coca cola
Sir David Frederick Attenborough, o da, taj znade odnaratirati sezonu nečijeg življenja tako da se i najgori procesi ubijanja, klanja, rađanja, međusobnog žderanja učine potpunim rajem na zemlji, tako bih voljela da jednom odnaratira sezonu božića i novogodišnjih praznika, svo to maltretiranje božićnim pjesmama, agresijom veselja, i svom tom hordom predatora koja pokušava ušićariti u sezoni pojačanog prežderavanja, i kad bi mi onako umirujućim glasom objasnio cijelu tu kulturu prikrivenog nasilja zamotanog u celofan dobrih namjera, možda bi mi se ovo zastrašujuće doba godine učinilo malkoc dražim....
11.12.2016. u 11:31 | 4 Komentara | Print | # | ^Milamajka je opet u depresiji. Glupo je što to pišem ovdje zato jer ću se nakraju samo iznervirati od glupavo površnih naizgled dobronamjernih savjeta: poljubi je i sve će biti u redu, majka, srce, ljubav, duša, ovo, ono, držnedaj, a ustvari nema tu pomoći. I nije to ni neka depresija nego neki krugovi nezadovoljstva, vječitog nezadovoljstva, tipičnog onog primjera kojeg raznorazni konfućiji mudro zbore da ne treba živjeti ili treba, ako želiš biti vječito u krugu nesreće i patnje. I tako se ona pati. Prvo počne s malenim nezadovoljstvom, onda s nervozom onda sve to kulminira visokim pritiscima i pozivima hitnoj pomoći, koja hvalabogu odbija doć ili bi inače trebala naplatiti to što pacijent nije umro, i onda se završi potpunim nezadovoljstvom i osuđivanjem sebe i bezvoljnošću i odbijanjem razgovora i onda se tone sve dublje. I stalno tako u krug. I nikako van. I onda to uvjerenje. Da ona je to sve i da se ne može promijeniti jer to onda više ne bi bila ona. Ili štatigajaznam. Onda se ni ne da razgovarati s njom. Jer sve tumači na neki svoj iskrivljeni način. Odbija pomoć, da ne bi završila u ludnici. Odbija prihvatiti da nešto s njom nije u redu, užasava se toga da nešto nije u redu i tone sve dublje. Ne može se uklopiti i opet osuđuje sebe. Pa svijet. Pa sebe. Da ne poznam neke šarlatane koji se tako olako bave meditacijama, usudila bih se možda i poslati je na neki autogeni trening. Ali sve što joj ustvari treba jest pažnja i povlađivanje. Ne znam nikoga tko bi mogao imati toliko vremena. Ja nemam. Imala bih kad bih se odrekla svojega života i posvetila se kultu njezine ličnosti, ali... smara me. Vlastita mater, da.
Zapisala ovdje zato jer je ovo dnevnik. Da vidim dogodine u što će se razviti. Još jedna faza rituala.
Petak večer, mladunčetu došao frend pa lupetaju po gitari. Frend je emotivno sjeban i zato fantastično svira. Bit će nešto od njega, čut će se. Mladunče je emotivno fantastično pa mu se ne da. Milamajka se zato još uvijek bori s idejom da je to tuđe mladunče. Ne može prihvatiti. Reži i frkće kao lavica na tuđe leglo. I to joj smeta. Uvijek nešto fali, uvijek nešto smeta. I nema tu pomoći.