ponedjeljak, 02.05.2016.

PROKLETSTVO I BLAGOSLOV

Moj način podrške akcije: "21 kolica"

PROKLETSTVO I BLAGOSLOV

INVALIDNOST SUVREMENOG DRUŠTVA

Postoje izrazi kojima je započelo 21. stoljeće: milosrđe, tolerancija i „biti bez predrasuda“, a kojima se stvaraju predizborne kampanje, ruše vlade i stvaraju novi instant heroji, po ugledu na svijet oko nas. Racionalan um nalaže nam stvarati, imati, napredovati i zgrtati. Racionalan um osigurava krov nad glavom i život u izobilju. A po kojoj cijeni?! Po cijenu humanosti, tolerancije i milosrđa, odnosno one dobrote i empatije, prema drugome, koja je kao i sve u našem sustavu „samo mrtvo slovo na papiru“. Sva ta prenaglašenost racionalnog uma , neosporno dolazi iz razvoja znanosti, tehnološkog napretka i civilizacije općenito, a jedina svrha je individualna, materijalna dobit. Život na rubu atomskog rata i mogućnosti potpunog uništenja okoliša, samo su mrvice koje svjedoče činjenici o manjkavosti i ograničenosti racionalnog uma, te dokazuje činjenicu da racionalan um ne funkcionira bez „duhovnog“ dijela, gdje se nalaze pojmovi: milosrđe, tolerancija, empatija.
No, ne može se sva odgovornost svaliti na sustav i politiku, te nekolicinu enormno bogatih, kad je činjenica, da baš mi, „obični“ ljudi, kao dio sustava, sudjelujemo, svjesno ili ne, bilo propuštanjem ili smanjenom pažnjom, u stvaranju „instant heroja“. Mi smo ti koji otvaramo i „lajkamo stranice“, na kojima piše, primjerice: ...kako je malom klincu negdje na istoku zemaljske kugle, brat napravio dres od plastične vrećice. Cijela priča ne bi imala toliku težinu da na dresu nije bilo ime Messija. Nisu novinari stvorili reportažu radi dječaka, već radi imena na plastičnom dresu. Oglasio se Messi, nakon nekog vremena i darovao dječaku dres ili loptu, zakoračio ljestvicu više u svojoj popularnosti, navukao nešto više sponzora.A dječak...Ko više pita za dječaka? A mi „lajkamo“ plješćemo i klanjamo se Messiju i postupku kojeg je odradio netko tko je za to plaćen, a ne on sam, niti na trenutak ne razmišljajući: zašto taj dječak ima plastični dres? Kako djetetu osigurati kakve- takve uvjete za treniranje? Baš mi smo ti koji ćemo veliki dio svojeg vremena provesti čitajući o transferima enormnih težina, busati se o prsa i biti Hrvatine samo kada su reprezentacije u finalu mi smo ti koji vlastitu djecu odijevaju po uzoru na Mesija, upisuju ih u skupe sportove, opterećujući i sebe i njih samo onim sportovima koji donose novac, a u suprotnosti su sa talentima i željama. A preskačemo onaj minimum stranica, na kojima je možda zabilježen uspjeh ili postignuće jednog invalida – sportaša, zaboravljajući činjenicu da je izbor ono što nas određuje, a ne prilika.
Negdje u tom kolapsu materijalizma, politike i bešćutnosti, vježbaju i ruše granice Antonijo Balek, Darko Kralj, Laura Štefanec Mihovil Španja, te mnogi drugi invalidi. Naizgled neka, nova, beznačajna imena, koja, ako se i spomenu u medijima, zauzmu toliko minimalistički prostor, da te stranice preskačemo propuštajući nakloniti se stvarnim, živućim herojima. Heroji nisu oni koji pobjeđuju neprijatelja, nisu oni koji ruše jednu vladu da bi stvorili drugu, već oni koji pobjeđuju sebe, ograničenja svojega tijela i ograničenja koja ima je nametnuo sustav i mi sami svojim racionalističkim umom.
U hrvatskom jeziku invalidnost se općenito definira kao stanje organizma nastalo usred bolesti ili prirođene mane, kojeg je posljedica trajno, djelomično ili potpuno smanjenje sposobnosti čovjeka za normalan socijalan život, rad i privređivanje. Dolazi od latinske riječi „invalidius“ koja u prijevodu znači „nesposoban“. Moderniji, za uho nježniji izraz, koji upotrebljavamo je „osoba sa posebnim potrebama“. Svaki od tih pridjeva, u svojoj svojoj surovosti, opisuje nas a ne invalide. Oni imaju samo drugačije potrebe, a mi imamo posebne potrebe. Mi smo ti koji smo nesposobni za normalan život i mi smo ti koji imamo oštećenja u vidovima vrijednosti života. Iz svega proizlazi jedini mogući zaključak: NISMO MI POTREBNI INVALIDIMA, VEĆ ONI OČAJNIČKI TREBAJU NAMA. MI, ZAJEDNO SA OVIM SUSTAVOM, NJIHOVO SMO PROKLETSTVO, DOK SU ONI NAŠ, BOGOM DAN BLAGOSLOV. ONI SU TI ŽIVUĆI HEROJI , MESIJE I AVATARI, KOJI NAMA, SVOJIM ŽIVOTOM DAJU PRILIKU DA OD NJIH NAUČIMO KAKO BITI ČOVJEKOM.

Anita Brezović

- 15:00 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2016 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

U potrazi za srećom 11

„Kad od dvoje načinite jedno,
postat ćete sinovi čovječji.“

Uvjereni smo kako cijeli svijet, sve što nas okružuje i mi sami funkcioniramo po principu dualizma i suprotnosti. Tom iskrivljenom percepcijom skloni smo sve dijeliti na suprotnosti i svemu određivati stroge granice. Mrak je suprotnost svijetlu, sunce je suprotnost mjesecu, žena muškarcu, dijete starcu, znanje neznanju, a ja drugome. No svijet ne funkcionira na taj način, i to je ono što je isus mislio kad je rekao:“Kad od dvoje načinite jedno, postat ćete sinovi čovječji.“
Sve ono što mi doživljavamo kao suprotnosti, odnosno dvoje, funkcionira po principu: jedno se rađa iz drugog, odnosno, jedno je drugome svrha. Dan će se roditi iz noći, a noć iz dana. Iz mraka izlazi svijetlo, iz svijetla mrak. Jedno mora postojati da bi stvorilo drugo. Jedno je drugome izvor i svrha istovremeno i jedno bez drugog ne može postojati niti opstati. Sve jeste, ko i mi, stvoreni po principu dualizma i sve ima svoju suprotnost, ali sa ciljem da jedno drugome bude svrha. Mrak je stvoren iz svijetla, da spoznamo svrhu svijetla i obrnuto. Sam Tesla koristio se principom svrhovitog dualizma osmišljavajući struju. Omogućio nam je da otklonimo nedostatke mraka. Mi volimo i skloni smo određivanju granica i sve dijeliti na dobro i zlo, crno i bijelo. Sve što je dobro ne može biti loše, i ono što je loše ne može biti dobro. Ono što je loše (zlo) prihvaćamo i vidimo samo kao zlo ne dozvoljavajući si vidjeti i dobro u tome i iz toga. Međutim i tu je jedno drugome svrha, i jedno se iz drugog izrodilo. Primjerice, kad nas povrijedi prijatelj, mi ga percipiramo kao lošeg i događaj doživljavamo kao loš, zlo. Međutim kada bismo u svojoj svijesti spoznali pravi smisao dualizma, sam taj susret bili bismo sposobni doživjeti i kao pozitivno iskustvo. Kako se i iz takvog iskustva rađa nešto dobro, i to dobro svrha je onog lošeg. Možemo se mi držati starih, ograničenih uvjerenja, te prijatelja okarakterizirati kao lošeg i prekinuti sve odnose s njim. Međutim, time ćemo u kratkom vremenu, uletjeti u novo, isto tko loše iskustvo, s nekim drugim. Sagledamo li, i doživimo li takvo iskustvo na višoj razini razmišljanja, kako i takvo iskustvo ima svoju pozitivnu stranu za nas. Doživimo li ga sa zahvalnošću, jer je postupak prijatelja nešto čime si mi nećemo služiti niti djelovati na taj način kako prema njemu tako ni ikome drugome, takvo iskustvo postaje dobro za nas. Da bismo mogli izvući dobro, moramo osvijestiti svrhu lošeg.
Na istom principu dualizma i mi smo stvoreni. Tijelo ne opstaje bez duha, niti duh bez tijela. Tijelo neće imati svrhu bez duše jer ono je njezin hram. To se može potvrditi sa čisto medicinskog stajališta. Naše loše psihičko stanje manifestira se na našem tijelu i može biti uzrokom niza fizičkih oboljenja. Uzrok velikog broja fizičkih bolesti nalazi se u ljudskom mozgu, odnosno načinu razmišljanja, kao i izlječenje od bolesti. Postoje mnoge knjige koje svjedoče o takvim slučajevima, međutim moderna medicina alternativu ne priznaje, iz jedinog razloga, profita farmaceutske industrije.
Dualizam nije osmišljen kao dvije zasebne, odvojene stvari ili pojave. Dualizam je dvije strane jednog cijelog. Na osnovi naše percepcije, mi stojim suprotno Bogu, ali mi i Bog smo jedno – dvije strane jednoga. Predočimo li si Boga kao našu dušu, a nas kao naše tijelo, može li jedno funkcionirati bez drugoga? Isto tako mislimo da je svijet jedno a mi smo drugo. Mi smo tu, a svijet je tamo, i u većini slučajeva, doživljavamo ga kao opasnog i nepredvidivog. Međutim i taj svijet je jedan dio nas i mi dio njega, a onakav je kakvim ga mi vidimo. I ljepota i ružnoća samo su u očima promatrača. Ja, ti svijet koji nas okružuje, jedno smo. Niti bi svijeta bilo bez nas, niti nas bez svijeta i jedno smo drugome svrha. Svijet nije stvoren niti dobar niti loš. Stvoren je sa svrhom ljudskog postojanja, a mi ga doživljavamo, odnosno činimo i lošim i dobrim.
Dvojnost se može tumačiti i kao prosudba, te kao kompliciranje paradoksalne jednostavnosti. A baš Isus je težio k toj jednostavnosti. Sve je stvoreno kao jedno, dvojnost je ono što mi činimo od jednog. Mi sami stvaramo lijepo i ružno, loše i dobro, dok apsolutno ništa na ovom svijetu nije stvoreni niti s jednom karakteristikom. Sve ima svoju svrhu, a ne opis ili karakteristiku. Tratinčica ne misli da je ljepša od ruže, niti ruža ne misli da ljepše miriše od tratinčice. Niti orao, niti pas nemaju pojam o tome da smrt dolazi nakon života. Oni jednostavno jesu, bez dualnosti i prosudbe, lišeni svakog pojma o dvojnosti. Njima je ishodište ujednačeno s pojavnosti, bez stvaranja mišljenja o tome.
Stvoriti od dvoje jedno znači živjeti u svijetu jedinstva, sa spoznajom da je dvojnost neumorna igra ljudskog uma, odnosno, živjeti bez ijedne predrasude. Karakteristike lijep i ružan, dobar i zao, visok i nizak, standardi su fizičkog života, a u stvari su dva aspekta jednoga.
Živjeti u jednostavnosti bez prosudaba, je nešto što zahtijeva dugo vježbanje i stalnu budnost svijesti. Sve što gledamo i vidimo mi prosuđujemo i karakteriziramo, određujemo granice i etikete. Kad bi se ova Isusova izjava mogla besprijekorno utkati u norme ljudskog ponašanja, ostatak učenja bio bi znatno lakši. Proučavajući pojam dualizma, odnosno dvojnosti, shvatila sam da smo mi stvorili naviku, toliko jaku, da jedva da funkcioniramo bez dualizma. Osloboditi se dualizma znači sve pojednostaviti na najjednostavnije moguće. Čovjeka treba vidjeti ko čovjeka, ne kao lošeg i dobrog, niskog visokog, već kao čovjeka što i je. Cvijet treba vidjeti ko cvijet. Razmišljajući o dualizmu, shvatila sam da nema trenutka u mojem životu, niti jednog iskustva u kojem nije bio prisutan. Cijeli moj dosadašnji život satkan je na dualizmu. Osloboditi ga se puno je teže nego prihvatiti ga kao obrazac ponašanja. Živjeti bez dualizma, odnosno prosuđivanja, može se shvatiti i kao određena ravnodušnost, ali što god bilo, izbaciti ga iz svojeg ponašanja znatno olakšava življenje. Oslobađanje dvojnosti isto je što i djelovanje bez uključene prosudbe. Posao koji ćemo okarakterizirati kao težak biti će težak i u suprotnosti je sa lakim. On će nama na temelju te prosudbe biti težak. Posao je posao, zahtjeva samo naše djelovanje bez karakteristike lak ili težak, te mu treba tako i pristupiti. Isto je sa startom i ciljem. U našim mislima suprotnost starta je cilj. Već u startu mi se opteretimo uvjerenjem da je cilj njegova suprotnost. Međutim cilj je samo sastavni dio starta i obrnuto. Djelovanje bez opterećivanja rezultatom je djelovanje bez dualizma, odnosno djelovanje bez prosudbi. Eliminiranjem suprotnosti mi ih ujedinjujemo, odnosno prestankom razdvajanja mi ujedinjujemo, a postizanje rezultata bitno je jednostavnije.
Kada pristupimo nekom čovjeku, ako ga doživimo ko čovjeka bez određivanja kakav je, odnosno bez prosudbe, komunikacija je jednostavnija i nećemo ga doživjeti ko lošeg, znači nećemo doživjeti niti loše iskustvo. Isto je i s uspjehom. Kod pojma - uspjeh, odmah određujemo njegovu suprotnost - neuspjeh, ujedinjenjem, fokusiramo se na uspjeh bez prosudaba i dijeljenja. Razmišljamo o njemu samo onako kakav je – uspjeh. Automatski su nam misli, a time i naše djelovanje okrenute u potpunosti na uspjeh. Ako za postizanje nečega smatramo da je potreban „veliki trud“, kojem je u našim mislima suprotnost „mali trud“,povlačimo za sobom uvjerenje da je bolje jako se truditi nego se ne truditi. Samom trudu je nebitno kakav je, samo je trud. Našim uvjerenjima mi ulažemo više napora u djelovanje jer smo ga takvim prethodno okarakterizirali, umjesto da smo ga sveli na najjednostavniju moguću mjeru, samo na djelovanje.
Pokušavala sam se osloboditi dualizma u svim područjima. Nastojala sam svaki posao započinjati bez prethodnog karakteriziranja te sam se trudila odraditi što sam morala. Primijetila sam da ako dualizam izbacim iz komunikacije s drugima, umanjujem potrebu za dokazivanjem tko je, a tko nije u pravu, te za dokazivanjem općenito. Prihvaćanjem stvari, ljudi pojava onakvima kakve jesu bez prosudaba, štedimo i vrijeme i energiju, a i izbjegavamo suvišne i nepotrebne sukobe i objašnjena. Jednostavno oslobađanjem od dualizma, oslobađamo se i niza besmislenih potreba i osjećaja koji su do sada upravljali nama, a pruža nam mogućnost djelovanja u miru bez utjecaja nepotrebnih osjećaja. Ako neki zadak nismo prethodno odredili ni kao dobar, a time ni kao loš, već ga shvatili kao zadatak, veća je vjerojatnost da ćemo ga obaviti i da ćemo ga obaviti dobro. Ako ga prethodno okarakteriziramo na bilo koji način, mi ćemo time u sebi probuditi osjećaje koji će preuzeti kontrolu nad nama, pa time i nad izvršenjem zadatka.
Vježba življenja bez dualizma rezultirala je mojim rjeđim ispadima bijesa i vrijeđanja, te umanjenjem loših osjećaja. Češće sam osjećala i uživala mir.Za oslobođenje od dualizma uistinu je potrebna jaka samokontrola, ali rezultat je zapanjujući. Nikada nisam povezivala loša iskustva sa ovisnošću o dualizmu, niti sam primjećivala koliku ulogu u mojem djelovanju dualizam ima, te kolika je snaga slobode živjeti bez njega.

AB

Ja sam Bog

Predočiti si Boga kao energiju ili svemoćnu silu, također može djelovati poticajno, ali može djelovati i poražavajuće. Bog kao svemoćna sila nije ograničena niti uvjetovana. Ona se ne troši i ne nestaje. Ne postoji za jednog više a za drugog manje. Uzimamo od nje onoliko koliko želimo i koliko znamo. Takva predodžba Boga jeste dobra, međutim meni je bilo lakše prihvatiti činjenicu da je Bog u meni i da sam ja Bog i ta svemoćna sila, božanska energija. Svako dijeljenje mene i Boga, te udaljavanje mene od Boga, ostavljalo bi između određenu prazninu koju ja mogu ili ne moram prelaziti, kojoj se mogu ili ne moram vraćati. Kako još moje novostečene navike nisu postale toliko dominantne u mojoj svakodnevnici, bojala sam se da me stare navike ne odvedu daleko van dohvata te sile. Međutim ako je Bog u meni, odnosno ako sam ja Bog, nemam kud pobjeći od sebe. Ne mogu se previše udaljiti da i hoću.
Ako si Boga, pak predočimo kao neki sretan kraj, može nam ostati nedostižan do kraja života. Ostat će iluzija koju smo stvorili lažnim uvjerenjima ili istinom koju smo prihvatili kao svoju. Da bismo mogli uočavati i osjećati prisutnost Boga u svakom trenutku u sadašnjosti, da nam bude svakodnevna misao, svaki trenutak bez početka i bez kraja, potrebno je dozvoliti sebi da postanemo Bogovi svojega života.