a zašto su vanzemljaci najčešće zelene boje?

onokad bi bilo boga onda bi taj nafrnuo sinoć pravu jednu oluju na koncert s kojeg bi se svi vraćali kući u konvojima na traktorima, a kuće ne bi bilo jer bi i tamo malo prije protutnjala oluja, elem pijano mamurna ekipa drmusala bi se u kolonama u neizvjesnost i da ima boga, tako bi eto, od njegove ruke, u jednoj od ljudi neuređenoj zemlji izgledalo dostojanstveno obilježavanje tjeranja civila iz njihovih domova, a onima koji tvrde da je civile dostigla zaslužena kazna jer su se oni prvi u jednoj civiliziranoj zemlji dosjetili pobacati balvane po cesti i izvoljevati neke samo njima znane pizdarije ionako nikad neće biti jasan strah civila koji se potpaljivao prijetnjama: čuvajte se ljudi, vraća nam se endeha, opet će ustaše da idu i da kolju... u moru raznoraznih prepucavanja po društvenim mrežama još nisam našla tu jednu kap koja daje nade da je strah od endeha i ustaša koji kolju ondašnjim civilima bio skroz neopravdan i da su oni ustvari bili zavedeni od svojih pohlepnih vođa a koji su smišljali šarene laže e da bi ih nagovorili na strah i balvane. dvadeset i toliko godina poslije na "deratiziranom" terenu odvija se upravo to - dernek pijanih ustaša sa svim pratećim obilježjima endeha, i nema tu boga, a nema ni civilne vlasti koja bi se iole potrudila tako nešto spriječiti, prikriti, posramiti se, bilošto nešto što bi dokazalo da je njihova zemlja zaista onomad bila čista i časna i napadnuta i da se samo branila... ionako nema tu ni pravde ni boga ni časti a ljudi su ionako samo top predatori kojima je dana ograničena svijest e da bi se što više njome zamajavali... izuzmemo li vanjska dizajnerska obilježja, nema ni nekakve nikakve razlike između četnika i ustaša, sve je to jedan te isti tip ljudi sabijen u rečenicu: došli divlji pa potjerali pitome. i to je još uvijek sažetak jada i bijede na ovim prostorima, pitomi i dalje bježe, divlji divljaju i rasturaju. stvoritelja ionako nema. a sve zajedno ionako premaleni jedan krajičak svijeta e da bi se oko toga dalo uzbuđivati. svijet je velik, a klimatske promjene na njemu isto tako, još danas će biti ovako nemilice vruće a onda malo manje pa opet malo više, mudro smo ovaj pakleni tjedan utukli na bijeg u alpe, u alpama još uvijek žive glečeri, glečeri su hladni, a ni smještaj nije previše skup, ipak, "našim" ljudima smještaj na glečeru dostupan je uglavnom u nekoj kuhinji ili spremištu sa krpama i metlama, to kad si pitom pa dadneš divljima da te potjeraju nećeš se nigdje previše usrećiti, kriva je ovo planeta za ljubav i dobro, prava za sve suprotno od toga, iako, naizgled, šetali smo malo po tim ušminkanim i bogatim ulicama alpskih mjestašca, ulazili u dućane, na trenutak me vratilo u ono nostalgično jugo vrijeme, onokad je na našim policama bilo tri keksa i jedna čokolada, a vani u prljavom kapitalizmu bilo je milion kekasa i čokolada, tako isto sada, u sportskom dućanu kilave nam metropole birala sam između jednih sivih merelica i sramežljivo žutih salomonki, a u kilavom dućančiću austrijske provincije slinila sam nad bezbrojnim oblicima, materijalima u svim spektrima boja, imenima za koje nikad čula, na prvu bi se reklo šarenim patikama, na drugu umjetničkim spojevima dizajna i mašte... i ništa se ustvari promijenilo nije, i dalje smo neuka sirotinja kojoj je bogatstvo zapada nedostupno, a ono jednom kad se i drznemo pristupiti, bilo iz pohlepe, bilo iz potrebe, samo smo polupismena raja, jadnici i sluge, roba drugog reda. ne čudi onda što je jedino mjesto na kojem se možemo osjetiti svojima ona deratizirana ledina na kojoj se pijano dižu ruke, zaziva boga i urla... o nečemu. nerazumljivom. ionako nitko ništa ne razumije, ljudi su tu da žive, jebu se, rađaju i u međuvremenu zamajavaju, uzaludno je očekivati više. možda od sebe? malo mi se ne da mi se. vruče i to.

Oznake: Ljetovanje.., glečer

06.08.2017. u 13:58 | 4 Komentara | Print | # | ^

Imam slobodne dane, imam puno slobodnih dana, mužjak je na svojim putovanjima, mladunče se preselilo svojoj milamajci, moja milamajka se preselila komšijama preko granice, uglavnom sam sama, nedjeljom idem na sljeme u društvu živih ljudi, ostalo su sve vajberi, vocapovi, tko više uopće koristi skajp. Više se ni ne mogu sjetiti onog prvog mesenđera s kojim smo komunicirali na poslu jerbo smo radili u istoj sobi sa histeričnom šeficom pa je nismo mogli ogovarati na glas. Imao je neki cvijetić u logotipu. Ponekad pomislim da samo hlapim, ponekad shvatim koliko ustvari enormnu količinu slikovnoverbalnih informacija prerađujemo na dnevnoj bazi, i to što se teško sjetiti nije možda samo rani znak alchajmera, nego samo panični pokušaj mozga da napravi novo mjesto za novu količinu besmislenih informacija. Tako da je pobrisao ime prvog mesenđera u navali nekih novih. Ostala je samo sličica malenog cvjetića debljeg autlajna. Sa slikama sam u puno boljem odnosu nego s riječima. I slovima. Nešto, nešto fajnd ju, fajnd mi, for ju, srč? Jebiga.
Učinila sam mnogo korisnih stvari u samoći. Prefarbala, popravila. Pločice, stoličicu, balkone, ukrasila jedan zid, oprala vreću za sjedenje, pobacala loptice iz vreće po stanu, usisavala loptice, ugušila lopticama usisavač, mijenjala vreću usisivača, loptice pritom pobjegle iz vreće usisivača u velikom broju, lovila ih opet u novu vreću, obrisala prašinu, sve je ispalo i bolje nego sam očekivala. I loptice i radovi.
Onda je nastupilo vrijeme krize, nezadovoljstva i frustracije. Kao ono kad se dugo pripremaš za diplomski ili neku tako važnu točku u životu pa kad je jednom odradiš a ono nastane praznina i poremećaj u sili. Onda sam se prvo vrijeme jako mučila a onda malo prepustila. Prepuštanje je riješenje. Prirodno je, jebiga. Prirodnije. Nama ljenjivcima. Takozvanim mudracima. Nije nam prirodna borba, jer nismo ratnici. Jbg.
Trebala sam ići na inmusic. Mogla sam, nije me privlačilo, ni gužva, ni blato, ni čekanje u redu na ulaz, u redu na karticu, u redu na hranu, u redu na pivu, u gužvi na koncertu. Ni svi ti mladi, lijepi, sretni ljudi. Poželjela vidjeti samo Skin jednom uživo, ali bilo je nešto poremećeno u sili i nije mi dalo da se dignem s kauča. Mladunče je zato s veseljem išlo. Bilo mu je prvi put. I gužva na ulazu, i gužva na kartici, i gužva na hrani, i gužva pred stejđem. I to bacakanje u gomili u prvim redovima. Ponekad zaluta u krivi kvart jer živi na dva mjesta i ne zna di mu dupe di glava, pa mi pušta onda muziku. Objašnjava nešto o dobrim basevima, bubnjevima, gitari, pjevačima, glasovima, meni drago da sam u toku s modernim tekovinama, iako mi ništa od svega toga nije jasno. Ne znam objasnit način na koji slušam muziku, ni da li su to basovi, ni gitare, ni riječi, ni pjevači, to je uglavnom ono nešto što me lupi i odvuče s ovog mjesta i ponekad naježi. Rekla bih da mladunče sluša dobru muziku i pritom meni nepoznatu, što nije čudo, jer godinama ne slušam ništa. Osim dernjave u parkiću i uvodne špice čarlija i šeldona. Pa se sad veselim poslušati nešto još nečuto.
Smiješno mi je ponekad to kako još uvijek trulim na kauču pred tim glupim sitkomima, a kako ih je mladunče preraslo. I sad ima neko svoje mišljenje o tome drugačije od onog kada se ni ono nije moglo odlijepit od kauča. Čini mi se ponekad da je to za njega bila faza učenja o prirodi i društvu. I sad zna sve o ženama, peemesu, seksu, vezama, brakovima, lezbama, pederima, štreberima, roditeljima i zajebanosti života. Pa pokušava to nekako sprovesti u svome životu. Za mene je to sve samo još uvijek opuštanje na kauču dok mi drugi ljudi u maloj kutiji beskrajno ponavljaju jedne te iste fore. Lobotomizacija. Ponekad treba mozgu da se odmori. Isto kao droga, isto kao alkohol.
Kopala sam prije neki dan po starim slikama. Pradede, prababe, dede, babe, starci kad su bili deca, starci kad su bili mladci, pa onda one neke slike s bebom, beba to bila ja, pa onda rastem ja, raste kosa, rastu cice, rastu kile, opada kosa, opale i kile, smanjile se cice. Ono dvoje mladih sa slike sa bebom postali starci. Prije toga neke slike iz bolnice nakon moždanog udara. Po prvi puta me iznenadio mladolik izgled bolesnika. Trenutno sam samo devet godina mlađa od njegove dobi moždanog udara. U ono doba sam bila 27 godina mlađa. Tu sam valjda nekako prestala mjeriti vrijeme i gledati nazad. Nakon toliko godina kad pogledaš nazad, moraš se malo stepsti. Imaš šta vidjeti. Šta i ništa istovremeno. Nakraju, samo jedan niz slika bez riječi. Najsvježije, one sllike sa sprovoda nemamo u materijalnom svijetu, samo digitalnom. Slikati sprovod grdi je jedan čin, ali stric u Australiji. Uvijek netko negdje daleko tko je otišao da ne bude tu žali što nije tu. Pa smo mu slali slike ceremonije. Slike groba nismo, jer ga još uvijek nismo našli. Nije da smo se baš polomili tražeći, više smo se polomili gledajući da sve čimprije zaboravimo i prevalimo i nastavimo. Proljeće je pomoglo, malkoc, valjda. Povuče sva ta navala novoga života i sunca i svega. A onda svaku malo izroni i lupi svom snagom. Slika bolničke sobe. Miris bolničke sobe. Miris umirućeg. Nepodnošljiv. Uvijek isti krevet, uvijek isti pogled, a onda odjednom neki drugi čovjek. I jedna vreća za smeće na kojoj je nažvrljano naše prezime, a u kojoj su njegove stvari. Sve to nešto što te šamara u bolničkom sustavu kada nemaš dovoljno novaca da ga kupiš i kada nemaš dovoljno sreće da poznaš nekoga tko radi unutra. Sestra koja te savjetuje da se smiriš tako što te šalje da popiješ kavu u nekom kafiću negdje, a prije toga ti vadi njegov novčanik iz kojeg ponosno izvlači zgužvanih dvadeset kuna i onda ih pegla na pultu i pokazuje prstom na neku bilježnicu u kojoj je zapisano da je pacijent imao dvadeset kuna u novčaniku. Ni riječi isprike za to što je pacijent umro prije 24 sata a nitko se nije udostojio javiti obitelji. Samo zato jer obitelj nema dovoljno novaca da kupi bolnicu a ni dovoljno sreće da pozna nekog tko radi unutra. U poštenoj ustanovi koja pošteno nije ukrala zgužvanih dvadeset kuna. A kojoj je netko prije toga ukrao sve ostatke ljudskosti.
Nije me više nimalo briga za naš bolnički sustav. Ne fali njemu novaca, ne fali doktora, ne fali sestara, fali mu upravo ljudskosti a to se ionako ne da kupit novcem. To, nakraju, ionako ne postoji. Ljudskost u ljudskom sustavu. Moje gađenje prema našem sustavu prešlo je sve granice podnošljivog i smirilo se u ravnodušnosti. Nema veze što sve ide u kurac krasni, uvijek je tamo ionako i bilo, i nema veze što neću imati novaca za liječenje ovoga onoga. Uvijek za to ima mostova, nebodera a ponekad i pištolja. Tableta. Čudesa.
Nismo još našli grob, ono što je od oca ostalo spremljeno je u bordo kutiji na najvišoj polici, iznad Anićevog riječnika stranih riječi a lijevo od plaćenih računa, brojila za struju, planinarskih karata i golog kuhara. Ima tu i neki niz Dostojevskog. Oni tomovi što su se nekad kupovali a svi u istom uvezu. Iste bordo boje. Nitko ne zna za to, mladunčetu nismo rekli, a lijepo se uklapa pa se teško i vidi. Jedna od dobrih stvari našeg trulog sustava jest što te ne tjera na prisilno ukopavanje. Kad već tlači žive, makar mrtve pušta na miru. Milamajka traži neko mjesto pod zemljom u komšiluku. Tamo je duplo jeftinije nego ovdje, a ono, jednom kad se svi redom oprostimo od ovog svijeta, ionako će sve te ostatke pobacat na neko smetlište, e da bi ustupili mjesto nekima iza kojih je ostao netko tko to može platiti. Ljubav i računi tako rado idu ruku pod ruku. I ljudskost se navodno može kupiti novcem, mogla bi kad bi postojala, ali ona je samo trenutna ljubaznost koja se razmjenjuje. Za pare, seks, smiješak, bilošto tako nešto. Oni koji to shvate na vrijeme, oni učine pravu stvar. Više ne gledam ružno na Todorića ni njemu slične radi svih grozota koje čine sitnim malim ljudima. Osim što lijepo žive sad dok žive, jednom kad budu umirali, oni imaju šanse da to učine u lijepoj svijetloj sobi sa svim pogodnostima. Sve te pogodnosti omogućili su im sitni mali ljudi koje su tlačili, ali, da ih kojim slučajem nisu tlačili, ti isti sitni mali ljudi bi ih samo nemilosrdno šutnuli u vreću za smeće i rekli aj bok! Čak i kad ne bi znali tko su oni. Pogotovo kad ne bi znali tko su oni. Što je najgore od svega. Ljudi uvijek bolje tretiraju one koje poznaju nego one koje ne, što samo ide u prilog nepostojanju ljudskosti, sve je to samo koristoljubna razmjena ljubaznosti.
Idem svaki dan na tržnicu. Idem po špeceraj i komplimente. Tamo sam lijepa, mlada, gospodična, draga, dobijem puno osmijeha, nešto malo voća i povrća i ništa računa. Svaku malu me prevare s kojom kunom manje više tamte vamte. Nakupi se kuna po kuna. To zato jer se ne ljutim i ne provjeravam ih. Iako kužim. Kad bih se svađala i ljutila, oni bi se manje smješkali a više pazili. I uglavnom me mrzili. I veselili se kad bih se spotakla ili kad bi mi vrećica pukla.
Nedavno sam se nešto jako naljutila. Relativno friški frend koji je tome prisustvovao počeo se tad bojati mojih emocija. I pokazivati nešto blisko strahopoštovanju. Većem nego ikada prije. Ljude treba, ipak, nemilosrdno gaziti. Tko to skuži na vrijeme, učini pravu stvar. Za sebe, naravno. Kao da će netko ikad iz čista mira brinuti za druge...



Oznake: Ljetovanje.., plaža

24.06.2016. u 12:50 | 11 Komentara | Print | # | ^

rajska tajska

Prošla su već tri dana da dolazim k sebi, danas sam si bliže nego jučer, sutra ću vjerojatno još, pokušavam ne zaboraviti na te sitne razlike, možda shvatim konačno što je to tako važno da mi toliko smeta, prvo mi se osušila koža, onda mi se osušila sluznica, počela svrbit, i otada samo pokušavam iskopati nos do malog primozga, ujutro kad ga ispuhujem ima i krvi, a ni kruh mi ne paše, i mlijeko me napuhuje, ustvari, shvatila sam, ja sam princeza a život je patnja.
Otkrivenje je bilo to kako je život prepun mogućnosti i kako ih sami, ne biramo, sami ih stvaramo, i kako nitko to ne zna, nego svi žive u svojim postavljenim uvjerenjima, ponekad mi se čini da kad bi se ljudi poželjeli odreći svojih uvjerenja, da bi svi onda odletjeli u vasionu, jer ne bi bilo ničega što bi ih držalo na zemlji, a najviše od svega ljudi se boje toga, da više nemaju to nešto, za što bi se držali. Te neke svoje rešetke od tamnice kroz koje ćire u šareno polje bezbrojnih mogućnosti.
Vidjela sam tu jednu veselu curicu kako hoda iza svoje mame umotana do nosa, i mama je bila umotana do nosa, i tu svoju umotanost prenijela je na dijete, stavila ga u kalup i to se čini tako ispravnim, svi ti kalupi, sva ta ograničenja...
Vidjela sam cijeli jedan svijet, naizgled drugačiji od ovog, a ustvari, tako nekako, ista pravila, iste šeme... Svejeno, bilo je jako lijepo.



Oznake: Ljetovanje.., plaža

15.01.2016. u 09:36 | 4 Komentara | Print | # | ^

ja bidala

Imam dva jajnika, jedan lijevo, jedan desno, i jedan mjehur. Mjehur je upaljen. Događa se, s godinama posebice. Imam i antibiotike, na neke peniciline sam, navodno, alergična, na ove nisam. Pijem. Svakodnevno dvaput i disciplinirano. Manje više. Desni jajnik mi je danas objavio da počinje s mirovinom. To je bila, kao neka igra biranja između dva zla. Prvo zlo je da antibiotici ne pomažu nimalo, drugo zlo je da jajnik oće mirovinu. Svoje zlo treba prigrlit i voljeti. Zato jer se vodi pod zamjenicom moje, a koga ćemo voljeti ako nećemo svoje? Lijevi jajnik je, navodno, još uvijek radno aktivan i raspoložen za igru života i mame i tate. Što me čini malkoc ponosnom, jer poznato je da su ljevičari inteligentniji od desničara, a ovo je čisto fizičko materijalno opipljivi dokaz, da u životu naginjem nalijevo. Trebalo bi ustvari, kad su već napravili taj znanstveno dokazani test s inteligencijom, napraviti i još jedan, pod radnim nazivom, da li desničari i ljevičari nastaju ovisno od toga iz kojeg je jajnika jajašce ovuliralo. Možda bismo, sukladno rezultatima testa i podvezivanjem odabranog jajnika, mogli već unaprijed utjecati na ishode političkih izbora. Zvuči puno jednostavnije od analiziranja dnk. A možda, eto, baš u tom grmu leži zec.


Ovog zekota sam nacrtala jučer. Ne mogu se odlučiti jel mi bolji desni ili lijevi. Čak niti koji je uopće desni, a koji je lijevi. Sve ovisno s kojeg se stajališta gledališta gleda. Zekotovog ili monitorovog. Mogla bih se prijaviti na onaj natječaj od bloga, ovaj puta, dala bih sve od sebe da skinem pametnog zuba, ali mrzi me što je na tim natječajima sve uvjetovano bezbrojnim linkovima i klikanjima. Pogubim se već u onoj šumi komentara i nemam više vremena ni volje za gubit se dalje.
Kad se već osvrćem na gubljenje vremena, evo...

Odgledala sam i slatki dirljivi filmić o dresiranom psetancetu i dedeku mrazeku, božićnjaku ili boschičnjaku iz najnovije Bosheve reklame. Moj prvi mobitel bio je Bosh. Smiješni mali preklopni. Moja prva, osobna i samo moja veza sa svijetom. Patetičan događaj. Sad živim s mužjakom u kojeg su skoro svi aparati boshevi. Obećala sam samoj sebi jednom, u budućnosti, samsung frižider i veš mašinu. Tek toliko, da zatvorim krug od mobitela prema veš mašini i natrag. Smiješno. Haha. U reklami ovoj jako me prenula ruka od mrazeka dedeka, na kraju. I ona kost. I beskrajno raznježilo ono psetance, koje onako slatko spava, naravno, to mi je upisano u genima, i radi toga se lijevi jajnik još uvijek koprca, ima li išta slađe od jednog malenog sisavca koji blaženo spava? Ispred malenog sisavca postavljen je veliki poklon, poklon je, ustvari, sasušena koža drugog sisavca, iskočila mi je u primozgu odmah slika drugog sisavca kojeg vode na klanje, i sva strava koju taj isti osjeća, e da bismo mi nakraju osjetili blaženstvo od pogleda na... božić, vrijeme blaženstva i darivanje, vrijeme u kojem najveć i naglasnije vidimo samo ono što bismo htjeli, samo ono jednodimenzionalno, samo lijepi poklop u lijepoj crvenoj mašni i ne želimo, nikako i nikada, doznati, što je, ustvari, zamotano u toj krasnoj mašni. I nije Božić to jedino doba, cijeli život je igra žmirenja i samouvjeravanja, borba nad kontrolom misli, jer misli su karakter a karakter sudbina, sudbinu gradimo sami, nesvjesno, uglavnom, slušamo svoj program, instinktivno, tjerani strahom, vidimo samo monokularno, i samo rijetki primjete one nježne finese, kao što se je, sad već ćelav i debeo, nije da sam i ja neki bogznakaki komad, ali kad ovako nešto pročitam, a ja bih mu, eto, odma' dala, u svojem veličanstveno jednostavnom tekstu, skoro pa dječje naivno, upitao kako je pored samoraznijetog bombaša netaknutom uspjela ostati samo njegova putovnica, bez ikakve dodatne potvrde naših želja za dokazom kako smo bili u pravu, onokad smo se bojali izbjeglica, i kao što se nitko još nije sjetio primjetiti da, iza uzdizanja Putinove čvrste izjave da ubojice će on sam poslat bogu, ne stoji samo njegova, vješto upakirana, želja da pokori svijet preko našeg glupog straha i potrebe za osvetom, to nam je isto, sve je to zapisano u genima, samo oni koji su preživjeli, oni su se uspjeli razmnožiti, preživjeli su samo oni koji su ubijali, ubiveni, oni, eto, nisu, svi mi koji smo živi, u sebi nosimo gene ubojica, iz nekog čudnog razloga tražimo samo moralno opravdanje za ubojstvo, kud ćeš ga naći većega od osvete...


Oznake: Ljetovanje.., ali osvetničko

19.11.2015. u 13:54 | 4 Komentara | Print | # | ^

kao s reklama...

Sanjala sam je jutros, svaku malu mi se vrati u život, i svaki puta je lijepa i zgodna, jutros sam joj rekla da je lijepo mršava, ona meni da sam isto, mršava, onda mi se opet učinila glupastom, ustvari, i jest glupasta, to je jedino što me odbija, iako, ne znam što je to, što me toliko privlači. Kod žena, najveć ljepota, kod muškaraca, najveć intelekt. I poneka trbušna pločica, ali samo u tihoj pratnji glasne inteligencije. Ne razmetljive i preglasne, jer to nije u skladu s intelektom. Možda sam opsjednuta. S njom. To zato jer više nismo prijateljice i jer se više ne mogu prisjetiti kako me njena glupavost hladila, sad su ostale samo slike, na slikama je svijet, jelte, puno ljepši, jerbo se trudimo jako prikazati ga takvim. Jer, ustvari, nije, nimalo lijep. Neki ljudi imaju to nešto, u pokretima, u držanju, u načinu na koji uređuju svijet oko sebe, u patetičnim pokušajima da vide samo lijepo, u grimasama, u načinu na koji slažu boje, u želji da stalno budu sretni i da se stalno smiju, to nešto skroz nezrelo i djetinjasto, sve to što se ne da raščlaniti, ali oće zazvat neke emocije, neki ljudi privlačniji su od drugih. Kako kome, nekome, uvijek. Da, vjerojatno sam opsjednuta s njome. Vidjela sam da ima dijete. Zamišljam kako ga stalno presvlači i trudi se da izgleda lijepo i slatko. I kako jako pazi da i ona izgleda lijepo. I stan. I auto. I muž. I biciklo. I ulaz u zgradu. Zamišljam kako je cijeli njen svijet jako lijep. I kako joj je sigurno lijepo u tom svijetu. I kako pokušava nešto pametovati o pravdi i nepravdi, i kako sama sebi daje previše kredita, i kako, svjesna da je lijepa, misli pritom i da je pametna. A nije. A nije ni važno. I onda, opet, savršena frizura, počupane obrve, uređeni nokti, prstenje, narukvice, nokti na nogama u skladu s maramom na glavi, sjenilo u skladu s majicom, gaćice, grudnjak, čarape, vjerojatno isto. Cipele, oh, cipele... I sve tako.
Da, sigurno sam opsjednuta njome. Kao i ona sama sa sobom. Trebala bih napisati pjesmu o tome.
Jučer je dan otišao skroz. Svijet se nemilice i dokraja okomio na umrlog dječaka. Slika je postala ona grozna riječ, viralna, a umjetnici krenuli intervenirati, dodavali dječaku anđeoska krila i svašta nešta. Dokrajčila me ona na kojoj je umjetnik nacrtao kita, delfina, pingvina, kornjaču i poneku srdelicu kako su se okupili oko dječaka, pa plaču. Kako je kratko prikazano to životinjsko pamćenje gdje su zaboravili na sve harpune kojima su ih probili, i sve sapune u koje su ih pretvorili, i svo vruće ulje na koje su ih bacili, pa se sad okupili oplakivati ljudsku sudbinu. Jer se isto tako ljudi okupljaju i plaču za njihovom djecom. Stvarno. Umjetnici su isto ljudi, a ljudi su, ono, govna, što očekivati. Mrtvo dijete za vlastitu promociju. Podsjetilo me to na osamdesete, zlatno doba emtivija, i onih nekih, kakti reklama, bila je jedna, vjerojatno od zelenih, završavala je fotografijom zemlje iz svemira s koje se čuje gomila ljudskih krikova. To je to. Ljudi koji kriče, proždiru jedni druge, dižu ruke prema nebu i zapomažu. Cijelo vrijeme tako. Na grubim i finim razinama.
Počeli smo planirati opet neki veliki bijeg na zimu. U daleke tople krajeve. Počelo me prati malo da nemamo pravo. Biti sretni i uživati dok toliko ljudi pati. Nemamo prava uživati na plaži, jer plaža više nije mjesto za uživanje. Nemamo prava sretni putovati, jer putovanje je očajni potez nesretnika. Nemamo prava biti sretni. Kako se uopće zarađuje pravo na sreću? Samo se rodiš i to je to... Vjerojatno. Ili se uključiš u akciju pomaganja da opereš savjest, i onda opet možeš uživati pravom pravednika. Veliju da ima par vrsta ljudi koji osjećaju nešto za druge. Oni neki koji se boje za sebe, i oni neki, koji zbilja, zbilja to mogu, osjetiti tuđu nevolju i jad, bez da pritom misle na sebe.
Vjerujem da su ljudi roboti. Ne onako od metala, nego od finih stanica, živi, ali, opet, programirani roboti. Ograničeni svojim osjetilima, iskustvom i kapacitetom matične ploče. I da im se zato nemre niš zamjeriti. Nego se pridružiti skupini. U borbi za vlastitu sreću penjati se preko drugih i kričati jako, jako, da cijeli svemir čuje. Kao na mtv reklami...

Oznake: Ljetovanje.., plaža

04.09.2015. u 10:22 | 4 Komentara | Print | # | ^

nema naslova

Ponedjeljak je. Mužjaku prvi radni nakon popriličnog godišnjeg. Dakle, radni ponedjeljak. U tu svrhu sam sanjala da opet radim u staroj firmi, gdje samo nižem neke pregoleme greške za greškom, i da te greške firma više ne može pokriti, nego samo plovi u propast. I taj neki osjećaj krivnje. Ustvari sam jedva dočekala ovaj ponedjeljak, to zato da mužjak ode na posao i da ostanem sama i da počnem raditi, svašta nešta. Mladunče je još uvijek na moru i još uvijek nije donijelo onaj osjećaj rutine svakodnevice, ustajanja, ručka i popodneva. Nisam tip od rutine. Ustvari, još uvijek nemam pojma kakav sam tip. Sve to ovisi o tome koji su dani u mjesecu. I o tome kako se uspješno mogu naviknuti na mučnu rutinu i pritom uopće ne razumijeti da mi nije dobro. Sinoć sam zaružila s detektivkom helen miren, mnogo volim helen miren kad glumi detektivku, čini mi se to vrhuncem feminizma, kad neka tako samouvjerena gospoja vlada muškim teritorijem, onako, pomalo filmsko vještački, ali opet. Ljetos sam farbala zid od nekog kafića. Sjedili su tamo i neki moleri na kafi, zapela im je kafa od prizora gospoje koja im uzima posao, samo tako. Zid je ispao dobar, moleri ne bi nikad uspjeli tako dobro to učiniti, ali to je zato jer oni nisu slikari, nego samo moleri. Iz onog mladenačkog druženja s ekipom koja je studirala umjetničke izričaje po venecijama, zapamtila sam njihove najgore strahove, a to je, jednom, kad završiš akademiju, pa da spadneš na to da farbaš zidove. Gore od toga nije moglo postojati. Veći promašaj, sramota i poniženje. Ne uspjeti kao slikar sa svojim izričajem, nego spasti na taj primitivni zanat, gdje te priglupi ljudi s novcima tretiraju kao molera. S druge strane, prijateljica koja ne slika po zidovima, nego prava ulja na pravom platnu, poslala mi je prepiske s naručiteljicom nekih njenih slika, gdje je akcenat postavljen u naručiteljičinoj sitničavoj ideji kako se naručene slike moraju jako dobro složiti s već kupljenom sofom. Nijanse boje i to. Ak se nijanse ne poklope, onda slike neće biti kupljene. Nakraju, i sva se ta umjetnost svodi na umješnost umjetnika da se nametne. Dali je, navodno, u tu svrhu pišao sam sebi u bradu, svidjelo mu se to kod jaraca, oni se tako označavaju i smrdljivo vladaju teritorijem, a vladanje teritorijem je, nakraju, jedino čemu težimo. Na našem teritoriju trenutno vlada kaos, to jer mužjak farba drvenariju uljenim bojama, koja se dugo suši, pa su prozori otvoreni, i sve je od njih odmaknuto, i tako ćemo par dana. Ja ne farbam drvenariju. To zato jer ne bih mogla izdržati a da na njoj ne promijenim boju. Neki poremećaj, vjerojatno.
Jutros sam se probudila nevjerojatno rano, sve u namjeri da radim svašta nešta, nakraju sam samo, tako, skroz zbrkana. Počela sam prijavljivat neke fotke, prebacila se na fejs, pa na vocap, pa se sjetila da nisam platila mobitel, uzela token od zabe i sjetila se da bi mogla malo pisati blog. Čini se da sam uzbuđena. Još uvijek nisam stigla pročitati enefov berlin, osim par zadnjih postova, počela sam, ali me odnijelo nešto drugo, o svojim doživljajima trotjednog života na konstantnom putu pisat ću jednom, možda, sinoć sam sanjala da sam na starom poslu, ali to je super, jer sam sve dane prije sanjala da smo na putu i da sam se probudila u nekoj nepoznatoj sobi u nekom dvorcu, i obično bi mi trebalo par dobrih minuta gledanja po sobi, dok bih shvatila da roba što visi na zidu nisu arkade, i da nismo negdje gdje ne znam gdje je wc, nego da smo doma, na svojem, kakti, teritoriju...
Idem sad, dan je tek počeo, a još si ga nisam dovoljno zakomplicirala...

Oznake: Ljetovanje.., plaža

24.08.2015. u 08:40 | 2 Komentara | Print | # | ^

Život na seeelu

Mužjak je čistio kapulicu. Sam u kužini. I plakao pritom, ne radi kapulice, nego, zato jer je sam. Pa sam onda uzela mini laptopić, i hotspot mobitel i preselila se preko ciloga užarenoga dvora, iz poluhladne sobe u smrdljikavu kužinu. Sad plačemo zajedno. Radi kapulice. Mužjak jako ne voli biti sam, meni jako treba neki dio dana u samoći. Pa sam si mislila, da nije mužjak takav kakav je, onda bih ja, i dalje bih bila sama, isto kao i prije. A možda i obrnuto, da se kojim slučajem ne odričem svoje samoće u korist njegovog društva, onda bi i dalje isto bila sama. Mužjak, u svakom slučaju, nikad neće biti sam. Jerbo ne podnosi.
Preselili smo sa otoka na kopno kod rodice. Otprilike kao da smo preselili s jednoga planeta na drugi. Navodno su otkrili neki planet najsličniji zemlji. Pa bi im slali signale u potrazi za životom. Oni pametni veliju, da je bolje, da ne šaljemo signale. I ja bi isto da ne šaljemo signale.
Sinoć sam se budila u jedan, u silnoj vlazi i nedostatku zraka. Rekoh sebi da više neću svaku večer pit, jer mi od toga natiču noge i loše spavam, ali u dva ujutro, učinilo mi se još, kako cijela zemlja umire i da ostajemo bez zraka, i čudan je taj osjećaj, kad zemlja umire, to jedino što nam se čini da je vječnije od nas, a ono, zamisli da nestaje kisika i da više tu ne možemo, ništa više ne možemo. Ipak, osuđeni smo na slanje signala, moramo rasti i moramo se širiti. Genetski kod i to.
Već sam se navikla na ovo kopneno stanje svijesti. I usplahirenu rodicu. Kad smo došli, zazvonila su zvona na crkvi, i rodica se ustrčala, da netko je umro, tko je umro, tko je umro, pa se onda krenula sve više se nervirat, jer, ako je umro netko u rodu, onda mora na sprovod, ako je susjed, onda je isto neki red, ako se pravi da nije čula zvona, onda se možda izvuče, i da najvoli kad zvono zvoni radnim danom ujutro, dok je ona u drugom selu na poslu, jer onda ne može čut, i može se pravit blesava. Pa je onda, ipak, krenula zvat naokolo telefonom, pa su tamo vikali na nju, da što nju briga, i što njih briga, isto tako iznervirani od tog zvona, i od toga što ga svi čuju, i što je sad, red, je, mora se ići na sprovod. Po ovoj vrućini. Pa shvatih dvije stvari. Prvo, red nikako nije prikladan za ljude koji žive u vrućim krajevima, drugo, nije čudo da nigdje nemaju poštenog interneta kad imaju zvonik i zvono.
Ovo drugo, to mi je makar riješilo ono čuđenje što na Tajlandu postoji najbrži wifi na najudaljenijem otoku usred ničega, a kod nas, to je problem i na kopnu, pored svih odašiljača, i cesta, i kablova. Naime, na Tajlandu nema zvonika.
Tko zna da li bi hrvatska postala uljuđenija zemlja, jednom, kada bi ostala bez zvonika...
Poslije, kad je rodica otišla na more, a mi se vratili, pa smo dobili usplahirenu poruku da zaključamo dvor i ne otvaramo nikome, nikome, vrata, jer da inkasator ide po seeeeelu, a tko je vrag vidija plaćat televiziju. Kome? I zašto? To je isto išla dojava po seeeelu, onako, od mobitela do mobitela. Pa smo se zaključali, a i turisti su isto morali zaključavati za sobom i nikoga ne pušćat.
Rodica ima i turiste. Idu joj na živce. A posebno ovi iz zagreba. Oni su posebno uobraženi, i na sve gledaju s visine, i prave se jako pametni. Tako ju je zvala jedna sa pasom, velikim pasom, pa ju gnjavila da ima li moderni namještaj i koliko je metara do mora. Pa su joj svi rekli da je budala ako će primiti pasa, ih, to ti same dlake posli za usisavati, a i ona, gospojica, da moderni namještaj bi ona, ih!!! Pa da pas ima što uništavati! Pa je odjebala zagrepčanku da nema mjesta. Šta će ona nju zajebavat!
Onda je rodici crko frižider u kužini za goste i rodbinu. Pa se ostatak familije dogovorio kupit joj frižider, jer ga, ionako, samo oni koriste.
Jalovi pokušaji, uopće, pronalaženja, frižidera visine te i te, bez ledenice, s dostavom, naravno, podsjetili me na, ajme ča je lipo živit u zagrebu, odeš u dućan, izabereš, platiš i dođe ti doma. Na periferiji rvatske (a periferija je sve osim, tzv. metropole, jelte) jedino što može profitirati jest prodaja auta, na kredit, naravno. Jerbo, bez auta ne možeš ni do doktora, a kamoli frižidera, a bez kredita, ne možeš ni do auta. I tako, učarani krugovi.
Navečer idemo u šetnju u seeeeelo. Zajedno s kolonama pretilih turista, uparađenih u svojoj, seljačko večernjoj, toaleti. Na rivi nas dočekuje otac republike, državljanstva, svih nas, netko ga je ukipio da sjedi u zamišljeno stvaralačkoj pozi, iznad knjige, naravno, na kojoj piše pravica. Hrvatska, naravno. Na rivi ima i živa svirka, dalmatinske jadikovke oko kamena, oca, sina i škoja, pa crnih žena i promašenih ljubavi, pa onda red potresuljki, fešta i vina. Oduvijek mi je taj opus bio razlogom osjećaja nepripadnosti, neprilagođenosti, neshvaćenosti i nerazumijevanja obostranog. Sad se mogu smijati svemu tomu, lijepo je ono, jednom, kad pronađeš u tolikoj gomili, nekog svojeg, onako, svojeg bez muke, dogovaranja i napora, svojeg na toj nekoj finoj razini... pa se sad, mi svoji, zajedno cijedimo u paklenoj kužini mirisa od luka, pomadora i pirjanog mesa... kaže on da nema veze što šutim i tipkam, samo da sam tu.
Moramo planirati. Još putovanja. Još hashtagescape. Ima jedan rođak, perspektivni nogometaš, jedva petnajstak godina, a već je potpisao ugovor, već ima svoj novac, govoru svi da neka je, samo nek je otiša iz seeeeela, i samo nek još uspije pobjeći vanka, i to je to. Samo luzeri ostaju u seeeelu. Generala nismo uspjeli vidjeti. Ne znam da li bih to uopće nazvala uspjehom, sjetila sam se samo da je i njega svojevremeno potirao hashtagescape. Nije volio seeeelo. Zato sad seeeelo obožava njega.
Ljudi su čudna bića. Nadam se da na onoj planeti život nije zaostaliji od ovog. Njih radi.
A ono, ono je umrla samo neka časna iz vrane. Seelo je moglo odahnuti.


Oznake: Ljetovanje..

25.07.2015. u 12:47 | 1 Komentara | Print | # | ^

odlazak

Gluvarimo. Prsti mi se lijepe od vrućine, jedne mačke, ručka, pive, vina i slaje. Ne da mi se tipkati. Jučer su klinci u jednom trenutku počeli glavinjati po kuhinji i tražiti kompast. Kompast će mi biti glavno obilježje ovog dijela ljetovanja, ne znam zašto tipkam, ako mi se ne da. Bava arija. Ili tako to. Sjedim na terasi s pogledom. Imamo wifi koji svaku malo pukne. Diga se je maeštral. U jednom trenutku će iz smjera maestrala doplovit trajekat i odvesti nas ča. Vocapam se s bivšim kolegama, oni meni šalju slike iz njihovog pakla, ja njima filmić sa zmijom u vrtu, ne zna se koje je gore, poslije se izvlačim slikicama mora, ljudi i obala, oni na to uzvraćaju potretima sebe u zmazanim lavorima, čudo je ovaj internet, skroznaskroz. Čak i kad puca, ovako...



Oznake: Ljetovanje..

21.07.2015. u 11:59 | 0 Komentara | Print | # | ^

odlazi nam raja

Amerikanci odoše, a mi osta. Glupi brod vozi u, glupih pet ujutro, pa se jutrom nismo pozdravljali, nego noćom. Nakon popijenih par nekih groznih bućkuriša od domaćih wannabe rakija, to za finiš, nakon butelje i bire. Kupovnih, boguhvala. Jutrom osta neka praznina, čudna neka praznina, prazno je bilo čak i more u osam, prazno je inače, ali jutros je bilo praznije. Možda i zato jer, inače plivamo tek poslije devet, pa je punije. Iskoristismo prednost imanja tinejđera po kući, maksimalno. To je ono kad moeš obaviti dobrojutro seks, otić na more, otplivati, vratit se, napravit doručak, pojesti doručak, a oni još spavaju. Još jedan doprinos praznini u kući, s njihove strane. Svejedno, prazna je bila američka soba, njihova kupaona, hodnik bez cipela, kuhinja bez muzike, da, i to, isto. Neki ljudi uvijek imaju muziku on. Muzika ubija prazninu. Amerikanci doniješe srebrni eijrmek, i puno filmova, slika i muzike. I onda odniješe sebe i muziku i svoje nerođeno dijete, koje nismo nikad spominjali, ča. Ostaše nam samo mir, praznina i dreka cvrčaka. Malo me to uznemirilo, malo rastužilo. Pa sam prionula pranju planine od prljavog suđa, i bacila sam, posljednji put, sav onaj smrdljivi kompost, i oprala plastičnu kompostanu, koja je sebično zadržala sav onaj reski smrad. Neka sljedeća turistička familija će u tome možda zamijesit palačinke. Ili nešto. Malo mi je bilo krivo jučer, ostalo nam je dost ostataka od kotleta, nisu mi dali to u kompost, jer onda bi došao štakor. Pa je meso dopalo onda kante za smeće, gdje će onda ga pojesti bakterije. Uvijek netko omasti brk. Ali, men' i dalje žao štakora. Mogao se je lijepo najesti. Ali, ne.
Ne razumijem baš to kompostiranje. Čini mi se pomalo mondenim lajfstajl preseravanjem. Onako... Navodno, oni u razvijenom svijetu imaju neki japanski stroj, koji je hermetički zatvoren, pa od svega što skompostiraju dobiju neko briket govance. Ne znam što rade s tim govancetom. Vjerojatno ga odvezu negdje. Najbolja je ona priča, kad voze kilometrima, e da bi bacili malo plastike u reciklažu. Naprave pritom rupu na ozonu, ali i zakrpaju rupicu na savjesti. Pa ti vidi onda do čega im je, ustvari, stalo...
Svejedno, tužna je ova tišina. I tinejđeri su isto nekako tihi. A možda su i inače bili tihi, ali se od svekolike muzike i razgovora nije dalo primjetiti... Naviknut ću se. Sutra i mi idemo. Odlučujemo ne ić glupim brzim brodom u pet, nego gluvarit cijeli dan, pa otić glupim sporim brodom u sedam, i vozit se pet sati. Gledat otočiće, sunce kako pada i sušit se na povjetarcu. Podsjećat se na neke stare dane, tu, romantiku i to...
Jutros sam došla do zaključka da je bik torbicu bolje pretvoriti u devil torbicu, imati će više pristaša. Cure više vole biti devilaste nego kravaste, jbg. Možda kasnije priljepim skice. Ili sutra, možda. Od silnog gluvarenja više sam nego sigurna da ću završit u nekom wifi kafiću, ptije nego na podnevnom suncu...




Oznake: Ljetovanje..

21.07.2015. u 11:26 | 3 Komentara | Print | # | ^

Stvari

Ima par stvari. Jedna je, da je spontani mejkapseks jako teško ostvariv kada su kreveti razdvojeni. Druga stvar je, da zašto se, pobogu, očekuje, da u trosobnoj kući dvije sobe budu dječje, a samo jedna roditeljska, treća je, zar nije da djeca, ionako, najvole spavati zajedno, kao mali štenci pobacani na gomilu, i za koj klinac, dječji kreveti, uopće, moraju biti odvojeni. Četvrta stvar je, da baš je zgodno da, u kući s katoličkim znakovljem, (a od blagoglagoljivih susjeda doznajemo i to da vlasnici uredno navijaju za hadeze), zajedno ispod stolića egzistiraju brojevi playboya i katoličkog glasila, peta stvar je najbolji prijatelj od mladunčeta. Mislili smo ga ove godine kidnapirati od roditelja i povesti na otok. To zato jer s nama ljetuje feministica iz srbije i židov iz amerike. A najbolji prijatelj od mladunčeta ima strogu zabranu da voli srbe, a ni židovi mu nisu baš bliski. No, kvarni plan nam je neslavno propao, namjesto širenja horizonata i sučeljavanja s mrskim neprijateljima, malac je završio na ljetovanju u katoličkom kampu. Nije da smo baš od onih navrlih da ispravljaju krive drine, (a kamoli da tjeraju vojsku na iste), ali, ono, userem se od straha svaki puta nanovo, kad shvatim da je ovogodišnji najbolji učenik škole, jedno od perspektivnijh djeteta one naše ćumezne metropole, naučeno da mrzi i već hoda naokolo prepuno predrasuda, tj, još ne hoda naokolo jer ga ne pušćaju iz kampa, ali nekako sam sigurna da ne griješim u tome kako bi krasno bilo biti živjeti u društvu u kojem se djeca oduzimaju od roditelja koja ih uče da mrze, namjesto od onih koji se vole uprkos svemu, ali, dobro, priznajem da strah je na ovom svijetu zasluženo dobio svoje prvo mjesto na ljestvici svih osjećaja, i da o tom, nekom tamo svijetu ljubavi i tolerancije, možemo samo sanjariti, tek toliko, da imamo o čemu sanjariti... Šesta stvar je stvar komposta. Amerikanci kompostiraju. Amerikanci jako paze na svoju razvijenu ekološku svijest. Amerikanci su usrali cijelu planetu i sad s visoka gledaju na nas primitivce, koji ne razumijemo važnost ekologije i koji ne kompostiramo. A kako nismo baš svadljivi po prirodi i pritom smo prijemčivi za sve te neke nove i nepraktično pomodarske stvari, tako sad u kuhinji imamo plastičnu zdjelu u kojoj se raspadaju svi naši organski ostaci i koja nam pritom smrdi. Kompostiramo.
Sedma stvar je bejbi bum. Eksplodirava na sve strane. I ono čuveno, nemoj odgađati, jer će ti poslije biti žao. Ili, sigurno će ti biti žao jednom kad više ne budeš mogla, zato jer nisi onda kad si mogla. Ima tih par tipova ljudi. Jedni koji stalno žale za svim što nisu, i kojima se čini da su u prošlosti baš sve mogli, ali, ovo-ono, i oni drugi, koji ne priznaju da žale. I oni neki treći, najveći, koji govore stvari kako im dođe, jedan dan jedno, drugi dan drugo, ovisno o okolnostima. Meni se sad čini da mi je žao. Ne zato što nisam kad sam mogla, nego zato jer to što sad ne mogu, samo znači, da više nisam mlada. I priznajem da mi je žao, jer više nisam mlada. A da sam opet mlada, i da opet mogu, onda, vjerojatno, opet ne bih. Mladost je sve za čime pomalo žalim. Mladost je puna raznoraznih privida o raznoraznim mogućnostim, a privide baš volim, nekako. Starost je sužavanje. Ne volim.
Osma stvar je promjena karijere. Ovisnica sam o tečajevima i ideji kako stalno treba učit nešto novo, pa me sad češći boravak na mojposaohaer uputio na neku školu za dizajnera interijera, čime se i inače bavim u svoje slobodno amatersko vrijeme, to jer imam tog nekog smisla za te boje i oblike malo više od prosjeka, pa ono. Sanjarim o nekim prostorima koje ću urediti jednom kad završim školu. Bojim se o tome ikome išta reći, jer onda idu one hladne pljuske, da, ti ćeš to završiti, da, ali ti sebe nikad nećeš moći prodati, zato jer se ti ne znaš prodati, zato jer za prodaju treba biti lajav i prodoran, a ti si mutava i povučena, i džaba ti sve znanje kad ne znaš govoriti... A školu treba platiti, jbg. A rvatska je ionako premalena zemlja i premalo se u njoj ljudi može/želi restaurirati, a previše je samozvanih dizajnera, i previše je toga kontra a premalo pro, a sve postaje tako jednostavno, jednom kad se sjetim, koliko je meni mnogo znanja potrebno da bih mogla pred nekog stati samouvjereno da ja to nešto znadem, pa se sjetim zadnjeg bivšeg gazde koji se milion i jedan puta izblamirao nastupivši tako da zna ono o čemu nema blage veze, i kako je to jedino što ustvari djeluje, upravo taj nastup na kojeg svi naivci nasjedaju, jer nitko nema vremena provjeravati, i svi žele stvari čim prije rješavati, i sve što treba znati jest čim prije/bolje/brže podmetnuti, i onda se čim prije/bolje/brže izvući, sve ostalo kurcu ne valja kolikogod dobro bilo.
Imam još neko vrijeme za vaganje/sanjarenje prije nego na miru odustanem i vratim se svojem pasivnom životu u svojem pasivnom svijetu...
I ima još puno svih tih stvari. Ali, pomalo...

Oznake: Ljetovanje..

16.07.2015. u 11:25 | 3 Komentara | Print | # | ^

otočka plačipi...

Jutros sam se uspjela okupati. Ima nešto s tim otokom, ustvari me ubija u pojam, trebalo bi to ljetovanje biti nešto suuuper, ustvari, ono, dođeš na more, pa odjednom ljenčariš i ne radiš ništa i govoriš kako je to sve suuuuper, i onda, odjednom, nađem se u zatvorenoj mračnoj sobi i nije mi ni do čega i želim se raspasti i da me više nema. Ustvari me dolazak na ovaj otok pomalo užasava, ali svake godine si nađem neko opravdanje za ponovni pokušaj razvijanja ljubavi prema otoku, povrh onog što je ukućanima ovdje stvarno suuuper, dobro opravdanje za izbjegavanje dolaska bilo je ono kad sam imala posao, a kad imam posao onda imam ograničeni godišnji i onda mi je žao ograničeni godišnji trošiti na lagano otočko umiranje po stoti puta, ali ove godine nemam posao, pa mi onda truljenje među podivljalim cvrčcima ne bi trebalo biti tako strašno, ono, ajd, preživjet će se... Ove godine imamo američke kanađane, pa bi to trebalo biti nešto zanimljivo i veselo, ali eto me opet u mračnoj sobi. Klinci su isto u svojoj mračnoj sobi, oni igraju igrice i ustvari nisu uopće u sobi nego u ekranu. Amerikanci su isto u nekom svojem svijetu, tu i tamo razmjenjujemo neke riječi, mužjak se s njima bolje razumije, jer on u tu svrhu posjeduje puno boljih riječi, meni se, uglavnom, uopće ne da. Bilo bi puno lakše kada bi se te riječi mogle ispustiti iz sebe bez straha da će nekog povrijediti, ili nedajbože, izazvati s druge strane bujicu nekih riječi koje napadaju one prve, pa se onda mora smisliti još veća bujica za borbu, ili neke bijele zastave za povlačenje, i onda, šutnja je mudrost, šutnja je zlato i eto me opet u mračnoj sobi.
Jutros sam se zato okupala. To jer ovaj puta imamo kuću par minuta od mora, pa se možemo šetati tamo amo u kupaćima. Jutrom su samo malobrojni penzioneri na moru, a plaža je prazna i more je mirno, onda tih petnajstak minuta praćakanja opravdavaju ostatak dana. Ostatak je skuhaj ručak, komuniciraj, operi suđe, lezi, čekaj, internet čekiraj, lezi, prebaci se na drugu stranu jer je prva utrnula, tupo bulji, zatvori oči je te ekran smorio, uključi punjač, zatvori oči, spavaj malo, prošlo je pet, može se opet do mora, smoči se, maši ručicama, presvuci se, večeraj. Peri. Trebalo bi biti suuuuuper. Dosadno je, ustvari. Ne razumijem. Svo to veselje oko godišnjeg i toga što se odjednom nađem u nekom izoliranom zatvoru gdje ne radim ništa i ne služim ničemu. Vjerojatno ima veze s time što ljudi cijele godine rade stvari koje ne vole, i onda imaju tih tjedan - dva za nešto što ih veseli, samo zato jer imaju tako kratko vrijeme da u tome uživaju. Meni ionako ne treba godišnji kad nemam ni stalni posao. Ali svejedno, više volim svoje nestalne poslove, nego mučnu kombinaciju stalnog posla i ubibože dosadnog godišnjeg.
Elem, plivanje prije doručka pomaže održavanju vitke linije. I osvježava. I leči. A operisanim tonzilama uprkos i unatoč, grlo mi je još uvijek u nekoj banani. Natečeno. I ne voli gutati baš. Što također pomaže održavanju vitke linije. Vitka linija i kuća do mora i ljetovanje, sve su to razlozi za sreću. Kad bi razlozli za sreću bili preslika iz lajfstajl magazina. I kad bi sreća trebala razloge, kao što mi trebamo nju.
Najnovija istraživanja objavljena u stručnim magazinima, a koja još nisu stigla do nestručnih portala, govore da nam svima najtreba otrova. I da je to možebitni razlog zašto je povrće zdravo. Zato jer je razvilo raznorazne otrove kojima se brani od naprasnih kukaca, a mi, konzumacijom te neke količine otrova dovoljne da odbije kukca, ali nedovoljne da nama od toga pozli, potičemo napadnuti organizam na obranu, i to je ono što nas čini zdravima i ornima. A ne slobodni radikali i kakti neki tamo vitamini. Najvjerojatnije je kombinacija otrova i vitamina ono što nas čini najzdravijima, i najvjerojatnije je ljetovanje u kući do mora nešto najsličnije tableti C-vitamina. Fali otrova. I fali boljeg interneta. Ustvari najveć fali muvinga. Moram se smuvati danas. Sama ili s mužjakom. Američka trudnica sigurno ne bu s nama. Ona jako pazi da puno jede i malo hoda. Neće ni po stepenicama. Hoće prati suđe. Ali to onda meni bed. Bzvz sve to...

Oznake: Ljetovanje.., ka

15.07.2015. u 12:58 | 11 Komentara | Print | # | ^

cvrči, cvrči

Jučer me jedan postariji gospodin pitao na engleskom da pričam li engleski, a onda da odakle sam. To zato jer putujem u društvu ekipe koja se raskokodakala na engleskom, onako glasno i samouvjereno, kako samo amerikanci - pripadnici prvog svijeta i neumitni vladari svih tih brojeva, znaju (mi se pritom tješimo da smo zemlja drugog svijeta, ne trećeg, nikako ne, otkad više ne vjerujemo u Titu, ne želimo više ni posla s tom sirotinjom). Postariji gospodin putovao je na Olib, a poznato je da su sa svih tih sirotinjskih otoka ljudi brijali va amerike, neki su se vratili, postariji gospodin očito jest, engleski mu je zvučao prirodnim, a onda kad smo se uspjeli razumjeti, dalmatinski još prirodnijim. Naravno, meni je bilo žao postarijeg gospodina, zato jer je postariji, usamljen i putuje s vrećicom, ali meni je uvijek nekoga žao i to nema veze sa tim nekim... Enihau, ove godine smo ljetovanje obogatili društvancetom dostojnim djelića vudialenovog doživljaja života, unajmili smo kuću s jednom beogradskom feministicom, aktivisticom, vukovkom (pitaj gugleta koji su to vukovci u susjednoj zemlji), koja je, uz sve svoje bedemaste stavove, u blaženom stanju, udanom u ameriku s prebivalištem u kanadi, njezinim suprugom, židovom, intelektualcom s najdebljim naočalama na svijetu, koji se pritom ne voli kupati u moru jer tamo svi pišaju, pa čak i u ovm našem najčišćem, plavom, jaranskom, ali zato znade sve o rasizmu, povijesti svijeta, ekonomiji i americi, ondak, s klasičnom postavom dvaju mladunaca tinejđera od koje je jedno prije par godina, od strane jedne druge amerikanke, proglašeno parcijalno autističnim, dok smo pametni mi, sve njegove muhe pripisivali upropaštavanju djeteta kombinacijama overzaštićenosti i krivog odgoja sjebanih ljudi, i to mi se čini jedinim razlogom porastu autizma u svijetu, to što se u americi svako iole čudno ponašanje proglašava autizmom, a kod nas se takve gluposti jednostavno iskorijenjuju s par toplih iza uha, elem, to, nazovi autistično dijete, se pretvorilo u tinejđera koje se bori sa svojim strahovima od zelene, žute i crvene hrane, pa je sad počelo hrabro i obilato jesti, što znači jednu krišku kruha za doručak više nego lani. Naša višesezonska borba s njegovim strahovima svela se na: jedi što hoćeš, bori se, velik si, ignore. Drugi tinejđerski smotanac uspio je u zadnji tren opasti sa zidića pa je na ljetovanje dospio u gipsu. Što znači da ih nećemo moći jednakomjerno preopteretiti pranjem onih par tanjura poslije doručka. Što je isto tako zanimljivo, to kako, nakon provotnog opiranja i zgražanja i cviljenja nad umišljenim plikovima na rukama, pranje par tanjura postane nešto tako normalno, pa čak i poželjno, jer kad pereš tanjur, to znači da nisi doma, nego si na ljetovanju. Ljudski mozak.
Kućica nam je lijepa, najljepša do sada, jedina joj je mana što nema internet, pa improvizujemo s hot-spotovima, druga, nazovi mana, jest urnebesno urlikanje crvčaka, čini mi se da nikad nisu bili tako glasni, bit će da je neka opaka sezona u điru, ili su mi ganglije opako počele tanjiti pa mi sve više smetaju te staračke boljke, oštri zvukovi i ubimepromaja.
Nećem se žaliti. Ne smin se žaliti. Ljetovanje čini se sve više privilegijom odabranih, na vocapu dobivam poruke bivših kolega, koji se kuhaju u svojem gradskom paklu, u sve nemogućijim uvjetima, jednog od njih bodrim da ode u Irsku, (ima malo dijete, čini se maleni osjetljivim i pametnim, velika je škoda takve skladištiti u vakumu frustracija i beznađa), otkad je došao u metropolu, samo podstanari s blokiranim računom, ima tome već šest godina, čemu se uopće može nadati netko tko rmpa šest godina samo da bi održavao svoj podstanarski status švercajući se na posao svaki božji dan?
Drugi mladi kolega se nedavno izvukao na bolje, svi ostali su upetljani u svoje mazohističko emotivno klupko. A njihova poodmakla dob...

Trenutno čini mi se da to je to, ideal svih ideala, raditi na moru u hladnoj sobi cijeli dan, a onda se predvečer baciti na kupanjac, pa popiti birindu s pogledom na zalazeće, prošetati otokom, udisati bezbrižno feromone nemirne dječurlije, osmjehnuti se svojem blaženom miru, utonuti u snove, prekinut pisaniju jer mužjak ne voli samoću dok praksuje po kuhinji...

Oznake: Ljetovanje.., soba

14.07.2015. u 10:40 | 2 Komentara | Print | # | ^

Strka zbrka

Moram ić spavati, ali moram nešto i zapisati, spavati moram ići jer se rano ustajem, jer, poradi jednog od suludih izleta u nizu, vikend je, vikendom ljudi bježe od sebe najlakše i najradije, meni kod sebe u zadnje vrijeme i nije toliko loše, mužjak zato mora pobjeć od posla, adrenalinski izleti s počecima u pet ujutro su ponajbolji za takove bijegove, a zapisati moram nešto, ne znam što, znam samo da stalno moram zapisivati, inače... možda samo želim da se pohvalim da idemo na put, na dva puta, prvi je suludi adrenalinski, drugi letimo avijonom, idemo malo opet u taj bijeli svijet, dok sam bila mlada, taj svijet činio mi se uvijek kao neko bolje mjesto, vjerojatno zato jer nisam nikad putovala u somaliju, ili tako neko gore mjesto, a i ono, kad putuješ na gore mjesto, onda si samo veliki/a bogati/a bijelac/kinja, i moraš imati jako, jako razvijenu svijest o tome koliko si sretan/a da si se sasvim slučajno rodio/la kao veliki/a bogati/a bijelac/kinja, inače bi ti se svijet mogao sasvim lako, i sasvim brzo, i sasvim jako smučiti. I općenito, razmišljati o svijetu... Veliki bijelci navikli su po stranome svijetu ponajveć uživati, a svi redom uglavnom prihvaćaju stvari zdravo za gotovo, zato veliki bijelci putuju iz zadovoljstva, a mali crnci se dave na prekrcanim brodicama iz nužde i jada. I sve je to taj jedan svijet. Velik je. I mali. Ovisi o ljepoti u oku promatrača.
Svi ti prekidi u životu, pa čak i ovi koji bi trebali biti kratki i slatki, natjeravaju me na misli o tome što bi mi najviše falilo, to da se prekine sad sve i odjednom. Zapisivanje, sigurno. I nisam još sve rekla, a ima se tako puno, puno...

Oznake: Ljetovanje.., plaža

19.06.2015. u 22:45 | 2 Komentara | Print | # | ^

zamisli kako bi svijet mogao izgledati kada bi se skroz iščupali hormoni, kada mužjaci više ne bi čašili vratove na svaku tajicu i suknjicu, kada ženke više ne bi kikotale i krivile noge na onim grozotama od štikli, zanimljive su mi te štikle, gledam žene kako neprirodno nabadaju u njima, kako, ustvari, grozno izgledaju dok misle da su predivne, jer tako su im rekli, tako se to radi, prije stomilijardi godina u kini su žene nosile cipelice koje su im lomile stopala, jer, tako su im rekli, tako se to radi, i polomljeno dječje stopalo na odrasloj ženi najljepša je stvar na svijetu, nisu mi današnje štikle jako daleko od kineskih cipelica, nisu mi jasne, i uglavnom su ružne, iako oni tako govore, da to je lijepo, jer se tako reklo... događa mi se u zadnje vrijeme, vrtim programe po teveju, naletim nekad na one spotove emtvija, mi, deca emtvija smo satima buljili u to čudo, bilo je nekako uzbudljivo, veselo, sad gledam opet, i ne mogu se načuditi što sam to gledala onda, svi mi ti raspjevani i rasplesani kinđuraši izgledaju jednako kao što mi izgleda parenje šarenih ptica, sve neko nadimanje, šepurenje, a do mene ne dopire ništa, ništa uzbudljivo, ništa napeto, čak ni ta njihova tjelesa, lijepa su, ali, opet, prazno nekako... tako bi, valjda, taj svijet izgledao jednom kad bi se iščupali hormoni, dosadno.

Oznake: Ljetovanje..

05.05.2015. u 12:14 | 7 Komentara | Print | # | ^

pozitiva

Ima ona neka igra na fejspjuku, treba sedam dana pisati pozitivne izjave, fora mi je to, tim više što imam problema s pozitivom sve više i više, Luise Hay, kraljica komercijalnog pozitivizma, započela je svoju karijeru duhovne voditeljice u svijet pozitive nakon što je napunila četrdesetu, što sam starija to mi se, sve više, čini nevjerojatnim krenuti u svijet boljeg i nikad tako ispunjenog života, a istovremeno zagaziti u tu neizbježnu eru psihofizičkog propadanja, ali negdje na rubu pameti, čini se, isto tako neminovnim i jedinim izlazom ili "spasom" od makar tog fizičkog propadanja, odvojiti duh od tijela i raditi samo na duhu, a tijelo neka slijedi, ili neka propadne, ili to već što ima za činiti, neka čini...
Na tom istom fejspjuku našla sam si novu muzu za inspiraciju i stolkanje, išle smo zajedno u srednju školu, nismo nikad kliknule, to nije neko čudo, ionako klikćem jednom u stogodina, no, vidim sad da je od one trapave antisportske pojave, pretvorila se u učiteljicu yoge i da izgleda kao sto gromova, i jednostavno, obožavam njene fotografije na kojima ona, s blaženim osmijehom, dubi na trepavicama, a ispod poluzastrašujućeg i divljenja vrijednog prizora zapetljanih ruku i nogu i odakle, pobogu, viri ova glava, stoji neka istočnjačka mudrost koja uljepša dan. Ili trenutak. ili nanosekundu. Divim se onda istovremeno, i nevjerojatnoj gipkosti uvježbanog tijela, i njenoj hrabrosti da povezuje sebe s nekim istočnjačkim porukama o svjetlosti, beskonačnosti, snazi, volji, miru i ljubavi.
Ne bih se to nikada usudila. Stati tako hrabro iza tako neke žestoke poruke.
Vjerojatno zato nismo nikada ni kliknule.
Vjerojatno zato i nemam tako gipko tijelo nego se naručujem u kiropraktičara da mi objasni zujanje u ušima ono jednom kad sagnem glavu na duže od minute.
Vele da je povezanost tijela i uma najčešći razlog svim našim boleštinama, i to kad boli vrat, obično je povezano s nemogućnosti korištenja istog, elem, ako se vrat ne mrda, ako je okrenut u samo jednom smjeru, onda se ukoči.
U zadnje vrijeme, primjetila sam, okrenuta sam samo na prošlost. Javljaju mi se slike sela mojeg maloga, šetališta pored mora, gluposti neke, totalno bezvezne.
Frustrira me malo, možda i malo više nego što si želim priznati, ne znam jel ispred mene nema ničega zato jer ne gledam ispred sebe, pa ne mogu ni vidjeti ima li ičega, ili gledam unatrag upravo zato jer se naprijed nema što vidjeti.
Imam, taj neki, posao, o kojem nikad ne razmišljam, sve što mi je bitno jest da znadem u kojoj sam smjeni, tek toliko da ne osvanem tamo u krivo vrijeme. Onda odem na posao kao neki zombi koji je nekamo krenuo, ni sam ne znajuć zašto, pa onda jednom kad stignem, taj me dio posebno fascinira, čak i fizički prisutna na poslu, uopće ne razmišljam o poslu. Dobivam tamo neke zadatke, oduzmu mi par minuta samoorganizacije, i onda se nastavim baviti sa slikama u glavi, šetalištem, morem, nebom, nekim ljudima selamaloga, tu i tamo promasiram vrat i pripazim da uspravno sjedim.
Posao mi je ubibože dosadan i ne traži nimalo napora i aktivnog sudjelovanja.
Trebala bih napisati nešto pozitivno o tome.
Imam posao.
Ubibože nezahtjevan.
Ne, ubibože nije pozitivno.
Imam posao.
Imam pravo na godišnji.
Danas Mužjak ima rodjendan.
Zaboravila sam na njegov rodjendan, što je jako pozitivno, jer to znači da ne primjećujem da je sve stariji, i da skroz poštujem njegovu odluku da ne radi strkufrkupaniku oko svojeg rođendana.
U tu svrhu, Mužjak je napravio bogati ručak i odlučio se samoozlijediti bacanjem vrele zdjele po balkonskim pločicama. Pločice su preživjele, vatrostalna zdjela takodjer, a bilo je i nekih namirnica u ledenici s kojima si je mogao sanirati ozljede od opekotina.
Što je sve pozitivno.
Imanje i blagostanje.
Trebala bih nabrojiti barem tri pozitivne stvari.
Došlo nam je psetance na čuvanje.
Što je pozitivno jer vani pada kiša, a vani je psetancetu wc, i to je jedini način da se ukućane potjera iz kuće da malo prošeću po zvježem zraku.
Treća pozitivna stvar.
Osjećam da bih danas u nekom trenutku mogla početi plakat.
Što je jako pozitivno, jer imam neki poremećaj od kojeg nisam plakala desetljećima.
Trebala bih ovo zapisivanje pretvorit u svakodnevno silovanje na pozitivu.
Kao one žene kada ih udaju za ljude koje ne vole, pa onda one nakon jebanja i rađanja, pomalo počinju osjećat nešto za tog čovjeka, kojeg nikad nisu voljele.
Sve to sranje samo je stvar treninga i navike...

Oznake: Ljetovanje.., plaža

22.02.2015. u 15:58 | 5 Komentara | Print | # | ^

sve naj

Onokad palim komp pa u dosadi surfam, čini mi se kao da tamo živi svijet pun nezadovoljnih cvilidreta, koji samo traže bilokoji razlog za nezadovoljstvo, žalovanje, negodovanje, jadikovanje, zapomaganje, i štogod napraviš uvijek se nađe čopor gladnih kritičara, koji, naravno, znaju sve najbolje, nakraju mi ostane i meni samo taj neki okus nezadovoljstva, jer svijet je sve pun nekih krivih ljudi na pravim mjestima, koji rade krive stvari, a oko njih, sve drugi sve znaju sve bolje, i sve je tako nepravedno i naopačke postavljeno.
Nije nimalo nepravedno što su svi ti kritičari u teškoj besposlici, jer da nisu, ne bi imali vremena toliko žalovati i jadikovati i zapomagati i još to objavljivati svijetu, zaboravljajući na sva ta tehnološka čuda koja nam uopće dozvoljavaju da svoja sranja objavljujemo svijetu, a da pritom ne moramo ni pidžamu skinuti sa sebe. A imamo i hranu i grijanje, i neke grickalice pored tastature, jer da nemamo, ne bi mogli tako samozadovoljno i bahato srati i pametovati, bavili bi se onda ozbiljnijim problemima, bavili bi se sami sobom, možda...
U ljudskoj je prirodi, to, gledanje preko plota i uspoređivanje, beskrajno uspoređivanje, motiviranje natjecanjem. I sav napredak civilizacije samo je podređen tom udovoljavanju ljudskoj prirodi i potrebama...
Nisam zadovoljna. Imam lagodniji život od svih svojih predaka, ne moram ništa, ni spavati u ledenoj sobi, ni ustajati prije zore, ni odlazit na polje, ni kopat krumpire, ni rađati djecu, ni nositi drva i hladnu vodu na glavi, sve mi je pri ruci, sve mi je dostupno, ni za što se ne moram potruditi, izgleda da ni ta lagodnost ne pogoduje ljudskoj prirodi. Izopačuje je. Izopačava.
I stalno taj neki nemir.
Izgleda da se ipak mora čovjekoliko biće namučiti e da bi našlo svoj mir.
Redovno patim od nesanice kad idem na posao sjedeći u nekom prometalu.
Spavam kao beba kad se na posao vozim biciklom, a poslije posla, dvaput tjedno, barem, pretrčim desetak km, vani, na svježem zraku.
Čini se da je lako izaći sa svojim nemirom na kratke staze. Treba samo natjerati tijelo da teško radi na duge staze. Onda mi ostane samo umorna jedna ljuštura, koja jedino čezne za snom i odmorom.
Zasluženim odmorom.
Problem je s onim vremenom nedoumice kada nisam dovoljno umorna da bih odmarala, a ni dovoljno odmorna da bih stvarala. Pa onda tako tupo blejim u statuse i razmišljanja vječito nezadovoljnih drugih ljudi, koji samo čekaju vdjet neki tuđi pokret e da bi imali na što lajat. Problem je taj što onda moje nezadovoljstvno samom sobom jednostavno procvjeta.
Najgore je i kad se zapletem u razmišljanja o prošlosti i o tome kako se doživljaj prošlosti kroz vrijeme mijenja, i lošim mi se čini što, konačno, u potpunosti razumijem onu mudrost o tome kako bi krasno bilo imati ovu pamet, a onu mladost.
Ne želim razumjeti te šablonske mudrosti.
Žellim ih razbiti u komadiće.
Kao i onu o nerazumijevanju među generacijama. A sve samo običan nedostatak komunikacije. Komunikacija je nešto što može funkcionirati samo kada se imputiraju emocije. Emocije su zasljepljujući farovi. Ne valja kad ih usmjeriš direkt u onog tko te pokušava vidjeti. Smetaš.
Jutros sam se dugo budila i ružno sanjala. Vozila sam auto deset cm od ruba rive, a kočnice mi nisu radile. Ni mijenjanje brzine nije pomoglo. Buđenje jest.
Najgore situacije u životu su one iz kojih se ne možeš probuditi.
A to je jedino što želiš.
Daleko smi mi od najgoreg.
Samo što najgore to ne smije nanjušit, zato i jadikujemo, da ga zavaramo...ljudska priroda, a ima nešto i u kulturi.
Puj, puj, puj...

Oznake: Ljetovanje.., plaža

13.02.2015. u 12:22 | 5 Komentara | Print | # | ^

kako je to moguće...

Nemam ništa kontra djeteta od tri roditelja, nemam niš protiv dizajniranja djece, to je ionako duboka ljudska potreba, da se rade male fotokopije svojih plitkih želja, da djeca imaju ono što mi nismo, puno para, plave oči, dobre noge, i velikog pišu, i da pojebu sve što se kreće, kad već mi nismo, u čemu je toliko velika razlika između majki koje glade svoje trbuhe i sanjare o nekom čudu unutra, i onih, koji ta čuda koja su zamislili, sad i mogu ostvariti upravo onakvima kakve su zamislili, oni koji su zamislili da će ih ispunjenje njihovih trenutnih želja učiniti sretnim, ionako će, prije il kasnije, morati spoznati da sreća ne leži u tom grmu, a oni koje žele sve prepustiti bogu dragom, njima to prepuštanje isto ne bi trebalo uskratiti, iako, ni oni neće biti sretni dok se cijeli svijet ne podredi baš njihovom bogu, kakogod okreneš, glupo je tražit sreću u ograničavanju tuđih postupaka, pa ni u osuđivanju, što je vremena manje preostalo na ovome svijetu, to se sve kristalnijim čine stvari koje su gubljenje vremena, gubljenje vremena je i sve i ništa, ovisi odakle gledaš, iako, nakraju, svejedno je.

Oznake: Ljetovanje.., plaža

05.02.2015. u 15:22 | 3 Komentara | Print | # | ^

pravila prirode i društva

Tako je to, kao u prirodi, sve što se ne može braniti, to se zakamuflira neuglednom ružnoćom, a što je otrovno - drečavom ljepotom.



Oznake: Ljetovanje.., plaža

03.02.2015. u 11:47 | 3 Komentara | Print | # | ^

pozdrav

Možda, da bismo se izvukli od još jednog velikog rata, pa bi nam, još malo, pa dobro došla neka velika prirodna katastrofa. Malo za razrijeđivanje stanovništa, koje smeta samo sebi međusobno, mužjak uvijek veli, kad poželiš poboljšati svijet tako da bi ga napola potamanio/la, onda pristani poginuti prvi, sigurna sam da ima takvih luđaka koji pristaju poginuti prvi, to su, vjerojatno, isti oni koji motaju bombe oko sebe, čini se časnim i pravdenim ali, čast i pravdu smo ionako sami smislili, i kao sve ostalo, i to je podložno različitim tumačenjima i doživljavanjima, kakogod bilo, kadgod vidim one neke ćelavce koji misle da su im krivi stranci što oni nemaju posla i loše žive, padne mi napamet da bi dobro došla neka prirodna katastrofa, koja bi te ćelavce prisilila da se prihvate krampa i lopate, pa da rade nešto korisno u tamo dole kanalizaciji, namjesto onih protiv kojih demonstriraju svoju plitku pamet.
To bi nas unazadilo, otelo nam interneta i sve one robote, ali, očito, možda neke stvari ni ne zaslužujemo, iako su zasluge isto samo naša izmišljotina u manipuliranju sobom i dnevnim boravkom i svijetom...
Sanjala sam jutros da imam zlatnocrnu ribicu za ljubimca, jako pametnu i dragu i lijepo, ali onda je umrla jer je akvariju ponestalo kisika. Opet srcodrapajući san u kojem stradava nedužni i bespomoćni ljubimac. I loš osjećaj nakraju.
Osim lošeg osjećaja u glavi, opet je nastupilo doba nadutosti i bolova u trbuhu, morat ću se obratit za neku apotekarsku pomoć, ne da mi se više trpit...


Oznake: Ljetovanje.., plaža

02.02.2015. u 15:04 | 6 Komentara | Print | # | ^

Naslov

Jutros sam sanjala uznemirujući san, kao da smo imalu nekog malog zeku, koji je ustvari bio naše psetance, ali kako je bio zeko, tako smo ga odlučili pojesti, pa da ga to ne boli, dali smo mu anesteziju koja ga je držala budnim, ali bez bolova, pa je zeko tako ostao bez nogu, na kraju je netko poželio pojesti mu kičmu, i morala sam ga prerezati na pola i čupati kičmu, i pritom sam plakala i ponavljala jelda da te ne boli, samo reci da te ne boli, a zeko-psetance je onako šutke gledalo ispred sebe, i ništa nije odgovaralo, i postalo je nepodnošljivo, i onda, buđenje.
Postoje ljudi koji vjeruju da viši slojevi svijesti nemaju potrebe jesti meso jer su svjesni (visoka svijest donosi višu svjesnot, jelte, jebla me pravopis), bolova i patnje mesa kojeg jedu, iako to meso više nije živo, ali se zato napatilo od nasilne smrti, a nepravdu prekinuća života da ne spominjem, men se čini da na ovom su planetu visoko svjesna bića dovedena samo da se pate, nešto su, mora da su zgriješili na toj nekoj svojoj razini svijesti, pa je zato svakako blagoslov bit siromašan sa sviješću, onda prihvatiš sve kako jest, jer nit ne osjećaš da bi moglo biti nekako drugačije.
Sinoć je bio potres, da, velika vijest, malo se treslo pa svi bruje, naravno, veći je strah od toga što smo svjesni da smo na trusnom području i kad počne tresti, pa se čini da može biti ozbiljno i da se može ponoviti i da sve može sravniti, i nitko ne stigne uživati u to malo ljuljuškanja na kauču... poslije mi se srce treslo još neko vrijeme, opet mi povisilo razinu hormona stresa preko svake granice normale... jebena je ta svijest, jebena.

Oznake: Ljetovanje.., plaža

01.02.2015. u 09:15 | 7 Komentara | Print | # | ^

Da bicikl nije dio ljudskog tijela?

Jutros je bilo nekako čudesno svijetlo, svijetlo jutro, podsjetilo me na proljeće, ljeto, podsjetilo me na suuunce, i odmah sam našla točku interesa u nekom dečku iz susjedstva, koji je, onako, u ranu zimsku zoru, prošprintao pola kvarta, e da bi u zadnji tren uskočio u zadnja vrata autobusa i da bi se vrata odmah iza njega zatvorila, a tren prije toga pretrčavao je cestu i autima je bilo zeleno, ali nije se dao, i bila je baš epopeja jedna pratiti tu scenu, dok onako mamurna od ničega držim ravnotežu na dedinom biciklu, pa sam odlučila usput kupiti si i stručak banana na tržnici, dok ih još nisu raspakirali, jer čim ih raspakuju a one se smrznu i pocrne. Moja kolegica s posla veli da ona jede samo crne jer takve im je mama donosila kad su bili mali, pa, je, eto, navikla, trule banane okus su njezinog djetinjstva, jutros me malo ružno gledala jer je nisam na vrijeme odgovorila od bicikla, a vani je jutros, baš je jebeno bilo hladno, svom onom varljivom svjetlu uprkos.
Kasnije sam se pothladila u onom našem tunelu, pa mi je povratak bio dizaster leden, iako, je, realno, bilo dva stupnja više u zraku.
Između sveg ostalog, primjetila sam kod svojih trudnih prijateljica, onih koje su, inače, jako ponosne na svoj izgled, i čiji fejsevi i instagrami pršte od slika njihove ljepote, da, u vrijeme trudnoće, jednostavno prebace svoj interes na loše pejzaže, brljave komade hrane, dosadne dijelove stanova, prazne dječje krevetiće, što mi je konačno dalo odgovor na začuđenost nad sveopćim oduševljenjem nad slikama onih netaštih trudnica, koje se ne srame svojeg nabreknuća, nego se sve tako ponosno slikavaju, a ispod slika nasukanih kitova samo se redaju prekrasna, predivna, lijepa, slatka, najljepša, dakle, istina je, ljepotice su potvrdile, to je samo pohvala hrabrosti, ljepoti nikako. Sve je na svojem mjestu, konačno.
I trčila sam jučer. Teško je, hladno je, riskiram razboljeti grlo i sinuse, riskiram upaliti mjehur, riskiram mnogo toga, sve u borbi za ono malo serotonina što ih tim činom uspijevam probuditi, ne znam reći ni da li vrijedi, znam da mi je ovo najgore doba godine, i da ima još tih tjedana odgulit prije, onog, svjetla, toplog i sigurnog, treba istrpit, puno još za istrpit...

Oznake: Ljetovanje.., plaža

27.01.2015. u 22:07 | 3 Komentara | Print | # | ^

rano ranila

Ponedjeljak jutro, buđenje teško, zimi zima a uleti vruće, obukla sam, u jutarnjem bunilu, samo jednu tanku majicu ispod jakne da se ne preznojim, i debele podgaće ispod trapki da mi se bataci ne smrznu, a i guzica, i oni, jajnici (čini mi se da je sav onaj zatvor i muka isusova s gasovima i nadutošću, uzročno posljedično povezan sa starim jajima i simulacijom ovuliranja, uglavnom, fin je osjećaj onojednom kad jajnici miruju), navukla svoju mudžahedinsku kapicu, radi koje me cestovna ekipa, nekako, više, il poštuje, il se boji, ili mi se samo čini da autisti imaju više poštovanja prema biciklisti kad se vozi po ovoj hladnoći, nego inače, sretno, skromno i ponizno stigla na svoj, onaj, posao, pomirila sam se, valjda, sa svojim usranim poslom, usranom samom sobom, i sa svime time što sam u svojem životu proglasila usranim, pa sam onda poludila, zaključila da imam puno para na računu i naručila iz engleske da mi pošalju dva para finih cipeletina na velikom sniženju, jednu pumpicu za čišćenje objektiva, i jedne vruće pantalonice za vruće ljeto. To jer se vruće hlačice najveć isplati kupovati kad je hlaadno, i obrnuto. Sve je najisplativije i najpametnije kad je van svake pameti i razuma. Kad je najneočekivanje, ukratko. Blitzkrieg pali u svakom pogledu i slučaju.
A još prije velike agresije na velika sniženja, kupila sam i jedan tiket za pregled kralježnice, to ono nešto što se nudi u tričetvrt cijene e samo da bi bilo prometa, pa se možda koji pacijent-mušterija ulovi. Zajedno s krizom u zdravstvu, te ponude dana su krasno jedno rješenje za sve oblike hipohondara. Ono, ne moraš nagovarati svojeg doktora da ti nije dobro, a ta stotina kuna mjesečno za privatni pregled, namjesto onog, dopunskog zdravstvenog, se ne čini tako strašnom cifrom za umirivanje vlastitih strahova. Pa hajd, malo da se umirim, a malo možda i nađu nešto na vrijeme, zlunetrebalo. Ako i ne nađu, makar ću neko vrijeme imati lijepe cipele. Vin vin!
Onda se ludilo nastavilo pa sam se javila raditi dobrovoljno na poboljšanju života biciklista u ovom antibiciklističkom okruženju. Trebala bih se pokazat na nekim sastancima. Taj dio me muči, sve ostalo oke.
Mužjak će njrgat, on ne voli kad volontiram i kad ne naplaćujem ono što radim. Već dugo vremena ne radim stvari koje me vesele. Jedini način da ih radim i da se pritom osjećam neopterećeno, jest taj da ih ne naplaćujem. Bit će da je to do, onog nekog, samopouzdanja i samopoštovanja, no, lakše mi je raditi stvari za koje me ne plaćaju, manje je presinga, čist sloboda.
A od slobode nemreš živjet. Moeš umrijet. Slobodno.
Ponedjeljak.

Oznake: Ljetovanje.., plaža

26.01.2015. u 14:10 | 7 Komentara | Print | # | ^

domeka

Osvježavajuće jutro, uspjela sam u svjetlosno brzom roku predočiti sebi razliku između šasije, karoserije, vrata, poklopca, lemljenja i lijevanja, onojednom kad se naspavam, pa mi se onda svijet čini kao tako jedno zanimljivo, šareno i magično mjesto, s kojeg nikad ne bih otišla, za razliku od svih onih mračnih dana, kad se od umora ne mogu sjetiti onog nečeg što sam prije minutu zamislila da ću učiniti, pa mi je ta misao izazvala ugodu, a već u sljedećoj minuti ne znam što mi je činiti, a pinove, telefonske brojeve i imena nekih, onih, koji imaju svoja imena, da ne spominjem. I kad me nimalo ne uzbuđuje pomisao što bi bilo kad bih se samo tako, usred mračne i kišne noći, onako, bzvz, prevalila preko balkona dolje, nešto bi i onda bilo, valjda, susjedi bi vrištali, a možda i ne.
Vani je grozno vrijeme, pravo, ono, blatogradsko, nit snijeg, nit kiša, ali svakako hladno, sivo i svakako blato, dan je danas opet prekratak za sve što ovako naspavana i pametna naumljujem činiti, još malo pa će ručak, još malo pa će me tupavilo zahvatiti, još malo pa će i ovaj trenutak nestati...
Šteta. Nedjeljna jutra trebala bi vječno trajati.

Oznake: Ljetovanje.., plaža

25.01.2015. u 10:50 | 9 Komentara | Print | # | ^

b_jutarnja poruka monsinjorite aniramke

Što više slušam/čitam poruke duhovnih vođa koje se epidemijski množe na ovaj, tako duhovan dan, sve mi je više jasno da duhovni svijet, ako i postoji, onda nikako ne živi u riječima i porukama duhovnih vođa. Njihove poruke usmjerene su samo na materijalni svijet, ništa iznad i ništa veće od toga... i zaključujem da možda se, negdje u dubini duše, ili ispod svih tih nekih slojeva svijesti, ili kakogod, krije jedna velika vjernica, jer, inače, ne uspijevam smisliti neki drugi razlog, radi kojeg bi me, te poruke, činile toliko nesretnom i nezadovoljnom.
Da sam samo obična nevjernica, odmahnula bih rukom i rekla sebi u bradu budale, vidi ih...
Ali, ustvari, da, želim vjerovati da ovaj svijet je samo jedan level božanske igrice, i da, želim vjerovati da postoji nešto nakon svega, ali sve što oko sebe vidim jest darvinovska igra boljih i spretnijih, onih koji proždiru slabe i bolesne, a duhovni vođe u toj igri vode kolo, i najsitiji su, i najdeblji su od sviju.
Ljudi su nekako najsličniji psima, lako ih je naučiti da slušaju, i oni će vrlo rado davati šapu i donositi štap, i nikad se neće pitati zašto, i da li je u redu to, da tako žive u boksu ili na lancu, oni će to sve prihvatiti, i kao što pas poslušno ulazi u svoj boks, tako i čovjek poslušno ponavlja: bog mi je tako dao.
To nije duhovnost.
To je tuga i žalost.
Ili to, ili pavloljev refleks u svoj svojoj ljepoti darvinovog tumačenja evolucije.
Najradije objašnjavam, samoj sebi, da sve je to samo stvar konfiguracije. Nemreš od perilice očekivati da pošalje mejl. Barem ne još. Nemreš ni od ljudi očekivati da učine nešto izvan svojih mogućnosti. Barem dok ih ne utjeraš u golu borbu za goli život. Onda oni, neki od njih, mogu iznenaditi. Neki ne. Većina ne. Potezi većine većinom se daju predvidjeti.
To je, isto tako, tuga i žalost.
A možda i nije, možda se to tako samo meni čini. Možda samo zato jer sam većinom bez nekih ozbiljnih problema i jer se ne borim za goli život. Samo glupo živim i još gluplje čitam poruke marketinga namjerene glupim ljudima. Nametljive su i svuda su, te poruke. Treba se dobro potruditi i pronaći neke dublje i smislenije. Negdje. Ili ih sama smisliti, pa samu sebe zavarati.
Najteže.
Danas većina ove zemlje slavi Božić.
To znači da, na mejlu, i fejsu, i sms-u, dobijam poruke o blagoslovljenom Božiću. To znači da se na televiziji puštaju snimke unutrašnjosti nekih crkava, u kojima pokislo stoje neki ljudi i čekaju da to sve prođe. To znači da je završio stampedo na poklone i sastojke za pečenje kolača. Prošlo je, konačno, sveopće ludillo, koje žene izvode zbog djece, a muškarci zbog žena.
Najbitnije od svega je smisliti valjani razlog, onda je lakše pregrmjeti.
Danas je Božić, krdo je obavilo svoj evolucijski zadatak i može na miru preživati. Slabašne i usamljene jedinke se, s pravom, trebaju osjećati loše i suicidalno. Nisu obavile evoluciju, falile su...
Loše poruke duhovnih vođa samo još više oblikuju taj igrokaz u reljef gnuova koji trče preko rijeke. U rijeci su krokodili, treba se paziti.
A ustvari sam, najveć, nervozna i nezadovoljna samo zato jer bih trebala počistiti stan, a ne smijem uključiti usisavač, jer bi to moglo povrijediti osjećaje susjeda katolika vjernika, a poznato je da kad su pasi povrijeđeni, ili u jakoj boli, oni znaju ugrist, čak i ako su inače dobri.
Zato je dobro na ovome svijetu nikome ne nanositi bol.
Radi sebe.
Sve na ovom svijetu je samo radi sebe.
Blagoslovljen i čestit Božić...



Oznake: Ljetovanje.., plaža, usisavanje

25.12.2014. u 10:58 | 3 Komentara | Print | # | ^

miševi i mačke

Ima već neko dugo dugo vrijeme da ne nosim najlonke. Ne podnosim ih, kad je vruće, preznojavam se, kad je hladno, smrzavam se, nemam pojma čemu uopće služe osim stvaranju neugode. I još tako lako puknu, i to je onda katastrofa. Najlonke, slutim da služe skrivanju celulita i pokazivanju nogu u suknjama, ali ne nosim suknje, osim ako je ljeto i jako vruće, a to nije trenutak za te nesretne najlonke.
Tako da ih nemam i ne nosim.
Ima već neko vrijeme da i svoje omiljene pamučne šarene čarape nosim naopačke. To jer mi je više pun kurac onih šavova s unutarnje strane, i jer me boli dupe što netko ima reći o naopačke obučenim čarapama.
Sve dok je meni udobno i niš me ne žulji.
A ima već neko duže vrijeme da i gaće oblačim naopačke. I sve one grozne šavove, gumice i ušivke izbacim van, i meni lijepo, i nema tragova urezanih i napornih.
Mužjaka ionako ne zanimaju gaće, zanima ga samo kako da ih se riješi, naopačkih ili ne, svejedno mu je.
Majice i ostalo gledam nosit široko, onda mi šavovi i ušivci ne smetaju, samo trepere oko mene. Tako da onu vanjsku odjeću još ne moram nositi naopačke.
Valjda to sve dođe s godinama.
Ta kombinacija sve više osjetljive kože i sve manje osjetljivog ega i onog njegovog idiotskog ajme šta će ljudi reći.
Grudnjak isto nosim čim manje tim bolje. Žulja to govno. Kakogod okreneš, uvijek. I to nema nikakve veze sa feminizmom. Kad planinarim, onda mašem slobodnim sisama ispod širokih majica. Ako ne, onda se strahovito iznojim i na mjestu gdje grudnjak najviše steže, dobijem osip od vlastitog znoja nakupljenog u tom pamučno poliesterskom govnu.
Sve je to osjetljivost od godina i istrošenosti.
I mudrost, isto tako. Dolazi od godina i istrošenosti.
Najbolji dio je ipak onaj, boli me dupe što će drugi reći.
Šteta da svi ti dijelovi dolaze tako kasno.
Ali opet, da nema njih...

Oznake: Ljetovanje.., plaža, naprimjer

17.10.2014. u 14:47 | 4 Komentara | Print | # | ^

neki to vole...

Ima ta neka queer emisija na novoj tv, valjda, nedjeljom navečer, čini se općenarodno prihvaćenom, barem sve moje kolegice koje su se onomad onako silno i glasno zgražale nad pederlukom, i slušale smjerno što im župnik propovjeda o bogu muškarcu ženi i zmiji, a sad se cijelo jutro hihoću i sve nešto oduševljeno prepričavaju o nekim depiliranim muškarcima u štiklama, perikama i sa šljokicama... vjerojatno postoji ta neka magična granica između zabranjenog i lošeg i poželjnog i općeprihvaćenog, samo je ja ne umijem locirati.
Svejedno, tkogod je smislio kako neopaženo uvući našminkane muškarce u minicama u dobrodošlicu presvete sigurnosti hrvatskog ognjišta, e pa svaka/svaki joj/mu dala. :)

U međuvremenu, uspjela sam opet pobjeć, kupat se u moru i penjat se po brdu. Plusić, plusić.


Oznake: Ljetovanje.., plaža

13.10.2014. u 13:28 | 6 Komentara | Print | # | ^

go

Nekim čudom, blatograd mi postane totalno drag u ljetno doba. Prvo zato jer više nema blata, pa čak i kad kiša pada, skori se čim prestane, a sad kako mnogo pada, nema mnogo ni prašine i sve je zeleno, i baš mi je drago da toliko kiše pada. Druga dragost krije se u tom manjku ljudiju, gužve i nervoze, u praznim ulicama, poštama i bankama bez repova, praznim cestama i puteljcima, nešto najsličnije onom kako izgledaju primorski gradovi po zimi, samo što ovdje nije zima nego ljeto, a ljeto volim naj. I sve zajedno to skroz mi se sviđa. Čak ni na poslu nije toliko gadno jednom kad je ljeto.
No, ipak.
Počeo je godišnji i došli smo na more. Još sam prije shvatila da možda bih radije voljela više životariti cijelo ljeto u blatogradu nego otić na godišnji, ali, eto, došli smo. Djece radi, jer djeca vole more i vole dane provoditi u apartmanu čitajući stripove i igrajući igrice.
A meni se sve više zamjera taj naš domaći turizam. Kad puno je ljepše doma. Doma je sve nekako uređeno onako kako mi paše, doma su perilice, doma je suđe kako treba biti, doma su mirišljavi madraci, doma je televizor, doma je kompjutor, doma je brzi internet, doma je sve uređeno da se čovjek osjeća najbolje, ali ne, mi smo došli na more.
Na moru je, oduvijek tako bilo, a i nema neke tendencije da se to promijeni, redovito nešto loše i pokvareno, tu su stari i otrcani sudoperi, umazani špaheri, gomila posuđa sastavljenih od ostataka nekih davno porazbijanih setova, pa, eto, no, dobro, ne tražim baš da mi svi cvjetići po apartmanu budu upasani, ali nekako, uvijek je to sve umazano, i uvijek zahtijeva prvo pranje prije prvog korištenja (uz redovan naglasak domaćina kako je sve sređeno i oprano, naravno), namještaj je također frankejnštajnovski zakrpan u nešto poluupotrebljivo, madraci su rijetko kad neizdeformirani, kuhanje i spavanje po tom našem domaćem apartmanskom turizmu nerijetko je prava pokora, no da bi to bilo sve, ajdede, no, iz apartmana se kadtad mora izaći, a vani sa svih ćoškova vrebaju neke namirnice koje bi se prodale po nekoj divljoj otočkojadranskoj cijeni, ili neke natrule ribe po restoranima, koje svoju poodmaklu dob skrivaju pod naslagama neprobojnog češnjaka, i sve to opet po nekim paprenim cijenama, i nekako, što sam više tim postarijim ribama nalik, to mi se sve više i više gadi taj naš jaranski turizam.
S druge strane, od nacije koja pokušava u mjesec i pol dana čimprijebržeibolje zaraditi za cijelu godinu, bolje i više se i ne može očekivati. Nemoguće je. S te strane, nalazeć situaciju za opravdanje (a situacija je uvijek nekakva, pitanje je samo želimo li je riješiti šlamperajski za jednu noć, ili planski za neko duže vrijeme), nemam što zamjerati svim tim neugodnim zamkama uživanja na jadranu, s treće strane, sve je više ljudi koji o takvom obliku patnje i odricanja mogu samo sanjati, i onda se više nemam prava ni žaliti, ali opet, sve više mi se gadi taj naš jaranski turizam.
Ali, opet, eto nas tu... djece radi...
Ipak, ovogodišnji smještaj bih se usudila nazvati najboljim do sada, madraci su pristojni, u kuhinji se moeš okrenuti, pa čak i zaobić s nekim, ima i mali zamrzivač, ima i plin, ima i struja. I vrela voda. To jer na otoku koriste kišnicu, pa smiju grijati jako bez straha od kamenca. A to što ove godine lije kablovito, mnogo je pomoglo da ne slušamo savjete o redukciji i štednji, nego ponosni naputak da trošimo do mile volje. Iako, onaj mali njonjo je već stigao kroz nos procijediti da a zakaaaaj smo tako daleko od plaaažeeee... cijelih sedam minuta hoda... strašno nešto, uspjela sam se okupati jednom, napao me neki ružni grč u nozi, drugi dan me napao teški pms, od trećeg dana nadalje brojim ostatak ljetovanja u sobi u društvu vata i uložaka, sreća da mi godišnji traje 14, a ciklus samo pola od toga, druga polovica bi se mogla prozvati spašenom, mogla bih samu sebe nazvati spašenom, u jednom trenutku mi se učinilo da kasnim, što me natjeralo da si umislim kako bi bilo da dogodine moram otić u turizam gurajuć kolica i sve one prateće lelemente, i osisusebože, eto, ima i gore pokore od sedam dana ljetovanja, uf, lijena sam i grozna sam, i ovaj mali njonjasti njonjo mi strahovito ide na živce, grozno je to, ali eto... mužjak se i dalje hrabro bori s njim i njegovim strahovima od pomidora sa tanjura, mužjak jedri u klasi optimist i vjeruje da se svijet može uvijek promijeniti nabolje, ja sam više sve više i više ravnodušna, i puštam da se to sve kotrlja i lagano me nervira, samo onomalo, kad mi zaokuplja pažnju.
Trebalo bi znat uživat u svakom trenutku, trebala bih izdurat još koji dan dok se hormoni uravnoteže i sve će opet biti super i sve za pet.
Jaranskom turizmu uprkos...

Oznake: Ljetovanje.., plaža

11.08.2014. u 19:52 | 7 Komentara | Print | # | ^

Nema njih do nas

U glavnom gradu od Tajlanda čekali smo vlak od glavnog grada, kojeg zovu nebeskim, (ne grad, nego vlak) jerbo se radi promočive zemlje više isplatilo izgraditi tračnice na nebu, nego pod zemljom, pa smo tako, negdje tamo na visini desetog kata, čekali to čudo na nebeskim tračnicama, i primjetila sam, da, imam silnu i neoborivu moć primjećivanja, primjetila sam da ti njihovi ljudići, iz nekog čudnog razloga, stoje jedan iza/ispred drugoga, s poširokim razmakom između sebe, a pod nogama su im nacrtane strelice, koje upućuju ravno na tračnice, i spoznala sam, u hipu, da čekaju ti ljudi pristojno u redu, a strelice idu upravo tamo gdje bi trebala biti vrata imaginarnog vlaka, koji, u tom svečanom trenutku spoznaje, još uvijek nije dolazio.
I onda je vlak došao. I postavio svoja ulazna vrata točno ispred strelica, točno ispred ljudi koji su već pet minuta čekali u redu, s praznim mjestom za još jednog čovjeka između sebe, i onda su ljudići, uredno i ležerno, ušetali u svoj nebeski vlak.
U glavnom gradu od Kroatolanda čekala sam vlak, iz nekog razloga, svakih pola godine u glavnom gradu se mijenja red vožnje prigradskih vlakova, i ovih šest mjeseci nas je dopalo da se dva vlaka voze sa sedam minuta razmaka, i kad prvi vlak kasni, onda teti na blagajni koja prodaje karte zazvoni telefon, pa se ona sa slušalicom nagne preko blagajne, baci škic na kolodvor i kaže: da, je, upravo je otišao, možete krenut, i onda dolazi drugi vlak, i nikad ne znamo gdje će stat, i onda, mi rulja se pomičemo čas naprijed, čas nazad i sve nešto trčimo za tim misterioznim vratima. Bez reda, bez razmaka i bez ležernosti.
Jednom, sreli smo slučajno one, neke, neke naše na povratku iz Tajlanda. Kolutali su očima i ispitivali nas da li smo i mi vidjeli kako su ti njihovi ljudići mali, prljavi i ružni. I da im je hrana nejestiva i da nema mora ka` ča je naše, jer ono njihovo, to ima nešto, kao da ima onu neku pinicu po sebi...
Da, imam silnu i neoborivu moć primjećivanja, ali, eto, nisam primjetila male, prljave i ružne, koji žive od neke nejestive hrane. Sve što sam vidjela jest da oni su miljama daleko, daleko negdje, daleko ispred nas.


Oznake: Ljetovanje.., plaža

29.01.2014. u 20:19 | 11 Komentara | Print | # | ^

Povratak

Dođavola. Sad, baš sad moram pisati. Iako je baš muka nabadati po ovim zmart slovcima. Iako on baš sad mora jebat. Sreća da se prepakirava. Traži nešto. Vjerojatno je to nešto u mojoj torbi.
Zadnji dan smo ovdje. Ironično, ovdje smo spavali i prvi dan. Ludi, sretni i zbrkani od jet laga.
Ne sjećam se da mi je povratak ikada ovako teško padao. Čini mi se kao buđenje iz nekog čarobnog sna. (A i ne može bit drugačije kad samo zujiš, fino ždereš, nula briga, nula pameti.)
Otkrila sam i da se urnebesno bojim aviona. To je nešto novo, prije nije bilo tako. Prije sam uživala, a sad, sad cijelo vrijeme sjedim u grču i osluškujem motore i grozim se turbulencija. I zamišljam, za utjehu, koje ću sve grozne stvari propustit ako sad padnem... Neku groznu bolest, sigurno. Ružnu starost bez zdravlja i penzije. Starost i samoću u hladnom blatogradu. Na trenutke me to smiri. A onda se zlo opet počne trest i raspadat. I onda zaboravim sve. Samo strah.
Sutra me čeka dvanajst sati samo straha.
Dođavola, vrijedilo je.
Zaljubila sam se u prljavi šarm Blade Runner Citya. I sve te drage i nasmijane ljudiće. I plaže i pijesak i more i tonu šrimpova koji mi sad, zajedno sa češnjakom i svom silom začina, kroz sve pore bježe van. Fin je taj život bez brige i pameti.

Oznake: Ljetovanje.., plaža

08.01.2014. u 18:22 | 5 Komentara | Print | # | ^

samo da je veselja

Veseli me, veseli me, najviše od svega veseli me, što nikome za božić ne moram ništa poklanjati. Nemam tu obavezu. Imam mužjaka koji je isto smotan sa poklonima i ne voli vremena budalesanja u kojima svi moramo, moramo, skroz moramo (jer kaj bu susedi rekli), budalesati, a mladučne ima majku koja je super heroj u laktarenju po dućanima, i sve je gotovo, i svi smo spašeni.
Veseli me poklonit nešto onda kad se to od mene ne očekuje, kad ne postoji razlog, kad ne visi histerija sveopćeg ludila sa svake grančice poklanog drveća.
Veseli me i to kad imam prijatelje muslimane koji ne slave božić, a ono što oni slave, to slave u miru i tišini (skoro pa bih to nazvala dostojanstvenim, kad ne bi bilo i među njima onih ružnih priča o groznom i pregrozno pohlepnom prežderavanju jednom kad padne noć), i tu i tamo me samo iznenade baklavom (ručno rađenom, generacijski prenošenom i još koju godinu pa ugašenom), pa onda tek shvatim da bio im je neki praznik, a ja nisam čestitala.
To mi nekako najveć naliči na to nešto religijski, meditativno, to neko posebno vrijeme kad se intimno povučemo u sebe i tražimo tog nekog boga svoga, a na balkanu boga svoga možemo naći samo u batinama, i zato, vjerojatno samo zato, ne volimo biti nasamo s bogom.




Oznake: Ljetovanje.., plaža

18.12.2013. u 21:16 | 6 Komentara | Print | # | ^

tri broja dva sadrži broj dvjesto dvadeset i dva

Ne znam jesam li zdrava ili nisam, valjda jesam, grlo me samo malo zaboli, a i nos isto, bit će da je to najjadniji virus koji me ikada napao, ili je to sve od stresa, uvijek je sve od stresa. Dr neki novi, koji zamjenjuje moju dr originalnu, koju nikad nisam vidjela, zato jer je stalno zamjenjuju neki drugi, dao mi je doznaku za bolovanje, i rekao da grgljam nešto, jer mi je grlo još malo crveno, rekla sam da hoću, naravno, platila deset kuna jer nemam dopunsko i odlepršala poput pahuljica koje su danas lepršale po blatogradu, dok iz grada koji teče javljaju da oni mogu u kratkim rukavima.
Ja ne mogu.
Moram imat i i gaće i podgaće i kapušalrukavice i par slojeva maja i sve to.
I došlo je to blagdansko vrijeme. Svaku malu pukne neka bomba u kvartu, ili barem neka petarda koja je umislila da je bomba, i bila sam jutros rano na glavnom, u koloni tmurnih ljudi zavijenih u crno, masa, kad ranim jutrom ide na posao, djeluje poput neke frenetične pogrebne povorke, u gradu je magla, i neki kralj iz srednjeg vijeka iznad zlatne šahovske ploče prijeti mačem ljudima, koji se razljevaju svojim poslom, i neki nadobudni student s nadobudnim fotoaparatom pokušava uloviti pravo svjetlo na mračnom moćniku, a jedina naznaka blagdanskog ozračja nazire se kroz prljavu prozirnu plastiku ružnobijelog šatora, unutra nabacano nešto, simboli, signali, pleteri, zlatnim slovima utisnuta Croatia u nešto.
Ne smeta mi ove godine blagdansko vrijeme. Ni dosadne bombe, ni histerična svjetla, ni ružni šatori što glume praktičnu raskoš ili nešto. Još samo par dana i odlepećemo. U neke tuđe bombe, tuđe znakove, tuđe signale koje kurca ne razumijem, i bit ću među njima kao dijete kada se raduje svemu novome što vidi, a sve što vidi, sve je novo. I jedva da sam prisutna u svemu ovome, jedva da išta više primjećujem osjetilima što me bodu i smetaju, i jedva da mi ikada padne napamet da se moram vratiti.
Godina prošla kakva bila, bila je.
Uspješni ljudi gledaju naprijed...

Oznake: Ljetovanje.., plaža

17.12.2013. u 23:14 | 6 Komentara | Print | # | ^

go go selomojemalo!

Ništa. Imama neke svoje razloge zašto sam otišla iz sela svojeg maloga i zašto me je selo moje malo gušilo. Bilo je premaleno. Zagušljivo. Kao i sve malene sredine. One u kojoj o tebi sve znaju oni, koji te ni ne poznaju.
Ne mogu sad nešto tvrditi da je blatograd neka velika sredina. Čak, štoviše, dapače, čini se zagušljivijim od sela mojeg maloga. Ima to neko brdo i onda se oko njega skuplja vlaga i blatograđani ne vide sunca, oko njih je samo sivo nebo, ispod njih sivo blato, a između magle gore i blata dole, hladno je do beskraja, i silno mi onda škripe kočnice na biciklu. I fali mi sunca i fali mi neba. Zato sam jednu sobu ofarbala skroz u plavo. Da mislim kako gledam u nebo i onda kad ga nema, dok, ustvari, gledam u obično plavo, jer čini se da, obično plavo mi u sivom jako fali.
Tako, sad imam komadićak plavoga u tom nekom svojem životu, koji bi uskoro mogao biti proglašen ilegalnim. Svozlostim. Da je bar tako... i da bar oni hoće na tome stati... Nikad neće razumjeti, to što me s Mužjakom najveseli upravo je to što nismo, ni sa kakvim ljudskim ni božjim, zakonom vezani, i što smo svake sekunde slobodni da odemo svak na svoju stranu, i to nešto što nas tjera da baš želimo biti zajedno, i čini nas sretnim dok smo zajedno, e, to je ono nešto jače od svih ljudskih i božjih zakona, i to je ono jedino što u vezi vrijedi. Ali to nikome, ionako, nije bitno. I ne bi trebalo biti bitno, to je naša stvar. Ta neka rijetka sreća koja te pogodi ili promaši. I radi te neke sreće borim se s mračnim blatogradom i nedostatkom kisika. Možda me ta sreća i poćerala da napustim selomojemalo onako, naslijepo. Možda smo svi mi samo dvonožne pastrve izgubljene u velikim krugovima između rađanja i umiranja. U tom slučaju, ja sam jedna mala pastrva koja se malkoc šepuri jer je selo njeno malo upravo postalo jedno od onih, koji su odbili sudjelovati u zakidanju prava slabijima.
Selo moje malo nadraslo je blatograd. Aj, traut, veri praud.

Oznake: Ljetovanje.., plaža

25.11.2013. u 21:46 | 3 Komentara | Print | # | ^

Nema naslova

Sjedenje i klikanje po raznoraznim fejspuk pokretima mačor je s dvije oštrice.
Jedna kaže super sam, učinila nešto, dala doprinos, objavila mišljenje i stav, potpisala peticiju kontra ovog, onog, klikla kontra ubijanja sirotih životinja u sirotim skloništima, nešto...
Druga oštrica samo je frustracija od nemoći da se pomogne bezbroju gladnih, bolesnih, napuštenih i uskoro eutanaziranih.
Vani je hladno, vani je mrak, vani su gladni, smrznuti i nesretni, a na ekranu je svjetlo.
Treba imati želudac i gledati kroz svjetlo u nečiju tugu i nesreću. Sasvim je prikladna ta ekran zavjesa. U neki svijet koji bi mogao biti bolji, samo da nije tako daleko, samo da nije tog ekrana.
Ništa spešl nisam učinila danas.
Ustvari, jesam, našlo bi se toga, ali ne držim to spešl. Samo posao i to.
Zvala sam Milumajku. Pitala je da kad će bebica. Rekla sam da nikad. Jer da sam stara i umorna i da se nadam samo polaganom, čim više hedonističkom, umiranju, i da, to je to. Kome se sad da pod stare dane zjbavati?
Mislela je da Mužjak je taj, koji misli tako.
Istina je, da Mužjak je veća Ženka od mene.
Nitko ne vjeruje da ja mislim tako... ali, eto.
Moja kolegica na poslu, ona ne vjeruje u Boga i to. Ali njenoj majci su to i Bog jako važni. Zato se je ona vjenčala u crkvi, i poslala djecu na vjeronauk, i naučila ih da vole misu nedjeljom. Koju ona baš i ne voli, pa je sva sretna kad ju izbjegne.
Poznajem još mnogo takvih koji ne vjeruju, ili ne misle, pa sve što čine - čine radi baki, majki, pomajki, ili tih nekih koji su ih zadužili za život. Čini mi se ponekad da njima je u životu lakše makar zato što ne moraju sami misliti, ne moraju ni vjerovati, samo kopipejstaju.
Sa predivnim saznanjem da nekoga drugoga time čine sretnim.



Oznake: Ljetovanje.., plaža

19.11.2013. u 21:56 | 10 Komentara | Print | # | ^

Nema naslova

Netko je jednom, pa čak i na ovim blog prostorijama, mudro rekao da nisu se oni borili i umirali za ovaku zemlju, za ovo što sebe pokušava predstaviti slobodoumnom, višenacionalnom, s jednakim pravima za sve nacionalne, vjerske, i ine manjine nego, upravo za onaku, etnički čistu, bijelcrvenbijel kockastu, katoličku, u kojoj muškarci s brkovima, na najtvrđem kamenu pjevaju o stoljećima otkad im, tko zna čiji, preci dišu, a žene smjerno rađaju i, uglavnom, poslušne su.
I kako takvu zemlju nisu uspjeli dobit, naime, netko im je podvalio i počeo prodavati priče o nekim tamo izopačenim manjinama i njihovim pravima, primoralo ih je to onda da se bore i dalje. Brkati muškarci i njihove lobotomizirane ženke. Neprijatelja nekih u ovom trenutku ni nemaju, jer oni koji se s takvom zemljom nikada nisu mogli pomiriti, oni su ionako iz nje odavno odselili. Mudro, šutke i bez borbe.
A oni koji se još uvijek nisu odselili, a eno ih tamo, u čudnoj zemlji Istri, gdje su dvojezičnost na tablama, vrtići i škole na jeziku manjina, još tamo od one strašne zemlje čije se ime ne spominje, sasvim normalna stvar. A za one koji frkću da i nije neka fora furati se na jezik jedne mnogoljudne i napredne zemlje kao što je Italija, valja napomenuti da u čudnoj zemlji Istri postoje i škole za albanske manjine. Albanski sam po sebi nije neki atraktivni jezik, nije baš nešto na što bi nealbanski roditelji upisivali svoju djecu, kao što su ih običavali upisivati u talijanske, sve u nadi da će kod susjeda naći sebi bolji život, pust`mo sad te promućurne odluke, činjenica je da kad određena manjina postoji, onda ona ima svoja prava. Po tom nekom Ustavu.
A kad pišem sa velikim slovima, pa vidim to veliko U na Ustavu, odmah me to odvede na neku stranputicu.
Ili, ehm, pa skoro da bi se moglo reći da uopće ne...

Oznake: Ljetovanje.., plaža

17.11.2013. u 20:13 | 2 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2017  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com
fejspukarenje

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se