Na školjiću
Imama sliku ali je pala na bok. To zato jer mi se kompjutor umorio od života i postao neupotrebljiv. Barem do daljnjega, barem dok ga ne učinimo ponovno upotrebljivim. Mi koji plaćamo i serviseri koji rade. Ako budu znali što da urade onda ću ponovno imati svoj voljeni ekran, ako ne budu, onda ću morat zavoljeti novoga. Takozvani frstvrldproblemsi. Dobro je kad ih i mi iz drugog reda možemo doživjeti kao da su naši. To nešto koje li ću emocije morati sada razvijati prema nekom nepoznatom ekranu nakon tolikih godina intimnosti s toliko obožavanim ekranom. A i nisu neke silne godine prošle a što je bilo i za očekivati s polovnom robom. No, uživalo se neko vrijeme...
Od Školjića je zato prošlo mnogo mnogo godina. Dvadeset i šest otkad se kolega homoseksualac s ondašnjih studija vonabi umjetnika koji slabo crtaju pa se školuju za profesore, dakle kolega pederčina se uselio ljubavniku na stan u onu žutu zgradu iza polegnutog autotrans autobusa i onda su oni tamo živjeli. Ili, kako to uspaljenim mužjacima najveć i priliči, uglavnom se jebavali. Stan je bio prastar, kao iz nekih francuskih šabišik žurnala, nisu u njemu imali tople tekuće vode iliti bojlera nego neku veliku limenu kantu u kojoj su jedan drugoga polijevali ugrijanom vodom što ih je jako uspaljivalo pa bi se onda jebavali. Drugo seksi mjesto bilo je jedno od onih prozora. Jedan bi gledao nalakćen na ulicu a drugi priheftan odotraga. Voljeli su jako pričati o tome, svojim mnogobrojnim sexovima i voljeli su imati goste. Njihov život tada danas vidim kao nešto ono što se sada prodaje pod lifestyle, sve one slike šesno uredjenih balkončića sa svijećama i kićenim jastučićima, sve neka mjesta za uživanje koja zavodljivo vonjaju na mladost, hedonizam i sex, sex, mnogo sexa, kupili su njih dvojica onda i par hrčaka pa im se beskrajno čudili kako se tako stalno mogu jebati... ne znam gdje su završili danas, jedan od njih dvojice se navodno uspio upisati u društvo umjetnika, drugi bi danas trebao imati 56 godina, sigurno ima obitelj, to jer je bio jako zgodan a žene mu nisu bile mrske, to znam jer je u ono doba žvelto htio spavat samnom ali, nekako, nisam nikad bila toliko jebežljiva pa zato sada imam mnoge uspomene na propuštene prilike i uvijek im se mogu vraćati... Kao i što je moglo biti recimo prije deset godina, onda je mužjak došao u Ri s opravdanim razlogom i objavio svijetu da se trese od gladi a nebuloza je bila tako blizu i tako je rado otvorila vrata mogućnosti ostvarenju još jedne propuštenosti ali, eto, možda je sudbina, na neke nas ljude nanosi kao balvan u rijeci kad se zalijepi za nogu od mosta a neke isto tako zaobidjemo samo tako... i sada ravno deset godina kasnije sjedim sa mužjakom ponovo u nebulozi, da sam kojim slučajem uspješna i poduzetna i produktivna ženka onda bi s nama sjedilo i naše zajedničko mladunče a mi bismo ga podučavali onda manirima ponašanja za stolom u javnosti, ja bih podjednako škicala na žute zgrade školjića i prisjećala se mladosti i osjećala se onda potpunijom i zadovoljnijom jer ispunjena biološka funkcija jedino daje smisao svim našim prijašnjim potezima, propuštenima ili ne, nebitno, sve onda možemo pravdati krunom na nasljednikovoj glavi a inače se nema baš nekog razloga za pravdanje, preostaje samo puko promatranje... ili to ili je u ljudskoženskoj prirodi najveć od svega uklesano ono nikad biti zadovoljna nikad stati uvijek zahtjevati još uvijek žaliti jer nije onako nego je ovako, svejedno, ipak, bilo bi baš jako lijepo kada bi blog servis bio malo više mobajl jusers frendli pa da se ne moram ovoliko patiti u svojim frstvrldproblemsima... 20.08.2017. u 10:41 | 7 Komentara | Print | # | ^