Da bicikl nije dio ljudskog tijela?
Jutros je bilo nekako čudesno svijetlo, svijetlo jutro, podsjetilo me na proljeće, ljeto, podsjetilo me na suuunce, i odmah sam našla točku interesa u nekom dečku iz susjedstva, koji je, onako, u ranu zimsku zoru, prošprintao pola kvarta, e da bi u zadnji tren uskočio u zadnja vrata autobusa i da bi se vrata odmah iza njega zatvorila, a tren prije toga pretrčavao je cestu i autima je bilo zeleno, ali nije se dao, i bila je baš epopeja jedna pratiti tu scenu, dok onako mamurna od ničega držim ravnotežu na dedinom biciklu, pa sam odlučila usput kupiti si i stručak banana na tržnici, dok ih još nisu raspakirali, jer čim ih raspakuju a one se smrznu i pocrne. Moja kolegica s posla veli da ona jede samo crne jer takve im je mama donosila kad su bili mali, pa, je, eto, navikla, trule banane okus su njezinog djetinjstva, jutros me malo ružno gledala jer je nisam na vrijeme odgovorila od bicikla, a vani je jutros, baš je jebeno bilo hladno, svom onom varljivom svjetlu uprkos.
Kasnije sam se pothladila u onom našem tunelu, pa mi je povratak bio dizaster leden, iako, je, realno, bilo dva stupnja više u zraku.
Između sveg ostalog, primjetila sam kod svojih trudnih prijateljica, onih koje su, inače, jako ponosne na svoj izgled, i čiji fejsevi i instagrami pršte od slika njihove ljepote, da, u vrijeme trudnoće, jednostavno prebace svoj interes na loše pejzaže, brljave komade hrane, dosadne dijelove stanova, prazne dječje krevetiće, što mi je konačno dalo odgovor na začuđenost nad sveopćim oduševljenjem nad slikama onih netaštih trudnica, koje se ne srame svojeg nabreknuća, nego se sve tako ponosno slikavaju, a ispod slika nasukanih kitova samo se redaju prekrasna, predivna, lijepa, slatka, najljepša, dakle, istina je, ljepotice su potvrdile, to je samo pohvala hrabrosti, ljepoti nikako. Sve je na svojem mjestu, konačno.
I trčila sam jučer. Teško je, hladno je, riskiram razboljeti grlo i sinuse, riskiram upaliti mjehur, riskiram mnogo toga, sve u borbi za ono malo serotonina što ih tim činom uspijevam probuditi, ne znam reći ni da li vrijedi, znam da mi je ovo najgore doba godine, i da ima još tih tjedana odgulit prije, onog, svjetla, toplog i sigurnog, treba istrpit, puno još za istrpit...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
27.01.2015. u 22:07 | 3 Komentara | Print | # | ^