usporavanje
nedjelja je, jutro je, zadnji tjedan u mjesecu listopadu, najvolim satove koji se pomiču sami, pitam se koliko će me dugo još ova prastara tehnologija podsjećati kako mrsko mi je pomicati kazaljke, mužjak to obožava, on je sav sretan kad sve uskladi i kad je sve na svojem mjestu, pomalo je autističan, kad bismo imali dijete sigurno bi bilo autistično, introvertno na mene, a posloženo na njega, to je taj današnja moderna dijagnoza autizma, danas sve ima svoju dijagnozu i svijet je strašno jedno mjesto, svijet jest strašno mjesto, ali mi rođeni u blagostanju to nismo u stanju pojmiti baš tako, nego pojmljujemo obrnuto, da je svijet dobro a zlo nepravda, ili kazna, božja, naravno, ili kakogod, umorna sam, sunce je granulo, mislim da moram ići trčati, osigurati dozu endorfina, gledala sam jutros neki filmić o životu u stanicama, podsjetilo me to kad sam bila mala da sam se često sjećala tog nekog staničnog predživota, najčešće pred san, osjećala sam se kao neka gromada nečega koja lebdi i sudara se s drugim gromadama, osjećaj je bio stvaran, tumačim ga kao sjećanje, bilo je još nečega u tom sjećanju, ali sam zaboravila, odnijela ga nova sjećanja, kapci su mi natečeni i beskrajno sam umorna, probudila se po navici u šest, jedva se natjerala da spavam dalje, naspavala se, najradije bih cijeli dan potrošila u ovom glupom bauljanju, al obećala se majci na ručku, moramo se družit i to, ne ide nam to druženje, beskrajno smo različite, i beskrajno me sekira to što se je od cijeloga života odlučila držat se mene kao neke slamke, i to što nema nikakvu zanimaciju, ni društvo, ni ništa osim strahova i prevelikog ega koji si to neće priznati, mužjak je sa svojim dečkima u bijegu od vlastitih žena, djece, obaveza, meni samoća uglavnom paše, kad ne traje predugo i kad imam zanimacije, zanimacije uvijek ima, treba samo nekako uspjeti održati volju na životu, igrati se sa samom sobom batine i mrkve, nagrade i motivacije, sve je to samo igra, veseli me kad imam dovoljno koncentracije da budem samo promatrač s dovoljno snage za svoju lutku na koncu, moram u šoping, raspala mi se loptica na mišu, a ti skupi miševi također se raspadaju, ova je makar prevalila kilometre i kilometre, veliju da se i jabuka promijenila otkad je izgubila vizionara, žao mi radi toga, volim stvari koje besprijekorno rade, kao i satove koji se pomiču sami ...
30.10.2016. u 10:12 | 6 Komentara | Print | # | ^nema
Elem, preselili smo oca. Jedan petak popodne, odmah poslije posla na kojem sam se umalo pokrvila s kolegom koji je hladno obrusio da kaj njega briga kaj je prošlo četiri a ja moram ić na put, a njemu je radna subota a meni su uvalili posao radi kojeg bih morala ostati do šest iako mi je radno vrijeme do četiri. Kolega je uobičajeno ime za nekoga s kim radiš, a kolegijalnost isto ima neko svoje značenje. Oduvijek mi se činio ljudski jezik presiromašnim za objašnjavanje svijeta. Inače ne bih nikad za usranka rekla da je kolega. Ne bih baš ni rekla da je stoposto usranko, najviše da je sjebanko, ali i to je jako daleko od tog kompleksa komplekasa koji čine ljudsko biće.
Moj otac više ne čini ljudsko biće. A ono što smo selili samo su neki ostaci nekog materijalnog postojanja. Ljubazno sam ih položila na zadnje sjedalo desno, tamo gdje bih obično sjedila malena ja kada nas je vozio na upravo iste ove puteve, jer na lijevoj strani je sjedila gomila hrane, a kroz desni prozor se moglo gledati u ravnicu, dok su na lijevoj strani prolazili dosadni auti i dosadni kamioni. U doba mene malene na zadnjim sjedalima nije bilo pojaseva za spasavanje, ali vremena se mijenjaju. Brižljivo sam zavezala kutiju s urnom, da se ne kotrlja u slučajevima kočenja i skretanja, pa je samo tu i tamo zveckala urna po kutiji. Nisam to mogla protumačit ni kao odobravanje ni kao negodovanje, samo kao zveckanje. Da sam kojim slučajem išla na taj put sama, vjerojatno bih upala u patetiku prisjećanja svih tih obiteljskih vožnji po autoputu bratstva i jedinstva, svih onih kazeta koje su se beskrajno vrtile u krug, svih hitova Olivera Dragojevića i Rokera s moravu, i možda bi ova vožnja se pretvorila u oproštajnu svečanost, a zveckanje bi postalo živahnom komunikacijom. Ovako, nisam išla sama. A ni autoput više nije bratstvo i jedinstvo. Ustvari, nemam više pojma šta je. Valjda neko slovo i broj. Ustvari ne želim ni znati. Imena se na ovim prostorima tako olako mijenjaju, sve što se tako olako mijenja gubi na snazi i značenju, ništa mi više na ovim prostorima nema ni snagu ni značenje. Mužjak mi je za put namjesto ručka kupio suši u kojem sam se davila dok smo stajali zaglavljeni u moru kamiona poradi nekih radova, a onda smo cijelim putem pričali o budućnosti. Vijetnamu i Kambođi. Prošlost, ravnica, školski praznici, sve je to ostalo negdje u prošlosti. Umorna sam pomalo od te prošlosti. Čini se već kao neka tuđa prošlost. Kao neki odgledani film. Filmovi isto imaju svoju caku, moeš ih gledati ponovno i ponovno, ali nikad više ne moeš ponoviti onaj osjećaj prvog gledanja.
Na granici smo prijavili ulazak oca na strani teritorij. Ostatke. Izbezumili carinika. Naučili da se s onu stranu urna kaže urma. Bilo je neke papirologije poradi koje smo malo stajali sa strane, a mlađahni radoznali carinik nije mogao izdržati a da se ne dođe uz pregršt izvinjenja raspitivati o tome nečem, izvinite, ali kako, ali zašto, izvinite, izvinite, naša je granica mala, nismo još imali takve slučajeve, ali kako ste došli na to.. valjda ga je zbunilo to kremiranje, no, pa imaju krematorij u Novom Sadu, ali ova je granica malena, a naokolo samo sela isto tako malena. Nije uobičajeno spaljivati ljude, uobičajeno je imati kafileriju, ali to je samo za pse lutalice, nije za ljude... nije izrekao sve te riječi, pretpostavljam da su to sve misli koje su napravile zbrku u glavi, moj mladi kolega koji se za sada pokazao bliži značenju riječi kolegijalnost od starijeg sjebanka, nije prije neki dan znao što je to kesa, a mladunče se jednom zbunilo pred kupatilom koje nije moglo povezati s kupaonom, a sve to što oni ne znaju/ne razumiju zbunjuje mene i onda se tako zbunjeno pokušavamo objasniti. Pa sam zbunjenom cariniku zbunjeno prtljala nešto o praktičnosti, ljubaznom hrvatskom zakonu koji dozvoljava da s pepelom radiš što te volja, usporedbi cijena toga što te volja na Mirogoju sa mjestom u srpskoj zemlji, štobireć, srpska zemlja u provinciji mnogo je mnogo jeftinija i povoljnija od hrvatske u metropoli, ali svejedno, zaboravila reći ono najvažnije, da to je bila njegova zadnja želja. Da ga izgorimo i smjestimo u tu malenu vazu. Ustvari, njegova zadnja želja koju je u zadnjoj posjeti uspio podijeliti samnom bila je da još jednom prošeta pored mora, sjedne na svoju klupicu i popriča s nekim random turistom. Obećala mu da ćemo to obavezno najesen. Kad prođe sezona. Kad prođu vrućine. Kad izađe iz bolnice. Do jeseni sigurno hoće. Jer još nije ni proljeće. Pa ćemo se vratiti u selonašemalo, otić u hotel i glumiti random turiste. Pozdravljati bivše suseljane, jer ipak, mi nismo samo obični random turisti.
Namjesto toga, mogla sam mu ispuniti samo predzadnju želju. Ljudski krematorij. Nije imao drugih želja, pa je dobio glinenu vojvođansku ravnicu. U istu tu obećanu jesen. Mogla sam to tumačiti kao veleizdaju. Ironiju života. Nešto teško, gadno, jadno i nemoćno. Ne da mi se više tumačiti. Bio je lijep jesenji dan. Sunce i to. Na provincijskim grobljima još uvijek nemaju mjesta za urme. Samo planiraju jednog dana. Namjesto njih ima pravih velikih mjesta za prave velike sanduke u koje stane dvadesetak urni. Cijela jedna obitelj sa širom rodbinom. Mjesto, koje je milamajka kupila puno povoljnije nego što bi stalažu na Mirogoju, ipak neće biti tako napučeno. Tu će doći još njena vaza jednog dana, a onda će bit mjesta još samo za mene. Eventualno. Nakon mene ionako nema nikoga. Zasigurno. A šira rodbina u tom dijelu svijeta ionako ima drugo prezime. A nadgrobna ploča već je napravljena. Odvela me milamajka u dvorište kamenorezača da čekiram pripremu. Mramorni dtp. Crna ploča s velikim prezimenom od ruba do ruba, njegovo krsno i pravo ime i datumi gore desno, njezino krsno i pravo ime i datum rođenja gore lijevo. Ispod svega toga posveta da ovu im je ploču podigla ćerka. Iako nije. Ali ta je ploča valjda ono zadnje što ostaje nakon milemajke i ona bi to tako željela, pa si je svoju želju ispunila. I to sve na ćirilici. Ćirilica ima neko svoje značenje. Nekim ljudima. Na ovim prostorima mnogim ljudima. Meni nema. Samo još neki znakovi koje znadem protumačiti. Dok se mužjak silno muči i silno me zabavlja svojom gikovskom upornošću da dođe do kraja nerazumljivih mu rečenica. Ne znam što će stric reći. Kad dobije tu sliku koju će mu Milamajka ponosna na svoj uradak poslati. Ne znam ni da li mu je išta značilo to što nismo htjeli popa na ispraćaju. Činilo mi se puno prisnijim i dostojanstvenijim činom u kojem je brbljivi Mužjak održao oproštajni govor i ispričao sve što o njemu zna i osjeća, nego da plaćamo nekoj nepoznatoj osobi da pokušava upamtiti pokojnikovo ime i pritom predstavlja sebe kao neku sponu ka nebesima. Ustvari bi mi bilo skroz bogohulno da gledam neku nepoznatu osobu koja mi po plaćenom zadatku objašnjava nešto o osobi koju nikad nije u životu ni vidjela, a koja je meni bila.... Bogohulno i uvredljivo. Zadnji šamar uz ono zadnje neispunjeno obećanje. Pa smo odjebali svećenstvo. Čuli kasnije da netko je ipak platio misu na otoku za pokojnika. Učinilo mi se to ok. Netko je umirio svoju savjest. Utišao zveckanje tradicionalnih vrijednosti. Tkogod to bio, ne zanima me, ustvari. Sere mi se od tradicionalnih vrijednosti, ustvari. Zadnjih dvadesetak godina kako je otac bio bolestan, crkva sa otoka se nije nikad oglasila ni ponudila pomoć. Ni taj netko tko je platio misu, također. Još uvijek sumnjam da mu je ekipa s patologije ikada obukla ono skupo odijelo. Iako smo im dali dvjesto kuna mita da ga obriju i urede. To je valjda jedini razlog zašto treba tražiti otvoreni sanduk i preživjeti onaj dio gledanja kako tu više nema života osim za muhe koje se veselo nakupljaju. Sigurna sam da mu nikada nisu obukli one fine cipele. Ne zato jer su fine, nego zato jer su mu zadnjih tjedana noge otekle kolikogod je koža mogla izdržati a koža može izdržati nezamislivo mnogo. Mnogo više nego skupe cipele. A možda i nisu bile toliko skupe. Bile su fine i nove, to svakako. Glupa je i ta tradicija oblačenja pokojnika u najfiniju odjeću i najskuplje cipele. Ne bih imala ništa protiv da ih neko čeljade upravo nosi. Ono protiv čega imam jest vjerojatnost da ih netko upravo sada nosi, a da je nama prodana fora da je za dvjesto kuna mita sve učinjeno u redu. Netko tko te cima da mu daš dvjesto kuna e da bi obavio svoj posao, svakako je u stanju ukrasti cipele pokojniku. Kad umrem želim da me spale golu. Kad umrem bit će mi svejedno. Zvuči kao vječni odmor, ta smrt. Do tada, moram obrisati prašinu s police, po enti put usisati i oprati pod. I kupaonu isto. Kupatilo. Tko zna jel ironija ili nefer ili koj kurac to nešto kad dalmatinac s otoka svoj zauvijek dom dobije u glibu vojvođanske gline ispod ćirilićne mramorne ploče. Jel to uopće nešto znači? Ili je to samo čovjek bio rođen, živio, umro i položen u zemlju. A ljudi su u međuvremenu zemlji dali imena, nacrtali granice i dali značenja. Sita sam od toga više. Ljudiju i njihovih značenja, tradicija i vrijednosti. Debilana.