba droga podrazumijeva ne-medicinsku primjenu navedenih sredstava koja dovodi do oštećenja tjelesnog ili psihičkog zdravlja osobe, a i do poremećaja u socija